Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 21. siječnja

O sv. Busiridu, ispovjedaocu iz Ankire u Galaciji

DE S. BUSIRIDE CONFESSORE ANCYRÆ IN GALATIA

Sadržaj (17)
  1. Epifanijeva sveta mladost.
  2. Subđakonska služba, podnesene uvrede.
  3. Kreposti vježbane u đakonatu.
  4. Preuzimanje biskupstva, dobročinstva u njemu.
  5. Preuzeto poslanstvo caru Antemiju za mir.
  6. Sklapanje mira, druga znamenita Epifanijeva djela.
  7. Putovanje u Toulouse k Euriku radi mira.
  8. Ticinus razoren od kralja Odoakra, okrijepljen i obnovljen od Epifanija.
  9. POGLAVLJE IX. Djela u Ticinusu s Gotima i Rugima.
  10. Pobjednik Teodorik naveden na blagost.
  11. Putovanje u Burgundiju radi otkupa zarobljenika.
  12. Posljednje poslanstvo, bolest, smrt.
  13. Prijenos sv. Epifanija
  14. Iz Pavie u Hildesheim.
  15. Povijest prijenosa
  16. Ponovno iskopane i odvezene relikvije.
  17. POGLAVLJE III. Čudesa učinjena kod relikvija.

Ankira, metropola Galacije, među ostalim pobjedničkim znamenjima svetaca naviješta i Busiridovu borbu poduzetu pod Julijanom Apostatom, koju je zatim upotpunila glasovita nevinost života. Njegovo su ime u Kalendare svetaca upisali noviji pisci: Kanizije, Ferrari, autor djela Martyrologium Gallobelgicum; a s opširnijim pohvalnim spomenom Galesini: U Ankiri u Galaciji, veli, sv. Busirida, mučenika. On je za cara Julijana, žestoko napadajući pogansko štovanje i bezbožnost, za kršćansku vjeru rastrgan željeznim kukama, zatim mučen mnogim drugim mukama, i postojanoga duha podnio mučeništvo. Nije ipak podlegao mukama, nego je, kad je javljena Julijanova smrt, pušten iz zatvora i produljio život do Teodozijeva carovanja, očito preko 379. godine, u kojoj je 14. veljače Teodozija car Gracijan kod Sirmija proglasio carem.

2 Busiridova djela opisao je Sozomen u knj. 3, pogl. 10, a vjerno ih je ovako preveo Kasiodor u Tripartiti, knj. 6, pogl. 13. Kažu pak da je Busirid u Ankiri u Galaciji imao najslavnije i najčvršće svjedočanstvo ispovijedanja vjere, premda je bio u herezi koja se naziva τῶν ἐγκραπτῶν, to jest Uzdržljivaca. Kad ga je naime sudac uhitio kao onoga koji vrijeđa pogane, htio ga je javno mučiti i zapovjedio da se objesi na drvo. Tada je Busirid brzo raširio ruke iznad glave i ogolio bokove, govoreći da nema potrebe da se sluge muče vješajući ga i skidajući, jer je sam spreman na kaznu koju žele izvršiti, i sprema svoje bokove mučiteljima. Divivši se njegovu obećanju, sudac se još više zaprepastio samim ishodom. Jer dok su željezne kuke snažno brazdale njegove bokove, koliko god je bilo drago sucu, zadržao je raširene ruke i udarce je primao s spremnošću. Nakon toga pak, vraćen u okove, bio je miran. Nadalje, kad je ubrzo javljena Julijanova smrt, živio je sve do Teodozijeva vladanja i u Katoličkoj Crkvi, učinivši pokoru za prijašnju herezu, proveo život.

3 To Kasiodor, prevodeći gotovo od riječi do riječi Sozomena, osim što ovaj izričito piše da je Busirid (kojega piše i βούσουρυν) tſēs αἰρέσεως ὅντα τότε τῶν καλουμένων ἐγκρατστῶν, kad je tada bio u herezi onih koji se nazivaju enkratistima, ἐγγελθέντος ἐνκρήσθε ἴσολισνον, ἀνεθήναι, καὶ πρὸς τὴν καθύλου ἐκλησίαν μεταθέσθου, καταγνούντα tſēs προτέρας αἰρίσεως; kad je javljena Julijanova smrt, da je pušten i vraćen u Katoličku Crkvu, osudivši prijašnju herezu; dok Kasiodor ostavlja u nedoumici je li, kad je to podnio, bio heretik. I Nikifor u knj. 10, pogl. 10. naznačuje da je Busirid tada bio katolik, ὅν πρότερον tſēs Εγκραπτῶν αἰρέσεως ὅντα itd. kojega je, dok je prije bio u herezi enkratita, kad je snažno i neustrašivo ustajao protiv kipova, namjesnik pokrajine uhitio itd. Bilo da je tada već bio pomiren s Katoličkom Crkvom ili je još bio držan u heretičkoj zabludi, najdobrostivije je Božanstvo učinilo da nesavladivu snagu duha dovrši ispovijedanjem prave vjere. A enkratiti, koje neki nazivaju enkratistima, to jest Uzdržljivima, gnušali su se braka, uzdržavali su se od životinjskoga mesa i vina, tvrdili su da ima više načela, a među njima i đavla; i premda su se nazivali Uzdržljivima, ipak su putovali sa ženama i živjeli u zajednici, kako piše sv. Epifanije u Herezi 47. i Baronije pod god. 174, br. 10.
O SV. EPIFANIJU, BISKUPU PAVIE U ITALIJI.
GOD. 102. 496.
Rođendan za nebo sv. Epifanija,
Život,
Zablistala je u mračnim i najjadnijim vremenima Rimskoga Carstva koje je naginjalo propasti krepost sv. Epifanija, biskupa Pavie u Cisalpinskoj Galiji, i svojom je krepošću ispunila sjaj svoga imena (jer ἐπιφανῆς znači slavnoga i sjajnoga). Njega Rimski kalendar 21. siječnja, a drugi XI. stavljaju pred nas da ga javno štujemo među nebesnicima.

2 Djela koja je on slavno izvršio opisao je bl. Enodije, njegov učenik, biskup iste Stolice, u trećoj knjizi mješovitih spisa, koje se, po Sirmondovu sudu, među Enodijevim djelima čine koliko najvažnijim toliko i najboljim, te obuhvaćaju raznoliku i višestruku povijest onih vremena. Od toga je jedva treći dio bio izdao Surije i drugi: naš Andrija Schott i Jakov Sirmond dopunili su ostalo iz starih rukopisa; iz staroga kodeksa Franje Modija prepisao je Rosweyde, kao što ovdje donosimo. O njemu opširno govore kardinal Baronije u 6. svesku Annal., Pavao Đakon u knj. 16. Histor. Roman;
Bernardin Sacco u Histor. Ticin; knj. 7, a za njim Antun Marija Spelta i Jakov Gualla: ali ta trojica, kojima bi u domaćim stvarima trebalo najviše vjerovati, ili nisu čitali Enodija ili ga nisu cijenili onoliko koliko zaslužuje, pa su to prikazali nimalo točno.

3 Njegovo je ime u Dodatku Galskom martirologiju upisao i Andrija du Saussay zato što je car Nepot poslao u Toulouse kralju Vizigota Henrika; mogao je i pod onim naslovom što je kao poslanik kralja Ostrogota Teodorika došao u Lyon kralju Burgunda Gundobadu. Mnogo je zasigurno na objema stranama ostavio utisnutih tragova svoje mudrosti i svetosti.

4 Spelta prenosi da je umro dok je još bio živ car Zenon, a u Rimu stolovao Simplicije, 481. godine. Ali te godine još nije bio došao u Italiju Teodorik; i tako sam sebi proturječi Spelta i ostalim piscima. Umro je Zenon kad je jedini konzul bio Olibrije Mlađi, 391. godine, u koje je vrijeme još bio zatvoren u Raveni i opsjedan Odoakar, a nakon čije se smrti zna da je Epifanije bio živ. Sacco, premda i sam kronologiju ne uređuje dovoljno prikladno, ipak priznaje da je umro za pontifikata Gelazija, koji je stolovao u vremenima cara Zenona i kralja Teodorika. Naš Jakov Sirmond piše da je sv. Epifanije preminuo 21. siječnja 497. godine, još ne navršivši pedeset i osmu godinu života; rođen je 439. godine, a za biskupa je zaređen 467. godine. Ali Dionizije Petavije prenosi da je postao biskupom 466. godine; i to će biti vjerojatnije onomu tko čita njegov životopis koji je Enodije točno sastavio. O njegovim ćemo relikvijama govoriti niže.

NAPISAO BL. ENODIJ, BISKUP, iz najstarijega rukopisa Franje Modija.

Premda me na preuzimanje djela potiče dvosmislena nužnost i nasuprot mi je postavljena rasprava koja nije ni lišena moga truda ni rasprave zlonamjernika, u kojoj dvostruka opreznost izričaja s jedne strane očekuje obilje umnoga dara, a s druge i jezik bogatoj pripovijesti nameće uzde; jer kad bi tko same najuzvišenije osobe, kakvima se smatraju u svijetu u ispraznoj napuhanosti, htio previše uzdizati laskavim hvalospjevom ili ih zadržati unutar međa djela oskudnošću rječitosti, oboje bi se kod njih prosudilo kao neuljudno. U samim je naime pohvalama sramotno kovati ono što ni onaj o kojemu se pripovijeda ne prepoznaje; jednako se smatra uvredljivim i vrijednim žaljenja prešutjeti ono što bi istinito pripovijedanje moglo uzdići. Jer dobro učinjena djela naših starih kod nas dobivaju snagu prema sposobnosti pripovjedača. Naime, uistinu ili propada iz spoznaje, ili oslabljeno prelazi na potomke ono što je siromašna žila riječi preuzela da protumači: a ona pohvala koja je slobodnija od pravedne mjere toliko otkida od slave koliko je dodala laži. Biva pak najčešće da gomila lišenaa vjernosti umanjuje ispravno učinjena djela mnogih, i da je isprazno pripovijedanje koje raste iz laži, nepravodobno i previše prosjačko, koje ne dolazi do cilja. Stoga, namjeravajući pripovjediti život preblaženoga Epifanija, biskupa Pavie, zazivam Duha Svetoga, svjedoka i pratioca njegovih djela, da njegovom pomoću predam slavu najvedrije savjesti, koju mu je udijelio, listovima koji će živjeti u vijeku te, budući da će pružati uzor kreposti, glas nikada ne umre. U kojemu djelu ipak, ako me ne stisne tjeskoba rječitosti koja teče pod određenim zakonom, da barem sirova po redu složim djela zasluga, ipak neću naći ništa od njegovih napora tako osrednje ili nisko da bih to uvećavao nepotrebnim mjehurićima živahna govora. Pozvat ću također svjedoke žarkih pothvata i pokazat ću njegova pobjednička znamenja koja se još dime i urešena su plijenom đavolskoga ogoljenja. Nitko naime ne spominje pod očima gotovo prisutne i previše poznate stvari osim onoga koji se pouzdaje u istinu, kako bih, da sam možda htio reći izmišljotine, kao svjestan svoje bestidnosti izbjegao da njihovim ušima ponovno čitam ono što je spoznao pogled. a Schott: prsten neka čuva, i nagađa da ovdje možda treba čitati: prsten lišen kraja.

Epifanijeva sveta mladost.

Dakle spomenuti glasoviti muž Epifanije bio je rodom domaći sin grada Pavie, rođen od ocab Maura i majke Fokarije, koja je dodirivala i lozu svetogac Mirokleta, ispovjedaoca i biskupa, ljudi koji su potjecali iz bistroga izvora plemenitoga podrijetla. Ali zašto da ponovno iznosim prvenstvo njihove krvi, kojima je glava obitelji i plemstva sin? On je pod svojim prethodnikom, najčestitijim biskupomd Krispinom, započeoe novnjaštvo nebeske vojske i u dobi od gotovo osam godinaf preuzima službu crkvenoga čitača, nakon što je znak prije toga pokazan s neba. Jer dok je bio u igračkama djetinjstva na prsima, mnogi su vidjeli da je njegova kolijevka zasjala višnjom svjetlošću, kako bi sjaj koji ga je pročišćavao i prethodio mu pokazao buduću bistrinu uma, a nadolazeći sjaj u ponašanju već tada označio pralikovskim svjetlom.

3 Brzo usvojivši kratice u pisanju i različite znakove koji obuhvaćaju mnoštvo riječi, zasjao je uvršten u redg ekceptora, i već je počeo tako bilježiti da bi mogao diktirati bez prigovora dobrih ljudi. Dakle, tijekom vremena i truda, doveden božanskom naklonošću doh šesnaeste godine života, u dječačkim je godinama smišljao zrele odluke. U njemu je iznad ostalih cvjetala stidljivost, majka dobrih djela. Tako je rado služio biskupu da bi, ako bi kakav posao obavljao netko drugi, teško podnosio što mu je služba bila ugrabljena: starije je primao s poštovanjem, mlađe uljudno, i već je tada hrabro obuzdavao zločince: bio je podložan prvima, poslušan starijima kad su zapovijedali svete stvari, blag i uslužan prema vršnjacima, čudesnom ljubavlju blizak mlađima; nikoga nije stavljao ispred sebe, dok je pobožnim hodom nebeskom stazom svima bio prethodnik; lišen ljubavi prema hvali, dok su u njemu svakodnevno rasle stvari vrijedne hvale; i dok je kroz trenutke sati dovršavao djela dostojna slave, smatrao je da propada plod slave i nagrada ako bi ljudi isticali ono što je on u skrovitosti iskazivao jedinomu Gospodinu; ukratko, spominjući se apostolskoga proročanstva, odbijajući laskavce, u samome sebi uz svjedočanstvo savjesti pljeskao je zbog prepoznavanja dobra djela.

4 Ono pak ne odričem da treba spomenuti, da je ljepota u njemu bila pokazatelj tjelesne svjetlosti duše; i toliko je zasjao ures toga lika unatoč nastojanju da ga ni snažan čovjek ne bi mogao srušiti napadajući. Smiješili su se obrazi čak i kad je duh bio utrnuliji od žalosti: sjajnek su usne u isti mah dvostruko preporučivale med govora; a i kamo god bi okrenuo oči, pogled je naviještao vedrinu uma: čelo ljepote i bjelina onoga voska koji je, podnijevši sunčeve zrake, povukao boju iz etera; nosnice tako prirodno oblikovane u sjaju da ih slikar koji prikazuje tijela slikama ne bi mogao oponašati: glatke ruke, dugi prsti, od kojih bi se i stranac radovao nešto primiti: dolična visina stasa, koja je u udovima unaprijed označavala uzvišenost buduće časti, a ipak nije prelazila mjeru najurešenije visine. Ali da ne bi možda kakav zlonamjerni tumač prigovarao da je u mužu tolikih kreposti nepravodobno spomenuta draž tijela, kad je onim starim korijenom nebeskih zapovijedi određeno da se tijela svećenika moraju pomno ispitati oštroumnim prosuđivanjem, kako se ne bi dogodilo da bude išta slabo ili izobličeno, išta više ili manje, niti da ružna površina obeščasti kožu prožetu pjegama, niti da lom ruke ili lom noge ili grba učini biskupa nedostojnim oltara; i neka viče Učitelj pogana i posuda izabrana da čist čovjek mora pristupiti takvoj službi, što se vjeruje da je rekao ponajviše ne samo o sjaju duše nego i o sjaju tijela, onaj koji nalaže da se izobličeni i slabi udalje od njegovih žrtvenih prinosa; nalazi se da rado prima one koji su na više načina ugodni, osobito onoga u kojemu sjaj duše nadmašuje svjetlost udova, niti se prirodno onaj zemaljski ures pomaže ikakvim vještinama.

5 Saževši dakle ovo što nije trebalo izostaviti, kako bi onaj komu je postao poznat po djelu bio predstavljen i licem, prijeđimo na ono što se o štovateljima Gospodina našega ne malo hvalevrijedno pripovijeda na čelu. U njemu je bio govor prikladan za poučavanje, oblikovan za blagost,m već tada vješt za zagovaranja, pun autoriteta za ukoravanje pojedinaca, najslađi nužnom ljupkošću za poticanje sviju. Glas zvučan, začinjen sokom muževne otmjenosti, a ipak ne neotesan i seljački, niti slomljen i postupno spušten od muške čvrstoće. Svakoga tko ga je vidio, iako još nije bio stupio ni na jedan prag časti, naveo je da povjeruje kako je prošao sva odličja koja su slijedila.

a Vara se dakle Biondo, koji ga po Speltinu svjedočanstvu čini Akilejcem.
b Spelta i Gualla nazivaju ga Marijem.
c Slavi se sv. Miroklo, ili, kako se ovdje i možda ispravnije piše, Miroklo, 3. prosinca; živio je u doba Konstantina Velikoga i sjedio je s drugima kao sudac u parnici Cecilijana, biskupa Kartage.
d O sv. Krispinu govorili smo 7. siječnja. Njega Antun Marija Spelta piše da je bio dvanaesti biskup te Stolice, a Jakov Gualla sedmi.
e Schott, Sirmond i drugi: soritus.

1 Godine dakle Kristove 446.g Ekceptorima se nazivaju bilježnici i pisari, i oni koji zapisuju sudske zapisnike, i to gotovo ne cijelim riječima, nego kraticama slova. Tako đakon Marko u životu sv. Porfirija, biskupa, 26. veljače, pogl. 49, br. 88: A brat đakon Kornelije, znajući pisati znakovima kojima se služe u pravu, po nalogu preblaženoga biskupa bilježio je sve što se govorilo i prigovaralo, dok smo opominjali ja i brat Baroha.h Kristove je to bila 434. godina. i Schott: kroz trenutke časti trošio. k Schott: Semilabia. l Isti: correpræsetans. m Za molbe koje je Crkva običavala upućivati kod moćnijih za bijedne i potlačene. Sirmond, koji o toj stvari donosi više uz poslanicu 7, knj. 1.

Subđakonska služba, podnesene uvrede.

Takav je već stigao do osamnaestea godine svoga života, u kojoj je, posvećen u drugomea redu među levitima, mladić pridružen zborovima. Mnogi su se začudili, ali stranci koji su njegova ponašanja povezivali s nezrelošću dobi; oni koji su ga poznavali vjerovali su da mu je ta čast dodijeljena prekasno. Ali onaj časni biskup Krispin, ne znajući za pristranost, držeći strogost s ustrajnom čvrstoćom, i koga je jedino dobra savjest vodila k naklonosti, tako ga je blažio u osjećajima da ga je oštro gledao i pod izgledom stroga čela hranio skrivenu naklonost prema učeniku. Otac se hranio poželjnim vladanjem svoga pitomca i u svim njegovim djelima naslađivao oči; u kojemu se ipak on u redu subđakonata zadržao ne dulje od dvije godine, uzdignut skokovima svojih zasluga iskočio je, niti je bogata duša dopustila da se dugo sputava unutar tjesnoće neprimjerene časti. Žurila je savjest prema levitskoj časti, koju nikada nisu unaprijed tražile želje; zahtijevala je od vladanja ono što želje uopće nisu poznavale. Oko međa pak spomenute časti i svršetka, jedno njegovo malo djelo valja ukratko dotaknuti.

7 Summias se nazivab polje koje je smješteno na onome mjestu gdje pohlepnic ugriz bujice Pada nagriza zemljani rub, a rijeka koja vijugavo puzi daje u korist jednoga ono što otima od drugoga, i u isti mah tuđa nevolja postaje dobitak susjeda. O međama toga imanja vodio je dugotrajnu parnicu s klericima neki Burko: da se taj spor izgladi, upućuje se ovaj još mladić, previše zreo za svoje godine i stariji nego što se može naslutiti. Izabran je naime da i hrabro prihvati iznesene tvrdnje i zrelošću savjeta ublaži one koje treba iznijeti. Ipak je donijela ono što obično donosi namjera, majka svih zločina: jer u tijeku govora i sablazni sam Burko, podilazeći svojoj zloći prljavim pristankom, počini najveći zločin bez ikakva straha: jer je svetoga muža tako udario toljagom da je krv odmah provrela.

8 Ali on je kao najmirniji potisnuo srdžbu, nije planuo potaknut nadom u osvetu, nego je uzrujanoga i zaprepaštenoga napadača blažio najblažim obraćanjem. Odmah je dotrčala Kaprarija, majka Burkonova, vičući da je jadna i lišena sina zbog okrutnosti čina: pomislio bi da se ona oko sprovoda svoga djeteta baca u onakvu jadikovku pri smrti najbližih u kojoj se gubi svaki razbor; majka je jecajući lizala tragove koraka presvetoga mladića i vikala: Poštedi onoga koga nikakva sila nikada nije natjerala na srdžbu. Ali joj je on branio da moli, da mu molbom ne bi navukla zavist i da ga, nedostojnoga, ne bi opteretila bremenom ponuđene časti.d Uzburkao se iznenada grad, umovi svih kršćana okrenuli su se u bijes. Tražilo se Burkonovo pogubljenje, i u tolikom mnoštvu ljudi nitko nije nađen miran osim onoga koji je bio pretrpio uvredu. Plakao je vrstan biskup nad učenikom koji se radovao svojim slabostima i nevoljama; jer je tako udovoljavao pojedincima za onoga koji se smatrao neprijateljem da nije hvalisavo tražio slavu opraštajući, niti je osvećujući se kršio nebeske zapovijedi.

a Kristove 436. godine.
b O njemu ukratko 7. siječnja, kad je riječ o sv. Krispinu.
c Tako Lukan u knj. 6.

Njih je zemlja odbacila kao gospodare; ovim ratarima polja dolaze, dok ih daruje Padd Gualla: Kad je to čuo grad kršćana (jer se Pavija zbog velike pobožnosti istoga puka tako nazivala) itd., smiješno.

Kreposti vježbane u đakonatu.

Ubrzo nakon toga, uzdignut na đakonske časti, ušao je u dvadesetu godinu života, lica još ne sasvim obrasla bradom. Bio je zbunjen novnjaštvom preuzete časti čovjek koji je već mogao vršiti službu kršćanskoga vođe; iz skromnosti je izbjegavao poglede pojedinaca, dok je njega sav grad promatrao kao nekakav znak spasenja. U međuvremenu spomenuti biskup svu imovinu crkvenoga života i bogatstva svojih siromaha povjerava u njegovu vlast, želeći prije biskupstva spoznati kakva biskupa pripravlja za buduća vremena; i budući da se jedva može od onih osoba o kojima se sije i najmanja sumnja nasljedstva odagnati zavist, u naklonosti prema njemu sveti je otac vjerovao da za nj propadaa ono što bi bilo manje iskazano, te je htio da neka njegova svojstva budu u njemu, a neka i veća. Ali je on svakodnevnim naprecima nadmašio želje i najgorljivijega oca u molitvi. Bio je naime otac kojega je, začeta po evanđelju, iznijela utroba plodne sjemenom nebeske riječi.

10 Jer što da kažem o čednosti moga mladića, u kojemu je čistoća podigla sebi dom, a uzdržljivost pustila korijenje u dubinu? Nije znao da je muž osim po strpljivosti u naporu; nije znao da ima tijelo osim kad bi se sjetio da će umrijeti. Koliko god ga je pak tjelesna požuda, kako sam od njega doznao, dražila slikama snova, odmah je pun žudnje trčao na sveta bdjenja, neprekidne postove i na nužnost vrlo dugoga stajanja; i takvim je ratničkim pokretima desnice duše činio tijelo da mu je poslije trebalo priteći u pomoć iz nužde. Pa ipak, kad bi okrijepio tjelešce, nije se prepuštao dokolici. Čitanje je rabio kao odmor, prihvaćajući časne knjige kao sredstvo umjesto ugodnosti. Napamet je ponavljao ono što je jednom preletio; i da se ne bi pomislilo da je stazom božanskih Pisama preletio samo brzinom riječi, svojim je djelima oslikavao stranicu koju je pročitao. Da je u rukama bio Prorok, vidio bi čitača koji prorokuje i bez knjige; ako bi pregledao svitke Staroga zavjeta, koračao bi kao dostojan nasljedovatelj Mojsija, kao da za njim idu izraelske čete kroz pustinju; ako bi Pismo učitelj otkrilo apostolsko mlijeko riječi i med Gospodnje muke, koji zaslađuje strogost zakona, odmah su iz njegovih usta tekle riječi slađe od saća. Naposljetku, ono čemu su poučavale knjige potvrđivao je život.

11 Tako je upravljao kućom Crkve da ni neumjerenim rasipanjem nije iscrpljivao povjerenu zalihu, ni prljavom škrtošću nije navlačio mržnju; već je tada uvježbavao borbe zagovaranja. Jer gdje god je bio poslan po biskupovu nalogu radi pomoći bijednima, toliko je isposlovao dobročinstvo umijećem moljenja da su mnogi osjećali da im je u parnicama koristilo što nije došao sam biskup po sebi. Svakoga je dana u njemu rasla naklonost puka, a velikim se uspjesima gomilala ljubav koja je proizlazila iz prosuđivanja. Željelo se u njemu svećeništvo, iako nitko nije želio smrt svoga hranitelja; ali njega nije dotaknuo ni sam dah takva mišljenja; smatrao je da je za njegov napredak dovoljno ako uvijek služi na dobar glas.

12 Nakon što je pak nemoćna starost, uvijek tužna zbog bolesti, zahvatila časnoga muža biskupa Krespina, bio je podupiran njegovim rukama, oslanjajući se na njega uspravljao se u zagrljaju; bio mu je noga, oko, desnica, čijom je službom vidio ispunjeno sve što je poželio da se učini prije svoje zapovijedi; dobri umovi naime unaprijed osjećaju želje onih kojima cjelovito služe. Takav je u đakonatu, počevši od dvadesete godine, navršio osam godina. I uistinu je tada stanje Crkve u Paviji obilovala dobrim rodom klerika. Bili su ondje nebeski muževi koje je on, počevši od savršenstva, nadmašivao. Bio je u ono vrijeme arhiđakon Silvestar, čovjek najprokušaniji u staroj pouci crkvenih pravila; bio je iznimno ugledan muž, prezbiter Bonoz, jednako plemenit svetošću kao i krvlju, po rodu doduše Gal, ali nebeski domaći sin; bilo je i drugih, i brojnijih i vrsnijih po kreposti, koje zato spominjem jer je malo hvale vrijedan onaj koji se stavlja ispred tolikih bijednika.

13 Oko svršetka života ipak, koji je duhom predviđao sveti biskup, uputio se u susjedni grad Milano, gdje su izrasli izdanci plemenitaša u nekoj vrsti čista plemstva, koje je potražio radi pohoda i obratio im se ovakvim govorima čovjek Božji: Evo, sinovi, već me dob prisiljava na prijelaz, već zemlja vraća svome pravu svoju česticu. Povjeravam grad, povjeravam Crkvu, povjeravam ovoga, čijemu trudu i naklonosti dugujem što sam do ovoga vremena živio i star i slab; čija je tjelesna čvrstoća i snaga duha nosila moju nemoć bez zamora, čijim sam nogama hodao, nečim držao rukama, gledao očima, uređivao govorom: činilo se onima koji su gledali da smo dvojica, dok je kroz slogu od dvojice postajao jedan.

14 Te su riječi duboko sjelec uglednomu mužu Rustiku, koji je, najvještiji u svakoj vrsti govorništva, započeo ovakvim govorom: Znamo, sveti Oče, znamo, i dubokim smo razmatranjem uvidjeli da o ovome mladiću ne treba suditi prema nezrelosti dobi, niti ljudima ozbiljna razbora treba kao nekakvu zapreku iznositi nježne godine. Čovjek je naime ugledan po sijedoj cjelovitosti vladanja i vrijedan dvostruke pohvale ako mu se dječačko tijelo pokorava u poštovanju prema zapovijedi uma. Ti ipak živi, živi kao uzor i oblik dobrih djela, i dodaj mu, ako još mogu rasti, obilnije plodove jasnoga vladanja. Nakon tih riječi zašutio je. A onaj najpobožniji biskup, iskazujući zahvalnost njegovoj dobrohotnosti što s njime jednako prosjađuje o učeniku, oprostivši se otišao je; i žureći kao prema grobu vratio se u Paviju, te je, nakon što je prošlo nekoliko dana, obuzet kraljevskom bolešću zamijenio svjetlo našega vijeka za višnje prebivalište.

a Tako naš i drugi stari primjerci koje navodi Sirmond. Schott: sveti papa, i mnogi u onom stoljeću koji svoje biskupe ponekad nazivaju papama. Enodije to pridaje jedino rimskom biskupu, kako uz poslanicu 1, knj. 4. primjećuje Sirmond.
b Schott: prehudebat.
c Tako naš rukopis i drugi kodeksi osobito ugledni, kako svjedoči Sirmond, koji s dobrim razlogom nagađa da je to onaj koji je 464. godine bio konzul s Olibrijem, i koji je, kao poznavatelj ratnih stvari, tada u Milanu možda vodio poslove Carstva, bilo po vlasti cara Severa bilo, nakon njegove smrti, po volji patricija Ricimera. To se zbilo 468. godine Kristove, za konzula Baziliska i Herminerika, a ne 480. godine dok je još bio živ Valentinijan, kako smatra Spelta.

Preuzimanje biskupstva, dobročinstva u njemu.

U taj se čas dovodi suglasnost svih dobrih ljudi; odmah je veliko okupljanje u cijelome gradu. Biva ugrabljen od pogrebne tuge u radost puka biskup kojega treba posvetiti. Plakao je on ustrajno od boli zbog očinske smrti, kojemu veselje raznovrsnoga mnoštva nije dopuštalo da prinese dužne suze. Opirao se koliko je mogao i po apostolskom oponašanju vikao da je nedostojan; ali je utoliko jače u njemu rasla ljubav sviju koliko je u velikom mnoštvu bio jedini koji se nazivao nedostojnim. Što da sada duljim ja koji ne mogu sve izložiti? Udružuju se nastojanja susjednih gradova i privlači se toliki skup kao da treba uvesti biskupa cijeloga svijeta. Biva odveden u Milano još uvijek opirući se i obećavajući velike darove ako ga puste, onaj koji da to postane nije htio obećati ni najmanje stvari; biva posvećen uz svekoliku svečanost sviju; klicao je svijet zbog znamenja tako sveta ređenja; stanovnici drugih gradova hvalili su se tolikim veseljem kao da je primio svećeničke časti da bi osobito njima koristio. Neke je pak stanovnike velikih gradova izjedala proždrljiva zavist što je samoj tjeskobi gradića Pavije pripala čast da ima biskupa, dok su kod njih jedino biskupi čuvali nazive metropolitanskoga hvalisanja.

16 Prošavši dakle dan njegova posvećenja, vratio se u Paviju, te je sazvavši sve prezbitere i služitelje ovako ih poučio i okrijepio: Premda je mene, najdraža braćo, na samim počecima dok sam neiskusno posrtao pritisnula težina vašega suda i preuzete časti, ipak se sjećam da dugujem veliku zahvalnost vama kojima sam najviše dužan; i premda sam imao volju više vas slušati nego zapovijedati, ipak sam po službi promijenio ulogu služenja, a duh nisam izgubio. Budite miroljubivi, budite jednodušni: podijelite moje breme sa mnom; jer postaje lak za nošenje teret koji podupiru vratovi mnogih. Obećavam da ću sa svom poniznošću čuvati zajedništvo s vama, i da neće biti nikoga tko bi me mogao uvrijediti osim zajedno s našim Gospodinom. Čuvajte čistoću, začetnicu dobrih djela; i nemojte smatrati uvredljivim što starije i prezbitere opominje mladić o čuvanju uzdržljivosti i cjelovitosti: vladanje, a ne godine, otkriva ili mladost ili starost. Promatrajte nutrine moga vladanja, i ako prepoznate išta nedostojno, obuzdajte. Neka se nitko ne boji opomenuti prvaka Crkve ako uvidi da griješi. Nakon tih riječi zašutio je; svi su ustali i suglasnim glasom, kao po prijašnjem promišljanju, ali ipak u trenutačnom nadahnuću, rekoše: Zdravo, najiskusniji Oče; zdravo, jedinstveni biskupe: dobrim te je doduše prepoznao izbor sviju, ali te najboljim svjedoče i tvoji govori. Rasteš svetim zaslugama pred našom savješću i pokazuješ se u svjetlu djela iznad onoga kamo je sezalo mišljenje. Nakon što su to ukratko saželi, svi su otišli primivši dar.

17 Uskoro je blaženi biskup vlastitim ustima izrekao zakone kojih se mogao držati.c Najprije je odredio da se ne pere, da kupke, sklonije nečistoći, ne bi slomile sjaj duše i jakost nutarnjega čovjeka. Zatim je bio odlučio da nikada ne objeduje; ali da ne bi kakva navala onih koji dolaze narušila odluku nakane, i da ne bi bio oštećen ni maglama hvalisanja ni glasinom o škrtosti, odredio je da nikada ne večera, kako bi promjena sati i time jedanput na dan donijela vrijeme za okrepu: zapovjedio je da mu se sviđaju priprostija jela, i da u pripremi jela ništa ne može povrijediti njegove nosnice i okus osim ako bi se začinjalo mirodijama. Hranio se jelima od povrća i mahunarki, ali nijedno od toga ne uzimajući do sitosti; pio je malo vina, ali je tu malu količinu, sjećajući se apostolske opomene, uzimao da bi izbjegao slabost želuca.

18 Smatrao je da treba u svemu nastupati ranije pri svakom strahu od vremena, tako da je biskup, idući ispred čitača u crkvu, davao oblik bdjenja. A nakon što bi stigao do blizine žrtvenika, nije smatrao da će biti ikakve nužde kojom bi se odatle mogao odvesti dok se ne dovrše obredi,d odredio je da mora stajati skupljenih nogu sve do dovršetka otajstvenoga djela, tako da je vlagom tragova ocrtavao svoje mjesto i označavao onima koji su izdaleka gledali. Toliku je brigu postavio sebi oko zagovaranja da je vjerovao kako sam bijednima nanosi nevolju koju bi nemarno dopustio da im se nanese. U vrijeme dokolice prilagođavao je tijelo strpljivosti u naporu, kako bi bio dorastao nuždi. To je sebi postavio kao pravilo života ili načelo stege, poduzeo je, sačuvao i ispunio.

a Schott i Sirmond: odmah u onoga.
b Schott: dostojno.
c Gualla i Spelta teško buncaju kad kažu da je sve što je sadržano pod ovim brojem Epifanije propisao svim klericima.
d Gualla: A kod žrtvenika je, iz poštovanja prema svojoj golemoj pobožnosti, stajao bosih nogu. Ni to ne kaže Enodije, niti je vjerojatno.

Preuzeto poslanstvo caru Antemiju za mir.

Uskoro po cijelome svijetu nije šutjela o njegovu svetom vladanju ona glasina koja u slavnim djelima obično bude sporija, nego ga je pronijela do ušijua Rikimera, koji je tada upravljao državom drugom vlašću nakon carab Antemija. Jer dok je car boravio u Rimu, sjeme sablazni među njima bacila je ona zavist koja razdvaja vladare, i jednakost časti bila je uzrok nesloge. Nastala je naime tolika žestina i razdor da su uzajamno spremali ratove; i osim što je sam početak srdžbi pružao vlastite poticaje, sama se parnica hranila savjetom onih koji su bili uokolo. Ljuljalo se stanje ugrožene Italije i bilo je pogođeno teže samim pogibeljima dok je iščekivalo buduće pogibelji. U međuvremenu se kod patricija Rikimera, koji je u ono vrijeme boravio u Milanu, održava vijećanje ligurskoga plemstva, koje je, prignuvši koljena i prostrto na tlo, molilo vladare za mir, i preklinjalo da se od jedne strane ponude prilike milosti kako bi obje strane prestale sa sablazni. Što da dalje pletem? Rikimer biva smekšan i, ganut suzama mnogih, obećava da želi obnoviti slogu: Ali tko, kaže, ponajviše da preuzme teret ovoga poslanstva, koga da čeka briga tako teška pothvata? Tko je onaj tko može dozvati pameti uzburkanogac Galata i cara? Jer uvijek kad ga se moli, buja onaj koji srdžbu ne ograničava prirodnom umjerenošću. Tada su svi jednoglasno odgovorili: Samo neka se vaš pristanak prikloni miru; imamo osobu nedavno pridruženu svećeništvu grada Pavije, kojoj i bijesne zvijeri prigibaju vrat, kojoj se prije molbe nudi dobročinstvo koje je došla zatražiti od bilo koga, kojoj je lice nalik na život, koju može štovati tko god želi ako je katolik i Rimljanin, a svakako zavoljeti ako je zasluži vidjeti i ako je Grk. A ako dođemo do njegova govora, nikada tako ljute zmije neće moći zazvati čarolijama tesalski čarobnjak silovitim stihovima riječi kao što on isposluje učinak svoje molbe i od onih koji će odbiti: u njegovoj je volji, kad počne govoriti, odluka slušatelja; izgubit će svoje pravo onaj koji je nakanio opravdati se ako mu se dopusti prigoda da ga sveže. Tada je patricij Rikimer ovako odgovorio: Donijela je k meni o ovome čovjeku, kojega prikazujete, glasina slavu; i u ovome mi je više na divljenje što, dok ima sve hvalitelje, novost, kojom obično obiluje zavist, ne otkriva nikakvih njegovih neprijatelja. Idite dakle i zamolite čovjeka Božjega da pođe. Pridružite i moje molbe.

20 Izišavši iz vijeća, odmah kreću u Paviju, iznose razlog, i uz prolivene suze moli se bl. Epifanije da preuzme taj trud. On je, da ne bi umanjio dobročinstvo ako bi sinove mučio dugotrajnom molbom, preduhitrio želje molitelja, kojima se ipak ovako obratio: Premda nužnost tako velike stvari traži težinu najprokušanije osobe, i neiskusan nositelj posrće pod teškim bremenom, ipak neću uskratiti naklonost koju dugujem domovini. Nakon što je to ukratko izložio, jer je bio štedljiv na riječima, uputio se patriciju Rikimeru, od kojega je u isti mah viđen i izabran. Primivši dakle nalog poslanstva, krenuo je u Rim. Koje je nevolje na tome putu podnio ili koje je kreposti izvršio, žureći na veće stvari preskačem.

21 Ipak, čim je stupio na vrata spomenutoga Grada, glasina, koja ga je učinila poznatim i dok je bio odsutan, počela je pokazivati prstom: okrenule su se odmah oči sviju, zaprepastili se zapanjeni umovi što lik koji je pokazatelj svetosti zahtijeva da mu se iskaže tolika čast; krivcem neizbrisive krivnje priznao se tko god od moćnika da je samo zagrlio njegova koljena. Dizao se poklik do neba; nitko ga nije ubrajao u smrtnike onaj kojemu se činilo da sva dobra nebeske milosti pripadaju. Javlja se caru Antemiju da je radi poslanstva došao biskup Ligurije, čovjek kojega nitko, pa ni bogat rječitošću, ne može dostatno prikazati. A on reče: Lukavo se sa mnom nadmeće Rikimer i u svojim poslanstvima bori vještinom. Šalje takve koji molbom osvajaju one koje on izaziva uvredama; ipak dovedite k meni čovjeka Božjega, koji, ako moli što je moguće, primit ću ga; ako što teško, zamolit ću da mu ne bude teško primiti moju ispriku. Ali sumnjam hoće li Rikimer kod mene postići ono što traži, za kojega znam da je osoba neukrotivih želja i da pri predlaganju uvjeta ne drži mjeru razuma; ali neka dođe upućeni biskup i predstavi davno hvaljeni lik. Izlaze carski uredi; po cijelome Gradud biskup je čuo: Zapovijedaj, moli se.

a Naš ga rukopis uvijek zove Ricemer. Gualla: Retimer. On je, za konzula Konstantina i Rufa, od vrhovnoga zapovjednika vojske postao patricij, petnaest se godina poigravao u samom ubojstvu careva s jednakom ambicijom i okrutnošću.
b Za konzula Puzeja i Ivana 407. godine Kristove, patricij Antemije, poslan od cara Leona, preuzeo je 12. travnja carstvo Zapada. Dakle oko 468. ili 469. godine dogodilo se ovo poslanstvo sv. Epifanija.
c Antemija, kojega se i ubrzo naziva Grčićem, a kod Sidonija u knj. 1, poslanica 7. grčkim carem, jer je nedavno potekao iz Grčke.
d Drugdje: kad je pozvan dolazio.

Sklapanje mira, druga znamenita Epifanijeva djela.

Dotle je govorio divljenja vrijedni biskup i završio govor. Tada je car, podignuvši oči, vidio da je lišen pogleda sviju i da su lica sviju privučena k njemu, kojemu se i sam nije prestajao diviti. Tada, izvlačeći riječi iz duboka uzdaha, ovako je započeo: Premda mi je, sveti biskupe, neiskaziv razlog boli protiv Rikimera, i ništa nije pomoglo što je od nas bio obasut najvećim dobročinstvima; kojega smo čak, što se ne može reći bez srama i našega kraljevstva i naše krvi, povezali u obiteljsko stablo dok smo popustili ljubavi prema državi za ono što se činilo da pripada mržnji naših ljudi. Tko je naime od prijašnjih careva ikada učinio da se među darove koje je bilo nužno dati krznom odjevenua Getu radi zajedničkoga mira stavib kći? Nismo znali poštedjeti svoju krv dok čuvamo tuđu. Nitko ipak neka ne vjeruje da je to učinjeno zbog vlastita straha. Jer u tolikoj brizi za spasenje sviju jedino se za sebe nismo znali bojati. Dobro je naime kod nas utvrđeno da caru propada slava njegove vrline ako se ne boji radi sigurnosti drugih. Ali da tvojemu poštovanju sasvim jasno otkrijemo njegove nakane, koliko god je puta Rikimer bio obasut većim darovima od nas, toliko se puta pokazao težim neprijateljem. Kolike je ratove protiv države pripremio? Koliku je snagu po njemu zadobila bjesnilo tuđih naroda? Naposljetku, i ondje gdje nije mogao nauditi, ipak je poticao poticaje na nanošenje štete. Zar da mi njemu damo mir? Zar da mi podnosimoc toga unutarnjega neprijatelja pod krinkom prijateljstava, kojega na savez sloge nisu zadržale ni veze tazbine? Velik je oprez prepoznati duh protivnika; jer je neprijatelja odmah uočiti značilo i svladati ga: otkrivena mržnja uvijek gubi žaoke koje je skrivena bila začela.

24 Ali ako u svemu ovome tvoje poštovanje pristupa i kao jamac i kao posrednik, ti koji duhovnim istraživanjem možeš otkriti zločinačke nakane i ono što je otkriveno ispraviti, ne usuđujem se odbiti mir koji i ti tražiš. Naposljetku, ako lukavost uobičajene prepredenosti prevari i tebe, neka borbu preuzme onaj tko je već ranjen. Ipak sebe i stanje države povjeravam i predajem u tvoje ruke, i milost koju sam bio nakanio uskratiti Rikimeru dok sam moli i sam se rasipa, po tebi prvi iskazujem. Dubokim naime promišljanjem u ovome dijelu skrbimo za svoje probitke ako u neizvjesnim lutanjima oluja okrenemo lađu prema odredbi dobra kormilara. Tko se naime usuđuje ispričati da ne udijeli dobročinstvo onomu tko ga moli, komu ga je trebalo ponuditi prije molbe? To reče car. A časni svećenik reče: Hvala svemogućemu Gospodinu, koji je svoj mir usadio u um vladara, kojega je po uzoru na višnju vlast htio učiniti namjesnikom svoje moći smrtnicima.

25 Nakon što je to ukratko izloženo, primivši od Antemija i zakletvu radi čvrstoće sloge, otišao je oprostivši se, žureći da se vrati u Liguriju, jer se bližilo vrijeme nedjelje Uskrsnuća, kroz koje bi, kad se tijela iscrpe križem postova, hladnoga tijela radosni duh ponovno zagrijao, dok se smrću našega Otkupitelja pobjeđuje smrt, a duša se tovi hranom vjerne nade. Dan Uskrsa obećavao je da će biti dvadeseti dan od njegova odlaska iz Rima. Ipak je put prevalio takvom brzinom da je četrnaestoga dana nenadano i pretekavši glasinu ušao u Paviju, ostavivši doduše mnoge pratitelje na putu, jer nisu mogli podnijeti ni njegovo uzdržavanje ni trud. Gle, okupljanje onih koji su iščekivali dolazak tako velikoga biskupa da kod kuće vide onoga za kojega su znali da još nije izašao iz Rima. Zapanjenomu Rikimeru javljaju se klicanja radosnoga grada; svi su jednoglasno klicali da je mir sklopljen; neizmjerno je bilo likovanje pokrajinaca, i kako je ljudski običaj dražim smatrati ono što se vrati nego da uopće ne propadne, bila je slađa sloga koja se vraćala nakon spora i mir koji je bio nastupio kad je već bio gotovo izgubljen u beznadnosti. Pozivao se prečasni biskup da Milancima pokaže dugo očekivani pogled. Ali on je, da ne bi izgledalo da kao nazočan traži zahvale kao da su dužne, izbjegavao njihove posjete pod prikladnim izgovorom.

26 Dakle, tijekom vremena i truda svakodnevnim uspjesima života u njemu se umnažala zasluga. Imao je rođenu mlađu sestru, po pobožnosti ne nejednaku, imenomd Honoratu, čiji je život dugopripovjedati po pojedinim vrstama kreposti; ali je dovoljno za vrhunac njezinih pohvala reći da je bila sestra dostojna tako velikoga muža. Nju je posvetio iste godine u kojoj se vratio iz poslanstva, ali ju je, da se pouči nebeskim naukama, kao da joj sveta narav nije dovoljna, povjerio nekoje Luminozi, ženi zadivljujuće svetosti i jedinstvena primjera, čije bi vrhunce podrijetla možda trebalo ponovno razmotriti da joj život nije bio znamenitiji nego krv. Ta je naime bila takva da je vjerovao kako i sam ima što naučiti od one kojoj je povjeravao na odgoj drugu iz iste utrobe. Jer je ubrzo kod nje povjereni biskupov zalog procvjetao i doveo mlade sadnice opterećene do zrelosti dobra roda.

27 U međuvremenu je časni svećenik koračao stazom koju je sebi zacrtao brzim hodom života, neoklijevajući ulažući trud u milostinje; taj je dar onima koji su ga primali činio dragim najblažim licem i duhom, tako da nitko komu bi iskazao milost samoga govora nipošto nije mislio da odlazi bez dara. Bila je naime najveća nagrada barem vidjeti takva biskupa. Rasla je iz dana u dan glasina sa slavnim uspjesima i gotovo je sav svijet ispunjavala njegovim propovijedanjem.

a Rikimer, rođen od oca Sveva i majke Gelike.
b Njegovo ime nije poznato. Jer ona Askila, Rikimerova supruga, o kojoj pripovijeda Grgur iz Toursa u knj. 2, pogl. 9, ubijena mačem sa sinom Teodomerom, starija je; niti je on bio Get, nego Frak.
c Nije taj strah bio isprazan, kao što ćemo reći uz sljedeće poglavlje.
d O sv. Honorati govorili smo 11. siječnja. Tri druge sestre njemu pripisuju Spelta i drugi: Luminozu, Liberatu i Speciozu.
e Slavi se sv. Luminoza 9. svibnja.

Putovanje u Toulouse k Euriku radi mira.

Kad je tada umroa Rikimer ili Antemije, naslijedio ga jeb Olibrije, koji je na samim počecima završio svoj posljednji dan. Nakon njega je za vladara uzdignutc Glicerije, kod kojega zbog želje za sažetošću izostavljam koliko je učinio za spasenje mnogih. Jer je na molbu svetoga muža oprostio uvredu koju su majci nanijeli ljudi njegove vlasti, budući da je kod njega poštovanje spomenutoga svećenika bilo uzvišenije čak i od prethodnika.

29 Nakon njega je na vlast došaod Nepot. Tada je između njega i pitomaca Toulousea, Gota, kojima je željeznom vlašću upravljao kralje Eurik, nastao razdor; dok su oni neprestano napadali međe italskoga carstva, koje je protezao preko galskih Alpa, prezirući novinu, s druge je strane Nepot, da se zlonamjerna drskost ne bi pretvorila u običaj, želio strože zaštititi granicu vladanja koju mu je povjerio Gospodin. Odatle su na objema stranama počeli nicati povodi parnica, i dok nijedna strana u želji za pobjedom ne odlaže začetu nadutost, tako je prevladavao uzrok nesloge. Već je preblaženi muž bio navršio osmu godinu u biskupstvu kad je iznenada ljubav da se ukloni razdor ispunila Nepotov duh, kako bi, odbivši otrov sukoba, među kraljevima sačuvala slogu koju oružje jedva moglo štititi. Pozivaju se na vijeće svjetla Ligurije, ljudi zrelosti, čijim bi promišljanjem posrćući položaj države mogao oživjeti i u drevni stup vratiti izgubljenu čvrstoću; i toliko ih se okupilo na raspravu po vladarevoj zapovijedi koliko je moglo biti upravitelja. Započinje razgovor o uređenju poslanstva; prema preblaženomu se upravljaju misli i oči sviju. Odgovori sviju postaju kao da se izgovaraju jednim ustima i jednim srcem.

30 Što da dalje govorim? S radošću Kristov vojnik prihvaća priliku za napor i u nadi preduhitruje ishod, pouzdajući se u prosudbu pothvata, traži kako poboljšati način djelovanja; pothvat gotovo već otpisan i veoma težak, raspitavši se uz pomoć nebeske moći, preuzeo je i ispunio. Nevolje i oskudice toga putovanja ne bih mogao redom izložiti, ni kad bi mi se riječi slijevale kroz napojene tokove rijeka stotinu jezika. Jer izišavši iz grada Pavije, sve dok ne bi stigao do određenih mjesta, tolikom je vještinom udvostručio zamor svoga puta da je, ako bi ranije, misleći na iscrpljenost tegleće stoke, ušli u konačišta buduće postaje, osim neprekidnoga moljenja psalama i ustrajnosti u čitanju, čega ništa nije činio osim stojeći, birao osamu zatvorenu šumskim lišćem, gdje bi se isprepletenim granama stabala tkala domaća noć, koju sunce, bježeći kroz guste sjene, nije poznavalo, a prirodna bi milost prostrla ležaj od zelene busenja. Ondje je, predan molitvi u neprekidnim suzama, zemlju lišenu kiše natapao pljuskovima očiju. Postajala su plodna obiljem molitava ona polja koja nisu mogla biti plodna usjevima.

31 Izmučujući se takvom vježbom ušao je u grad Toulouse, u kojemu je tada boravio kralj Eurik; o njemu je već prethodni glas bio ušima Gala dao do znanja kakav je, osobito svećenicima iste pokrajine, koje zapanjene duboko uznemiruje istraživanje o onima koji dolaze. Bio je osim toga u isto vrijeme upravitelj i sudac vladarevih savjeta po imenug Leon, koji je po zasluzi rječitosti već primio ne jednu palmu govorničkih nastupa; on je s najvećom radošću javio dolazak biskupa u javnost. Odmah se poziva biskup koji treba biti predstavljen kralju; čim je ušao i ugledao ga, pozdravio ga je i započeo: Premda te, zadivljujući vladaru zemalja, glas o kreposti čini strašnim ušima mnogih, i mačevi kojima neprekidnim pustošenjem tlačiš susjede žanju neku žetvu neprijateljskoga izdanka, ipak ti strašna ambicija ratovanja ne pribavlja nikakvu milost višnjega Božanstva, niti željezo čuva granice carstva ako se vrijeđa nebeski Gospodin. Imaj na umu da imaš Kralja koji treba razmotriti što je ugodno; on je, dok je uzeti ljudski lik nosio k nebu, kao dar neizmjerne baštine učenicima više puta ponavljanom opomenom preporučio mir; čuvari te zapovijedi moramo biti, osobito kad znamo da se ne može nazvati jakim mužem onaj koga je pobijedila srdžba. Zatim valja da prosudimo kako nitko brižljivije ne čuva svoje nego onaj tko ne žudi za tuđim. Stoga je Nepot, kojemu je božanski poredak povjerio upravljanje Italijom, poslao nas da isposlujemo ovo: da se, kad se duhovi vrate vjeri, zemlje međusobno sjedine po zakonu uzajamne ljubavi; on, premda se ne boji borbi, prvi želi slogu. Znate zajednički kako je starina gospodstava ograničena međom i kakvom su strpljivošću služenja ovi krajevi podnosili upravitelje onih. Neka bude dovoljno što bira ili zasigurno dopušta da se naziva prijateljem onaj koji je zaslužio da se naziva Gospodinom. Tako je govorio najugledniji muž Epifanije.

32 Ali Eurik, prekidajući neki svoj poganski mrmor, vedrinom svoga lica pokazuje da je smekšan njegovim poticajima. A gore spomenuti Leon bio je obuzet tolikim čuđenjem nad samim njegovim govorom da je vjerovao kako se takvim riječima mogu osvojiti duhovi, ako je dopušteno reći, pa i kad bi tražio protiv pravednosti. Ipak se prenosi da je kralj ovako progovorio tumaču:

Premda moj prsni oklop jedva napušta prsa i neprestano ruku obuhvaća mjedeni štit, a i bok štiti obrana željeza, ipak sam našao čovjeka koji me može svladati govorima dok sam naoružan. Varaju oni koji kažu da Rimljani na jezicima nemaju štita ili strijela. Znaju naime i odbiti riječi koje bismo mi poslali, i upraviti one koje se od njih šalju u dubine srca. Činim dakle, poštovani papa, ono što tražiš, jer je kod mene veća osoba poslanika nego moć onoga koji ga šalje. Primi sada riječ i za Nepota obećaj da će čuvati neokaljanu slogu, jer kad ti obećaš, to je kao da se zakleo. Nakon tih riječi, pošto je sklopljena i veza dogovora, časni je biskup otišao oprostivši se; k njemu se odmah upućuje mnoštvo molitelja da bi sljedećega dana sudjelovao na kraljevim gozbama,h za koje je on već doznao da se neprekidno održavaju onečišćene po njegovim svećenicima; njemu se ispričao i rekao da mu nije u običaju ponekad blagovatii na tuđim objedima, nego da želi radije krenuti prekosutra, što je i požurio ispuniti kako je bilo određeno; te je izišao iz Toulousea uz toliku pratnju da se činilo da je grad gotovo opustio kad je odlazio naš biskup. Tolike je naime u kratko vrijeme vezao uz sebe iskrenom ljubavlju da su sužanjstvom oplakivali oni koje je nužda vezala da ostanu u domovini.

33 Vraćajući se pak odatle, pohodio je pojedina mjesta svetih prebivališta, Medijanske otoke,k Kiklade,l Ler, i uputio se u samu ravnicu Lerin, hraniteljicu najviših gora. Odatle je ubrao pojedine cvjetiće života iz sviju, koje bi u sebi zasadio poticaj dobra izdanka i do vremena zrelosti dovelo stablo otežalo nebeskim plodovima. U međuvremenu se Italima vraća očekivano svjetlo, i kad se vraća jedinstveni svećenik, otvara se sjaj koji blista kroz vedrinu. Dugo željen ulazi u Paviju. Nepotu prenosi ishod izvršenoga poslanstva, i dok je rasla gomila pohvala, u njemu je podjednako rasla poniznost. a Kako se to zbilo, ukratko spominje Pavao Đakon u knj. 16. Naposljetku u to isto vrijeme, kaže, između cara Antemija i njegova zeta patricija Rikimera, koji je tada smješten u Milanu upravljao Ligurijom, nastao je velik povod razdora; u to se umiješao muž istaknut starošću, Epifanije, biskup Pavije, te ih je najprije vratio slozi. Zatim barbarskom nevjerom Rikimer krši savez (bio je naime gotskoga podrijetla) i ubrzo sa snažnom četom kreće na Grad te postavlja tabor kod mosta na Anijenu. Tako je podijeljen Rim, i jedni su pristajali uz Antemija, a drugi su slijedili Rikimerovu nevjeru. Usred toga došao je u Grad Olibrije, poslan od cara Leona, i dok je Antemije još bio živ, zadobio je kraljevsku vlast. Bilimer, upravitelj Galije, saznavši za Rikimerovu urotu protiv Antemija i želeći pružiti pomoć Antemiju, požurio je u Rim. Sukobivši se s Rikimerom kod Hadrijanova mosta, odmah je od njega pobijeđen i ubijen. Nakon što je Bilimer poginuo, ubrzo je pobjednik Rikimer, provalivši u Grad, mačem pogubio Antemija, koji je već četiri godine vršio carsku vlast. Osim oskudice gladi i bolesti kojima je u to vrijeme bio pogođen Rim, povrh toga je i najteže opljačkan; i izuzevši dvije četvrti u kojima je boravio Rikimer sa svojima, sve je ostalo opustošeno pohlepom pljačkaša. Ali nije se dugo radovao nevjeri Rikimer. Jer je nakon trećega mjeseca i sam umro mučen bolestima. Ali to što se kaže da je Epifanije istaknut starošću, pogreška je prepisivača; bilo je napisano svetošću, i tako čita Kuspinijan; ubijen je Antemije 11. srpnja, za konzula Festa i Marcijana, sina samoga Antemija, zeta cara Leona, godine Kristove 672, pošto je vladao 8 godina i 3 mjeseca, a Rikimer je umro 18. kolovoza, četrdesetoga dana nakon Antemijeva ubojstva.

D Olibrije je završio život u sedmome mjesecu vladanja, kako piše Kasiodor. Umro je pak 23. listopada. Ne bez razloga je tada, u 10. indikciji, suhi vulkan Vezuv u Kampaniji, kipući unutarnjim ognjevima, izbacio spaljenu utrobu, kako piše Marcelin, dok je taština u strašnom požaru proždirala samu nutrinu carstva.c Za cara Leona V., jedinoga konzula, godine Kristove 473. Na poticaj Gundobalda, Rikimerova sina, kojega je Olibrije učinio patricijem, Glicerije je u Raveni preuzeo vlast, kako ima Kasiodor, 5. ožujka.d Pavao Đakon u knj. 16: Zatim sljedeće godine, naime 474, kad je jedini konzul bio Leon Mlađi, nenadano došavši s vojskom, patricij Nepot svukao je Glicerija s carske vlasti i zaredio ga za biskupa u Saloni, gradu u Dalmaciji. Gualla piše da su Nepot i Gondobar posredovanjem Epifanija bili izmireni, dok su se inače spremali sukobiti s neprijateljskim stijegovima. Odatle su Ravenjani, koji su sebi pod vodstvom Gondobara obećavali pobjedu, otada uvijek bili neprijateljski raspoloženi prema Epifaniju i Paviancima; i njima je stoga u Raveni nametnuta pristojba ako bi onamo dolazili, koja je naposljetku ukinuta 4569. godine. Previše su stari i nevjerojatni ti uzroci srdžbi.e On je ubio svoga brata Teodorika II., kralja Vizigota, i zauzeo kraljevstvo 466. godine te ga držao do 484. godine. Naziva se drugdje Evarik, Eorik, Evarix, Heurik. To poslanstvo k njemu dogodilo se u osmoj godini Epifanijeva biskupstva, dakle 474. godine Kristove. Jer je sljedeće godine patricij Orest protjerao Nepota, 28. kolovoza, iz Ravene u Dalmaciju, a svoga sina Augustula učinio carem dan prije kalenda studenoga.

O tom provalu Eurika u rimsku vlast češće govori Sidonije Apolinar u poslanicama, napose u knj. 7, poslanica 6: Evarix, kralj Gota, kaže, ili čuva po pravu oružja ili pomiče granicu svoga kraljevstva, pošto je prekršen i razvrgnut stari savez; niti je nama grješnicima ovdje dopušteno optuživati, niti vama svetima ovdje raspravljati. On je zauzeo grad Arverna, kojega je biskup bio Sidonije, još privržen Rimskom Carstvu, i sramotno ga pripojio; je li to bilo poslije ili prije ovoga Epifanijeva poslanstva, istražit ćemo uz životopis Sidonija 23. kolovoza.g Njega je Sidonije često hvalio i cijenio vjernim prijateljstvom, kao što je očito iz poslanice 3, knj. 8. i 22, knj. 4. Bio je također savjetnik Alarika, kako piše sv. Grgur iz Toursa u knj. 1, Mirac; pogl. 92. h O njemu Sidonije u poslanici 6, knj. 7: Toliko, kako prenose, njegovim ustima i njegovim srcem odzvanja spomen katoličkoga imena da se dvoji drži li više prvenstvo svoga naroda ili svoje sljedbe. i Tako Sirmond. Naš rukopis: vesperendie magis se velle profisci. Podrazumijeva se: alienis aliquandoque prandiis; vespere magis se velle profisci. k Tako naš rukopis i ostali, kako priznaje Sirmond, koji ipak vraća Stohade, koje Plinije i drugi smještaju na obali Marseillea, tako nazvane zbog poretka kojim su smještene. Bili su tada puni samostana i ćelija monaha, kojima je sedam posljednjih Collationes napisao Kasijan. l O Lirinu i Leru, ili, kako se sada nazivaju, otocima sv. Honorata i sv. Margarete, govorit ćemo 16. siječnja uz životopis sv. Honorata.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

21. siječnja Kalendar godine