Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 21. siječnja

O sv. Busiridu, ispovjedaocu iz Ankire u Galaciji

DE S. BUSIRIDE CONFESSORE ANCYRÆ IN GALATIA

Sadržaj (17)
  1. Epifanijeva sveta mladost.
  2. Subđakonska služba, podnesene uvrede.
  3. Kreposti vježbane u đakonatu.
  4. Preuzimanje biskupstva, dobročinstva u njemu.
  5. Preuzeto poslanstvo caru Antemiju za mir.
  6. Sklapanje mira, druga znamenita Epifanijeva djela.
  7. Putovanje u Toulouse k Euriku radi mira.
  8. Ticinus razoren od kralja Odoakra, okrijepljen i obnovljen od Epifanija.
  9. POGLAVLJE IX. Djela u Ticinusu s Gotima i Rugima.
  10. Pobjednik Teodorik naveden na blagost.
  11. Putovanje u Burgundiju radi otkupa zarobljenika.
  12. Posljednje poslanstvo, bolest, smrt.
  13. Prijenos sv. Epifanija
  14. Iz Pavie u Hildesheim.
  15. Povijest prijenosa
  16. Ponovno iskopane i odvezene relikvije.
  17. POGLAVLJE III. Čudesa učinjena kod relikvija.

Iz Pavie u Hildesheim.

Hildesheim je grad u Donjoj Saskoj, sjedište prostrane biskupije, najprije osnovan u dvoranskome mjestu, u narodu Eltze, uz rijeku Saale po Karlu Velikom; ubrzo ga je Ludovik Pobožni prenio na ono mjesto, uz čudesno znamenje svetih relikvija koje se nisu mogle otrgnuti od debla o koje su bile obješene, kao po Božjoj volji izabrano, kako svjedoči Krantz u Saxonia, 2. knjizi, 26. poglavlju. Onamo je preneseno tijelo sv. Epifanija, biskupa Pavije, u doba cara Otona I., nastojanjem biskupa Otwina.

2 Taj je prijenos opisao neki klerik ili redovnik Hildesheimske Crkve, suvremenik Otwinov, koji svjedoči da je ono što piše doznao dijelom od svećenika Thangwarda, koji je svojim rukama ponovno iskopao relikvije, a dijelom od onih koji su bili nazočni. Taj komentar toga pisca prvi je iz knjižnice samostana sv. Mihovila objavio naš Kristofor Brower u knjizi koja se zove Sidera illustrium et sanctorum virorum Germaniae; ali posljednji dio, u kojem se pripovijeda o galskome poslanstvu praćenu slavnim povratkom, naime pošto je otkupljena i oslobođena sva mladež Ligurije koju su držali Goti, vodi se u Paviju, te se piše da je odatle, uz veliku čežnju i žalost svih, preminuo i bio primljen u nebo, priznaje da je kao tuđu svojoj svrsi dragovoljno izostavio, budući da se razlikovala od onoga života koji je napisao Enodije, ne toliko smislom koliko riječima. Ali neka bude rečeno uz dopuštenje velikoga muža, prevarilo ga je dok je to pisao pamćenje ili pisaljka: nisu Goti držali onu mladež Ligurije, nego Burgundi.

3 Budući da je pak najstrožim ediktima papa određeno da se nitko ne usuđuje iz toga razloga prisvajati svete zaloge (što je nekim starima bilo od manje pobožnosti, pokazuju mnogi primjeri koji se posvuda nalaze), o pravu ovoga prijenosa ovako raspravlja isti Brower: Ako bi tko ovaj prijenos prosuđivao po crkvenome pravu kao nepristran sudac, ili primio presudu o njemu, odmah će smatrati da to odnošenje relikvija nije učinjeno ni po zakonu ni po običaju, nego će presuditi da su oni koji su posegnuli i otrgnuli svete ostatke kao od rodnoga gruda i zemljišta, da najblaže kažem, bili podložni interdiktU Unde vi i da su mogli biti pozvani na odgovornost tužbom zbog iznude. U međuvremenu su prevladali primjeri ovoga i prijašnjega doba, i neizmjerna pobožnost i štovanje stvorili su takvu slobodu da su takve postupke optuženih sudeći po naslovima lukavo pobožne krađe i pobožnoga otimanja, a ne po strogome zakonu pravednosti, ispitivači u većini slučajeva prikrivali spor, a upravitelji su ovdje uvelike žmirili. Već ono što je glavno, povoljan ishod i uvjerenje o pobožnosti proizašlo iz znamenja i čudesa koja su uslijedila, često nije samo utvrdilo dopuštenost i slobodu za ta odnošenja, nego je sramotu krađe ili svetogrđa pretvorilo u slavu: jer su Franci i Nijemci, kad je sloboda Rimske Stolice bila pogođena ili od barbara ili od tirana, dok su u novome ili nesigurnome carstvu koje su davali pape, uzdižući se iznad svoga plemstva i roda, često dobivali smjelost, ne zadovoljavajući se svjetovnim stvarima, primicali moć i svetinjama, te su se odnosili prema pobožnosti slobodnije nego što bi im ili koristilo ili pravo i božansko dopuštalo. Odatle su gotovo sva prava Lacija zajedno s crkvama i narodima htjeli podložiti sebi, a oni koji su vjernošću ili oružjem imali utjecaja kod kraljeva, radosni ne samo zbog časti nego i zbog nagrada, htjeli su da im je protiv božanskoga mnogo toga dopušteno, bilo da su bili biskupi bilo da su se isticali vojnim pojasom. Nešto oprosta ipak se čini da je ovdje pisac pribavio biskupu Otwinu i njegovu svećeniku Thangwardu kad spominje da je svećenik nakon molitava i postova u snu po Božjoj volji bio opomenut o prijenosu sv. Epifanija.

4 Ovaj se prijenos dogodio, kako iz pripovijedanja staroga pisca odlično izvodi Brower, krajem godine 962. i početkom sljedeće. Jer pozvan od Ivana XII. u Italiju da slomi tiraniju Berengara i Adalberta, godine 961. Oton je došao u Paviju, i ondje, kako ima Nastavljač Reginonovih kronika, naredio da se ponovno sagradi palača koju je bio razorio Berengar. Godine 962., pošto je u Paviji proslavio Kristovo rođenje, otišao je u Rim, i pošto ga je Ivan imenovao i okrunio za cara, vratio je sve što je bilo oduzeto Rimskoj Crkvi; ispravu je potpisao s mnogim drugim biskupima i knezovima Otwin, biskup Hildesheimske Crkve, 13. veljače godine 962., 3. indikcije, 27. godine Otonova kraljevanja. Isprava se nalazi kod Baronija u 10. svesku, pod istom godinom, br. 3. i dalje. Vrativši se u Paviju, Oton je ondje proslavio Uskrs; primio je otok sv. Julija i vratio ga Novarskoj Crkvi, ispravom izdanom 29. srpnja. Sljedeće godine, pošto je u Paviji proslavio Gospodnje rođenje i Uskrs, cijelo je ljeto opsjedao Berengara na brdu sv. Leona. Dakle 22. studenoga godine 962. podigao je Thangward tijelo sv. Epifanija i ubrzo ga poslao u Njemačku; po Otwinu, koji je zatim stigao, 23. veljače preneseno je u Hildesheim.

3 Gdje je najprije sv. Epifanije bio položen u Hildesheimu, i gdje se čuva u naše vrijeme, tumači Brower pišući ovako: Kad sam istraživao ovaj prijenos iz Italije u Sasku, poduzet marljivošću Otwina, prije nego što sam došao do samih izvornih djela iz knjižnice samostana sv. Mihovila, isprave novijega vremena navodile su na pomisao da je tijelo sv. Epifanija biskup položio na onome mjestu gdje je sada kaptolska kuća, ili u susjednoj bogomolji koja nosi ime sv. Antuna. Ali sv. Godehard je zadržao naslove stare crkve koja je ležala na jugu od glavne bazilike, naime svete Bogorodice i Epifanija; tako da sam ovo sjećanje sasvim i potpunije s brigom doznao da je krstionička crkva, koje se spominje u životu sv. Godeharda, ona kojom se već služi kolegij Družbe Isusove, i da je ona zajednica klera boravila ondje gdje sada oci Družbe Isusove imaju prebivalište. Uostalom, shvaćam da se zalog sv. Epifanija i danas čuva u srebrnoj grobnici u glavnoj bazilici, na lijevoj strani glavnoga žrtvenika, i da se kod groba sv. Godeharda pokazuje obješeni kavez za koji tvrde da je u njemu sveta prtljaga bila dopremljena iz same Pavije u Sasku.

Povijest prijenosa

PISAC NEPOZNATI HILDESHEIMSKI SUVREMENIK.

Iz Sidera Kristofora Browera Družbe Isusove.

Prigoda za prijenos relikvija sv. Epifanija.

Mudru i u svome rasporedu milostivu providnost Božje milosti ljudsko tijelo ne može ni dostojno zadiviti ni dovoljno jasno sagledati; ona je tako od samoga početka predvidjela pomoći izabranih svojoj Crkvi da je, dok je neprijatelj podizao borbu, ona, poduprta zaslugama pobožnih, kao pobjednica zadobila palmu i slavu. Odatle je da sva Saska, plješćući duhovnom radošću, obuhvaćajući pobožnim krilom, njeguje i štuje mnoge zaloge svetaca, nepoznate i predacima, povjeravajući u potpunosti stazu sadašnjega života i nadu budućega čvrstom vjerom njihovoj zaštiti. Među njima se kao zvijezda Danica ističe poštovanja vrijedni otac Epifanije, nekada čudesni učitelj Pavije, a sada veličanstveni branitelj naše domovine, čovjek svoga vremena svima u kreposti dostojan oponašanja. Stoga, budući da se Gospodin udostojao obasjati i utvrditi našu domovinu zagovorima toga tako slavnoga čovjeka, redoslijed kojim su njegove presvete relikvije, uz poticaj nastojanja gospodina Otwina, najpoštovanijega biskupa naše Crkve, bile najprije pronađene i dovedene sve do nas, kao što sam doznao po svjedočanstvu onoga istoga koji je sudjelovao u toj presretnoj službi, a ponajviše poštovanoga svećenika Thangwarda, čije je djelovanje u ovome osobito zasjalo, ne uzdižući se nadarenošću, nego potaknut dužnom revnošću pobožnosti, najbrižnije perom predano predajem ponizno da se njime služe potomci.

2 Dok je Berengar, zajedno sa svojim sinom Adalbertom, a osvajao žezla italskoga kraljevstva i obojica su prisvajala krunu jednoga naroda, sam je Berengar toliko usplamtio žarom pohlepe da je, zaslijepljen novcem i posvuda brkajući pravo i božansko, neku mjeru čak i od međa sv. Petra, pljačkaškom silom se usudio ugrabiti za sebe. Da se suzbije njegova bjesnoća,b po poslanicima gospodina apostolskogac Oktavijana, koji se zove i Ivan, poziva se u Rim Oton Veliki, naime kralj Cisalpine, da ili odluči o patricijatu rimskoga grada, koji mu je pripadao po njegovim precima, ili pritekne u pomoć njihovim iscrpljenim prilikama. Oprema se dakle po zajedničkome pristanku i vijeću svojih ratoborni vojnik crkava i vrstan vladar, protiv apostolskoga neprijatelja, okružen uvijek snažnom i nepobjedivom četom svojih, praćen i mnoštvom biskupa: među kojima je zasjao gospodin Otwin, biskup naše Crkve, samome vladaru toliko preporučen koliko je bio dokazan vjernošću.d A pošto je ue utvrdi sv. Leona uhvaćen Berengar i upućen uf Bavarsku sa ženom u pritvor, dok je Adalbert ipak protjeran, pošto je vraćen mir crkvama, car Oton, već imenovan patricijem i carem apostolskim blagoslovom, vratio se u Paviju; i crkve po Italiji i Toskani, zapuštene i opustošene okrutnošću i obijesti prijašnjih vladara, kanonski je obnovio i vratio u prijašnje stanje.

3 U to vrijeme budni čuvar Gospodnjega stada, biskup Otwin, premda tijelom odvojen od svojih, ipak je revnošću ljubavi bio sjedinjen s njima, i dobrohotnošću kojom je bio na čudesan način prožet iskazivao im je poštovanje, te je nastojao prikupiti ono za što je unaprijed vidio da će koristiti njegovoj Crkvi i pogodovati braći; osobito je pak, da bi sebi i svojima pribavio pouzdane zaštitnike, zatražio od biskupa relikvije svetaca za koje je saznao da se ondje osobito slave, i lako ih je dobio; a ujedno je razboriti muž pazio da u primanju ne bude izigran lukavošću ikoga svojim djelovanjem. Knjiga je također, kako božanskoga čitanja tako i filozofskoga izmišljanja, sabrao u tolikome obilju da oni koji su zbog njihove oskudice prije obamirali u tromoj dokolici, sada plamte u čestome poslu proučavanja. I jer se u takvu napretku suzdržavao od svake oholosti hvastanja, po Božjoj milosti na posve čudesan način podario je one presvete zaloge bl. Epifanija, nekadašnjega biskupa Pavije. Jer dok je onaj poštovanja vrijedni otac, s obzirom na Božju čast o kojoj je uvijek bio brižan u duhu, smatrao kao neku preuzetnost potajno ukrasti kosti svetaca ili ih prenijeti bez prethodne opomene proročanstva, ipak je tako odmjerio sud svoga duha da ni sam nije poduzimao ono što se ne smije poduzeti, niti je svojim autoritetom odvraćao od onoga što je trebalo učiniti. Odatle se dogodilo da je poštovanja vrijedni svećenik, naš brat, kojega smo gore spomenuli, sav plamteći u takvu nastojanju, budući da se nije usuđivao pokušati, a kamoli izvršiti išta takvo (bio je naime poodmakle dobi, jednostavnijega duha, iznurujući se dok je molio čestim postovima i bdijenjima), želju svoga duha povjerio Božjemu sudu da njome upravlja. Ipak u tome pothvatu nije bio posve lišen pomoći biskupa, koji se to oštrije u pojedinostima trudio što je obojici pomnije savjetovao.

4 Pošto su dakle svečanosti postova radosno dovršene, po Božjoj volji, kako vjerujem, gle, došao jeg svećenik Landwarda, biskupa Mindena, našem bratu po zajedničkome stanovanju veoma blizak; on je njega koji je još kolebao, kad mu je brižno otvarao svoj duh o svemu, kao da osjeća isto što i on, potaknuo da odnesu relikvije presvetoga oca Epifanija i svete djevice Specioze zatvorene u jednome okružju hrama, rekavši da je prikladno vrijeme noći koja dolazi i da se to za njih ne smije odgađati na drugi dan. I bez odlaganja: svidjelo se: sabravši tijekom dana potrebnu opremu za tu službu, dok je noćna tišina išla u prilog, ulaze u crkvu, i tako se prostrvši na zemlju, optuživali su sebe kao nedorasle, ali su ipak molili oproštenje za smjeli pothvat, povjeravajući se pomnije njihovu zagovoru, da ili zasluže biti ubrojeni među njihove relikvije, ili, ako se to ne udostoje, da budu barem bez svoje štete, zaštićeni od njih, pobožno uklonjeni od pothvata. Ustajući dakle, dugo su se i uz mnogo znoja trudili otvoriti grob bl. Epifanija, i ne uspijevajući nikakvom domišljatošću, dok su trošili svu svoju marljivost ulažući je, lako su otvorili grobnicu bl. djevice Specioze. Prostrvši se dakle na pod pred svetim relikvijama i zadržavši se neko vrijeme u molitvi, ustajući ljubeći ih, podigli su ih uz himne i hvale: dio njih, koji je pomagao onome nastojanju našega brata, blage uspomene naš gospodin Otwin prenio je poslije ovamo zajedno s relikvijama bl. Epifanija, pošto je dio koji je pripadao njemu povjerio poštovanja vrijednomu biskupu Landwardu.

a Berengar II., rođen od Adalberta, markgrofa Ivree, i Gizele, kćeri Berengara I. Naslov kralja preuzeo je sa sinom godine 960.
b Čini se da treba čitati A Legatis; to su bili đakon Ivan i bilježnik Azo, kako ima Reginonov nastavljač. I drugi biskupi i knezovi došli su k Otonu godine 960. u Sasku.
c Oktavijan, sin Alberikov, posve mlad prigrabio je papinstvo godine 985., kojemu nije bilo za podnošenje ni po dobi ni po mudrosti ni po kreposti, i zapovjedio da se zove Ivan, po tome nazivu dvanaesti. Baronije smatra da je on bio prvi koji je promijenio svoje ime. Umro je godine 964., 14. svibnja, pošto je već po Otonu bio izabran protiv njega protupapa Leon.
d Ovdje je neki anakronizam, jer je Oton prije imenovan carem nego što je uhvaćen Berengar.
e Liutprand u 6. knjizi, 6. poglavlju. Pošto je to dovršio, u Paviji se ukrcao na lađu i koritom Pada stigao sve do Ravene; i odatle napredujući opsjeo je Monteferrato, koji se naziva grad sv. Leona, u kojem su bili Berengar i Willa. Isti grad, smješten na strmoj stijeni, čini se da je označen u životu sv. Severina po Eugipiju u 12. poglavlju, br. 35., kao utvrda imenom Monte Feletro, pošto je prođeno mnogo krajeva, prenesen je. Njegovo se područje u narodu zove Montefeltro, između rijeka Conca i Marecchia. Taj je grad predan Otonu godine 964.
f Isto piše Nastavljač Reginonove kronike, ali Lambert iz Hersfelda pod godinom 964. Kralj Berengar bio je opsjednut na brdu sv. Leona, i ondje uhvaćen i odveden u Bamberg sa svojom ženom Willom, osim ako nije kroz Bavarsku poslan u Bamberg.
g Bio je Landward jedanaesti biskup Mindenske Crkve, kao što je očito iz Mindenske kronike. k Boji se Brower da se umjesto Honorata nije uvuklo ime Specioze. Ipak Ferrari prenosi da se u Paviji slavi sv. Specioza 18. lipnja, i da postoji njezin život, te da se tijelo čuva u crkvi sv. Epifanija; odatle je očito da u Sasku nije preneseno cijelo tijelo. Ali mi o tome više na onaj dan.

Ponovno iskopane i odvezene relikvije.

Ali kad je poslije sva nada našega brata, u kojoj se duhom trudio da zadobije sv. Epifanija, gotovo splasnula i nije više imao nikakve utjehe za pokušaj, utekao se također utočištu molitava i postova; ono što nije smjelije očekivao o sebi, pomnije je povjeravao zaslugama ovoga sveca. Pošto je dakle prošlo nekoliko dana, ne bez velikoga skrušenja samoga sebe, jer se sav za takvo nastojanje izlio pred Bogom u uzdržljivosti i prošnji, po Božjoj volji opomenut u snu, kao što je sam meni prilično skromno (jer je na sve načine odbacivao hvastanje) izložio, postavši hrabriji, oslanjajući se ujedno na postove i na proročanstvo, kad je noćno vrijeme išlo u prilog, uzevši osobe provjerene za takav posao, došao je u crkvu bl. Epifanija. A kad se približavao vratima koja su mu bila povjerena kao zbog prijašnjega uspjeha, potjeran od čuvara koji su ga progonili, uzmaknuo je i slučajno naišao na vratanca nalik prozoru, ne veće mjere od dva stopala, njemu prije nikad poznata, te ušavši izbjegao navalu onih koji su se primicali i izigrao nastojanje. Oslonjen dakle na neuobičajeno pouzdanje (bio je naime jednostavnijega duha), povevši drugove, prvi se i upušta u ono što treba iskušati te ih i potiče.

6 Najprije razgledavajući posvuda vještom marljivošću grob svetoga oca, vide da je u a podzemnoj špilji sarkofag, kako se poslije pokazalo, ukopan do pet stopa, da je odozgo bio poduprt mramorom, a povrh toga je još bio sagrađen četverokutni zid. Također je mramorni stup, posvećen u njegovu čast i ujedno u njegovo ime umjesto žrtvenika, stajao uspravno prema uzglavlju, zauzimajući donjim dijelom sarkofag, kako bi pružao dvostruku milost, naime ures i zaštitu. Pošto je to dakle dovršeno koliko je bilo moguće, kad su govorili da razboritije treba popustiti vremenu i trudu, spomenuti naš brat prvi se laća dužnosti, potiče druge: i tako po Božjoj milosti, oslanjajući se na hrabrost, vrlo lako, pošto je zid djelomično razvaljen, kad je mramor neizmjerne težine na posve čudesan način uklonila sasvim mala skupina, čisteći sveto mjesto, napokon su pronašli grob. Dok su se pak borili da ga otvore, pojavila se najveća poteškoća zbog kipa koji je, premda je, kako rekoh, bio podmetnut donjim dijelom podnožja, ipak tako prisvojio sarkofag da je pri otvaranju izigravao svaki trud i domišljatost. Kad su već svi očajavali i dugo zastajali u djelovanju i odluci, zasjalo je jasno čudo Božje pobožnosti. Jer iznenada se stup, koji je jednim dijelom zauzimao grob, na čuđenje onih koji su bili nazočni, lomi, dok drugi čvrsto podupire neoštećeni žrtvenik, te se samim zamahom kotrljajući odvalio podalje od kruga groba i pružao im mogućnost i brzinu da dovrše započeto djelo. Kad su zatim stvari išle po želji, nijedan dio posla nije bio izigran, i kad je sarkofag otvoren bez sile, razlio se tako velik miris da je nadmašivao miomirise jednako sličnošću koliko i slatkoćom.

7 Pošto su dakle zajednički pohvalili Boga, ustajući sa zemlje često spominjani brat, prostrvši se pred grobnicom dva ili tri puta, s vjerom i najvećom pobožnošću, skupivši cjelovito nebesko blago, predragocjeno tijelo svetoga oca Epifanija, omotavši ga čistim lanenim platnom pripremljenim za te svrhe, donio je željeni dar našem poštovanja vrijednomu biskupu Otwinu, već veoma sumnjivu zbog njegove odsutnosti, koji ga je, legavši u krevetić da zavara druge, budno iščekivao oko treće noćne straže. Njega je on, tako kako je bio omotan, u kapeli sv. Mihovila, pokraj koje je stanovao, najpobožnije primio i položio na žrtvenik, zatim se prostrevši uz dugotrajne melodije himana, prinio hvale Gospodinu s velikim skrušenjem duha, te ustavši, položivši na posve pobožan način u kovčežić za to predviđen, pomno zapečativši otiskom svoga prstena,b na otok Reichenau, u kojem je i sam nekada kao redovnik bio redovnički odgojen i živio, unaprijed je poslao opatu koji je tada upravljao samostanom da se čuva.

8 A kad je poslije o tome provedena istraga i car se žestoko uzbudio protiv toga, dok je kler jednodušno s pukom vikao da je odnesen zaštitnik grada i branitelj domovine (jer su se, poslijec sv. Sira, čije zasluge osobito niču na onome mjestu, oslanjali na zagovor ovoga sveca), naređuje se da se ispitaju klerici svih biskupija. Ali kad se taj strah po Božjoj volji, kako vjerujem, smirio u miru svih, pobožni otac Otwin, zabrinut zbog brige za puk koji mu je bio povjeren, koji je bio napustio kroz gotovo dvije godine zadržan, premda nevoljko, u dvorskoj službi, namjerava ponovno pohoditi svoju Crkvu; i primivši carsko dopuštenje, dok prisnije razgovara s carem, biskup priznaje tajnu o relikvijama sv. Epifanija kao zalog vjernosti, i tako oslanjajući se na njegovu vlast, žureći prema Alpama, pošto ih je sretno prešao, popeo se na otok Reichenau; i ondje se neko vrijeme zadržavši, nije iskazao ništa manju poslušnost braći nego što je nekoć kao mladić običavao; primivši blagoslov i obogaćen svojim najvećim zaštitnikom, dok su redovnici pratili relikvije, krenuvši na put, uz povoljan ishod putovanja, pošto je prošlo nekoliko dana, doveo je neraspadnuto blago, zaloge presvetoga oca Epifanija i mnogih drugih, u našu Crkvu.

9 Kolika je tada bila radost puka, koliko tada klicanje majki, ili kolika pobožnost klerika koji su žurili u susret tolikome ocu, tko može iskazati? Tko bi se ondje od radosti suzdržao od suza, kad je ures Italije zasjao našoj domovini, kad je nova zvijezda obasjala naše? Preneseno je pak tijelo blaženoga istoga oca po našemu bratu 22. studenoga, a k nama je uz pratnju Božje milosti po našem gospodinu biskupu Otwinu svete uspomene dovedeno 23. veljače i uz najveće mnoštvo puka i klicanje svega klera položeno u crkvu.

a To jest, podzemnom.
b O nekoć vrlo glasovitom samostanu bogatoga Reichenaua govorit ćemo 3. studenoga uz život sv. Pirminija, i ovoga dana uz život sv. Meinrada.
c O sv. Siru, zaštitniku grada Pavije, govorit ćemo 12. rujna i 9. prosinca.

POGLAVLJE III. Čudesa učinjena kod relikvija.

I to smatram da treba umetnuti s brižnom pobožnošću, kako je već na samome početku presvetoga ulaska zasjala snaga tolikoga oca po znamenjima. Jer na dan kada su svete relikvije dovođene u našu Crkvu, u počast tolikomu ocu u susret je na putu priteklo brojno mnoštvo oba spola; njih je neki čovjek, kopneći od dugotrajne nevolje uloga, slijedio polaganim korakom, i kad su mu već popustile tetive, više se kretao uz pomoć štapa nego na prirodan način. Dok su se pak relikvije približavale, kad je svatko trčeći nastojao preteći drugoga, kako je u takvim prilikama običaj, iznenada ostavljen od svih s kojima je išao kao pratitelj, oslanjajući se marljivo koliko je mogao na štap, zaboravljajući, da tako kažem, na bol, da bi izbjegao mnoštvo straga kako ga ne bi pritisnulo, slijedi svoje, neprestano zazivajući zasluge svetoga oca (jer to nije bilo skriveno seljaku), kad gle, polako se steže tekućina uloga, očvršćuju žile koje su popuštale, tabani se pomalo oblikuju za trčanje. Ipak, premda je išao u susret da s vjerom izmoli zdravlje, nije vjerovao da mu to odmah ide u prilog; nego podupirući se opreznije, dok se cijelim tijelom jače upinje, štap puca, a on sam svom težinom pada na zemlju. Pokušavajući se dakle podići na podlaktice, dok iskušava pomoć nogu i brižljivo ih dodiruje, nalazi ih obdarene posve potpunim zdravljem, one koje su prije bile obavijene oteklinom; i iskočivši, prati idući uz svete relikvije. I jer je svraćao u selo Upstede, u kojoj je kući stanovao Macco, odvjetnik naše Crkve, prepoznat od njega, čijom sam se marljivošću također često koristio, dok je njemu iznio redoslijed svoga ozdravljenja, hvaleći Boga u tako očitoj snazi, iznio je to našem poštovanja vrijednomu biskupu Otwinu i potaknuo da se to čudesno i očito djelo otkrije i javno navijesti.

14 Ništa manje također ne smatram da treba mimoići ono spomena vrijedno i zaslužno znamenje njegove moći koje se Gospodin na posve čudesan način udostojao učiniti na Wulferiju, đakonu naše Crkve, da očituje zasluge tako izvrsnoga oca i ujedno podigne nadu cijele zajednice, po njegovim zagovorima; za čije ozdravljenje postoji onoliko svjedoka koliko je preostalo braće koja su ga tada poznavala u samostanu. Bolovao je naime teško od žestoke boli u bubrezima, i nije se mogao izliječiti ni umijećem liječnika, premda su mnogi dolazili radi pružanja pomoći i mnogo toga davali. Već su se i bubrežni bolovi, dok je stalna patnja napredovala u pogoršanje, počeli oštrije zaoštravati i iz dana u dan silovitije rasti, tako da je pri hodanju jedva išao oslanjajući se na štap; ponekad je također odbacivao noge pužući rukama, jer drukčije nije mogao. A gle, u bdijenjima ovoga svetoga oca, kad su po kanonskome redu završeni psalmi prvoga časa dana, dok su braća žurila na večernje čitanje, kad su vrata crkve još bila zatvorena prema pravilu redovničkoga života, onaj poštovanja vrijedni muž, uhvativši ovo vrijeme u kojem bi se pomnije i slobodnije žrtvovao tolikomu zaštitniku suzama i prošnjama, i znajući da mu ništa drugo ne priliči kroz dan dok mnoštvo pohađa ova slavlja, uz težak uzdah, otežano disanje, potresan bolju jače nego ikad prije, oslanjajući se na štap, jedva koliko je dovoljno da se kaže, pužući po stubama rukama i šakama, popeo se; jer bol je, šireći se već žešće kroz žile i tetive, zahvatila koljena i potkoljenice; i došavši pred presveto tijelo, bacio se na zemlju uz mnogo truda i silno mučenje boli, te zadržavši se vrlo dugo u molitvi, uz veliko skrušenje srca sav se izlio pred Gospodinom: obasut dakle obilnijim pljuskom suza, upirući se podlakticama sprema se pomalo ustati, zatim polako i sasvim oprezno iskušava poznatu pomoć štapčića; i uspravivši se napokon bez boli, čudi se, zapanjen je, i ipak, premda želi zdravlje, ne usuđuje se povjerovati; primaknuo je ruku, opipava mjesto gdje ga je jače boljelo, i ne osjećajući nikakva znaka boli pruža se po podu, zahvaljuje Bogu i ocu zaštitniku, te čvrsto ustajući, kad je ugledao poštovanja vrijednog brata Wirindaga svećenika, podiže štap, znak zdravlja, kojim se prije podupirao, i snažno silazi onaj koji se prije puzeći popeo. Zapanjen dakle brat izlazi u susret onome koji silazi i prepoznajući začetnika tako velikoga čudesa hvali ga; i jer su se toga istoga dana braća bavila poslom kupanja, žuri im u susret u kupalište i njima je u potpunosti iznio redoslijed svoga ozdravljenja.

12 Koliko je naime od samoga presvetoga ulaska relikvija znamenje njegovih zasluga zasjalo svakodnevnim umnažanjima kreposti, jasnije govore djela nego riječi. Koliko smo puta naime nepriliku vremena ili navalu izbile kuge smirili ophodeći naš grad s njegovim relikvijama? Često smo također kad je suša pržila polja, noseći ih uokolo, kao zapovijedajući izmamili kiše. Tko se naime ikada prostro pred nosilima ovoga sveca, i premda slomljen nevoljom, nije ubrzo uspravio i u duhu dok je molio osjetio njegove bliske pomoći? Ali to se možda nekima čini suvišnim; ipak su to jasni znakovi njegovih zasluga i čvrste utjehe potomstva. Toliko sam samo o dobročinstvima koja su nam po Božjoj volji podijeljena po blaženome i veličanstvenome biskupu Epifaniju ukratko dotaknuo prema osrednjosti svoje sposobnosti, što je smion pothvat i nedorastao snagama, i poduzeo sam ga s dvostrukom, naime pobožnošću i dužnom zahvalnošću, kako bih i marljivosti braće u sljedećem dobu pružio da pobožno čitaju Božja djela, koja je, kao što je pisano, časno otkrivati i ispovijedati, te bih i za naše vrijeme, predajući perom potomstvu tako izvrsna Božja djela, svojim zalaganjem izbrisao ljagu nemarnosti i tromosti.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

21. siječnja Kalendar godine