Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 21. siječnja

O sv. Busiridu, ispovjedaocu iz Ankire u Galaciji

DE S. BUSIRIDE CONFESSORE ANCYRÆ IN GALATIA

Sadržaj (17)
  1. Epifanijeva sveta mladost.
  2. Subđakonska služba, podnesene uvrede.
  3. Kreposti vježbane u đakonatu.
  4. Preuzimanje biskupstva, dobročinstva u njemu.
  5. Preuzeto poslanstvo caru Antemiju za mir.
  6. Sklapanje mira, druga znamenita Epifanijeva djela.
  7. Putovanje u Toulouse k Euriku radi mira.
  8. Ticinus razoren od kralja Odoakra, okrijepljen i obnovljen od Epifanija.
  9. POGLAVLJE IX. Djela u Ticinusu s Gotima i Rugima.
  10. Pobjednik Teodorik naveden na blagost.
  11. Putovanje u Burgundiju radi otkupa zarobljenika.
  12. Posljednje poslanstvo, bolest, smrt.
  13. Prijenos sv. Epifanija
  14. Iz Pavie u Hildesheim.
  15. Povijest prijenosa
  16. Ponovno iskopane i odvezene relikvije.
  17. POGLAVLJE III. Čudesa učinjena kod relikvija.

Ticinus razoren od kralja Odoakra, okrijepljen i obnovljen od Epifanija.

Dok se dakle radnik Krista i Gospodina našega vježbao u takvim stegama i naporima, evo onaj neprijatelj koji ne zna za mir i počinitelj je zločina spaja velika umnoženja boli i istražuje kakvim bi stradanjima izazvao najneporočnijega muža. Podiže vojsku protiv a patricija Oresta, i kao potajni potkopavač umeće optužbe nesloge: nadom u prevrat uznemiruje duhove propalica: Odoakra uzdiže k častohleplju za vladanjem: i da bi se ta propast dogodila u gradu Ticinusu, poziva Oresta u nj uzdanjem u utvrdu. Biskup se ondje zatječe sa svima koji mu pripadaju: nastaje najveća strka u gradu: rasplamsava se bijes pljačkanja: posvuda žalost, posvuda strah i mnogostruka slika smrti: trčao je on zabrinut, tražio se za kaznu onaj čiji je imetak učinila poznatijim starija vjernost prijateljstava. Jedni su podmetali plamen pod kuće koje će se srušiti, drugi su na propast tražili gospodara za čiji se spas dolikovalo boriti. Trče k kući Crkve kipeći od svih požara pljačke, dok su za onoga kojega su vidjeli da veoma mnogo dijeli sumnjali da skriva neizmjerno blago. O strahote! Surovo je barbarstvo na zemlji tražilo blaga koja je on bio poslao u nebeska skrovišta. Otima se i sveta njegova sestra i odvojeno od njega odvodi sudbinom sužanjstva. Sve se obitelji plemića odvajaju od svojih:b preslavna žena Luminoza sputava se jednakim stanjem nevolje. O boli! Obje se crkve spaljuju neprijateljskim plamenovima: čitav grad blista kao jedna lomača.

33 Čuju se glasovi sviju koji traže Svećenika: nitko se nije sjećao svoje pogibelji dok se od njih odvajao veći dio spasa: komu se, premda je gomila zbunjena na propast pojedinaca bjesnjela, ipak i među mačevima iskazivala čast. Jer odmah više nije bilo onih koje je mogao vidjeti kao zarobljenike. Svoju časnu sestru izbavio je prije nego što je kobno svjetlo onoga dana zašlo u večer: veoma mnoge je i od građana oslobodio svojom molitvom prije nego što su osjetili okove najokrutnijega položaja, ponajviše majke obitelji, koje je u toj nevolji mogla čekati još strašnija sudbina.

36 Naposljetku je stanje grada, koje je barbarsko mnoštvo potkopavalo, poduprto pomoću jednoga najčvršćega stupa ponovno ustajalo: niti je vojska bila toliko dovoljna za uništenje koliko osoba jednoga jedinoga biskupa za obnovu. Ipak, pošto je Orest uklonjen i pogubljen kod grada Piacenze, bijes pljačkanja se smirio. Nakon njega, uzdignut na kraljevstvoc Odoakar, počeo je toliko štovati znamenitoga muža da je nadmašio usluge svih prethodnika prema njemu. U međuvremenu, da božanska prebivališta ne bi dugo bila pritisnuta pepelom, slavni je biskupd prije prigrlio naum o ponovnoj gradnji nego o pripravljanju troškova ili imetka: nije se uplašio podizati građevine goleme vrijednosti bez zalihe novca, nimalo neupućen u apostolsku opomenu da onima koji traže nebeska kraljevstva neprekidno obiluje nepresušan imetak; te da iz punine uvijek dijeli onaj kojega u volji za darivanjem neće pritisnuti siromaštvo. Govorio je naime: Teško da će mogućnost napustiti bogat duh, a najteže je da obilje slijedi čovjeka prosjačkoga uma.

37 Već je upravo djelo veće crkve bilo doseglo vrhunce dovršenosti, pošto je građevina bila urešena i znakovima posvete: kad je iznenada, poticajem lukave zmije, bio srušen stupovani zid druge crkve: htjela je iskušati može li ga oboriti mnogostrukim uznemiravanjem. Ali on je još snažniji ustajao da ne bi podlegao njezinim zlima, i odmah se bez ikakva znaka klonulosti punom revnošću opasao za njezinu obnovu. Ipak je sve obuzelo silno čudo što su graditelji pali sa same kupole hrama zajedno s golemom skelom, a ipak nitko od njih nije ni oslabio u nozi niti ostao osakaćen u bilo kojem dijelu udova: da se to dogodilo po biskupovim molitvama, bilo je očito osjetilima sviju, tako da je ruševina poduprla vlastiti teret, a kamenje ostalo visjeti zaustavljeno u svome padu. Čudesnim ipak tijekom njegove uredbe rad je zadobio dovršenje spomenutoga djela. Jer pošto je to dovršio, započevši obnovu veće crkve, onaj koji još nije bio doznao ni da je započeta ugledao je dom Gospodnji kako se naglo uzdigao do vrhunaca prijašnje cjelovitosti. Nakon što je pak on to brzo izvršio, ubrzo se na njemu očitovala božanska naklonost: jer je tijekom iste godine golemo mnoštvo demona iz opsjednutih tijela počelo vikati da ih, na zapovijed svećenika Epifanija, bičevi i prevelike muke gone da bježe, a on ih je, izlivši kratku molitvu sa suzama, slao na najudaljenije granice zemalja i gonio ih vlašću svojih zasluga dok su zavijali različitim glasovima. Ali dok je takva djela neprestano činio Kristovom milošću, ništa sebi nije prisvajao od nadutosti oholosti. Oduzima naime moć dobre zasluge onima kojima je pouzdanje u dobrotu donijelo oholost.

38 U međuvremenu, da ne bi izgledalo da je grad uresio samo zgradama hramova, pobrinuo se za umorne stanovnike istoga grada korisnošću olakšica. Poslavši naime poslanstvo Odoakru, isprosio je petogodišnje oslobođenje od državnih porezae: u raspodjeli tih dobročinstava pojedincima držao se s tolikom čistoćom da nitko od njih nije primio manje od onoga čijim su posredovanjem bila udijeljena. Dok se to pak događalo, na propast posjednika Ligurije usplamtio je prikriveni žar zloće Pelagija, koji je u ono vrijeme bio pretorijanski prefekt. Naime, pretjeranošću prisilnih otkupa udvostručavao je najteže poreze i činio dvostrukim teret koji se nije mogao podnijeti ni kao jednostruk. Stoga se ubrzo k svetomu mužu sleglo mnoštvo potlačenih: on radosno prihvaća prilike za pomaganje te je za potrebu sviju hitro pošao, zatražio i postigao.

a Za drugoga konzulata Baziliska i Armata, godine Kristove 476., Odoakar, kralj Turcilinga, opsjeo je Oresta u Ticinusu, zarobio ga i 28. kolovoza ubio u Piacenzi, a njegova brata Pavla u Ravenni 4. rujna. Gualla piše da je Odoakar jačim oružjem bio protjeran iz Pavije, po kojem piscu? Spella opširnije opisuje ovaj rat.
b Gualla i Spella čine Luminozu sestrom sv. Epifanija, a Honoratu ovdje ne spominju.
c Ipak bez grimiza i znakova vlasti, kako svjedoči Kasiodor; niti je uzeo naslov Augusta, nego Kralja, 23. kolovoza 476. Više o ovome barbarinu rečeno je 8. siječnja uz život sv. Severina.
d Spella piše da se Ticinus počeo ponovno graditi 23. travnja 478., i da je tada nazvan Pavija.
e Taj je običaj dobrih vladara da pritječu u pomoć pogođenim pokrajinama i gradovima. Sirmond to potvrđuje primjerima Teodorika i Velikoga Konstantina.

POGLAVLJE IX. Djela u Ticinusu s Gotima i Rugima.

Ali zašto uzalud čeznem izreći vrste ili oblike pojedinih njegovih napora, dok ono što mogućnost ne objašnjava preuzima ljubav, a uskomešanost govora postavlja granicu onima koji slute šire stvari. Bile su ipak to želje presvetoga proroka da, premda je činio nebrojena djela, poželi da se od njegovih pohvala ne dotakne ništa ili tek malo toga. Stoga, ako sam što manje otkrio siromašnim jezikom, prepuštam to osjetilima slušatelja i čitatelja. Nakon mnogih pak poslanstava koja je kod kralja Odoakra iznudila žestina molbi, rasporedbom nebeske vlasti u Italiju je došao a kralj Teodorik s neizmjernim mnoštvom svoje snage. Njemu je najneporočniji muž,b dok se već nalazio u Milanu, izišao u susret: kad ga je onaj najizvrsniji među kraljevima pogledao očima srca i vagao našega svećenika uobičajenom vagom svoga suda, nađe da u njemu stoji težina svih kreposti: njegovu je neporočnost izmjerio prema visku uma kao graditeljskim konopcima; i poslužio se o njemu kod svojih ovakvim govorom: Evo čovjeka kojemu čitav Istok nema slična; kojega je vidjeti nagrada, s kojim je stanovati sigurnost. Najčvršćim je zidom opasan grad Ticinus dok je ovaj nepovrijeđen, zidom koji nikakva sila napadača ne može srušiti, koji nipošto ne može nadletjeti hitac balearske praćke: ako usred valova borbi dođe kakva nevolja, sigurno je kod njega ostaviti majku i obitelji te neopterećen okršajima vojevati u ratovima.

40 U međuvremenu je odmetničke duhove predane vojske zapalilo častohleplje za prevratima; njihov je vođa bioc Tufa, čovjek odavno okaljan sramotom prebjega: koji je u drskom umu smislio da se s mnoštvom preda beznadnoj stranci. Kad je to kralj Teodorik doznao s vladarskom brižnošću, odmah je skupio svu onu četu koju je čitav Istok jedva podnio, te se povukao u tjesnoćud grada Ticinusa.e Mogao si vidjeti grad kako vrvi skupinama obitelji, krovove golemih kuća otvorene u najtješnjim kolibama: mogao si opaziti kako se goleme građevine sele iz temelja, a ni samo tlo ne može dostajati da primi gustoću stanovnika. Usred toga onaj muž najuvježbaniji u dobrim djelima, u kojemu je širina duha svima otvarala pristup, nagađajući da mu se pruža povoljno vrijeme da punim južnjakom razapne jedra svoje dobrostivosti i povoljnom plovidbom dosegne luku slave po poznavanju različitih naroda i glasovitosti djela; ponajprije (što nikakvi spisi starih, nikakvi ljetopisi knjiga ne govore ni o kome, što neka pripovjedač potvrdi sa zapanjenošću, a čitatelj primi s divljenjem) dok je stanovao s najpronicljivijim narodom, pokraj kojega u nesigurnim prilikama ne prolijeće nikakav dašak sumnji, kada strah od pogibelji uzbuđuje i blaga srca protiv bilo koga; pokazao se njima toliko najvjernijim da je njihove neprijatelje držao vezanima svom ljubavlju, i među zavađenim vladarima bio jedini koji je uživao mir obaju: okretao je naime u korist jednoga sve što bi pružio drugi: i poštovanjem svoje osobe te blagošću tako je ublažavao duh darivatelja da se nipošto ne bi razgnjevio ako bi po biskupu i neprijatelj primio od njega kakvo dobročinstvo. On je bio onaj oko kojega su i zaraćeni čuvali slogu i čiji mir ratovi nisu narušavali.

41 Ako pak dođemo do toga da je svakodnevnom čovječnošću hranio i same pljačkaše te unutar grada pribavljao troškove za potrepštine onima koji su izvana neprekidnim pustošenjem uništili njegova imanja. Naime, tolike je tisuće ljudi u jedno te isto vrijeme, dok su tražili različite stvari, krijepio blagim riječima, ponizivao nagovorom, hranio darovima. Ako su komu djeca i žena bili zarobljeni od neprijatelja s bilo koje strane koji su ih presreli, odmah su cijenom njegove molitve bili vraćani svojima oni koje ne bi moglo otkupiti ni prosipanje zlata. Kralju najprikladniji i iznad svih svetaca častan bio je tako da bi, koje god bi od njegovih ljudi rimska ratna samovolja učinila zarobljenicima, ubrzo vratio onomu za kojega je znao da se bogati jedino slobodom drugih. Nadalje, ne bih mogao nabrojiti kolike je čete podjarmljenih vratio na vlastito tlo, kolikima je pružio da ne budu zlostavljani. Ako pak ponovno razmotrim koje je drskosti neprijatelja podnio, u kakvim se poslanstvima namučio, kakvom je krepošću prezreo oluje najgorih ljudi, za pripovijedanje toga jezik neće dostajati. Godi naime odabrati ponešto pouzdano ondje gdje je sve divljenja vrijedno što bi se iznijelo. Pod takvim je križem proveo tri godine, očitujući tajne svojih boli jedinomu Bogu, od kojega je tražio da mu se pruži potajna pomoć.

42 Nakon što su odatlef otišli Goti, grad Ticinus je predan Rugima, ljudima okrutnima svakom divljaštvu, koje je opaka i žestoka sila duha poticala na svakodnevne zločine: smatrali su propalim dan koji bi im, kakvim slučajem, izmaknuo bez zlodjela. Njih je ipak preblaženi biskup ublažavao medom svojih govora tako da su divlja srca podlagali vlasti svećenika i učili ljubiti oni za čija smo prsa znali da su uvijek bila posvećena mržnji. Njegovom je zaslugom promijenjena naravna izopačenost, dok se u neobuzdane umove usađuje korijen kod njih dotad strane naklonosti. Tko bi bez velikoga čuđenja povjerovao da su Ruzi ljubili i bojali se biskupa, i katolika i Rimljanina, oni koji se jedva udostoje pokoriti kraljevima? S njima je ipak proveo gotovo pune dvije godine tako da su od njega odlazili plačući, premda su se već imali vratiti roditeljima i obiteljima.

a Za konzulata Probina i Euzebija, godine Kristove 489., došao je u Italiju Teodorik, kralj Ostrogota, i pobijedio Odoakra najprije kod rijeke Soče, nedaleko od Akvileje, zatim kod Verone, koju je i zauzeo, te treći put sljedeće godine kod rijeke Adde.
b Teodorik, otišavši iz Verone, stiže u Milano, kaže Pavao Đakon, gdje se, dok je ondje boravio, k njemu skupilo veliko mnoštvo vojnika i mnogi narodi Italije. Gualla piše da je kralj pozvao Epifanija.
c Kod Bernardina Sacca naziva se Hilba. Bio je konzular Ligurije, o kojem već navedeni Pavao kaže: Ali nakon nekoliko dana čitava se predana vojska, na poticaj nekoga imenom Tufa, ponovno predala Odoakrovoj stranci.
d Pavao: Ta je stvar toliko prestrašila Teodorika da je sebe i svoju vojsku utvrdio kod grada Ticinusa, i malo poslije: Teodorik dakle, zadržavši neko vrijeme vojsku unutar utvrda, napokon ostavivši ondje majku, sestre i čitavo mnoštvo puka, nimalo ne sumnjajući u vjernost presvetoga muža Epifanija, s lakim odredima naoružanih ljudi pođe u Ravennu na opsadu Odoakra. Kralj Odoakar zatvorio se u Ravennu, kako piše Cuspinijan iz stare kronike, 10. srpnja, za konzulata Longina i Fausta godine 490. Mir između njega i Teodorika sklopljen je 28. veljače, za drugoga konzulata Albina i Euzebija godine 493., a on sam je ubijen 5. ožujka od Teodorika, kojemu je sam spremao zasjedu. Spella ne spominje Teodorikovu majku, nego piše da su sa sestrama u Ticinusu ostavljene njegova žena i kćeri.
e Spella prenosi da je tada Teodorik sagradio razne javne građevine, palaču gdje je sada Novi samostan, i drugo; ali ne navodi nijednoga svjedoka.
f Nakon tri godine, kako piše Pavao Đakon, naime pošto se predala Ravenna.

Pobjednik Teodorik naveden na blagost.

Nakon što je pak dovršen bijedni i pogubni rat i pobijedio onaj čiji mač nakon trijumfa nitko nije vidio izvučen iz korica, koji je drskost svoje vojske okončao zajedno s bitkom; odmah je časni biskup pristupio raspravljanju o obnovi svoga grada, za koji se promišljanjem duhovnoga savjeta pobrinuo da ga ponajprije ispuni dostojnim stanovnicima, i premda ga zbog njegove molitve nikakav vihor vremenite oluje nije raspršio u pustoš, ipak je smatrao da teško može biti dovoljno ako bi nakon propasti svih gradova Ligurije Ticinus klicao zadovoljan samo svojim domorocima: počeo je iz susjednih gradova birati pojedine najljepše cvjetove građana i kao marljiv vrtlar u svoje vrtove prenositi već prokušane sadnice, od kojih bi štedljiv i prikladan posjednik ubrao najprikladnije plodove.

44 U međuvremenu je iznenadna odluka obuzela duh najizvrsnijega kralja Teodorika, da pravo rimske slobode dodijeli samo onima koje je prokušana vjernost povezala s njegovom strankom; a one koje je bila odvojila kakva nevolja zapovjedio je ukloniti od svakoga prava i oporučnoga raspolaganja i svojih odredaba i oporuka. Kad je ta presuda proglašena i zakoni u pogledu veoma mnogih takvim zakonom pogaženi, čitava je Italija podlijegala žalosnomu prekidu sudovanja. Ponovno se ide k onomu koji je liječničkom rukom običavao pritjecati u pomoć javnim ranama, čijim je vrelom često bio ugašen žar nevolja; kad je on rekao da sam ne može dostajati za nošenje tolikoga tereta, zamoljen je zajedno i časni milanski biskup Lovro. Krenuvši zajedno, skupa su i stigli u Ravennu, gdje su primljeni s poštovanjem. Nakon što im je otvoren pristup da iznesu stvar, bl. Lovro je smatrao nužnim da se prilika za govor ponajprije dade onomu čije je stope izlizala tegobna staza čestih poslanstava i kojega je, dok je hitao putanjom ovakva puta, ne jedanput učinila prašnjavim vojnička prašina, a on je javne molbe započeo ovakvim govorom:

43 Koliko je, nepobjedivi vladaru, božanska naklonost kroz nebrojene uspjehe uzvisila tvoju sreću, ako redom ponovim, spoznat ćeš da si ti, skroman u željama, od našega Boga uvijek primio veća dobročinstva nego što se sjećaš da si poželio. Dostatno je ipak ispripovjediti jedno od njih, ali najveće: to što pred tobom, vladarom, ondje vodimo parnice tvojih slugu gdje je tvoj neprijatelj običavao uživati u posjedovanju ovoga prijestolja. Imaš veoma mnogo toga što duguješ Kristu, našemu Otkupitelju: ono za što molimo, on je sam darovao. Treba nam se čuvati da se ne uvrijedi začetnik dara ako ne ljubimo ono što je udijelio. Dugo zadržavam svoje pouzdanje: milo mi je proći pojedinosti koje sam čuvanjem doznao i koje sam vidio da su ti pridošle pomoću Božanstva. Znaš što si obećavao da ćeš učiniti kada su te pritiskali najgušći klinovi neprijatelja i kada je oko zidina gradića Ticinusa odjekivao zvuk neprijateljske trublje; kada protivnici, nadmoćniji oružjem i brojem, nisu mogli opstati dok se jedino nevidljiva sila s neba borila s tobom. Usudio se napasti te onaj koji je tvoje vojske mjerio golom procjenom. Teret tvojih potpora nije mogla izdržati sva ratna oprema. Koliko je puta sam zrak služio tvojim koristima, ako nabrajaš: za tebe su vojevala vedra nebesa, tebi su svodovi izlijevali kiše po želji. Tko se usudio oduprijeti tvojoj desnici dok si se borio s višnjom milošću? Koliko su puta tvoji neprijatelji pali od mačeva svojih drugova? Koliko je puta za tebe pobijedio onaj koji se borio za korist tvojih neprijatelja? Uzvrati dakle tim nebeskim darovima milosrđem iskazanim ljudima. Paljenice otajstvenoga prinosa jesu to da se ne prezru suze molitelja. Svakako razmotri kakve si naslijedio u kraljevstvu; ako ih je, kako je očito, protjerala zloća, nužno je da njihov pad pouči sljedbenike: propast prethodnika poučava potomke: prijašnji je pad uvijek opomena za budućnost: ne vojuje bez primjera onaj koji gleda iz kojega je razloga izbačen prethodnik. Uzdajući se u to, vaša Ligurija s nama ponizno moli da dobročinstva svojih zakona tako dodijelite nedužnima da i krivce oslobodite. Maleno je milosrđe pred našim Bogom ako kazna ne slijedi samo one koji su bez krivnje: opraštati krivnje nebesko je, a osvećivati zemaljsko.

46 Nakon toga zašutje. A najuzvišeniji kralj započe; dok je govorio, strah je stezao srca zapanjena njegovom voljom: Premda te, časni biskupe, cijenim zbog svjetla tvojih zasluga i premda si kod mene u vrijeme meteža pohranio mnoga dobročinstva kojima dolikuje da se koristiš sada kada je vraćen mir; ipak nas nužda vladanja, kojom smo stiješnjeni, ne otvara posvuda pristup milosrđu koje savjetuješ, i usred teških prilika carstva koje se rađa korisnost strogosti potiskuje blagost pobožnosti. Moja se tvrdnja oslanja na svjedočanstvo nebeskih primjera: čitamo da je sagriješio vladar koji je propasti izmaknuo neprijatelja s neba određena za smrt. Kaznu je zaslužila blagost ondje gdje je strogost mogla zadati udarac. Osvetu je na sebe navukao onaj koji ju je odbio izvršiti. Snagu božanskoga suda ili umanjuje ili prezire onaj koji štedi svoga neprijatelja kad ga svlada. Pravednošću treba obuzdati one za koje je očito da nisu slijedili milost. Mane prenosi na potomke onaj koji oprašta sadašnje krivnje. Jer što govoriš o strpljivosti našega Otkupitelja, mlijeko milosti uistinu grli one koje odgaja strogoća zakona. Nikada liječnik nije doveo bolesnika do potpunoga ozdravljenja osim onoga koji je najprije željezom odrezao trule udove i iz dubine utrobe izvukao skrivenu gnjilež. Tko dopušta da zločinci prođu nekažnjeno, potiče nedužne na zločine. Ipak, budući da se vašim molitvama, s kojima se slažu višnje sile, zemaljske ne mogu oduprijeti, svima općenito opraštamo zabludu: ničiju glavu neće oboriti krivnja, jer i kod našega Boga možete ishoditi da zločinački umovi odstupe od izopačenosti svoga nauma. Ipak ću nekolicinu, za koje sam doznao da su bili poticatelji zala, lišiti samo prebivanja u njihovim mjestima, da ne bi slučajno nevolja koja iskrsne našla susjedne hranitelje i da ne bi ustali ratovi potpomognuti uspjesima zlih. Kad je najizvrsniji kralj to rekao, zapovjedi da se pozove presvijetli muž a Urbik, koji je, noseći sve terete njegove palače, nadmašio Cicerona rječitošću, a Katona pravednošću: njemu zapovjedi da proglasi pragmatičku sankciju općega oprosta. On ju je, najspremniji na svaku dobrostivost, odmah sastavio s tolikom kratkoćom i jasnoćom da se prepoznalo da su ukinute i one vrste krivnji za koje se smatralo da su bile izuzete. a On je Teodoriku bio ono što je gore Euriku bio Leon, a dolje Gundobadu Lakonije.

Putovanje u Burgundiju radi otkupa zarobljenika.

U međuvremenu najizvrsniji kralj zapovijeda da se nasamo pozove časni svećenik Epifanije; njega oslovljava ovakvim nagovorom: Iz same odluke našega suda, slavni biskupe, shvati njezinu težinu: da, premda se čini da u krugu našega kraljevstva ima toliko biskupa, ponajprije ti u tolikoj stvari bivaš izabran kao jedini: niti oslabljeno mnijenje vara takve procjenitelje tvojom zaslugom. Pravedno se vjeruje da si jedini, čijim se sjajem, kao mjesečevim krugovima, prigušuje svjetlo manjih zvijezda, a zrake slabašnoga svjetla zasjenjuju se presjajnim svjetlom tvoje savjesti. Tko bi tražio noćnu svjetiljku ondje gdje je zasjao sjaj sunca? Tko bi tražio pomoć svijeće ondje gdje se neprestanim pjesmama pali lomača vjere? Naposljetku, takvoga trebam poslati kakvoga će onaj koji ga prima rado poslušati. Vidiš da su sva mjesta Italije lišena svojih izvornih obrađivača, na moju žalost polje plodno usjevima donosi trnje i samoniklo raslinje, a ona majka ljudske žetve Ligurija, kojoj je običavalo pripadati brojno potomstvo ratara, osirotjela i neplodna pokazuje našim pogledima posnu ledinu. Zemlja me preklinje, kamo god pogledam, lice bogato vinogradima žalosti neobrađeno plugovima. O boli! Nikakav se sok ne ulijeva u usne onih a koje je starina zbog obilja vina nazvala Enotrijcima. Premda je to počinio nemilosrdni Burgund, mi smo to ipak dopustili ako ne ispravimo. Zar oklijevamo priteći u pomoć opustošenoj domovini, dok se zlato kod nas drži u riznicama? Kakva je razlika hoćemo li novcem ili željezom prikloniti duhove protivnika? Ponuditi ono što osvaja umove neprijatelja jest pobijediti; sakriti to jest biti nadvladan. Preuzmi dakle, uz Kristovu pomoć, teret ovoga napora

Zarobljenici dijelom besplatno, dijelom uz otkupninu pušteni od kraljeva Gundobada i Godegizila. iz kojega bismo imali zajedničku plaću u nebeskom obećanju; jer ovaj novi naslov hvale prirasta tvojim znakovima časti da tvojim rukama bez krvi trijumfiramo nad našim napadačima. Njihov je vladarb Gundobad, kojemu je ljupkost usadila poštovanje prema tebi; kojega potiče prevelika želja da te vidi. Vjeruj mi, cijena talijanskoga sužanjstva bit će vaš susret: smatrat ću otkupljenima one koje želim ako u one zemlje dođe takav otkupitelj. Kolikim se odobravanjem svladavaju oči kojima te predstavljamo? Ali zašto zadržavam ruke koje traže njive? Obećavam ti oživljeno stanje Ligurije, obećavam radost tlu i nakon prekomorskoga hodočašća povratak plodnosti. Od onoga što pridođe tebi se daje zlato za ono za što ćeš kao takav poslanik nastupati.

48 Na to svjetlo biskupa Epifanije odgovori: Kolikim si radošću, časni vladaru, ispunio moje srce, kad bi se to moglo obuhvatiti govorom, izlio bih za bogatstvo tvojih zasluga nepromišljene i neprekidne riječi; ali koliko se momu govoru uskraćuje prekinuti uspjeh, pokazuju suze radosti koje sada rađa klicanje kao hraniteljice boli. Stoga shvati da za uzvraćanje zahvalnosti najboljemu kralju kako za nas tako i za njega samoga mogu više osjetiti nego izreći. Da li da najprije spomenem da si pravednošću ili ratnim vježbanjem, ili, što je od toga izvrsnije, pobožnošću nadmašio sve prijašnje careve? Imaš čime optužiti upravitelje našega naroda: ti ćeš otkupiti one za koje su oni veoma često ili dopustili da postanu ili ih sami učinili zarobljenicima. Čitamo da je David kao primjer jedinstvene pohvale ponajviše zato postigao blizinu nebesa što je poštedio neprijatelja Šaula koji mu je bio predan u ruke: i kao svjedočanstvo darovane vlasti uzeo je komadić njegove odjeće kojim bi dokazao i moć i zavjet. Dobri Bože! U kolikoj ćeš nagradi primiti djelo ovoga koji se zalaže za slobodu tolikih tisuća potlačenih, ti koji si onoga uzvisio zbog krvi jednoga sačuvanoga čovjeka. Dovrši dakle žurno započeto i radostan prinesi prinos svoje sreće, te mene, premda sam spreman, potakni da u prinošenju tako mirisne žrtve ne budem zadržan zaprekom sporosti. Našemu će Otkupitelju Kristu pripasti da udijeli, kao što iz djela nagađamo da će biti, da uistinu svoje paljenice možeš prinijeti po mojim rukama. Molim ipak da mi se dopuštenjem tvoje blagosti kao pratilac i sudionik ovoga putovanja pridruži Viktor, biskup grada Torina, u kojemu je jasno da stoji sažetak svih kreposti: uz takva druga siguran u našega Gospodina jamčim da našim molbama neće biti uskraćen nikakav učinak. Čuvši to, najuzvišeniji kralj kimnu glavom. A strahopoštovanja vrijedni biskup, rekavši zbogom, ode.

49 Odmah se određuju i preuzimaju novci koje treba ponijeti za otkup. Polazi: neumorno stiže u Ticinus. I premda je još zimskom ukočenošću mjesec ožujak stavljao ledene uzde rijekama, a snijegom bijeli vrhovi Alpa prijetili propast onima koji će prijeći; ipak smrtonosnu studen i mrazom stvrdnute grude nadvladava žar vjere: nikada se na ledu ne posklizne onaj čiji je temelj učvrstila stijena. Uredivši dakle popudbinu za svoje putovanje, krenuo je. Rekao bi da ga potiče sve ono što je mogla zadržavati nužda: nije se podnosilo ni odgađanje zbog uzimanja same hrane: i dok je ona staza puna pogibelji uznemirivala svakoga pojedinoga koji je bio s njim, jedini usred opasnosti nije znao za strah onaj kojega je pratila pouzdana nada u život.

Ia Tako Servije uz 1. knjigu Eneide: Enotrija je nazvana ili po najboljem vinu koje se rađa u Italiji, ili, kako kaže Varon, po kralju Enotru: isto ponavlja drugdje. Ovo drugo odobravaju učeni muževi; prvo se gotovo odbacuje kao izmišljotina gramatičara.b Rođen od Gunderika, podijelio je kraljevstvo s braćom godine 473., nakon očeve smrti: ali je ubrzo pogubio Hilperika, oca sv. Klotilde, i Godomara, te naposljetku i Godegizila; s pravom ga je ovdje Teodorik nazvao nemilosrdnim Burgundom. Gualla ga zove Gundibar.

Zarobljenici dijelom besplatno, dijelom uz otkupninu pušteni od kraljeva Gundobada i Godegizila.

U međuvremenu je glas koji je uvijek išao pred njegovim putovanjem i bio marljiv u pripravi prethodio te toliko ispunio Gale pripovijedanjem o njegovim znamenitim djelima da su bili uzbuđeni kao dolaskom ili nazočnošću višnjega božanstva: stjecala se svaka dob i spol, a one koje su od blizine njegova puta odvajale velike udaljenosti približavao je žar duha. Što god je tko imao dragocjeno, ponudio je; a ako nije imao, kupio je od drugamo za Oca. Posvuda obilno razdavanje: nekupljenim su se jelima punili stolovi putnika, a hranom koju stanovnici nisu mogli imati osim kupljenu stranci su se služili bez naplate. Tada je, koje god je siromahe našao, njima razdijelio ono što je bilo darovano; kod kuće i vani hranio je bijednike: niti se moglo dogoditi da ono što mu je bilo doneseno bude uskraćeno potrebama siromaha. Tim je redom čudesnom brzinom ušao u Lyon, gdje je tada biskupsku stolicu posjedovao a Rusticije, čovjek koji je i u vanjskom obličju svjetovnoga naslova uvijek pokazivao svećenika, a pod sudačkom togom upravljao Crkvom: on je preko rijeke Rone izišao u susret njegovu dolasku ispunjen obiljem duhovne radosti, raspituje se za razlog putovanja i poučio ga koje su lukavštine kraljeve; da ga lukavost prigovora ili odgovora ne bi zatekla nespremna, u dubini srca utvrđivao se predigrom borbi.

32 c Neopisiva mi je nedavno, najprokušaniji vladaru, ljubav prema vama naložila da ovim putem zapodjenem ratove protiv naravi i vremena te da se ne bojim pogibelji okovane planine, na kojima, dok studen steže vode u kovinu, iz tekućine prijeti propast. Prijeđoh u neprikladnim mjesecimad snježne gorske prijevoje: postavio sam korake koje je na njihovim mjestima sputavala sila studeni: naposljetku se nisam bojao smrti da bih ti brzo donio nagradu vječnoga svjetla. Između dvojice najboljih kraljeva pozvan sam izreći svjedočanstvo na nebesima, ako ono što onaj milosrdno traži ti blago udijeliš. Podijelite na jednaku vagu dar Gospodnjega obećanja, i kad obojica budete imali više, nitko neće oplakivati gubitke. Natječite se, nepobjedive vojskovođe, i jedan drugoga nadmašite izvršavajući otajstvene zapovijedi; u tom će nadmetanju pobjednik tako primiti nagradu da pobijeđeni neće izgubiti plaću. Slijedite moj savjet, i obojica ćete biti nadmoćni, obojica jednaki. Onaj želi otkupiti zarobljenike; ti ih bez naplate vrati rodnim grudama. Vjerujte mi, nitko u ovoj stvari neće primiti obilnije, nitko više od onoga koji ne primi ništa. Bit će uskraćena nagrada one stranke, a dobitak drugoga prijeći će u tvoju korist ako odlučiš darovati one koje je slavno i prodati. Avaj, koliku će štetu od božanskoga obećanja nanijeti onomu koji u ovom poslu nudi zlato ako mu bude oprošteno! Ili koliko će siromaštvo donijeti ako bude primljeno! Prezirani novac učinit će tvoje vojske bogatima, a stečeni prosjacima. Poslušaj glasove Italika koji mole i vedro primi molitve onih koji se u tebe uzdaju. Poslušaj Italiju koja nikada nije bila odvojena od tebe i koja se mnogo uzda u blagost tvoga duha, koja bi, kad bi se poslužila jednim glasom, rekla ovo: Koliko sam puta za tebe, ako se sjećaš, oklopljena prsa izložila neprijateljima? Koliko sam se puta borila savjetom da se ratovi ne prikradu, da netko od mojih ne bude odveden kao zarobljenik u bilo koji dio svijeta: one koje sada zadržavaš, ti si hranio. Prijevarno mi je tvoja hrabrost iskazala dobročinstvo ako je čuvar napao one koje je zaštitio od tuđinaca. Tko sputan okovima lanaca ne bi prolio obilnije suze nad okrutnom sudbinom kad ga je u takvo stanje gurnuo osloboditelj? e Tko bi se uklonio kad se čuo zveket tvoga oružja, u kojemu su u nevoljama imali najsigurnije utočište? Kad su uzvišenu gospođu s rukama pritisnutima uz vrat vukli u okove, obećavala je sebi da ćeš joj ti biti osvetnik: djevica je vjerovala da bi tebi moglo biti mrsko ako bi od zasjeda obeščastitelja izgubila svoju čednost. Ukratko, zarobljeni su oni koje nitko nije zatekao u bijegu. Radinoga roda ratari i potomci uvježbani tvrdim motikama, koje je po njihovoj zemlji hranila neiskvarena jednostavnost, dok su im remenjem vezali vratove, a čvrsti splet sputavao dlanove, ništa drugo nisu vikali u svoju obranu: Znamo i očito prepoznajemo: niste li vi naši Burgundi? Pazite da pred pobožnim kraljem ne opravdavate ono što činite i da onim običajem građana ne prikrivate zločine. Koliko su puta ove ruke koje se usuđujete vezati plaćale poreze zajedničkomu gospodaru. Znamo da on nije zapovjedio da se to čini. Tim su se ugledom bijednici služili za utjehu: mnoge je ipak pouzdanje u tvoju čestitost stajalo života, kad su zarobljeni odgovorili previše ponosno. Vrati dakle preostale domovini, vrati ih podrijetlu, vrati svojoj slavi. Kao drevni gospodar ljubi pokrajinu koju i sadašnji prigrljuje: pošalji natrag, premda pod tuđu vlast, one koji će i ondje smješteni spoznati da su tvoji. Premalo naime zahvalnosti iskazujemo vlasti onoga čijem milosrđu ništa ne dugujemo. Isprazni od trnja onu Liguriju koju dobro poznaješ i ispuni je usjevima. Koliko je dužna tvojim darovima, shvatit će ako jednom prepozna svoje lice. Uvijek ti je svojstveno opraštati moliteljima, kao i obarati ohole: tako ćeš u obojem steći najsjajnije trijumfe, ondje mačem, ovdje umjerenošću. Ganuti se daj našim plačem i plačem naših. Tako neka ti u nasljedstvu ovoga kraljevstva priraste zakoniti baštinik i neka po nadi u odraslo potomstvo ponovno oživiš za kormilom Burgunda. I premda to pripisuješ Bogu, dodaj i ono da to ne iskazuješ strancima. Već ti se gospodar Italije povezuje i tazbinskimf srodstvom. Ako je zaručnička darežljivost tvoga sina oslobođenje zarobljenika, neka prinese svojoj zaručnici dar koji će i Krist primiti. Kad je to rekao, opomenuvši svetoga druga Viktora, ustade, te plačući sve do kraljevih prsa, zajedno sa svima koji su stajali u blizini prignuše glave.

33 Tada najprokušaniji kralj, kako je bio bogat riječima i obilovao blagom rječitosti te bio rječit zagovornik, ovako riječima uzvrati na riječi: Ratna prava, savjetniče mira, ne poznaješ; i uvjete odlučene mačem, začetniče sloge, obezvrjeđuješ. Zakon je ratnika ono što smatraš zabludom: neprijateljstva ne poznaju uzdu koju ti pokazuješ kao sjaj kršćanskoga svjetla. Bitkama nitko ne pridružuje umjerenost koja se uzdiže blistavilošću tvojih usta, izvrsni upravitelju. Odredbe su onih koji se bore da je tada dopušteno sve što inače nije dopušteno: to neka sebi možda prisvoji mir o kojem si pripovijedao. Svojemu neprijatelju pomaže onaj koji ga nije ozlijedio. Malo-pomalo potkopava se protivnik iz mase svoga kraljevstva kojemu se naizmjence odsijecaju korijeni vlasti. Uzvratio sam kralju onih krajeva uvredu za koju misliš da je nanesena: prevaren prividom saveza nisam ništa revnije činio nego da, što pripada oprezu, prepoznam otvorene neprijatelje. Neka ipak dopusti pristanak Božanstva da se među nama učvršćeni savez čuva kroz dugu dob: oni će krajevi naći postojanim u prijateljstvu onoga za kojega su osjetili da im je bio poguban dok se sporio. Vi ipak, sveti muževi, otiđite bez nevolje u kuće u kojima boravite, dok ja, razmotrivši korist svoje duše i kraljevstva, ne objavim što mi dolikuje učiniti. Čuvši to, biskupi odoše.

54 A on, pozvavšig Lakonija, kojemu je vjernost i u djelima i u riječima od njega uvijek bila sigurno povjerena, kojega je i prednost podrijetla i kurulska čast predaka uzvisila po znakovima učiteljske čestitosti: s kojim se savjetuje kad god smišlja pobožna i bogoljubna djela: i kako plemenitost nije udružena s manama niti se svjetlo naravi veže uz mamce, ako je on htio učiniti što dobrostivo, ovaj ga pozvan potiče da to udvostruči. Njemu vladar reče: Idi, Lakonije, i razapni sva jedra svojih želja, i svećenik je od nas, i blaženi Epifanije rado saslušan, čijim su molbama bio ganut dok je pred nama govorio, kako su svjedočile suze kao znakovi duše: idi i punim prsima izreci odluke kojima ćeš raskinuti sponu onoga najtvrđega ugovora. Neka bude dopušteno svim Italicima koje je god strah od sužanjstva učinio zarobljenicima naših Burgunda, koje je dovela nevolja gladi, koje strah od pogibelji; naposljetku koje je god ustupio ili doveo pristanak svoga vladara, naš neka ih oslobodi. A za malobrojne koje su tada kao u žaru bitke oteli iz vlasti svojih protivnika, za njih neka prime koliku-toliku otkupninu, da im ne bi postali mrski ratni ishodi ako, pošto su podnijeli njihove pogibelji, ne osjete dobitke.

33 Nakon zapovijedi časnoga kralja, onaj hitri muž skokovima riječi izloži vrste ili oblike oprosta i donese isprave znamenitom biskupu: on ih primi s najiščekivanijom pobožnošću i srdačno zagrli donositelja tolikoga dara. Nakon što se taj glas pročuo, iznenada se pojavilo toliko mnoštvo toga već slobodnoga puka da bi povjerovao da su čak i sela Gala opustjela od stanovnika. Jer ja sam svjedok toga događaja, po čijim je rukama zapovijed svećenika izdalah propusnice za klance, da je u jednom danu samo iz grada Lyona bilo otpušteno četiri stotine ljudi koji su se imali vratiti u Italiju: isto se tako nedvojbeno doznalo da se dogodilo po pojedinim gradovima i Sapaudije ili drugih pokrajina; tako da je od onih koje su oslobodile same molitve preblaženoga muža više od šest tisuća duša bilo vraćeno očinskim zemljama: a broj onih koji su otkupljeni zlatom nisam mogao pouzdano doznati jer je među njima mnoge izbavio i bijeg. Tako se dogodilo da je tada dana prilika za prijelaz bila dovoljna za oslobođenje svih podjarmljenih. Nakon što je ipak ona gomila novca bila potrošena, odmah je za troškove otkupa pribavila potrebno ona koja je ondje blago Crkve, Sijagrija, čiji život traži opširno pripovijedanje; dovoljno je ipak da se iz djela prepozna ona koju riječi nadilaze. Dao je i najizvrsniji među Galima k Avit, biskup Viennea, u kojemu se znanje nastanilo kao u svratištu svijetle kuće. Što više? Njihovim je zlatom najvećim dijelom postignuto da ligurska mladež ne bude odvedena u duže služenje Galima. Niti se uzvišeni muž u onom kraju zadržao samo na jednom mjestu, da ne bi možda divljaštvo gospodara zapriječilo one koji su boravili daleko. Bio je u l Ženevi, gdje je m kraljev brat Godegizil bio postavio svoj dom, koji je, slijedeći obrazac bratske odluke, postao drugom njegovih dobrih djela.

36 Ubrzo su ipak bile otpuštene tolike čete oslobođenih da si nadaleko i naširoko mogao vidjeti putove kako vrve povorkama onih koji se vraćaju uz hvalu Gospodinu našemu, a onda i presjajnomu svećeniku Epifaniju, čijom su službom i trudom bili izbavljeni: i da naše svjetlo ne bi bilo lišeno trofeja tolikoga dara i da se s njegovih očiju ne bi uklonio najljepši prizor, on se sam s njima vratio. Mogao si vidjeti kako se u nebeskim trijumfima vodi slobodan puk i kako se umjesto krvi onih koji imaju biti zaklani zemlja natapa suzama onih koji kliču, dok se vođa tih kohorti uspinjao na Ilijina kola i po svojoj zasluzi u trku bivao uznesen četveropregom k nebesima. Nije tako pelejski vladar Aleksandar, kojega isprazna pohvala opijeva kao mirotvorca svijeta, vodio zarobljeni roj naroda kako ga je ovaj vratio. Evo tada spoznasmo da su umovi naoružanih nadvladani svetošću i da je molitvama Izabranoga popustio vladar koji je uvijek kopljima suprotstavljao prsa. Koliko je oštrija bila oštrica riječi nego željeza, odavde čitatelju prepoznaj: govor je osvojio ono pred čime su se mačevi povukli. a Štuje se sv. Rustik, ili Rusticije, biskup lyonski, 28. travnja.b Spella i Sacco pišu da je Gundobad tada bio u Dijonu, vjerojatnije je u Lyonu: dodaju da je Gundobad tražio neku uspomenu, te da je sveti biskup, posvetivši sutradan u misnoj žrtvi dvije hostije, jednu doduše, kako dolikuje, blagovao, a drugu ostavio kralju i građanima Dijona kao vječni spomenik dobrostivosti iskazane talijanskim narodima i obećao da nikada neće biti nekažnjeno iznesena iz granica Burgunda: i da je to naime ona koja se u Dijonu čuva u svetoj kapeli. Ali kakva je to požuda za laganjem da, kad žele hvaliti Sveca, ne samo da izmišljaju proroštva i čudesa, nego ga kaljaju i najsramotnijom ljagom zajedništva s hereticima? Najbolji biskup nije htio uzeti hranu s Eurikom jer je on bio arijanac i jer su uz njega neprestano bili arijanski biskupi; a s Gundobadom, također arijancem, povezao bi se sudjelovanjem u svetinjama? Tko od starih spominje onu hostiju, sada doduše već dva stoljeća preslavnu? Klaudije Robert, koji je najpomnije sabrao sve ukrase Dijona, piše mnogo i o ovoj hostiji, a među ostalim da ju je rimski prvosvećenik oko godine 1433. poslao Filipu Dobromu, vojvodi Burgundije, dok je prije bila pohranjena u rimskoj riznici, na mnogim mjestima probodenu udarcima mača od mahnite okrutnosti nekoga čovjeka i po tim mjestima poprskanu krvlju iz nje, kakva su se i drugdje dogodila veoma mnoga čudesa na presvetoj hostiji.c Ovaj najljepši i najdostojanstveniji Epifanijev govor Sacco, a iz njega i Spella, prenijeli su najhladnijim riječima; dodavši proroštvo o burgundskom narodu koji će vladati kod Italika. Dovoljno su slavni bili ukrasi svetoga biskupa da ih nije potrebno uvećavati bajkama.d To jest snježne. Stari su govorili ninguis umjesto nix.e Naime bez ikakvih neprijateljstava, dok su zbog Tufine pobune Teodorikove prilike bile u tjesnacu. Promatrajući promjenjivosti takvih stvari, kaže Pavao Đakon, kralj Burgunda Gundobad ušao je u Liguriju s golemom vojskom, opljačkavši po volji sve što je mogao naći, te je sa sobom u Galiju odveo neizmjerno mnoštvo; a Gualla sanja da se to dogodilo nakon smrti Odoakra, kad je Teodorik s četama otišao na Siciliju, a ubrzo i u Dalmaciju, te da je Burgund po volji opljačkao samu Paviju i veoma mnoge druge gradove i pokrajine. i Bila je naime Teodorikova kći udana za Sigismunda, Gundobadova sina.g On je bio blizak Enodiju, čija su pisma njemu sačuvana u II. knj., 8., III., 16., V., 24.h O propusnicama (pictacia, ili pittacia, ili pyctacia) rečeno je 16. siječnja u životu sv. Tozona uz pogl. 3. d. i Ono što se danas zove Savoja zadržava samo dio stare Sapaudije. Nekoć se naime protezala dalje, budući da se u Notitia Imperii Occidentalis Embrun, glavni grad Primorskih Alpa, smješta u Sapaudiju, a isto tako i Cularo Alobroža, što je Grenoble. Tako Sirmond. k Alkim Ekdicije Avit, biskup Viennea, štuje se 8. veljače. Ovdje o njegovim spisima nemalo bilježi Sirmond. i Ona se sada u puku zove Ženeva. m Tako pišu sve knjige, kaže Sirmond; a tiskana izdanja Grgura iz Toursa imaju Godegizila.

Posljednje poslanstvo, bolest, smrt.

Dok se dakle trećega mjeseca s takvim trofejem biskup vraćao u Ticinus, kad je došao u a Tarantasiju (tako se naime zove gradić susjedan Alpama), ondje je neka žena trpjela od teškoga mučenja nečistoga duha, te je odmah primivši blagoslov otišla oslobođena. On je pak pred svoje stao neočekivan i pred oči onih koji nisu ni slutili. Iznenada je viđen onaj o kojemu se jedva vjerovalo da se može čuti ikakav glas.

58 Ubrzo ipak, čim se vratio, po običaju zamara duh brigama da ne bi slučajno oni kojima je naš Gospodin po njemu dao oslobođenje bili uznemirivani u posjedu vlastitoga imetka, osobito iz obzira prema plemenitim osobama kojima bi se kod njihovih mogla dogoditi još okrutnija nevolja ako bi kao povratnici podnosili oskudan život i od neugodnosti putovanja izgubili jedine utjehe milosrđa. Nepobjedivomu kralju Teodoriku nije htio odmah poći osobno, da ne bi slučajno izgledalo da nazočan traži uzvrat za svoj trud u iskazivanju zahvalnosti ili u davanju darova. Zahtijeva naime gotovo kao dužnu nagradu onaj koji sam kao izvršitelj javlja što je učinjeno pošto su izvršene zapovijedi vladara. Predviđajući to dakle, onaj muž potpune oštroumnosti nastojao je to izbjeći. Ipak je pisao i pismima povjerio da kažu što je učinjeno, da ne bi ni šutnjom bio proglašen prezirateljem, ni susretom zbog oholosti neumjerenim. Koliko je tada, divljenja vrijedni biskupe, više učinila tvoja odsutnost, koliko je isprosila prepoznata poniznost, neka kažu oni koje si od prognanika učinio najbogatijima. Sve dakle što je od najpobožnijega kralja za bijednike pismom zatražio jedinstveni biskup, bez oklijevanja je postigao. Vedro je pružio obilje molitelju za kojega se vjerovalo da mu za naknadu njegova truda može dostajati sve što bi po njemu od dobročinstva primio otkupljenik i siromah.

39 Nakon što su ipak svi koji su bili pozvani natrag, milošću najizvrsnijega vladara, bili obdareni svojim pravom, divljenja vrijedni je biskup smatrao da je dovršen teret njegovih tegoba; kad ni pune dvije godine poslije biva otisnut iz krila željenoga mira, kao lađica iz luke, olujom koju su nanijeli drugi. Naime, na slaba i klecava pleća Ligura stavljalo se jedva podnošljivo breme poreza. Ponovno se hrli k tebi, tješitelju pogođenih. Poučen si da si uzalud vratio građane domovini ako im ne pritekneš u pomoć dok su u pogibelji na djedovskom tlu. I jer se kod tebe nikada nije umorio onaj koji je molio, preuzeo si parnice nesretnika i odmah se pripravio za ponovne terete. Hitaš u Ravennu da moliš kralja za nas, iz koje si bio pobjegao da te ondje nitko ne bi hvalio nakon galskih odličja. Prijetnje neba i pogibelji oluja nadvladavaš još uvijek kao da si čitave dobi ili zaštićen tjelesnom snagom. Nikada ti se za službu duha nisu uskratili udovi, premda nemoćni: studen, kiše, postovi, plovidba, opasnosti gromova, boravak bez krova, luke na obalama nesigurne rijeke gotovo bez kopna, tvojoj su kreposti bili slatki i ugodni uspjehu.b Rastužio se zbog tvoje nazočnosti i onaj najuzvišeniji kralj, koji te je gorljivo želio vidjeti. Izložio si naše potrebe svojim dolaskom prije nego što si progovorio; a kakve su te suze onih koji s tobom stanuju prisilile, pokazale su svladane pogibelji.

60 A kad je ipak ušao k vladaru, ovako je počeo govoriti: Uobičajenom mirnoćom uma, časni kralju, razumi molitve slugu. I mene za traženje potrebnoga, i vas za darivanje poučava iskustvo. Tvoj je zakon, nepobjedivi vođo, neprestano se smilovati: ti si uvijek hranio nadu u zagovore za budućnost dok se nisi opirao sadašnjima. Put našoj molbi za ostalo uvijek je kod vas otvorila vjernost postignutoga dobročinstva. Daruj svojim Ligurima ono što ćeš iznijeti, udijeli ono što ćeš pohraniti. Dobitak budućih dobara jest vremenita blagost. Običaj je dobroga vladara da uz kreposti ljubi dobar glas i da kraljevstvom upravlja tako kao da će prijeći na potomke njegova roda. Kolebljivi gospodari ljube samo ono što primaju; najčvršći radije ono što otpuštaju. Tako zemlji povjeravamo sitno sjeme da bismo ga ubrali umnožena: kamata bez krivnje neka bude utrostručena. Bogatstvo posjednika pripada dobromu caru. Udijeli oslobođenje za tekuću godinu Liguriji ti koji si one koji mole vratio od tuđinaca. Koliko smo obilnu ovogodišnju ljetinu imali, neka vaša blagost upita nazočne. Nitko ne laže onomu komu služe oni koji mogu dokazati istinu.

61 Na to vladar reče: Premda nas pritišće teret golemih troškovac i mami nas, te za njihov mir poslanicima neprestano dijelimo darove; ipak snaga tvojih zasluga s poštovanjem posreduje u našim poslovima. Potrebno je da bude učinjeno sve što naložiš: godi sve što zapovijedaš. Smatramo naime da se našim dobicima dodaje ono što ti sam oduzmeš. Ništa ti ne moliš kao slučajno, ti koji od nas imaš veoma mnogo toga što možeš tražiti natrag. Ipak ustupamo dva dijela poreznoga obračuna sadašnje indikcije, a primit ćemo samo treći; da ne bi ili oskudica naše blagajne Rimljane koštala većih gubitaka, ili tvoja molba ne donijela domovini očekivane radosti. Tako je navedenomu kralju zahvalio najviši biskup, od kojega je, pozdravivši se, otišao.

62 Jao boli i uzdaha! Svima je neumorno izlazio u susret kao revnošću posljednje službe ili zadnjega pohoda, i dok je njegova kuća izbacivala gomile kršćanskoga mnoštva, on je ipak ulazio u skrovišta sviju. Nikoga otupjeloga tromošću ljudskoga uma nije doticala tako kobna slutnja da se bliži njegov prijelaz, koji je on gledao objavom Duha. Po snježnom zraku, i kakvim obično ljudi bježe pod krovove, izišao je iz Ravenne i brzo prošao kroz sve gradove Emilije, kao da žuri k utočištu groba, darežljiv svim svećenicima koji su se našli na putu, pristupačan, ljubazan, i kao da ostavljad exagellium, uzvišeniji od samoga sebe. Čim je ipak ušao u Parmu, grad na istom putu, odmah ga je u životnim organima zahvatila zgusnuta tekućina, koju liječnici zovu katar; uvukavši se u samu srž, bjesnjela je na javnu propast.

63 Ali čega se bojiš, govore? Zašto drhtiš kao pred brodolomnim hridima? Htio ne htio, onomu čiji je život, makar i sažeto, prikazan, valja ispripovjediti i smrt; budući da se nikakvim izgovorom knjižice, nikakvim odgađanjima proglašene hvale njegov prijelaz neće moći sakriti. I premda jedreća lađa bježi kao od Scilinih pasa i razjapljenih ralja Haribde koje prijete pogibeljima uz bučnu huku, njegovu smrt brodolom ne mimoiđe. Zašto se bojim pripovijedati plačeve koje neprekidno izlijevanje uvijek nužno mora pružati? Kad se dakle približio gradu Ticinusu, sada bijednomu, pojavio se kao čio i zdrav: premda je ušao uz klicanje sviju zbog svoga povratka, odmah je radosti pretvorio u suze, javljajući istoga dana da je bolestan, a drugoga još teže, i kako se bolest iz dana u dan pokazivala sve većom, potpomoglo ju je neiskustvo liječnika. Stajali su mrmljajući i zapanjeni narodi, promatrajući u jednom čovjeku propast čitave pokrajine i bojeći se sprovoda svijeta. Sedmoga ipak dana nadođe neočekivani zločin, neizreciva nesreća, neobjašnjiva žalost.

65 Jer ono ne smijem prijeći šutnjom, da su njegove svete moći sve do trećega dana, kada se zna da su s najvećim poštovanjem bile pohranjene, očima sviju bile viđene odjevene tolikim svjetlom i ljepotom da je lice pokojnika odavalo sjaj života; i vjerovalo se da je slavna posuda već sada primila pohranjenu slavu, u kojoj je uistinu bilo zatvoreno blago velikoga Kralja. Kakve su ondje bile rijeke suza, koliki naricaji, prešutjet ću; da nakon dugih tijekova godina kao pisac ne bih nanio novu bol. Koja je god majka ondje došla, vikala je da joj je on oslobodio sina; koja god žena, muža; koja god sestra, brata; tko je bio neoženjen, samoga sebe; naposljetku u onolikom mnoštvu ljudi i skupu (da smjelo kažem) čitavoga svijeta nije bilo nikoga tko njegovim dobročinstvima ne bi nešto dugovao. Ali, molim, suzdržimo se već od žalovanja: razvedrimo čelo stegnuto tugom; posjeduje visine s Gospodinom onaj zbog čije smrti tugujemo na zemlji. Ali što da učinim? Jer jecaji vašega tješitelja prekidaju riječi, suze natapaju lice: rikom odjekuje sve što govorim; i shvaćam da nikada uplakani tješitelj ne dolazi dobro uplakanomu. Ovo sam svetomu Ocu i najvještijem Učitelju posvetio prikladan ljubavlju, a ne znanjem, da bih iz njegova življenja sabrao nekoliko cvjetića, kako je uobičajeno onima koji prevaljuju dug put, koji ne pozdravljaju sve koje sretnu.

66 Ti mi, dušo premoćna kod našega Otkupitelja, udijeli da, slobodan od brige i oslobođena srca, čist tebi, kako dolikuje, iskažem čiste pohvale. Uostalom, ne ostavljaj onoga koji nakon Gospodina ima pouzdanje u tebe, i onoga kojega si odlikovao naslovom redovništva učini dionikom božanskoga obećanja redovnika.

a Sirmond: Tarantasija je nekoć bilo ime gradića, glavnoga mjesta Grajskih Alpa. Tako je naime i u starom itineraru Etika i u Avitovoj homiliji koju smo upravo spomenuli. Danas je zovu Tarantasija, ne gradić, nego sam kraj i čitavo područje grada Centrona. Stoga se njoj dogodilo suprotno nego većini drugih mjesta u Galiji, da je glavni gradić dao ime pokrajini, a ne pokrajina ili grad gradiću. O Tarantasiji smo govorili gore 16. siječnja uz život sv. biskupa Jakova.
b Baronije: utješen.
c Sirmond: inlicitet. Schott: illicitet.
d Schott: evangelia. Sirmond: exagellam. O toj riječi ovako tumači: To jest, kako ja tumačim, pravilo i primjer. Čini se naime da su exagellom nazivali vagu ili mjerilo, očito iz istoga izvora iz kojega dolaze i agina i exagium. U starom natpisu koji sadrži edikt gradskoga prefekta Apronijana, prodavati stoku sub exagio znači prodavati na vagu. Također Zenon u 6. govoru novokrštenicima kaže: Imate jezičac vage, načinite vaganje, važite kako želite. Načiniti exagium znači vagati; vaga kojom važemo jest exagella.
e Nedostajalo je osmo u Modijevu rukopisu. Ali iz prethodnoga je očito da se traži.
f Vara se dakle Jakov Gualla, štoviše i Galestin, koji pišu da je sjedio na biskupskoj stolici trideset i jednu godinu.

Prijenos sv. Epifanija

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

21. siječnja Kalendar godine