§ I. Djela sv. Marija i drugova, relikvije u Rimu.
Slavne borce Marija, Martu, Audifaksa i Abakuma štuje na ovaj dan Rimska Crkva; premda ih mnogi martirologiji navode sljedećega dana, za koji je poznato da su toga dana bili ovjenčani mučeništvom. Ali njihova se svetkovina, kaže Molanus, slavi jedan dan unaprijed, jer je dan njihova mučeništva posvećen isključivo mučeništvu sv. Fabijana i Sebastijana. I na ovaj dan doista ovo čitamo u rimskim popisima: „U Rimu na Kornelijevoj cesti spomendan svetih mučenika Marija i Marte, supružnika, i njihovih sinova Audifaksa i Abakuma, plemenitih Perzijanaca: koji su u vrijeme cara Klaudija došli u Rim na molitvu: od njih je, nakon pretrpljenih batina, mučila, vatre, željeznih noktiju i odsijecanja ruku, Marta pogubljena u Nimfi; ostali su pogubljeni mačem, a njihova su tijela spaljena.” Isto ima Molanus u Addit. ad Usuardum te razni rukopisni i tiskani martirologiji, gotovo isto Beda, Bellini, Maurolico i drugi; opširnije Galesini, a vrlo kratko neki stari rukopisni martirologiji: „Marija i Marte, i njihovih sinova Audifaksa i Abakuka, plemića iz Perzide.” Naposljetku ih na ovaj dan spominju Wandelbert, rukopisni Florarium i većina novijih. Sutradan ih navode Martyrol. S. Hieronymi, stari rimski martirologij, Usuard, Adon, Raban, Notker i veoma mnogi rukopisi. Sv. Martu 11. siječnja smješta Silvano Razzi, a 16. siječnja rukopis iz Rheinaua.
2 Marije se pogrešno kod Maurolica i u nekim rukopisima piše Marko; kod Notkera Marin. Baronije uz godinu Kristovu 270, br. 2, smatra da se na perzijskom zvao Maras ili Maris, a Marta Marthas. Abakum se naizmjenično naziva Abacue, Abachuch, kod Notkera Ambacuc, kod Rabana i drugih Ambacum, kod našega Jakova Kanizija Nabachum, u rukopisu iz Echternacha Ambacu, kod Oktavija Pancirola Abacon.
3 Njihova Djela, koja je u sažetku donio Surije 14. veljače u Djelima sv. Valentina, cjelovito su nam sačuvali stari rukopisi samostana sv. Maksimina i Martina u Trieru, sv. Marije iz Ripatorija, sv. Audomara, Klaudija Puteana i Bonin Mombritije. Baroniju su uz god. Kristovu 270, br. 8, u mnogome manje vjerodostojnima izgledala ona opširnija tiskana Djela ovih mučenika: čini se naime da je mnogo toga dodao netko tko je dostojanstvo povijesti mjerio opširnošću, a ne iskrenom istinom. No ono što mi ovdje donosimo držimo doista najvjerodostojnijim, niti znamo što je u tome Baronije smatrao podložnim prigovoru. Svakako se to slaže s onim što prenose Ivan Bazilije Sanctorius i drugi.
4 Relikvije sv. Marte spominje sv. Grgur u knjizi 3, Dial; pogl. 30: „Arijanska crkva”, kaže, „u gradskoj četvrti koja se zove Suburra, budući da je ostala zatvorena sve do prije dvije godine, odlučeno je da se u katoličkoj vjeri posveti nakon što se onamo unesu relikvije blaženoga Stjepana i sv. Marte, mučenika: što je i učinjeno.” Zatim pripovijeda kakva su se tada ondje čudesa dogodila. Ali Ivan Đakon u životopisu sv. Grgura, knjiga 2, pogl. 31, i sv. papa Zaharija u grčkom prijevodu Dijaloga navode da su ondje bile položene relikvije sv. Sebastijana i Agate, kako ćemo reći 20. siječnja.
5 Oktavije Pancirolo u knjizi naslovljenoj Thesauri absconditi almæ urbis, četvrt 1, crkva 1½, piše da je relikvije svih njih s prijašnjega mjesta ukopa u Grad prenio papa Paskal I. (koji je živio dvjesto i nešto godina nakon sv. Grgura) te dijelove razdijelio raznim crkvama, naime sv. Hadrijana, sv. Ivana Kalibite i sv. Praksede. I doista, u crkvi sv. Hadrijana, kad ju je Siksto V. predao redovnicima reda sv. Marije od Otkupa, a kardinal đakon istoga naslova Augustin Cusano htio obnoviti glavni oltar s konfesijom, ondje su pronađena tijela ovih i drugih svetaca.
6 O istome pronalasku Baronije u sv. 2, god. 270, br. 9, piše ovo: „Tijela pak spomenutih svetih mučenika Marija i Marte, kasnije prenesena u Rim, položena su u preslavnom đakonatu sv. Hadrijana zajedno s drugim slavnim svetim mučenicima. I ove iste godine, u kojoj ovo naše djelo sastavljamo, pronađena su zajedno sa sv. Hadrijanom, Flavijom Domitilom, Nerejem i Ahilejem, trojicom dječaka, te mučenicima Papijom i Maurom (čiji su svi pokazatelji bile ispisane olovne i kamene ploče) po presvijetlom i prečasnom gospodinu Augustinu Cusanu, kardinalu đakonu te crkve, mužu prokušane pobožnosti i najčestitijega života, te su u izvrsno obnovljenoj konfesiji po običaju predaka najčasnije položena: njih posjećuje brojno mnoštvo rimskoga puka i pobožno ih štuje.”
7 Time smo pak opomenuti da ispravimo, ili radije pojasnimo, ono što smo ponajprije rekli u našim Notationes ad Romanum Martyrologium, da su tijela svetih mučenika Marija i Marte položena na Tiberinskom otoku u crkvi sv. Ivana Kalibite, kako pokazuje natpis pričvršćen iznad konfesije, kojim se označava da se ondje nalaze kako njihova tijela, tako i tijela njihovih sinova. Čini se doista da se dogodilo to da se, budući da su ondje tijela sinova spomenutih mučenika, smatralo kako su ondje jednako tako i tijela roditelja, iako nitko s pravom ne bi zanijekao da je i neki dio njihovih relikvija ondje položen. Da stvar doista tako stoji, može se sasvim jasno razabrati iz onoga što otvoreno svjedoči javni i pouzdani natpis uklesan na mramornoj ploči postavljenoj u apsidi istoga đakonata sv. Hadrijana; njime se izjavljuje da su godine Gospodnje 1228, prve godine pontifikata pape Grgura devetoga, u konfesiji iste crkve, među ostalima gore nabrojenima, pronađena i tijela svetih mučenika Marija i Marte, te da je veći njihov dio ondje ostavljen, a ostatak je sam papa Grgur u istoj crkvi, koju je nedugo zatim posvetio, pohranio pod glavnim oltarom. Toliko Baronije, a zatim izlaže prijenos sv. Papije i Maura obavljen iste godine 1590, koji ćemo donijeti 29. siječnja. O sv. Flaviji Domitili, Nereju i Ahileju govorit ćemo 7. i 12. svibnja; o Hadrijanu 8. rujna; o trojici dječaka Ananiji, Azariji i Mizaelu 16. prosinca.
8 Pancirolo piše da nisu u vrijeme Grgura IX., nego Inocenta III., godine 1212, pod glavnim oltarom đakonata sv. Hadrijana pronađene relikvije istoga svetoga mučenika te svetih Marija, Marte, Audifaksa, Abakuma i trojice dječaka: a da je istu crkvu sv. Hadrijana godine 1228, 19. ožujka, posvetio Grgur IX., nakon što ju je nedavno bio obnovio kardinal Stjepan.
9 Isti autor u četvrti 9, crkva 2, prenosi da je oko godine 1600, kad se obnavljala crkva sv. Ivana Kalibite, među ostalim pronađena mramorna škrinja na kojoj su bila uklesana imena sv. Marija, Marte, Audifaksa i Abakuma, jer su se u njoj čuvale neke njihove relikvije.
§ II. Relikvije prenesene u Njemačku i Belgijsku Galiju.
Ipak je dio istih relikvija prije mnogo stoljeća bio donesen u Galiju, Njemačku i Belgiju. Jer Einhard u povijesti Translationis SS. Marcellini et Petri, koju ćemo donijeti 2. lipnja, u knjizi 1, ovako piše: „Nakon toga Ratleik (Einhardov bilježnik), porazgovaravši sa svojim domaćinom, zamoli da mu vrati sveti pepeo blaženoga Marcelina, koji mu je bio povjerio na čuvanje, i da njega, koji se želi vratiti u domovinu, ne zadržava nikakvim nepotrebnim odgađanjem. On mu ne samo bez oklijevanja vrati ono što je tražio, nego mu ponudi i nemali dio relikvija svetaca skupljenih u jednom zavežljaju da mi ih donese: a upitan za njihova imena, odgovori da će mi ih reći kad dođe k meni. Opomenuo je ipak da ih treba štovati istim poštovanjem kao i ostale relikvije svetih mučenika, jer kod Boga nisu manje zasluge negoli blaženi Marcelin i Petar: i da ću ja to povjerovati čim do mene dopre vijest o njihovim imenima. On primi ponuđeni dar i, kako je bio uvjeren, pridruži ga tijelima svetih mučenika. Posavjetovavši se sa svojim domaćinom, dade da se ono sveto i željeno blago, pohranjeno i zapečaćeno u škrinjicama, po Lunnizonu, bratu onoga kojega smo gore spomenuli, kao i po Hilduinovu prezbiteru koji je bio došao s njim, prenese sve do Pavije.”
11 Nakon što je spomenuo da su sve one položene u samostanu u Seligenstadtu koji je sam sagradio, i da su ondje počele blistati čudesima, u knjizi 3 isti Einhard dodaje ovo: „Otišavši dakle odande, kao što sam gore rekao, zaputio sam se na carski dvor. Car Ludovik naime, boraveći u to vrijeme u palači u Aachenu, zapovjedio je da se ondje gotovo usred zime održi sabor velikaša; ondje sam i ja među ostalima bio pozvan da budem nazočan, pa kako sam bio prisiljen izbivati iz blizine blaženih mučenika, provodio sam ne baš ugodne dane u palači. Stoga sam nakon navršena jednoga mjeseca otkako sam onamo bio došao, poslao jednoga od naših, imenom Elenharda, zapovjedivši mu da što brže može pohita na pragove blaženih mučenika te, posjetivši našu braću koju sam odlazeći odande bio ostavio ondje radi obavljanja božanske službe, i pomno izvidjevši sve što se ondje događa, brzo pohita natrag k nama. Kad je onamo stigao, ostao je ondje tri dana. Četvrtoga pak dana, kad se već spremao vratiti k nama, onaj slijepac imenom Albrik, kojega smo prije spomenuli, zadrža ga dok se spremao otići, tvrdeći da neće prije krenuti na svoj put negoli vidi kako se događa takvo znamenje čijim će me izvješćem učiniti veselim i silno radosnim. Dodao je također da su mu se prošle noći u snu ukazali preblaženi mučenici i dali mu u nalog da potraži nekoga siromaha imenom Gisalberta, pritisnuta golemom grbom, i stoga pogrbljena i oslonjena na kratke štapove; i kad ga nađe, da ga u gornjoj dvorani koja je iznad trijema bazilike, u vrijeme jutarnje službe, smjesti pokraj relikvija koje su ondje bile, jer se ondje po zaslugama i moći svetaca čije su te relikvije imao osloboditi one nakaznosti grbe i nevolje pogrbljenosti. On posluša savjetnika i odgodi za sutradan put na koji se bio spremio krenuti. A onaj slijepac potraži i nađe spomenutoga siromaha te ga, kako mu je bilo zapovjeđeno, smjesti u gornjem dijelu crkve pokraj spomenutih relikvija u vrijeme jutarnje službe. Bile su pak to relikvije, što još nismo znali, blaženoga mučenika Marija te njegove žene i sinova, naime Marte, Audifaksa i Habakuka, koje su dakako bile donesene k nama zajedno s tijelima sv. Marcelina i Petra i u istom kovčežiću: ali onaj koji ih je donio nije znao čije su to relikvije. Jer onaj koji mi ih je bio poslao obećao je da će doći k meni i sam mi osobno otkriti imena svetaca čije su te relikvije, što se poslije i dogodilo.”
12 „Siromah pak, kojega je spomenuti slijepac bio smjestio pokraj njih, dok se po običaju čitalo drugo čitanje na noćnoj službi, ispustivši silan krik, utjera nemali strah slušateljima. Kad su k njemu pritrčali neki klerici zajedno s onim kojemu je bilo zapovjeđeno da ondje to iščekuje, nađoše ga gdje leži ničice i ispružen pokraj oltara, a pločnik koji je bio pod njegovim ustima natopljen mnoštvom krvi. Podignuvši ga i okrijepivši donesenom vodom, zdrava i uspravna, bez ikakvih tragova one devine iskrivljenosti, čestitajući mu odvedoše ga u donji dio crkve. Kad se to čudo na ovaj način dogodilo, onaj kojega sam bio poslao onamo vratio se k meni s najvećom žurbom i, pripovjedivši ono što je vidio, ispunio nas velikom radošću i klicanjem. Nedugo zatim došao je po zapovijedi, kako je sam tvrdio, Ratleik, koji je sveti pepeo mučenika, kao što smo gore pokazali, bio donio iz Rima, donoseći knjižicu koja je sadržavala više poglavlja; za nju je iznio ovakav razlog, rekavši da mu je onaj slijepac, kojega smo upravo spomenuli, po ovlasti mučenika zapovjedio da prepiše ta poglavlja, donese meni i kaže da ih primim te ponudim caru na čitanje.”
13 Relikvije istih svetaca u isto su vrijeme bile donesene u Soissons u samostan sv. Medarda; je li ih iz onoga zavežljaja koji je rimski domaćin dao Ratleiku potajno izvukao Hilduinov prezbiter, kao i neke relikvije sv. Marcelina i Petra koje je Hilduin vratio Einhardu, ili ih je radije sam s drugovima u Rimu uzeo iz groba mučenika, nije nam posve istraženo. Ovo drugo prenosi monah Odilon u pismu De adventu et susceptione corporum SS. Tiburtii, Marcellini et Petri, Marcelliani et Marci etc. Ingranu, pišući ovako: „Među tolikim službama božanske providnosti i iskazima pobožnoga štovanja dogodilo se da su, dok su noću radi molitve sa spomenutim arhiđakonom obilazili groblja, primili objavu božanske opomene o svetim mučenicima Mariju, Marti, Audifaksu i Abakuku; jasno poučeni njihovim utjehama i znakovima, jednako su tako uzeta tijela njih četvorice i brzo pridružena kovčežićima spomenutih svetaca. To je odmah bez ikakva oklijevanja ili poteškoće izvršeno s najvećim poštovanjem. Tako je cijelo to mnoštvo svetih tijela pribavljeno marom slavnoga arhiđakona i s dvostrukom radošću preuzeto od poslanika gospodina opata Hilduina te, pomiješano s relikvijama ostalih mučenika, noseći ih sve do Pavije, s radosnim su dušama zajedno stigli na odredište.” To se možda dogodilo bez Ratleikova znanja, pa je odatle njegov domaćin potajno uzeo one djeliće njihovih relikvija koje mu je poslije dao.
neke u Gembloux:
14 Ipak tada nisu iz Rima bila odnesena cijela tijela onih svetaca: jer i ondje još uvijek postoji dio njihovih relikvija, a i u Gembloux su druge poslije bile donesene. Gembloux je slavan benediktinski samostan i gradić u Brabantu, o kojemu će se opširnije govoriti uz životopis utemeljitelja sv. Guiberta 23. svibnja. Njegov deveti opat bio je Arnulf, prije monah sv. Nikazija u Reimsu, postavljen godine 1137, kako ima Auctarium Gemblacense uz kronike monaha Sigeberta i opata Anzelma. Njega je sam papa Inocent II. (koji je stolovao od kalenda ožujka 1130. do 24. rujna 1143) posvetio u Rimu, odakle je donio relikvije sv. Marija i sv. Fortunata te drugih svetaca, kako pišu Miraeus u Fasti i Molanus u Natales, a blagdan svetoga mučenika u Gemblouxu ima, kako ovaj svjedoči, dvanaest čitanja. Ovu svetkovinu na ovaj dan spominje Martyrologium Gallobelgicum.
nedavno pregledane:
15 Arnold Raissius svjedoči da su godine 1623, dana 23. srpnja, pregledane ove relikvije svetih mučenika te da su pronađene jedna odvojena glava, polovica kosti, sitne kosti kuka i ruku, vlasi kose i dvije prazne bočice u kojima se, činilo se, nalazila krv.
nisu ove prenesene u Soissons, nego druge,
16 Odatle možeš ispraviti ono što u Martyrologium Gallicanum piše Saussay, da su te relikvije iz Gemblouxa bile prenesene u Soissons, premda su tristo i više godina prije bile u Soissonsu negoli u Gemblouxu. „Spomendan sv. Marija mučenika”, kaže, „koji je danas u Rimu na Kornelijevoj cesti, sa ženom Martom i sinovima Audifaksom i Abakukom, pod carem Klaudijem, izmučen strašnim i raznovrsnim mukama, dovršio slavno mučeništvo. Njegovo je tijelo, zajedno s relikvijama blaženoga Fortunata i drugih svetaca, u Belgijsku Galiju donio Arnulf IX., opat gemblouxki, kao dar pape Inocenta II., te je neko vrijeme počivalo u spomenutom samostanu: ali odande preneseno u Soissons u samostan sv. Medarda, zajedničko prebivalište veoma mnogih svetaca, ondje se s velikom čašću čuvalo sve dok ga kalvinistički heretici, koji su bezbožno pustošeći razorili ovaj plemeniti samostan, zajedno s mnogim presvetim tjelesima drugih nebesnika koji su ondje počivali, nisu izbacili iz svetišta, lišili srebrnoga kovčežića i spalili u plamenu, ne bez svjedočanstva božanske slave i pravde koja je bjesnila protiv bezbožnih pljačkaša.”
neke u Kortrijku u Flandriji:
17 I u Kortrijku u Flandriji postoje neke relikvije sv. Marija i Marte, koje je Ivanu Vendevilliju, biskupu u Tournaiju, 20. ožujka god. 1590. darovao kardinal Augustin Cusano; a izvršitelji Vendevillijeve oporuke 12. siječnja 1593. predali su ih kolegiju Družbe Isusove u Kortrijku, koji se gradić nalazi u biskupiji Tournai.
neke u Cremoni:
18 Peregrinus Merula u Sanctuarium Cremonense prenosi da je Antonio Campo ostavio zapisano kako je opat Lambert prenio u Cremonu i položio u crkvu sv. Lovre, koja pripada monasima Benediktinskoga reda, tijela svetih mučenika Marija i drugova (ili radije, kako sam Merula tumači, neke njihove relikvije). A Ludovico Cavitelli u Annales Cremonenses piše da se to dogodilo godine 1130: „Lambert”, kaže, „opat sv. Lovre pobrinuo se da se iz Grada u Cremonu prenesu tijela svetih Marija, Marte, Audifaksa i Abakuka, roditelja i sinova, podvrgnutih mučeništvu godine Gospodnje 306. u Rimu, zajedno s relikvijama svetoga Urbana, vrhovnoga svećenika, i također mučenika Kvirina, te da se pohrane u crkvi sv. Lovre.” Griješi u godini mučeništva. Isti pod godinom 1462: „Antonio Meli iz Cremone, opat monaha crkve sv. Lovre reda sv. Benedikta u Cremoni, po njegovoj je odredbi i o njegovu trošku u samoj crkvi podignuta vrlo otmjena mramorna škrinja te je u nju dao položiti kosti svetih Marija i Marte, Audifaksa i Abakuka, majke i sinova, s relikvijama svetoga Urbana, vrhovnoga svećenika, i mučenika Kvirina, donesene u Cremonu iz Grada godine 1131. zalaganjem Lamberta, tadašnjega opata iste opatije.”
Iz više starih rukopisa.
Sveta djela Marija i drugova.
U vrijemea Klaudija dođe neki čovjek iz krajeva Perzide, imenom Marije, sa svojom ženom Martom i svojim sinovima Audifaksom i Abakukom, prekršćanski ljudi, na molitvu Apostolima. Došavši pak u Rim, počeše tražiti tijela svetaca po tamnicama i grobištima. I dok su često, brižno i pomno tražili, došavši ub Tabore preko Tibera, u tamnici nađoše časnoga čovjeka imenomc Cirina, koji je već bio podnio mnoge udarce za ime Kristovo i bio posve lišen svega svoga imanja. Došavši k njemu, baciše se pred njegove noge Marije i njegova žena Marta sa svoja dva sina Audifaksom i Abakukom, da se pomoli za njih: i ondje ostadoše osam dana. I počeše od svojih dobara posluživati blaženomu Cirinu, prati noge njemu i onima koji su bili sputani u okovima, te tu istu vodu izlijevati na svoje glave i glave svojih sinova.
2 U isto je vrijeme također Klaudije zapovjedio da se, ako se pronađu kakvi kršćani, bilo u narodu, bilo u zatvoru, kazne bez ispitivanja. On sam dakle, objavivši zapovijed, uhvatid dvjesto šezdeset kršćana nae Salarijskoj cesti, koji su bili osuđeni na kopanje pijeska za ime Kristovo, te ih dade zatvoritif u ciglanu izvan zidina Salarijskih vrata i zapovjedi da ih u gradskom amfiteatru pobiju strijelama.
3 Kad se to dogodilo, silno ožalošćeni Marije i njegova žena Marta sa svojim sinovima Audifaksom i Abakukom dođoše na mjesto gdje su tijela svetaca bila ubijena, zajedno sag blaženim prezbiterom Ivanom, i nađoše vatru naloženu povrh svetih tijela; te uzevši ih, počeše izvlačiti tijela svetaca iz vatre i pokapati ih u platnima od svojih dobara; bijahu naime veoma bogati i imućni: i koliko su god mogli, pokopaše ih u kripti na Salarijskoj cestih pokraj Kukumerove strmine. Tada pokopaše s njima i nekoga Klaudijeva tribuna imenom Blasta: i na istome mjestu obdržavahu bdjenja i postove s molitvama mnogo dana s blaženim Ivanom i.
4 Čuvši to Klaudije, poče pomno tražiti Marija i njegovu ženu Martu, ali ih ne nađe, jer su to činili potajno. Došavši pak u Rim, dođoše u Tabor tražeći blaženoga Cirina. Ne našavši ga, silno se ražalostiše. Ipak nađoše nekoga prezbitera imenom k Pastora, koji im ispripovjedi sve što se dogodilo i kako je blaženi Cirin noću bio pogubljen l mačem i bačen u Tiber, a njegovo je tijelo ostalo na m Likaonijevu otoku. Pošavši dakle noću sa svojom obitelji i blaženim Pastorom, pokupiše njegovo tijelo i pokopaše ga na Poncijanovu groblju u kripti, n 25. ožujka.
5 Došavši nakon toga blaženi Marije i Marta sa svojim sinovima, noću čuše na jednome mjestu preko Tibera u nekoj gornjoj dvorani mnoštvo kršćana kako pjevaju psalme. Pošavši stoga s radošću na to mjesto, pokucaše na vrata gornje dvorane. Oni im pak iz straha ne htjedoše otvoriti. Na istome je pak mjestu bio biskup imenom o Kalist. Kad je on čuo one koji kucaju, reče svecima Kristovim: „Ohrabrite se, ne bojte se. Krist kuca na naša vrata: otvorimo svoja usta i još se više ohrabrujući hvalimo Gospodina, jer nas on sam zove.” I odmah sam pođe k vratima i otvori ulaz. Vidjevši ga, Marije i njegova žena Marta zajedno sa svojim mladim sinovima Audifaksom i Abakukom baciše se pred noge blaženoga biskupa Kalista. Kad ih vidješe svi kršćani, obradovaše se i izljubiše jedni druge. Blaženi pak Kalist u taj čas izmoli molitvu govoreći: „Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista, koji raspršeno sabireš i sabrano čuvaš, umnoži vjeru i pouzdanje slugama svojim po Kristu Gospodinu našem, koji živi s Bogom Ocem svemogućim i Duhom Svetim u vijeke vjekova.” I sav narod odgovori: „Amen.” I bijahu na istome mjestu dva mjeseca u skrovitosti.
a Klaudije II. vladao je otprilike od 21. ožujka god. Kr 268, za konzulata Ovinija Paterna II. i Marinijana, gotovo dvije godine.
b Drugdje: tabor. U četvrti XIV., zvanoj Transtiberim, bili su stari tabori i tabori nosača nosiljki.
c Sv. Cirin, ili Kvirin, štuje se 16. ožujka.
d Slaže se martirologij u kojemu su upisani 1. ožujka; drugi rukopisi imaju dvjesto sedamdeset dva.
e O Salarijskoj cesti govorili smo 16. siječnja kod Priscile.
f Dodaju neki rukopisi: i druge.
g O sv. prezbiterima Ivanu i Krispu govorit ćemo 18. kolovoza.
h Drugi rukopisi: na Kukumerovoj strmini. i Dodaju neki rukopisi: 17. lipnja; toga se dana doista štuju sv. Blast i drugovi; umjesto Blasta neki rukopisi imaju Plaust, drugi Blaust. k Drugi prezbiter Pastor, mnogo stariji od ovoga, štuje se 26. srpnja. l Rukopis sv. Audomara: od gladijatora. m Taj isti Tiberinski otok danas se u puku jednostavno naziva Otok. Kako je on najprije nastao od snopova pira bačenih u Tiber i prekrivenih muljem, pripovijeda Livije, dekada 1, knjiga 2. n Rukopis sv. Maksimina: 24. ožujka, na koji se dan navodi u nekim martirologijima. o U nekim je Rosweydeovim bilješkama bilo zapisano da u ovim Djelima umjesto Kalista valja staviti Dionizija; je li to pronašao u kojem starom rukopisu ili je odredio samo nagađanjem, nije jasno: tada je svakako stolovao sv. papa Dionizije. Baronije uz god. 270, br. 1½, smatra da valja misliti na nekoga drugoga biskupa osim rimskoga, i možda na najbližega, portskog, pod čijom se biskupijom smatrala transtiberinska četvrt. Rukopis sv. Maksimina ovdje i niže imao je biskupa Kaprazija.
Ispovijest i čudesa sv. Prezbitera Valentina.
Tada Klaudije uhvati nekoga časnoga čovjeka imenoma Valentina, prezbitera, i zatvori ga u tamnicu, svezana okovima i lancima: nakon dva dana zapovjedi da mu ga dovedu u njegovu palaču pokraj amfiteatra. Kad je bio priveden pred njegove oči, reče mu: „Zašto ne uživaš u našem prijateljstvu i ne živiš sa zajednicom naše države? Čujem o vama prilično zadivljujuću mudrost, a premda si mudar, spotičeš se o tašto praznovjerje.” Odgovarajući prezbiter Valentin reče: „Kad bi poznavao dar Božji, radovao bi se i ti i tvoja država, te bib odbacio zloduhe i rukotvorene kumire, i ispovjedio jednoga Boga Oca svemogućega i Isusa Krista, Sina njegova, Stvoritelja svih stvari, koji je stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njima.” Odgovori nekic pravnik koji je stajao uz Klaudija, govoreći jasnim glasom blaženomu prezbiteru Valentinu: „A što raspravljaš o bogu Jupiteru ili Merkuru?” Odgovarajući prezbiter Valentin reče: „Ja o njima ne raspravljam ništa drugo osim što znam da su oni bili bijedni i sramotni ljudi, koji su za svoga života uvijek zlo živjeli u nečistoćama, nasladama i sramoćenjima svojih tijela. A i ti, ako mi pokažeš njihovo rodoslovlje, vidjet ćeš koliko su sramotni bili.” Odgovori pravnik vičući jasnim glasom: „Pohulio je na bogove i upravitelje države!”
7 Istoga je dana Klaudije prilično strpljivo slušao te odgovarajući Valentinu reče: „Ako je Krist Bog, zašto mi ne objaviš što je istina?” Odgovori prezbiter Valentin i reče: „Neka čuje vaša pobožnost; a ti me poslušaj, kralju, i spasit će se duša tvoja, i država će se tvoja uvećati, i neprijatelji će se tvoji zatrti, i ti ćeš u svemu biti pobjednik, uživat ćeš u ovome kraljevstvu i u budućem vijeku. Samo ovo opominjem: da sed pokaješ za krv svetaca koju si prolio, i povjeruješ u Krista, te se tako krstiš, i bit ćeš spašen.” Tada Klaudije reče onima koji su stajali uz njega: „Čujte, rimski građani i zbore države, kako zdravu nauku objavljuje ovaj čovjek!” Odgovarajući prefekt Kalpurnije reče jasnim glasom: „Zaveden si, o vladaru, lažnom naukom: a je li pravedno da ostavimo ono što smo od svojih kolijevki štovali i klanjali se tome, vi prosudite.”
8 Istoga se časa promijenilo Klaudijevo srce te ga sa žalošću predade prefektu Kalpurniju govoreći: „Strpljivo ga saslušaj, i ako nije zdrav savjet ono što iznosi, učini s njim ono što su zakoni propisali protiv svetogrdnika; ako pak jest, neka se usliša njegov pravedni zahtjev.” Tada prefekt Kalpurnije, preuzevši prezbitera Valentina, dade ga nekome svome prvaku Asteriju govoreći: „Ako ga uspiješ blagim riječima poniziti, priopćit ću tvoju vještinu Klaudiju, pa ćeš postati njegov prijatelj i umnožit ćeš se bogatstvom i imanjem.” Uzevši ga pak, Asterije ga odvede u svoju kuću. Kad je ušao u Asterijevu kuću, prezbiter Valentin kleknuvši pomoli se govoreći: „Bože, tvorče svih vidljivih i nevidljivih stvari i stvoritelju ljudskoga roda, koji si poslao svoga Sina Gospodina Isusa Krista da nas oslobodiš od sadašnjega vijeka i iz tame privedeš k pravome svjetlu, koji nam je zapovijedajući rekao: 'Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti'; ti obrati ovu kuću i daruj joj svjetlo nakon tame, da spozna tebe Boga i Krista u jedinstvu Duha Svetoga u vijeke vjekova. Amen.”
9 Čuvši to prvak Asterije reče prezbiteru Valentinu: „Divim se tvojoj razboritosti, da kažeš kako je vaš Krist svjetlo.” Odgovarajući Valentin jasnim glasom reče: „I uistinu, jer Gospodin Isus Krist, koji je rođen od Duha Svetoga i od Marije Djevice, pravo je svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet.” Odgovori Asterije govoreći: „Ako prosvjetljuje svakoga čovjeka, sada ću iskušati je li Bog; ako pak nije, zatrt ću tvoju prijevaru. Imam posvojenu kćer koju sam ljubio od kolijevke, i iznenada prije otprilike dvije godine ode mrene joj se pomračio if oslabio vid: nju ću dakle dovesti k tebi; i kad bude izliječena, učinit ću sve što god mi zapovjediš.” Reče dakle prezbiter Valentin: „U ime Gospodina našega Isusa Krista dovedi je k meni.” Trčeći pak tjeskobno, Asterije dovede slijepu djevojčicu k blaženomu prezbiteru Valentinu. Podignuvši pak Valentin ruke k nebu, dok su mu iz očiju tekle suze, reče: „Gospodine Bože svemogući, Oče Gospodina našega Isusa Krista, Oče milosrđa, koji si poslao svoga Sina Gospodina našega Isusa Krista na zemlju da nas iz tame privedeš k pravome svjetlu, tebe zazivam ja nedostojni grešnik. Ali budući da svaku dušu spašavaš i ne želiš da itko propadne, zato molim tvoje milosrđe da svi spoznaju kako si ti Bog i Otac sviju i Stvoritelj, koji si slijepcu od rođenja otvorio oči i već zaudarajućega Lazara uskrisio iz groba: tebe zazivam koji si pravo svjetlo i Gospodar svih poglavarstava i vlasti; neka ne bude moja volja nego tvoja nad ovom službenicom tvojom, da se udostojiš prosvijetliti je svjetlom svoga razuma.” I stavi svoju ruku na njezine oči govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, prosvijetli službenicu svoju, jer ti si pravo svjetlo.” I kad je to rekao, otvoriše joj se oči.
Ispovijest i čudesa sv. Prezbitera Valentina.
a Sv. Valentin prezbiter i mučenik štuje se 14. veljače.
Iz rukopisa.b Rukopis sv. Maksimina: izbjegavao bi.c Isti rukopis: poznavatelj zakona.d Mombritije: neka ti bude žao zbog krvi, i to je pravilnije; ali mi slijedimo većinu rukopisa.e ὑπόχυμα je mrena, koja se naziva i ὑπόχυσις; pogrešno u rukopisima epschymatis ili hypocematis.f Drugi rukopisi: oslijepljen.
Obraćenje i mučeništvo sv. Asterija i njegovih ukućana.
Kad je to vidio Asterije, pade sa svojom ženom pred noge blaženoga Valentina te ovako govorahu: „Po Kristu, po kojemu smo spoznali svjetlo, molimo te da učiniš što znaš, kako bi se spasile naše duše.” Odgovori Valentin i reče: „Učinite dakle što vam kažem, i ako svim srcem vjerujete, razbijte sve kumire, postite, oprostite krivnje svima i neka se svatko krsti u svojoj ispovijesti, i bit će spašen.” Tada im odredi trodnevni post. A budući da je Asterije imao mnogo kršćana u pritvoru, sve ih pusti na slobodu. Kad su se dakle navršila tri dana posta, kad je došao sveti dan Gospodnji, krstio je Asterija sa svom njegovom kućom. I pozva k sebi sv. biskupa Kalista, koji dođe i krizma Asterija sa svom njegovom kućom, ukupno četrdeset šest duša obaju spolova.
11 Kad su za taj događaj čuli Marije i njegova žena Marta sa svojim sinovima Audifaksom i Abakukom, da je blaženi Valentin vratio vid slijepoj djevojci i da je po njezinu prosvjetljenju povjerovala sva kuća Asterijeva, dođoše s velikom radošću u Asterijevu kuću zahvaljujući Bogu, i ostadoše ondje a trideset dva dana. Nakon tih dana zatražio je Klaudije prvaka Asterija. I bi mu javljeno da je djevojčica u njegovoj kući progledala te da se zbog toga znamenja po prezbiteru Valentinu krstio u ime Kristovo sa svom svojom kućom. On razgnjevljen posla vojnike i uhvati sve koje je našao u njegovoj kući. Kad su bili dovedeni svezani, među kojima bijahu Marije i Marta, Audifaks i Abakuk, najplemenitiji iz Perzide, koji bijahu došli na molitvu svetim Apostolima, zapovjedi da ih odvoje od zajednice pravednika, naredivši da se Asterije sa svom svojom kućom odvede svezan u grad Ostiju i da ondje pod ispitivanjem mukama primib osudu.
12 c I kad su stigli na mjesto, predaše ih nekom sucu imenom Gelaziju. Tada ih Gelazije preuze i zapovjedi da sve bace u tamnicu. Nakon dvadeset dana zapovjedi Gelazije da mu ih privedu pred oči. Kad su bili privedeni, reče im: „Jeste li čuli što su zapovjedili pobjednici države?” Rekoše: „Ne znamo.” Reče im: „Svatko tko žrtvuje bogovima, neka živi, neka mu ostane darovana sloboda i neka bude počašćen imanjima. Tko se pak ne htjedne poniziti pred bogovima, neka bude pogubljen raznim kaznama.” Blaženi Asterije reče: „Neka im žrtvuju i s njima propadnu oni koji su im slični. Jer ovo znaj: da mi sami sebe prinosimo kao žrtvu Bogu svemogućemu i Gospodinu Isusu Kristu, Sinu njegovu.” Tada se sudac Gelazije razgnjevi i zapovjedi da blaženoga Asterija podignu na mučilo i muče, a sve ostale zapovjedi tući batinama. Oni pak govorahu: „Gospodine Isuse Kriste, koji si trojici dječaka u peći ugasio užarene plamenove ognja, ti ugasi prijetnje ovoga tiranina da se ne hvasta nad slugama tvojima i ne rastavi nas od našega gospodara Asterija.”
13 I odmah zapovjedi da ga skinu s mučila i ponovno predaju u tamnicu, govoreći: „Ovima valja pripraviti teže muke.” I zapovjedi da se sav narod u zoru okupi na prizor. Tada zapovjedi da mu se priredi predstava u amfiteatru i da mu se privedu blaženi Asterije i svi sveci. Njemu ovako reče: „Ostavi ludost svoje taštine i obećaj da ćeš prinijeti ljevanicu bogovima, da ne kloneš u mukama i da svi ovi zajedno ne poginu.” Odgovori blaženi Asterije i reče: „Mi svi ovo želimo: kao što je Gospodin naš Isus
Krist trpio za grešnike, tako da i mi nedostojni grešnici za njegovo ime podnesemo muke, kako bismo, očišćeni od ljaga ovoga svijeta, sigurni zavrijedili prispjeti u željeno kraljevstvo nebesko.” Čuvši to sudac Gelazije, potaknut gnjevom, zapovjedi da ih predaju zvijerima. I odmah ih uhvatiše sluge i odvedoše na mjesto koje se zove Ursarius, pokraj zlatnoga hrama, jer su se ondje hranile zvijeri. I kad su svi sveci ušli u jamu, iznenada bijahu puštene zvijeri da ih rastrgaju. Tada blaženi Asterije, učinivši Kristov znak, reče jasnim glasom: „Gospodine Bože svemogući, koji si se smilovao svome sluzi Danielu u lavljoj jami i po proroku Abakuku ga okrijepio, tako pohodi i svoje sluge po svome svetom anđelu.” I dotrčavši, zvijeri počeše klanjati se nogama blaženoga Asterija i ujedno svih svetaca.
14 A kad je to vidio Gelazije, reče narodu: „Vidjeste li kako su čarobnjačkim vještinama ukrotili zvijeri?” Mnogi su pak govorili: „Njihov ih je Bog oslobodio.” Tada zapovjedi da svece izvuku iz jame i spale u plamenu. Tada blaženi Asterije uzviknuvši reče svecima: „Ohrabrite se i ne bojte se, jer onaj četvrti, koji je među trojicom hebrejskih dječaka bio nazočan u ognjenoj peći, evo nazočan je s nama.” I odmah se ugasiše plamenovi, tako da nijedan od njihovih udova nije bio okrznut. Tada Gelazije, vidjevši da je u svemu pobijeđen, zapovjedi da ih izvedu izvan zidina grada Ostije i da ondje podnesu smrtnu kaznu mačem, a druge da zaspu kamenjem. Tada su njihova tijela kršćani sa svom brižljivošću pokopali danad 18. siječnja. Na tome je mjestu sagrađena crkva i ondje cvjetaju dobročinstva mučenika sve do današnjega dana.
a Rukopis sv. Maksimina: dvadeset dva.
b Drugi rukopisi: da ode u progonstvo; drugi: da ispusti duh.
c Ono što slijedi sve do pogl. 4. pronašli smo jedino u rukopisu iz Ripatorija.
d Toga smo dana govorili o sv. Asteriju i drugovima.
Pogubljenje sv. Valentina, Marija i drugova.
Marija pak i Martu, Audifaksa i Abakuka car zapovjedi zadržati za sebe da ih sam sasluša; a prezbitera Valentina zapovjedi istući batinama i podvrgnuti osudi da mu se odsiječe glava. Njemu je odsječena glava na a Flaminijevoj cesti šesnaestoga dana kalenda ožujka. Njegovo je tijelo pokupila neka gospođa Savinila i pokopala na istome mjestu gdje mu je odsječena glava, gdje Gospodin čini mnoga čudesa na hvalu i slavu svoga imena.
16 Zapovjedi stoga Klaudije da mu pred oči privedu Marija, Martu, Audifaksa i Abakuka. Kad su bili privedeni, Klaudije, misleći da su nakrcani novcem, ovako im pristupi govoreći: „Odakle ste?” Odgovori Audifaks, njihov stariji sin, govoreći: „Iz Perzide.” Klaudije reče: „Kakvo srodstvo imate među sobom?” Odgovori Audifaks: „Ja i Abakuk smo po tijelu njihovi sinovi.” Klaudije reče: „Zbog kojega ste razloga došli u gornju domovinu?” Odgovori Audifaks: „Željom smo zaželjeli priteći k nogama Apostola na molitvu.” Klaudije reče: „A kakvo ste imanje imali da ste toliko potrošili na putu? Ili tko su vam roditelji, kažite.” Odgovoriše Marije i Marta i rekoše: „Gospodin svemogući zna da smo rođeni kao plemići od svakoga naraštaja. Jer da znaš da smo plemići, ja sam sin carab Maromena, a ova je kći knezac Kusinita.” Klaudije reče: „A zašto ne slijedite rasuđivanje svojih roditelja, nego ostavljate bogove koje su štovali vaši roditelji, a tražited mrtve ljude?” Marije odgovori: „Mi, sluge Kristovi, došli smo umoliti njegove sluge i Apostole da se oni udostoje posredovati za nas.” Klaudije reče: „Je li vaše imanje pri ruci?” Marije reče: „Svoje smo imanje dali onome koji nam ga je bio dao na kratko vrijeme, Gospodinu Isusu Kristu.” Čuvši Klaudije taj govor, silno se razgnjevi i predade ih vikarue Muscijanu govoreći: „Ako ne prinesu žrtvu i ne ostave ovo praznovjerje, primijeni na njima razne muke.”
17 Istoga dana zapovjedi da mu se uf Teludi pripremig sudište i donesu sve vrste mučila. Kad su bili dovedeni pred njega, pun bijesa reče: „Je li vam priopćeno što su zapovjedili naši vladari i upravitelji države?” Odgovori Audifaks govoreći: „Ne znamo.” Vikar Muscijan reče: „Želite li dakle doznati odredbu?” Odgovoriše Marije i Marta: „Želimo čuti što ti je zapovjeđeno.” Vikar Muscijan reče: „Neka se donesu mučila.” A kad su bila donesena, reče: „Sve vrste mučila primijenit će se na vama ako ne izvršite odredbu careva. Ako pak poslušate zapovijed vladara, obnovit će se i vaše plemstvo i blistat ćete uzvišenim dostojanstvom. Ovo su zapovjedili pobjednici države: da bez oklijevanja žrtvujete bogovima i budete prijatelji vladara.” Odgovori Audifaks, stariji sin, govoreći: „Ludu si stvar izrekao.” Reče Muscijan Mariju, Marti i Abakuku: „Što vi kažete?” Odgovoriše: „Svi smo govorili kao jednim ustima.”
18 Zapovjedi dakle vikar Muscijan da ih svuku i tuku batinama, a da Marta stoji pred njima. Dok su ih tukli, dok su mučitelji glasom glasnika govorili: „Nemojte prezirati zapovijedi vladara”, Marta je radosno govorila: „Sinovi moji, budite postojani!” Marije je pak hvalio Gospodina govoreći: „Slava tebi, Gospodine Isuse Kriste!” Vikar Muscijan zapovjedi da ih podignu sa zemlje i objese na mučilo. Dok su ih rastezali konopljanim užetima, jasnim je glasom vikao Audifaks, stariji sin: „Slava tebi, Gospodine Isuse Kriste, koji si nas se udostojao ubrojiti među svoje sluge!” Razgnjevljeni Muscijan zapovjedi da im na bokove prislone vatru i da im tijela deruh željeznim noktima. Oni su pak vedra lica radosno klicali: „Zahvaljujemo ti, Gospodine!” Muscijan zapovjedi da ih skinu s mučila pred očima Marte te im odsiječe ruke. A kad su im bile odsječene ruke, poče teći krv. Marta pak, skupljajući krv svoga muža i svojih sinova, radosno je njome i mazala svoju glavu. Tada Muscijan zapovjedi da im ruke svežu o vrat i da tako obilaze grad, govoreći uz glas glasnika: „Nemojte huliti na bogove!” Vikali su pak Marije, Audifaks i Abakuk: „Nisu to bogovi, nego zlodusi koji će upropastiti vas i vaše vladare!”
19 Istoga dana izreče presudu k da im se odsiječe glava. Odvedeni l Kornelijevom cestom, na m trinaestoj milji kod n Nimfi Katabaskih, ondje na istome mjestu bijahu pogubljeni mačem ispod pješčanika Marije, Audifaks i Abakuk; Marta pak bi pogubljena u Nimfi. Njihova tijela Muscijan ponovno zapovjedi spaliti da ne bi imala ukopa. Neka pak gospođa imenom Felicita ugrabi njihova poluspaljena tijela i pokopa ih na svome imanju. Martu pak izvadi iz zdenca i pridruži svetim tijelima, dana o trinaestoga kalenda veljače: gdje se dijele dobročinstva Gospodina našega Isusa Krista sve do današnjega dana, dok kraljuje Gospodin naš Isus Krist koji živi i kraljuje s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova. Amen. a Izvan Flumentanskih vrata, koja su poslije nazvana i Flaminijevima jer je od njih Gaj Flaminije proveo cestu sve do Riminija: sada se zovu Porta del Popolo. Izvan njih bilo je groblje nazvano po sv. Valentinu, poslije Julijevo, koje je obnovio papa Julije. Ondje se vide ruševine crkve sv. Valentina. Tako Pancirolo.
D Mombritije: Maromei. Rukopis sv. Maksimina: Matromenii. I drugi su slavni Perzijanci u ono doba bili prigrlili Kristovu vjeru, među njima knezovi Abdon i Senen, o kojima 30. srpnja.c Mombritije: Culsuntis.d Drugdje: mrtva čovjeka.e Jakov Kanizije naziva ga Mutianus, neki rukopisi Musianus, drugi Muscius.f To jest u hramu Zemlje, kako je drugdje rečeno.g Ovdje se gremium čini upotrijebljenim za sudište.h Drugdje: željeznim šibama. i Rukopis martirologija sv. Lovre u Liègeu dodaje: i lice. k Dodaju Surije i Baronije iz zapisa: l Drugi čitaju Aurelijevom, kako napominje Baronije. I doista je rijedak spomen Kornelijeve ceste, kako piše Onofrio, koji je smješta između Trijumfalne i Aurelijeve: a možda je negdje i utjecala u Aurelijevu. m Baronije i rukopis sv. Maksimina: dvanaestoj. n Ovo se mjesto, kako piše Baronije uz god. 270, br. 14, nalazi između Kornelijeve i Portuenske ceste, a danas se u puku iskrivljenim imenom naziva Sancta Nympha, gdje se još uvijek vide tragovi drevne crkve; ondje su i preslavni podzemni vodovodi, pa se može zaključiti da je ono mjesto zbog obilja voda dobilo ime da se zove Ad Nymphas: mi smo ga vidjeli. Tako on. o Surije pogrešno: četrnaestoga.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.