Putovanje kroz kraljevstvo Manzy.
O veličini ove donje Indije pomnjivo sam se raspitivao kod mnogih kojima je ona poznata: svi oni jednoglasno svjedoče da ona obuhvaća dobrih dvadeset i četiri tisuće otoka, te da u njoj ima i šezdeset i četiri okrunjena kralja: veći dio Indije nastanjuju ljudi. I dok sam plovio morem Oceanom prema istoku kroz mnoge dane putovanja, stigao sam u jednu plemenitu a pokrajinu Manzy, koju nazivamo gornjom Indijom. O njoj sam brižljivo propitivao kršćane, Saracene i idolopoklonike, te sve službenike velikoga Kana; svi oni na isti način priznaju da ovaj Manzy ima dobrih dvije tisuće velikih gradova, koji su toliko prostrani da bi unutar zidina svakoga od njih lako mogli stati Treviso i Vicenza: stoga je ondje toliko mnoštvo ljudi da bi se to kod nas činilo posve nevjerojatnim. Ondje također ima obilje kruha, vina, riže, mesa, ribe i svega što je potrebno za ljudsku uporabu. Svi ljudi ove pokrajine su obrtnici i trgovci, koji nikada ne osiromašuju, niti itko ikada za sebe prosi milostinju. Muškarci su tijelom prilično lijepi, ali blijedi, s rijetkom i dugom bradom poput mačaka: žene su iznimno lijepe. Prvi grad ove pokrajine u koji sam ušao zove se Soustalay, koji je velik otprilike kao tri Venecije. On je udaljen od mora jedan dan hoda, smješten na jednoj rijeci čija se voda zbog samoga mora uzdiže uz kopno dobrih dvanaest dana hoda. Sav puk ovoga grada i cijele pokrajine Manzi štuje idole. A samo ovaj grad ima više brodovlja i trgovine nego što bi cijela Italija mogla imati. U ovome se gradu također može dobiti dobrih stotinu libri svježega đumbira za jedan manji mletački groš...
16 Otišavši odatle i prošavši kroz mnoge zemlje i gradove, dođoh u plemeniti grad Saiton. Ondje je obilje svih dobara koja su potrebna za ljudski život. Također se tri libre i unce đumbira kupuju za manje od pola groša. Ovaj grad svi procjenjuju dvostruko većim od Bologne. Ondje su mnogi samostani redovnika koji štuju idole. Bio sam u jednome samostanu u kojemu je bilo tri tisuće onih redovnika, koji su pod svojom skrbi imali jedanaest tisuća idola. A među njima jedan se činio tako velikim kao što se kod nas slika sv. Kristofor. U sat u koji oni daju svojim bogovima jesti slučajno sam bio nazočan, i vidio sam da su sva jela koja im puk prinosi vruća; i oni ih tako vruća podižu pred svojim bogovima, tako da se para uzdiže u njihova lica. I tvrde da su oni na taj način jeli; a samu tvar tih jela uzimaju i zadržavaju za svoje potrebe. Izašavši iz ovoga grada prema istoku, dođoh u neki grad po imenub Suctio, za koji se kaže da u opsegu ima trideset milja; u njemu su najveći pijetlovi koje sam vidio, a kokoši nisu tako velike, nego su bijele poput snijega, nemaju perja ni peruški, nego nose vunu poput ovaca. Ovaj je grad vrlo lijep i smješten je na moru. Otišavši odatle za osamnaest dana putovanja, prošao sam kroz mnoge zemlje i gradove i došao do jedne velike planine, na čijoj su jednoj strani boravile crne životinje; a s druge strane iste planine životinje su bijele... Prošavši odavde za osamnaest dana putovanja kroz mnoge gradove i zemlje, dođoh do jedne velike rijeke i ondje pristadoh uz jedan grad koji je bio smješten poprijeko te rijeke...
17 Otišavši odavde dođoh u neki gradc Chamsana, koji se naziva Gradom neba. Ovaj je veći od svakoga drugog koji sam vidio. U opsegu naime ima gotovo stotinu milja, i najgušće je naseljen, štoviše rijetka je kuća koja u sebi nema deset ili dvanaest kućanstava, to jest obitelji. Ima dvanaest glavnih vrata; a gotovo na jednakoj udaljenosti, otprilike na osam milja, nalaze se gradovi veći nego što bi bili grad Venecija i Padova. Stoga se ide dobrih šest ili sedam dana putovanja kroz jedno od onih predgrađa, a čini se da se tek malo prešlo. Ovaj je grad smješten na vodama laguna, te stoji poput grada Venecije. On također ima više od dvanaest tisuća mostova, i na svakome borave snažni ljudi koji čuvaju ovaj grad za velikoga Kana. Pokraj ovoga grada teče jedna rijeka uz koju je on smješten, kao Ferrara uz Pad... Ondje je obilje kruha, vina, mesa i nekih najplemenitijih vrsta pića, te se nalazi izobilje svih živežnih namirnica. Ovo je kraljevski grad u kojemu je boravio kralj Manzyja. U njemu su četvorica naših spomenutih braće obratila na Kristovu vjeru jednoga moćnog čovjeka, u čijoj sam kući ja stalno boravio, i on mi je jednom rekao: „Ara, to jest Oče, želiš li poći u šetnju razgledati grad?” Tada se ja složih, ukrcasmo se zajedno u jednu barku i pođosmo u neki veliki samostan redovnika koji su ondje. I pozvavši k sebi jednoga od njih, reče: „Vidiš li ovoga franačkoga rabina, to jest redovnika? On je došao iz krajeva gdje sunce zalazi, a sada ide u Cambalech da moli za život velikoga Kana. Stoga mu pokaži nešto, da ako se ikada vrati...” novo i rijetko vidio sam u Chamsani. On pak odgovori da će rado nešto pokazati. Zatim uze dvije velike košare pune ostataka što su preostali od stola, te otvorivši vrata uvede nas u neki vrt. A u njemu bijaše neki brežuljak pun ugodnoga drveća: uzevši jedno zvonce poče zvoniti. Na njegov zvuk odmah mnoge i različite životinje siđoše s onoga brežuljka, kao da su majmuni, mačke... i mnoge druge, a neke su se činile kao da imaju ljudsko lice. I kad vidjesmo da se oko njega uredno skupilo do tri tisuće zvijeri, on postavi zdjele i iz onih košara prema njihovoj naravi... razdijeli im hranu. A kad su pojele, ponovno zazvonivši cimbalom, životinje su se vraćale na svoja mjesta. Ja pak, mnogo se smijući, rekoh onomu starcu: „Protumači mi što ovo znači.” On reče: „Ovo su duše plemenitih ljudi, koje mi ovdje hranimo iz ljubavi prema Bogu.” Na to ja rekoh: „Ove životinje nisu duše, koje su duhovne, nego samo tjelesne zvijeri.” On odgovori: „Nisu to životinje, nego duše pokojnika.” I nadoda: „Kako je tko ovdje bio plemenitiji, tako se njegova duša pretvara u plemenitiju životinju: a duše seljaka spajaju se s niskim životinjama.” I premda sam mu mnogo govorio i propovijedao, ipak ga nikada nisam mogao odvratiti od te zablude. Kad bi tko htio opisati sve veliko i čudesno što postoji u ovome gradu, jedva bi jedan svezak mogao sve obuhvatiti.
18 Otišavši iz ovoga grada kroz šest dana putovanja dođoh u drugi veliki grad, po imenu Chyleso, dobro utvrđen zidinama, kod kojega je četrdeset najljepših kamenih mostova na ovome svijetu. U ovome je gradu bilo prvo sjedište kralja Manzyja, i on je dobro nastanjen ljudima. Izašavši odavde dođoh do velike rijeke po imenu Tannay... A kad sam prešao preko te rijeke, kroz mnoge gradove dođoh u jedan po imenu Janzi, gdje je samostan Manje braće... Od ovoga je grada na ušću rijeke Thanay udaljen deset milja neki drugi grad, po imenu Mensy, koji ima najveće i najljepše brodovlje od svih zemalja; svi su brodovi ondje bijeli kao snijeg, premazani gipsom, i mnogo je toga ondje uređeno drugim raznolikim ukrasima. Otišavši od ovoga kroz osam dana putovanja kroz mnoge gradove i zemlje, slatkom vodom dođoh u neki grad po imenu Lensium, koji je smješten na jednoj rijeci po imenu Tharamorim. Ova rijeka teče sredinom Cathaya, kojemu nanosi veliku štetu kad poplavi, kao što je Pad koji teče prema Ferrari. Kad sam pak išao ovom rijekom prema istoku, prolazeći kroz mnoge gradove i zemlje kroz više dana putovanja, dođoh u grad po imenu Sucumat, gdje ondje gdje obično vlada najveća oskudica svile, tada se četrdeset libri dobiva za osam solda manjih groša. U njemu ima trgovačke robe i obilje kruha, vina i svih živežnih namirnica.
a Da se ovdje opisuje kraljevstvo Kineza, jedva će dvojiti onaj tko ovo usporedi s onim što je naš Nikola Trigault napisao o ovome kraljevstvu i kršćanskoj misiji kod Kineza. Mangi ga naziva Marko Polo, i piše da je podijeljeno na devet kraljevstava u 64. poglavlju 2. knjige.
b Čini se da Trigault u 4. knjizi, 4. poglavlju, taj grad naziva Suceu, te tvrdi da je poput Venecije sagrađen na vodama, ali slatkim.
c Quinsai, Grad neba, naziva ga Marko Polo u 63. i 64. poglavlju, te također određuje njegov opseg na oko stotinu milja, i kaže da se u njemu nalazi dvanaest tisuća kamenih mostova, zbog močvarnoga tla, kao u Veneciji.
Putovanje kroz kraljevstva Cathay i Tibet. Obraćenje nevjernika.
Otišavši odatle kroz mnoge gradove i zemlje prema istoku, dođoh u onaj plemeniti grad a Chambalech, koji je star i drevan u pokrajini Chatay. Njega su zauzeli Tartari i na pola milje odatle sagradili jedan grad po imenu Thayde. On ima dvanaest vrata, i unutar svakih od njih su dvije velike milje; a grad nikada nije dobro nastanjen ljudima. Opseg ovih gradova obuhvaća više od četrdeset velikih milja. U gradu veliki Kan ima sjedište svoga carstva, ima ondje veliku palaču čiji se zidovi protežu u četvorinu, a unutar toga prostora sagrađene su mnoge lijepe palače... Ja, fra Odorik, ostao sam ondje tri godine i češće sam nazočio kraljevskim svečanostima. Naime, mi Manja braća na ovome dvoru imamo mjesto posebno određeno za nas, i mi uvijek moramo prvi pristupiti i dati gospodinu kralju naš blagoslov. Pomnjivo sam se također raspitivao o samim glumcima kod kršćana, Saracena i svih idolopoklonika, ne samo kod onih koje sam ja obratio na Kristovu vjeru, od kojih su mnogi na onome dvoru veliki baruni koji služe isključivo kraljevoj osobi...
20 Otišavši iz ovoga carstva Chatay prema istoku za pedeset dana putovanja, prolazeći kroz mnoge gradove i zemlje, dođoh u zemlju Pretesoan, od koje nije ostao ni stoti dio onoga što se kaže da je nekada bila: a njezin se glavni grad zove Tozan, koji je sam među boljima u zemlji i pod sobom ima mnoge gradove... Zatim kroz mnoge dane putovanja dođoh u pokrajinu koja se zove Kansan. Ova je pokrajina jedan od dvanaest dijelova velikoga Kana. Otišavši iz nje dođoh u jedno veliko kraljevstvo po imenub Tibet, koje graniči sa samom Indijom i podložno je velikomu Kanu; ondje se nalazi obilje kruha i vina. Narod ove zemlje boravi u šatorima načinjenima od velikih pusti, a glavni je grad sav od bijelih i crnih zidova... U ovome gradu boravi Abbassi, što na onome jeziku znači PAPA. On je glava svih idolopoklonika kojima prema svome običaju dijeli stupnjeve i nadarbine dostojanstava.
21 c U ovoj je zemlji svemogući Bog dao našoj braći veliku moć protiv nečistih duhova. Naime, tako ih izgone iz opsjednutih tijela kao kad bi tko s lakoćom istjerao jednoga psa iz kuće: stoga mnoge opsjednute demonima i svezane lancima dovode k samoj braći s udaljenosti od deset dana hoda i više. A oni koji se tako oslobode od zloduha odmah dopuštaju i mole da budu očišćeni svetim krštenjem. Tada braća uzimaju idole načinjene od pusta koje su ovi štovali, noseći sa sobom križ i blagoslovljenu vodu, te ih odnose na vatru pripremljenu za to da ih spale. Tada se svi iz onoga kraja skupljaju na prizor, želeći vidjeti kako braća spaljuju bogove njihovih susjeda. I kad braća bace idole u vatru, često djelovanjem đavla iskoče izvan vatre. Tada oni poškrope vatru blagoslovljenom vodom i idoli se potpuno pretvore u pepeo. Stoga Sotona sa svojima, ogorčen jer je izgubio dugo posjedovane posude, viče u zraku govoreći: „Vidite kako sam s nepravdom istjeran iz svoga prebivališta”: zbog toga se mnogi od onih pogana obraćaju na milost krštenja.
22 Vidio sam i nešto drugo zapanjujuće i strašno. Kad sam naime išao kroz jednu dolinu koja je smještena nad rijekom naslada, vidio sam ondje mnoga mrtva tijela. Čuo sam također u ovoj dolini pjevanje različitih vrsta glazbenika, a najviše citre, koja se ondje čudesno udarala. Stoga me zbog buke, vike i njihova pjevanja obuzeo silan strah. Ova je dolina duga osam milja kopna, i u nju, kako se kaže, ako tko uđe, ondje umire i nikada se više ne vraća. I premda sam to čuo kao sigurno, ipak sam htio ući, uzdajući se u Gospodina, da napokon vidim što je to. I kad sam ušao, kako rekoh, vidio sam mrtva tijela koja su se činila nebrojenima. Na jednoj strani ove doline, na nekoj stijeni, vidio sam ljudsko lice; ono je izgledom bilo toliko strašno da sam od prevelika straha mislio da ću ispustiti duh. Stoga sam svojim ustima neprestano izgovarao ono evanđeosko: „Riječ tijelom postade”: a samomu se licu nisam usuđivao približiti, nego sam drhteći i zapanjen stajao na sedam ili osam koraka od njega: zatim sam prešao na drugi kraj doline: popeo sam se na pješčano brdo, s kojega gledajući naokolo nisam vidio baš ništa osim jedne citre koju sam čuo kako svira. Kad sam pak bio na vrhu brda, našao sam ondje mnogo srebra, skupljenoga poput ribljih ljuski; uzevši od toga stavio sam u krilo, a kako mi nije trebalo niti sam za nj mnogo mario, ponovno sam ga bacio na zemlju, i tako sam, uz Božju zaštitu, izašao bez opasnosti i vratio se ljudskim nastambama. Svi pak Saraceni, kad su doznali da sam prošao kroz ovu dolinu i izmakao bez opasnosti, iskazivali su mi poštovanje govoreći da sam blažen i svet. A one mrtvace, prevareni ne znam kakvom varkom i nestvarnom maštom, nazivali su ljudima paklenih demona.
23 Ja, fra Odorik iz Furlanije, svjedočim pred Bogom i Isusom Kristom da sam sve ovo što sam ovdje napisao ili vidio vlastitim očima, ili sam čuo od većega dijela vjerodostojnih ljudi. Vidio sam i mnogo toga drugoga što nisam napisao, jer bi se ljudima naših zemalja činilo nemogućim, osim onima koji su to u zemljama nevjernika, kao ja grešnik, vidjeli.
a Marko Polo naziva ga Cambalu i opširnije ga opisuje u 2. knjizi, 9., 10. i 11. poglavlju, a o velikome Kanu raspravlja u 12., 13. i sljedećim poglavljima. Da se ovaj grad u ovo vrijeme naziva Peking ili Pequin, te da je sjedište kineskih kraljeva, smatra naš Trigault u 4. knjizi djela De Christiana expeditione apud Sinas, 3. poglavlju. Drugi misle drukčije. U Cambalechu je crkvu podigao Ivan iz Montecorvina 1290. godine poslije Krista. Isti je imenovan nadbiskupom Cambalecha 1307. godine poslije Krista. Dodano je sedam sufraganskih biskupa koji su trebali biti postavljeni u susjednim gradovima, svi iz reda Manje braće. Tako Wadding. Vikarijat Tartarije u djelu Catalogus Polychronici navodi se kao dvostruk, Sjeverni i Istočni; u onome su Manja braća imala sedamnaest mjesta, a u ovome četrnaest. Pisanus onoga naziva Vikarijom Sjevera, a ovoga Vikarijom Tartarije, gdje u Cambalechu u palači velikoga Kana braća imaju samostan.
b Ovo kraljevstvo Tibet spominje Marko Polo u 2. knjizi, 36. i 37. poglavlju, ali ga pomno proputovana opisuje naš Antun Andrade u pismu velečasnom ocu Muciju Vitelleschiju, generalu naše Družbe, poslanom iz kraljevskoga grada Caparangue 15. kolovoza 1626., koje postoji tiskano na različitim jezicima.
c Wadding pod godinom 1331., broj 15, ono što ovdje Odorik piše o braći pripisuje samomu Odoriku.
Prema autorima Markizinu i Henriku.
Ja, fra Markizin iz Baiadona, iz Reda manje braće, izjavljujem da sam od spomenutoga fra Odorika, dok je još bio živ, čuo mnogo toga što nije napisao. Rekao je naime da je jednom, dok je Kan, veliki car Tartara, išao iz Cambalecha u Sandon, sam fra Odorik bio s četvoricom Manje braće u sjeni jednoga stabla uz put kojim je sam Kan imao proći. I kad se već bio počeo približavati, jedan od one braće, koji je bio biskup, odjeven u biskupsko ruho uzeo je križ i podigao ga visoko nataknuta na štap. Tada su ova četvorica počela glasno pjevati himan „Veni Creator Spiritus”. Čuvši to, sam je Kan upitao sebi najbliže knezove što bi to bilo. Odgovorili su mu da su to četvorica „Rabanth Franci”, to jest kršćanski redovnici. I pozvavši ih k sebi, ugledavši križ, uspravio se na kolima, te skinuvši kapu sa svoje glave ponizno je cjelivao križ. A budući da je određeno da se nitko ne usudi približiti njegovim kolima praznih ruku, stoga mu je fra Odorik ponudio malu košaricu punu najljepših jabuka kao dar. I on uze dvije jabuke: jednu je pojeo, a drugu je držeći u rukama zatim otišao. Iz toga jasno proizlazi da sam Kan ima neko znanje o katoličkoj vjeri, i to posredovanjem Manje braće, koja stalno borave na njegovu dvoru. A ona kapa koju je iz poštovanja skinuo, kako sam čuo od fra Odorika, načinjena je od dragoga kamenja i skupocjenih bisera, te vrijedi više nego cijela Treviška marka...
2 Blaženi pak muž Odorik, kad se godine Gospodnje 1330. iz krajeva nevjernika vraćao u svoju pokrajinu, naime u Trevišku marku, odlučio je poći na dvor vrhovnoga svećenika, naime gospodina Ivana XXII., da od njega zatraži dopuštenje da povede sa sobom pedesetoricu braće skupljene iz bilo kojih pokrajina, koji bi bili voljni poći sijati vjeru u prekomorskim krajevima. Kad je pak otišao iz Furlanije, odakle je bio rodom, i došao u Pisu, spopala ga je teška bolest. Zbog toga je bio prisiljen vratiti se u svoje mjesto: i došavši u Udine, koji je grad u Furlaniji, godine Utjelovljenja Gospodnjega 1331., dan poslije Ida siječanjskih, iz brodoloma ovoga svijeta prešao je u slavu blaženika. No sada blista bezbrojnim krepostima i mnogim čudesima: naime na njegovu grobu slijepi, hromi, gluhi, nijemi i drugi pritisnuti raznim bolestima po njegovim zaslugama primaju milost ozdravljenja od Gospodina Isusa Krista. To je svojim pismom na Papinu dvoru posvjedočio akvilejski patrijarh, u čijoj se biskupiji ovo događa. A to potvrđuju Štajerska i Koruška, te mnogi iz Italije i veoma mnogi okolni krajevi.
3 Ja, fra Henrik, zvani iz Glatza, koji sam sve spomenuto prepisao boraveći u Avignonu na dvoru gospodina Pape gore navedene godine Gospodnje, da nisam ondje čuo o sretnome fra Odoriku i subraći koja su bila s njim toliko savršenstava i djela njegove svetosti, jedva bih mogao povjerovati nekima od stvari koje je on ovdje opisao: ali me istinitost njegova života prisilila da njegovim riječima poklonim punu vjeru. Napisao sam pak ovo godine Gospodnje 340. u Pragu, oko blagdana Svih svetih, a opširnije sam to bio čuo u Avignonu.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.