Pordenone ili Portus Noanus, kod Talijana Pordonono, kod Nijemaca Portnaw, te Udine ili Utina, u narodu Udine, gradovi su Furlanije: ovaj je prostran i glavno mjesto cijeloga kraja te sjedište akvilejskoga patrijarha, a onaj manji, ali ipak opasan zidinama. Njime su nekoć zavladali austrijski nadvojvode, pa se posvuda nazivaju gospodarima Pordenonea. Njegov grb kod cara Maksimilijana II. opisuje Ivan Jakov Chiffletius u djelu De aureo vellere, br. 63. Vrlo je mnogo oba grada uresio bl. Odorik ili Orderik: Udine smrću, a rođenjem Pordenone. U oba se nalazi samostan reda sv. Franje. U Udinama ga je utemeljio Rajmund della Torre, od biskupa comskoga akvilejski patrijarh, oko godine Kristove 1279., kako pod tom godinom, br. 30., navodi Luka Wadding u 2. svesku djela Annales Minorum. Njega sada drže oni koji se nazivaju konventualcima, kako svjedoči Franjo Gonzaga u 2. dijelu djela De origine Seraphicæ religionis, pokrajina sv. Antuna, samostan 6. Postanak drugoga u Pordenoneu nismo pronašli. Njega spominje Gabelli, o kojemu će uskoro biti riječi, koji navodi ovaj natpis podignut bl. Orderiku ondje u crkvi: „Bl. Odoriku iz Pordenonea, franjevcu konventualcu, koji je proputovavši gotovo sve krajeve nevjernika obratio na vjeru najveće pokrajine Indije i za života nakon šest dana oživio mrtvaca iz groba, fra Hijeronim iz Astija postavio godine 1594.”
2 Životopis bl. Odorika napisali su Petar Rodulphi u 1. knjizi djela Historiæ Seraphicæ religionis, Marko Lisabonski u 2. dijelu djela Chronicæ Minorum, u 8. knjizi, pogl. 18, 19, 20, 21., te Luka Wadding u 3. svesku djela Annales Minorum pod godinom Kristovom 1331. Obojica navode stare kronike i 70 vjerodostojnih čudesa, napisanih po nalogu akvilejskoga patrijarha po Melioranciju, kanoniku iz Udina, i Mafeju Cassinu, koje nismo vidjeli. Ivan Krstitelj Gabelli iz Pordenonea objavio je u Udinama godine Kristove 1635. na velikom listu hvalospjev u čast bl. Odorika u jampskom dimetru, zajedno s nekim drugim starim svjedočanstvima javno posvjedočene svetosti. Sam je bl. Odorik, osim raznih propovijedi i pisama, napisao povijest svojega putovanja i knjigu o različitim obredima i prilikama ovoga svijeta, kako prenose Henrik Willot u djelu Athenæ Orthodoxorum sodalitii Franciscani, a iz njega naš Possevino u djelu Apparatus sacer te Vossius u djelu De Historicis Latinis; ali to je upravo ona povijest putovanja, a Wadding je pod br. 14. naziva knjigom o čudesima svijeta (Liber de Mirabilibus mundi), gdje o njemu iznosi ovo gotovo prepisano iz Rodulphija: „Čudesa su”, kaže, „ono što nabraja da je vidio u onim krajevima; napisao je naime, ili radije izdiktirao dok je ležao bolestan, fra Vilimu iz Saske, pisaru, po nalogu i upornoj zapovijedi fra Guidotta, ministra pokrajine sv. Antuna, sve ono čudesno što je vidio u krajevima Istoka, a naslovljena je Knjiga o čudesima svijeta (Liber de Mirabilibus mundi), u kojoj će čitatelj mnoge stvari prosuditi nevjerojatnima, osim ako vjerodostojnost ne potkrijepi ili ne iznudi svetost pisca.” U vrlo starom rukopisnom kodeksu, koji smo dobili zalaganjem našega Ivana Gamansa, nalazi se ta povijest pod ovim naslovom: „Opis zemalja fra Odorika iz Furlanije, s dodatkom onoga što je on ispripovjedio, fra Markizina iz Bayadona iz Reda manje braće.” Sve je to zajedno s kratkim izvješćem o preminuću i čudesima opisao u ovome našem kodeksu fra Henrik iz Glatza iz Reda manje braće u Pragu godine Kristove 1340., devet godina nakon preminuća bl. Odorika. Izdvojili smo samo ono najvažnije što pokazuje neumornu i uistinu velikodušnu revnost bl. Odorika u širenju kršćanske vjere, kojom se činilo da želi, prigrlivši vrlo mnoge drugove, u isto vrijeme obasjati svjetlom vjere cijeli Istok. Ostali dio njegova života uskoro ćemo iznijeti iz Waddingovih Anala kako bi spoznaja o svetosti pisca ulila povjerenje u njegove spise.
3 O toj njegovoj povijesti, svetosti života i javnom štovanju Bartolomej iz Pise, magistar svete teologije, u 1. knjizi djela De conformitate vitæ S. Francisci ad vitam D. N. Jesu Christi, u 2. dijelu, sukladnost 8., piše ovako: „U mjestu Udinama leži sveti brat Odorik koji je, idući iz revnosti vjere u krajeve nevjernika, donio velik plod u obraćenju naroda i veći dio tih krajeva nevjernika osobno pohodio. I premda je bio vrlo dobro upućen u prilike, prebivališta i običaje spomenutih i mogao je istinito govoriti, ipak je htio imati trostruki nalog da napiše čudesa spomenutih; i tako, vezan poslušnošću, objavio je neko kratko djelo o čudesima tih samih nevjernika. Naposljetku, vrativši se u rodnu pokrajinu, to jest sv. Antuna, usnuo je u Gospodinu u Udinama. Njegova je smrt pred Gospodinom slavna. Mnoga je čudesa učinio poslije smrti i čini ovaj svetac. Zbog njih je u Akvilejskom patrijarhatu kanoniziran. Taj je brat Odorik nekog fratra manjeg, koji je šest dana ležao u grobnici, na molbe sestre oživio od mrtvih; vidio ga je oživljenoga fra Henrik, generalni ministar, kako je meni, magistru Bartolomeju, rekao on sam usmeno.” Taj je Henrik po nadimku Alferus izabran za ministra u Firenci godine Kristove 1387., a godine Kristove 1399. na općem kapitulu u Asizu odobrio je knjigu Bartolomeja iz Pise. Odatle je očito da je to napisano unutar dvanaest godina između toga, pedeset ili šezdeset godina nakon preminuća bl. Odorika. Isti Pisanin u sukladnosti 11. ovo ponovno potvrđuje: „Kustodija Furlanije”, kaže, „ima mjesto Udine, u kojemu leži brat Ljudevit Odorik, zbog svojih kreposti kanoniziran u Akvilejskom patrijarhatu, koji je prohodao gotovo cijeli svijet propovijedajući i poučavajući.”
4 Franjo Gonzaga u 1. dijelu, među blaženicima serafskoga reda, daje ovome Orderiku ovu pohvalu: „Bl. Odorik iz Forlija, svet i pobožan čovjek, koji je iz revnosti vjere propovijedajući proputovao Aziju i Indiju, sretno je usnuo u Gospodinu u samostanu u Udinama, i u Akvilejskom je patrijarhatu ubrojen među svece, te je tijela četiriju svetih mučenika iz grada Here prenio u gornju Indiju, u grad Carru, ne bez velikoga čuda, preko mora”, u kojoj godini Marko Lisabonski u 21. pogl., § 1., kaže da se njegov blagdan svake godine slavi u Akvilejskoj biskupiji. Što je Gabelli u svojem hvalospjevu o bl. Odoriku ovako opjevao:
„Blaženomu ocu odmah biskup gradi žrtvenike i sveti dan određuje braći”, dopuni: „gradu.”
Gabelli se pobrinuo da se uz hvalospjev ureže prastari lik toga istoga blaženika koji propovijeda Indijcima i drugim barbarima, a koji se nalazi u crkvi sv. Ulrika u Villanuovi izvan zidina Pordenonea. Drugi njegov lik dao je Rodulphi s ovim pripisanim stihovima:
„Kao što baklja svojim svjetlom posvuda progoni noć, tako ti, Odoriče, progoni maglu zablude.”
5 Hijeronim Monteniani iz Udina posvjedočio je ovom pjesmom svetost bl. Odorika, kod Rodulphija i Willota gore:
„Ti koji ti pjevaju zavjetne pjesme, bolesnicima vrati zdravlje; ako budu kakve pogibelji, svojima hitro priteci u pomoć.
Neka je daleko od nas svaki zločin koji se ne smije izreći; svatko neka ne želi ništa osim onoga što je ugodno Bogu.
Daj, Oče, čuvarima ovoga svetoga doma da mogu sve obavljati kako valja.
Pobožnima pružaj uobičajenu naklonost, Odoriče, neka se po tebi sačuva kuća Montenianijeva.”
Umro je godine Kristove 1331., dan nakon osmine Bogojavljenja oko devetoga sata, kaže Rodulphi. Wadding dodaje da je tada bio ponedjeljak, četrnaestoga dana siječnja. Marko određuje vrijeme trećega časa. iz Anala manje braće Luke Waddinga.
Različite kreposti bl. Odorika. Čudesa za života. Preminuće.
Blaženi Odorik iz pokrajine sv. Antuna, rodom iz gradića Pordenonea u Furlaniji, u nježnoj je mladosti položio zavjete u Redu manje braće; na golom je tijelu uvijek nosio kostrijet ili željezni oklop, u hranu je primao samo kruh i vodu, zadovoljavao se jednom tunikom, hodao je bos i oštrim se čestim bičevanjima kažnjavao po tijelu. Postojan u molitvi i marljiv nasljedovatelj redovničke poniznosti, nije htio pristati na časti Reda koje su mu zajedničkim glasovanjem otaca bile dodijeljene. Uz dopuštenje svojega ministra povukao se u pustinju, gdje je dugo vremena provodio samotnički život. Toliko je napredovao u kreposti i svetosti da je blistao čudesima i privlačio vrlo mnoge vjeri Kristovoj i ustanovi manje braće.
2 Iz revnosti da zadobije duše proputovao je gotovo sav svijet...e Naposljetku se vratio u Europu nakon šesnaest godina neprekinuta putovanja, posijavši posvuda sjeme Evanđelja i krstivši svetim krštenjem više od dvadeset tisuća pogana, Saracena i drugih nevjernika. Toliko se zbog zapuštenosti i gladi promijenilo njegovo lice i pocrnjelo od sunca da ga roditelji jedva mogoše prepoznati...
3 Na tome je putovanju mnogo pretrpio: dogodilo se da je u nekoj pokrajini, u kojoj je pod smrtnom kaznom bilo propisano da se nijedan kršćanin ne prima pod krov, teško obolio i ležao u sjeni nekoga stabla krozg mnoge dane, te u teškoj i dugotrajnoj bolesti nije jeo ništa osim ploda koji je padao sa stabla i vode koja je mirno tekla kod njegova korijenja. Malo se oporavivši, došao je do obližnje rijeke, pojeo jabuku koju je našao kako pluta mimo njega i odmah osjetio toliku snagu i krepkost da je hrabro hodao devet dana ništa ne pijući ni ne jedući.h Vidio je preblaženu Djevicu Mariju u pratnji mnogih djevica, mučenica i udovica kako slavno prolazi da bi pobožnu ženu, koja je mnoge godine služila Gospodinu u nepovrijeđenom djevičanstvu, a ubrzo je imala umrijeti, obdarila utjehom i čašću; kao što je ona sama ispripovjedila istomu Orderiku, pozvanomu k sebi po imenu, dok se razgovor produljio na cijelu milju, te ga pozvala da bolesnici podijeli sveto pričest...
4 Kad se vraćao, susreo ga je na putu i zloduh, spreman nanijeti mu zla zbog velikoga plijena duša koji mu je oteo i zbog novoga vojnika kojega je pokušavao novačiti protiv njega, te je prorekao da će njegov pothvat biti uzaludan i da se više neće vratiti u Tartariju. On je nasrtljivoga i drskog napadača odbio znakom križa, ali je pokazalo se da je istinito ono što je rekao. Naime, čim je godine 1330. pristao u Italiji i stigao u Pisu da bi odatle otplovio u Avignon kako bi papi javio stanje istočnih krajeva i zatražio radnike za onu veliku žetvu u Tatarima, čuvši za nevolje Reda nastale zbog bijega Cesenata i upada Corbarija, silno se ražalostio i poželio što prije poći u Kuriju kako bi pomogao ugroženoj zajednici, koliko bi mogao, i radio zajedno sa subraćom.
3 Ali zapavši u tešku bolest, vidio je sv. Franju kako mu se ukazuje u velikom oblaku, iznutra sjajnom, a izvana tamnom, i govori: „Ja ću poći za tebe i za ostale i l izliječit ću ono za čime čežnjivo težiš. Odjeni se u jakost i ustani, vrati se u svoje gnjezdašce; ondje ćeš umrijeti: jer ovaj grad, koji se toliko usprotivio pravomu papi, nije dostojan posjedovati tebe ni mrtvoga.” Poslušavši očinski glas, odmah se dao prenijeti u svoju pokrajinu sv. Antuna, unatoč tjelesnoj slabosti i duljini puta. Legao je u grad Udine i ondje, po zapovijedi ministra, izdiktirao knjigu koju smo spomenuli. Kad mu je pak bolest postala teška i kad ga je nakon opće ispovijedi grijeha odrješivao svećenik, rekao je: „Posluži se, prečasni oče, vlašću koja ti je predana; premda mi je Gospodin sada dao znak da je oprostio sve moje grijehe, ipak se kao ponizan sin rado podlažem ključevima Crkve.” Ubrzo nakon što je primio sveto pričest i posljednje pomazanje, mirno je usnuo u Gospodinu.
a Ova se pokrajina u starom Provincijalu prema redu franjevaca, koji je napisao neki engleski pisac u djelu kojemu je naslov Polychronicon, oko godine Kristove 1314. (pod kojom ga godinom iznosi Wadding), naziva Pokrajinom Treviške marke, kojoj su podložne četiri kustodije. Ali Bartolomej iz Pise u 1. knjizi, 2. dijelu, sukladnost 11., naziva je Pokrajinom sv. Antuna i dijeli je u ove četiri kustodije: padovansku, mletačku, furlansku i veronsku, u kojima nabraja trideset osam samostana. Trostruki Pisaninov katalog iznosi iz tiskanoga kodeksa, te vatikanskoga i ara-calitanskog rukopisa Wadding u 4. svesku, pod godinom Kristovom 1399. i sljedećom. Potpunije opisuje istu pokrajinu Franjo Gonzaga u 2. dijelu i svjedoči da je u njoj godine Kristove 1587. bilo četrdeset samostana braće i devetnaest samostana redovnica, a da je posvećena sv. Antunu Padovanskomu zato što se njegovo sveto tijelo čuva u Padovi.
b Marko Lisabonski: kroz veći dio godine.
c Isti Marko: nekoliko godina, i dodaje da se đavao ukazao bl. Odoriku u strašnu liku kako bi ga odvratio od molitava, ali da ga je ovaj Kristov vojnik, naoružan živom vjerom, velikodušno odbio.
d Isti Marko piše da je on znakom križa izliječio dvije žene, od kojih je jedna imala neizlječivu bolest na obrazima, a drugoj je ruka bila klonula od kolijevke.
e Putovanje donosimo niže samim riječima bl. Orderika.
f Marko: sedamnaest.
g Marko: kroz cijelu godinu.
h Marko ovo, ili radije slično ukazanje Blažene Djevice, ovako opisuje: „Stigao je bl. Odorik u grad nevjernika i u njemu je na vjeru Kristovu obratio majku sa sinom; uzevši toga suputnika na putu, više je puta zaslužio da ga pohodi Bog i njegova presveta Majka.” i Isti Marko kaže da se zloduh ukazao pod likom trudne žene. k Mihael iz Cesene, generalni ministar, pobjegao je iz Avignona s dvora pape Ivana XXII. u Pisu k caru Ludoviku IV. i Petru Corbariju, protupapi iz reda franjevaca. Jadno stanje Crkve u ono vrijeme posvuda opisuju pisci: neki prilično pristrano, a kratko i jezgrovito Wadding pod godinom Kristovom 1338.
1 Tako je ove godine 1330., 26. kolovoza, Petar Corbarius u javnom konzistoriju, s užetom svezanim oko vrata, ponizno zamolio i zadobio milosrđe od Ivana XXII.
Čudesa kod pogreba.
Upravo onoga istoga dana, za koji smo gore napomenuli da je umro, htjela su braća nakon večernje pokopati njegovo tijelo, ali je spriječio gastald, upravitelj grada, drag prijatelj brata Odorika, govoreći: „Nije probitačno da se tako velik muž odmah bez časti preda pogrebu; pričekajte do sutra, pa ćemo se tada okupiti sa svim gradskim prvacima da se sprovod časno obavi.” Pristadoše braća i sprovodne su obrede sljedećega dana svečano proslavili, pošto je dragocjeno tijelo položeno u lijes pred svima naočigled. Pristupao je sav narod, ljubio ruke i noge te trgao komadiće odjeće. Osobito je bila nazočna plemenita gospođa, sestra akvilejskoga patrijarha, koja je sedam mjeseci trpjela bol zbog zgrčene ruke; kad je nju s velikim žarom vjere prislonila na Odorikovu ruku, iznenadnim je povikom pokazala da je pred okupljenima ozdravila. Potaknut očitim čudom, narod je povikao da je on uistinu svetac; i pritrčaše drugi bolesnici i nemoćnici, te su svi ozdravili. Nisu stoga htjeli dopustiti da se tako brzo položi u zemlju najbolji lijek za bolesnike, nego su htjeli da ostane nepokopan kroz cijele dane.
7 Svi su pohlepno skupljali relikvije, trgali komadiće iz habita, čupali vlasi s glave i brade, a pokušala je neka ugledna žena škarama a odsjeći ušku; ali je čudesno učinjeno da nikako nije mogla zatvoriti ni spojiti škare koje je bila raširila za rezanje. Potaknuti tim pokušajem ozljede tijela, braća su ga položila u škrinju, a trećega dana predvečer vrstan propovjednik Reda propovjednika, profesor svete teologije, iznio je narodu u propovijedi sav njegov život i pobožna djela. Četvrtoga je dana tijelo preneseno u drugu škrinju, ugledniju, osiguranu s tri brave, u nazočnosti gospodinab Pagana, akvilejskoga patrijarha, i dekana udinskih kanonika; i ispustilo je tako čudesan miris da je pobudilo sumnju na mirisnu tvar. Jedan od njih, želeći provjeriti je li tako, prislonio je na gotovo sve dijelove tijela ruke i nosnicu te se zakleo da nije osjetio ljudski ni zemaljski, nego nebeski miris, i da su istim mirisom mirisale ruke kojima je doticao sveto tijelo kroz sedam dana.
8 Kad je sveto tijelo položeno u novi lijes, prvi, u kojemu je ležalo, pobožni su ljudi razrezali u najsitnije daščice; ali je jedan, nepažljivo i pohlepno režući, ranio prst tako da se držao samo na koži. Odmah ga je zavio u platneni rupčić i, privezavši ga uz daščicu, poslao na njegovo mjesto, te je otišao kirurgu da mu pruži lijek. Kad je pak razmotao prst, pokazao se tako cjelovitim i neozlijeđenim da se nije vidio ni trag reza.
9 Nakone mnogo dana patrijarh je želio vidjeti u kakvu je stanju sveto tijelo, pa je, pozvavši upravitelja i gradske konzule te gvardijana samostana, koji su imali tri ključa škrinjice, dao da se iskopa. Izvađeno iz škrinje, tijelo je bilo položeno na žrtvenik, ispuštajući preugodan miris, a svi su udovi bili tako mekani, podatni i bijeli da se činilo sličnijim živomu nego mrtvacu, a boja i rumenilo lica bili su svježiji i ljepši tada nego dok je živio. Patrijarh se nije mogao suzdržati od suza; skinuo je prsten sa svoga prsta i stavio ga na kažiprst bl. Odorika, pošto je najprije prignuvši koljena iskazao poštovanje, a sva se obitelj pobožnim molitvama preporučila njegovim zaslugama i zagovoru.
10 Odmah mu je podigao ugledan grob, postavio krasan i ugledan žrtvenik te kapelu uresio slikama i mnogim uresom; i odavde držim da jed Pisanin uzeo temelj da manje točno kaže kako je on u Akvilejskom patrijarhatu kanoniziran. Zadaću je povjerio Melioranciju, udinskom kanoniku, i Mafeju Cassinu da pomno istraže čudesa svetoga muža; oni su zapisali sedamdeset vjerodostojnih i poslali ih Gvidu Candidu, biskupu modenskomu, da se pomno i djelotvorno pobrine da se on u Rimskoj kuriji ubroji među svece.
a Tako i Rodulphi. Ali Marko kaže da je ta žena pokušala odsjeći prst i iznenada mrtva pala na tlo.
b Pagano della Torre iz Milana, od padovanskoga biskupa imenovan patrijarhom, umro je godine Kristove 1333., kako pišu u rukopisnom životopisu bl. Bertranda nasljednika, o kojemu pod 6. lipnja pišu Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum Italiæ i Bzovius pod godinom Kristovom 1350., br. 25. Ali Onufrije u djelu Chronicon Ecclesiasticum tvrdi da je stolovao XIII. godina, od godine 1317. do godine 1330., i tada umro, što se može opovrgnuti i odavde.
c Marko kaže da se to dogodilo u petak, petoga dana nakon preminuća, i to zato što su neki liječnici zbog mekoće mesa i ugodna mirisa sumnjali u njegovu smrt.
d Njegove smo riječi donijeli gore u prolegomenima.
Različite zavjetne procesije uz njegove relikvije, čudesa.
Dok su se tako čudesa množila i dok je neki božanski žar raspaljivao duše ljudi, bez ikakva ljudskoga rada ili brige iznenada je porasla pobožnost svega naroda i furlanske pokrajine u oba staleža, crkvenom i svjetovnom. Slijevali su se sa svih strana da pohode njegov grob kastelani sa suprugama i djecom, furlanski plemići, pučani, građani i seljaci, pomiješani i natječući se iz gradića i polja, hodočasteći pješice s križevima i stjegovima u obliku javne zavjetne procesije i velikim se dijelom bičujući, te su dolazili u toliku mnoštvu da su se ponekad okupilo šesnaest križeva i stjegova iz raznih gradova i sela iz krajeva a Karnije i Furlanije.
12 Opatija glavnoga samostanab u Cividaleu sa cijelim svojim zborom, uređenim i uobičajenim redom procesije, pješice je došla u Udine. I slično opatija akvilejska, čiji je samostan bio udaljen sedam milja od Udina. U njezinu čast (bila je naime vrlo plemenita) u nazočnosti upravitelja i gradskih konzula izvađeno je sveto tijelo iz lijesa i uz mnoge upaljene voštanice položeno na žrtvenik. Dok su prilazile dvije po dvije redovnice da poljube noge, pade slučajno nešto odozgo na goljenicu svetoga muža i zada ranu. Iz ožiljka je odmah potekla svježa i rumena krv, koju su uzevši platnene rupčiće pokupili upravitelj i konzuli više puta, a krpice natopljene krvlju ustupljene su opatiji i redovnicama. Toliko je potrajalo to okupljanje naroda da je kroz cijele dane i noći franjevačka crkva bila puna naroda. Štoviše, i iz dalekih krajeva dolazili su mnogi da iskažu poštovanje sluzi Božjemu. Groficac Gorička s velikom je svečanošću i pobožnošću onamo pošla. Iz Slavonije i Njemačke dolazili su mnogi ugledni ljudi.
13 Ud Villachu na granicama Panonije proslavljeno je njegovo ime kad je Gospodin izliječio plemenitu gospođu, koja je bolovala od teške i dugotrajne bolesti, na dodir njegove tunike, koju je onamo donio neki profesor teologije franjevac koji je bio uz umirućega.
14 Fra Mihael iz Mletaka, propovjednik franjevac i nekoć drug sluge Božjega na Istoku, koji je sedam godina bolovao od neizlječive fistule u grlu i imao samo grlo probijeno, s velikim je pouzdanjem pristupio grobu i pomolio se ovim riječima: „Brate Odoriče, prijatelju i najdraži druže, po ljubavi, po prijateljstvu i društvu koje smo dugo ispovijedali među nevjernicima, i po zasluzi tvoje svetosti preklinjem, molim i zaklinjem da me udostojiš osloboditi po svojem zagovoru od ove mučne i teške bolesti.” Tako se pomolio uoči Duhova nakon matutinija u nazočnosti dvojice braće, i kad je na grlo prislonio željezni oklop koji je nosio sveti muž, iznenada i potpuno je ozdravio, tako da je upravo toga istoga dana narodu propovijedao čudesa Božja.
15 Sljedećega je dana dovezena u kolima pristupila grobu neka žena iz Padove, toliko slomljene kralježnice da je savijena spustila glavu gotovo do koljena i na taj je način hodala deset godina; moleći tri dana i vršeći bdjenja, iznenada je ozdravila trećega dana te se uspravna tijela bez štapa ili tuđe pomoći vratila u domovinu.
16 Nekoga fratra manjeg, koji je šest dana ležao u grobnici, zbog molitava sestre povratio je u život. Da je toga brata oživljenoga od mrtvih vidio i s njim razgovarao, izvijestio je Henrik Alferus iz Astija, generalni ministar Reda manje braće, Bartolomeja iz Pise, kako on sam svjedoči dok o ovome sluzi Božjemu pripovijeda neke stvari. Mnoga je uistinu za života i nakon smrti učinio čudesa: slijepima je dao vid, gluhima sluh, nijemima govor, hromima hod, a zgrčene i one pritisnute raznim bolestima čudesno je izliječio.
a Rodulphi: „Iz cijele Furlanije i cijele Karnije dolazili su idući u dugom redu.” Karnija je pak, kod drugih Kranjska, nazvana po narodu Karnima, susjedna Furlanima, podložna austrijskim nadvojvodama. U njoj su, prenose, nekoć živjeli Japodi i Liburni.
b Nekoć je bio Forum Julii ondje gdje je sada Cividale, prenose Leandro, Porcacchi, Lazius i drugi. Sredinom teče rijeka Natisone, premošćena uglednim kamenim mostom, kako piše Leandro. Od Udina je udaljen deset tisuća koraka. Da je u njemu nekoć bio samostan franjevaca, čita se u Pisaninovu katalogu. Kod novijih geografa naziva se Cividal de Friuli.
c Gorica je kod Ptolemeja Julium Carnicum, a kod Amasea Norcia, kako svjedoči Leandro. Grofovija odavno slavna po naslovu, prešla u ruke Austrijanaca, među kojima se car Maksimilijan I. prvi put upisuje kao grof Gorički u popisima Teodorika Piespordija, kako se čita. Smještena je ova grofovija na granicama Furlanije, Istre i Kranjske. U Pisaninovu katalogu označava se samostan franjevaca u Gorici.
d Villachum, Villachum ili Villacum, gradić u Koruškoj, smješten u ravnici, okružen vrlo visokim liticama, na rijeci Dravi, čije su obale ondje povezane kamenim mostom.
Putovanje bl. Orderika
koje je opisao on sam.
Put na Istok.
Premda mnogi na različite načine pripovijedaju o običajima ljudi i prilikama ovoga svijeta, treba znati da sam ja, fra Odorik iz Furlanije, Reda manje braće, želeći poći u krajeve nevjernika kako bih stekao kakav dobitak duša (a to uz dopuštenje svojih poglavara, koji to mogu dopustiti prema odredbama našega pravila), čuo mnoga, velika i čudesna događanja od vjerodostojnih ljudi, a neka sam vidio vlastitim očima. Naime, najprije sam prešao preko moraa Maius i došao ub Trapezunt, koji se u starini nazivao Pont. Taj je grad dobro smješten: on je naime kao neka škola Perzijanaca, Medijaca i svih onih koji su s one strane mora. Ondje sam vidio nešto čudesno što mi se veoma svidjelo. Naime, vidio sam nekoga čovjeka koji je sa sobom vodio više od četiri tisuće jarebica. Taj je čovjek išao po zemlji, a jarebice su letjele po zraku; te je jarebice vodio u neki kaštel imenomc Tegana, udaljen od Trapezunta tri dana hoda. A kad je taj čovjek htio počinuti ili zaspati, sve su se te jarebice smještale oko njega, na način pilića koji se smještaju uz kvočku; i tako ih dovodi u Trapezunt sve do palačed cara, koji je od njih uzimao koliko je htio, a ostale je jarebice čovjek vraćao na mjesto gdje ih je bio uhvatio. cimonij, kojega ondje nema u velikoj količini. Također je veoma dobro smješten, jer gotovo sav svijet s tim gradom trguje robom. O njemu kršćani kažu da taj car prima više poreza nego francuski kralj iz cijeloga svoga kraljevstva. Kod toga je grada jedno brdo koje ima veliku količinu soli, od koje svatko uzima koliko mu se sviđa, ne plaćajući nikomu ništa. U tome gradu stanuju različiti narodi kršćana, premda sami Saraceni u svemu gospoduju. Mnogo je doduše ondje i drugih stvari koje bi bilo predugo pisati pojedinačno.
3 Odlazeći iz toga grada Tabriza kroz deset dana hoda, došao sam u neki grad imenom Soldolija. U njemu boravi car k Perzijanaca u ljetno doba, jer je hladan; a zimi odlazi u drugi, koji se zove Axam i smješten je na nekome moru koje se zove Abacut; taj je velik i topao i ima u sebi dobru vodu. U njega dovoze mnogo robe. Odlazeći iz toga s nekom družinom Tatara, prešao sam prema gornjoj Indiji, i dok sam tako išao kroz mnogo dana hoda, pristao sam u jednom gradu trojice kraljeva imenom l Kašan. Taj je bio kraljevski i velik, ali su ga Tatari vrlo mnogo razorili. Taj grad obiluje kruhom i vinom i ima mnoga druga dobra. Od njega do Jeruzalema, kamo su došli kraljevi, ima gotovo pedeset dana hoda. Vidio sam u njemu i mnogo drugoga što se nisam brinuo zapisati. Nakon toga otišao sam u neki grad imenom m Yazd, od kojega je jedan dan hoda udaljeno Pješčano more, koje je vrlo pogibeljno i čudesno. U Yazdu ima obilje namirnica i svih dobara koja su potrebna ljudskomu životu. Smokava pak ondje ima u izobilju; a suhog i zelenog grožđa kao trava, i vrlo slatkog, ondje se nalazi obilnije nego u ikojem drugom dijelu svijeta. To je jedan od najboljih gradova koje posjeduje car Perzijanaca u cijelomu svome kraljevstvu. O njemu Saraceni kažu da u njemu nijedan kršćanin ne može živjeti dulje od jedne godine. Prolazeći odavde kroz gradove i zemlje, došao sam u neki grad imenom n Qom, koji je u starini bio velik grad. Taj je nekoć nanio najveću štetu Rimu. Njegovi su pak zidovi sposobni obuhvatiti dobro četrdeset milja; u njemu su čitave palače i obiluje mnogim namirnicama.
4 Odlazeći iz toga, kroz mnoge gradove i zemlje nastavio sam put u zemlju koja se zove Ur, čiji je smještaj vrlo lijep i puna je svih namirnica. Kod nje su brda s pašnjacima za stoku na kojima ima bolje mane i u većoj količini nego što se ikada nalazi igdje u drugim zemljama. U njoj se ponekad dobiju četiri dobre jarebice za manje od jednoga mletačkoga groša. U njoj su lijepi starci; ondje muškarci predu i tkaju, a žene ne. Taj se grad nalazi a na početku Kaldeje prema sjeveru. Odatle izišavši pošao sam u Kaldeju, koja je o veliko kraljevstvo, i obilazeći stigao sam blizu Babilonske kule, koja je od nje udaljena možda četiri dana hoda. U toj Kaldeji su lijepi muškarci, a žene ružne. Ti muškarci idu pokriveni i urešeni kao što ovdje idu žene, a ružne žene ne; nose pak na glavama zlatnu vrpcu od dragocjenih bisera. Žene nose siromašnu tuničicu koja seže do koljena i imaju rukave tako široke da se pružaju u duljinu sve do zemlje. Te pak žene hodaju bose noseći čizmice sve do zemlje; i nemaju poveza na glavi, nego im se kosa rasipa na sve strane. Muškarci idu za njima, kao što u drugim zemljama iza muškaraca idu žene. Ima i mnogo drugoga što nije probitačno izlagati. a Stari su ga nazivali Pontom Euksinskim. Tim je putem i prije bl. Odorika k Tatarima pošla braća Nikola i Matej Polo te njegov sin Marko Polo, čija će povijest odavde dobiti svjetlo i zauzvrat ga dati.b To je Traperus, o kojemu Ptolemej u 8. knjizi djela Geographia, pogl. 6., 1. tablica Azije. Ondje su navodno imali prebivalište franjevci u katalogu Polychronicona, a kod Pisanina se uspostavlja kustodija Trapezunta u vikariji Istoka.e Rodulphi: Zancha.d Kad su Turci zauzimali Aziju, koju noviji nazivaju Natolijom, i u njoj uspostavljali gospodara kraljevstva Turske, nisu mogli, kaže Armenac Hajton u knjizi o Tatarima, pogl. 13., zauzeti grad Trapezunt ni njegova područja, zbog vrlo jakih kaštela i utvrda; i tako je ostao u vlasti carigradskoga cara da upravlja tom zemljom. Jednoga je pak upravitelja godišnje obično slao car, koji se nazivao vojvoda; odatle se dogodilo da je neki od tih upravitelja ili vojvoda, postavši buntovnikom, zadržao vlast nad zemljom za sebe i učinio se kraljem, a onaj koji sada drži vlast dao je da ga u Trapezuntu nazivaju carem.e Armenija je tada imala vlastitoga kralja; možda tada još Osina, koji je godine Kristove 1311. zatražio od Klementa V. da mu posebnim povlasticom bude dopušteno zadržati šestoricue franjevaca. Tako Wadding pod tom godinom, br. 2. Kakva je tada bila veličina kraljevstva, opisuje Hajton u pogl. 13., koji u pogl. 23. izvješćuje da je po kralju Armenije Hajtonu, kojemu je on sam bio unuk, na vjeru Kristovu bio obraćen Veliki kan, car Tatara.f Rodulphi ga naziva Acherea i kaže da su ga razorili Skiti; iz Rodulphija je, zadržavši gotovo u svemu istu frazu, opisao Wadding. Možda se on kod Mlečanina Marka Pola u 1. knjizi, pogl. 13. i kod Hajtona u pogl. 13. naziva Arzinga.g O tome armenskom brdu opširnije Adrichomius, naš Bonfrerius i drugi tumači Svetoga pisma uz 8. pogl. Postanka, r. 4. Te se predaje spominje Marko Polo na navedenome mjestu.h U katalogu Polychronicona kaže se da su u Tabrizu bila dva prebivališta franjevaca. Ondje su godine Kristove 1321. boravili fra Jakov iz Camerina i fra Bartolomej iz Acqua; o njima Wadding pod tom godinom, br. 1. Fra Jordan, Reda propovjednika, napisao je iz Indije propovjednicima i franjevcima koji su boravili u Tabrizu o četvorici franjevaca mučenika. Pismo navodi Wadding pod br. 14. Kralj Tabriza Abaga poslao je fra Hijeronima iz Ascolija i druge franjevce kao poslanike na II. Lionski sabor godine Kristove 1274. Pogledaj Waddinga u 2. svesku, pod navedenom godinom, br. 6., i Marina Sanuta Torsellinija u 3. knjizi, 13. dijelu, pogl. 8., kojega navodi Wadding pod godinom Kristovom 1289., br. 6. O Tabrizu govori Mlečanin Marko Polo u 1. knjizi, pogl. 17. i Je li to Saraca, ili zasigurno Zazaca, koje se u Mediji kod Ptolemeja smještaju gotovo na ono mjesto gdje su kod novijih geografa Tabriz, a za koje ipak u narodu kažu da su stara Ekbatana. k Kakvo je bilo kraljevstvo Perzijanaca u ono vrijeme, piše Hajton u pogl. 7.
1 Mišljenje je mnogih starih otaca da su kraljevi došli iz Perzije. O toj stvari govori Baronije pod godinom Kristovom 1., br. 24., Baradius u 1. svesku, 9. knjizi, pogl. 8. i drugi. n Je li to Jasdi spomenut kod Marka Pola u 1. knjizi, pogl. 20.? Stanovnici su muslimani. n Čini se da ga Rodulphi naziva Comum, Wadding Karum, a možda Crermu Marko Polo u 1. knjizi, pogl. 21. Uostalom, Wadding i Rodulphi su, zanemarivši druga mjesta, put ovako saželi, ne bez pogrešaka: „Prema gradu Tabrizu”, kaže Rodulphi, „prošao je dug put u dvadeset dana od Babilona. Odatle je otišao u Comum i, obilazeći razne gradove, došao u Job, krajnji gradić Perzijanaca, a uskoro i preko Ihtiophaga, Ora i Gedrozijaca, došavši do Indijskoga mora, vidio je Ormuz, preslavno trgovačko središte.” Ne čini se da je Wadding imao ovu povijest bl. Odorika u cijelosti. Ti stari narodi Istoka, koje ne spominje bl. Odorik, Gedrozijci su između Karmanije i rijeke Inda; Ori i Ihtiophagi u primorskom pojasu uz Karmaniju i Gedroziju. Ali Ihtiophagi su bili i na obali Arapskoga mora i uz Troglodite, kao i drugdje. o Je li to Ur Kaldejaca, iz kojega je pozvan Abraham u Postanku 11.? p Kraljevstvo Kaldeje opisuje Hajton u pogl. 11.
Put u Indiju. Prijenos relikvija IV. Mučenika.
Odlazeći odande došao sam ua Indiju, koja je u unutrašnjosti kopna, koju su Tatari vrlo mnogo razorili. U njoj pak žive lijepi ljudi koji jedu samo datulje, kojih se četrdeset dvije libre dobiju za manju cijenu nego što je jedan mletački groš. Odlazeći iz te Indije, prešao sam kroz mnoge zemlje. Došao sam do Oceanskoga mora. Prvi pak grad koji sam našao zove seb Ormuz, vrlo dobar i dobro opasan zidinama, i središte je velike trgovine... U tome kraju ljudi se služe plovilom koje se zove Jassefutum. U jedno od njih sam ušao i u njemu nisam mogao naći nijednoga od braće. U toj dakle lađi kroz dvadeset osam dana hoda došao sam uc Thanu, u kojoj su za vjeru Kristovu podnijeli slavno mučeništvod četvorica naše manje braće, kao što je niže zapisano. Taj je dobro smješten i ima obilje kruha, vina i raznih stabala, te je u starini bio vrlo velik. Bio je naime grad kralja Ponta, ili kralja Parta, koji je zametnuo bitku s Aleksandrom Velikim. Taj pak narod štuje idole: klanjaju se naime vatri, zmijama i drveću. Tom zemljom vladaju Saraceni koji su je nasilno zauzeli, a sada je pod vlašću Daldija. U njoj se nalaze različite vrste zvijeri, a osobito lavovi najveće veličine. Ima pak i majmuna, velikih mačaka i velikih sova; također su ondje miševi tako veliki kao što su u našim krajevima psi koji se zovu Depi; štoviše, ondje psi love miševe, jer mačkolovci ili mačke tu ničemu ne služe, i mnogo je ondje drugih novosti.
6 U toj su Thani četvorica franjevaca podnijela slavno mučeništvof... Njihova su tijela kroz punih četrnaest dana ležala svježa i cjelovita, kao onoga istoga dana kada su podnijeli mučeništvo. Vidjevši to, kršćani u toj zemlji uzeli su tijela i s velikim ih poštovanjem (što bi bilo dugo pripovijedati) položili u grob. Tada sam ja, fra Odorik iz Furlanije, čuvši da su sretni franjevci prešli iz ovoga svijeta po mučeništvu, došao onamo i, otvorivši grobove, ponizno i pobožno preuzeo njihove kosti te u lijepim ubrusima umotana tijela ponio u gornju Indiju, u jedno mjesto naše braće, s jednim bratom drugom i slugom. Svemogući je Bog također, koji se po Proroku naziva čudesnim u svojim svetima, i po tim svecima htio pokazati svoja čudesa. Dok sam naime te svete kosti tako nosio putem, primio sam gostoprimstvo u kući nekoga čovjeka, i kad sam s drugom pošao na počinak, stavio sam te kosti pod svoju glavu i zaspao. Gle, odjednom su kuću zapalili Saraceni koji su mi smjerali na život, i dok su drug i sluga brže izišli iz kuće, ja sam ostao sam u plamenu. Našavši se dakle u stisci, uzeo sam svete relikvije i, zazvavši pomoć Božju, smjestio se u jedan kut kuće. Čudesna Božja blagost, koja se ne udaljuje od onih koji ga pobožno zazivaju! Tri kuta kuće sasvim su izgorjela,g a ostao je pošteđen samo onaj u kojemu sam s pouzdanjem boravio. Kad sam napokon bez ozljede izišao iz ognja, sva je ta kuća, i vrlo mnoge koje su bile uz nju, do kraja izgorjela.
7 Nešto mi se drugo također dogodilo dok sam išao tim putem: kad sam naime plovio morem prema gradu koji se zove Kollam, gdje obilno raste papar, sasvim je nestalo nama potrebnoga vjetra. Zbog toga su pogani zazivali svoje bogove da im se udostoje vratiti povoljan vjetar, ali nisu ni u čemu uspjeli. Zatim su se Saraceni mnogo trudili moleći, ali nisu mogli svojim molbama ishoditi vjetar.h Nakon toga su meni i mojemu drugu poručili svi koji su bili na lađi govoreći: „Ustanite i klanjajte se Gospodinu Bogu svomu: ako vašim molitvama postignemo spasenje, iskazat ćemo vam najveću čast; ako pak ne, potopit ćemo vas s tim kostima u pučinu.” Tada smo mi, ustajući sa strahom, ali imajući nadu u Gospodina, koji je osobito blizu onima koji su skršena srca, obećali Bogu molitve i mnoge mise slavnoj Djevici. Kad pak ni tako nismo imali željeni vjetar, zavapio sam Gospodinu Isusu Kristu da se po zaslugama te braće udostoji uslišiti našu želju. I uzevši od svetih relikvija jednu kost, dao sam je potajno našemu sluzi i zapovjedio da ode na pramac lađe i bez odgode tu kost uroni u more. Kad je to učinjeno, proslavio je Gospodin svoje svece i čudesno je uslišio nas koji smo mu vapili pod njihovim imenom. Naime, ubrzo je došao vjetar željene povoljnosti, koji nas je sretno doveo u luku.
8 Kad smo pak stigli u Kollam, ušli smo u drugu lađu da bismo otplovili u gornju Indiju, kako je rečeno. Prošli smo pak do nekoga grada imenom i Zayton, gdje su podignuta dva mjesta naše braće, i ondje smo imali položiti svete relikvije. U toj je pak lađi bilo punih sedam stotina pogana, osim nekih drugih trgovaca; k ti pak pogani imaju taj običaj da prije nego što pristanu uz luku pretraže cijelu lađu pazeći što je u njoj, a osobito ako ondje nađu kosti mrtvaca, odmah ih bace u more, držeći ono uvjerenje da im zbog toga dolaze pogibelji na moru i u vodama. Dok su pak tako pretraživali lađu, premda ih je bilo u velikom broju, nikada ih ipak nisu mogli naći ni dotaknuti, jer je Gospodin Bog, koji je sakrio njihove duše u skrovištu svoga lica, sakrio njihove kosti od nevjernika. Stigli smo dakle u mjesto braće i ondje smo kosti tih blaženih mučenika položili s velikim, kako je priličilo, poštovanjem i čašću. I tako sve do današnjega dana svemogući Bog čini čudesa ne samo u vjernicima nego i u nevjernicima; naime, pogani i Saraceni, kad ih snađe kakva bolest, uzmu one zemlje u kojoj su blaženi mučenici prolili svoju krv i, ispirući je, piju tu isplakotinu, te mnogi ubrzo ozdrave od svake bolesti po daru Gospodina našega Isusa Krista.
9 Treba napomenuti da u carstvu koje se naziva l Malabar, u koje sam ja, fra Odorik, pristao, raste papar, i ni u kojem drugom dijelu svijeta: šuma u kojoj raste sam papar proteže se osamnaest dana hoda... Od početka te šume prema jugu nalazi se grad imenom Kollam, o kojemu je gore bilo riječi; ondje raste najbolji đumbir od svih zemalja; tolika je i tako velika roba u njemu da se mnogima, ako ne bi vidjeli, čini nevjerojatnom... Od toga kraljevstva deset dana hoda nalazi se drugo kraljevstvo imenom m Ma'bar, veliko i prostrano, koje pod sobom ima mnoge gradove i zemlje. U njemu je bilo položeno tijelo n bl. Tome apostola, a njegova je crkva sada puna idola, pokraj koje je petnaest kuća nestorijanaca, koji su kršćani, ali najgori heretici... Kralj toga otoka bogat je zlatom, srebrom i dragim kamenjem; ondje se naime nalazi toliko dobrih bisera kao u ikojem drugom dijelu svijeta. Ima ondje mnogo drugoga što bi bilo dugo pisati. a Odavde počinje Indiju i Hajton u pogl. 6.b Kod drugih Armuzija, koju opisuju naši Maffeus i Jarricus u indijskim povijestima, onaj na više mjesta, a ovaj u 2. svesku, 2. knjizi, pogl. 1. i sljed; gdje izvješćuje da trgovci uobičajeno poduzimaju put iz Europe u Armuziju dvaput godišnje. Mnogo toga također o Armuziji navodi naš Nikola Trigault u životu apostolskoga muža Gaspara Barzæusa koji je ondje propovijedao Evanđelje. Hermesa naziva Hajton jer ju je vješto utemeljio filozof Hermes.c Naziva je Tonam Rodulphi, a Wadding pod gore navedenom godinom, br. 11. Thanom. Thanom se naziva u Vikariji sjevera, u kustodiji Saraja kod Pisanina, koji dodaje da je u mjestu Sarai pokopan Cataganti, brat tatarskoga cara, obraćen na vjeru po franjevcima.d Ubijeni su 1. travnja trojica: fra Toma iz Tolentina, fra Jakov iz Padove i fra Demetrije laik; tri dana poslije fra Petar iz Siene godine Kristove 1321.f O mučenicima ćemo ovo, uspoređeno s drugim rukopisom, dati na njegovu mjestu. O njima govore Rodulphi na kraju 1. knjige, Marko u 2. dijelu, 7. knjizi, pogl. 35. i sljed; Wadding pod navedenom godinom.g Dodaje Wadding: „dok je puhao ugodan povjetarac koji je onoga koji je ustajao iz sna usred ognja čudesno krijepio.”h Wadding dalje nastavlja ovo: „Zapovjednik lađe”, kaže, „armenski kršćanin, na svome jeziku, koji je fra Odorik dobro poznavao, rekao je da zajedno s bratom drugom zamoli Boga i od njega isprosi ono što lažni bogovi nisu mogli pružiti.” i Rodulphi: Zaithum. Wadding: Zaitonem. k Drukčije to pripovijeda Wadding. l Čini se da se razumiju kraljevstva koja Marko Polo u 3. knjizi, pogl. 33. i 34. naziva Eli i Melibar, a u novije doba Malabar. m Maabar kod Marka Pola u 3. knjizi, pogl. 23. Kod novijih Koromandija. n Isto prenosi Marko u pogl. 24. i 27. Tijelo sv. Tome pronađeno je u Meliaporu na koromandelskoj obali za portugalskoga kralja Ivana III. O tome našašću govore Vasconcellos u djelu Anacephalæosis i Maffeus u 8. knjizi povijesti Indije, a mi niže 21. prosinca.
Put kroz otoke Indijskoga oceana.
Odlazeći iz te zemlje pošao sam preko Oceanskoga mora prema jugu i kroz a pedeset dana hoda stigao sam dob do neke zemlje imenomb Lomorib, u kojoj je tako neizmjerna vrućina da svi, i muškarci i žene, idu goli i ni jednim dijelom tijela se ne pokrivaju. Oni su me, vidjevši me, veoma ismijavali govoreći: „Bog je Adama stvorio golim; zašto ti hodaš odjeven protiv naravi?”... Zemlja je sama po sebi dobra i obiluje žitom, rižom, mažuranom, aloa-drvetom i kamforom te mnogim drugim dobrim stvarima. Na taj otok dolaze trgovci izdaleka noseći sa sobom ljude koje oni ubijaju da bi ih pojeli. Na istome otoku nalazi se neko područje imenom Zumptloc, u kojemu živi neki poseban ljudski rod: oni se nekim malim i vrućim željezom žigošu označavajući se na dvanaest mjesta na licu, i to čine i muškarci i žene; ti vode neprekidan rat s onima koji idu goli. U toj zemlji ima veliko obilje različitih stvari. Nakon toga nalazi se drugo kraljevstvo imenom Resengo, prema jugu, i mnogo toga što je ondje nisam se brinuo zapisati zbog opširnosti.c
11 Kod toga kraljevstva nalazi se jedan velik otok imenomc Java, koji je uokolo širok punih tri tisuće milja. Kralj te Jave pod sobom ima sedam okrunjenih kraljeva. Taj je otok vrlo dobro naseljen i jedan je od najboljih u Indiji. U njemu raste kamfor, rastu kubebe i melegete, muškatni oraščići i mnogi skupocjeni začini. Ondje ima veliko obilje namirnica, osim vina. Kralj ima jednu palaču tako skupocjenu i čudesnu da bi se mnogima činila nemogućom. Stube te palače su velike i visoke. Od njihovih je stuba jedna zlatna, a druga srebrna; popločenje joj ima jednu opeku od zlata, a drugu od srebra; i zidovi su joj iznutra obloženi zlatnim pločama... Ipak je krov te kuće izrađen od najčišćega zlata. Veliki kan od Kataya češće je bio u ratu s tim kraljem na poljima, od kojega je taj uvijek svečano odnio pobjedu. Ondje ima i mnogo drugoga što ne navodim.d
12 Kod te već spomenute zemlje nalazi se druga, koja se zoved Pasai (neki pak nazivaju Samudra), čiji kralj gospoduje mnogim drugim otocima. U toj se zemlji nalaze stabla koja daju brašno... kad ljudi žele imati brašno, rade na ovaj način: sjekirom naime zasijeku stablo pri dnu; iz toga zareza istječe nekae tekućina; nju skupljaju, stavljaju u vreće načinjene od lišća i te vreće ostavljaju na suncu petnaest dana da se osuše. Na kraju pak tih petnaest dana od same se tekućine nalazi najbolje brašno; njega od tada dva dana stavljaju u morsku vodu, zatim ga peru slatkom vodom i tako zamijese dobro tijesto i od njega naprave što god žele, bilo jela i kaše, bilo vrlo dobar kruh, kojega sam ja, fra Odorik, ne samo zbog potrebe nego i radi užitka više puta jeo. Taj je pak kruh izvana lijep, a iznutra se čini pomalo crn. Na kraju te zemlje prema jugu je Mrtvo more, čija voda uvijek teče, pa ako tko slučajno hodajući uz obalu padne u nju, nikada se više ne nađe... Od toga kraljevstva mnogo dana hoda udaljeno je drugo kraljevstvo imenom Champa, koje u sebi ima obilje lijepih namirnica i dobara. Kralj te zemlje, kako se govorilo kad sam ondje bio, imao je punih dvjesto sinova i kćeri; i nisam se tome čudio jer je imao više žena. Taj je kralj imao četrnaest tisuća pitomih slonova, koje hrane seljaci koji su mu podložni, kao što se kod nas čuvaju volovi i druge životinje...
Sumatri,
13 Ploveći od te zemlje preko Oceanskoga mora našao sam mnoge otoke i zemlje, od kojih se jedna nazivala Sumatra. Taj je otok tako velik da uokolo ima punih dvije tisuće milja... Kralj te zemlje nosi oko vrata punih tristo bisera... Ima također jedan dragocjenif kamen tako velik da bih ga mogao nositi kao jednom rukom, a ipak ga tako nosi u ruci. On se onima koji ga gledaju čini kao plamen vatre; ondje se vjeruje da je tako plemenit da se u svijetu ne može naći dragocjeniji. Pa ipak veliki car Tatara od Kataya taj kamen nije mogao dobiti od toga kralja ni silom, ni cijenom, ni ikakvim lukavstvom... Drugi je otok imenom Cejlon, kojega je opseg veći od tisuću milja; u njemu ima nebrojeno zmija i drugih divljih životinja najveće veličine, a osobito slonova. U toj zemlji nalazi se jedno veliko brdo, o kojemu oni narodi kažu da je nad njim Adam oplakivao sina Abela stotinu godina. Na vrhu toga brda nalazi se neka lijepa ravnica, a u njoj jedno ne baš veliko, ali duboko jezero. Vode toga jezera narodi, zavedeni zabludom, kažu da su suze koje su prolili Adam i Eva za svojim sinom Abelom, premda se čini da sama voda izvire iz utrobe zemlje... Ondje gdje se ta voda spušta s toga brda kopaju se najbolji rubini, dobri dijamanti i drugo vrlo dobro kamenje. Odatle se kaže da kralj ima više dragocjenoga dragulja i bisera nego itko na ovome svijetu...g
14 Odlazeći odande prema jugu pristao sam uz neki otok imenomg Dodyn, što se prevodi kao nečisto. Ondje žive zli ljudi koji jedu sirovo meso i drugu nečistoću, što je mrsko i reći i čuti; imaju i taj loš običaj da otac pojede sina, a sin oca, muž ženu, i obratno, što se čini na ovaj način: ako se otac razboli, sin pristupa svećeniku idola govoreći: „Gospodaru, moj otac boluje; pitajte našega boga može li živjeti ili ne?” Tada svećenik idući s njim pred zlatni ili srebrni idol moli govoreći: „Gospodaru, ti si naš Bog i mi tebe štujemo i klanjamo ti se kao Bogu; molimo da nam objaviš može li takav čovjek biti oslobođen od bolesti.” Tada zloduh iz idola ponekad odgovori o ozdravljenju, naređujući da se za njegovo izliječenje na kraju obave neki obredi i prinosi, te učeći sina kako da hrani oca i kako da mu služi sve do potpunoga zdravlja. Ako pak kaže da ne može ozdraviti, tada svećenik pristupa bolesniku i stavivši mu na usta jedan platneni komad, guši ga i usmrćuje. Nakon toga to truplo isječe na komade i pripravi za jedenje. I tada se na tu gozbu pozivaju rođaci i prijatelji s glumcima iz toga grada. Gozbe se dakle uz pjesme i vrlo veliko veselje. Poslije uzimaju njegove kosti i predaju ih pokopu uz veliku svečanost. Ako pak neki od rodbine ne budu pozvani na tu gozbu, to će smatrati najvećom sramotom. Njih sam stoga ja, fra Odorik, zbog takva običaja veoma ukorio. Među ostalim razlozima kojima sam dokazivao nerazumnost te stvari, rekao sam: „Ako ubijenoga psa ne jede drugi pas, zašto vi, koji ste razumna bića, činite sebe gorima od zvijeri?” Na to su oni odgovorili: „To činimo zato da ga ne rastrgaju crvi i da zbog toga njegova duša ne podnosi velike muke.” Premda sam im propovijedao koliko sam mogao i znao, nikada ipak nisu htjeli napustiti tu pokvarenost. Mnogo je ondje drugih novosti i čudesa koje ne pišem, jer bi ih jedva tko mogao povjerovati osim onoga tko bi ih vidio vlastitim očima.
a Tako Wadding iz Rodulphija. Broj u rukopisu nije bio dovoljno jasno izražen.
b Isti dodaju: „gdje se, pošto je skriven arktički pol, vidi antarktički.” Da su stanovnici otoka Necure tako običavali ići goli, piše Mlečanin Marko Polo.
c Kod Marka Pola u 3. knjizi, pogl. 10., kaže se da se otok Velika Java u svome opsegu prostire na tri tisuće milja; a Mala Java dijeli se u pogl. 13. na osam kraljevstava.
d Kralja i kraljevstvo Pasai na više mjesta spominje naš Maffeus. Kraljevstvom Pacem naziva ga Osorio u 7. knjizi o djelima kralja Manuela. Nije daleko od malačkoga kraja, smješten je u sjevernom dijelu Sumatre.
e O sličnoj tekućini govori Marko Polo u pogl. 16. u kraljevstvu Samara na otoku Maloj Javi i u pogl. 22. na velikom otoku Seilanu.
¶ Marko Polo u pogl. 22. naziva ga rubinom i kaže da ga posjeduje kralj otoka Seilana, kojemu je, kaže, za njega ponuđen izvrstan grad od Velikoga kana.g Isti u pogl. 21. smješta ljudoždere na otok Anganiu.
¶
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.