XXXIII. tjedan kroz godinu – 1. tjedan psaltira
Sveti Obadija (Abdija)
prorok

Život
Sveti Obadija, u hebrejskom izvorniku zvan Abdija, što znači Sluga Gospodnji ili Štovatelj Jahvin, bio je četvrti u nizu malih proroka Staroga zavjeta. Njegova proročka knjiga najkraća je u cijelom Starom zavjetu i sastoji se od samo jednoga poglavlja s dvadeset i jednim retkom. Pripadao je Judejskom kraljevstvu, a Gospodin ga je nadahnuo svojim proročkim Duhom kako bi izrekao Božji pravorijek narodima koji su se neprijateljski ponijeli prema izabranom narodu (Abd 1,1).
Obadijino se proroštvo gotovo u cijelosti odnosi na sudbinu Edoma, potomaka Ezavovih, koji su stoljećima gajili neprijateljstvo prema potomcima Jakovljevim (Abd 1,1-10). Prorok oštro prekorava Edomce zbog njihove oholosti: uzdali su se u svoje neosvojive stjenovite utvrde u gorama, no Gospodin ih opominje da će ih srušiti pa makar se vinuli visoko poput orlova i savili gnijezdo među zvijezdama (Abd 1,3-4). Glavni razlog Božje osude bilo je njihovo bezdušno i nesmiljeno ponašanje prema braći u danu njihove nesreće (Abd 1,10-12).
Kada je Jeruzalem pao u ruke tuđinaca, a osvajači bacali kocku za sveti grad i odvodili narod u progonstvo, Edomci su stajali po strani, radovali se propasti sinova Judinih, zatvarali im putove bijega i preostale bjegunce predavali u ruke neprijatelja (Abd 1,11-14). Zbog toga Obadija naviješta pravednu Božju odmazdu: Kako si činio, tako će ti biti, tvoja će djela pasti na tvoju glavu (Abd 1,15). Prorok potom podiže pogled prema Danu Gospodnjemu koji dolazi na sve narode, naviještajući spasenje na gori Sionu, duhovnu obnovu i širenje doma Jakovljeva te uspostavu vječnoga kraljevstva Gospodnjega: I kraljevstvo će biti Gospodnje (Abd 1,17-21).
Štovanje i zaštitništvo
Rimokatolička Crkva slavi spomendan svetoga proroka Obadije 19. studenoga. Rimski martirologij slavi njegov spomen kao proroka koji je nakon progonstva naroda Izraela navijestio gnjev Gospodnji protiv neprijateljskih naroda. Prema drevnoj kršćanskoj predaji, njegov se grob častio u Samariji uz grobove proroka Elizeja i svetoga Ivana Krstitelja, gdje su mu vjernici stoljećima iskazivali štovanje. U kršćanskoj ikonografiji prikazuje se u proročkom ruhu sa svitkom u ruci na kojem su ispisane riječi o spasenju na gori Sionu ili s peharom Božjega suda. Zaštitnik je prognanika, nevino osuđenih i onih koji trpe izdaju od najbližih.
Sveti Barlaam Antiohijski
mučenik

Život
Sveti Barlaam posvjedočio je svoju vjeru u Isusa Krista i primio mučenički vijenac u gradu Antiohiji u Siriji početkom četvrtoga stoljeća, u vrijeme Dioklecijanova progona. Bio je jednostavan i priprostan čovjek sa sela, ratar koji je obrađivao zemlju, no u svome je srcu bio bogato obdaren nebeskom mudrošću koju daruje Duh Sveti. Kada su carski namjesnici pokrenuli pretrage kako bi sve stanovnike prisilili na štovanje poganskih idola, Barlaam je uhićen i izveden pred carsko sudište u Antiohiji.
Poganski je sudac nastojao lukavstvom prisiliti Barlaama na prinošenje žrtve. Zapovjedio je mučiteljima da polože žeravicu i poganski tamjan na Barlaamov otvoreni dlan, računajući da će seljak od boli trgnuti ruku i tako nehotice baciti tamjan na žrtvenik pred idolom. No sveti je Barlaam, naoružan Kristovom jakošću i nepobjedivom vjerom, držao ruku potpuno mirno i nepomično dok je žeravica gorjela na njegovu mesu. Žar je izgorio do kosti, a da svetac nije popustio niti bacio tamjan pred lažnoga boga. Razbješnjen tolikom postojanošću, tiranski je sudac dao Barlaama pogubiti, pa je tako ovaj hrabri ratar zadobio slavnu mučeničku palmu.
Štovanje i zaštitništvo
Spomendan svetoga Barlaama Antiohijskoga slavi se 19. studenoga, kako navodi Rimski martirologij. Crkveni oci sveti Bazilije Veliki i sveti Ivan Zlatousti posvetili su mu glasovite propovijedi, u kojima s neizmjernim divljenjem opisuju njegovu nesalomljivu ruku koja je pobijedila bezbožnoga cara. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se kao postojani seljak s mučeničkom palmom u ruci, držeći dlan ispružen nad ognjem na kojemu gori žeravica s tamjanom. Zaštitnik je ratara, seljaka i poljodjelaca, a vjernici ga zazivaju za dar jakosti pred napastima i nepokolebljivost u kršćanskoj vjeri.
Sveta Matilda od Hackeborna
djevica

Život
Sveta Matilda od Hackeborna rođena je oko 1240. ili 1241. godine u dvorcu Helfta pokraj Eislebena u Saskoj, u jednoj od najuglednijih i najmoćnijih velikaških obitelji. Na rođenju je bila toliko slaba i krhka da su se ukućani pobojali da će umrijeti nekrštena. Pohitali su svetomu svećeniku koji se upravo pripremao služiti misu, a on je nakon krštenja proročki uskliknuo: »Čega se bojite? Ovo dijete zasigurno neće umrijeti, nego će postati sveta redovnica u kojoj će Bog izvesti mnoga čudesa i doživjet će lijepu starost!«.
Kada joj je bilo sedam godina, majka ju je povela u posjet starijoj sestri Gertrudi, redovnici u samostanu Rodersdorf. Djevojčica se toliko zaljubila u tišinu klauzure i samostanski život da je usrdno molila roditelje da je ostave ondje na odgoju. Roditelji su prepoznali Božji prst i dopustili joj ulazak u samostansku školu. Matilda je napredovala u znanju i kršćanskim krepostima, a 1258. godine pošla je sa sestrom Gertrudom, koja je postala opatica, u novoobnovljeni samostan u Helfti.
U Helfti se Matilda isticala dubokom poniznošću, blagošću i molitvenim žarom. Godine 1261. povjerena joj je na odgoj petogodišnja djevojčica Gertruda, koja će kasnije postati glasovita sveta Gertruda Velika. Među njima se razvilo neraskidivo duhovno zajedništvo. Matilda je imala čudesno lijep glas i izniman glazbeni dar te je čitav život obnašala službu voditeljice samostanskoga kora (domna cantrix). Unatoč teškim tjelesnim patnjama i bolestima koje su je pratile, nikada se nije umarala u hvaljenju Boga, pa ju je Krist u viđenjima nazivao svojim »slavujem«. Zbog njezine mudrosti k njoj su dolazili tražiti savjet mnogi nevoljnici i učeni teolozi.
Tek u svojoj pedesetoj godini Matilda je doznala da su dvije susestre, na poticaj svete Gertrude, potajno zapisivale njezine mistične objave i razgovore s Bogom. Vrlo uznemirena, potražila je odgovor u molitvi, a Gospodin joj se ukazao držeći knjigu u ruci i rekavši: »Sve je ovo napisano po mojoj volji i nadahnuću; nemaš se zašto brinuti. Želim da se ova knjiga nazove Knjiga posebne milosti, jer će mnogima donijeti obilje moje ljubavi«. Matilda se smirila i sama pregledala rukopis. Pri koncu života molila je Majku Božju za pomoć na samrtnome času, primivši nebesko obećanje o utjesi u zamjenu za svakodnevno moljenje Triju Zdravomarija. Preminula je u miru u samostanu u Helfti, 19. studenoga 1298. godine.
Čuda
Gospodin je svetu Matildu obdario uzvišenim mističnim darovima. Imala je viđenja Presvetoga Trojstva, anđeoskih korova i Presvetoga Srca Isusova, postavši zajedno sa svetom Gertrudom jedna od prvih promicateljica pobožnosti Srcu Isusovu. U viđenjima je spoznavala tajne Božje ljubavi i stanje duša. Njezina proročka viđenja o sedam gora čišćenja duša nadahnula su i samoga pjesnika Dantea Alighierija u njegovu opisu Čistilišta, gdje se lik tajanstvene Matelde koja pjeva i bere cvijeće izravno povezuje s raspjevanom sveticom iz Helfte.
Štovanje i zaštitništvo
Sveta Matilda pokopana je u starome samostanu u Helfti. Njezina knjiga Liber specialis gratiae brzo se proširila kršćanskim svijetom i donijela mnoge duhovne plodove.
Njezin se spomendan u općem kalendaru Crkve i u benediktinskome redu slavi 19. studenoga, na dan njezina prijelaza u nebo, a u nekim se zajednicama spominje i krajem veljače. U umjetnosti se prikazuje u crnom ili sivom redovničkom habitu, s knjigom u ruci, raspelom, pticom pjevicom (slavujem) ili s prikazom Presvetoga Srca Isusova na prsima, kao uzor mistične kontemplacije, liturgijskoga pjevanja i pobožnosti prema Majci Božjoj kroz Tri Zdravomarije.
Prvo čitanje
Otk 5,1-10
Čitanje Knjige Otkrivenja svetog Ivana apostola
r. 1 Knjigu napisanu iznutra i izvana.[1] Knjige su tada bile kože, pergamene ili listovi, a kada su bile napisane s obje strane, dio je teksta bio vidljiv premda su bile smotane. Zapečaćenu sa sedam pečata, jer je sadržavala otajstva i tajne od velike važnosti. (Witham)
r. 1 Intus et foris, esothen kai opisthen; na poleđini.
Cijelo poglavlje →2 I vidjeh snažna anđela gdje iza glasa proglašuje: “Tko je dostojan otvoriti knjigu i otpečatiti pečate njezine?”
r. 3 Nitko nije mogao,[2]… Glede sadržaja, neki razumiju proroštva i otajstva i Staroga i Novoga zavjeta; drugi događaje koji su se poslije imali dogoditi Crkvi Kristovoj, kao različita progonstva protiv kršćana. Alcazar bi htio da smisao ovih riječi bude kako su samo Krist i njegov Duh mogli otvoriti knjigu drugima, te učiniti da povjeruju i spoznaju kazne pripravljene za opake i nagradu pridržanu za vjerne sluge Božje. (Witham)
r. 3 Aperire librum, neque videre illum, blepein kai anagnonai, čitati.
Cijelo poglavlje →4 Briznem u plač jer se nitko ne nađe dostojan otvoriti knjigu i pogledati u nju.
r. 5 Evo lava iz plemena Judina… naime Isusa Krista koji je potekao od toga plemena, nazvana lavom zbog svoje velike moći, pod kojim ga naslovom nalazimo označenim i u Jakovljevu proroštvu (Post 49,9). (Calmet) On je taj koji je zaslužio svojom trostrukom pobjedom nad smrću, grijehom i paklom veliku čast otvaranja knjige i objavljivanja tajni sadržanih u njoj.
Cijelo poglavlje →r. 6 Vidjeh... Jaganjca gdje stoji kao zaklan, s biljezima i ranama svojih rana. O ovome je jaganjcu (tj. o našemu Spasitelju Isusu Kristu) sv. Ivan Krstitelj rekao: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta.” (Iv 1,29) (Witham) Ovdje je opet jasno označen Isus Krist, Jaganjac Božji, žrtva pomirenja, koji nas je svojom smrću pomirio sa svojim Ocem; i koji čak i na nebu nosi biljege svoje muke i ranama u njoj primljenima neprestano privlači svoga Oca da nam iskaže milosrđe. Ima sedam rogova kao toliko kruna i znakova svoje svemogućnosti; i sedam očiju koje predstavljaju njegovo beskrajno znanje i mudrost. (Calmet) Imajući sedam rogova i sedam očiju (kako bi se označila njegova moć i njegovo znanje), što su sedam duhova podložnih Kristu. Vidi pogl. 1,4. Primjećuje se da se u Otkrivenju sv. Ivana broj sedam više puta primjenjuje kako bi označio mnoštvo i broj koji podrazumijeva savršenstvo, a tri i pol za malen broj. Tako su prikazani sedam svijećnjaka, sedam crkava, sedam duhova, sedam pečata, sedam truba, sedam čaša itd. (Witham)
Cijelo poglavlje →r. 7-8 On... uze knjigu,[3]... i kada ju je otvorio, ili se spremao otvoriti je (u grčkome je samo: uze je: što je bio znak da će je otvoriti)... dvadeset i četiri starješine padoše pred Jaganjca da mu se poklone, kako proizlazi iz onoga što slijedi, r. 13. Imajući svaki od njih citre da slave njegovu hvalu i zlatne čaše pune kâda, što su molitve svetih: što pokazuje da svetci na nebu prinose pred prijestoljem Božjega Veličanstva molitve vjernika. (Witham) Citre… Ove su citre simboli hvale koju dobri ljudi iskazuju Bogu; a čaše pune kâda predstavljaju molitve svetih. U skladu s ovom zamisli sv. Ivan želi prikazati ova dvadeset i četiri starješine kao toliko senatora koji prinose Svemogućemu molitve i štovanja dobrih ljudi na zemlji. (Estius; Klement Aleksandrijski) Ovo je također nasljedovanje onoga što se vršilo u hramu, u kojemu su uvijek oko žrtvenika u vrijeme žrtve bili leviti s glazbalima, svećenici s čašama u kojima je bilo vino i krv, te kadionice s kâdom. (Calmet) Molitve svetih. Ovdje vidimo da svetci na nebu prinose Kristu molitve vjernih na zemlji. (Challoner)
r. 7-8 Cum aperuisset (Kada otvori): u sadašnjem grčkom samo ote elabe (kada uze); a u jednom ili dva rukopisa markiza de Veleza, enoixe (otvori). [4]
Cijelo poglavlje →8 A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kada, to jest molitava svetačkih.
r. 9 Pjevahu novu pjesmu… nazvanu novom jer pripada Novome zavjetu ili savezu novoga zakona Kristova. (Witham) Pjesmu; to jest izvrsnu. Pismo općenito pridaje pridjev nova pjesmama. Nove su pjesme uvijek ugodnije, kaže Pindar. (Grotius) I otkupio si… Dvadeset i četiri starješine ovdje mogu dobro predstavljati sve one koji posjeduju blaženstvo. Svi oni priznaju da za sreću koju uživaju duguju Isusu Kristu; on je taj koji je okupio podnožju Božjega prijestolja sve narode svijeta, vjerne duše iz svakoga plemena i jezika i puka i naroda svojom krvlju. (Calmet)
Cijelo poglavlje →r. 10 I učinio si nas našemu Bogu… Vidi 1 Pt 2,5.9. (Witham) Svi se kršćani mogu s pravom nazvati kraljevima i svećenicima Božjim po duhovnoj vlasti koju posjeduju nad svojim strastima i svijetom; te po neprestanu prinosu koji čine na žrtveniku svojih srdaca pomoću molitava koje svakodnevno prinose Bogu. (Origen) Tako kažu: kraljevat ćemo na zemlji po vlasti koju ćemo vršiti nad svojim strastima; i po sjedinjenju koje ćemo imati s Isusom Kristom i njegovom Crkvom trijumfirat ćemo nad svima koji su nas progonili. (Estius; Andreas)
Cijelo poglavlje →Riječ Gospodnja.
Svi: Bogu hvala.
Katekizam i komentar uz ovo čitanje (Pijo X. 2, STh 4, CR 2)
Pitanje 160 Zašto se Crkva naziva katolička?
Prava Crkva se naziva katolička, što znači opća ili sveopća, jer obuhvaća vjernike svih vremena, svih mjesta, svake dobi i staleža, i svi su ljudi na svijetu pozvani da budu njezini članovi.
Pitanje 339 Je li dobra i korisna stvar utjecati se zagovoru svetaca?
Moliti svetce vrlo je korisna stvar i to mora činiti svaki kršćanin. Osobito moramo moliti naše anđele čuvare, svetoga Josipa zaštitnika Crkve, svete apostole, svetce čije ime nosimo te svetce zaštitnike biskupije i župe.
Otpjevni psalam
Ps 149,1-6a.9b
Pripjev: Učinio si nas Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima.
r. 1 Aleluja. Teodoret ponavlja ovu riječ ovdje i u sljedećem psalmu. Autor je ovoga psalma nepoznat. Pjevao se poslije sužanjstva, radi zahvale Bogu za milosti i mir udijeljen njegovu narodu, te radi navještaja pobjeda izvojevanih pod Makabejcima, i još potpunije pod Mesijom. (Origen) Židovi su ih još uvijek uzalud iščekivali. Zašto ne otvore oči, da vide kako je sve ispunjeno širenjem evanđelja? Muis odnosi psalam na početak Davidove vladavine nad Izraelom, kad je narod gajio najsnažnija očekivanja pobjede; i to je mišljenje vrlo vjerojatno, premda mi dajemo prednost mišljenju otaca. (Calmet) Prorok bez sumnje poziva vjerne da hvale Boga. (Berthier) Novu, i izvrsnu; (Calmet) nova carmina (nove pjesme), (Vergilije, Ekl. 3) Servije tumači kao magna miranda (velike divote). Ovaj psalam zaslužuje taj naslov, jer govori o novom savezu. (sv. Ivan Zlatousti) Svetaca. Izraela, posvećenih Božjoj službi, Izl 22,31. (Calmet) Premda su sva stvorenja dužna hvaliti Gospodina, on prima samo hvale onih koji žive u Crkvi. (Worthington)
Cijelo poglavlje →r. 2 Njemu. Hebrejski, „njima”. Množina se rabi iz poštovanja, (rabini; Calmet) ili radije da se naznači presveto Trojstvo, kao u Post 1, Job 35,10 i Iz 54,5. (Berthier) Kralju. Davidu, ili Gospodinu, koji je bio pravi kralj Izraela, 1 Kr 8,7.
Cijelo poglavlje →r. 4 Do. Hebrejski, „u Isusu”, (sv. Jeronim) ili „ukrasit će krotke spasenjem”, kao dragocjenom haljinom, Ps 131,9.16. Sužnji će biti vraćeni u slavu. (Calmet)
Cijelo poglavlje →r. 5 Ležajima. U vječnom počinku. (Worthington) Blagostanje Izraelaca tek slabašno predočuje sreću izabranih. (Calmet)
Cijelo poglavlje →r. 6 Rukama. Čini se da aludira na Nehemijinu odredbu, (2 Ezdr 4,17; Haydock) ili na Makabejce, koji su bili i svećenici i vojnici. Oni će razglašavati hvale Božje i braniti narod. U duhovnom smislu, katolici rabe dvosjekli mač Staroga i Novoga zavjeta protiv heretika, te vrše Kristovu vlast u izopćavanju opakih. (sv. Jeronim) Naš Spasitelj daje svecima vlast da sude na posljednji dan, Mt 19,28. (Calmet) Ovo se ponajprije odnosi na one koji su ostavili sve, poput apostola, i one koji prihvaćaju redovnički život, Mt 4,20 i 19,27, Dj 4,34 i 1 Kor 6,3. Oni će suditi jesu li ljudi dobro ili loše upotrebljavali svoja dobra. (sv. Augustin) (časni Beda) Svi će blaženici odobriti Božju presudu; a njihov primjer u svladavanju teškoća pokazat će podlost opakih, koji su podlegli manjim napastima. (Worthington)
Cijelo poglavlje →r. 9 Napisana. U Božjim odlukama. (Worthington) (Job 31,35 i Dan 7,10) (Calmet) Ova sudska vlast dio je slave svetih. (Worthington) (1 Kor 6,2 i Mudr 3,7) (Haydock) Svi koji su nasljedovali nesebičnost apostola sudit će opakima. (Calmet)
Cijelo poglavlje →Katekizam i komentar uz ovo čitanje (STh 1)
Evanđelje
Lk 19,41-44
Čitanje svetog evanđelja po Luki
r. 41 Zaplaka. Sv. Epifanije nam govori da su neki pravovjerni njegova vremena, uvrijeđeni ovim riječima, izostavili ih u svojim primjercima, kao da bi prolijevanje suza bila slabost nedostojna Krista: ali ovo pravo čitanje evanđelista nalazi se u svim primjercima i prihvaćaju ga svi vjernici; a sloboda koju su uzeli oni koji su ih promijenili bila je preopasna da bi je Crkva ikada odobrila. Niti ove suze u Isusu Kristu dokazuju išta nedostojno njegova vrhovnoga veličanstva ili mudrosti. Naš je Spasitelj posjedovao sve ljudske osjećaje, ali ne i njihove mane. Stoici, koji su osuđivali osjećaje kod svojih mudraca, trudili su se od čovjeka načiniti kipove ili automate, a ne filozofe. Pravi filozof ublažava svoje osjećaje i upravlja njima; stoik ih nastoji uništiti, ali ne može postići svoju svrhu. A kad se trudi nadvladati jedan osjećaj, prisiljen je utjecati se drugomu za pomoć. (Calmet) Za našega se Spasitelja kaže da je plakao šest puta tijekom svoga života na zemlji: 1. pri svojem rođenju, prema mnogim svetim naučiteljima; 2. pri svojem obrezanju, prema sv. Bernardu i drugima; 3. kada je uskrisio Lazara na život, kako se pripovijeda u sv. Ivana, pogl. 11; 4. pri svojem ulasku u Jeruzalem, opisanom na ovome mjestu; 5. tijekom svoje tjeskobe u vrtu, neposredno prije uhićenja, kada je, kako sv. Luka primjećuje (pogl. 22), njegov znoj bio kao kaplje krvi koje padaju na zemlju; i 6. tijekom svoje muke, kada je često plakao zbog velike tjeskobe uma, uzrokovane ponajprije spoznajom o težini ljudskih grijeha i lošoj uporabi otkupljenja koje im je kroz tolike patnje pribavljao. (Dionizije)
Cijelo poglavlje →r. 42 Kad bi i ti upoznao. To je prekinuta rečenica, takoreći u zanosu boli; i možemo razumjeti: i ti bi zaplakao. Kad bi upoznao, čak u ovaj dan, onaj mir i pomirenje koje ti Bog još uvijek nudi. (Witham) Što može biti nježnije od apostrofe kojom se naš Spasitelj ovdje služi! Kad bi barem upoznao itd., to jest kad bi samo znao kako će teška kazna biti nanesena tebi za bezbrojne prijestupe tvoga naroda, i ti bi zaplakao; ali, nažalost! okorio u bezakonju, još se uvijek raduješ, ne znajući za kaznu koja ti visi nad glavom. Pravednici imaju svakodnevno povoda oplakivati, poput našega blaženog Otkupitelja, sljepoću opakih, nesposobnih vidjeti, zbog vlastite izopačenosti, bijedno stanje svojih duša i neposrednu opasnost kojoj su svakoga trenutka izloženi, da zauvijek propadnu. O njima Salomon kliče (Izr 2,13): Ostavljaju pravi put i hode tamnim putovima. Trebamo nasljedovati ovo suosjećanje našega blaženog Otkupitelja; i kao što je on plakao nad nevoljama nesretnoga Jeruzalema, premda odlučnoga na njegovo uništenje; tako i mi moramo oplakivati grijehe ne samo svojih prijatelja, nego i svojih neprijatelja, te svakodnevno prinositi svoje molitve za njihovo obraćenje. (Dionizije)
Cijelo poglavlje →r. 43 I okružit će te… Kristovo je proroštvo doslovan opis onoga što se dogodilo Jeruzalemu pod Titom. (Witham)
Cijelo poglavlje →44 Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.”
Riječ Gospodnja.
Svi: Slava tebi, Kriste.
Liturgijski raspored: Hrvatski institut za liturgijski pastoral