Suppl., q. 96, a. 8
Pripada li Kristu
Prigovor 1. Čini se da aureola pripada Kristu. Jer aureola pripada djevičanstvu, mučeništvu i poučavanju. No ovo se troje u najvišoj mjeri nalazilo u Kristu. Dakle, Njemu nadasve pripada aureola.
Prigovor 2. Nadalje, sve što je najsavršenije u ljudskim stvarima mora se nadasve pripisati Kristu. No aureola pripada kao nagrada najizvrsnijih zasluga. Dakle, pripada i Kristu.
Prigovor 3. Nadalje, Ciprijan kaže (De Habit. Virg.) da „djevičanstvo nosi sličnost s Bogom“. Dakle, uzor djevičanstva je u Bogu. Stoga bi se činilo da aureola pripada Kristu čak i kao Bogu.
Naprotiv, aureola se opisuje kao „radost u suobličenosti Kristu“. No nitko nije suobličen ili sličan samome sebi, kako Filozof kaže (Metaph., lib. ix, 3). Dakle, aureola ne pripada Kristu. Nadalje, Kristova se nagrada nikada nije povećala. No Krist nije imao aureolu od trenutka Svoga začeća, budući da se tada još nije borio. Dakle, On nikada poslije nije imao aureolu.
Odgovaram: o ovoj točki postoje dva mišljenja. Jer neki kažu da Krist ima aureolu u njezinu strogom smislu, s obzirom na to da je u Njemu i borba i pobjeda, i posljedično vijenac u svojem pravom značenju. Ali ako pažljivo razmotrimo pitanje, premda pojam auree ili vijenca priliči Kristu, pojam aureole ne priliči. Jer iz same činjenice da je aureola umanjenica slijedi da označava nešto što se posjeduje po sudjelovanju, a ne u punini. Stoga aureola priliči onima koji sudjeluju u savršenoj pobjedi nasljedujući Onoga u Kome se ostvaruje punina savršene pobjede. I zato, budući da se u Kristu pojam pobjede nalazi poglavito i u punini, jer po Njegovoj pobjedi drugi postaju pobjednici, kako se pokazuje riječima Iv 16,33: „Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet“, i Otk 5,5: „Evo, pobijedio je Lav iz plemena Judina“, ne priliči Kristu da ima aureolu, nego da ima nešto iz čega proizlaze sve aureole. Otuda je pisano (Otk 3,21): „Pobjedniku ću dati da sjedne sa Mnom na prijestolje Moje, kao što i Ja pobijedih i sjedoh na prijestolje Oca Svoga [Vulg.: ‚s Ocem Svojim na prijestolju Njegovu‘]“. Stoga moramo reći s drugima da, premda u Kristu nema ničega po naravi aureole, ipak postoji nešto izvrsnije od bilo koje aureole.
Odgovor na 1. prigovor: Krist je uistinu bio djevica, mučenik i naučitelj; ipak, odgovarajuća akcidentalna nagrada u Kristu zanemariva je veličina u usporedbi s veličinom Njegove bitne nagrade. Stoga On nema aureolu u njezinu pravom smislu.
Odgovor na 2. prigovor: premda aureola pripada najsavršenijem djelu, ipak s obzirom na nas, utoliko što je riječ umanjenica, ona označava sudjelovanje u savršenstvu izvedenom od onoga u kome se to savršenstvo nalazi u punini. Prema tome, ona uključuje određenu podređenost, i tako se ne nalazi u Kristu u Kome je punina svakoga savršenstva.
Odgovor na 3. prigovor: premda na neki način djevičanstvo ima svoj uzor u Bogu, taj uzor nije istovrstan. Jer Božja neraspadljivost, koju djevičanstvo nasljeduje, nije u Bogu na isti način kao u djevici.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.