Suppl., q. 96, a. 1
Razlikuju li se aureole od bitne nagrade
Prigovor 1. Čini se da se aureola ne razlikuje od bitne nagrade koja se naziva „aurea“. Jer bitna je nagrada samo blaženstvo. No prema Boetiju (De Consol. iii), blaženstvo je „stanje učinjeno savršenim zbirom svih dobara“. Dakle, bitna nagrada uključuje svako dobro posjedovano u nebu; tako da je aureola uključena u „aureu“.
Prigovor 2. Nadalje, „više“ i „manje“ ne mijenjaju vrstu. No oni koji opslužuju savjete i zapovijedi primaju veću nagradu od onih koji opslužuju samo zapovijedi, niti se čini da se njihova nagrada razlikuje, osim po tome što je jedna nagrada veća od druge. Budući da dakle aureola označava nagradu koja pripada djelima savršenstva, čini se da ona ne označava nešto različito od „auree“.
Prigovor 3. Nadalje, nagrada odgovara zasluzi. No ljubav je korijen svake zasluge. Budući da dakle „aurea“ odgovara ljubavi, čini se da u nebu neće biti druge nagrade osim „auree“.
Prigovor 4. Nadalje, „svi se blaženi primaju u anđeoske korove“, kako Grgur izjavljuje (Hom. xxxiv in Evang.). No što se tiče anđela, „premda neki od njih primaju određene darove u višem stupnju, ništa ne posjeduje bilo tko od njih isključivo, jer svi su darovi u svima njima, premda ne jednako, jer su neki obdareni u većoj mjeri negoli drugi darovima koje, međutim, svi posjeduju“, kako Grgur kaže (Hom. xxxiv in Evang.). Dakle, što se tiče blaženih, neće biti druge nagrade osim one koja je zajednička svima. Dakle, aureola nije nagrada različita od „auree“.
Prigovor 5. Nadalje, viša nagrada pripada višoj zasluzi. Ako dakle „aurea“ pripada djelima koja su obvezatna, a aureola djelima savjeta, aureola će biti savršenija od „auree“, i posljedično se ne bi trebala izricati umanjenicom [„Aureola“, to jest mala „aurea“]. Dakle, čini se da aureola nije nagrada različita od „auree“.
Naprotiv, glosa [č. Beda, De Tabernaculis i, 6] na Izl 25,24-25, „Načini... drugi zlatan vijenac [coronam aureolam]“, kaže: „Ovaj vijenac označava novu pjesmu koju djevice same pjevaju u prisutnosti Jaganjca“. Zbog čega se očito čini da je aureola vijenac koji se ne dosuđuje svima, nego posebno nekima: dok se aurea dosuđuje svim blaženima. Dakle, aureola je različita od „auree“. Nadalje, vijenac pripada borbi koju slijedi pobjeda: „Tko se natječe, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe“ (2 Tim 2,5). Stoga gdje postoji posebna vrsta borbe, trebao bi postojati poseban vijenac. No u određenim djelima postoji posebna vrsta borbe. Dakle, ona zaslužuju posebnu vrstu vijenca, koji nazivamo aureolom. Nadalje, vojujuća Crkva silazi od proslavljene Crkve: „Vidjeh Sveti grad“, itd. (Otk 21,2). No u vojujućoj Crkvi daju se posebne nagrade onima koji čine posebna djela, primjerice vijenac pobjedniku, nagrada trkaču. Dakle, isto bi trebalo vrijediti i u proslavljenoj Crkvi.
Odgovaram: čovjekova se bitna nagrada, a to je njegovo blaženstvo, sastoji u savršenom sjedinjenju duše s Bogom, utoliko što ona savršeno uživa Boga kao savršeno viđenoga i ljubljenoga. Ta se nagrada metaforički naziva „vijencem“ ili „aureom“, kako s obzirom na zaslugu koja se stječe svojevrsnom borbom, budući da je „život čovjeka na zemlji vojovanje“ (Job 7,1), tako i s obzirom na nagradu kojom čovjek na neki način postaje dionik Božanstva, i posljedično biva obdaren kraljevskom vlašću: „Učinio si nas Bogu našemu kraljevstvom“, itd. (Otk 5,10); jer vijenac je pravi znak kraljevske vlasti. Na sličan način akcidentalna nagrada koja se dodaje bitnoj ima značaj vijenca. Jer vijenac označava neku vrstu savršenstva, zbog svojega kružnoga oblika, tako da upravo iz toga razloga priliči savršenstvu blaženih. Budući da se međutim ništa ne može dodati bitnome osim onoga što je manje od njega, dodatna se nagrada naziva „aureolom“. No nešto se može dodati na dva načina ovoj bitnoj nagradi koju nazivamo „aurea“. Prvo, kao posljedica stanja koje se veže uz narav onoga tko je nagrađen: tako se slava tijela dodaje blaženstvu duše, zbog čega se ta ista slava tijela ponekad naziva „aureolom“. Tako Bedina glosa na Izl 25,25, „Načini... drugi zlatan vijenac“, kaže da se „napokon dodaje aureola, kada se u Pismima navodi da nam je pripravljen viši stupanj slave kada naša tijela ponovno ustanu“. No ne govorimo o aureoli u tom smislu sada. Drugo, kao posljedica naravi zaslužnoga čina. A to ima značaj zasluge s dva gledišta, odakle također ima i značaj dobra. Prvo, naime, iz svojega korijena koji je ljubav, budući da se odnosi na konačni cilj, i tako mu pripada bitna nagrada, naime postizanje cilja, a to je „aurea“. Drugo, iz samoga roda čina koji dobiva određenu hvalevrijednost iz svojih dužnih okolnosti, iz habitusa koji ga izvodi i iz njegova bližega cilja, i tako mu pripada svojevrsna akcidentalna nagrada koju nazivamo „aureolom“: i u tom smislu sada promatramo aureolu. Prema tome, mora se reći da „aureola“ označava nešto dodano „aurei“, svojevrsnu radost, naime, u djelima koja je netko učinio, utoliko što ona imaju značaj znamenite pobjede: jer ta je radost različita od radosti sjedinjenja s Bogom, koja se naziva „aurea“. Neki, međutim, tvrde da zajednička nagrada, a to je „aurea“, prima naziv „aureola“ prema tome kako se daje djevicama, mučenicima ili naučiteljima: baš kao što novac prima naziv duga time što se nekome duguje, premda su novac i dug posve isto. I da to ipak ne znači da je bitna nagrada išta veća kada se naziva „aureolom“; nego da odgovara izvrsnijem činu, izvrsnijem ne po jakosti zasluge, nego po načinu zasluživanja; tako da premda dvije osobe mogu imati božansko gledanje s jednakom jasnoćom, ono se u jedne naziva „aureolom“, a u druge ne, utoliko što odgovara višoj zasluzi s obzirom na način zasluživanja. No to bi se činilo protivnim smislu gore navedene glose. Jer ako bi „aurea“ i „aureola“ bile isto, za „aureolu“ se ne bi opisivalo da se dodaje „aurei“. Nadalje, budući da nagrada odgovara zasluzi, izvrsnija nagrada nužno mora odgovarati ovom izvrsnijem načinu zasluživanja: i tu izvrsnost nazivamo „aureolom“. Odatle slijedi da se „aureola“ razlikuje od „auree“.
Odgovor na 1. prigovor: blaženstvo uključuje sva dobra nužna za čovjekov savršen život koji se sastoji u njegovu savršenom djelovanju. Ipak, neke se stvari mogu dodati, ne kao nužne za to savršeno djelovanje kao da bi bez njih bilo nemoguće, nego kao one koje pridonose slavi blaženstva. Stoga one gledaju na dobrobit blaženstva i određenu prikladnost za nj. Baš kao što se građanska sreća uljepšava plemenitošću i tjelesnom ljepotom i tako dalje, a ipak je moguća bez njih kako se navodi u Ethic. i, 8: i takva je aureola u usporedbi sa srećom neba.
Odgovor na 2. prigovor: tko opslužuje savjete i zapovijedi uvijek zaslužuje više od onoga tko opslužuje samo zapovijedi, ako pojam zasluge u djelima razabiremo iz samoga roda tih djela; ali ne uvijek ako mjerimo zaslugu iz njezina korijena, ljubavi: budući da ponekad čovjek opslužuje samo zapovijedi iz veće ljubavi negoli onaj tko opslužuje i zapovijedi i savjete. Uglavnom se, međutim, događa suprotno, jer je „dokaz ljubavi u činjenju djela“, kako Grgur kaže (Hom. xxx in Evang.). Zato se aureolom ne naziva izvrsnija bitna nagrada, nego ona koja se dodaje bitnoj nagradi bez obzira na to je li bitna nagrada posjednika aureole veća, ili manja, ili jednaka bitnoj nagradi onoga tko nema aureolu.
Odgovor na 3. prigovor: ljubav je prvo načelo zasluge: no naša su djela oruđa, tako reći, kojima zaslužujemo. Da bi se pak postigao učinak, traži se ne samo dužno raspoloženje u prvom pokretaču, nego i pravo raspoloženje u oruđu. Stoga u učinku nastaje nešto glavno s obzirom na prvoga pokretača, a nešto drugotno s obzirom na oruđe. Zato i u nagradi postoji nešto sa strane ljubavi, naime „aurea“, i nešto sa strane vrste djela, naime „aureola“.
Odgovor na 4. prigovor: svi su anđeli zaslužili svoje blaženstvo istom vrstom čina, naime obraćanjem Bogu: i posljedično se ni u kome ne nalazi neka posebna nagrada koju drugi nema na neki način. No ljudi zaslužuju blaženstvo različitim vrstama čina: pa stoga usporedba ne stoji. Ipak, među ljudima ono što se čini da jedan ima posebno, svi imaju zajedničko na neki način, utoliko što svaki pojedini, po ljubavi, smatra dobro drugoga svojim vlastitim. Pa ipak, ova radost kojom netko dijeli radost drugoga ne može se nazvati aureolom, jer mu se ne daje kao nagrada za njegovu pobjedu, nego gleda više na pobjedu drugoga: dok se vijenac dosuđuje samim pobjednicima, a ne onima koji se s njima raduju u pobjedi.
Odgovor na 5. prigovor: zasluga koja proizlazi iz ljubavi izvrsnija je od one koja proizlazi iz vrste čina: baš kao što je cilj na koji nas ljubav usmjerava izvrsniji od stvari usmjerenih na taj cilj, a kojima se naša djela bave. Stoga je nagrada koja odgovara zasluzi na temelju ljubavi, ma kako mala bila, veća od bilo koje nagrade koja odgovara činu na temelju njegova roda. Zato se „aureola“ rabi kao umanjenica u usporedbi s „aureom“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.