Na stranici 269, prije uzdignuća mučenika sv. Apolonija, unesi ovo: Sv. Pigmenije ispovjedalac na ovaj je dan upisan u Hagiologium Lusitanum Georgija Cardosa. Da je nekoć bio udostojen časti Nebesnika, zaključuje se iz XII. toledskog sabora, održanog u eri DCCXXI, ili godine Kristove 681., prve godine kralja Erviga. U njemu se naime, u naslovu 4., nalazi ovo: Dok je poštovani i najsvetiji muž, brat naš, Stjepan, biskup Emeritske stolice, izložio, pred nas je došla stvar na razmatranje zbog prisvajanja novije drskosti, koju treba iskorijeniti sudom našega zajedništva utoliko više što se zna da je počinjena privatnom drskošću. Rekao je naime da je bio potaknut vladarskim nasiljem da u samostanu u selu Aquis, u kojemu u doličnoj časti počiva poštovanja vrijedno tijelo najsvetijega ispovjedaoca Pimenija, načini novo ređenje biskupske časti. Tko je pak taj Pimenije? Kronika objavljena pod imenom Dekstra uz godinu Kristovu 130
A ima ovo: Kod Akva blizu Toleda sv. Pimenije, veoma blizak Eugeniju, muž izvanredne kreposti, mnogo trpi za Krista. Mnogo toga nakon Dekstra izneseno je na svjetlo pod imenom Luitpranda. Naime, u Kronici pod brojem 131. uz godinu Kristovu 676. čita se ovo: Kralj Vamba... u gradu Akvenskom (koji se sada zove Talavera, a nekoć se zvao Elbora) ustanovio je biskupsku stolicu podložnu Emeritskoj, u selu Akvama, sada Cazalegasu, uz pristanak Emeritskog metropolita, u čast sv. Pemenija, veoma starodavnoga mučenika, koji ondje počiva: što je sada dugo potrajalo. To tumači znameniti muž Lovro Ramirez del Prado da je biskup postavljen u selu oko Elbore, ili Talabere, u samostanu sv. Pimenija. Ali u spisima pridodanima istomu Luitprandu pod brojem 103. čita se ovo: Vjeruje se da je po nalogu katoličkoga kralja Vambe Kvirik Toledski, u selu blizu Akva, gradiću Karpetanije, koji Mauri nazivaju Talaverijom, u čast sv. Pimenija biskupa i mučenika te iste zemlje, podigao katedru podložnu Emeritskoj. To selo Saraceni su poslije nazvali Vicus Cazalegas. Sv. Pimenije slavi se 1. studenoga: vjeruje se da je podnio mučeništvo pod Hadrijanom, ubrzo nakon smrti sv. mučenika Marcela Eugenija, 16. godine Hadrijana, Kristove 135., za konzulata Hibera i Silana, 1. godine sv. Siksta, za toledskoga biskupa i poslije mučenika sv. Hermolaja: vjeruje se da je pretrpio preteška mučenja u svome samostanu Cazalegasu, dok je upravitelj bliže pokrajine bio K. Matidije Gratilijan. Tako onoga za kojega je utvrđeno da se smatrao ispovjedaocem, sv. Pimenija, ovaj podmetnuti Luitprand naziva mučenikom: Dekstar govori dvosmisleno, jer to što piše da je mnogo pretrpio za Krista, kaže tumač Bivarije, nagovješćuje da nije bio mučenik, niti da je u samome mučeništvu završio život. I još nisu bili tiskani oni podmetnuti Luitprandovi spisi kada je Bivarije pisao. Roderik Karo uz navedeno mjesto Dekstra bilježi da se sveti svećenici i mučenici Epigmenije i Pigmenije nabrajaju u Rimskome martirologiju pod 24. ožujka, ali se ondje prešućuje njihov rođendan za nebo s obzirom na mjesto. Izričito se tvrdi da je sv. Pigmenije podnio mučeništvo u Rimu: o sv. Epigmeniju odatle se zaključuje, jer se kaže da je sv. Krescencije, kojega je on krstio, pao pogođen mačem na Salarijskoj cesti u istome Martirologiju pod 14. danom rujna, i to pod Dioklecijanom, a sv. Pigmenije pod Julijanom Apostatom: nijedan u vremenima Hadrijana. Pogrešno se dakle uz Dekstrovu kroniku, gdje se ondje zove Pemenije, kaže da je to sv. Pigmenije, o kojemu Baronije piše 24. ožujka u Martirologiju. Juraj Kardoz o Dekstru i Luitprandu otvoreno izjavljuje da, budući da donose međusobno suprotstavljene stvari, nisu bez sumnje, zato što su rukopisni primjerci, prije nego što su predani tisku, prošli kroz ruke raznih ljudi, i svatko je umetnuo ono što mu se činilo da služi na čast njegove domovine. Ako je to tako, ne samo da se međusobno razilaze, nego i u ostalim stvarima zasluženo moraju biti sumnjivi. Stoga Kardoz smatra da je Pimenije, čije je poštovanja vrijedno tijelo u samostanu u selu Aquis počivalo u doličnoj časti, onaj koji se potpisao na VI. toledskom saboru, u eri DCLXXVI; ili godine Kristove 638., kao biskup Dumske crkve. Da je isto mislio Garsija Loaisa čini se po tome što uz naslov 4. XII. toledskoga sabora, gdje se spominje tijelo ispovjedaoca sv. Pimenija, na rubu bilježi ovo: Bio je Pimenije opat i biskup Dumskoga samostana, koji se potpisuje na VI. toledskom. Ipak to nije sigurno, budući da je i drugih Pimenija bilo u toj istoj Španjolskoj, kao onaj Asidonski biskup, za kojega Bivarije na stranici 229. dokazuje iz staroga natpisa da je godine 630. posvetio neku crkvu. Pa i kad bismo priznali da je onaj ispovjedalac Pimenije bio Dumski biskup godine 638., ipak Kardoz ne iznosi nikakav dokaz kojim bi dokazao da se na ovaj dan slavi njegov rođendan za nebo. A što se nadalje neki trude da se umjesto Pimenija, ili Pemenija, stavi Pigmenije, uzalud su. Naime, od grčkoga Ποιρήν (kojim je imenom čuven u Vitis PP. opat, koji se i na latinskom naziva Pastir) nastaje Ποιρένιος, što na latinskome izgovaramo Pimenios. Odatle Poemenius, i (pošto je dvoglasnik oi promijenjen u i, budući da imaju isti zvuk) Pimenius. Slavi se u Bresciji 17. veljače. Epimenej, ili Pimenije, svećenik mučenik, kako ćemo ondje reći. Ali o rimskome Epigmeniju, ili Pigmeniju, i možda o ovome luzitanskom sv. Pimeniju, ako se o njegovu rođendanu za nebo ne izvuče ništa sigurnije, govorit ćemo 24. ožujka.
Na stranici 289. O MUČENIKU SV. APRONIJANU, u 2. stupcu poslije NOT. 16. br. 4. Dodaj ovo: Masini u djelu Bononia perlustrata svjedoči da se neke moći mučenika sv. Apronijana čuvaju u tome gradu, i da se slavi na ovaj dan, u crkvi sv. Ivana na Gori.
Pagina 269 ante S. Appollonii Martyris elevationem, isthæc repone: S. Pigmenius Confessor ad hunc diem a Georgio Cardoso inscriptus Hagiologio Lusitano. Eum olim Cælitum honoribus dignatum fuisse colligitur ex synodo Toletana XII, habita Era DCCXXI, sive anno Christi DCLXXXI, Regis Ervigii primo. In ea enim, tit. 4 ista habentur: Prosequente venerabili et sanctissimo viro, fratre nostro, Stephano Emeritensis Sedis Episcopo, res nobis novellæ præsumptionis usurpatione sese intulit pertractanda; tanto communionis nostræ judicio evellenda, quanto et privatis noscitur ausibus perpetrata. Dixit enim, violentia Principali se impulsum fuisse, ut in monasterio villulæ Aquis, in qua venerabile corpus sanctissimi Pimenii Confessoris debito quiescit honore, novam Episcopalis honoris ordinationem efficeret. Quis vero hic Pimenius? Sub Dextri nomine publicatum Chronicon ad annum Christi 130
A ista habet: Aquis prope Toletum nimis Eugenio familiaris S. Pimenius vir egregia virtute multaque pro Christo patitur. Plura post Dextrum sub nomine Luitprandi edita in lucem. Nam in Chronico num. 131 ad annum Christi DCLXXVI ista leguntur: Wamba Rex... in oppido Aquensi (quod nunc Talavera, olim dicebatur Elbora) Sede Episcopali subjecta Emeritensi, in villula Aquis, nunc Cazalegas, Sedem constituit Episcopalem, consentiente Emeritensi Metropolitano, in honorem S. Pemenii, Martyris antiquissimi, ibidem quiescentis: quod nunc diu permansit. Exponit ista Laurentius Ramirezius del Prado vir illustris, quod positus sit Episcopus in villula circa Elboram, vel Talaberam, in monasterio S. Pimenii. Ast in adversariis eidem Luitprando adscriptis num. 103 ista leguntur: Creditur, jussu Regis Wambanis Catholici, Quiricum Toletanum, in villula prope Aquas, oppidum Carpetaniæ, a Mauris Talaveriam dictum, in honorem S. Pimenii Pontificis et Martyris ejusdem terræ, Cathedramerexisse Emeritensi subditam. Villula illa dicta fuit a Saracenis post Vicus Cazalegas. S. Pimenius colitur i Novembris: creditur passus sub Adriano, paullo post mortem S. M. Marcelli Eugenii, anno xvi Adriani, Christi cxxxv, Hibero et Silano Coss. anno i S. Sixti, sub S. Hermolao Toletano Pontifice et postmodum Martyre: creditur gravissimos passus esse cruciatus in monasterio suo Cazalegas, Q. Matidio Gratiliano Præside citerioris provinciæ. Ita quem Confessorem habitum esse constat S. Pimenium supposititus hic Luitprandus Martyrem vocat: Dexter ambigue loquitur, nam quod multa pro Christo passum scribat, innuere ait Commentator Bivarius, non suisse Martyrem, nec in passione ipsa vitam finisse. Necdum procusa erant illa subdititia Luitprandi opera, cum Bivarius scriberet. Rudericus Carus ad citatum Deatri locum, notat SS. Epigmenium et Pigmenium Presbyteros Martyres recenseri in Martyrol. Romano ad xxiv Martii, sed natales ibi taceri qucad locum. Diserte asseritur S. Pigmenius Romæ passus: de S. Epigmenio inde colligitur, quod S. Crescentius, quem is baptizavit, via Salaria gladio percussus occubuisse dicitur in eodem Martyrologio ad diem xiv septembris, idque sub Diocletiano, S. Pigmenius sub Juliano Apostata: neuter Adriani temporibus. Male igitur ad Dextri Chronicon, qui ibi Pemenius vocatur, dicitur esse S. Pigmenius, de quo Baronius 24 Martii in Martyrol. Georgius Cardosus de Dextro et Luitprando libere pronuntiat, cum invicem pugnantia tradunt, suspicione non carere, propterea quod MSS. exemplaria, priusquam prælo committerentur, per variorum manus iere, et quisque quod ad patriæ suæ honorem facere videretur inseruit. Id si ita est, non modo cum invicem dissident, sed ceteris quoque in rebus merito suspecti esse debent. Existimat ergo Cardosus Pimenium, cujus venerabile corpus iu monasterio villulæ Aquis debito quiescebat honore, cum esse, qui concilio vi Toletano, Era DCLXXVI, sive anno Christi DCXXXVIII, subscripsit Ecclesiæ Dumiensis Episcopus. Idem sensisse Garsias Loaisa videtur, qui ad tit. 4 concilii 12 Toletani, ubi corporis S. Pimenii Confessoris mentio fit, in margine istud annotat: Erat Pimenius Dumiensis monasterii Abbas et Episcopus, qui subscribit in 6 Toletano. Non est tamen id certum, cum alii quoque Pimenii in eadem Hispania fuerint, ut ille Assidoniæ Episcopus, quem anno DCXXX ecclesiam quamdam dedicasse ex veteri inscriptione probat Bivarius pag. 229. Etsi autem daremus Confessorem illum Pimenium suisse Dumiensem Episcopum anno DCXXXVIII; non tamen effert argumentum ullum Cardosus, quo probet hoc die illius natalem celebrari. Quod porro laborant quidam, ut pro Pimenio, vel Pemenio, Pigmenius reponatur, frustra sunt. Nam a Græco Ποιρήν (quo nomine celebris est in Vitis PP. Abbas, qui et Pastor Latina voce appellatur) fit Ποιρένιος, quod Latine Pimenios efferimus. Unde Pœmenius. et (diphthongo oi in i mutata, cum eundem sonum habeant) Pimenius. Colitur Brixiæ xvii Februarii. Epimeneus, vel Pimenius, Presbyter Martyr, ut illic dicemus. At de Romano Epigmenio, sive Pigmenio forsan et hoc S. Pimenio Lusitano, si de ejus natali certius nihil eruatur, agemus xxiv Martii.
Pagina 289 DE S. APRONIANO Martyre, col. 2 post NOT. 16 num. 4. Adde hæc: Masinus in Bonovia perlustrata testatur, aliquas S. Aproniani Martyris reliquias asservari in ea urbe, colique hoc die, in æde S. Joannis in Monte.
O djevici sv. Adalogi
De s. Adaloga virgine
Na stranici 307. br. 3. poslije Haldelogoda, dodaj: u duljem Životu, ili Pohvali, Hadelauga, i Hadelaugis.
Na stranici 309. § 13. redak 6. poslije Paderbornensis in Westphalia, dodaj: Dok je ovo bilo predano tisku, drugi smo od istoga našega Ivana Gamansa primili prepisan iz dvaju kodeksa Kartuzije u Würzburgu u Franačkoj, od kojih je raniji bio ispisan godine 1380., označen ovim naslovom: Vita diversorum SS. Drugi vrlo veliki kodeks, s kojim je Gamans taj Život točno usporedio, bio je napisan godine MCCCLXXXIII; i bio je stavljen naslov Passionale. Taj je Život nekakva Pohvala sv. Adaloge, ili rasprava koja se na njezinu godišnjem slavlju ima čitati pred zborom redovnica, kao što se da zaključiti iz kraja XIII. poglavlja. Autor je bio pobožan i učen muž. Čini se da je napisao i druga djela, jer u Predgovoru pod brojem 2. ovako govori: Za čiju pomoć (naime molitava) pretpostavljam da ste mi obvezni i zato što sam već i prije bilo kakvim spisateljskim nastojanjima svoju pobožnost podložio vašoj službi. U drugome primjerku iza ove rasprave slijedi drugi manji Život, koji smo već objavili, sa stavljenim ovim naslovom: liber secundus. Ali u ranijem rukopisu iza te rasprave, ili Života, prepisivač je dodao ovo: Napomena. Postoji još nekakva druga, iako mala, knjižica o Životu B. Hadelaugæ: ali budući da se u njoj nalaze neke stvari suprotne prethodnima, zbog neznanja onoga koji ju je napisao, više iz nepouzdanoga pripovijedanja nego iz svjedočanstva ikakva pisma, stoga sam nju ostavio po strani, a samo sam tri prilično znamenita primjera iz nje, na hvalu blažene Djevice, ovdje zamislio dodati.
Na istoj stranici u 1. stupcu § 14. poslije in magno Menologio NOT. 19. Virginum, dodaj ovo: Na početku Predgovora Pohvale, ili većega Života, bilo je na rubu napisano: in Cal. Aprilis. Ali u 8. poglavlju pod brojem 35. kaže se: Jer dan pobjede, dan svečanosti i radosti, trinaestoga dana kalenda travnja, osvanuo je njoj po smilovanju Gospodnjem. Ali ni na jedan dan ne nalazimo da je njezino ime upisano ni u kakvim martirologijima.
Ondje, prije kraćega Života, treba staviti ovo.
SIVE ENCOMIUM S. HADELOGÆ ex duobus MSS. Carthusiæ Herbipolen. descriptum a Joan. Gamansio Soc. JESU.
PREDGOVOR AUTORA.
Najponizniji od Kristovih siromaha, Djevicama posvećenima Bogu.
Znam, kćeri jeruzalemske, znam tko sam i gdje sam, da
A da, naime, kao sužanj usred sužnjeva, sjedeći uz rijeku Rabylon, ne mogu pjevati pjesmu kojom se vi neprestano naslađujete. Stoga priznajem da sam dugo bojažljivo oklijevao prihvatiti breme koje ste se pobrinuli da mi se nametne, bojeći se naime da ne upadnem u sramotu onoga koji je počeo graditi a nije mogao dovršiti. Jer me prisiljavate da u hvalu blažene Djevice Hadelauge izdam spomen-knjižicu, kako bi se ono što je do sada o njezinu imenub pronijela glasovita fama, radi povećanja slave ili sigurnosti trajnijega sjećanja, povjerilo i pismu. Uistinu u ovome hvalim nastojanje vaše ljubavi, koje za izgrađivanje vjernika, a ponajviše Djevica, želite da se širi pohvala blažene Djevice. Jer na ovakve dužnosti koje njezinu blaženstvu treba zasluženo iskazivati potiču vas primjeri pređa. Svi su naime Bogu drage Djevice, koje u vašemu samostanu pobožno žive, nju kao Majku, zastupnicu i najvjerniju zagovornicu kod njezina Zaručnika uvijek štovale doličnom čašću, grlile najslađom ljubavlju, radujući se posvećivati se čestim bdijenjima uz njezine svete kosti, te njezinim zagovorima ponizno preporučivati sebe i sve svoje.
Pagina 307 num. 3 post Haldelogoda, adde: in prolixiori Vita, sive Encomio, Hadelauga, et Hadelaugis.
Pagina 309 § 13 lin. 6 post Paderbornensis in Westphalia, adde: Hæc cum esset prælo mandata, aliam ab eodem Joanne Gamansio nostro accepimus ex duobus codicibus Carthusiæ Herbipolensis in Franconia descriptam, quorum prior exaratus erat anno MCCCLXXX, titulo hoc insignitus: Vita diversorum SS. Alter prægrandis codex, quocum eam Vitam accurate contulit Gamansius, scriptus erat anno MCCCLXXXIII præfixusque titulus Passionale. Est ea Vita, Encomium quoddam S. Hadelogæ, sive tractactus in anniversaria ejus celebritate coram catu sanctimonialium recitandus, ut ex fine capituli xiii colligere est. Fuit auctor, pius vir ac doctus. Alia scripsisse videtur, nam in Præfatione num. 2 ita loquitur: Cujus auxilii (precum videlicet) eo vos mihi esse obnoxias præsumo, quod et ante jam qualibuscumque scribendi studiis, devotionem meam vestro mancipavi ministerio. In secundo exemplari post hunc tractactum sequitur minor altera, quam jam edidimus, Vita, hoc præfixo titulo: liber secundus. Ast in priore MS. post tractatum illum, sive Vitam, hæc erant a librario adjecta: Nota. Est adhuc quidam alius, licet parvus, libellus de Vita B. Hadelaugæ: sed quia quædam in eo prædictis contraria reperiuntur, propter ignorantiam ejus qui scripsit eum, magis ex vaga relatione, quam scripturæ alicujus attestatione; ideo ipso relicto, tria tantum exempla satis notabilia ex eo, ad beatæ Virginis laudem, hic addenda putavi.
Eadem pagina col. 1 § 14 post in magno Menologio NOT. 19. Virginum, hæc adde: Erat ad initium Præfationis Encomii, seu Vitæ majoris scriptum in margine: in Cal. Aprilis. At cap. 8. num. 35 dicitur: Dies namque victoriæ, dies solennitatis et lætitiæ, decimo tertio Cal. Aprilis, ei miserante Domino illuxit. At neutro die nomen ejus in ullis Martyrologiis inscriptum reperimus.
Ibidem ante breviorem Vitam, ponenda isthæc.
SIVE ENCOMIUM S. HADELOGÆ ex duobus MSS. Carthusiæ Herbipolen. descriptum a Joan. Gamansio Soc. JESU.
PRÆFATIO AUCTORIS.
Pauperum Christi humillimus, Deo dicatis Virginibus.
Scio, fliæ Jerusalem, scio quis sim, et ubi sim, quod
A quod videlicet captivus in medio captivorum, Rabylonio assidens flumini, cantare nequeam canticum, quo vos jugiter delectamini. Unde ad suscipiendum, quod injungere mihi curastis onus, diu fateor haesitavi trepidus, timens nimirum illius incidere opprobrium, qui cœpit ædificare et non potuit consummare. Cogitis enim me in laudem B. Hadelaugæ Virginis libellum edere memorialem, ut quod hactenus de nomine ejusb fama pervulgavit celebris, ad augmentum gloriæ vel certitudinem tenacioris memoriæ commendetur etiam scriptis. Pium quidem in hoc vestræ dilectionis laudo studium, quæ pro ædificatione fidelium, et maxime Virginum, beatæ Virginis propagari desideratis præconium. Ad hujusmodi enim obsequia beatitudini ejus merito impendenda, majorum vos cohortantur exempla. Omnes quippe Deo dilectæ Virgines, in monasterio vestro religiose conversantes, hanc ut Matrem, procuratricem ac fidelissimam apud sponsum suum interventricem debito semper reverebantur honore, dulcissimo amplectebantur amore, gaudentes crebris ad sacra ejus ossa excubiis vacare, ac ipsius suffragiis se suaque omnia suppliciter commendare.
2 Ali kojim ću ja hvalama moći uzdići kćer sionsku, kad joj hvalospjev iz sionskih pjesama, kao što sam već rekao, nisam kadar zapjevati prikladnim skladom. Dvostrukom sam dakle pritisnut tjeskobom: kolebam se naime zato što nisam prikladan; a posve se bojim ispričati da ne bih bio osuđen kao neposlušan i nepobožan. Vaša bi se marljivost u ovome mogla djelotvornije ostvariti, vi u kojima zbog čistoće srca obilnije teče žila pronicavosti, obiluje milost kreposti, a povrh toga postoji i prirodno poznavanje istoga spola ili zavjeta. Ali budući da ste zauzete uzvišenijim i korisnijim poslovima, naložili ste ova niža nastojanje moje slabosti poduprite pobožnim zagovorima molitava. Za tu pomoć pretpostavljam da ste mi obvezne utoliko više što sam i otprije, ma kakvim spisateljskim nastojanjima, svoju pobožnost podložio vašoj službi.
C Uz posredovanje same blažene Djevice, čijim sam pohvalama u ovoj knjižici odlučio služiti koliko mogu, bit će uslišane vaše molitve. Takav zalog pouzdanja držim da sam primio od nje same: jer kad sam odlučio udovoljiti vašoj molbi u preporučivanju njezina spomena; i kad sam već počeo tražiti potrebne cvjetiće na raznim stranama da ispletem krunu njezine svetosti; jedne sam se noći, umoran tim istim razmišljanjem, položio u krevet da se odmorim. I gle, kad su mi se oči jedva sklopile u san, učinilo mi se da vidim neku Djevicu redovnicu poštovanja vrijedna izgleda, kako kao tijelom ovješenim u zraku dolazi odozgo i tješi me ovim glasom: Zaišti, reče, i dat će ti se. I odmah, da bih shvatio da to nije đavolska obmana, učinilo se da se zato brže vraća u gornje krajeve odakle je došla. I ja sam se bez odgađanja trgavši iz sna, kao da sam je već i tjelesnim očima mogao pratiti, ponizno zagledao u nebo i poželio da se prema njezinu obećanju od Boga pruži povoljan ishod mojim molbama: otada već pobožnim uvjerenjem vjerujući da me je pohodila sama blažena Djevica, kao ona koja je u to vrijeme u meni prepoznavala svoju službu. Nadajući se da će i odsada uza me biti potrebna njezina pomoć, u imenu onoga koji umornomu daje snagu pristupam raspravi o pohvali djevičanskoga života. Podupiru me i nekakva najpouzdanija svjedočanstva djela koja je ona učinila, a koja kao najobilnije sjeme cijele pohvale započinjem sijati. Njima neka sam on, od kojega je svaki dobar dar i svaki savršen dar, dade rast, da u srcima vjernika, kao na nebeski blagoslovljenoj njivi, donesu plod pravednosti. Amenc. a U rukopisu: Præfatio in Vitam S. Hadelaugæ Virginis. Drugi rukopis: De S. Hadelauge Virgine Prologus., b Čini se dakle da je manji Život napisan poslije., c U rukopisima su slijedili naslovi poglavlja, koji su se opet dodavali uz pojedina, kao što ćemo ih i mi upisati.
2 Sed quibus ego laudibus filiam Sion attollere potero, qui hymnum illi de canticis Sion, ut jam dixi, congrua modulatione personare non sufficio. Duplici ergo coarctor angustia: titubo nimirum, eo quod non sim idoneus; excusare penitus pertimesco, ne inobediens judicer et indevotus. Vestra sane in his efficacius exerceri poterat diligentia, quibus pro puritate cordis largior affluit ingenii vena, virtutum exuberat gratia, naturalis præterea inest ejusdem sexus vel propositi notitia. Quia vero altioribus et utilioribus occupate negotiis, inferiori ista mandastis, imbecillitatis meæ conatum piis orationum fulcite suffragiis. Cujus auxilii eo vos mihi esse obnoxias præsumo, quo et ante jam qualibuscumque scribendi studiis, devotionem meam vestro mancipavi ministerio.
C Mediante quoque ipsa beata Virgine, cujus præconiis in præsenti libello pro posse meō statui deservire, exaudientur orationes vestræ. Talis fiduciæ pignus ab ipsa me arbitror accepisse: nam cumpetitionis vestræ in commendanda ejus memoria obtemperare decrevissem; jamque necessarios hinc inde flosculos adcontexendam sanctimoniæ ipsius coronam perquirere cœpissem; quadam nocte, eadem fatigatus meditatione, ad repausandum in lectulo me collocaveram. Et ecce oculis vix in sommum resolutis, videre mihi visus sum quamdam reverendi habitus sanctimonialem Virginem, quasi pendulo per aerem corpore desuper venientem meque hac voce consolantem: Pete, inquit, et dabitur tibi. Statimque, ut intelligerem dæmoniacam non esse illusionem, id circo citius ad superiora, unde venerat, redire visa est. Ego quoque sine mora somno me discutiens, tamquam et jam corporeis eam sequi possem oculis, supplex ad cælum suspexi, optavique juxta illius sponsionem prosperum a Deo petitionibus meis præstari effectum: ex hoc jam pio credens effectu me ab ipsa beata Virgine visitatum, utpote quæ suum eo tempore in me recognoscèret famulatum. Cujus etiam deinceps necessariam affore mihi sperans interventionem, in ejus nomine qui dat lasso virtutem, ad disserendam accedo virginalis vitæ laudem. Adstipulantur mihi certissima quædam rerum ab ea gestarum indicia, quæ tamquam uberrima totius præconii dispergere aggredior semina. Quibus ipse, a quo omne datum optimum et omne donum perfectum est, dare dignetur incrementum, ut in cordibus fidelium, tamquam in agro cælitus benedicto, justitiæ proferant fructum. Amenc. a MS. Præfatio in Vitam S. Hadelaugæ Virginis. Alterum MS. De S. Hadelauge Virgine Prologus. — b Videtur ergo minor Vita postea conscripta. — c Sequebantur in MSS. Capitulorum tituli, qui rursum ad singula annolabantur, ut et nos adscribemus.
Poziv na promatranje i hvalu blažene Djevice Hadelauge.
Invitatorium ad contemplandam et laudandam beatam Virginem Hadelaugam.
Iziđite, kćeri jeruzalemske, i dođite: iziđite, kažem, i vidite Djevicu preslavnu, uistinu kćer sionsku: dođite i promatrajte blaženu Hadelaugu, ljubljenu kćer i zaručnicu vječnoga Kralja: promotrite Djevicu koja pred vama ide stazama pravednosti i ravna vam put kojim ćete hoditi bez spoticanja. Iziđite dakle i vidite: jer potreban je izlazak i pristup za tako ugodno promatranje. Ponajprije naime trebate promatrati prvu utemeljiteljicu svoga samostana i glavnu odgojiteljicu svojega redovništva. Vi dakle iziđite spasonosnim izlaskom, vodeći onome kojemu je rečeno: Izišao si na spasenje naroda svojega, a da spasiš Pomazanike svoje. Nadalje, naravni čovjek, koji ne prima ono što je od Duha Božjega, ne zna za taj izlazak niti može promatrati Boga divnoga u Svecima svojim.
O njemu je naime pisano: I ako je ulazio da vidi, govorio je ispraznosti, srce je njegovo zgrtalo sebi bezakonje: izlazio je van i govorio o tome istome. Što će taj vidjeti na Šulamki osim onoga što može vidjeti čovjek koji mudruje po tijelu? O takvima je naime rečeno: Jer zaslijepila ih je zloća njihova i nisu spoznali otajstava Božjih, niti su se nadali plaći pravednosti, niti su prosudili časti svetih duša. Ipak je moćan Bog, koji opravdava bezbožnike, da na promatranje slave svojih Svetaca iz blata ponora dozove i takve, ponavljajući onaj moćni poklik svoga milosrđa kojim kaže: Lazare, iziđi van. Mi u međuvremenu, prolazeći, pazimo radije na same sinove Crkve, koji su iz nevjere izišli preporođenjem vode i Duha: dolaze li nakon toga izlaska koracima vjere i napretcima kreposti, i pristupaju li da na Šulamki vide zborove tabora. Jer mnogi (nažalost!) i od njih žive život protivan vjeri, pa i ne traže našu Šulamku: i tolika je množina onih koji ne znaju ili nemaju brige da zasluženo od Duha Svetoga slušaju: Tko će naći ženu jaku? (Jer se Tko stavlja za rijetko i teško) i odmah se dodaje: Daleko i od posljednjih krajeva cijena je njezina.
Egredimini filiæ Jerusalem, etvenite: egredimini, inquam, et videte Virginem inclytam, vere filiam Sion: venite, et contemplamini B. Hadelaugam, dilectam Regis æterni filiam et sponsam: considerate Virginem in semitis justitiæ vos præcedentem, et viam vobis, qua sine offendiculo gradiamini, complanantem. Egredimini ergo, et videte: egressu enim opus est et accessu, pro tam jucundo contuitu. Specialiter enim vos speculari oportet primam monasterii vestri fundatricem et præcipuam religionis vestræ metatricem. Vos igitur egredimini egressu salutari, ipso ducente, cui dictum est: Egressus es in salutem populi tui, a ut salvos faceres Christos tuos. Porro animalis homo, qui non percipit ea quæ sunt spiritus Dei, istum ignorat egressum, neque contemplari valet admirabilem in Sanctis suis Deum.
De hoc namque scriptum est: Et si ingrediebatur, ut videret, vana loquebatur, cor ejus congregavit iniquitatem sibi: egrediebatur foras et loquebatur in idipsum. Quid iste videbit in Sunamite nisi quod videri potest ab homine secundum carnem sapiente? De talibus enim dictum est: Quia excæcavit illos malitia eorum, et nescierunt sacramenta Dei, nec mercedem speraverunt justitiæ, nec judicaverunt honorem sanctarum animarum. Verumtamen potens est Deus, qui justificat impios, ad contemplandam Sanctorum suorum gloriam de limo profundi evocare etiam istos, iterans potentem illum misericordiæ suæ clamorem, quo ait: Lazare veni foras. Nos interim prætereuntes attendamus magis ipsos Ecclesiæ filios, ab infidelitate per regenerationem aquæ et Spiritus egressos: an post egressum istum fidei gressibus, et virtutum profectibus veniant, et accedant, ut in Sunamite choros castrorum videant. Nam multi (pro dolor!) etiam ex his vitam fidei agentes contrariam, nec requirunt quidem Sunamitem nostram: tantaque est ignorantium vel negligentium multitudo, ut merito audiant a Spiritu sancto: Mulierem fortem quis inveniet? (Quis enim pro raro et difficili ponitur) illicoque adjungitur: Procul et de ultimis finibus pretium ejus.
3 Jao meni jadniku! Kakva ste glasnika ove najjače žene izabrali? Slijepoga vodiča uistinu. Jer se nikada neću hvaliti da sam je našao, da bih vam je kao onaj koji ide naprijed pokazao? Nipošto: daleko je naime od mene cijena njezina, daleko ležim pod nogama njezinim. Cijena, to jest, dostojanstvo i uzvišenost njezinih zasluga, kojima je procijenjena i proslavljena pred licem Gospodnjim, nikako se ne nalazi u mojim običajima. Ipak, kakav god bio ja, vi, kao što sam već rekao, iziđite i vidite. Jer i samoga sebe, istim riječima kojima se vama obraćam, potičem na sličan izlazak, na pronalaženje žene jake, jednako potičem svoje raspoloženje. Znam doduše da ste vi već odavno s Abrahamom izišle iz svoje zemlje i rodbine, da ste je donekle našle i da mi možete pružiti vodstvo za pronalaženje njezinih stopa; ali bih radije zbog poniznosti slušao nego poučavao. Jer da niste unaprijed okusile milost njezinih kreposti djelomično ulivenu u vas, nikako ne biste sa mnom toliko uporno nastojale oko opisa njezinih hvala. Ali ako ste već, kao što je rečeno, spasonosnim izlaskom, od mana prema krepostima, prešle po njezinu primjeru, što je to što vas ponovno, da je promotrite, tako nametljivo nagovaram da iziđete? Upravo to da i oni koji se čine
A savršenima moraju nužno paziti na ono što nam Apostol daje naslutiti govoreći: Braćo, ja ne smatram da sam već uhvatio. Jedno pak, zaboravljajući ono što je straga, a protežući se za onim što je sprijeda, trčim prema cilju, prema nagradi višnjega poziva Božjega. Tako i vi, najdraže, premda ste u nekim primjerima ove blažene Djevice, vodeći Bogu, napredovale, ipak težite prema većima, izlazeći iz onoga što je straga i idite naprijed da sa mnom promatrate ono što je sprijeda. Ali kad sam siguran u vašu pobožnost, tko će mi dati da dođe molba moja i da ono što iščekujem Bog udostoji dati? Da i onaj, koga sam malo prije spomenuo, naravni čovjek, koji je dosad obično izlazio na predstave ispraznosti, napokon izišavši iz njih, dođe s vama i nauči su-radovati se u ugodnosti vaše nove predstave. Svakako će dokazati da je istinito po iskustvu, premda mu je do sada bilo nepoznato, ono što pjevamo u Psalmu: Pripovijedali su mi opakib naslade svoje; ali ne kao zakon tvoj, Gospodine. Neka budu nazočni starci i mladići kao dionici ove predstave: ovdje neka oronuli zaborave tegobnu dosadu starosti; a oni razuzdani, odlažući ovdje isprazne igre, neka se bave boljim nastojanjima.
B 6 Pristupi, blažena Majko, majko, kažem, trudna od neprestanoga poroda, i Djevice bez bore, i raduj se zbog ove svoje kćeri. Znamo naime da si, dok su se u tvojoj utrobi sudarala djeca, često potresane utrobe toliko umorena da si s Rebekom, koja je u tvome pralik u prethodila, mogla uzdišući reći: Ako je meni imalo biti ovako, što je bilo potrebno da začnem? Često su te naime od tvoje mladosti napadali oni koji su radije morali iskazivati čast i poštovanje tvojoj majčinskoj pobožnosti; ali pošto se onaj koji te je ljubio borio za tebe, nisu nadvladali. Imaš i drugih sinova, čijom utjehom zaboravljaš svoje uzdisaje i bol, sinova mira i ljubavi, sinova pravednosti i pobožnosti, koji se oko Gospodnjega stola uspoređuju s mladim maslinama. Ima i kćeri uistinu uređenih, ne samo kao sličnost hrama uresima uokolo urešenih, nego kao časni hram Duha Svetoga posvećen obiljem svih karizmi. Među njih ubrajamo i ovu blaženu Djevicu Hadelaugu, zbog čijega blaženstva s tobom zasluženo su-radujemo. Ona je naime, zajedno s ostalim i sinovima i kćerima tvojima, postala prizor ovome svijetu i Anđelima i ljudima. Svi se dakle radujmo u Gospodinu na hvalu i čast imena njegova, posvećujući se djevičanskoj pohvali, stojeći i žudno gledajući kao poželjan prizor. a Vulgatino čitanje ovako glasi Hab 3, 13: Izišao si na spasenje naroda svojega, na spasenje s Pomazanikom svojim., b Vulgata, fabulationes, to jest, naklapanja, isprazne i svjetovne radosti: ili su o meni prosipali brbljave govore.
3 Heu me miserum! qualem fortissimæ hujus mulieris elegistis præconem? Cæcum utique ducem. Numquam enim a me gloriabor inventam, ut vobis eam quasi prævius ostendam? Absit: procul enim a me pretium illius, longe jaceo sub pedibus ejus. Pretium, id est, dignitas et sublimitas meritorum ejus, quibus appretiata et glorificata est in conspectu Domini, in meis nequaquam reperitur moribus. Verumtamen, qualiscumque sim ego, vos, ut jam dixi, egredimini et videte. Nam et me ipsum, eisdem quibus vos alloquor verbis, ad similem hortor egressum, ad inveniendam mulierem fortem, meum pariter excito affectum. Scio quidem jam dudum vos cum Abraham de terra et cognatione vestra egressas, eam aliquatenus invenisse, mihique ad invenienda ejus vestigia ducatum præstare posse; mallem tamen humilitatis gratia audire, quam docere. Nisi enim virtutum ejus gratiam ex parte in vos transfusam prægustassetis, nequaquam mihi pro describendis ejus laudibus tanto opere insisteretis. Sed si jam, ut dictum est, salutari egressu, de vitiis ad virtutes, ejus transmigrastis exemplo, quid est, quod denuo, ad considerandam eam, egredi tanta vobis importunitate persuadeo? Hoc nimirum quod etiam his, qui
A perfecti videntur, necessario est attendendum, quod Apostolus nobis insinuat dicens: Fratres, ego me non arbitror comprehendisse. Unum autem, quæ quidem retro sunt obliviscens, ad ea vero quæ sunt priora extendens me ipsum, ad destinatum persequor, ad bravium supernæ vocationis Dei. Itaque et vos, dilectissimæ, licet ad quædam hujus beatæ Virginis exempla, ducente Deo, profeceritis, ad majora nihilominus contendite, ab his quæ retro sunt egredientes, et ad contemplandum mecum anteriora procedite. Sed cum de vestra certus sum devotione, quis mihi det ut veniat petitio mea, et quod exspecto tribuere dignetur Deus? ut et is, quem paullo ante commemoravi, animalis homo, qui hactenus ad spectacula vanitatum egredi solebat, ab his tandem egressus, vobiscum veniat, et novi spectaculi vestri jucunditate condelectari discat. Veris utique constare probabit experimentis, licet sibi usque modo incognitum, quod canimus in Psalmo: Narraverunt mihi iniquib delectationes suas; sed non ut lex tua, Domine. Adsint senes et juvenes hujus spectaculi participes: hic decrepiti onerosa senectutis tædia obliviscantur: isti vero lascivi inania hic deponentes ludicra studiis melioribus occupentur.
B 6 Adesto beata Mater, mater, inquam, assiduo partu gravida, et Virgo sine ruga, et gratulare de hac filia tua. Scimus quidem, quod collidentibus se invicem in tuo utero infantibus, frequenter concussis visceribus adeo fatigata sis, ut cum Rebecca, quæ in typo tuo præcesserat, gemens dicere potueris: Si sic mihi futurum erat, quid necesse fuit concipere? Sæpe enim te a juventute tua expugnaverunt hi, qui honorem potius et reverentiam maternæ tuæ pietati deferre debuerant; sed ipso, qui te dilexit, pro te dimicante, non prævaluerunt. Sunt et alii tibi filii, quorum solatio gemitus et doloris tui oblivisceris, filii pacis et caritatis, filii justitiæ et pietatis, qui in circuitu mensæ Dominicæ, olivarum comparantur novellis. Sunt et filiæ vere compositæ, non tantum ut similitudo templi circummornatæ, sed ut Spiritus sancti honorabile templum omnium charismatum affluentia dedicatæ. Inter quas et hanc beatam Virginem Hadelaugam computamus, pro cujus beatitudine tibi merito congaudemus. Hæc enim cum reliquis et filiis et filiabus tuis, facta est spectaculum huic mundo et Angelis et hominibus. Omnes ergo jucundemur in Domino ad laudem et honorem nominis ejus, virginali vacantes præconio, tamquam desiderabili astantes et inhiantes spectaculo. a Vulgata verso ita habet Habacre 3. 13: Egressus es in salutem populi tui, in salutem cum Christo tuo. — b Vulgata, fabulationes, id est, nugas, vana et mundana gaudia: vel nugaces sermones de me sparserunt.
Ii. Poglavlje.
Capitulum II.
Hvala sv. Adaloge po milosti poniznosti.
Laus S. Hadelaugæ ab Humilitatis gratia.
Kao što vjerna zaručnica priznaje ljubav u sebi uređenu od svoga Zaručnika; tako jednako vjerujemo da u nama treba urediti božansku hvalu. Uređena je ljubav kad u ljubavi prema bližnjemu učimo kako da ljubimo a svemogućega Boga. A ako je tako u nama uređena ljubav, i po zapovijedi Apostolovoj, neka sve naše bude u ljubavi; sve je bez sumnje dobro uređeno što se čini po uređenoj ljubavi. Stoga i odatle treba hvaliti moć Stvoriteljevu, i budući da hvalimo iz ljubavi, treba obdržavati neki red: najprije naime u Svecima svojim, a poslije pak prema mnoštvu veličine svoje treba ga hvaliti. Jer kao nekakvi počeci i početni elementi božanskoga hvaljenja jesu te hvale kojima ga častimo u Svecima svojim, kojima kao nekakvim mlijekom donekle odhranjeni, napredujemo prema tome da ga hvalimo prema mnoštvu veličine svoje, kao prema čvrstoj hrani i prema gozbi Anđela. Koliku naime slatkoću trebamo očekivati u onome vrhunskom i neizrecivom hvaljenju, ovdje donekle unaprijed kušamo. Stoga neka u ovim počecima naša pobožnost bude utoliko žarča koliko je poželjnije iščekivanje dovršene hvale.
Sicut sponsa fidelis ordinatam in se a Dilecto suo fatetur caritatem; ita nihilominus ordipandam in nobis divinam credimus laudem. Ordinata est caritas, cum in proximi amore discimus qualiter Deum amemus a omnipotentem. Quod si sic ordinata in nobis caritas est, et juxta Apostoli præceptum, omnia nostra in caritate fuunt; omnia procul dubio bene ordinata sunt, quæ per caritatem ordinatam geruntur. Ergo et inde laudanda est Creatoris potentia, et quia ex caritate laudamus, ordo quidam est observandus: prius enim in Sanctis suis, postmodum vero secundum multitudinem magnitudinis suæ laudandus est. Nam quasi primordia quædam et rudimenta sunt divinæ laudationis, laudes istæ, quibus honoramus eum in Sanctis suis, quibus tanquam lacte quodammodo educati, ad laudandum eum secundum multitudinem magnitudinis suæ, quasi ad solidum cibum, et ad Angelorum convivium, proficiamus. Quantam enim in summa et ineffabili laudatione illa suavitatem sperare debeamus, hic aliquatenus prægustamus. Proinde tanto ferventior in primordiis his nostra fiat devotio, quanto desiderabilior est consummatæ laudis exspectatio.
8 Što sam stoga htio ukratko unaprijed okusiti, da u hvaljenju blažene Djevice Hadelauge, štoviše u veličanju po njoj i u njoj Otkupitelja, budno napredujemo vedrom spremnošću. Neka dakle sada stupi naprijed i neka nam izloži znamenitosti svoga života da se promotre: na čije nas oponašanje neka udostoji uzdići Božanska blagost. Neka stupi naprijed, kažem, i neka kraljuje. Doduše, da su-kraljuje s Kristom već je odavno stupila naprijed; ali neka i nama sada stupi naprijed i neka kraljuje, to jest, neka pokaže kako je počela kraljevati. Jer počinjući kraljevati u sadašnjosti, već je primila zalog budućega kraljevstva, kad je, kloneći se oholosti koja je početak svakoga grijeha, poniznošću oborila onoga koji je kralj nad svim sinovima oholosti. Od te kreposti čini mi se da treba uzeti početak njezine pohvale, prema onomu da je Gospodin u Evanđelju htio prvi postaviti taj isti stupanj u blaženstvu, govoreći: Blago siromasima u duhu, jer njihovo je kraljevstvo nebesko.
8 Quod idicirco breviter prælibare volui, ut in laudanda B. Hadelauga Virgine, imo in magnificando per ipsam et in ipsa Redemptore, cœpta vigilantes progrediamur alacritate. Procedat ergo jam, et ipsa vitæ suæ consideranda nobis proponat insignia: ad quorum nos imitationem Divina provehere dignetur clementia. Procedat, inquam, et regnet. Equidem ad conregnandum cum Christo jamdudum processit; sed et nobis nunc procedat, et regnet, id est, qualiter regnare cœperit, insinuet. In præsenti enim regnare incipiens, futuri regni jam pignus accepit, cum initium omnis peccati superbiam declinans, ipsum qui rex est super omnes filios superbiæ, humilitate dejecit. A qua virtute sumendum mihi videtur præconii ejus principium, juxta quod Dominus in Evangelio primum constituere voluit eumdem in beatitudine gradum, dicens: Beati pauperes spiritu, quoniam ipsorum est regnum cœlorum.
9 Ta njezina poniznost utoliko se slavnijim spomenom mora preporučiti među ljudima koliko je kod Boga bila uzrok veće slave. Kao što naime sam poznavatelj skrivenoga ne mjeri koliko u njegovoj žrtvi, nego iz koliko prinosimo, toliko da dva novčića udovičina pretpostavlja obilnim darovima bogataša; tako jednako ne ispituje samo to što se ponizujemo, nego kakvi i koliki smo bili mi koji se ponizujemo. Ta naime Bogu draga Djevica, potekavši iz one carskec krvi Pipina najglasovitijega kralja Franaka i rođena za kraljevstvo, s tolika vrhunca kraljevske uzvišenosti dragovoljnom je pobožnošću sišla da slijedi Kristovu poniznost. Kad su je rođaci i prijatelji, kao što biva, htjeli vratiti na njoj poznata znamenja uzvišenosti, ustrajala je, prateći je božanskoj milosti, u prihvaćenoj nakani skromnosti. Kolike je poteškoće, koliko ispunjen kušnjama i tjeskobama bilo to nastojanje duhovnoga proroštva, gotovo jedini mogu znati oni koji su, postavljeni na takvoj visini vremenitih časti, štoviše pogibeljno izloženi na tolikoj pučini mora, uz Božje praćenje mogli izbjeći u luku poniznosti. Koliko pak možemo dokučiti mi, koji smo rođeni i odgojeni na nižemu mjestu, nismo spoznali dubine Sotonine, sve što je pred oči blažene Djevice dolazilo od takve visine, sve što je zaglušivalo uši, bilo je na teret, privlačeći doduše nagnuće tijela, ali pogađajući dušu kao da je zadana nekakva rana. Dok su jedni hvalili, a drugi pak ocrnjivali, ili čak ismijavali, u njezinu su se srcu pokretali razni nemiri, i kao nekakva rika zvijeri koje zaglušuju. Osim toga, služinčad, koja je bila naviknuta da njome upravlja zapovjednička strogost, videći da Gospodarica postupa blaže, i u riječi i u držanju i u hodu pokazujući samo znakove krotkosti i poniznosti, postajala je drska: ponajviše je pak nju pokretala, kao što biva, nametljiva brbljavost sluškinja.
9 Hæc igitur ejus humilitas tanto celebriori inter homines commendanda est memoriæ, quanto ei apud Deum majoris causa fuit gloriæ. Sicut enim ipse occultorum cognitor, non quantum in ejus sacrificio, sed ex quanto offeramus, pensat, adeo ut duo viduæ minuta amplis divitum muneribus præponat; ita etiam non tantum quod humiliamur, sed quales quantique fuerimus, qui humiliamur, examinat. Ista quippe Deo dilecta Virgo ex imperiali illoc Pipini famosissimi Francorum Regis sanguine orta, et ad regnum nata, de tanto regii fastus culmine ad sectandam Christi humilitatem spontanea devotione descendit. Cognatis et amicis, ut fieri solet, ad sibi familiaria excellentiæ insignia eam revocare volentibus, divina se prosequente gratia, in arrepto modetiæ proposito perseveravit. Quod spiritualis prophetiæ studium quantæ fuerit difficultatis, quam plenum tentationibus et angustiis, ipsi pene soli scire possunt, qui in tali sæcularium dignitatum sublimitate positi, imo in tanta maris altitudine periclitati, ad portum humilitatis prosequente Deo evadere potuerunt. Quantum tamen conficere possumus nos, qui humiliori loco nati et educati, educati, altitudinem Sathanæ non cognovimus, quidquid beatæ Virginis oculis de hujusmodi altitudine occurrebat, quidquid auribus obstrepebat, oneri erat, carnis quidem affectum illiciens, animum vero, tamquam inflicto quodam vulnere, afficiens. Aliis laudantibus, aliis vero detrahentibus, aut etiam irridentibus, varii in ejus corde movebantur tumultus, et velut quidam obstrepentium bestiarum fremitus. Præterea clientela, quæ austeritate regi consueverat imperiosa, videns Dominam mitius agentem, verbo, habitu et incessu, nil nisi mansuetudinis et humilitatis indicia præferentem, insolescebat: maxime tamen importuna, ut assolet, ancillarum garrulitas eam movebat.
10 Usred toga ona, prema Psalmistovu glasu, doduše uznemirena, ali ne progovorivši, brže se vraćala u samu sebe, prisjećajući se Davida, koji je, premda je već bio pomazan za kralja, i dok je trpio progonstvo od Šaula, kojega je Gospodin odbacio da ne kraljuje nad Izraelom, kako je niske i kako nedostojne stvari mislio o samome sebi, toliko da je rekao onomu koji ga je progonio: Koga progoniš, kralju Izraelov? Koga progoniš, mrtva psa i jednoga buhu... I kraljica Estera često je dolazila na njezinu pamet, o čijoj poniznosti, kojom se nije gnušala biti podložna Mordokaju, ovako je pisano: Jer što god je on zapovijedao, vršila je Estera, i tako je sve činila kao u ono vrijeme kad ju je on
A kao malenu hranio. Imajući to na pameti blažena Hadelaugis i okrenuvši se molitvama, prizivala je Boga koji zna za njezinu poniznost, govoreći s njom: Ti znaš, Gospodine, da se gnušam znaka oholosti i slave, i da ga mrzim kao haljinu žene u mjesečnici, i da se službenica tvoja ne običava radovati osim u tebi, Bože Abrahamov. Bože jaki nad svima, usliši molitvu onih koji nemaju nikakve druge nade i oslobodi ih iz ruke opakih. Lako se dakle može procijeniti koliko je Bogu bila ugodna ta žrtva poniznosti, usred tolikih borbi poteškoća, prokušana kao zlato u peći. Milost naime ovoga blaženstva daleko lakše postižu siromasi nego bogataši, neplemeniti nego plemeniti, budući da i kod onih u preziru roda ili oskudici imetka nedostaje prigoda za uznosito uzdizanje. A one od nakane poniznosti sprječavaju mnoge zapreke, kako obilje bogatstva, tako i službe podložnika, i razmetanje vlastitim plemstvom, i druge slične stvari koje su veoma protivne siromaštvu duha.
10 Inter hæc ipsa juxta Psalmistæ vocem turbata quidem, sed non locuta, in semetipsam citius revertebatur, recolens David, qui cum jam unctus esset in Regem, et Saulis, quem projecerat Dominus, ne regnaret super Israel, pateretur persecutionem, quam vilia quamque indigna de semetipso senserit, adeo ut persequenti se dixerit: Quem persequeris, Rex Israel? quem persequeris, canem mortuum et pulicem unum... Esther quoque Regina frequenter ejus occurrebat animo, de cujus humilitate, qua Mardochæo subdi nonfledignabatur, ita scriptum est: Quidquid enim ille præcipiebat, observabat Esther, et ita cuncta faciebat, ut eo tempore solita erat, quo eam
Aeam parvulam nutriebat. Cujus memor B. Hadelaugis, et ad preces conversa, Deum humilitatis suæ conscium invocabat, dicens cum ipsa: Tu scis, Domine, quod abominer signum superbiæ et gloriæ, et detester illud quasi pannum menstruatæ, et quod lætari non soleat ancilla tua, nisi in te, Deus Abraham. Deus fortis super omnes, exaudi precem eorum, qui nullam aliam spem habent, et libera eos de manu iniquorum. Facile igitur æstimari valet, quam acceptum Deo fuerit humilitatis hujus sacrificium, inter tot difficultatum certamina, quasi aurum in fornace approbatum. Hujus enim beatitudinis gratiam longe facilius pauperes quam divites, ignobiles quam nobiles assequuntur, cum et istis in despectu generis vel tenuitate rei familiaris, occasio desit elationis. Illos autem ab humilitatis proposito multa impediunt obstacula, tum divitiarum abundantia, tum obsequentium ministeria, et familiaris nobilitati jactantia, aliaque hujusmodi paupertati spiritus nimis adversa.
11 Stoga vi, o kćeri jeruzalemske, ako vas ikada na putu poniznosti zadese teže nevolje, nemojte se brzo uzbuditi niti klonuti kao da se dogodilo nešto novo, jer svim izabranicima ne može biti drugoga puta osim kroz uska vrata. Spasonosni primjeri ove svete Djevice neka vam donesu više izgrađivanja nego pouke živa glasa, da prihvaćeni Kristov jaram nosite krotkim i poniznim srcem, da ništa ne umišljate o plemenitosti tijela, o prolaznoj slavi svijeta. Kroz vladanje vanjskoga čovjeka kao kroz zrcalo neka sjaje vaša nutrina, i neka raspale srca onih koji gledaju da slave Oca koji je na nebesima. Razboritim Djevicama govorim. Vi same prosudite priliči li zaručnicama Kristovim ures i nakit skupocjenih haljina. Promotrite samoga krasnoga ljepotom nad sinovima ljudskima, u čiju se ložnicu žurite, i preoblikujte se po primjeru onoga čijim ste prstenom zaslužile biti zaručene. Neka vam ga opiše Izaija: Nema, kaže, oblika ni ljepote: i vidjesmo ga, i ne bijaše izgleda, i poželjjesmo ga prezrena i posljednjega među ljudima, čovjeka boli i vična patnji. I kao skriveno lice njegovo i prezreno, stoga ga nismo ni cijenili. Pogledajmo i prijatelje samoga Zaručnika, jesu li išli drugim tragovima? Obilazili su u ovčjim kožuhima, u kozjim kožama, oskudni, tjeskobni, zlostavljani, kojih svijet nije bio dostojan. I sam onaj, od kojega među rođenima od žena nitko nije ustao veći, Ivan Krstitelj, bio je odjeven u devinu dlaku i kožni pojas oko bokova svojih. Ove i druge slične primjere svete poniznosti posisale ste s majčinim mlijekom s prsiju Crkve; njih ne prestajete često ponavljati u dnevnom ili noćnom razmatranju. Sam dakle dobri učitelj koji čovjeka uči znanju, neka se udostoji dati i djelotvornost činjenja, da se u vama ostvari blaženstvo koje je sam obećao govoreći: ako znate ovo, blago vama ako to činite. Htio bih pak ista znamenja pravoga plemstva ipak unijeti u uši onih koji zbog plemenitosti tijela ili moći misle da im je sve dopušteno, ako bi se možda ona apostolska zapovijed (kojom kaže: Bogatima ovoga svijeta zapovijedaj da ne budu oholi, niti da se uzdaju u nesigurnost bogatstva) mogla uvjeriti oponašanjem tolike Djevice. Tko je naime od njih slavniji od carskoga potomstva kralja Pipina? Čiju dakle jednakost žele u plemenitosti roda ili vremenitoj časti, mnogo više neka žele i neka se trude postići zajedništvo svetosti oponašanjem pobožnosti. a U 2. rukopisu nedostaje omnipotentem., b 2. rukopis, hinc nos., c O podrijetlu sv. Adaloge prije oštro.
11 Unde vos, o filiæ Jerusalem, si aliquando superiores vobis in via humilitatis occurrerint adversitates, non cito moveamini, neque deficiatis quasi novi aliquid acciderit, cum non alia electis omnibus, nisi per angustam portam, via esse possit. Salutaria hujus sanctæ Virginis exempla plus vobis conferant aedificationis, quam vivæ vocis documenta, ut susceptum Christi jugum mansueto et humili corde feratis, nil de nobilitate carnis, caduca mundi gloria præsumatis. Per exterioris hominis habitum tanquam per speculum interiora vestra reluceant, et ad glorificandum Patrem, qui in cœlis est, intuentium corda accendant. Prudentibus Virginibus loquor. Vos ipsæ judicate, si decet sponsas Christi pretiosarum vestium cultus et ornatus. Considerate ipsum speciosum forma præ filiis hominum, ad cujus properatis thalamum, et ipsius reformamini exemplo, cujus subarrhari meruistis annulo. Describat eum vobis Isaias: Non est, inquit, species ei neque decor: et vidimus eum, et non erat aspectus et desideravimus eum despectum et novissimum virorum, virum dolorum et scientem infirmitatem. Et, quasi absconditus vultus ejus et despectus, unde nec reputavimus eum. Videamus et ipsius Sponsi amicos, an aliis incesserint vestigiis? Circumierunt in melotis, in pellibus caprinis, egentes, angustiati, afflicti, quibus dignus non erat mundus. Et ipse, quo inter natos mulierum major nemo surrexit, Joannes Baptista, vestitus erat pilis camelorum et zona pellicea circa lumbos ejus. Hæc et alia hujusmodi sanctæ humilitatis exempla cum lacte matris ab uberibus Ecclesiæ suxistis; hæc diurna vel nocturna meditatione frequentare non cessatis. Ipse igitur magister bonus qui docet hominem scientiam, tribuere dignetur etiam operationis efficaciam, ut fiat in vobis beatitudo, quam ipse promisit, dicens: si scitis hæc, beati eritis, si feceritis ea. Vellem autem eadem veræ nobilitatis insignia, eorum nihilominus insinuare auribus, qui pro nobilitate carnis vel potentia licere sibi putant omnia, si forte Apostolicum istud præceptum (quo ait: Divitibus seculi præcipe, non sublime sapere, neque sperare in incerto divitiarum) ex tantæ Virginis imitatione persuaderi eis posset. Quis enim ex his gloriosios imperiali prole Regis Pippini? Cujus igitur affectant æqualitatem in generis nobilitate, vel seculi dignitate, multo amplius optent et adipisci laborent sanctitatis consortium ex devotionis imitatione. a Deest in 2 MS. omnipotentem. — b MS. 2, hinc nos. — c De S. Hadelogæ prosapia antea acum.
Iii. Poglavlje.
Capitulum III.
Hvala sv. Adaloge po djevičanskoj čednosti.
Laus S. Hadelaugæ a virginali pudicitia.
Otkako je Božja izabranica Djevica Hadelauga počela gaziti cvijet svijeta kao suh, u samoj je sebi posljedično nastojala uzgajati cvjetove i klice kreposti, po čijem bi trajnom zelenilu zaslužila cvasti pred Gospodinom. Prezirući naime slavu plemenitosti koju je u nju nasljednim pravom ulila najznamenitija rodbina, teži prema dostojanstvu prvoga podrijetla, to jest, prema onome blaženom društvu Anđela. Stoga, želeći na zemlji živjeti anđeoskim životom, dragovoljno se obvezala nebeski nadahnutim zavjetom djevičanstva, da, čak i kad bi poslije (kako je ljudska krhkost uvijek nesigurna, budućnosti) htjela sklopiti brak, zbog zapreke one prve obveze ne bi više bilo dopušteno ono što je prije bilo dopušteno. Sumnjiva joj je mogla biti i volja roditelja, i stoga da je nasilnom vlašću ne bi prisilili na brak, htjela je ranije slobodu svoje volje vezati obvezom ovoga zavjeta. Tako se uistinu vezala uz tu nakanu, ne da bi ikako umanjivala vrijednost braka, nego da bi se bez bračne veze slobodnije posvetila služenju svoga Stvoritelja. Čula je kao razborita Djevica da će takvi imati tjelesnu nevolju, i da su zabrinuti za ono što je ovoga svijeta, kako da ugode jedno drugomu, i podijeljeni su; ali neudana žena i Djevica misli na ono što je Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom. Treba smatrati da je drugi prethodni razlog da izabere djevičanstvo bila upravo milost poniznosti, koja je kao majka kreposti rodila i othranila ovu njezinu prvorođenu kćer, to jest, djevičansku čednost. Jer da nije bila uistinu ponizna, pristala bi da se sjedini u braku radi širenja potomstva i povećanja slave svoga roda.
Ex quo electa Dei Hadelauga Virgo florem mundi calcare coepit tanquam aridum, in semetipsa consequenter excolere studuit flores et germina virtutum, quarum perpetua viriditate florere mereretur apud Dominum. Contempta quippe nobilitatis gloria, quam hæreditario jure clarissima in se transfuderat parentela, ad primæ originis dignitatem, id est, ad beatam illam Angelorum aspirat societatem. Proinde angelicam in terris cupiens agere vitam, coelitus inspirato virginitatis voto semetipsam sponte obstrinxit, ut etsi postmodum (ut est humana fragilitas semper incerta, futuri) nubere voluisset, obstante illa primæ sponsionis necessitate, jam quod ante licuerat, non liceret. Suspecta quoque ei esse poterat parentum voluntas, ideoque ne violenta eam ad nuptias cogerent potestate, maturius arbitrii sui libertatem voti hujus obligare voluit necessitate. Ita sane hoc se devinxit proposito, non quo nuptiis ullatenus derogaret, sed quo sine vinculo maritali Conditoris sui servitio liberius vacaret. Audierat ut Virgo prudens quia tribulationem carnis habebunt hujusmodi, et solliciti sunt pro his quæ sunt hujus mundi, quomodo placeant invicem, et divisi sunt; sed mulier innupta et Virgo cogitat quæ Domini sunt, ut sit sancta et corpore et spiritu. Æstimandum quoque aliam ei eligendæ virginitatis fuisse caussam præcedentem videlicet ex ea humilitatis gratiam, quæ tamquam virtutum mater, hanc ei primogenitam peperit et aluit filiam, id est, virginalem pudicitiam. Nisi enim vere humilis fuisset, ad propagandam sobolem et dilatandam sui generis gloriam, matrimonio jungi consensisset.
13 Čini se pak da su među ostalim tri razloga ponajviše stvorila njoj najveću poteškoću na ulazu u ovu tešku nakanu, koje je, čak i da ih ja ne spominjem, lako da vi prosudite. Odgojena u kraljevskim nasladama, urešena skupocjenim uresom haljina kako je dolikovalo tolikomu plemstvu, bila je okružena svakom raznolikošću: podnosila je veliko mnoštvo onih koji su joj služili obaju spolova, u kojima je bio daleko drukčiji um i nakana protivna njihovoj Gospodarici. Ali slušati isprazne govore takvih, gledati razuzdanost, kolikom mislimo da je bila uvreda za čiste uši i golubinje poglede, kolikom grajom za razne kušnje? Koliko je mučno bilo uznemirivanje njezine duše, vi ste katkad naučile iskustvom vlastitoga truda: vi koje, izlazeći u javnost zbog potrebnih razloga samostana, morate protiv zavjeta trpjeti i pogledom i sluhom ludosti svjetovnjaka. Ovo se dakle čini da je bio prvi razlog poteškoće za nju, od kojega se ipak okrepljivala takvom utjehom da je od vanjskih neprilika bježala u skrovište savjesti, radujući se što je u nutrini daleko od nje ono što je pružajući otpor zaglušivalo izvana. Drugi pak razlog kojim je mogla biti opterećena bio je ovakav: sve se, kao što znate ljudskim nastojanjem, bilo u božanskim bilo u ljudskim stvarima, običava sjedinjavati i jačati zajedništvom vršnjaka. I zato u svakoj vještini ili zanimanju sličan traži da prione uz sličnoga, i vjeruje da mu se iz samoga toga društva donosi nemala korist. Stoga treba procijeniti koliko bi savjeta, koliko utjehe često bila uzela i ova blažena Djevica od svojih vršnjakinja, da je imala neke samostane Djevica Kristovih koji su joj bili blizu. Ali rijetka su bila još u svim krajevima germanske zemlje ne samo okupljališta službenica Božjih, nego i redovnika: poslije po božanskoj milosti nadaleko i naširoko raširena. Što se odatle jasno zaključuje, jer se zna da je ondje gdje je sada smješten vaš samostan, koji se čini starijim od gotovo svih u ovome kraju, u ono vrijeme ondje bila šumovita samoća.
13 Videntur autem inter alia tres præcipue causæ maximam ei in hujus ardui propositi aditu difficultatem generasse, quas, etiam me non commemorante, facile est vobis perpendere. In deliciis regalibus enutrita, pretioso vestium cultu adornata ut tantæ congruebat nobilitati, omni varietate circumdata fuerat: magnam obsequentium sibi utriusque sexus turbam sustinebat, quibus longe alias mens contrariumque dominæ suæ propositum inerat. Horum tamen audire vaniloquia, videre lasciviam, quantam putamus castis auribus et columbinis obtutibus fuisse injuriam, quam gravem variarum tentationum materiam? Quam onerosa animo ejus fuerit vexatio, vos nonnunquam proprii laboris didicistis experimento: quas pro necessariis monasterii caussis progredientes in publicum, ineptias secularium et visu et auditu contra votum perpeti oportet. Hæc ergo ei prima videtur difficultatis caussa fuisse, a qua tamen tali se refoverebat consolatione, ut ab exterioribus molestiis ad secretarium refugeret conscientiæ, gaudens alienum a se intrinsecus, quod renitenti obstrepebat extrinsecus. Secunda vero qua gravari poterat, caussa hujusmodi fuit: universa, ut nostis hominum studio, sive in divinis sive in humanis rebus coalescere ac roborari solent ex consortio coæqualium. Ideoque in omni arte vel professione similis simili quærit adhærere, et non parum emolumenti ex ipsa sibi societate credens conferri. Unde pensandum quantum et hæc beata Virgo a suis coæqualibus consilii, quantum solatii, frequenter assumpsisset, si adjacentia sibi aliqua Virginum Christi monasteria habuisset. Sed rara erant adhuc in omnibus Teutonicæ terræ partibus non solum ancillarum Dei, sed et monachorum conventicula: postmodum per divinam gratiam longe lateque propagata. Quod hinc liquido colligitur, quia ubi vestrum nunc situm est monasterium, quod pene omnibus in hac regione antiquius videtur, eo tempore illic nemorosa fuisse solitudo cognoscitur.
14 Nam (ut breviter aliquid de ejusdem loci antiquitate per excessum dicam) Fuldensi quoque coenobio antiquius videtur. Quod, ut ex veracibus historiis
14 Naime (da ukratko nešto kažem o starini toga istoga mjesta mimo glavne teme) čini se starijim i od Fuldskoga samostana. Što se, kako sam mogao zabilježiti iz istinitih povijesnih
Atoriis adnotare potui, hac ratione colligitur. Anno Incarnationis Dominicæ septingentesimo quadragesimo a quinto, regnantibus in gente Francorum duobus fratribus Carlomanno videlicet et Pipino, filiis Caroli, per B.b Bonifacium Archiepiscopum Fuldensis coenobii fundamenta initiata sunt. Porro cum Fratres sub Abbatec Sturmo noviter inibi collecti, ad monasticæ disciplinæ normam corpora mentesque toto annisu inclinassent, consilium utile inierunt, ut videlicet aliqui ex ipsis ad magna alicubi mitterentur monasteria, ubi Fratrum concordiam et regularem plenius addiscerent conversationem. Quod cum Sancto indicatum fuisset Episcopo, prudens probavit consilium, et studioso Sturmi talis industriæ injunxit negotium. Qui præparatis itineri necessariis, duobus quoque Fratribus assumptis, Romam profectus est, et lustratis in terra illa cunctis monasteriis, peracto illic biennio est regressus. Cumque ad orientalem Franciam pervenisset, morbo correptus, hospitalandi et quiescendi gratia in monasterium divertit nostrum, ibique per quatuor hebdomadas cogente ægritudinis necessitate mansit. Hinc ergo antiquis vestrum videtur coenobium, et ante jam regularibus disciplinis institutum, ubi inter ipsa Fuldæ primordia tantis hospitalitas impensa sunt officia.
A djela, zaključuje na ovaj način. Godine Utjelovljenja Gospodnjega sedamsto četrdeset i a pete, dok su u narodu Franaka vladala dva brata, naime Karloman i Pipin, sinovi Karlovih, po blaženomeb nadbiskupu Bonifaciju započeti su temelji Fuldskoga samostana. Nadalje, kad su se Braća pod opatomc Sturmijem ondje novo okupljena svim naporom prignula uz mjerilo redovničke stege, donijela su korisnu odluku da naime neki od njih budu poslani negdje u velike samostane, gdje bi potpunije naučili slogu Braće i redovničko življenje. Kad je to bilo javljeno svetomu biskupu, odobrio je razboritu odluku i marljivomu Sturmiju povjerio posao takva pothvata. On je, pripravivši ono što je potrebno za put, uzevši i dvojicu Braće, krenuo u Rim, i obišavši u onoj zemlji sve samostane, pošto je ondje proveo dvije godine, vratio se. A kad je stigao u istočnu Franačku, pogođen bolešću, svratio je radi gostoprimstva i odmora u naš samostan, i ondje je kroz četiri tjedna ostao prisiljen nuždom bolesti. Odatle se dakle čini starijim vaš samostan, i već otprije uređen redovničkim stegama, gdje su u samim počecima Fulde iskazane tako velike usluge gostoprimstva.
15 Proinde illorum quoque opinio refellitur, qui B. Hadelaugam ab hoc Pippino Carlomanni germano, generis originem duxisse suspicantur. Eò enim tempore, quo Fuldense fundatum est coenobium, ad nutum Carlomanni, qui majoris erat ætatis, omnia paterni regni disponebantur jura: et qua ratione monasterii nostri fundatrix Pippini junioris genere creditur exorta, quæ, ut dictum est, jam ante in hæreditaria possessione habitationis vestræ jecerat fundamenta? Nam cum idem Pippinus,d necdum pro immatura ætate ad sustentanda regni gubernacula idoneus esset, qua consequentia filiam tantæ maturitatis habuisse credatur, quæ de paterna hæreditate aliquid hujusmodi ordinare posset? Altius ergo computanda videtur beatæ hujus Virginis genealogia, Sanctæ Gertrudis ace Pippini senioris propinquitate gloriosa. Sed his pro demonstranda coenobii nostri antiquitate interpositis, ad exequenda, ut copimus, beatæ Virginis præconia redeamus. Cui tamen, etsi pro paucitate coenobiorum, ut supra dictum est, exterius defuerint spiritualium amicorum verba bona, verba consolatoria; aderat tamen intrinsecus Sponsi colestis præsentia, de cujus allocatione veraciter protestatur dicens: Anima mea liquefacta est, ut Dilectus locutus est.
15 Stoga se pobija i mišljenje onih koji naslućuju da je blažena Hadelauga vukla podrijetlo roda od ovoga Pipina, Karlomanova brata. U ono se naime vrijeme, kad je osnovan Fuldski samostan, po migu Karlomanovu, koji je bio starije dobi, uređivalo svako pravo očinskoga kraljevstva: i na koji se način utemeljiteljica našega samostana smatra poteklom iz roda mlađega Pipina, koja je, kao što je rečeno, već prije u nasljednome posjedu vašega prebivališta položila temelje? Jer kad isti Pipin,d još ne prikladan zbog nezrele dobi da podupire kormilo kraljevstva, kakvom bi posljedicom moglo biti da je imao kćer tolika sazrijevanja da bi mogla odrediti nešto takvo od očinske baštine? Treba dakle dublje računati rodoslovlje ove blažene Djevice, slavno po srodstvu sa svetom Gertrudom ie starijim Pipinom. Ali pošto smo to umetnuli da dokažemo starinu našega samostana, vratimo se izvršavanju, kako smo započeli, pohvala blažene Djevice. Njoj je pak, premda su zbog malobrojnosti samostana, kao što je gore rečeno, izvana nedostajale dobre riječi, riječi utjehe duhovnih prijatelja, ipak bila nazočna iznutra prisutnost nebeskoga Zaručnika, o čijem oslovljavanju istinito svjedoči govoreći: Duša mi je preminula kad je progovorio Dragoga.
16 Tertia sane, quæ maxime urgeret causas, talis æstimari potest. Puella tantæ nobilitatis titulo inclyta, divitiarum pollens abundantia, pudicitiæ quoque testimonio prædita, a quot putamus procis sese certatim prævenientibus est expetita? Regum ac Principum filii talibus se nuptiis insigniri sperabant, dotes amplissimas, pro sua quique magnitudine, proponebant, ampla terrarum spatia, familias infinitas, auri vero et argenti ac lapidum pretiosorum inæstimabilem ornatum spondebant. Quæ tametsi licite fieri soleant legitimarum obtentu nuptiarum; nulli tamen dubium, quod et hostis iste antiquus plurimas contra eam excitaverit instruxerit que insidiarum tendiculas; solitas nimirum contra virginalem integritatem exercens inimicitias. Occultis quoque tentationibus carnales ei suggerebat illecobras, ut, juxta Apostolum, foris pugnas, intus haberet timores. Sed in his omnibus superavit propter eum, qui ipsam dilexit, et sponsam sibi præelegit. Plus tamen fatigata mihi videtur pugnis, quæ forinsecus movebantur, maxime pro parentum compassione, qui pro ipsa sollicitabantur. Qui aliquid horum ad gratiam me loqui æstimat, is proculdubio, ea quæ quotidiano usu inter D homines actitari solent, vel ignorat, vel scire se dissimulat. Nonne hæc et majora horum etiam circa ignobiliores quasque Virgines, pro sola carnis pulchritudine frequenter agi videmus? Nonne contentiones bellicas, incendia et homicidia pro hujusmodi zelo plerumque committuntur? Apostatæ nàmque angeli angelicam in hominibus vitam, a qua ipsi per superbiam lapsi sunt, præcipue oderunt, et ab hac eos præcipitare, universis malitiæ suæ artificiis contentunt. Cumque generali contra quoslibet exerceantur pugna, speciali tamen adversus nobilem hanc Virginem ferebantur invidia, eo quod et illa, in quibus sibi ad subversionem ejus maximas æstimabant opportunitates, nobilitatem seilicet, formam et divitias, forti animo calcaret. Hæc ita se habere, vos, o filiæ Jerusalem, non verbo tantum, sed gravium experimentorum argumento didicistis, quæ ad evincendum cum seculo ipsum etiam sexum ab ineunti ætate usque in præsentem diem decertare non cessatis. a Alii anno 744 Fuldense monasterium fundatum scribunt, ut videre est in Broveri nostri antiquitatibus Fuldensibus, et Rucelni Annalibus. — d S. Bonifacii cp. et Mart. Vitani dabimus 5 Junii. — c In MS. Sturmo Sturmus est et apud Broverum in subscriptione Chartulæ S. Bonifacii de flnibus et terminis Fuldensis monasterii: ipsi Brovero nunc Sturmis, nunc Sturmius; aliis etiam Sturmo. Dabimus 16 Decembris Vitam ejus, ubi eadem quæ hic de profectione Italica, et morbo, inque Kitzingensi caenobio curatione, narrantur. — c Germanicæ guidem provinciæ B. Carolomanno parebant, in quibus Francomia et Buchonia, atque in hac Fulda, in illa Kitzinga. — d Fal um hoc est: patre Carolo Martello mortuo, ambo filii gubernandum regnum Francorum susceperunt, sed titulo Majorum-domus regiæ; ac simul bella gesserunt. Patet ex Annalibus a Chesuro tom. 2 Francorum editis e MS. Joan. Tilii, ubi ad annum 742 ista habentur: Carlomannus et Pippinus Major-domus duxerunt exercitum contra Huoldum Ducem Aquitanorum et ceperunt castrum quod vocatur Lucias. Et in ipso itinere diviserunt regnum Francorum inter se, in loco qui dicitur Vetus Pictavis Et anno 743. Tunc Carolomannus et Pippinus contra Idolonem Ducem Bajoarium inierunt pugnam. Item anno 744: Iterum Carlomannus et Pippinus perrexerunt in Saxoniam Non potuti tamen S. Hadeloga, fundatrix Kitzingensi monasterii, Pippini hujus filia fuisse. — e S. Gertrudis, quæ
16 Treći se uistinu razlog, koji bi ponajviše pritiskao, može procijeniti ovakvim. Djevojka glasovita naslovom tolikoga plemstva, moćna obiljem bogatstva, obdarena i svjedočanstvom čednosti, od koliko je mislimo prosaca koji su se nadmećući natjecali bila tražena? Sinovi kraljeva i knezova nadali su se da će se proslaviti takvim brakom, predlagali su, svatko prema svojoj veličini, najobilnija mirazna dobra, obećavali su prostrana područja zemalja, bezbrojne čeljadi, a zlata pak i srebra i dragoga kamenja neprocjenjiv ures. Premda se to običava činiti dopušteno pod izlikom zakonitoga braka, ipak nikomu nije dvojbeno da je i onaj stari neprijatelj protiv nje podigao i postavio veoma mnoge zamke zasjeda; vršeći naime uobičajena neprijateljstva protiv djevičanske cjelovitosti. I skrivenim je kušnjama poticao u njoj tjelesne zavodljivosti, da bi, prema Apostolu, izvana imala borbe, a iznutra strahove. Ali u svemu je tome pobijedila zbog onoga koji je nju ljubio i sebi je unaprijed izabrao za zaručnicu. Čini mi se pak da je više bila umorena borbama koje su se pokretale izvana, ponajviše zbog sućuti prema roditeljima, koji su se za nju brinuli. Tko misli da ja nešto od ovoga govorim za naklonost, taj bez sumnje ili ne zna ono što se u svakodnevnoj uporabi običava zbivati među D ljudima, ili se pravi da zna. Ne gledamo li da se ovo i veće od ovoga često događa i oko nekih neplemenitijih Djevica, zbog same ljepote tijela? Ne čine li se ratni sukobi, paljevine i ubojstva ponajčešće zbog takve revnosti? Otpadnički naime anđeli ponajviše mrze anđeoski život u ljudima, od kojega su oni po oholosti otpali, i nastoje ih svim varkama svoje zloće strovaliti od njega. I dok vode opću borbu protiv bilo koga, ipak su se nosili posebnom zavišću protiv ove plemenite Djevice, zato što je i ono u čemu su za sebe procjenjivali najveće prilike za njezino obaranje, naime plemenitost, ljepotu i bogatstvo, snažnim duhom gazila. Da je to tako, vi, o kćeri jeruzalemske, niste naučile samo riječju, nego i dokazom teških iskustava, vi koje se da nadvladate zajedno sa svijetom i sam spol od rane dobi sve do današnjega dana ne prestajete boriti. a Drugi pišu da je Fuldski samostan osnovan godine 744., kao što se može vidjeti u starinama Fuldskoga samostana našega Brovera i u Rucelnovim Ljetopisima., d S. Bonifacii cp. et Mart. Vitani dabimus 5 Junii., c U rukopisu Sturmo je Sturmus i kod Brovera u potpisu Povelje sv. Bonifacija o granicama i međama Fuldskoga samostana: kod samoga Brovera čas Sturmis, čas Sturmius; kod drugih također Sturmo. Dajemo 16. prosinca njegov Život, gdje se pripovijeda isto što i ovdje o talijanskome putovanju i bolesti i ozdravljenju u Kitzingenskome samostanu., c Germanske su pak pokrajine bile podložne blaženomu Karlomanu, među kojima su Franačka i Bukonija, a u ovoj Fulda, u onoj Kitzinga., d Pogrešno je ovo: nakon smrti oca Karla Martela oba su sina preuzela upravljati kraljevstvom Franaka, ali pod naslovom Kraljevskih majordoma; i zajedno su vodili ratove. Očito je iz Ljetopisa koje je izdao Chesne u 2. svesku Franaka iz rukopisa Ivana Tila, gdje se uz godinu 742. nalazi ovo: Karloman i Pipin majordom poveli su vojsku protiv Huolda, vojvode Akvitanaca, i zauzeli utvrdu koja se zove Lucias. I na samome tom putu podijelili su među sobom kraljevstvo Franaka na mjestu koje se zove Vetus Pictavis. I godine 743. Tada su Karloman i Pipin zametnuli boj protiv Idolona, bavarskoga vojvode. Isto tako godine 744.: Ponovno su Karloman i Pipin krenuli u Saksoniju. Nije ipak mogla sv. Adaloga, utemeljiteljica Kitzingenskoga samostana, biti kći ovoga Pipina., e Sv. Gertruda, koja se slavi 17. ožujka; bila je kći blaženoga Pipina, vojvode i majordoma nekih kraljeva Austrazije: njezina druga kći, sestra Gertrudina, sv. Bega. Rodio se Pipin, koji se naziva Debeli, i Herstalski, a katkad stariji, koji je bio otac Karla Martela, oca, kako se vjeruje, sv. Adaloge.
17 Martii colitur; filia fuit B. Pippini Ducis et Majoris-domus Regum aliquot Austrasiv: hujus filia altera, Gertrudis sorore, S. Begga. natus est Pippinus, qui Crassus cognominatur, et Herstallus. ac quandoque senior, qui pater fuit Caroli Martelli, patris, ut creditur, S. Hadeloge.
Iv. Poglavlje.
Capitulum IV.
Hvala sv. Adaloge po ustrajnosti u molitvi.
Laus S. Hadelaugæ ab orationis instantia.
Slušajući ušima slušanja blažena Djevica Hadelauga kako joj govori Dragoga i kaže: Lijepi su obrazi tvoji kao u grlice; djelotvornije je iz dana u dan u sebi nastojala izraziti ono što je shvatila iz tih riječi, da bi sve činila prikladno poštenju i djevičanskoj čednosti; da ne bi ikada uvrijedila onoga kojemu je bila zaručena. Jer nije bila zadovoljna da samo na obrazima, to jest, u poštovanju djevičanske čistoće, pokaže sličnost grlice; nego je nastojala izraziti je i u ostalome. Kao što naime ta ptica ima uzdah umjesto pjeva, tako je i ona, dok se svijet radovao, tugovala, i tražeći Zaručnikovu prisutnost gorućom žudnjom, radovala se jedinoj okrepi suza. Koliko je naime bila pritisnuta raznim kušnjama, toliko je prianjala uz neprestane molitve, da ne bi zbog mlohave nemarnosti izgubila ono što je tražila marljivošću velikoga truda. Sinovi ovoga svijeta, koji su u svome naraštaju mudriji od sinova svjetlosti, poticali su je svojim nastojanjima, premda sa suprotne strane, na bolje, da bude žarča u uzgajanju kreposti, budnija u njihovu čuvanju; dok oni oko skupljanja i čuvanja onoga što i skupljeno i sačuvano propada neumornim trudom nastoje. Promatrajući naime kako lakomci oko vremenitoga dobitka vrše tako budna bdijenja i trpe tako pogibeljne tjeskobe, ona, čuvajući u sebi blaga besmrtnosti, obavljala je u molitvama bdijenja dulja od uobičajenoga. Videći također svoje kćeri, naime one koje Izaija opisuje da hodaju uzdignute ispruženim vratom i da nogama idu odmjerenim korakom, a lica
Auribus audiendi audiens beata Virgo Hadelauga loquentem sibi Dilectum, ac dicentem: Pulchræ sunt genæ tuæ, sicut turturis; efficacius de die in diem in se curabat exprimere, quod ex his intellexerat verbis, ut cuncta honestati et virgineo pudori congrua gereret; ne quando ipsum, cui desponsata erat, offenderet. Nam non contenta in solis genis, id est, in reverentia virginalis castimoniæ similitudinem exhibere turtutis; sed exprimere etiam eam satagebat in reliquis. Sicut enim avis hæc gemitum pro cantu habet, sic et ipsa mundo gaudente lugebat, sponsique presentiam æstuanti desiderio requirens, solo lacrymarum refrigerio gaudebat. Quanto enim variis urgebatur tentationibus, tanto continuatis incumbebat precibus, ne torpente perderet incuria, quod magni laboris quæsierat industria. Filii hujus seculi, qui prudentiores filiis lucis in generatione sua sunt, suis eam studiis, licet ex contraria parte, ad meliora incitabant, ut esset in virtutibus excolendis ferventior, in custodiendis vigilantior; cum illi ad congreganda et servanda ea, quæ etiam congregata et servata pereunt, tam infatigabili labore insistant. Attendens enim avaros circa quæstum temporalem tam pervigiles agere excubias, tamque periculosas perpeti angustias, ipsa immortalitatis intra se custodiens thesauros, solito prolixiores in orationibus peragebat vigilias. Videns etiam filias suas, seilicet illas, quas Isaias describit elevatas extento collo ambulare et pedibus suis composito gradu incedere, faciesque
A i lica njihova da sjaje namazana bojom prijetvornoga rumenila, svoje je grličaste obraze, natapajući ih mnogo obilnijim suzama, prekrivala dragovoljnom zapuštenošću, želeći se s Apostolom ponositi i reći: Kad bih još ljudima ugađao, ne bih bio Kristov sluga. Naposljetku, da je bila veća ustrajnost njezine molitve nego što ja neobrezanim usnama mogu izreći, svjedoči sam onaj plod tih istih molitava i trudova njezinih koji je sve do današnjega dana svima očit: o čemu će se u sljedećemu, ako Gospodin dade, govoriti.
A ciesque ipsarum adulterini coloris fuco depictas renidere, genas suas turtureas, multo largioribus lacrymis infundens, spontaneo obducebat squalore, cum Apostolo gloriari cupiens et dicere: Si adhuc hominibus placerem, Christi ancilla non essem. Denique majorem fuisse orationis ejus instantiam, quam ego incircumcisis labiis eloqui valeam, ipse qui usque in hodiernum diem omnibus manifestus est earumdem precum et laborum ejus fructus protestatur: de quo in sequentibus Domino largiente dicetur.
18 Sada pak kako sam bio opomenut da u njoj pohvalim nastojanje u molitvi, što ipak ni bez te opomene nikako ne bih zanemario, nije mi teško iznijeti vašoj Ljubavi; premda sam znao da će mi neki odmah izići ususret sa suprotne strane i reći: Evo dolazi sanjar; dođite i udarimo ga jezikom, i ne pazimo na sve riječi njegove; nego vidimo što će mu koristiti snovi njegovi. I daj Bože da bih s onim pravim Josipom zaslužio reći: Jer sam zbog tebe podnio sramotu, i: Ruganja onih koji ti se rugaju padoše na me. Da se dakle poslužim riječima samoga Josipa, čujte san moj koji sam vidio. Mislio sam da sam pronašao nekakvu staru knjižicu napisanu o životu i krepostima ove blažene Djevice; da je sa žarkom žudnjom okrenutu prelistavam čitajući, gdje sam među ostalim zabilježio nekakvo ugodno poglavlje o ustrajnosti njezine molitve. I dok mi se činilo da se, koliko sam spavajući mogao, dugo naslađujem blagim promišljanjem ovoga čitanja, napokon budivši se htio sam sažeti što sam vidio ili pročitao, i nisam se mogao sjetiti ničega osim samo toga poglavlja zabilježenoga o ustrajnosti u molitvi; koje sam ipak u cijelosti, kako sam u snu shvatio, budan zapamtio. Činilo se naime da je bilo ovakvo: da je blažena Hadelauga, osim općega nastojanja u molitvi kojim se često bavila, imala ovaj poseban običaj, da kad bi netko od njezinih bliskih, koji se bio preporučio njezinim molitvama, preminuo, toliko dugo izlijeva neumoljive molitve za dušu toga dok ne bi po božanskoj objavi spoznala da je istrgnuta iz kažnjivih mjesta i smještena u pokoj. A ako bi se kadšto, dok su se opirali grijesi onoga za kojega je molila, sporije uslišavala u nazočnosti, ipak je običavala uzeti sa sobom i druge duhovne ljude jednako za posredovanje. I same biskupe da je poslanim izaslanstvom pohodila i ponizno zaklinjala za odrješenje preminuloga, da bi se u zajedničkim skupovima Crkve, pošto se učini njegov spomen, pomagao združenim molitvama svega puka.
18 Nunc vero qualiter ad commendandum in ea orationis studium commonitus fuerim, quod tamen etiam sine illa commonitione nequaquam neglexissem, vestræ non piget insinuare Caritati; licet noverim quosdam de diverso protinus mihi obviantes, qui dicant: Ecce somniator venit; venite et percutiamus eum lingua, et non attendamus ad universos sermones ejus; sed videamus quid illi prosint somnia sua. Atque utinam cum vero illo Joseph dicere mererer: Quoniam propter te sustinui opprobrium, et, Opprobria exprobrantium tibi ceciderunt super me. Ut ergo ipsius Joseph verbis utar, audite somnium meum, quod vidi. Putabam me vetustum quemdam libellum de vita et virtutibus beatæ hujus Virginis conscriptum reperisse; avido desiderio revolutum legendo percurrere, ubi inter alia jucundum quoddam de orationis ejus perseverantia capitulum denotaverim. Cumque lectionis hujus quantum dormiens poteram suavi reflectione diu delectari mihi videret, tandem evigilans, quid viderim vel legerim, recapitulare volebam, nec quidquam præter solum illud capitulum de orandi instantia annotatum reminisci valebam; quod tamen ex integro, ut per somnum intellexeram, vigilans memoriter obtinui. Hujusmodi enim fuisse videbatur: Beatam videlicet Hadelaugam, præter generale orandi studium, quo frequenter occupabatur, hanc specialem habuisse consuetudinem, ut cum quis familiarium suorum, qui ejus se commendasset orationibus, vita excederet, tam diu infatigabiles pro illius anima preces effunderet, quoad usque locis pœnalibus ereptam et in requie collocatam ex divina revelatione cognosceret. At si quando culpis ejus, pro quo supplicabat, obsistentibus. tardius præsentialiter exaudiretur, solitam nihilominus alios quosque spiritales secum pariter ad intercendendum assumere. Ipsos quoque Pontifices missa legatione convenire, ac pro defuncti absolutione humiliter flagitare, ut in communibus Ecclesiæ conventibus facta ejus commemoratione, junctis totius populi adjuvaretur precibus.
19 Pošto je ovo iz naklonosti moje pobožnosti ovdje jednostavno umetnuto, vraćam se k vama, na vas, kažem, o kćeri jeruzalemske, okrećem oči. Radije se oslanjam na vaša svjedočanstva, vi koje bdijete uz njezine svete kosti, koje njezin grob okružujete djevičanskim zborovima, časno ga pohađate doličnim štovanjem. Što je naime ona živeći činila u tijelu, koliko je bila česta u molitvi, vi pokazujete postojanošću pobožnih molitava oko njezina groba. Tekst se dakle ovoga poglavlja življe čita u vašim djelima nego što se može izraziti riječima moje neukosti. Čas naime javne, čas skrovite ondje prinosite molitve: da je pozdravite i oslovite kao onu koja s vama prebiva vidljivom prisutnošću, natječući se pretičući jedna drugu, tako da se čini da i djelima i riječima svjedočite i govorite: Ovo je Djevica koja ljubi Djevice i svoj puk. Ovo je ona koja mnogo moli za puk i sav ovaj grad. Obdržavajući dakle uobičajene dužnosti ove pobožnosti sve žarče iz dana u dan, prenesite ih svojim potomcima kao nasljednim pravom. I pouzdano kažem da će više koristiti primjeri tolikoga redovništva podloženi očima nego riječi ove pohvale ulivene u uši. Neka bude nazočna i svojim hvaliteljima i svojim nasljedovateljima, posredovanjem zasluga i molitava isprošujući kod Boga da one kojima je ugodna slatkoća pohvale ne otežava trud redovništva koje treba nasljedovati.
19 His pro devotionis meæ affectu simpliciter hic insertis, ad vos redeo, ad vos, inquam, o fliæ Jerusalem, oculos reflecto. De vestris potius testimoniis præsumo, quæ ad sacra ejus ossa excubatis, quæ virgineis choris tumulum ejus cingitis, debito obsequio honorifice frequentatis. Quid enim ipsa vivens gesserit in corpore, quam crebra fuerit in oratione, vos circa sepulchrum ejus piarum precum ostenditis assiduitate. Hujus ergo capituli textus vivacius legitur in operibus vestris, quam imperitiæ meæ explicari possit verbis. Nunc quippe publicas, nunc secretas ibi offertis orationes: ad salutandam eam et alloquendam, tamquam visibili præsentia vobis cohabitantem, certatim alterutrum prævenientes, ut tam rebus quam verbis protestari videamini, et dicere: Hæc est Virgo amatrix Virginum et populi sui. Hæc est quæ multum orat pro populo et universa civitate ista. Solita igitur devotionis hujus obsequia serventius de die in diem exercentes, ad posteros vestros quasi hæreditario jure transmitite. Et confidenter dico, quod efficacius proderunt oculis subjecta tantæ religionis exempla, quam auribus infusa hujus præconii verba. Adsit ipsa et laudatoribus suis et imitatoribus, meritorum et precum interventione obtinens apud Deum, ut quos delectat suavitas laudationis, labor non gravet imitandæ religionis.
V. Poglavlje.
Capitulum V.
Hvala sv. Adaloge po samotničkome življenju.
Laus S. Hadelaugæ a conversatione solitaria.
Blažena Djevica Hadelauga skrovište svoga srca nastojala je uvijek pokazivati spremnim da Bogu prinese žrtvu paljenicu čiste molitve. O čemu sam on kaže: A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, i zatvorivši svoja vrata, pomoli se svomu Ocu u skrovitosti. Ipak, nezadovoljna time, po sličnosti grlice, koje smo se gore spomenuli, običavala je samotno uzdisati; tražeći i izvana skrovitost prikladnu da slobodnije prinosi žrtve molitava. Čula je naime s Abrahamom Gospodina koji joj zapovijeda i govori: Uzmi sina svoga, kojega ljubiš, Izaka, i idi u zemlju viđenja, te ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na jednoj od gora koju ću ti pokazati. Što se vama čini? Sumnjate li možda da Djevica može biti oplođena takvim potomstvom? Štoviše, što bude čednijom, to će biti prikladnijom za to začeće. Izak se naime tumači smijeh ili radost. Duhovnu dakle radost i Bogu ugodnu žrtvu klicanja s pravom bih rekao da je rodila iz jednostavne čistoće svoga srca, za čije je neprestano prinošenje vjerujemo da je vrlo često bila božanski opominjana. Uistinu, u kojem god zemaljskom kraju boravila, nije odlazila od zemlje viđenja, ona koja je ostavivši tmine grešnika živjela u svjetlu kreposti; nego je poticajem božanskoga nadahnuća bila vođena da potraži nekakvo posebno mjesto velikoga viđenja. Rođena naime plemenito, i opterećena nego urešena velikim obiljima bogatstva, žurila je zaboraviti svoj narod i dom oca svoga: ali tako da posjede podložne njoj nasljednim pravom podloži božanskome služenju, ljubeći Krista i birajući njega kao baštinika najvjernijega čuvara svoga pologa. Po svim je dakle međama svojih imanja nastojala istražiti mjesto doduše donekle udaljeno od ljudskoga življenja, a prikladno za mir duhovne nakane, gdje bi se posvetila vježbi i dragovoljnoga siromaštva i neprestane molitve, i svojim primjerom poticala druge nasljedovateljice djevičanskoga zavjeta.
Beata Virgo Hadelauga cordis sui secretarium semper paratum exhibere curabat ad offerendum Deo puræ orationis holocaustum. De quo ipse ait: Tu autem cum orabis, intra in cubiculum tuum, et clauso ostio tuo, ora Patrem tuum in abscondito. Verumtamen non hoc contenta, juxta similitudinem turturis, cujus supra meminimus, solivaga gemere consueverat; quærens etiam extrinsecus secretum liberius immolandis precum hostiis opportunum. Audierat quippe cum Abraham, præcipientem sibi Dominum et dicentem: Tolle filium tuum, quem diligis, Isaac, et vade in terram visionis, atque offer eum ibi in holocaustum super unum montium, quem monstravero tibi. Quid vobis videtur? numquid Virginem tali prole fœcundari posse ambigitis? Imo quanto fuerit castior, tanto huic conceptui erit aptior. Isaac enim risus vel gaudium interpretatur. Spirituale igitur gaudium gratamque Deo jubilationis hostiam de simplici cordis ejus puritate recte dixerim progenitam, pro qua jugiter offerenda divinitus eam frequentissime credimus admonitam. Sane in quacumque terrarum regione moraretur, a terra visionis non recedebat, quæ relictis peccatorum tenebris in luce virtutum conversabatur; sed ad perquirendum specialem quemdam magnæ visionis locum divinæ aspirationis instinctu ducebatur. Nobiliter etenim nata, et magnis divitiarum copiis onerata magis quam ornata, oblivisci festinabat populum suum, et domum patris sui: sic tamen ut possessiones hæreditario sibi jure subjectas divinæ manciperet servituti, Christum diligens, et ipsum eligens hæredem depositi sui fidelissimum custodem. Per omnes itaque prædiorum suorum fines indagare satagebat locum ab humana quidem conversatione aliquantisper semotum, quieti vero spiritualis propositi opportunum, ubi et voluntariæ paupertatis et continuae orationis vacaret exercitio, aliasque virginalis voti æmulatrices suo provocaret exemplo.
21 Vjeruje se da je, kao što je gore rečeno, u glasovitoj lozi njezina roda prethodila blaženica Djevica Gertruda, koju je, da bude urešena svetim velom za svadbu besmrtnoga Zaručnika, spomena vrijedna majkaa Hita prinijela blaženomub biskupu Amandu, čovjeku čudesne svetosti: ojačana njegovim spasonosnim savjetima, sagradila je samostan i u njemu ustanovila redovnički život, da upravlja kćer, uz veliko obilje imanja. Prethodila je u istome rodoslovlju i poštovanja vrijedna nećakinja Djevice Gertruda, imenomc Vuftruda, pod jarmom svetoga pravila uz noge njezine hranjena mlijekom riječi Gospodnje, i uzdignuta na upravljanje samoga samostana dok je ona još živjela i upravljala: i druge duhovne službenice Božje u istome samostanu, prikupljene iz staroga i plemenitoga roda Franaka. Čuvši za njihovu pobožnost, blaženica Hadelauga, silno zapaljena u ljubavi Božjoj, težila je svakodnevnim napredovanjima prema umnoženju zasluga, i oblik pobožnosti i pravednosti, kao nasljednim zakonom prenesen na sebe od njih, uzgajala je svim nastojanjem.
21 Præcessisse creditur, ut supradictum est, in præclara generis ejus linea B. Gertrudis Virgo, quam sacro velamine ad immortalis sponsi nuptias ornandam mater memorabilis a Hytta B.b Amando Episcopo miræ sanctitatis obtulit viro: cujus salutaribus consiliis roborata, monasterium construxit, vitamque inibi regularem, qui filiam præficeret, magna prædiorum copia instituit. Præcesserat etiam in eadem genealogia, neptis veneranda Virginis Gertrudis, nóminec Wuftruda, sub jugo sanctæ regulæ secus pedes ejus verbi Domini lacte nutrita, et ad ipsius monasterii regimen illa adhuc vivente, et ordinante provecta: aliæque spirituales Dei ancillæ in eodem coënobio, ex antiquo et nobili Francorum genere aggregatæ. Quarum audita religione B. Hadelauga in Dei amore vehementer accensa, quotidianis profectibus ad augmenta meritorum anhelabat, formamque pietatis et justitiæ, quasi hæreditaria lege ab illis ad se transmissam, omni studio excolebat.
22 Bilo je u ono vrijeme među ostacima njezinih posjeda samotno lug, prohodan samo zvijerima, upravo na onome mjestu gdje je sada smješten vaš samostan: koju je samoću ona sama običavala često obilaziti, tražeći željeno mjesto i iščekujući, po Božjem uređenju, da se njezina želja ostvari. U tome bijegu od svijeta i brižljivu istraživanju pustinje nije mogla onomu koji trči dodati ne-malen poticaj spomena vrijedan
22 Erat eo tempore inter reliquias possessiones ejus nemus solitarium, feris dumtaxat pervium, ipso videlicet in loco, ubi vestrum nunc situm est monasterium: quam ipsa solitudinem frequenter lustrare solebat, optatum quærens locum, et prosperari, ordinante Deo, exspectans desiderium suum. In qua seculi fuga et eremi indagatione sollicita non mediocrem currenti superaddere poterat stimulum memorabile
C puka pomagalo se molitvama. vrijedan onaj primjer blaženiced Gertruda. Koja kad je odlučila ostati u nakani djevičanstva, a otac ju je, premda nevoljku, htio predati mužu, uz pomoć majke se, koliko je mogla, skrivala u očinskome kraljevstvu; ali kad se više nije mogla skrivati, bježeći je skrenula u krajeve Istočne Franačke, na mjesto koje se zovee Karleburg u Vojvodstvu Würzburškom: i ondje je od svojih dobara u čast preblažene Djevice Marije sagradila samostan, koji ostaje sve do sadašnjega dana, gdje je postavila da poslužujuf svećenika Atalonga i đakona Bernaharda, koje je dovela sa sobom. Vjerovala je naime da će ono živo i sveto prebivalište, koje je u svome djevičanstvu posvetila Bogu, po zagovoru njegove blažene Roditeljke ostati bez ikakve ljage: i stoga je u štovanje njezino dala posvetiti i građevinu vanjskoga hrama.
C populi adjuvaretur precibus. rabile Beatæ illudd Gertrudis exemplum. Quæ cum in virginitatis proposito permanere decrevisset, pater autem, licet invitam, marito eam tradere voluisset, auxilio matris, quamdiu potuit, in regno paterno delituit; sed cum diutius latere non posset, fugiendo divertit in partes Orientalis Franciæ, in locum quie Karleburg in Ducatu Herbipolensi dicitur: ibique de facultatibus suis in honorem beatissimæ Virginis Mariæ monasterium construxit, quod usque in præsentem permanet diem, ubif Attalongum Preshyterum, et Bernahardum Diaconum, quos secum adduxerat, ministrare constituit. Credebat enim vivum illud et sanctum habitaculum, quod in virginitate sua Deo consecraverat, per beatæ Genitricis ejus interventum sine contaminatione permansurum: ideoque in veneratione ejus etiam exterioris templi dedicari fecit ædificium.
B
B
23 Na isti je način i blažena Djevica Hadelauga, bježeći od vidljivih i nevidljivih kvaritelja duša, postavila u svome srcu, štoviše zaklela se s Prorokom govoreći: Ako uđem u šator doma svojega, ako se popnem na postelju ležaja svoga, ako dam sna očima svojim i vjeđama svojim drijemanje, i počinak sljepoočicama svojim, dok ne nađem mjesta Gospodinu, šatora Bogu Jakovljevu. I dok u gore spomenutoj samoći nije prestajala neprestanim molitvama kucati na uši božanske pobožnosti, da bi se kakvim znakom odozgo njoj pokazanim utješila i uvjerila o učinkovitosti svoga zavjeta; napokon je pronašla unaprijed izabrano mjesto označeno očitom objavom. Pripovijeda se naime da je, dok je sama ondje boravila, nakon obavljenih bdijenja noćne molitve, nekoga vremena u praskozorje, na samome mjestu gdje je molila, pronašla toliko prostora koliko je bilo dovoljno za polaganje temelja samostana, tako sa svih strana razgraničenoga i odvojenoga očitim međama da nipošto nije mogla sumnjati da su crte građevine koja se ima podići njoj unaprijed određene anđeoskim posredovanjem. a Drugi rukopis Hita: pučki Vita, i Iduberga o kojoj ćemo govoriti 8. svibnja: bila je majka svetih Djevice Gertrude i Bege., b Slavi se sv. Amand biskup Maastrichta 6. veljače, uz koji se dan o njemu donosi mnogo toga., c Ona se u Životu sv. Gertrude 17. ožujka naziva Vilfetruđa, gdje se govori i o mnogim njezinim duhovnim kćerima., d Je li ona bila kći blaženih Pipina i Ite, sestra sv. Gertrude Nivelske, ili unuka njezine sestre Bege, kći Pipina Herstalskoga, istraženo je ovdje u § 3. i 10. veljače uz Život sv. Skolastike po Hijeronimu Dunaersheiniju u 8. poglavlju Zabilježeno., e Drugi rukopis Karelburg., f Isti rukopis Attholongum, o njemu je također bilo govora.
23 Eodem modo et beata Virgo Hadelauga visibiles et invisibiles animarum fugiens corruptores, statuerat in corde suo, imo juraverat cum Propheta dicens: Si introiero in tabernaculum domus meæ, si ascendero in lectum strati mei, si dedero somnum oculis meis et palpebris meis dormitationem, et requiem temporibus meis, donec inveniam locum Domino, tabernaculum Deo Jacob. Cumque in supradicta solitudine continuatis precibus divinæ pietatis aures pulsare non cessaret, ut aliquo indicio coelitus sibi ostenso consolari et de afflutra voti sui efficacia certificari mereretur; tandem præelectum a Domino locum manifesta revelatione designatum invenit. Fertur quippe cum sola ibidem demoraretur, post peractas nocturnæ orationis excubias, quodam tempore primo diluculo, in ipso, quo oraverat, loco tantum spatii, quantum ad jacienda monasterii fundamenta sufficeret, tam evidentibus terminis undique distinctum atque separatum reperisse, ut erigendi ædificii lineas angelico sibi ministerio præfixas nullatenus posset ambigere. a Alterum MS. Hitta: vulgo Yita, et Iduberga de qua agemus 8 Mait: mater fuit SS. Gertrudis Virg. et Beggæ. — b Colitur S. Amandus Ep. Trajecten 6 Febr. ad quem diem multa de eo traduntur. — c Hæc in Vita S. Gertrudis 17 Martii Wilphetrudis appellatur, ubi et de ultis ejus spiritalibus filiabus agitur. — d Hæcne fuerit BB. Pippini et Itæ filia. S. Gertrudis Nivellensi soror, an ejus sororis Beggæ neptis, filia. Pippini Herstalli, quastium hic § 3 et 10 Febr. ad Vitam S. Schola-ticæ per Ilteronymun Dunaersheinium cap. 8 Notatam. — e Alterum MS. Karelburg. — f Idem MS. Attholongum, de eo itidem actum.
Capitulum VI.
Capitulum VI.
Hvala sv. Hadelaugi zbog ljubavi ili velikodušnosti.
Treba da zapjevamo svi mi, a osobito vi, kćeri jeruzalemske, jer se glas grlice, koje smo se malo prije spomenuli, čuo u našoj zemlji, naime blažené Hadelauge, koja je umjesto pjesme pustila uzdah i poučila nas da tugujemo po primjeru njezine žalosti. Jer ovdje je našla gnijezdo gdje bi smjestila i hranila svoje piliće. Ali daleko bilo da to podnosite s ogorčenjem i smatrate uvredom ako od mene čujete da se zovete njezinim pilićima, vi koje se čini da više umanjujete njezinu čast ako to isto ne ispovijedate i bez moje tvrdnje. Jer kad vaše tjelesne oskudice najugodnije okrepljuje gozbama svojih imanja i svojih primjera, zar vas, gotovo kao piliće umjesto grlice, u miru gnijezda ne krijepi pobožnom sitošću hrane? Tko pak može dostojno izložiti koliko je radosti i veselja blažena Djevica, koju slikovito nazivamo imenom grlice, tada začela? Koliko je zahvalnosti iskazala Bogu kad je, uslišavši želju njezina srca, pokazao mjesto koje je tako tjeskobno tražila? Ovdje je zaslužila žrtvovati svoga sina Izaka, kojega je ipak zadržala na životu, kao što je i onaj kojega je Abraham prinio bio i žrtva i izbjegao nepovrijeđen.
Kako se to može učiniti, Apostol jasno uči govoreći: Zaklinjem vas milosrđem Božjim da prinesete svoja tijela kao žrtvu živu, svetu, Bogu ugodnu, kao svoje duhovno bogoslužje. Žrtva se, naime, ubija da bi se prinijela, ali živa žrtva jest tijelo koje je za Gospodina trpjelo, koje se i naziva žrtvom i živim, jer živi u krepostima, a usmrćeno je od mana. Žrtva, dakako, jer je i ovome svijetu mrtvo po zlim djelima, a živo zato što čini sva dobra koja može. Koje bi se pak mjesto moglo naći prikladnije za prinošenje ove žrtve od zemlje viđenja, mirnog boravišta samoće? Samoću pak ne kažem jednoličnu, nego dvostruku, naime vanjsku i nutarnju, to jest mjesta i duha. Stoga je Psalmopisac, da bi, uklonivši od sebe nemire, mogao u potpunoj slobodi prinijeti ovu žrtvu, želio govoreći: Tko će mi dati krila kao u golubice, pa da odletim i počinem? Prisjećao se možda one golubice koja je u vrijeme potopa bila puštena iz Noine korablje, pa kad nije našla gdje bi joj počinula noga, vratila se Noi u korablju. Njezinim se primjerom posluživši, raduje se zbog dopuštenog mu, žuđenog mjesta mirne samoće, govoreći: Evo, udaljio sam se bježeći i ostao sam u samoći. A na drugom mjestu, govoreći jasnije o prinošenju same te žrtve: Raskinuo si, kaže, okove moje, i prinijet ću žrtvu hvale. Tako se i blažena Djevica Hadelauga ispunjavala neprocjenjivom radošću zbog pronađene prilike ljubljene samoće, znajući da je ovo mjesto najprikladnije za njezinu žrtvu. Stoga, kad je Abraham nazvao ime onoga mjesta, Gospodin vidi, i sve do današnjega dana govori se: Na gori će Gospodin vidjeti. Uistinu je, naime, ovo mjesto zbog prosvjetljenja koje je blažena Djevica ovdje zaslužila postići moralo biti počašćeno ovim imenom, i uvijek na gori, to jest u tolikoj uzvišenosti kreposti, Gospodin će vidjeti, jer su oči Gospodnje nad pravednicima. I tako je doista na izabranom mjestu samoće, prinoseći žrtvu hvale, u ljubavi prema Bogu vježbala svoje osjećaje.
Laus S. Hadelaugæ a Caritate vel munificentia.
C audendum est omnibus nobis, præcipue autem vobis, filiæ Jerusalem, quia vox turturis, cujus paullo ante meminimus, audita est in terra nostra, Beatæ scilicet Hadelaugæ, quæ gemitum pro cantu edidit, nosque ad lugendum luctus sui exemplo informavit. Hic namque invenit nidum, ubi reponeret ac nutriret pullos suos. Absit autem, ut indigne feratis ac pro injuria deputetis, si ejus vos dici pullos a me audiatis, quæ magis illi detrahere videmini, si non idipsum etiam absque mea assertione confiteamini. Namque cum corporates indigentias vestras collatis prediorum suorum exemplorum dapibus jucundissime recreat, nonne quasi pullos turturis vice, in tranquillitate nidi pia nutrimentorum saturitate refocillat? Quis vero digne explicare valeat, quantum jucunditatis et lætitiæ beata Virgo, quam turturis nomine typice appellamus, tunc conceperit? quantas Deo gratiarum actiones persolverit, cum exaudito cordis ejus desiderio tam anxie quæsitum ei locum ostendit? Hic immolare meruit Isaac filium suum, quem tamen retinuit vivum, sicut et is quem Abraham obtulit, et hostia fuit et incolumis evasit.
Quod qualiter fieri possit, Apostolus manifeste docet dicens: Obsecro vos per misericordiam Dei, ut exhibeatis corpora vestra hostiam vivam, sanctam, Deo placentem, rationabile obsequium vestrum. Hostia quippe occiditur ut offeratur; sed hostia vivens est corpus pro Domino afflictum, quod et hostia dicitur et vivens; quia vivit in virtutibus, et est a vitiis occisum. Hostia videlicet, quia etiam huic mundo a pravis actibus est mortuum, vivens autem, quia cuncta, quæ prævalet, bona operatur. Quis vero locus ad immolandam hanc hostiam aptior inveniri potuisset terra visionis, quieta mansione solitudinis? Solitudinem vero non uniformem dico sed duplicem, exteriorem et interiorem, loci videlicet et animi. Unde Psalmista, ut exclusis a se tumultibus, absoluta libertate immolare posset hostiam hanc, optabat, dicens: Quis dabit mihi pennas sicut columbæ, et volabo et requiescam? Recordabatur fortassis columbæ illius diluvii tempore de arca Noe emissæ, quæ cum non invenisset, ubi requiesceret pes ejus, reversa est ad Noe in arcam. Cujus exemplo usus, concessum sibi, quem concupierat, quietat solitudinis locum, gratulatur, dicens: Ecce elongavi fugiens, et mansi in solitudine. Et alibi de oblatione ipsius hostiæ expressius loquens: Dirupisti, inquit, vincula mea, et sacrificabo hostiam laudis. Ita et beata Virgo Hadelauga inæstimabili replebatur jucunditate pro inventa dilectæ solitudinis opportunitate, sciens hunc locum suæ aptissimum hostiæ. Unde cum Abraham appellavit nomen loci illius, Dominus videt, et usque in hodiernum diem dicitur, In monte Dominus videbit. Vere enim locus iste pro illuminatione, quam beata Virgo hic assequi promeruit, hoc nomine honorari debuit: et semper in monte, id est, in tali virtutum celsitudine, Dominus videbit, quia oculi Domini super justos. Et sic quidem in electo solitudinis loco, laudis hostiam immolando, in dilectione Dei suos exercebat affectus.
25 Ali budući da se ljubav dijeli na dvije zapovijedi, tako da se ni bližnji ne ljubi bez ljubavi prema Bogu, ni Bog se ne ljubi kako valja bez ljubavi prema bližnjemu, počela se čudesnom revnošću širiti i u ljubavi prema bližnjemu: jer, položivši na istome mjestu temelje bazilike, dala je uokolo podići i prikladna prebivališta za službenice Božje. I samu se sebe tako pokazala u služenju Bogu da je glasoviti glas o njezinu imenu ondje ubrzo okupio mnoge Djevice koje će služiti Bogu pod redovničkim stegom: kojima je majčinskom pobožnošću u svemu skrbila i pružila takvo obilje imanja da je, premda ništa nisu imale u vlastitom posjedu, ipak iz zajedničkih prihoda namirivala svaku njihovu oskudicu. Ali čemu vam ponavljam kao nepoznato ono što vam je poznato? Jer njezina drevna darežljivost i vama je još danas svježa, i ono što drugi o njoj tvrde samo riječima, vi potvrđujete svakodnevnim koristima.
25 Verum quia duobus præceptis distinguitur caritas, ut nec sine Dei amore proximus, nec sine amore proximi recte diligatur Deus, etiam in proximi caritate miro se studio dilatare coepit: nam jactis in eodem loco basilicæ fundamentis, congrua nihilominus ancillarum Dei habitacula circumquaque erigi fecit. Semetipsam quoque talem in Dei servitute exhibuit, ut præclara nominis ejus fama plures eo Virgines, Deo sub regulari tramite famulaturas, in brevi congregaverit: quibus pietate materna in omnibus consulens, tantam prædiorum contulit abundantiam, ut licet nil proprium haberent, ex communibus tamen redditibus omnem earum suppleret indigentiam. Sed quid vobis nota, velut incognita replico? Antiqua enim illius largitas vobis etiam hodie recens est; quodque alii de illa solis asserunt sermonibus, vos quotidianis probatis utilitatibus.
26 Kolikom je ljubavlju služila ublažavajući potrebe bližnjih, od tada i nadalje ne samo vama, nego i svima koji u vašem samostanu budu nasljeđivali iz naraštaja u naraštaj, uvijek istom velikodušnošću neće prestati očitovati. Ovaj spomen njezine darežljivosti trebalo bi utisnuti u srce škrtcu koji zgrće blago i ne zna komu će ga sabrati, koji se uzda u nesigurnost bogatstva i nije bogat u Bogu. Ali trebalo je da primjer njezine štedljivosti čuju rasipnici koji se međusobno potiču na zloupotrebu Božjih darova govoreći: Dođite i uživajmo u dobrima koja postoje, i služimo se stvorenjem kao u mladosti hitro. Napojimo se skupocjenim vinom i mirisima, i neka nas ne mimoiđe cvijet vremena, okrunimo se ružama prije nego što uvenu. Neka ne bude nijedne livade kroz koju ne prođe naša raskoš, nitko od nas neka ne bude bez udjela u našoj raskoši, posvuda ostavimo znakove veselja, jer ovo je naš dio, crni, i ovo je naša kob. Neka naprotiv kažu Djevice, nasljedovateljice blažene Djevice Hadelauge, neka kažu ono što su naučile iz njezinih glasovitih primjera: Dođite i uživajmo u dobrima koja su uistinu dobra i ne prolaze s vremenom, naime u nebeskim dobrima koja nikada ne presahnu. Okušajmo ih unaprijed u nadi da se napokon zasitimo u zbilji, obilujmo slastima oslonjene na Ljubljenoga, koji je pred nama postavio stol nasuprot onima koji nas tlače, i pomazat će uljem glave naše: a čaša njegova koja opija kako je divna, čaša od začinjena vina i mošt od mogranja njegovih. Neka nas ne mimoiđu cvjetovi kreposti, ništa u nama neka ne bude uvelo, ništa neka ne bude suho, nego u onomu koji je cvijet polja i ljiljan dolina neka sve naše ozeleni, neka sve procvjeta.
26 Quanta caritate circa sublevandas proximorum necessitates inservierit, ex tunc et deinceps non tantum vobis, sed etiam omnibus qui in coenobio vestro a generatione in generationem successerint, eadem semper munificentia declarare non cessabit. Hoc liberalitatis ejus memoriale inculcandum esset avaro, qui thesaurizat, et ignorat cui congregabit ea; qui in incerto divitiarum sperat, nec in Deum dives est. Sed parcimonie ejus exemplum audire oportuerat prodigos; qui ad abusionem munerum divinorum semetipsos adhortantur, dicentes: Venite et fruamur bonis quæ sunt, et utamur creatura tamquam in juventute celeriter. Vino pretioso et unguentis nos impleamus, et non prætereat nos flos temporis, coronemus nos rosis, antequam marcescant. Nullum pratum sit quod non pertranseat luxuria nostra, nemo nostrum sit exors luxuriæ nostrae, ubique relinquamus signa lætitiæ, quoniam hæc est pars nostra,
Atra, et hæc est sors nostra. Dicant e contrario Virgines, B. Hadelaugæ Virginis imitatrices; dicant, quod præclaris ejus didicerunt exemplis: Venite et fruamur bonis, quæ vere bona sunt, nec cum tempore transeunt: bonis scilicet cœlestibus, quæ numquam deficiunt. Prægustemus ea interim in spe, ut tandem satiemur in re, affluamus deliciis innixæ super Dilectum, qui paravit in conspectu nostro mensam, adversus eos qui tribulant nos, impinguabitque in oleo capita nostra: et poculum ejus inebrians quam præclarum est, poculum ex vino condito et mustum malo granatorum suorum. Non prætereant nos virtutum flores, nihil in nobis marcidum, nihil sit aridum; sed in ipso, qui flos est campi, et lilium convallium, omnia nostra virescant, omnia floreant.
Capitulum VII.
Capitulum VII.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.