Stranica 1., stupac 2. Sv. Eubertu, biskupu, dodaj: Sv. Polikarp, biskupi. Sv. Severijan, Stranica 2., stupac 1. Prije sv. Cinnije dodaj: Sv. Sever, vojnik, zaštitnik Montefalca u Italiji. Ondje stupac 1., dodaj: Sv. Gala, djevica Bogu posvećena, u Galiji. B Na istoj stranici izbriši ono što se u popisu propuštenoga, stupac 1., redak 5., nalazi o sv. Polikarpu, biskupu. I ono što je na str. 3., slovof; o sv. Severijanu, biskupu.
O SV. IGNACIJU, BISKUPU ANTIOHIJSKOM, MUČENIKU.
Stranica 35., stupac 1., br. 7., redak 30., iza onih riječi: temporibus esset peracta, pošto se ostalo izbriše, neka se spoji ovo iz sljedećega retka: (ex cujus Homilia Evagrius confirmat, etc.)
O svetim biskupima polikarpu i severijanu
Javno su štovanje nekoć 1. veljače zadobili sveti biskupi Polikarp i Severijan. Tako je prije otprilike 300 godina Pietro de' Natali, biskup Jesola, u Catalogus Sanctorum, knj. 2., pogl. 130., br. 45., napisao: Polikarp i Severijan, biskupi: njihov se blagdan slavi 1. veljače. Slažu se ne malobrojni martirologiji, dijelom napisani rukom, dijelom otisnuti tiskom. Među njima je neki doneseni iz Lotaringije ili francuske Šampanje, i koliko mogu zaključiti po načinu pisma, nešto stariji od doba biskupa iz Jesola, u kojem je njihov spomen na ovaj dan posvećen ovim riječima: Na sam dan svetih biskupa Polikarpa i Severijana. Isto ima rukopis isusovačkoga kolegija u Leuvenu, kao i C rukopis Florarium. Hermann Greven u dodatku uz Usuarda, i rukopis crkve sv. Gudule u Bruxellesu: Na sam dan sv. Polikarpa i Severijana, biskupa. Rukopisni kodeks karmelićana u Kölnu: papa. Martirologij objavljen u Kölnu god. 1490., i drugi s Doctrinale Clericorum iste godine, te zasebno god. 1475., oba u Lübecku; kao i više rukopisa označenih Usuardovim imenom, ali isprepletenih: Na sam dan svetih biskupa Polikarpa i Severijana, ispovjedalaca.
čija su djela izmišljena, da je onamo pošao u Španjolsku, bio uveden u otajstva vjere, zaređen za arhiđakona od njega već biskupa: kad je naposljetku okrunjen lovorikom mučeništva oko god. 130., postavljen na njegovo mjesto, napokon
2 Tko su pak bili ovi sveti biskupi, u kojem su dobu živjeli, koje su crkve držali, nipošto se ne izlaže u navedenim kodeksima. Neki tvrde da su bili biskupi grada Brage u drugom stoljeću nakon Krista. Crpljeno iz kronike Julijana Petra, koju ipak ne odobravaju svi učeni ljudi. U njoj se pod godinom 107., br. 41., nalazi ovo: U Bragi poslije sv. Ovidija sv. Polikarp, biskup Brage, pod godinom 130. Zatim pod godinom 282., br. 80., čita se ovo: Cvjeta spomen sv. Fabijana, biskupa Brage, nasljednika Sererijana, koji je naslijedio Polikarpa: preminuo 23. kolovoza godine 320. Jorge Cardoso u Hagiologio Lusitano, pod 26. siječnja, slavi Polikarpa, biskupa Crkve u Bragi, kao istaknuta u nauku i svetosti, po kojim je stupnjevima uzašao na onu katedru, kad još nije bila ukorijenjena častoljubivost u traženju takvih službi. Je li mučeništvom završio život ili kakva je druga djela učinio, kaže da je posve nepoznato. Zatim u komentarima sumnja je li to možda onaj kojega toga dana časti Rimska Crkva, biskup iz Smirne u Aziji, i je li Braga bila za Smirnu ono što, kako smatra netko koga on navodi, Meliton prenesen iz Sarda u Bragu. Rodrigo da Cunha, nadbiskup Brage, u Tractatus o prvenstvu te Crkve, stranica 209., o sv. Ovidiju i dvojici nasljednika piše ovako: III. Sv. Ovidije, Rimljanin, smatran mučenikom, preminuo je oko godine 130. ili tu negdje. Njegov rođendan slavi se u ovoj Crkvi na dan u lipnju. IV. Sv. Polikarp je obnašao biskupsku službu u isto vrijeme: kada je pak preminuo, nesigurno je. V. Serarijan, nasljednik sv. Polikarpa, godine koje je preminuo neizvjesno je. Ali iz kojih je spomenika to crpio, ne navodi, niti slavi li se Polikarp, ili kojega dana, kojega inače naziva svecem, a ne i nasljednika.
3 Juan Tamayo de Salazar smatra da je, nepoznat onima u Bragi, on iz biskupa iz Jesola izveo dan prijelaza obaju biskupa: jer se, po njegovu mišljenju, blagdan obaju slavi 1. veljače; i da treba zvati Serenijanom onoga kojega oni iz Brage s Julijanom zovu Sererijanom: štoviše i Cunha Serarijanom, kako smo rekli. Navodili smo riječi biskupa iz Jesola: niti kaže da su bili iz Brage, i drugoga naziva Severijanom, a ne Serenijanom. Ono je uistinu veoma strano mome duhu da ono čija se djela priznaje da su nepoznata, to sastavlja vlastitom domišljatošću. Tamaya poštujem, muža izvanredna pobožnošću, učenošću i čovječnošću; ali nipošto ne bih želio da mi bude dopušteno da pripovijedam o svecima djela koja niti sam vidio niti ih mogu učvrstiti svjedočanstvom ikojega pisca ili čvrstim spomenikom starine. Kaže da je Polikarp rodom bio Grk, odgojen na Siciliji i prožet književnošću: da je prionuo uz Ovidija, onamo prognanoga zbog Pizonove urote, i s njim otišao u Španjolsku, bio uveden u otajstva vjere, zaređen za arhiđakona od njega već biskupa: kad je naposljetku okrunjen lovorikom mučeništva oko god. 130., postavljen na njegovo mjesto, napokon A napokon preminuo oko godine 180. ili tu negdje: doista starac, koji je godine Kristove 65. štovao Ovidija prognanoga iz Rima, ne posve dječak, nego u dobi sposobnoj za takve službe, recimo 15 ili 16 godina, tako da se očito mora reći da je od godine 49. ili 50. do 180. navršio 130 godina. Što Serenijan? Tako ga naime naziva. Rođen u Samonu, gradiću u Galiciji, u plemenitoj obitelji Serena, slušao je Polikarpa u Bragi, poučen u otajstvima Kristove vjere, imenovan arhiđakonom, a nakon Polikarpove smrti biskupom: pošto je u toj službi navršio 1 godinu, preminuo je 1. veljače. To je Tamayo.
4 Kad bi bilo pouzdano na temelju posve neupitnih svjedočanstava da su u Bragi postojali biskupi Polikarp i Severijan, i da su obojica upisani u popise nebesnika, premda bi bio neizvjestan njihov nebeski rođendan; ipak ne bih prekoravao one koji bi nagađali da se u martirologijima koje smo naveli govori o njima samima. Ali to je nesigurno i ni na koji način nama pouzdano: niti je onaj koga spominju, Serenijan ili Serarijan, ili svakako, kako Tamayo sasvim pogrešno ispravljajući biskupa iz Jesola prepravlja, Serenijan, poznat u martirologijima, nego Severijan. Jesu li dakle ovi biskupi različiti od svih onih kojih se u svetim popisima nalaze imena, ali su piscima nepoznata kao njihova djela i doba tako i sjedišta; ili se moraju ubrojiti među one koji se spominju drugdje, ostavljamo u neizvjesnosti. I uistinu, da bi ovo posljednje komu moglo izgledati vjerojatnijim, kao što se i nama ranije činilo, najstariji martirologiji donose ne baš neznatan poticaj.
B 3 Najstariji rimski martirologij, koji nosi ime sv. Jeronima, glasi ovako: U gradu Smirni, rođendan biskupa Polikarpa, i Peonija, i drugih sedmorice. Isto, Peonija i drugih petorice. Beda, Raban, Notker i rukopis sv. Maksimina: U Grčkoj sv. Polikarpa, biskupa. Drugi se suzdržavaju od naslova biskupa. Rukopis samostana sv. Cirijaka u Rimu: U Grčkoj sv. Polikarpa, Dionizija, mučenikâ. Vrlo stari rukopis našega Philippea Labbea: Drugdje Polikarpa, Peonija, Publija, Severa, ispovjedalaca. Martirologij aachenske crkve: Rođendan sv. Dionizija i Polikarpa. Možda je dakle u nekim crkvama iz kojega god razloga na ovaj dan sa 26. siječnja prenesena proslava sv. Polikarpa, biskupa i mučenika iz Smirne; a drugdje sv. Severijana, biskupa Gévaudana, s 25. siječnja: te su tako upisana imena svakoga u kalendare onih crkava, odakle su ih prepisali oni koji su sastavljali martirologije. Ali ne bih želio da se ova nesigurna nagađanja uzimaju kao sigurna. Tko sazna što sigurnije, steći će našu naklonost ako to podijeli.
C O SV. PAVLU, BISKUPU TRICASTINSKOM
S Stranica 93., stupac 2., iza br. 6., neka se doda ovo: Braća Sainte-Marthe u 3. svesku Gallia Christiana pod biskupima Tricastina o njemu prenose ovo: Sv. Pavla, koji je dao ime gradu Tricastinu, spominju diptisi, rođenoga u Reimsu, te da je radi izbjegavanja progona niz vode rijeke Rone pristao na područje Avignona, blizu gore Mézeray, gdje je nekoć podignuta glasovita bazilika s njegovim imenom. Nakon smrti bl. Torquata zaređen je za biskupa. O njemu opširnije prenosi Proprium Tricastinske Crkve da je božanski bilo objavljeno D da treba potražiti nekoga Pavla izabrana od Gospodina kako bi obnašao vrhovno svećeništvo. Kad je dakle bio tražen naokolo, napokon je, dok mu je Božanska blagost providjela da će biti posuda izabrana, pronađen. I nakon nekih čudesa koja se pripovijeda da su se dogodila prigodom njegova uzdignuća, poput šibe koja je zabodena u zemlju čudom procvjetala, dodaje ovo: Tada Pavao, shvaćajući Božju dobrotu prema sebi i bojeći se da protiv sebe ne izazove težu njegovu strogost, odmah prignuvši šiju, zamolio je blagost svemogućega Boga, kojemu se svidjelo da u njemu učini takvo što, i od njega zatražio mudrost da pravedno upravlja narodom koji mu je Bog povjerio. Pošto je pak sluga Božji dovršio molitvu, sve što se oko njega zbilo rekao je svojoj zaručnici koja je još ostajala u djevičanstvu, a ona, radosno pristupivši ljubavi prema djevičanstvu, zamolila je da se dopusti da se zatvori u samostanske zidine: on se pobrinuo da se ona po svojoj želji pridruži zajednici redovnica u samostanu u Arlesu. Tada se posve povjeravajući Božjemu poretku, koji svime upravlja i uređuje kako hoće, odveden da bude uzvišen na biskupsku katedru. Njegov je život bio proslavljen mnogim čudesima, stoga je sam grad Tricastin izabrao njega za svoga zaštitnika, a blagdan se slavi prvoga veljače. Sveto je tijelo dugo počivalo u katedralnoj crkvi u Tricastinu položeno u srebrne škrinje, a jedna od njegovih ruku odvojena zasebno od spomenutoga tijela, kojoj je bio posvećen svečani blagdan. To su sveto tijelo godine tisuću petsto šezdeset prve, dvadeset četvrtoga dana prosinca, heretički novatori nasilno ušavši u spomenutu crkvu, oskvrnuvši spomen svetoga ispovjedaoca, spalili zajedno s moćima svetih biskupa Amantija i Euzebija. To se bilježi u arhivima kaptola iste crkve. Toliko braća Sainte-Marthe, koji zatim govore o sv. Amantiju i Euzebiju, i tvrde da se onaj časti 6. veljače, a ovaj 23. ožujka. Sv. Torquata pridružujemo sv. Pavlu slijedeći Le Saussaya, čiji se blagdan inače slavi 31. siječnja, što zapažaju isti braća Sainte-Marthe.
O sv. Torquatu, biskupu tricastinskom
H Stranica 93., na kraju stupca 2., neka se doda ovo: BILJ. 5. Iz tiska je izišla Gallia Christiana koju su objavila braća Sainte-Marthe, u kojoj se o ovome svetom biskupu iznosi ovo: Sv. Torquatus ima blagdan u drevnom bogoslužju Viviersa 31. siječnja, F Tricastinske Crkve, u kojem se ništa posebno ne bilježi o njegovu životu. Počiva u samostanu sv. Marije od Cruas: ondje je od heretičkih novatora spaljeno njegovo sveto tijelo. Još postoji drevna kapelica posvećena njegovu imenu na području Suze-Rousse, u tricastinskoj biskupiji, ali se ne zna tko je bio njezin utemeljitelj. To oni: iz čega zaključujemo da je to onaj isti sv. Torcacus, biskup i ispovjedalac, kojega je Greven naveo 31. siječnja. kapelica.
O SV. SEVERU U GRADU MONTEFALCO U UMBRIJI, Uvodni komentar.
Montefalco je gradić Umbrije, na ljupkim brežuljcima, kako piše Leandro, doduše novim imenom, ali vrlo napučen. To Ferdinando Ughelli u 1. svesku Italia sacra, 2. dio, stupac 172., piše da je izgrađen od ruševina Corcorona nakon godine 1200. Lodovico Jacobilli u 1. svesku De Sanctis Umbriae, str. 180., kaže da je sagrađen godine 1242., na samome mjestu gdje je prije stajao Corcorono, ali zatvoren manjim opsegom. Ondje se osobitom čašću, kako prenosi Ferrari u Catalogus Sanctorum Italiae, časti sv. Sever, ispovjedalac, drugi (kako kaže Jacobilli) zaštitnik samoga gradića.
2 Njegova djela dajemo iz rukopisa Vita S. Fortunati Presbyteri, koji ćemo objaviti na dan 1. lipnja. Na talijanskome ih je isto, ali nešto opširnije, sastavio Jacobilli: dotaknuo se toga Ferrari pod 22. listopada, i Ughelli na navedenome mjestu kad govori o sv. Speu, ili Speusu, biskupu Spoleta: jer je
3 on posvetio crkvu koju je sv. Sever sagradio za prezbitera sv. Fortunata. Pošto je obavljeno to posvećenje, ondje je osam dana ostao isti sveti biskup i ondje zaredio razne prezbitere i klerike.
4 Kad je pak jedne noći u toj crkvi sv. Sever molio, vidio je isti Speo (jer je i on ondje bio nazočan) kako kroz otvoreni prozor u crkvu ulijeće najbjelja golubica i stoji iznad Severove glave, držeći u kljunu ceduljicu; zatim, ispustivši je, odlazi onamo odakle je došla i uzlijeće u nebo. Pristupa biskup i, uzevši pobožno u ruke ceduljicu, pročitava do kraja riječi koje su bile napisane na njoj, ove riječi: Kruna je na tvojoj glavi dragocjena, kojom će te zaodjenuti Gospodin. Odmah pade biskup pred Severove noge, a pred njegove Sever: zatim se, zagrlivši uzajamno s velikom ljubavlju, neko vrijeme zadržaše u šutnji, a onda obojica zahvališe Bogu, začetniku svih dobara. Biskup se, pošto je sa svojim klerom otpjevao jutarnje molitve, vrati u Spoleto, davši Severu za ono što je bilo potrebno toj crkvi koliko god je htio funti zlata, koje je Sever razdijelio siromasima; a ono što je bilo potrebno za ures toga hrama, pobrinut će se o svome trošku.
5 Ferrari naznačuje da je golubica stajala ne iznad glave sv. Severa, nego sv. Spea, pišući o tome ovako: Proslavio se također čudesima; jer dok je posvećivao crkvu posvećenu sv. Fortunatu B po sv. Severu, kažu da je golubica s neba doletjela nad njega i ostavila natpis: Dragocjena je danas kruna na njegovoj glavi. I isto je vidio i napisao Ughelli: Dok je blaženi biskup posvećivao crkvu u čast sv. Fortunata, prezbitera i ispovjedaoca, koji se kod gradića Corcorona u crkvi Turritana proslavio krepostima, čudesima i razgovorom anđela, koju mu je podigao vojnik Sever; Duh Sveti se pojavio nad njim vidljivo u liku golubice: položio je tijelo sv. Fortunata i ondje posvetio klerike u svete redove itd. Sve je to rečeno o sv. Speu. Dvosmisleno se čini da govori Jacobilli u Vita S. Spei pod 22. studenoga. slavi se 23. listopada: ali glavna je svečanost D prvoga veljače, kada se časti i drugi biskup Ravenne, Sever.
7 O prvoj crkvi sv. Fortunata koju je sagradio sv. Sever, te o moćima i štovanju obojice, Francesco Gonzaga u De Origine Seraphicae Religionis, 2. dio, franjevačka pokrajina, samostan 31., koji je sv. Fortunata u Montefalcu, piše ovako: Postojala je nekoć nedaleko od gradića nazvanoga na talijanskome Montefalco neka crkvica pod naslovom sv. Fortunata, doduše napuštena, ali na neki način obilata prihodima, o kojoj je briga ležala na prečasnome gospodinu Latinu, nadbiskupu Tranija. Želeći dakle tu crkvu unaprijediti u pravi samostan, pobožna je općina veoma ponizno zamolila papu Martina V. da joj to bude dopušteno iz prihoda koji odatle pritječu i idu u korist spomenutoga prečasnoga Latina: i pošto je primila ovlast po željama, koju je potpisao i vrhovni svećenik papa Eugen IV., kako iz spomenutih prihoda tako i iz nekih drugih dobara koje je pobožni Almerico iz Montefalca oporukom ostavio za to djelo, sagradila je prilično lijepo ovaj samostan, pod starijim zazivom sv. Fortunata, oko godine od radosnoga Kristova rođenja 1442. I dodijelila ga je na stanovanje franjevcima opservantima, kojih ondje u sadašnje vrijeme i dalje ustrajava dvanaest.
8 Tim trima tijelima blaženika urešena je ova sveta crkva, naime Fortunata, u čiju je čast bila posvećena drevna kapela i po prečasnome biskupu Spoleta; Severa iz Martana, presvetoga čovjeka, začetnika i utemeljitelja iste kapele, i oca Franje iz Stronconea, franjevca, čija je svetost bila tolika da se svemogući i dobri Bog udostojao po njemu učiniti mnoga čudesa. Premda je ovaj treći blaženi otac u velikom štovanju kod žitelja Montefalca: ipak prva dvojica kao posebni zaštitnici i zagovornici bivaju od istih čašćeni nekakvom posebnom vrstom pobožnosti i časti.
9 Toliko Gonzaga. Da se rođendan bl. Franje iz Stronconea, ili iz Stronconea, slavi na dan 15. travnja, prenose Arturo a Monasterio i Jacobilli: i ovaj pripovijeda da je on prenio tijela prezbitera sv. Fortunata i konjanika sv. Severa na časnije mjesto; da je obično često pohodio i štovao njihove grobove, te da je njihovu zaštiti preporučivao sebe i gradić Montefalco, kojega su zaštitnici. Ne držim da je ovo onaj prijenos sv. Severa koji se slavi 23. listopada; nego raniji drugi, kad je iz Varana njegovo tijelo F preneseno u crkvu sv. Fortunata.
10 Ferrari u općem Catalogus Sanctorum o njemu postupa pod onim danom 23. listopada kao da mu je rođendan: Kod Montefalca u Umbriji, kaže, sv. Sever, ispovjedalac. Kao i u Catalogus Sanctorum Italiae, gdje dodaje i ono što je poslije spomenuo i Jacobilli: Bio je sv. Sever ljupka, mirna i poštovanja dostojna izgleda, kako pokazuju njegove drevne naslikane slike. Spominje ipak ondje i prijenos; ali slavi li se onoga dana ili ne, ne potvrđuje: Kod Montemartana, kaže, na mjestu udaljenom od Spoleta oko 4 milje u crkvici sagrađenoj za sebe, živio je samotničkim životom... Kad je ondje preminuo, glasovit po čudesima, prenesen je u Montefalco i ondje je časno pokopan.
Djela sv. Severa
iz Vita S. Fortunati Presbyteri, 1. lipnja.
Neki čovjek, imenom Sever, čiji a Martano, obnašajući vojnu službu, dok je radio na svome polju, koje je bilo uz Salarijsku cestu, kod Marte, objavio mu je svemogući Gospodin skriveno blago. On je odmah, zgrabivši mač, rasjekavši na komade vola kojim je orao, napunio njegov očišćeni želudac zlatom:
A napunio: a ono što je preostalo odnio je u Rim i dao svomeb caru. Tada su oni koji su bili nazočni, službenici Augusta, rekli: Što je dostojno da se ovome djelu uzvrati? I primivši savjet, car ga je učinio zapovjednikom vojske.
2 Tada je on, primivši vlast, počeo od onoga čime ga je car počastio graditi na hvalu Gospodina našega Isusa Kristac baziliku. Dok je pakd dovršavao djelo,e pročuo se glas o njemu po svoj Italiji. Neki patricij,f koji je boravio u Ravenni, čuvši takav glas, usplamtio je u duhu protiv njega. Poslao je dakle vojnike iz svoje službe da ga, gdje god ga nađu, bez časti privedu pred njegovo lice. Izišavši pak oni, učiniše kako im je bilo zapovjeđeno.
3 Uhvativši ga, vodili su ga svezana Salarijskom cestom: i došavši dog Pons-fractusa,h skrenuvši s puta, zalutali su i uhvatili stazu, i koja ih je dovela sve do mjesta gdje je počivao pokopan sv. Fortunat. k I vidjeli su ondje mnoštvo kršćana kako idu na molitvu. Sever je pak upitao jednoga od mještana toga mjesta, govoreći: Čije ovdje zasluge svetaca štujete? Odgovarajući mu, rekoše: Bio je ovdje neki prezbiter sveta vladanja, imenom Fortunat, on je ovdje pokazao mnoga čudesa, dvojici slijepih vraćen vid, trojica gubavaca očišćena, jedan dječak oslobođen od zloduha: i zato ga mi ovdje častimo. Tada Sever, čuvši to, podigavši svoje oči k nebu, raširenih ruku reče: Sveti Fortunate, ako budem oslobođen od ovih okova i ako se u miru vratim, neću prije ući u svoju kuću nego što ovdje u tvoje ime sagradim baziliku.
C stoga molim da mi oprostiš. n I otpusti ga o s velikom čašću.
5 Kad je on počeo ići na put, stigao je na mjesto gdje je zavjetovao zavjet: i ondje je ostao dok od temelja ondje nije sagradio baziliku sv. Fortunata, koja p i do danas stoji postavljena sa svim štovanjem. q Speo pak, biskup grada Spoleta, otišao je sa svojim svećenicima i klerom, i samo sveto tijelo sa svom pomnjom položiše, i u ime blaženoga ispovjedaoca posvetiše samu baziliku, gdje obiluju njegova dobročinstva sve do sadašnjega dana, kojega se rođendan slavi 1. lipnja, dok kraljuje Gospodin naš Isus Krist itd. a Piše Jacobilli da je Martana, ili Martula, bila drevni grad Umbrije, između područja Todija i Spoleta, u podnožju Martanskih brda, otprilike na onome mjestu gdje se sada pohađa crkva sv. Marije u Pantani, u todijskoj biskupiji: kasnije su je razorili barbari, a od njezinih ruševina sagrađeni su gradići Massa i Acquasparta. Martulu su spomenuli martirologiji 9. srpnja. Tako Adon: U gradu Martulani, sv. Brikcije, biskup i ispovjedalac. Usuard: U gradu Martuli, sv. Brikcije, biskup i ispovjedalac. Rimski martirologij: U Martuli sv. Brikcija, biskupa. Spominje i Ferrari u Topographia Martyrologii Romani, i radije bi da se kaže Marta ili Martana nego Martula., b Valentinijanu III., kaže Jacobilli. On je vladao od 23. listopada god. 428. do 458., c Rukopisna čitanja o sv. Fortunatu: sagraditi baziliku svetaca. Jacobilli: sagraditi na raznim mjestima oltare i crkve na Božju čast i svetaca. I zatim dodaje da je u domovini sagradio jednu crkvu, u koju se često povlačio radi molitve., d Tako čitanja. Ali rukopisni Život sv. Fortunata: djela., e Čitanja: došao., f Jacobilli ga naziva Vaccus ili Guaccus., g Izostavlja ovo mjesto Jacobilli. Čini se da se put ovih vojnika podalje udaljio od onoga porušenoga mosta o kojemu Leandro Alberti u opisu Umbrije prenosi ovo: Na izlazu zatim Flaminijske ceste most od pečene opeke spaja prijelaz rijeke Nere kod Narnija: i nedaleko od njega u rijeci, oslonjeni na vrlo velike stupove, pojavljuju se neki golemi lukovi plemenita i drevna mosta, čudesnim umijećem načinjena od pregolema četvrtastoga kamena kojim se od podnožja brijega koji je s ove strane rijeke prelazilo preko rijeke u Narni. Da je to djelo doista bilo najveće i golemo, pokazuje dio koji još od njega preostaje. Više o tome mostu nadodaje isti pisac i drugi, i poimence naš nadodavatelj u Martialis, knj. 7., epigram 92., gdje o njemu, ne porušenu, uzaludan zavjet pjesnika:
Ali poštedi me već, Narnijo, i ne zlorabi Kvinta: neka ti bude dopušteno zauvijek tako uživati u mostu.
h Čitanja: zabludjevši, vodili su ga javnim putem., i Dodaje Jacobilli: uz bok brda Martana., k Ne mnogo prije, kaže isti. Bio je on, kako se kaže u njegovu Životu, prezbiter Turritanske crkve, koja je od grada Spoleta udaljena ili malo više ili manje od 12 milja. Zove se sada sv. Marija u Turriti, po svjedočanstvu Jacobillija., l Lucioli, ili Luceoli, bio je gradić, kaže isti pisac. Gubbio, izmedu ostalih, i Cagli, biskupski gradovi Umbrije u Vojvodstvu Urbina, sada obrnuto. Postojao je još u doba cara Otona I., kao što iz njegove isprave, izdane godine 962., navodi Baronije u 40. svesku Annales pod tom godinom, br. 3., gdje se među ostalim nabrajaju: Urbino i područje Balnearia, Cagli, Lucioli i Gubbio, sa svim međama i područjima koja pripadaju istim gradovima., m Odjeven u bijelu štolu, kaže Jacobilli., n Piše Jacobilli iz starih rukopisnih spomenika da je po savjetu sv. Severa zatražio od vrhovnoga svećenika učenoga svećenika od kojega bi pouzdano naučio otajstva kršćanske vjere, i da mu je poslan Konstantin, učen i svet svećenik, koji je njega sa svom obitelji krstio. Kaže da je vrhovni svećenik bio Siksto III., koji je zaređen 27. travnja 432., a umro god. 440., 28. ožujka, kada se i časti, o Nakon 28 dana, kaže Jacobilli, koji dodaje da mu je patricij ponudio mnoge darove, koje je sve odbio primiti, osim nekoga posjeda u spoletinskoj biskupiji, koji je pružio dio troškova za gradnju crkve sv. Fortunata, p Tvrdî Jacobilli da još i sada postoji, izvan gradića Montefalca., q Sv. Speo, ili Speus, bio je spoletinski biskup, od godine (kako piše Ughelli) 420. do 453., kada je preminuo 23. studenoga.
O sv. Urzu svećeniku.
Str. 99 nakon br. 11 dodaj ovo:
Ovo smo bili raspravili o sv. Urzu Svećeniku, slijedeći češće nagađanja nego spomenike sigurne vjere, i to je već bilo otisnuto u tiskari, kada nam je iz Torina Ivan Jakov Turinetto, rektor kolegija Družbe Isusove u tom gradu, poslao dvostruki prijepis Života sv. Urza, ali drugi krnj, a oba, kako držimo, izvučena iz arhiva Aoste. Nisu bili vidjeli taj Život ni Pennottus, kada je napisao ono što smo iz njega naveli, ni Franjo Augustin ab Ecclesia, kada je godine 1649. objavio Historia Chronologica Pedemontanæ regionis, ni Ferdinand Ughelli, kada je godine 1652. objavio četvrti svezak Italiæ sacræ. Jer oni ne navode Plocejana među biskupima Aoste, iako se ovdje o njemu jasno, makar nimalo pohvalno, spominje, a Pennottus piše nepovezane stvari o sv. Urzu. A onaj koji je sastavio taj Život čini se da je iz predaje crpio ono što je zapisao. Tako u pogl. 1. br. 1: Kao što sam događaj najjasnije dokazuje, i građani toga mjesta tvrde. I u pogl. 2. br. 5: Što je ipak ljudima toga mjesta najpoznatije. Ali nije iznio nikakvu kronološku oznaku iz koje bi se moglo pouzdano utvrditi nešto o vremenu sv. Urza. Možda će posumnjati da je naknadno interpoliran onaj tko zaključi da u drugom prijepisu nedostaje ono što se u br. 1 kaže: Po narodnosti Škot, zaštitnik supročelne Crkve, grada i trgovišta Aoste. Da su glavni zaštitnici Aoste sv. Grat, biskup, koji se slavi 7. rujna, i sv. Jokund, biskup, koji se slavi 30. prosinca, piše Ferrari. Ipak Ughelli nakon Franje Augustina prenosi da se ostaci svetaca, biskupa Grata i Jokunda, te svećenika Urza, ondje s najvećim štovanjem časte u katedralnoj crkvi.
13 Iz istoga se Života razotkriva prijevara onih koji su pod imenom Maksima, biskupa Zaragoze, iznijeli na svjetlo Kroniku koju su sami krivotvorili, u kojoj za godinu Kristovu (koja se oznaka vremena u Maksimovo doba nikako nije običavala navoditi), za godinu, kažem, 360. pišu ovako: U isto vrijeme cvate sv. Urz, rodom iz Auvergnea, biskup Pacis Augustæ u Hispaniji, rijedak štovatelj vjere. Bili su pročitali da se sv. Urz štuje u Aosti i da ga neki rese naslovom biskupa, a možda su zapazili i da ga neki koji su sastavili popise biskupa Augsburga izostavljaju: stoga navaljuju kao na ničiji posjed i biskupom Pacis Augustæ proglašavaju onoga koji je bio svećenik Aoste. Juraj Cardoso, inače marljiv pisac, u Hagiologio Lusitanico, poklonivši vjeru toj Kronici, proglasio ga je biskupom luzitanskog grada koji se zove Beja, za koji kaže da se nekoć zvao Pax Augusta, što vjerojatno neće lako uvjeriti Španjolce.
Život kojemu je autor nepoznat,
iz starih rukopisa iznio Ivan Jakov Turinetto iz Družbe Isusove.
Kršćanske kreposti i čudesa sv. Urza.
U ime svete i nedjeljive Trojice, ovdje je niže upisano kako je preblaženi Urz, ispovjedalac Kristov i svećenik Boga Svevišnjega, po narodnosti Škot, zaštitnik supročelne Crkve, grada i trgovišta Aoste, služeći Kristu noću i danju, vršio svoju službu u Crkvi koja je sagrađena i posvećena u čast sv. Petra, prvaka apostola, izvan grada koji se zove Augusta, a u davna se vremena nazivao Prætoria, to jest grad sudbeni. I bio je u ono vrijeme u istome gradu neki biskup po imenu Plocejan: ali, kao što sam događaj najjasnije dokazuje i građani toga mjesta tvrde, zbog svoje nevjere i prevelike okrutnosti nije bio biskup pastirske skrbi, nego pod ovčjim runom grabežljiv vuk i okrutniji nasilnik i tiranin nego biskup ili pastir. Spomenuti je grad na sve strane okružen velikim i vrlo visokim planinama, ali je sam sagrađen na ugodnoj i vodom bogatoj ravnici. Ističe se naime poljima, livadama, šumama i vinogradima. Opkoljen je dvjema rijekama, kojima su ovo imena: naime Duria i Bauthegius. Ali ostavljajući to po strani, prionimo uz najslavniji Život preblaženoga spomenutog ispovjedalca Kristova: jer valja smatrati vrlo nedostojnim da jezik tijela šuti i ne otkriva čudesa koja po svojim izabranicima čini snaga Gospodnja, i sve do sada po svojim slugama, naime mučenicima, djevicama i ispovjedaocima oba spola, neizmjerna veličanstva Gospodnja ne prestaje činiti, kao što se u Životu i djelima ovoga svetoga čovjeka najočitije potvrđuje.
2 Bio je dakle štovatelj Boga, preblaženi Urz, ispovjedalac Kristov, u spomenutom gradu Augsti, provodeći život poput najkrotkijega janjeta: jednostavna naime lica, ali u djelu božanskoga bogoštovlja svakom revnošću spreman, sjećajući se zapovijedi Gospodnje koja ovako govori: Budite razboriti kao zmije, a jednostavni kao golubice. Toliku je naime milost božanska snaga i božanska blagost udostojila dati njemu da ga nitko nikada nije mogao vidjeti ili osjetiti srditoga ili duhom uzburkanoga. Uvijek su iz njegovih usta i s njegovih usana izlazili mir i strpljivost, ne zaboravljajući nalog Apostola koji zapovijeda: Budite strpljivi prema svima. A poniznost i milosrđe uvijek su se nalazili u njemu, prema riječi Spasitelja koji kaže: Blago poniznima, blago milosrdnima. I nije bio gluh slušatelj naloga blaženoga Apostola, koji kaže: Ponizite se pod moćnom rukom Božjom, da vas uzvisi u vrijeme pohođenja. I stoga je gazeći prezirući i pobjeđujući nadvladavajući svijet i njegove požude hrlio k radostima raja, imajući na umu vrloga propovjednika koji kaže: Svijet prolazi i njegova požuda. I: Tko god hoće da bude prijatelj ovoga svijeta, postaje neprijatelj Božji. I: Meni je svijet raspet i ja svijetu. Jer želeći uvijek prionuti i sjediniti se sa zborovima svetaca koji, već pobijedivši prolaznu ljubav svijeta, s Kristom slave pobjedu na nebu, pomnom nakanom duha u srcu je utiskivao ono što je isti Učitelj naroda rekao: Želja mi je otići i biti s Kristom. I: Dok smo u tijelu, prognani smo od njega. Kao najvoljniji naime slušatelj Božje opomene, prema svojim snagama pohodio je bolesnike, hranio siromahe, tješio ožalošćene i one u boli, pomagao potlačenima, krijepio udovice i pridošlice. Ako bi naime našao nekoga tko se srdi ili je duhom uzburkan, tako ga je dugo najblažim govorom oslovljavao iz Božanskih proročanstava dok mu duh ne bi okrenuo na krotkost, imajući na umu onu Prorokovu riječ: Kako su ljupke noge onih koji donose mir, i ono što je rekao Gospodin: Blago mirotvorcima, jer će se sinovima Božjim zvati, sjećajući se također onoga što je po Izaiji rekao Gospodin: A na kome ću počinuti nego na poniznu i mirnu i onome koji drhti od mojih riječi? Govorio je naime s apostolom Pavlom: Tko slabuje, a da ja ne slabujem? Tko se sablažnjava, a da ja ne izgaram?
3 I revno čuvajući tijek pjevanja psalama budnom nakanom, pjevao je psalme govoreći s Prorokom: Blagoslivljat ću Gospodina u svako vrijeme, hvala će njegova uvijek biti u mojim ustima. Ne zaboravljajući zapovijed Apostola, koji kaže: Molite bez prestanka, stotinu puta na dan i stotinu puta po noći molio je u svakoj ustrajnoj molitvi. Jer neprestano obilazeći noću mjesta svetaca, najhrabriji vojnik Kristov naoružavao je čelo stijegom svetoga Križa, prostirući tijelo na zemlju, uzdižući duh k visinama i ne misleći ništa o zemaljskim stvarima. Sebe i sav katolički narod preporučivao je Gospodinu, prema opomenama apostola sv. Jakova: Molite jedni za druge da ozdravite, jer mnogo vrijedi postojana molitva pravednika. U koju god bi naime crkvu došao, odmah su mu se otvarala vrata. A danju je prema Apostolu radio rukama i odatle hranio siromahe, vjerujući Proroku koji kaže: Jer ćeš jesti plodove ruku svojih, blažen si i dobro će ti biti. I: Tko ne radi, neka i ne jede. Što više reći? Zatim je isti Blaženik posadio vlastitom rukom vinograd pokraj predvorja svoje kolibe, kojemu je, dok je rastao i donosio vino, božanska milost udostojila dati toliku moć da je, ako bi koji bolesnik zbog bilo koje bolesti pio od njegova soka, odmah zadobivao prijašnje zdravlje.
4 U neko je pak vrijeme u tim krajevima bila velika poplava voda, toliko da je silina rijeke prelijevala područje toga mjesta izvan korita svojih tokova. A rijeka koju smo prije nazvali Bauthegius, koja se spušta s Peninskih Alpa, s istočne strane opkoljava sam grad i nasrćući najsnažnijim tokom narasla je do te veličine da je najsnažnijim tokom pritiskala gradske zidine, plavila njive, vinograde i polja te livade zasipala pijeskom i kamenjem, tako da su ljudi koji su ondje bili zamalo stradali zajedno sa samim gradom. Oko crkve sv. Petra pak, gdje je Božji čovjek Urz vršio službu, bila je tolika poplava da nitko nije mogao u nju ući ni iz nje izaći. Tada je vojnik Kristov i najhrabriji borac Božji, ne znajući što da učini i kamo da se okrene, pribjegao Božanskoj pomoći, naoružavši čelo znakom vjere, govoreći: U tjeskobi zazvah Gospodina i uslišao me Gospodin na prostranstvu. Gospodin mi je pomoćnik, zato se ne bojim ovoga potopa. Ipak neustrašiv i siguran, uzdajući se u milosrđe živoga Boga, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine, da bi se nevjernici koji su ondje bili obratili, izlio je ovu molitvu Gospodinu govoreći: Gospodine
Bože, stvoritelju svijeta i upravitelju svega stvorenja svojega, koji si čovjeka i sjemena stvorova u potopu po Noi spasio i sačuvao, koji si izbavio svoj narod, sinove Izraelove, iz ruke faraonove i vojske njegove te iz dubine Crvenoga mora i vrtloga bezdana, a Jonu iz utrobe kita i iz oluja bezdana i mora i iz njihovih ga dubina spasio i nepovrijeđena po svojoj riječi izveo na suho, koji si po molbi svoga proroka Ilije zabranio da kiša padne s neba tri godine i šest mjeseci, koji si pružio ruku učeniku svome Petru da ne potone, koji si probuđen u lađi zapovjedio vjetrovima i uzburkanu moru i olujama i učinio veliku tišinu, priteci u pomoć zazivu sluge svojega i ne ostavljaj one koji se u tebe uzdaju, nego zapovjedi ovoj rijeci koja navaljuje na ovaj grad i tvoj hram, njive, livade i naše vinograde da se vrati u svoje korito. Kada je ta molitva bila upućena Gospodinu, istoga se časa sama rijeka vratila u svoje korito, tako da se činilo kao da nijedan val nije izašao izvan svojih obala. Jer je Božji čovjek svojom molitvom oslobodio sve u okolici toga mjesta od pogibelji potopa, kao dobar borac Kristov. A s kime ćemo usporediti takva vojnika? Svakako s Mojsijem i Jošuom i Ilijom, od kojih je jedan razdijelio more, drugi okrenuo Jordan unatrag, a treći zabranio da vode padnu s neba. a Ovo nedostaje sve do noću i danju, u drugom prijepisu., b Ferrari naziva sv. Grata i sv. Jokunda zaštitnicima, a ne sv. Urza. Franjo Augustin ab Ecclesia u Historia Chronologica regionis Pedemontanæ pogl. 43 piše da je katedralna crkva Aoste posvećena sv. Gratu, svome biskupu i zaštitniku grada., c Posvuda svi tvrde da se zove Prætoria zbog pretorijanskih vojnika. Inače se kaže da je August postavio pretora koji je sudio okolnom kraju., d Ovo nedostaje u drugom prijepisu, sve do Spomenuti je grad. Nadalje, ni Franjo Augustin ab Ecclesia ni Ughelli ne navode Plocejana u popisu biskupa Aoste, koji je kod obojice vrlo nepotpun., e Ovdje je Duria veća, pučki Doria; manja, ili la Dorietta, utječe nedaleko od Torina u Pad, a veća mnogo niže., f Drugi prijepis bez aspiracije naziva ga Bautegium., g Mjesta Svetoga pisma ovdje navedena svima su poznata, pa ih stoga nismo zabilježili da ne bismo ispunili sav rub., h Duria izvire u Grajskim Alpama i sa zapadne strane oplakuje grad., i Nedostaje ono što slijedi u drugom rukopisu.
Druga čudesa, proroštva i preminuće sv. Urza.
Preostaje pak i drugo čudo, koje je po njemu učinila snaga Gospodnja, a koje se meni učinilo da ga ne treba propustiti, jer je ipak ljudima toga mjesta najpoznatije. Kupio je dakle isti Božji čovjek neko polje sa žitom koje je na njemu stajalo. Kada je ono došlo do zrelosti, žanjući jedan njegov dio, a drugi dio ostavljajući siromasima i pticama, ispunio je proročanstvo Proroka koji kaže: Tebi je prepušten siromah, ti ćeš biti pomoćnik siročetu. Poučen pak opomenama Evanđelja govorio je: Promotrite ptice nebeske: ne siju niti žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. I dolazile su k njemu same te ptice, ne kao divlje, nego kao pitome, i sjedale su mu na glavu i na ramena, i hranio ih je svojim rukama, a zatim ih nepovrijeđene puštao da odu. Nikada naime nije jeo bez siromaha i siročadi, imajući na umu obećanja Gospodnja, koji kaže: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, primite u baštinu kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta. Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti itd.
6 Dok je pak hranio gore spomenute ptice i sjedio pred vratima crkve, gdje je revno služio Bogu, podigavši pogled vidio je nekog mladića koji je jahao na konju svoga gospodara i gorko plakao: iako je taj isti čuvar konja neprestano prolazio pokraj već spomenutoga hrama, nikada ipak nije sišao na molitvu niti je prignuo glavu pred moćima svetaca.
Tada ga je preblaženi Urz, promatrajući ga kako to često čini, pozvao k sebi i rekao mu: Reci, sine moj, zbog čega vičeš i, prolazeći tako često ispred vrata ovoga hrama, niti ulaziš u samu crkvu niti prigibaš vrat pred Bogom? Ipak mi reci što tražiš ili kamo ideš ili zašto plačeš, i učini mi očitima sve svoje tajne. Tada jecajući on reče Božjemu čovjeku: Jao meni, gospodine, danas dok sam prolazio ovim putem, odveden mi je najbolji konj mojega gospodara, kojega je volio prevelikom ljubavlju, zbog čega me obuzima prevelik strah: ne znam što da učinim. Stoga ne tražim drugo osim tvoje preblažene molitve i ujedno utjehe. Tada isti Božji čovjek, pouzdavši se u Gospodina, s velikim pouzdanjem reče mladiću: Idi, sine moj, uđi u ovu kuću Gospodnju, u kojoj prije nisi bio: zaklinji najmilosrdnijega i svima najblažega ljubitelja, Boga, za svoje spasenje, a poslije dođi k meni i objavit ću ti što god bude potrebno. Pokorivši se najradije tim nalozima, vratio se Božjemu čovjeku brzim korakom. Reče mu sv. Urz: Reci mi, mladiću, koliko ti je konja povjereno na čuvanje i brigu? Odgovori: Šest. Kaže mu sv. Urz: Koliko si ih pustio na pašu kada si počeo tražiti ovoga? Ili tko ti je dao takva konja, tako lijepa, tako krasna i čestita? Tada se prestrašio taj dječak, vidjevši da je uhvaćen u pitanjima sv. Urza, pa se prostro pred njegovim nogama i sa suzama rekao: Jadnik ja, upravo na onome konju kojega jašem i plačući tražim, na njemu sjedim. A on sam nije pretrpio nikakvu štetu od svoga gospodara zbog toga, jer je sv. Urz nadoknadio njegov nemar. Tada ga je napokon ukorio sv. Urz i rekao mu: Drugi put, ako se vratiš ovim istim putem u miru, nemoj proći pokraj pragova svetaca, nego za svoje spasenje moli milosrđe Gospodnje, da ti podari blagostanje i svaku korist.
7 U isto vrijeme u kojem se događalo ono što je prije rečeno i nepobjediva snaga Gospodnja to činila po svome sluzi Urzu, Plocejan je, kao što je rečeno, bio biskup u istome gradu. Dogodilo se pak da je neki službenik toga istoga Plocejana počinio prijestup. Stoga se vrlo uplašio i potražio utočište u crkvi sv. Petra, gdje je sv. Urz bio čuvar. Kada je prema običaju ušao u crkvu, vidio ga je kako stoji uz žrtvenik i rekao mu: Što si to, sine, sagriješio? Kada je dječak redom ispripovjedio krivnje svoga prijestupa, počeo ga je moliti da kod njegova gospodara posreduje za njega. Izašavši, sv. Urz je došao k biskupu u grad i prostrvši se pred njegovim nogama rekao: Gospodine moj oče, jedan od vaših slugu, znajući da se teško ogriješio o vas, potražio je utočište kod sv. Petra: stoga molim da mu, iz ljubavi prema onome komu je pribjegao, udijelite oproštenje prijestupa i dopuštenje povratka u vaš dom. A Plocejan, varajući Božjega čovjeka, reče: Idi, brate, reci mu neka bez straha i s milošću dođe pred naše lice, ne bojeći se nikakva zla. Tada se Božji čovjek vratio dječaku i reče: Idi, sine moj, jer ti zbog ovoga neće biti nikakve zapreke. Jer biskup Plocejan potajno reče nekima koji su stajali uz njega: Ako ga, čim izađe iz te crkve u kojoj se sada krije, ne dovedete preda mnom svezana, vi ćete podlijegati njegovoj presudi. Oni su izvršili zapovijed i doveli ga pred njega. A on, škrgućući zubima i kopneći od bijesa prema njemu kao najokrutnija zvijer, dao ga je toliko dugo bičevati po leđima i trbuhu dok se nije pomislilo da će izdahnuti. Zatim je, obrijavši mu glavu, tiranin zapovjedio da se na nju izlije ljepljiva smola, tako da je jedva, dok je smrt bila blizu, dospio do Božjega čovjeka. A tko će se usuditi takva nazvati pastirom? Naprotiv, kako je dostojno, nije ni kršćanin, nego grabežljiv vuk i najokrutniji tiranin. U njemu se našlo i ispunilo ono što je prorekao Prorok: Grešnik će vidjeti i rasrdit će se, škrgutat će zubima svojim i kopnjet će. I na drugom mjestu: A pravednik će moj živjeti od vjere. Uvečer je propala želja Plocejanova, a ujutro je pravednost i vjera najsvetijega Urza uvijek ostala.
Kada je pak taj isti dječak, izudaran, izbičevan, obrijane glave i premazan smolom, polumrtav bio izbačen van od krvnika, jedva je stigao do Božjega čovjeka i rekao mu: Što si to, oče moj, htio učiniti sa mnom da me na prijevaru, kao razbojnika ili ubojicu, zapovijedaš da iziđem iz ove kuće Božje? Nije to bilo opravdanje od pravednika, nego izdaja od nepravednika. Neka Gospodin sudi između mene i tebe. Tada je preblaženi Urz, uzdišući i kao nad jedinorođenim sinom, ganute nutrine očinskom ljubavlju, rekao: Što se to, sine, dogodilo? Tada mu je dječak redom ispripovjedio što se bilo dogodilo i pokazao mu sve rane svoga tijela, boka, leđa, trbuha, sve izudarane i oguljene, povrh toga već i obrijanu glavu i premazanu smolom. Tada je Božji čovjek, uzdišući i duboko jecajući, smatrajući u sebi kao da je počinio krivnju teška zločina, rekao: Jao, jao, nad samim imenom pastira ili biskupa koji to ime lažno prisvaja! Zatim reče dječaku: Idi brzo, sine moj, reci Plocejanu: Neka ti bude poznato da će za nekoliko dana tvoja duša biti oduzeta od tebe, i zlodusi će te, kako si dostojan, zadaviti, i prihvaćen od mračnih duhova bit ćeš pokopan u pakao, da od onih kojima si se sve do sada trudio služiti primiš plaću služenja, kao što je pisano: Sluge ćete biti onomu koga poslušate. Zašto se, jadniče, nisi bojao prijetnje Apostola? Jer tko god oskvrne hram Božji, kako kaže Apostol, uništit će ga Bog. Ti dakle, sine moj, pripravi svoj put, jer ćeš i ti brzo otići s ovoga svijeta idući da se s njime raspravljaš. A ja ću slijediti vaš put da budem nazočan vašem saslušanju kada stanete na polaganju računa pred sudištem velikoga Suca. Čudesna stvar i posve istinita, jer je ono što je u taj čas prorekao u obojici poslije potvrdio ishod događaja. Te iste naime noći u kojoj je prorekao da će biskup otići, bačen je sa svoje postelje od zloduha na tlo i tako je jadno izdahnuo. A dječak je, prema presudi riječi Božjega čovjeka, otišao s ovoga svjetla.
9 Nakon što se to tako zbilo, hrabro i postojano, neustrašiv i radostan koračao je sveti borac Božji, provodeći noći neprestano u postovima i bdjenjima, sjećajući se zapovijedi Gospodnje koji u Evanđelju kaže: Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne; zaista vam kažem, da će se pripasati i posaditi ih za stol svoga kraljevstva, pa će prići i služiti im. Na takav način ustrajući u strahu Kristovu, ispovjedalac Gospodnji je prema proroštvu svojih usta sretno otišao k Kristu, i združen i pridružen svećenicima Kristovim Severu i Juliju, među prolistalim i neuvelim zborovima, postigao je slavu Božju, o kojoj je Apostol prema spoznaji svetaca rekao: Što oko nije vidjelo i uho nije čulo i u srce čovječje nije ušlo, koliko je pripravio Bog onima koji ga ljube. U susret su mu izašli anđeli Božji prihvaćajući ga, mučenici koji slave pobjedu, ispovjedaoci koji kliču od radosti, djevice koje pale svjetiljke s milošću i milosrđem Gospodina našega Isusa Krista, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje kao Bog u vijeke vjekova. Amen. a Neki sv. Severi slave se na ovaj isti dan, drugi u druge dane. Smatram da se ovdje misli na ravenskoga biskupa, koji je daleko najznamenitiji. Jer sv. Sever Marulanski, koji je zaštitnik Montefalca, nije bio svećenik. A sv. Julije je onaj kojega smo Život dali 31. siječnja.
O sv. Gali djevici bogu posvećenoj, u selu bageno na valentinskom području, kako se čini.
Vrlo su mnogi nekoć u Galiji, Hispaniji i Italiji živjeli sveci svakoga staleža i spola, čuveni po slavi čudesa i javnom štovanju, čija su djela i sama imena zatim pala u ljudsko neznanje. Koliko je samo sv. Grgur iz Toursa u knjizi De gloria Confessorum dozvao u javnu spoznaju onih o kojima drugdje nema nikakva spomena! Neka su djela nekih bila povjerena pismu, ali su se skrivala ili u škrinjama privatnih osoba, često nepoznata i onima koji su ih posjedovali, ili u tami neznatnih crkava. Druga su pak od njih propala zbog neprijateljskoga pustošenja, požara i same vlage i truleži, a poneka se s vremena na vrijeme iskopaju i iznesu na svjetlo. U taj broj spada Život sv. Gale djevice, koji smo prepisali iz staroga rukopisa ponajbolje kakvoće presvijetle kraljice Šveđana Kristine, koji obuhvaća Živote znamenitijih svetaca od 25. prosinca do 16. veljače. Izvana rukopisu označenom brojem 5 stoji predgovor s ovim početkom: Sve što su sveci učinili ili čine, ako tko htjedne marljivo istražiti i sebi i mnogima pružiti plod izgrađivanja, i kao plodno drvo ne bez razloga pokazuje se da zauzima zemlju dok živi, jer se i samo resi svojim plodovima i svatko tko okusi njegov plod biva okrijepljen. Pišemo kako nalazimo u djelima, što su učinili, što su rekli, što su pretrpjeli sveci itd. I s pravom očituje da piše onako kako je našao u djelima: jer navodi Živote onako kako su ih sastavili drevni pisci i kako smo ih i mi već prije mnoge objavili.
2 A ime ove djevice Gale ne nalazimo još ni u kakvim kalendarima. Ona se, kako se čini, nastanila u valentinskoj biskupiji, a pokopana je u selu Bageno. Mnogi su u toj istoj Galiji svetci nosili ime Gal, a i rod je bio ugledan. Dvije Gale osim ove, te neke Rimljanke, sada nam dolaze na um. Jedne spominje sv. Grgur iz Toursa u De Gloria Confessorum pogl. 36, pokopane u bazilici sv. Veneranda u Auvergneu, ovim riječima: Ondje se naime nalazi grob uz ovaj slijeva, po dužini, širini, visini i svakom smještaju posve sličan. Na njegovu gornjem pročelju stoji napisano: Svete uspomene Gale. Druga sv. Gala bila je majka sv. Konzorcije, djevice, kao što se prenosi u njezinu Životu 16. studenoga, koji počinje ovako: Bio je neki čovjek iz senatorskoga reda, po imenu Euherije, koji je imao ženu plemenita podrijetla po imenu Galu: njih su doista prostran posjed i brojna obitelj te obilje blaga učinili uglednima u svijetu, ali ih je strah Gospodnji, koji je početak mudrosti, pred licem Stvoritelja svega još sjajnije resio. Ove Gale i Euherija te kćeri Konzorcije i Tule spominje Adon pod 16. studenoga.
3 Ali to nije ona, kao što je Baronije smatrao i napisao u Notat. 1 pod 5. listopada, čijega groba spominje Grgur iz Toursa u De glor. Confess. pogl. 36. Jer je ona, kao što smo rekli, pokopana u Auvergneu u crkvi sv. Veneranda, a druga je u špilji iznad Durancea, pošto je njezin muž bio uzdignut na biskupsku čast grada Lyona, ondje provela sve vrijeme svoga života u nastojanju oko pobožnosti. A Durance, izvrevši u Alpama, utječe u Rhônu s lijeve strane oko Avignona, daleko od Auvergnea. I Grgur ju je kao mladić mogao poznavati, čija kći Konzorcija u vremenima Sigeberta, kralja Austrazije, poslije godine Kristove 561. čini se da nije bila odviše poodmakle dobi, uistinu takve ljupkosti stasa da ju je Heka, jedan od prvaka dvora, nametljivo prosio za ženu. A o Galici iz Auvergnea Grgur spominje tako da joj je zbog starosti dob nepoznata i da postoji samo njezin grob.
4 Čini se pak da je ova sv. Gala, djevica, živjela u onim junačkim vremenima, u šestom stoljeću Kristovu, ili možda petom: ne navodi se nikakva sigurna oznaka vremena.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.