Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · Svezak IV

Naknadni dodaci uz 2. veljače

ADDENDA AD II FEBRUARII

Sadržaj (25)
  1. O djevici sv. Adalogi
  2. Poziv na promatranje i hvalu blažene Djevice Hadelauge.
  3. Ii. Poglavlje.
  4. Hvala sv. Adaloge po milosti poniznosti.
  5. Iii. Poglavlje.
  6. Hvala sv. Adaloge po djevičanskoj čednosti.
  7. Iv. Poglavlje.
  8. Hvala sv. Adaloge po ustrajnosti u molitvi.
  9. V. Poglavlje.
  10. Hvala sv. Adaloge po samotničkome življenju.
  11. Capitulum VI.
  12. Capitulum VII.
  13. Hvala sv. Hadelaugi od obitelji.
  14. Capitulum VIII.
  15. Capitulum IX.
  16. Hvala sv. Hadelaugi zbog slavnoga mjesta njezina ukopa.
  17. Capitulum X.
  18. Hvala sv. Hadelaugi zbog prijenosa svetoga tijela i slave znamenja.
  19. Capitulum XI.
  20. Capitulum XII.
  21. Hvalospjev iz pjesme sažimanjem kreposti.
  22. Capitulum XIII.
  23. Završetak pohvale sv. Hadelauge.
  24. Capitulum XIV.
  25. Molitva onoga koji hvali.

Na stranici 269, prije uzdignuća mučenika sv. Apolonija, unesi ovo: Sv. Pigmenije ispovjedalac na ovaj je dan upisan u Hagiologium Lusitanum Georgija Cardosa. Da je nekoć bio udostojen časti Nebesnika, zaključuje se iz XII. toledskog sabora, održanog u eri DCCXXI, ili godine Kristove 681., prve godine kralja Erviga. U njemu se naime, u naslovu 4., nalazi ovo: Dok je poštovani i najsvetiji muž, brat naš, Stjepan, biskup Emeritske stolice, izložio, pred nas je došla stvar na razmatranje zbog prisvajanja novije drskosti, koju treba iskorijeniti sudom našega zajedništva utoliko više što se zna da je počinjena privatnom drskošću. Rekao je naime da je bio potaknut vladarskim nasiljem da u samostanu u selu Aquis, u kojemu u doličnoj časti počiva poštovanja vrijedno tijelo najsvetijega ispovjedaoca Pimenija, načini novo ređenje biskupske časti. Tko je pak taj Pimenije? Kronika objavljena pod imenom Dekstra uz godinu Kristovu 130

A ima ovo: Kod Akva blizu Toleda sv. Pimenije, veoma blizak Eugeniju, muž izvanredne kreposti, mnogo trpi za Krista. Mnogo toga nakon Dekstra izneseno je na svjetlo pod imenom Luitpranda. Naime, u Kronici pod brojem 131. uz godinu Kristovu 676. čita se ovo: Kralj Vamba... u gradu Akvenskom (koji se sada zove Talavera, a nekoć se zvao Elbora) ustanovio je biskupsku stolicu podložnu Emeritskoj, u selu Akvama, sada Cazalegasu, uz pristanak Emeritskog metropolita, u čast sv. Pemenija, veoma starodavnoga mučenika, koji ondje počiva: što je sada dugo potrajalo. To tumači znameniti muž Lovro Ramirez del Prado da je biskup postavljen u selu oko Elbore, ili Talabere, u samostanu sv. Pimenija. Ali u spisima pridodanima istomu Luitprandu pod brojem 103. čita se ovo: Vjeruje se da je po nalogu katoličkoga kralja Vambe Kvirik Toledski, u selu blizu Akva, gradiću Karpetanije, koji Mauri nazivaju Talaverijom, u čast sv. Pimenija biskupa i mučenika te iste zemlje, podigao katedru podložnu Emeritskoj. To selo Saraceni su poslije nazvali Vicus Cazalegas. Sv. Pimenije slavi se 1. studenoga: vjeruje se da je podnio mučeništvo pod Hadrijanom, ubrzo nakon smrti sv. mučenika Marcela Eugenija, 16. godine Hadrijana, Kristove 135., za konzulata Hibera i Silana, 1. godine sv. Siksta, za toledskoga biskupa i poslije mučenika sv. Hermolaja: vjeruje se da je pretrpio preteška mučenja u svome samostanu Cazalegasu, dok je upravitelj bliže pokrajine bio K. Matidije Gratilijan. Tako onoga za kojega je utvrđeno da se smatrao ispovjedaocem, sv. Pimenija, ovaj podmetnuti Luitprand naziva mučenikom: Dekstar govori dvosmisleno, jer to što piše da je mnogo pretrpio za Krista, kaže tumač Bivarije, nagovješćuje da nije bio mučenik, niti da je u samome mučeništvu završio život. I još nisu bili tiskani oni podmetnuti Luitprandovi spisi kada je Bivarije pisao. Roderik Karo uz navedeno mjesto Dekstra bilježi da se sveti svećenici i mučenici Epigmenije i Pigmenije nabrajaju u Rimskome martirologiju pod 24. ožujka, ali se ondje prešućuje njihov rođendan za nebo s obzirom na mjesto. Izričito se tvrdi da je sv. Pigmenije podnio mučeništvo u Rimu: o sv. Epigmeniju odatle se zaključuje, jer se kaže da je sv. Krescencije, kojega je on krstio, pao pogođen mačem na Salarijskoj cesti u istome Martirologiju pod 14. danom rujna, i to pod Dioklecijanom, a sv. Pigmenije pod Julijanom Apostatom: nijedan u vremenima Hadrijana. Pogrešno se dakle uz Dekstrovu kroniku, gdje se ondje zove Pemenije, kaže da je to sv. Pigmenije, o kojemu Baronije piše 24. ožujka u Martirologiju. Juraj Kardoz o Dekstru i Luitprandu otvoreno izjavljuje da, budući da donose međusobno suprotstavljene stvari, nisu bez sumnje, zato što su rukopisni primjerci, prije nego što su predani tisku, prošli kroz ruke raznih ljudi, i svatko je umetnuo ono što mu se činilo da služi na čast njegove domovine. Ako je to tako, ne samo da se međusobno razilaze, nego i u ostalim stvarima zasluženo moraju biti sumnjivi. Stoga Kardoz smatra da je Pimenije, čije je poštovanja vrijedno tijelo u samostanu u selu Aquis počivalo u doličnoj časti, onaj koji se potpisao na VI. toledskom saboru, u eri DCLXXVI; ili godine Kristove 638., kao biskup Dumske crkve. Da je isto mislio Garsija Loaisa čini se po tome što uz naslov 4. XII. toledskoga sabora, gdje se spominje tijelo ispovjedaoca sv. Pimenija, na rubu bilježi ovo: Bio je Pimenije opat i biskup Dumskoga samostana, koji se potpisuje na VI. toledskom. Ipak to nije sigurno, budući da je i drugih Pimenija bilo u toj istoj Španjolskoj, kao onaj Asidonski biskup, za kojega Bivarije na stranici 229. dokazuje iz staroga natpisa da je godine 630. posvetio neku crkvu. Pa i kad bismo priznali da je onaj ispovjedalac Pimenije bio Dumski biskup godine 638., ipak Kardoz ne iznosi nikakav dokaz kojim bi dokazao da se na ovaj dan slavi njegov rođendan za nebo. A što se nadalje neki trude da se umjesto Pimenija, ili Pemenija, stavi Pigmenije, uzalud su. Naime, od grčkoga Ποιρήν (kojim je imenom čuven u Vitis PP. opat, koji se i na latinskom naziva Pastir) nastaje Ποιρένιος, što na latinskome izgovaramo Pimenios. Odatle Poemenius, i (pošto je dvoglasnik oi promijenjen u i, budući da imaju isti zvuk) Pimenius. Slavi se u Bresciji 17. veljače. Epimenej, ili Pimenije, svećenik mučenik, kako ćemo ondje reći. Ali o rimskome Epigmeniju, ili Pigmeniju, i možda o ovome luzitanskom sv. Pimeniju, ako se o njegovu rođendanu za nebo ne izvuče ništa sigurnije, govorit ćemo 24. ožujka.

Na stranici 289. O MUČENIKU SV. APRONIJANU, u 2. stupcu poslije NOT. 16. br. 4. Dodaj ovo: Masini u djelu Bononia perlustrata svjedoči da se neke moći mučenika sv. Apronijana čuvaju u tome gradu, i da se slavi na ovaj dan, u crkvi sv. Ivana na Gori.

O djevici sv. Adalogi

Na stranici 307. br. 3. poslije Haldelogoda, dodaj: u duljem Životu, ili Pohvali, Hadelauga, i Hadelaugis.

Na stranici 309. § 13. redak 6. poslije Paderbornensis in Westphalia, dodaj: Dok je ovo bilo predano tisku, drugi smo od istoga našega Ivana Gamansa primili prepisan iz dvaju kodeksa Kartuzije u Würzburgu u Franačkoj, od kojih je raniji bio ispisan godine 1380., označen ovim naslovom: Vita diversorum SS. Drugi vrlo veliki kodeks, s kojim je Gamans taj Život točno usporedio, bio je napisan godine MCCCLXXXIII; i bio je stavljen naslov Passionale. Taj je Život nekakva Pohvala sv. Adaloge, ili rasprava koja se na njezinu godišnjem slavlju ima čitati pred zborom redovnica, kao što se da zaključiti iz kraja XIII. poglavlja. Autor je bio pobožan i učen muž. Čini se da je napisao i druga djela, jer u Predgovoru pod brojem 2. ovako govori: Za čiju pomoć (naime molitava) pretpostavljam da ste mi obvezni i zato što sam već i prije bilo kakvim spisateljskim nastojanjima svoju pobožnost podložio vašoj službi. U drugome primjerku iza ove rasprave slijedi drugi manji Život, koji smo već objavili, sa stavljenim ovim naslovom: liber secundus. Ali u ranijem rukopisu iza te rasprave, ili Života, prepisivač je dodao ovo: Napomena. Postoji još nekakva druga, iako mala, knjižica o Životu B. Hadelaugæ: ali budući da se u njoj nalaze neke stvari suprotne prethodnima, zbog neznanja onoga koji ju je napisao, više iz nepouzdanoga pripovijedanja nego iz svjedočanstva ikakva pisma, stoga sam nju ostavio po strani, a samo sam tri prilično znamenita primjera iz nje, na hvalu blažene Djevice, ovdje zamislio dodati.

Na istoj stranici u 1. stupcu § 14. poslije in magno Menologio NOT. 19. Virginum, dodaj ovo: Na početku Predgovora Pohvale, ili većega Života, bilo je na rubu napisano: in Cal. Aprilis. Ali u 8. poglavlju pod brojem 35. kaže se: Jer dan pobjede, dan svečanosti i radosti, trinaestoga dana kalenda travnja, osvanuo je njoj po smilovanju Gospodnjem. Ali ni na jedan dan ne nalazimo da je njezino ime upisano ni u kakvim martirologijima.

Ondje, prije kraćega Života, treba staviti ovo.

SIVE ENCOMIUM S. HADELOGÆ ex duobus MSS. Carthusiæ Herbipolen. descriptum a Joan. Gamansio Soc. JESU.

PREDGOVOR AUTORA.

Najponizniji od Kristovih siromaha, Djevicama posvećenima Bogu.

Znam, kćeri jeruzalemske, znam tko sam i gdje sam, da

A da, naime, kao sužanj usred sužnjeva, sjedeći uz rijeku Rabylon, ne mogu pjevati pjesmu kojom se vi neprestano naslađujete. Stoga priznajem da sam dugo bojažljivo oklijevao prihvatiti breme koje ste se pobrinuli da mi se nametne, bojeći se naime da ne upadnem u sramotu onoga koji je počeo graditi a nije mogao dovršiti. Jer me prisiljavate da u hvalu blažene Djevice Hadelauge izdam spomen-knjižicu, kako bi se ono što je do sada o njezinu imenub pronijela glasovita fama, radi povećanja slave ili sigurnosti trajnijega sjećanja, povjerilo i pismu. Uistinu u ovome hvalim nastojanje vaše ljubavi, koje za izgrađivanje vjernika, a ponajviše Djevica, želite da se širi pohvala blažene Djevice. Jer na ovakve dužnosti koje njezinu blaženstvu treba zasluženo iskazivati potiču vas primjeri pređa. Svi su naime Bogu drage Djevice, koje u vašemu samostanu pobožno žive, nju kao Majku, zastupnicu i najvjerniju zagovornicu kod njezina Zaručnika uvijek štovale doličnom čašću, grlile najslađom ljubavlju, radujući se posvećivati se čestim bdijenjima uz njezine svete kosti, te njezinim zagovorima ponizno preporučivati sebe i sve svoje.

2 Ali kojim ću ja hvalama moći uzdići kćer sionsku, kad joj hvalospjev iz sionskih pjesama, kao što sam već rekao, nisam kadar zapjevati prikladnim skladom. Dvostrukom sam dakle pritisnut tjeskobom: kolebam se naime zato što nisam prikladan; a posve se bojim ispričati da ne bih bio osuđen kao neposlušan i nepobožan. Vaša bi se marljivost u ovome mogla djelotvornije ostvariti, vi u kojima zbog čistoće srca obilnije teče žila pronicavosti, obiluje milost kreposti, a povrh toga postoji i prirodno poznavanje istoga spola ili zavjeta. Ali budući da ste zauzete uzvišenijim i korisnijim poslovima, naložili ste ova niža nastojanje moje slabosti poduprite pobožnim zagovorima molitava. Za tu pomoć pretpostavljam da ste mi obvezne utoliko više što sam i otprije, ma kakvim spisateljskim nastojanjima, svoju pobožnost podložio vašoj službi.

C Uz posredovanje same blažene Djevice, čijim sam pohvalama u ovoj knjižici odlučio služiti koliko mogu, bit će uslišane vaše molitve. Takav zalog pouzdanja držim da sam primio od nje same: jer kad sam odlučio udovoljiti vašoj molbi u preporučivanju njezina spomena; i kad sam već počeo tražiti potrebne cvjetiće na raznim stranama da ispletem krunu njezine svetosti; jedne sam se noći, umoran tim istim razmišljanjem, položio u krevet da se odmorim. I gle, kad su mi se oči jedva sklopile u san, učinilo mi se da vidim neku Djevicu redovnicu poštovanja vrijedna izgleda, kako kao tijelom ovješenim u zraku dolazi odozgo i tješi me ovim glasom: Zaišti, reče, i dat će ti se. I odmah, da bih shvatio da to nije đavolska obmana, učinilo se da se zato brže vraća u gornje krajeve odakle je došla. I ja sam se bez odgađanja trgavši iz sna, kao da sam je već i tjelesnim očima mogao pratiti, ponizno zagledao u nebo i poželio da se prema njezinu obećanju od Boga pruži povoljan ishod mojim molbama: otada već pobožnim uvjerenjem vjerujući da me je pohodila sama blažena Djevica, kao ona koja je u to vrijeme u meni prepoznavala svoju službu. Nadajući se da će i odsada uza me biti potrebna njezina pomoć, u imenu onoga koji umornomu daje snagu pristupam raspravi o pohvali djevičanskoga života. Podupiru me i nekakva najpouzdanija svjedočanstva djela koja je ona učinila, a koja kao najobilnije sjeme cijele pohvale započinjem sijati. Njima neka sam on, od kojega je svaki dobar dar i svaki savršen dar, dade rast, da u srcima vjernika, kao na nebeski blagoslovljenoj njivi, donesu plod pravednosti. Amenc. a U rukopisu: Præfatio in Vitam S. Hadelaugæ Virginis. Drugi rukopis: De S. Hadelauge Virgine Prologus., b Čini se dakle da je manji Život napisan poslije., c U rukopisima su slijedili naslovi poglavlja, koji su se opet dodavali uz pojedina, kao što ćemo ih i mi upisati.

Poziv na promatranje i hvalu blažene Djevice Hadelauge.

Iziđite, kćeri jeruzalemske, i dođite: iziđite, kažem, i vidite Djevicu preslavnu, uistinu kćer sionsku: dođite i promatrajte blaženu Hadelaugu, ljubljenu kćer i zaručnicu vječnoga Kralja: promotrite Djevicu koja pred vama ide stazama pravednosti i ravna vam put kojim ćete hoditi bez spoticanja. Iziđite dakle i vidite: jer potreban je izlazak i pristup za tako ugodno promatranje. Ponajprije naime trebate promatrati prvu utemeljiteljicu svoga samostana i glavnu odgojiteljicu svojega redovništva. Vi dakle iziđite spasonosnim izlaskom, vodeći onome kojemu je rečeno: Izišao si na spasenje naroda svojega, a da spasiš Pomazanike svoje. Nadalje, naravni čovjek, koji ne prima ono što je od Duha Božjega, ne zna za taj izlazak niti može promatrati Boga divnoga u Svecima svojim.

O njemu je naime pisano: I ako je ulazio da vidi, govorio je ispraznosti, srce je njegovo zgrtalo sebi bezakonje: izlazio je van i govorio o tome istome. Što će taj vidjeti na Šulamki osim onoga što može vidjeti čovjek koji mudruje po tijelu? O takvima je naime rečeno: Jer zaslijepila ih je zloća njihova i nisu spoznali otajstava Božjih, niti su se nadali plaći pravednosti, niti su prosudili časti svetih duša. Ipak je moćan Bog, koji opravdava bezbožnike, da na promatranje slave svojih Svetaca iz blata ponora dozove i takve, ponavljajući onaj moćni poklik svoga milosrđa kojim kaže: Lazare, iziđi van. Mi u međuvremenu, prolazeći, pazimo radije na same sinove Crkve, koji su iz nevjere izišli preporođenjem vode i Duha: dolaze li nakon toga izlaska koracima vjere i napretcima kreposti, i pristupaju li da na Šulamki vide zborove tabora. Jer mnogi (nažalost!) i od njih žive život protivan vjeri, pa i ne traže našu Šulamku: i tolika je množina onih koji ne znaju ili nemaju brige da zasluženo od Duha Svetoga slušaju: Tko će naći ženu jaku? (Jer se Tko stavlja za rijetko i teško) i odmah se dodaje: Daleko i od posljednjih krajeva cijena je njezina.

3 Jao meni jadniku! Kakva ste glasnika ove najjače žene izabrali? Slijepoga vodiča uistinu. Jer se nikada neću hvaliti da sam je našao, da bih vam je kao onaj koji ide naprijed pokazao? Nipošto: daleko je naime od mene cijena njezina, daleko ležim pod nogama njezinim. Cijena, to jest, dostojanstvo i uzvišenost njezinih zasluga, kojima je procijenjena i proslavljena pred licem Gospodnjim, nikako se ne nalazi u mojim običajima. Ipak, kakav god bio ja, vi, kao što sam već rekao, iziđite i vidite. Jer i samoga sebe, istim riječima kojima se vama obraćam, potičem na sličan izlazak, na pronalaženje žene jake, jednako potičem svoje raspoloženje. Znam doduše da ste vi već odavno s Abrahamom izišle iz svoje zemlje i rodbine, da ste je donekle našle i da mi možete pružiti vodstvo za pronalaženje njezinih stopa; ali bih radije zbog poniznosti slušao nego poučavao. Jer da niste unaprijed okusile milost njezinih kreposti djelomično ulivenu u vas, nikako ne biste sa mnom toliko uporno nastojale oko opisa njezinih hvala. Ali ako ste već, kao što je rečeno, spasonosnim izlaskom, od mana prema krepostima, prešle po njezinu primjeru, što je to što vas ponovno, da je promotrite, tako nametljivo nagovaram da iziđete? Upravo to da i oni koji se čine

A savršenima moraju nužno paziti na ono što nam Apostol daje naslutiti govoreći: Braćo, ja ne smatram da sam već uhvatio. Jedno pak, zaboravljajući ono što je straga, a protežući se za onim što je sprijeda, trčim prema cilju, prema nagradi višnjega poziva Božjega. Tako i vi, najdraže, premda ste u nekim primjerima ove blažene Djevice, vodeći Bogu, napredovale, ipak težite prema većima, izlazeći iz onoga što je straga i idite naprijed da sa mnom promatrate ono što je sprijeda. Ali kad sam siguran u vašu pobožnost, tko će mi dati da dođe molba moja i da ono što iščekujem Bog udostoji dati? Da i onaj, koga sam malo prije spomenuo, naravni čovjek, koji je dosad obično izlazio na predstave ispraznosti, napokon izišavši iz njih, dođe s vama i nauči su-radovati se u ugodnosti vaše nove predstave. Svakako će dokazati da je istinito po iskustvu, premda mu je do sada bilo nepoznato, ono što pjevamo u Psalmu: Pripovijedali su mi opakib naslade svoje; ali ne kao zakon tvoj, Gospodine. Neka budu nazočni starci i mladići kao dionici ove predstave: ovdje neka oronuli zaborave tegobnu dosadu starosti; a oni razuzdani, odlažući ovdje isprazne igre, neka se bave boljim nastojanjima.

B 6 Pristupi, blažena Majko, majko, kažem, trudna od neprestanoga poroda, i Djevice bez bore, i raduj se zbog ove svoje kćeri. Znamo naime da si, dok su se u tvojoj utrobi sudarala djeca, često potresane utrobe toliko umorena da si s Rebekom, koja je u tvome pralik u prethodila, mogla uzdišući reći: Ako je meni imalo biti ovako, što je bilo potrebno da začnem? Često su te naime od tvoje mladosti napadali oni koji su radije morali iskazivati čast i poštovanje tvojoj majčinskoj pobožnosti; ali pošto se onaj koji te je ljubio borio za tebe, nisu nadvladali. Imaš i drugih sinova, čijom utjehom zaboravljaš svoje uzdisaje i bol, sinova mira i ljubavi, sinova pravednosti i pobožnosti, koji se oko Gospodnjega stola uspoređuju s mladim maslinama. Ima i kćeri uistinu uređenih, ne samo kao sličnost hrama uresima uokolo urešenih, nego kao časni hram Duha Svetoga posvećen obiljem svih karizmi. Među njih ubrajamo i ovu blaženu Djevicu Hadelaugu, zbog čijega blaženstva s tobom zasluženo su-radujemo. Ona je naime, zajedno s ostalim i sinovima i kćerima tvojima, postala prizor ovome svijetu i Anđelima i ljudima. Svi se dakle radujmo u Gospodinu na hvalu i čast imena njegova, posvećujući se djevičanskoj pohvali, stojeći i žudno gledajući kao poželjan prizor. a Vulgatino čitanje ovako glasi Hab 3, 13: Izišao si na spasenje naroda svojega, na spasenje s Pomazanikom svojim., b Vulgata, fabulationes, to jest, naklapanja, isprazne i svjetovne radosti: ili su o meni prosipali brbljave govore.

Ii. Poglavlje.

Hvala sv. Adaloge po milosti poniznosti.

Kao što vjerna zaručnica priznaje ljubav u sebi uređenu od svoga Zaručnika; tako jednako vjerujemo da u nama treba urediti božansku hvalu. Uređena je ljubav kad u ljubavi prema bližnjemu učimo kako da ljubimo a svemogućega Boga. A ako je tako u nama uređena ljubav, i po zapovijedi Apostolovoj, neka sve naše bude u ljubavi; sve je bez sumnje dobro uređeno što se čini po uređenoj ljubavi. Stoga i odatle treba hvaliti moć Stvoriteljevu, i budući da hvalimo iz ljubavi, treba obdržavati neki red: najprije naime u Svecima svojim, a poslije pak prema mnoštvu veličine svoje treba ga hvaliti. Jer kao nekakvi počeci i početni elementi božanskoga hvaljenja jesu te hvale kojima ga častimo u Svecima svojim, kojima kao nekakvim mlijekom donekle odhranjeni, napredujemo prema tome da ga hvalimo prema mnoštvu veličine svoje, kao prema čvrstoj hrani i prema gozbi Anđela. Koliku naime slatkoću trebamo očekivati u onome vrhunskom i neizrecivom hvaljenju, ovdje donekle unaprijed kušamo. Stoga neka u ovim počecima naša pobožnost bude utoliko žarča koliko je poželjnije iščekivanje dovršene hvale.

8 Što sam stoga htio ukratko unaprijed okusiti, da u hvaljenju blažene Djevice Hadelauge, štoviše u veličanju po njoj i u njoj Otkupitelja, budno napredujemo vedrom spremnošću. Neka dakle sada stupi naprijed i neka nam izloži znamenitosti svoga života da se promotre: na čije nas oponašanje neka udostoji uzdići Božanska blagost. Neka stupi naprijed, kažem, i neka kraljuje. Doduše, da su-kraljuje s Kristom već je odavno stupila naprijed; ali neka i nama sada stupi naprijed i neka kraljuje, to jest, neka pokaže kako je počela kraljevati. Jer počinjući kraljevati u sadašnjosti, već je primila zalog budućega kraljevstva, kad je, kloneći se oholosti koja je početak svakoga grijeha, poniznošću oborila onoga koji je kralj nad svim sinovima oholosti. Od te kreposti čini mi se da treba uzeti početak njezine pohvale, prema onomu da je Gospodin u Evanđelju htio prvi postaviti taj isti stupanj u blaženstvu, govoreći: Blago siromasima u duhu, jer njihovo je kraljevstvo nebesko.

9 Ta njezina poniznost utoliko se slavnijim spomenom mora preporučiti među ljudima koliko je kod Boga bila uzrok veće slave. Kao što naime sam poznavatelj skrivenoga ne mjeri koliko u njegovoj žrtvi, nego iz koliko prinosimo, toliko da dva novčića udovičina pretpostavlja obilnim darovima bogataša; tako jednako ne ispituje samo to što se ponizujemo, nego kakvi i koliki smo bili mi koji se ponizujemo. Ta naime Bogu draga Djevica, potekavši iz one carskec krvi Pipina najglasovitijega kralja Franaka i rođena za kraljevstvo, s tolika vrhunca kraljevske uzvišenosti dragovoljnom je pobožnošću sišla da slijedi Kristovu poniznost. Kad su je rođaci i prijatelji, kao što biva, htjeli vratiti na njoj poznata znamenja uzvišenosti, ustrajala je, prateći je božanskoj milosti, u prihvaćenoj nakani skromnosti. Kolike je poteškoće, koliko ispunjen kušnjama i tjeskobama bilo to nastojanje duhovnoga proroštva, gotovo jedini mogu znati oni koji su, postavljeni na takvoj visini vremenitih časti, štoviše pogibeljno izloženi na tolikoj pučini mora, uz Božje praćenje mogli izbjeći u luku poniznosti. Koliko pak možemo dokučiti mi, koji smo rođeni i odgojeni na nižemu mjestu, nismo spoznali dubine Sotonine, sve što je pred oči blažene Djevice dolazilo od takve visine, sve što je zaglušivalo uši, bilo je na teret, privlačeći doduše nagnuće tijela, ali pogađajući dušu kao da je zadana nekakva rana. Dok su jedni hvalili, a drugi pak ocrnjivali, ili čak ismijavali, u njezinu su se srcu pokretali razni nemiri, i kao nekakva rika zvijeri koje zaglušuju. Osim toga, služinčad, koja je bila naviknuta da njome upravlja zapovjednička strogost, videći da Gospodarica postupa blaže, i u riječi i u držanju i u hodu pokazujući samo znakove krotkosti i poniznosti, postajala je drska: ponajviše je pak nju pokretala, kao što biva, nametljiva brbljavost sluškinja.

10 Usred toga ona, prema Psalmistovu glasu, doduše uznemirena, ali ne progovorivši, brže se vraćala u samu sebe, prisjećajući se Davida, koji je, premda je već bio pomazan za kralja, i dok je trpio progonstvo od Šaula, kojega je Gospodin odbacio da ne kraljuje nad Izraelom, kako je niske i kako nedostojne stvari mislio o samome sebi, toliko da je rekao onomu koji ga je progonio: Koga progoniš, kralju Izraelov? Koga progoniš, mrtva psa i jednoga buhu... I kraljica Estera često je dolazila na njezinu pamet, o čijoj poniznosti, kojom se nije gnušala biti podložna Mordokaju, ovako je pisano: Jer što god je on zapovijedao, vršila je Estera, i tako je sve činila kao u ono vrijeme kad ju je on

A kao malenu hranio. Imajući to na pameti blažena Hadelaugis i okrenuvši se molitvama, prizivala je Boga koji zna za njezinu poniznost, govoreći s njom: Ti znaš, Gospodine, da se gnušam znaka oholosti i slave, i da ga mrzim kao haljinu žene u mjesečnici, i da se službenica tvoja ne običava radovati osim u tebi, Bože Abrahamov. Bože jaki nad svima, usliši molitvu onih koji nemaju nikakve druge nade i oslobodi ih iz ruke opakih. Lako se dakle može procijeniti koliko je Bogu bila ugodna ta žrtva poniznosti, usred tolikih borbi poteškoća, prokušana kao zlato u peći. Milost naime ovoga blaženstva daleko lakše postižu siromasi nego bogataši, neplemeniti nego plemeniti, budući da i kod onih u preziru roda ili oskudici imetka nedostaje prigoda za uznosito uzdizanje. A one od nakane poniznosti sprječavaju mnoge zapreke, kako obilje bogatstva, tako i službe podložnika, i razmetanje vlastitim plemstvom, i druge slične stvari koje su veoma protivne siromaštvu duha.

11 Stoga vi, o kćeri jeruzalemske, ako vas ikada na putu poniznosti zadese teže nevolje, nemojte se brzo uzbuditi niti klonuti kao da se dogodilo nešto novo, jer svim izabranicima ne može biti drugoga puta osim kroz uska vrata. Spasonosni primjeri ove svete Djevice neka vam donesu više izgrađivanja nego pouke živa glasa, da prihvaćeni Kristov jaram nosite krotkim i poniznim srcem, da ništa ne umišljate o plemenitosti tijela, o prolaznoj slavi svijeta. Kroz vladanje vanjskoga čovjeka kao kroz zrcalo neka sjaje vaša nutrina, i neka raspale srca onih koji gledaju da slave Oca koji je na nebesima. Razboritim Djevicama govorim. Vi same prosudite priliči li zaručnicama Kristovim ures i nakit skupocjenih haljina. Promotrite samoga krasnoga ljepotom nad sinovima ljudskima, u čiju se ložnicu žurite, i preoblikujte se po primjeru onoga čijim ste prstenom zaslužile biti zaručene. Neka vam ga opiše Izaija: Nema, kaže, oblika ni ljepote: i vidjesmo ga, i ne bijaše izgleda, i poželjjesmo ga prezrena i posljednjega među ljudima, čovjeka boli i vična patnji. I kao skriveno lice njegovo i prezreno, stoga ga nismo ni cijenili. Pogledajmo i prijatelje samoga Zaručnika, jesu li išli drugim tragovima? Obilazili su u ovčjim kožuhima, u kozjim kožama, oskudni, tjeskobni, zlostavljani, kojih svijet nije bio dostojan. I sam onaj, od kojega među rođenima od žena nitko nije ustao veći, Ivan Krstitelj, bio je odjeven u devinu dlaku i kožni pojas oko bokova svojih. Ove i druge slične primjere svete poniznosti posisale ste s majčinim mlijekom s prsiju Crkve; njih ne prestajete često ponavljati u dnevnom ili noćnom razmatranju. Sam dakle dobri učitelj koji čovjeka uči znanju, neka se udostoji dati i djelotvornost činjenja, da se u vama ostvari blaženstvo koje je sam obećao govoreći: ako znate ovo, blago vama ako to činite. Htio bih pak ista znamenja pravoga plemstva ipak unijeti u uši onih koji zbog plemenitosti tijela ili moći misle da im je sve dopušteno, ako bi se možda ona apostolska zapovijed (kojom kaže: Bogatima ovoga svijeta zapovijedaj da ne budu oholi, niti da se uzdaju u nesigurnost bogatstva) mogla uvjeriti oponašanjem tolike Djevice. Tko je naime od njih slavniji od carskoga potomstva kralja Pipina? Čiju dakle jednakost žele u plemenitosti roda ili vremenitoj časti, mnogo više neka žele i neka se trude postići zajedništvo svetosti oponašanjem pobožnosti. a U 2. rukopisu nedostaje omnipotentem., b 2. rukopis, hinc nos., c O podrijetlu sv. Adaloge prije oštro.

Iii. Poglavlje.

Hvala sv. Adaloge po djevičanskoj čednosti.

Otkako je Božja izabranica Djevica Hadelauga počela gaziti cvijet svijeta kao suh, u samoj je sebi posljedično nastojala uzgajati cvjetove i klice kreposti, po čijem bi trajnom zelenilu zaslužila cvasti pred Gospodinom. Prezirući naime slavu plemenitosti koju je u nju nasljednim pravom ulila najznamenitija rodbina, teži prema dostojanstvu prvoga podrijetla, to jest, prema onome blaženom društvu Anđela. Stoga, želeći na zemlji živjeti anđeoskim životom, dragovoljno se obvezala nebeski nadahnutim zavjetom djevičanstva, da, čak i kad bi poslije (kako je ljudska krhkost uvijek nesigurna, budućnosti) htjela sklopiti brak, zbog zapreke one prve obveze ne bi više bilo dopušteno ono što je prije bilo dopušteno. Sumnjiva joj je mogla biti i volja roditelja, i stoga da je nasilnom vlašću ne bi prisilili na brak, htjela je ranije slobodu svoje volje vezati obvezom ovoga zavjeta. Tako se uistinu vezala uz tu nakanu, ne da bi ikako umanjivala vrijednost braka, nego da bi se bez bračne veze slobodnije posvetila služenju svoga Stvoritelja. Čula je kao razborita Djevica da će takvi imati tjelesnu nevolju, i da su zabrinuti za ono što je ovoga svijeta, kako da ugode jedno drugomu, i podijeljeni su; ali neudana žena i Djevica misli na ono što je Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom. Treba smatrati da je drugi prethodni razlog da izabere djevičanstvo bila upravo milost poniznosti, koja je kao majka kreposti rodila i othranila ovu njezinu prvorođenu kćer, to jest, djevičansku čednost. Jer da nije bila uistinu ponizna, pristala bi da se sjedini u braku radi širenja potomstva i povećanja slave svoga roda.

13 Čini se pak da su među ostalim tri razloga ponajviše stvorila njoj najveću poteškoću na ulazu u ovu tešku nakanu, koje je, čak i da ih ja ne spominjem, lako da vi prosudite. Odgojena u kraljevskim nasladama, urešena skupocjenim uresom haljina kako je dolikovalo tolikomu plemstvu, bila je okružena svakom raznolikošću: podnosila je veliko mnoštvo onih koji su joj služili obaju spolova, u kojima je bio daleko drukčiji um i nakana protivna njihovoj Gospodarici. Ali slušati isprazne govore takvih, gledati razuzdanost, kolikom mislimo da je bila uvreda za čiste uši i golubinje poglede, kolikom grajom za razne kušnje? Koliko je mučno bilo uznemirivanje njezine duše, vi ste katkad naučile iskustvom vlastitoga truda: vi koje, izlazeći u javnost zbog potrebnih razloga samostana, morate protiv zavjeta trpjeti i pogledom i sluhom ludosti svjetovnjaka. Ovo se dakle čini da je bio prvi razlog poteškoće za nju, od kojega se ipak okrepljivala takvom utjehom da je od vanjskih neprilika bježala u skrovište savjesti, radujući se što je u nutrini daleko od nje ono što je pružajući otpor zaglušivalo izvana. Drugi pak razlog kojim je mogla biti opterećena bio je ovakav: sve se, kao što znate ljudskim nastojanjem, bilo u božanskim bilo u ljudskim stvarima, običava sjedinjavati i jačati zajedništvom vršnjaka. I zato u svakoj vještini ili zanimanju sličan traži da prione uz sličnoga, i vjeruje da mu se iz samoga toga društva donosi nemala korist. Stoga treba procijeniti koliko bi savjeta, koliko utjehe često bila uzela i ova blažena Djevica od svojih vršnjakinja, da je imala neke samostane Djevica Kristovih koji su joj bili blizu. Ali rijetka su bila još u svim krajevima germanske zemlje ne samo okupljališta službenica Božjih, nego i redovnika: poslije po božanskoj milosti nadaleko i naširoko raširena. Što se odatle jasno zaključuje, jer se zna da je ondje gdje je sada smješten vaš samostan, koji se čini starijim od gotovo svih u ovome kraju, u ono vrijeme ondje bila šumovita samoća.

14 Naime (da ukratko nešto kažem o starini toga istoga mjesta mimo glavne teme) čini se starijim i od Fuldskoga samostana. Što se, kako sam mogao zabilježiti iz istinitih povijesnih

A djela, zaključuje na ovaj način. Godine Utjelovljenja Gospodnjega sedamsto četrdeset i a pete, dok su u narodu Franaka vladala dva brata, naime Karloman i Pipin, sinovi Karlovih, po blaženomeb nadbiskupu Bonifaciju započeti su temelji Fuldskoga samostana. Nadalje, kad su se Braća pod opatomc Sturmijem ondje novo okupljena svim naporom prignula uz mjerilo redovničke stege, donijela su korisnu odluku da naime neki od njih budu poslani negdje u velike samostane, gdje bi potpunije naučili slogu Braće i redovničko življenje. Kad je to bilo javljeno svetomu biskupu, odobrio je razboritu odluku i marljivomu Sturmiju povjerio posao takva pothvata. On je, pripravivši ono što je potrebno za put, uzevši i dvojicu Braće, krenuo u Rim, i obišavši u onoj zemlji sve samostane, pošto je ondje proveo dvije godine, vratio se. A kad je stigao u istočnu Franačku, pogođen bolešću, svratio je radi gostoprimstva i odmora u naš samostan, i ondje je kroz četiri tjedna ostao prisiljen nuždom bolesti. Odatle se dakle čini starijim vaš samostan, i već otprije uređen redovničkim stegama, gdje su u samim počecima Fulde iskazane tako velike usluge gostoprimstva.

15 Stoga se pobija i mišljenje onih koji naslućuju da je blažena Hadelauga vukla podrijetlo roda od ovoga Pipina, Karlomanova brata. U ono se naime vrijeme, kad je osnovan Fuldski samostan, po migu Karlomanovu, koji je bio starije dobi, uređivalo svako pravo očinskoga kraljevstva: i na koji se način utemeljiteljica našega samostana smatra poteklom iz roda mlađega Pipina, koja je, kao što je rečeno, već prije u nasljednome posjedu vašega prebivališta položila temelje? Jer kad isti Pipin,d još ne prikladan zbog nezrele dobi da podupire kormilo kraljevstva, kakvom bi posljedicom moglo biti da je imao kćer tolika sazrijevanja da bi mogla odrediti nešto takvo od očinske baštine? Treba dakle dublje računati rodoslovlje ove blažene Djevice, slavno po srodstvu sa svetom Gertrudom ie starijim Pipinom. Ali pošto smo to umetnuli da dokažemo starinu našega samostana, vratimo se izvršavanju, kako smo započeli, pohvala blažene Djevice. Njoj je pak, premda su zbog malobrojnosti samostana, kao što je gore rečeno, izvana nedostajale dobre riječi, riječi utjehe duhovnih prijatelja, ipak bila nazočna iznutra prisutnost nebeskoga Zaručnika, o čijem oslovljavanju istinito svjedoči govoreći: Duša mi je preminula kad je progovorio Dragoga.

16 Treći se uistinu razlog, koji bi ponajviše pritiskao, može procijeniti ovakvim. Djevojka glasovita naslovom tolikoga plemstva, moćna obiljem bogatstva, obdarena i svjedočanstvom čednosti, od koliko je mislimo prosaca koji su se nadmećući natjecali bila tražena? Sinovi kraljeva i knezova nadali su se da će se proslaviti takvim brakom, predlagali su, svatko prema svojoj veličini, najobilnija mirazna dobra, obećavali su prostrana područja zemalja, bezbrojne čeljadi, a zlata pak i srebra i dragoga kamenja neprocjenjiv ures. Premda se to običava činiti dopušteno pod izlikom zakonitoga braka, ipak nikomu nije dvojbeno da je i onaj stari neprijatelj protiv nje podigao i postavio veoma mnoge zamke zasjeda; vršeći naime uobičajena neprijateljstva protiv djevičanske cjelovitosti. I skrivenim je kušnjama poticao u njoj tjelesne zavodljivosti, da bi, prema Apostolu, izvana imala borbe, a iznutra strahove. Ali u svemu je tome pobijedila zbog onoga koji je nju ljubio i sebi je unaprijed izabrao za zaručnicu. Čini mi se pak da je više bila umorena borbama koje su se pokretale izvana, ponajviše zbog sućuti prema roditeljima, koji su se za nju brinuli. Tko misli da ja nešto od ovoga govorim za naklonost, taj bez sumnje ili ne zna ono što se u svakodnevnoj uporabi običava zbivati među D ljudima, ili se pravi da zna. Ne gledamo li da se ovo i veće od ovoga često događa i oko nekih neplemenitijih Djevica, zbog same ljepote tijela? Ne čine li se ratni sukobi, paljevine i ubojstva ponajčešće zbog takve revnosti? Otpadnički naime anđeli ponajviše mrze anđeoski život u ljudima, od kojega su oni po oholosti otpali, i nastoje ih svim varkama svoje zloće strovaliti od njega. I dok vode opću borbu protiv bilo koga, ipak su se nosili posebnom zavišću protiv ove plemenite Djevice, zato što je i ono u čemu su za sebe procjenjivali najveće prilike za njezino obaranje, naime plemenitost, ljepotu i bogatstvo, snažnim duhom gazila. Da je to tako, vi, o kćeri jeruzalemske, niste naučile samo riječju, nego i dokazom teških iskustava, vi koje se da nadvladate zajedno sa svijetom i sam spol od rane dobi sve do današnjega dana ne prestajete boriti. a Drugi pišu da je Fuldski samostan osnovan godine 744., kao što se može vidjeti u starinama Fuldskoga samostana našega Brovera i u Rucelnovim Ljetopisima., d S. Bonifacii cp. et Mart. Vitani dabimus 5 Junii., c U rukopisu Sturmo je Sturmus i kod Brovera u potpisu Povelje sv. Bonifacija o granicama i međama Fuldskoga samostana: kod samoga Brovera čas Sturmis, čas Sturmius; kod drugih također Sturmo. Dajemo 16. prosinca njegov Život, gdje se pripovijeda isto što i ovdje o talijanskome putovanju i bolesti i ozdravljenju u Kitzingenskome samostanu., c Germanske su pak pokrajine bile podložne blaženomu Karlomanu, među kojima su Franačka i Bukonija, a u ovoj Fulda, u onoj Kitzinga., d Pogrešno je ovo: nakon smrti oca Karla Martela oba su sina preuzela upravljati kraljevstvom Franaka, ali pod naslovom Kraljevskih majordoma; i zajedno su vodili ratove. Očito je iz Ljetopisa koje je izdao Chesne u 2. svesku Franaka iz rukopisa Ivana Tila, gdje se uz godinu 742. nalazi ovo: Karloman i Pipin majordom poveli su vojsku protiv Huolda, vojvode Akvitanaca, i zauzeli utvrdu koja se zove Lucias. I na samome tom putu podijelili su među sobom kraljevstvo Franaka na mjestu koje se zove Vetus Pictavis. I godine 743. Tada su Karloman i Pipin zametnuli boj protiv Idolona, bavarskoga vojvode. Isto tako godine 744.: Ponovno su Karloman i Pipin krenuli u Saksoniju. Nije ipak mogla sv. Adaloga, utemeljiteljica Kitzingenskoga samostana, biti kći ovoga Pipina., e Sv. Gertruda, koja se slavi 17. ožujka; bila je kći blaženoga Pipina, vojvode i majordoma nekih kraljeva Austrazije: njezina druga kći, sestra Gertrudina, sv. Bega. Rodio se Pipin, koji se naziva Debeli, i Herstalski, a katkad stariji, koji je bio otac Karla Martela, oca, kako se vjeruje, sv. Adaloge.

Iv. Poglavlje.

Hvala sv. Adaloge po ustrajnosti u molitvi.

Slušajući ušima slušanja blažena Djevica Hadelauga kako joj govori Dragoga i kaže: Lijepi su obrazi tvoji kao u grlice; djelotvornije je iz dana u dan u sebi nastojala izraziti ono što je shvatila iz tih riječi, da bi sve činila prikladno poštenju i djevičanskoj čednosti; da ne bi ikada uvrijedila onoga kojemu je bila zaručena. Jer nije bila zadovoljna da samo na obrazima, to jest, u poštovanju djevičanske čistoće, pokaže sličnost grlice; nego je nastojala izraziti je i u ostalome. Kao što naime ta ptica ima uzdah umjesto pjeva, tako je i ona, dok se svijet radovao, tugovala, i tražeći Zaručnikovu prisutnost gorućom žudnjom, radovala se jedinoj okrepi suza. Koliko je naime bila pritisnuta raznim kušnjama, toliko je prianjala uz neprestane molitve, da ne bi zbog mlohave nemarnosti izgubila ono što je tražila marljivošću velikoga truda. Sinovi ovoga svijeta, koji su u svome naraštaju mudriji od sinova svjetlosti, poticali su je svojim nastojanjima, premda sa suprotne strane, na bolje, da bude žarča u uzgajanju kreposti, budnija u njihovu čuvanju; dok oni oko skupljanja i čuvanja onoga što i skupljeno i sačuvano propada neumornim trudom nastoje. Promatrajući naime kako lakomci oko vremenitoga dobitka vrše tako budna bdijenja i trpe tako pogibeljne tjeskobe, ona, čuvajući u sebi blaga besmrtnosti, obavljala je u molitvama bdijenja dulja od uobičajenoga. Videći također svoje kćeri, naime one koje Izaija opisuje da hodaju uzdignute ispruženim vratom i da nogama idu odmjerenim korakom, a lica

A i lica njihova da sjaje namazana bojom prijetvornoga rumenila, svoje je grličaste obraze, natapajući ih mnogo obilnijim suzama, prekrivala dragovoljnom zapuštenošću, želeći se s Apostolom ponositi i reći: Kad bih još ljudima ugađao, ne bih bio Kristov sluga. Naposljetku, da je bila veća ustrajnost njezine molitve nego što ja neobrezanim usnama mogu izreći, svjedoči sam onaj plod tih istih molitava i trudova njezinih koji je sve do današnjega dana svima očit: o čemu će se u sljedećemu, ako Gospodin dade, govoriti.

18 Sada pak kako sam bio opomenut da u njoj pohvalim nastojanje u molitvi, što ipak ni bez te opomene nikako ne bih zanemario, nije mi teško iznijeti vašoj Ljubavi; premda sam znao da će mi neki odmah izići ususret sa suprotne strane i reći: Evo dolazi sanjar; dođite i udarimo ga jezikom, i ne pazimo na sve riječi njegove; nego vidimo što će mu koristiti snovi njegovi. I daj Bože da bih s onim pravim Josipom zaslužio reći: Jer sam zbog tebe podnio sramotu, i: Ruganja onih koji ti se rugaju padoše na me. Da se dakle poslužim riječima samoga Josipa, čujte san moj koji sam vidio. Mislio sam da sam pronašao nekakvu staru knjižicu napisanu o životu i krepostima ove blažene Djevice; da je sa žarkom žudnjom okrenutu prelistavam čitajući, gdje sam među ostalim zabilježio nekakvo ugodno poglavlje o ustrajnosti njezine molitve. I dok mi se činilo da se, koliko sam spavajući mogao, dugo naslađujem blagim promišljanjem ovoga čitanja, napokon budivši se htio sam sažeti što sam vidio ili pročitao, i nisam se mogao sjetiti ničega osim samo toga poglavlja zabilježenoga o ustrajnosti u molitvi; koje sam ipak u cijelosti, kako sam u snu shvatio, budan zapamtio. Činilo se naime da je bilo ovakvo: da je blažena Hadelauga, osim općega nastojanja u molitvi kojim se često bavila, imala ovaj poseban običaj, da kad bi netko od njezinih bliskih, koji se bio preporučio njezinim molitvama, preminuo, toliko dugo izlijeva neumoljive molitve za dušu toga dok ne bi po božanskoj objavi spoznala da je istrgnuta iz kažnjivih mjesta i smještena u pokoj. A ako bi se kadšto, dok su se opirali grijesi onoga za kojega je molila, sporije uslišavala u nazočnosti, ipak je običavala uzeti sa sobom i druge duhovne ljude jednako za posredovanje. I same biskupe da je poslanim izaslanstvom pohodila i ponizno zaklinjala za odrješenje preminuloga, da bi se u zajedničkim skupovima Crkve, pošto se učini njegov spomen, pomagao združenim molitvama svega puka.

19 Pošto je ovo iz naklonosti moje pobožnosti ovdje jednostavno umetnuto, vraćam se k vama, na vas, kažem, o kćeri jeruzalemske, okrećem oči. Radije se oslanjam na vaša svjedočanstva, vi koje bdijete uz njezine svete kosti, koje njezin grob okružujete djevičanskim zborovima, časno ga pohađate doličnim štovanjem. Što je naime ona živeći činila u tijelu, koliko je bila česta u molitvi, vi pokazujete postojanošću pobožnih molitava oko njezina groba. Tekst se dakle ovoga poglavlja življe čita u vašim djelima nego što se može izraziti riječima moje neukosti. Čas naime javne, čas skrovite ondje prinosite molitve: da je pozdravite i oslovite kao onu koja s vama prebiva vidljivom prisutnošću, natječući se pretičući jedna drugu, tako da se čini da i djelima i riječima svjedočite i govorite: Ovo je Djevica koja ljubi Djevice i svoj puk. Ovo je ona koja mnogo moli za puk i sav ovaj grad. Obdržavajući dakle uobičajene dužnosti ove pobožnosti sve žarče iz dana u dan, prenesite ih svojim potomcima kao nasljednim pravom. I pouzdano kažem da će više koristiti primjeri tolikoga redovništva podloženi očima nego riječi ove pohvale ulivene u uši. Neka bude nazočna i svojim hvaliteljima i svojim nasljedovateljima, posredovanjem zasluga i molitava isprošujući kod Boga da one kojima je ugodna slatkoća pohvale ne otežava trud redovništva koje treba nasljedovati.

V. Poglavlje.

Hvala sv. Adaloge po samotničkome življenju.

Blažena Djevica Hadelauga skrovište svoga srca nastojala je uvijek pokazivati spremnim da Bogu prinese žrtvu paljenicu čiste molitve. O čemu sam on kaže: A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, i zatvorivši svoja vrata, pomoli se svomu Ocu u skrovitosti. Ipak, nezadovoljna time, po sličnosti grlice, koje smo se gore spomenuli, običavala je samotno uzdisati; tražeći i izvana skrovitost prikladnu da slobodnije prinosi žrtve molitava. Čula je naime s Abrahamom Gospodina koji joj zapovijeda i govori: Uzmi sina svoga, kojega ljubiš, Izaka, i idi u zemlju viđenja, te ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na jednoj od gora koju ću ti pokazati. Što se vama čini? Sumnjate li možda da Djevica može biti oplođena takvim potomstvom? Štoviše, što bude čednijom, to će biti prikladnijom za to začeće. Izak se naime tumači smijeh ili radost. Duhovnu dakle radost i Bogu ugodnu žrtvu klicanja s pravom bih rekao da je rodila iz jednostavne čistoće svoga srca, za čije je neprestano prinošenje vjerujemo da je vrlo često bila božanski opominjana. Uistinu, u kojem god zemaljskom kraju boravila, nije odlazila od zemlje viđenja, ona koja je ostavivši tmine grešnika živjela u svjetlu kreposti; nego je poticajem božanskoga nadahnuća bila vođena da potraži nekakvo posebno mjesto velikoga viđenja. Rođena naime plemenito, i opterećena nego urešena velikim obiljima bogatstva, žurila je zaboraviti svoj narod i dom oca svoga: ali tako da posjede podložne njoj nasljednim pravom podloži božanskome služenju, ljubeći Krista i birajući njega kao baštinika najvjernijega čuvara svoga pologa. Po svim je dakle međama svojih imanja nastojala istražiti mjesto doduše donekle udaljeno od ljudskoga življenja, a prikladno za mir duhovne nakane, gdje bi se posvetila vježbi i dragovoljnoga siromaštva i neprestane molitve, i svojim primjerom poticala druge nasljedovateljice djevičanskoga zavjeta.

21 Vjeruje se da je, kao što je gore rečeno, u glasovitoj lozi njezina roda prethodila blaženica Djevica Gertruda, koju je, da bude urešena svetim velom za svadbu besmrtnoga Zaručnika, spomena vrijedna majkaa Hita prinijela blaženomub biskupu Amandu, čovjeku čudesne svetosti: ojačana njegovim spasonosnim savjetima, sagradila je samostan i u njemu ustanovila redovnički život, da upravlja kćer, uz veliko obilje imanja. Prethodila je u istome rodoslovlju i poštovanja vrijedna nećakinja Djevice Gertruda, imenomc Vuftruda, pod jarmom svetoga pravila uz noge njezine hranjena mlijekom riječi Gospodnje, i uzdignuta na upravljanje samoga samostana dok je ona još živjela i upravljala: i druge duhovne službenice Božje u istome samostanu, prikupljene iz staroga i plemenitoga roda Franaka. Čuvši za njihovu pobožnost, blaženica Hadelauga, silno zapaljena u ljubavi Božjoj, težila je svakodnevnim napredovanjima prema umnoženju zasluga, i oblik pobožnosti i pravednosti, kao nasljednim zakonom prenesen na sebe od njih, uzgajala je svim nastojanjem.

22 Bilo je u ono vrijeme među ostacima njezinih posjeda samotno lug, prohodan samo zvijerima, upravo na onome mjestu gdje je sada smješten vaš samostan: koju je samoću ona sama običavala često obilaziti, tražeći željeno mjesto i iščekujući, po Božjem uređenju, da se njezina želja ostvari. U tome bijegu od svijeta i brižljivu istraživanju pustinje nije mogla onomu koji trči dodati ne-malen poticaj spomena vrijedan

C puka pomagalo se molitvama. vrijedan onaj primjer blaženiced Gertruda. Koja kad je odlučila ostati u nakani djevičanstva, a otac ju je, premda nevoljku, htio predati mužu, uz pomoć majke se, koliko je mogla, skrivala u očinskome kraljevstvu; ali kad se više nije mogla skrivati, bježeći je skrenula u krajeve Istočne Franačke, na mjesto koje se zovee Karleburg u Vojvodstvu Würzburškom: i ondje je od svojih dobara u čast preblažene Djevice Marije sagradila samostan, koji ostaje sve do sadašnjega dana, gdje je postavila da poslužujuf svećenika Atalonga i đakona Bernaharda, koje je dovela sa sobom. Vjerovala je naime da će ono živo i sveto prebivalište, koje je u svome djevičanstvu posvetila Bogu, po zagovoru njegove blažene Roditeljke ostati bez ikakve ljage: i stoga je u štovanje njezino dala posvetiti i građevinu vanjskoga hrama.

B

23 Na isti je način i blažena Djevica Hadelauga, bježeći od vidljivih i nevidljivih kvaritelja duša, postavila u svome srcu, štoviše zaklela se s Prorokom govoreći: Ako uđem u šator doma svojega, ako se popnem na postelju ležaja svoga, ako dam sna očima svojim i vjeđama svojim drijemanje, i počinak sljepoočicama svojim, dok ne nađem mjesta Gospodinu, šatora Bogu Jakovljevu. I dok u gore spomenutoj samoći nije prestajala neprestanim molitvama kucati na uši božanske pobožnosti, da bi se kakvim znakom odozgo njoj pokazanim utješila i uvjerila o učinkovitosti svoga zavjeta; napokon je pronašla unaprijed izabrano mjesto označeno očitom objavom. Pripovijeda se naime da je, dok je sama ondje boravila, nakon obavljenih bdijenja noćne molitve, nekoga vremena u praskozorje, na samome mjestu gdje je molila, pronašla toliko prostora koliko je bilo dovoljno za polaganje temelja samostana, tako sa svih strana razgraničenoga i odvojenoga očitim međama da nipošto nije mogla sumnjati da su crte građevine koja se ima podići njoj unaprijed određene anđeoskim posredovanjem. a Drugi rukopis Hita: pučki Vita, i Iduberga o kojoj ćemo govoriti 8. svibnja: bila je majka svetih Djevice Gertrude i Bege., b Slavi se sv. Amand biskup Maastrichta 6. veljače, uz koji se dan o njemu donosi mnogo toga., c Ona se u Životu sv. Gertrude 17. ožujka naziva Vilfetruđa, gdje se govori i o mnogim njezinim duhovnim kćerima., d Je li ona bila kći blaženih Pipina i Ite, sestra sv. Gertrude Nivelske, ili unuka njezine sestre Bege, kći Pipina Herstalskoga, istraženo je ovdje u § 3. i 10. veljače uz Život sv. Skolastike po Hijeronimu Dunaersheiniju u 8. poglavlju Zabilježeno., e Drugi rukopis Karelburg., f Isti rukopis Attholongum, o njemu je također bilo govora.

Capitulum VI.

Hvala sv. Hadelaugi zbog ljubavi ili velikodušnosti.

Treba da zapjevamo svi mi, a osobito vi, kćeri jeruzalemske, jer se glas grlice, koje smo se malo prije spomenuli, čuo u našoj zemlji, naime blažené Hadelauge, koja je umjesto pjesme pustila uzdah i poučila nas da tugujemo po primjeru njezine žalosti. Jer ovdje je našla gnijezdo gdje bi smjestila i hranila svoje piliće. Ali daleko bilo da to podnosite s ogorčenjem i smatrate uvredom ako od mene čujete da se zovete njezinim pilićima, vi koje se čini da više umanjujete njezinu čast ako to isto ne ispovijedate i bez moje tvrdnje. Jer kad vaše tjelesne oskudice najugodnije okrepljuje gozbama svojih imanja i svojih primjera, zar vas, gotovo kao piliće umjesto grlice, u miru gnijezda ne krijepi pobožnom sitošću hrane? Tko pak može dostojno izložiti koliko je radosti i veselja blažena Djevica, koju slikovito nazivamo imenom grlice, tada začela? Koliko je zahvalnosti iskazala Bogu kad je, uslišavši želju njezina srca, pokazao mjesto koje je tako tjeskobno tražila? Ovdje je zaslužila žrtvovati svoga sina Izaka, kojega je ipak zadržala na životu, kao što je i onaj kojega je Abraham prinio bio i žrtva i izbjegao nepovrijeđen.

Kako se to može učiniti, Apostol jasno uči govoreći: Zaklinjem vas milosrđem Božjim da prinesete svoja tijela kao žrtvu živu, svetu, Bogu ugodnu, kao svoje duhovno bogoslužje. Žrtva se, naime, ubija da bi se prinijela, ali živa žrtva jest tijelo koje je za Gospodina trpjelo, koje se i naziva žrtvom i živim, jer živi u krepostima, a usmrćeno je od mana. Žrtva, dakako, jer je i ovome svijetu mrtvo po zlim djelima, a živo zato što čini sva dobra koja može. Koje bi se pak mjesto moglo naći prikladnije za prinošenje ove žrtve od zemlje viđenja, mirnog boravišta samoće? Samoću pak ne kažem jednoličnu, nego dvostruku, naime vanjsku i nutarnju, to jest mjesta i duha. Stoga je Psalmopisac, da bi, uklonivši od sebe nemire, mogao u potpunoj slobodi prinijeti ovu žrtvu, želio govoreći: Tko će mi dati krila kao u golubice, pa da odletim i počinem? Prisjećao se možda one golubice koja je u vrijeme potopa bila puštena iz Noine korablje, pa kad nije našla gdje bi joj počinula noga, vratila se Noi u korablju. Njezinim se primjerom posluživši, raduje se zbog dopuštenog mu, žuđenog mjesta mirne samoće, govoreći: Evo, udaljio sam se bježeći i ostao sam u samoći. A na drugom mjestu, govoreći jasnije o prinošenju same te žrtve: Raskinuo si, kaže, okove moje, i prinijet ću žrtvu hvale. Tako se i blažena Djevica Hadelauga ispunjavala neprocjenjivom radošću zbog pronađene prilike ljubljene samoće, znajući da je ovo mjesto najprikladnije za njezinu žrtvu. Stoga, kad je Abraham nazvao ime onoga mjesta, Gospodin vidi, i sve do današnjega dana govori se: Na gori će Gospodin vidjeti. Uistinu je, naime, ovo mjesto zbog prosvjetljenja koje je blažena Djevica ovdje zaslužila postići moralo biti počašćeno ovim imenom, i uvijek na gori, to jest u tolikoj uzvišenosti kreposti, Gospodin će vidjeti, jer su oči Gospodnje nad pravednicima. I tako je doista na izabranom mjestu samoće, prinoseći žrtvu hvale, u ljubavi prema Bogu vježbala svoje osjećaje.

25 Ali budući da se ljubav dijeli na dvije zapovijedi, tako da se ni bližnji ne ljubi bez ljubavi prema Bogu, ni Bog se ne ljubi kako valja bez ljubavi prema bližnjemu, počela se čudesnom revnošću širiti i u ljubavi prema bližnjemu: jer, položivši na istome mjestu temelje bazilike, dala je uokolo podići i prikladna prebivališta za službenice Božje. I samu se sebe tako pokazala u služenju Bogu da je glasoviti glas o njezinu imenu ondje ubrzo okupio mnoge Djevice koje će služiti Bogu pod redovničkim stegom: kojima je majčinskom pobožnošću u svemu skrbila i pružila takvo obilje imanja da je, premda ništa nisu imale u vlastitom posjedu, ipak iz zajedničkih prihoda namirivala svaku njihovu oskudicu. Ali čemu vam ponavljam kao nepoznato ono što vam je poznato? Jer njezina drevna darežljivost i vama je još danas svježa, i ono što drugi o njoj tvrde samo riječima, vi potvrđujete svakodnevnim koristima.

26 Kolikom je ljubavlju služila ublažavajući potrebe bližnjih, od tada i nadalje ne samo vama, nego i svima koji u vašem samostanu budu nasljeđivali iz naraštaja u naraštaj, uvijek istom velikodušnošću neće prestati očitovati. Ovaj spomen njezine darežljivosti trebalo bi utisnuti u srce škrtcu koji zgrće blago i ne zna komu će ga sabrati, koji se uzda u nesigurnost bogatstva i nije bogat u Bogu. Ali trebalo je da primjer njezine štedljivosti čuju rasipnici koji se međusobno potiču na zloupotrebu Božjih darova govoreći: Dođite i uživajmo u dobrima koja postoje, i služimo se stvorenjem kao u mladosti hitro. Napojimo se skupocjenim vinom i mirisima, i neka nas ne mimoiđe cvijet vremena, okrunimo se ružama prije nego što uvenu. Neka ne bude nijedne livade kroz koju ne prođe naša raskoš, nitko od nas neka ne bude bez udjela u našoj raskoši, posvuda ostavimo znakove veselja, jer ovo je naš dio, crni, i ovo je naša kob. Neka naprotiv kažu Djevice, nasljedovateljice blažene Djevice Hadelauge, neka kažu ono što su naučile iz njezinih glasovitih primjera: Dođite i uživajmo u dobrima koja su uistinu dobra i ne prolaze s vremenom, naime u nebeskim dobrima koja nikada ne presahnu. Okušajmo ih unaprijed u nadi da se napokon zasitimo u zbilji, obilujmo slastima oslonjene na Ljubljenoga, koji je pred nama postavio stol nasuprot onima koji nas tlače, i pomazat će uljem glave naše: a čaša njegova koja opija kako je divna, čaša od začinjena vina i mošt od mogranja njegovih. Neka nas ne mimoiđu cvjetovi kreposti, ništa u nama neka ne bude uvelo, ništa neka ne bude suho, nego u onomu koji je cvijet polja i ljiljan dolina neka sve naše ozeleni, neka sve procvjeta.

Capitulum VII.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak IV Kalendar godine