O SV. BLAŽU, BISKUPU SEBASTEJSKOM I MUČENIKU.
Stranica 337 poslije br. 16 dodaj: Ali čini se da se sve ovo radije treba odnositi na Dagoberta, kralja Austrazije, sina sv. Sigeberta. Usporedi za njegov Život dictat. Februarii str. 231 br. 1.
Str. 338 stupac 2 prije Dodatka redak 2 prije kraja br. 23 dodaj: U Bologni postoji župna crkva posvećena sv. Blažu, gdje se čuva prst istoga Sveca i lančići kojima se, kako se predaje, bičevao radi ukroćenja tijela, i oni se pokazuju onima koji žele da ih poljube. Također se crkva bolnice sv. Marije Slugu naziva crkvom sv. Blaža, urešena slikama iznimne umjetnosti. Također druga, gdje je oltar obitelji Pepoli. U bazilici sv. Petra kaže se da se čuva glavni dio glave sv. Blaža, a u crkvi sv. Ivana na Gori neke moći. Ondje su ga dva ceha obrtnika izabrala sebi za zaštitnika i pobožno na ovaj dan pohode njegovu crkvu s darovima: oni koji od ovčjih koža izrađuju pergament i oni koji grebenaju vunu. Tako Masini u djelu Bononia perlustrata.
Str. 338 br. 24 redak 15 odozgo. U Siciliji, dodaj: U istoj Luzitaniji nalazi se utvrda Belver u biskupiji Guarda, gdje se među ostalim glasovitim moćima Svetaca čuva prst sv. Blaža unutar pustinjačke crkve koja ima ime po sv. Blažu, gdje svjedoči da se po pomoći istoga Sveca događaju čudesa, i pripovijeda jedno, Juraj Cardoso u djelu Hagiologio Lusitano za ovaj dan str. 338. Isti spominje još dva pustinjačka tora u Luzitaniji čuvena pod imenom sv. Blaža, jedan u Macedo do Mato na području Bragançe, a drugi u selu Bombarral u biskupiji Lisabon: i u onomu se čuva glava nekoga svetoga pastira, a u ovomu glava također nekoga svetoga ratara, čovjeka glasovitoga po čudesima, piše, ali da nije mogao doznati dob, djela, ime ni blagdan nijednoga od njih dvojice, i zato smatra da se ni ne štuju crkvenim časoslovom ni da su imena u puku poznata.
Str. 361 umjesto Dierstorfius ispravi Sierstorpfius i dodaj: ravnatelj gimnazije Laurentianum te senior Teološkoga fakulteta, kao i Metropolitanskoga kaptola i sv. Cecilije.
O SV. LOVRI PROSVJETITELJU, BISKUPU.
Str. 367 poslije br. ovo dodaj:
Anale samostana u Farfi pisao je godine 1643. Grgur Rimljanin, opat sv. Mateja, za kojega još nismo utvrdili jesu li izašli u tisku. Nešto nam je priopćeno iz autografa. Izjavljuje da slijedi dvojicu drugih Grgura koji su sastavili Kronike istoga samostana: prvi godine 860., a drugi, nadimkom Catinensis, godine 1090. Sam piše da je sv. Lovro došao iz Sirije u Italiju posljednje godine Julijana Otpadnika sa sestrom Suzanom i učenicima Ivanom i Izakom, te oko godine 430. sagradio samostan u Farfi i upravljao njime 25 godina: da ga je naslijedio Izak, ali da je nakon nekoliko godina preselio u Spoleto i ondje sagradio samostan sv. Marka, i da je njega kao vrlo stara čovjeka vidjela sv. Grgurija Djevica, koja je još živjela kad je sv. Grgur pisao Dijalogâ. Takvo računanje vremena nama ne može lako biti prihvatljivo. Druga godina Julijana, koja je i posljednja, bila je Kristova 363. Pretpostavimo da je sv. Izak tada imao 15 godina, jer se ne može smatrati da je otišao u tuđinu iz domovine mnogo mlađi, pa bi se, dakle, rodio godine 343. Od te godine do Kristove 590., kada je sv. Grgur postavljen za papu, broji se 242 godine. Tko bi povjerovao da je životni vijek dvojice ljudi ispunio toliki vremenski razmak, štoviše, da je opat sv. Izak živio više od 177 godina? O njemu piše sv. Grgur u 3. knjizi Dijalogâ, pogl. 14, koje smo mjesto naveli kod 31. siječnja na str. 494 kad smo govorili o sv. Grguriji: U prijašnjim vremenima Gota bio je kod grada Spoleta čovjek časna života, imenom Izak, koji je doživio posljednja vremena Gota, koga su mnogi od naših poznavali, a osobito sveta Djevica Grgurija, koja sada u ovome rimskom gradu stanuje kod crkve blažene Marije vazda Djevice. Ali o sv. Izaku više kod 11. travnja. Vjerojatnije je ono što smo već utvrdili: da je s njime došao u Italiju u šestomu stoljeću, možda oko godine 516., i to ne sasvim mlad, kao što se može zaključiti iz onoga što o njemu dalje pripovijeda sv. Grgur. Niti se pod prijašnjim vremenima Gota, u kojima se kaže da je Izak cvjetao, trebaju razumijevati ona u kojima su Alarik i Ataulf opustošili Italiju i grad Rim oko godine 410., nego nakon što je kralj Ostrogota Teodorik učvrstio kraljevstvo u Italiji godine 493., sve do njegove smrti 526. A koja se vremena nazivaju posljednjima Gota, očito je odatle što je njihovo kraljevstvo uništio uškopljenik Narzes godine 554.
O sv. Lovri piše isti opat Grgur da je bio sabinski biskup, bez ikakva spomena Spoletske biskupije. Kad je pak, kaže, jednom obilazio svoju biskupiju, došao je do zaselka Turrianum, tako nazvanoga po potoku koji sada teče blizu samostana u Farfi i zove se Riano. I na imanju Acutianus, pod brdom Mutella, gdje je tada bila nepregledna šuma nikomu prohodna i čuvana od najstrašnijega zmaja, očaran tolikom samoćom, predao se motrenju i molitvi. Zatim je, otjeravši zmaja svojim molitvama, sagradio malu bogomolju u čast preblažene Djevice Marije, čiji je lik, koji sada postoji naslikan na drvenoj ploči i, kako se vjeruje prema neprekidnoj predaji, od sv. Luke Evanđelista, donio sa sobom iz Sirije, te sagradivši nekoliko ćelija položio prve temelje ovoga samostana. Živeći, dakle, ovdje oko 25 godina najsvetije, povećao je samostan, ne samo duhovno, jer su mnogi utjecali na Božju službu pod njegovim učiteljstvom, nego i vremenito, stekavši mnoga dobra kako kupnjom tako i pobožnim darovanjem vjernika. Ondje gdje je, dakle, stanovao đavao pod likom zmaja, počela se častiti Djevica koja je satrla glavu zmaju.
10 U međuvremenu, kad je Suzana preminula i bila pokopana u spomenutoj bogomolji po Lovri, ubrzo je i sam Lovro, slavan po zaslugama, usnuo u Gospodinu i učenici su ga pokopali blizu njegove sestre. O sv. Lovri ovo se nalazi u buli pape Ivana VI.: Lovro, nekoć biskup časne uspomene, dolazeći iz tuđine, na imanju koje se zove Acutianus na sabinskom području osnovao je častan samostan svete Bogorodice i vazda Djevice Marije, i zbog njegova redovničkoga života i marljivosti u Božjoj službi onih koji su ondje s njim živjeli stekao je neka mjesta kako kupnjom tako i od prinosa vjernika itd.
11 I malo poslije ovako piše isti opat: A da su utemeljitelj Lovro, kao i obnovitelj Toma, bili Sveci, očito je iz najstarije predaje i iz nekih ulomaka najstarijega Brevijara pisanoga langobardskim pismom. Štoviše, sve do godine 1636. slavili smo blagdane spomenutih Svetaca, moleći njihov časoslov, ali kad je neki prior, imenom Grgur iz Perusije, ukinuo spomenuti časoslov tvrdeći da nije po Apostolskoj vlasti, nismo ga mogli ponovno preuzeti, jer je Sveti zbor obreda odgovorio da ga nismo trebali napustiti, ali kad je napušten, ne smije se ponovno preuzeti. Toliko on.
12 Str. 363 stupac
2 D redak 3 izbriši Napomenu 1 i stavi ovo: 1 Ovoga Jakobilli ubraja među Svece Umbrije kod 18. veljače, kao što ćemo ondje upozoriti u popisu propuštenih.
O SV. ANSGARU, NADBISKUPU HAMBURŠKOM.
Str. 394 stupac 1 redak 36 poslije: Martyrem Pastor, dodaj: BILJ. 30 Obje Živote sv. Ansgara s Hamburškim počecima nedavno je izdao Petar Lambeck iz Hamburga, čijim su trudom i zalaganjem u kraljevskoj pariškoj tiskari izdani i ulomci Jurja Kodina i nekoga drugoga anonima o Carigradskim starinama, opremljeni latinskim prijevodom i potrebnim Napomenama. Ovaj pak u predgovoru tim Životima sv. Ansgara navodi da ih je u Parizu prepisao iz vrlo staroga pergamenskoga rukopisnoga kodeksa samostana sv. Germana, onamo, kako smatra, prenesenoga iz galskoga Corbieja. S ovim smo izdanjem ponovno usporedili oba Života. Prvi nam je pružio i drugi rukopisni kodeks iz Münstera u Vestfaliji, poslan nam po Bernardu Rottendorffu, v. cl; nama vrlo prijateljskome, ali se ovaj uglavnom slagao s onim Životom koji je izdao Filip Caesar.
Str. 417 stupac 2 br. 16 redak 7 umjesto: Nonnum Witmarum, Lambeck je izdao: nomine Witmarum.
Str. 428 br. 56 redak 3 odozdo umjesto: initium, Lambeck ima: meritum.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.