Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · Svezak IV

Naknadni dodaci uz 3. veljače

ADDENDA AD III FEBRUARII

O SV. BLAŽU, BISKUPU SEBASTEJSKOM I MUČENIKU.

DE S. BLASIO EP. SEBASTENO MAR.

Stranica 337 poslije br. 16 dodaj: Ali čini se da se sve ovo radije treba odnositi na Dagoberta, kralja Austrazije, sina sv. Sigeberta. Usporedi za njegov Život dictat. Februarii str. 231 br. 1.

Pagina 337 post num. 16 adde Verum hæc omnia ad Dagobertum Regem Austrasiorum, flium S. Sigeberti referenda potius videntur. Consule ad hujus Vitam dictat Februarii pag. 231 num. 1.

Str. 338 stupac 2 prije Dodatka redak 2 prije kraja br. 23 dodaj: U Bologni postoji župna crkva posvećena sv. Blažu, gdje se čuva prst istoga Sveca i lančići kojima se, kako se predaje, bičevao radi ukroćenja tijela, i oni se pokazuju onima koji žele da ih poljube. Također se crkva bolnice sv. Marije Slugu naziva crkvom sv. Blaža, urešena slikama iznimne umjetnosti. Također druga, gdje je oltar obitelji Pepoli. U bazilici sv. Petra kaže se da se čuva glavni dio glave sv. Blaža, a u crkvi sv. Ivana na Gori neke moći. Ondje su ga dva ceha obrtnika izabrala sebi za zaštitnika i pobožno na ovaj dan pohode njegovu crkvu s darovima: oni koji od ovčjih koža izrađuju pergament i oni koji grebenaju vunu. Tako Masini u djelu Bononia perlustrata.

Pag. 338 col. 2 ante Addendum lin. 2 ante finem num. 23 adde: Extat Bononiæ templum parochiale S. Blasio dicatum, ubi digitus ejusdem Sancti asservatur, et catenulæ, quibus sese flagellasse, macerandæ carnis gratia, traditur: cæque volentibus osculandæ exhibentur. Ædes item nosocomii S. Mariae Servorum, S. Blasii appellatur, picturis eximiæ artis ornata. Alia item, ubi Pepolæ familiæ altare. In S. Petri basilica præcipua pars capitis S. Blasii asservari dicitur, inque S. Joannis in Monte aliquæ reliquiæ. Duæ illic congregationes opificum Patronum sibi cum adoptarunt, ejusque ædem cum muneribus religiose adeunt hoc die: qui ex pellibus pecorum membranam conficiunt; quique lanam carminant. Ita Masinus in Bononia perlustrata.

Str. 338 br. 24 redak 15 odozgo. U Siciliji, dodaj: U istoj Luzitaniji nalazi se utvrda Belver u biskupiji Guarda, gdje se među ostalim glasovitim moćima Svetaca čuva prst sv. Blaža unutar pustinjačke crkve koja ima ime po sv. Blažu, gdje svjedoči da se po pomoći istoga Sveca događaju čudesa, i pripovijeda jedno, Juraj Cardoso u djelu Hagiologio Lusitano za ovaj dan str. 338. Isti spominje još dva pustinjačka tora u Luzitaniji čuvena pod imenom sv. Blaža, jedan u Macedo do Mato na području Bragançe, a drugi u selu Bombarral u biskupiji Lisabon: i u onomu se čuva glava nekoga svetoga pastira, a u ovomu glava također nekoga svetoga ratara, čovjeka glasovitoga po čudesima, piše, ali da nije mogao doznati dob, djela, ime ni blagdan nijednoga od njih dvojice, i zato smatra da se ni ne štuju crkvenim časoslovom ni da su imena u puku poznata.

Pag. 338 num. 24 lin. 15 ante. In Sicilia, adde: In eadem Lusitania castrum est Belver diacesis Guardiensis, ubi inter alias Divorum illustres reliquias digitus S. Blasii asservatur intra ædem anachoriticam, quæ a S. Blasio nomen habet, ubi Sancti ejusdem ope miracula fieri testatur, et quoddam narrat, Georgius Cardosus in Hagiologio Lusitano ad hunc diem pag. 338. Idemduas alias in Lusitania eremiticas mandras S. Blasii nomine celebres memorat, unam in Macedo do Mattoterritorii Brigantini; alteram in Bombarrali pago Diæcesis Ulyssipponensis: inque illa caput sancti cujusdam pastoris servari, in hac sancti item agricolæ caput, virumque miraculis clarum scribit: verum utriusque xtatem res gestas, nomen, festum, sese assequi non potuisse, ideoque existimare, neque coli officio Ecclesiastico, neque nota vulgo nomina.

Str. 361 umjesto Dierstorfius ispravi Sierstorpfius i dodaj: ravnatelj gimnazije Laurentianum te senior Teološkoga fakulteta, kao i Metropolitanskoga kaptola i sv. Cecilije.

Pag. 361 pro Dierstorfius corrige, Sierstorpfius, et adde: Gymnasii Laurentiani Regens, ac Facultatis Theologicæ, necnon Capituli Metropolitani et S. Cæciliæ Senior.

O SV. LOVRI PROSVJETITELJU, BISKUPU.

DE S. LAURENTIO ILLUMINATORE EPISC.

Str. 367 poslije br. ovo dodaj:

Pag. 367 post num. hæc adde:

Anale samostana u Farfi pisao je godine 1643. Grgur Rimljanin, opat sv. Mateja, za kojega još nismo utvrdili jesu li izašli u tisku. Nešto nam je priopćeno iz autografa. Izjavljuje da slijedi dvojicu drugih Grgura koji su sastavili Kronike istoga samostana: prvi godine 860., a drugi, nadimkom Catinensis, godine 1090. Sam piše da je sv. Lovro došao iz Sirije u Italiju posljednje godine Julijana Otpadnika sa sestrom Suzanom i učenicima Ivanom i Izakom, te oko godine 430. sagradio samostan u Farfi i upravljao njime 25 godina: da ga je naslijedio Izak, ali da je nakon nekoliko godina preselio u Spoleto i ondje sagradio samostan sv. Marka, i da je njega kao vrlo stara čovjeka vidjela sv. Grgurija Djevica, koja je još živjela kad je sv. Grgur pisao Dijalogâ. Takvo računanje vremena nama ne može lako biti prihvatljivo. Druga godina Julijana, koja je i posljednja, bila je Kristova 363. Pretpostavimo da je sv. Izak tada imao 15 godina, jer se ne može smatrati da je otišao u tuđinu iz domovine mnogo mlađi, pa bi se, dakle, rodio godine 343. Od te godine do Kristove 590., kada je sv. Grgur postavljen za papu, broji se 242 godine. Tko bi povjerovao da je životni vijek dvojice ljudi ispunio toliki vremenski razmak, štoviše, da je opat sv. Izak živio više od 177 godina? O njemu piše sv. Grgur u 3. knjizi Dijalogâ, pogl. 14, koje smo mjesto naveli kod 31. siječnja na str. 494 kad smo govorili o sv. Grguriji: U prijašnjim vremenima Gota bio je kod grada Spoleta čovjek časna života, imenom Izak, koji je doživio posljednja vremena Gota, koga su mnogi od naših poznavali, a osobito sveta Djevica Grgurija, koja sada u ovome rimskom gradu stanuje kod crkve blažene Marije vazda Djevice. Ali o sv. Izaku više kod 11. travnja. Vjerojatnije je ono što smo već utvrdili: da je s njime došao u Italiju u šestomu stoljeću, možda oko godine 516., i to ne sasvim mlad, kao što se može zaključiti iz onoga što o njemu dalje pripovijeda sv. Grgur. Niti se pod prijašnjim vremenima Gota, u kojima se kaže da je Izak cvjetao, trebaju razumijevati ona u kojima su Alarik i Ataulf opustošili Italiju i grad Rim oko godine 410., nego nakon što je kralj Ostrogota Teodorik učvrstio kraljevstvo u Italiji godine 493., sve do njegove smrti 526. A koja se vremena nazivaju posljednjima Gota, očito je odatle što je njihovo kraljevstvo uništio uškopljenik Narzes godine 554.

Farfaresis monasterii Annales scribebat apno MDCXLIII Gregorius Romanus Abbas S. Matthæi, qui an typis excusi prodierint necdum comperimus. Quædam ex autographo nobis communicata. Duos sese alios sequi Gregorios profitetur, qui Chronica ejusdem monasterii concinarunt, primus anno DCCCLX; alter, cognomento Catinensis, MXC. Ipse S. Laurentium a Syria in Italiam venisse scribit anno ultimo Juliani Apostatæ, cum Suzanna sorore, Joanne et Isaaco discipulis, ac circa anum CCCCXXX Farfarense monasterium ædificasse, atque XXV annis administrasse: successisse ei Isaacum, sed post annos aliquot Spoletium migrasse, ibique cænobium S. Marci ædificasse: hunc admodum senem visum fuisse S. Gregoriæ Virgini, quæ adhuc vivebat, cum S. Gregorius Dialogos scriberet. Quæ ratio temporum haud facile nobis probari potest. Annus Juliani secundus, qui et ultimus, fuit Christi CCCLXIII. Demus S. Isaacum tunc annorum XV fuisse (neque enim multo adolescentior censeri potest e patria peregre abiisse) natus igitur fuerit anno CCCXLIII. Ab eo anno ad DXC Christi, quo S. Gregorius Pontifex creatus est, anni numerantur CCXLII. Quis credat duorum hominum xtatem tantum explevisse spatium temporis? imo S. Isaacum Abbatem quis supra CLXXVII annos vixisse? Scribit de eo S. Gregorius lib. 3 Dial. cap. 14, quem locum ad XXXI Januarii pag. 494 citavimus cum de S. Gregoria ageremus: Prioribus quoque Gothorum temporibus fuit juxta Spoletanam urbem vir vitæ venerabilis, Isaac nomine, qui usque ad extrema Gothorum tempora pervenit, quem nostrorum multi noverunt, et maxime sacra Virgo Gregoria, quæ nunc in hac urbe Romana juxta ecclesiam B. Mariæ semper Virginis habitat. Sed de S. Isaaco plura ad X1 Aprilis. Verosimilius est, quod jam statuimus, seculo sexto, sub annum forte DXVI venisse cum in Italiam: et quidem non admodum adolescentem, ut ex iis quæ deinceps de eo narrat S. Gregorius, con-

A jicere licet. Nec priora Gothorum tempora, quibus floruisse Isaacus dicitur, intelligi ea debent, quibus Alaricus et Athaulphus Italiam urbemque Romam populati sunt sub annum ccccx; sed postquam Ostrogothorum Theodorico Rege firmatum est in Italia regnum anno cccxciii usque ad ejus mortem. DXXVI. Quæ vero extrema dicantur Gothorum tempora, inde patet, quod extinctum sit regnum illorum a Narsete eunucho anno DLIIII.

O sv. Lovri piše isti opat Grgur da je bio sabinski biskup, bez ikakva spomena Spoletske biskupije. Kad je pak, kaže, jednom obilazio svoju biskupiju, došao je do zaselka Turrianum, tako nazvanoga po potoku koji sada teče blizu samostana u Farfi i zove se Riano. I na imanju Acutianus, pod brdom Mutella, gdje je tada bila nepregledna šuma nikomu prohodna i čuvana od najstrašnijega zmaja, očaran tolikom samoćom, predao se motrenju i molitvi. Zatim je, otjeravši zmaja svojim molitvama, sagradio malu bogomolju u čast preblažene Djevice Marije, čiji je lik, koji sada postoji naslikan na drvenoj ploči i, kako se vjeruje prema neprekidnoj predaji, od sv. Luke Evanđelista, donio sa sobom iz Sirije, te sagradivši nekoliko ćelija položio prve temelje ovoga samostana. Živeći, dakle, ovdje oko 25 godina najsvetije, povećao je samostan, ne samo duhovno, jer su mnogi utjecali na Božju službu pod njegovim učiteljstvom, nego i vremenito, stekavši mnoga dobra kako kupnjom tako i pobožnim darovanjem vjernika. Ondje gdje je, dakle, stanovao đavao pod likom zmaja, počela se častiti Djevica koja je satrla glavu zmaju.

10 S. Laurentium scribit idem Gregorius Abbas Episcopum Sabinensem fuisse, nulla facta mentione Episcopatus Spoletini. Cum autem, inquit, aliquando suam diceesim inviseret, pervenit ad casalem Turrianum, sic a fluviolo dictum, qui nunc prope monasterium Farfense fluit, Rianus nuncupatus. Et in fundo Acutiano, sub monte Mutella (ubi tunc erat immensa silva nemini pervia, et a teterrimo dracone custodita) delectatus tanta solitudine, se dedit contemplationi et orationi. Inde suis orationibus dracone fugato, parvum oratorium construxit in honorem beatissimæ Virginis Mariæ, cujus imaginem (quæ nunc extat in tabula lignea depicta, et, ut creditur ex continuata traditione, a S. Luca Evangelista) secum e Syria portaverat: et ædificatis aliquot cellulis, prima hujus coenobii fundamenta jecit. Hic ergo per annos circiter xxv sanctissime vivens, monasterium auxit, non solum spiritualiter, multis ad Divinum Servitium sub ejus magisterio confugientibus; sed etiam temporaliter, pluribus acquisitis tam emptu quam sub pia largitione fidelium. Ubi ergo dæmon sub specie draconis habitabat, Virgo, quæ caput draconis contrivit, honorari coepit.

10 U međuvremenu, kad je Suzana preminula i bila pokopana u spomenutoj bogomolji po Lovri, ubrzo je i sam Lovro, slavan po zaslugama, usnuo u Gospodinu i učenici su ga pokopali blizu njegove sestre. O sv. Lovri ovo se nalazi u buli pape Ivana VI.: Lovro, nekoć biskup časne uspomene, dolazeći iz tuđine, na imanju koje se zove Acutianus na sabinskom području osnovao je častan samostan svete Bogorodice i vazda Djevice Marije, i zbog njegova redovničkoga života i marljivosti u Božjoj službi onih koji su ondje s njim živjeli stekao je neka mjesta kako kupnjom tako i od prinosa vjernika itd.

11 I malo poslije ovako piše isti opat: A da su utemeljitelj Lovro, kao i obnovitelj Toma, bili Sveci, očito je iz najstarije predaje i iz nekih ulomaka najstarijega Brevijara pisanoga langobardskim pismom. Štoviše, sve do godine 1636. slavili smo blagdane spomenutih Svetaca, moleći njihov časoslov, ali kad je neki prior, imenom Grgur iz Perusije, ukinuo spomenuti časoslov tvrdeći da nije po Apostolskoj vlasti, nismo ga mogli ponovno preuzeti, jer je Sveti zbor obreda odgovorio da ga nismo trebali napustiti, ali kad je napušten, ne smije se ponovno preuzeti. Toliko on.

11 Interim Susanna obeunte, et in dicto oratorio a Laurentio sepulta; paulo postidem Laurentius meritis clarus obdormivit in Domino, et prope sororem suam a discipulis fuit sepulturæ traditus. De S. Laurentio haec habentur in bulla Joannis vi Papæ: Laurentius quondam Episcopus venerabilis memoriæ, de peregrinis veniens, in fundo, qui dicitur Acutianus, territorii Sabinensis, venerabile monasterium sanctæ Dei Genitricis semperque Virginis Mariæ constituit: et propter religiosam ejus conversationem, et Divini servitii sedulitatem ibidem secum conversantium, loca quædam tam emptu, quam ex oblatione fidelium acquisivit, etc.

12 Str. 363 stupac

12 Ac post pauca ita scribit idem Abbas: Quod autem Laurentius fundator, sicut et Thomas restaurator, fuerint Sancti, apparet ex antiquissima traditione, et ex quibusdam fragmentis antiquissimi Breviarii manu Longobardica descripti. Insuper usque ad annum MDCXXXVI nos celebravimus dies festos dictorum Sanctorum, recitantes eorum officium; sed cum quidam Prior, nomine Gregorius a Perusio, tulisset dictum officium, asserendo non esse ex Apostolica auctoritate; rursum illud reassumere non valuimus, respondente sacra Rituum Congregatione, nos non debuisse illud dimittere: cum autem dimissum sit, non esse reassumendum. Hæc ille.

2 D redak 3 izbriši Napomenu 1 i stavi ovo: 1 Ovoga Jakobilli ubraja među Svece Umbrije kod 18. veljače, kao što ćemo ondje upozoriti u popisu propuštenih.

Pag. 363 col. 2 D lin. 3 dele Annotationem 1, et hæc substitue: 1 Hic a Jacobillo inter Sanctos Umbriæ ad xviii Februarii refertur, ut illic in Prætermissorum syllabo monebimus.

O SV. ANSGARU, NADBISKUPU HAMBURŠKOM.

DE S. ANSCHARIO ARCHIEP. HAMBURG.

Str. 394 stupac 1 redak 36 poslije: Martyrem Pastor, dodaj: BILJ. 30 Obje Živote sv. Ansgara s Hamburškim počecima nedavno je izdao Petar Lambeck iz Hamburga, čijim su trudom i zalaganjem u kraljevskoj pariškoj tiskari izdani i ulomci Jurja Kodina i nekoga drugoga anonima o Carigradskim starinama, opremljeni latinskim prijevodom i potrebnim Napomenama. Ovaj pak u predgovoru tim Životima sv. Ansgara navodi da ih je u Parizu prepisao iz vrlo staroga pergamenskoga rukopisnoga kodeksa samostana sv. Germana, onamo, kako smatra, prenesenoga iz galskoga Corbieja. S ovim smo izdanjem ponovno usporedili oba Života. Prvi nam je pružio i drugi rukopisni kodeks iz Münstera u Vestfaliji, poslan nam po Bernardu Rottendorffu, v. cl; nama vrlo prijateljskome, ali se ovaj uglavnom slagao s onim Životom koji je izdao Filip Caesar.

Pag. 394 col. 1 lin. 36 post, Martyrem Pastor. adde: NOT. 30 Utramque Vitam S. Anscharii cum Originibus Hamburgensibus nuper edidit Petrus Lambecius Hamburgensis: cujus etiam opera et studio in lucem edita sunt typis Regis Parisiensibus Georgii Codini et alterius cujusdam anonymi excerpta de Antiquitatibus Constantinopolitanis, ac Latina versione, et Animadversionibus necessariis adornata. Hic autem ad has S. Ancharii Vitas præfatur se eas Parisiis descripsisse ex pervetusto codice membranaceo manuscripto monasterii S. Germani, eo, ut opinatur, ex Corbeia Gallica delato. Cum hac editione Vitam utramque iterum contulimus. Priorem etiam exhibuit nobis alter codex MS. Monasterio Westphaliæ a Bernardo Rottendorffio v. cl. nobis amicissimo transmissus; sed hic plerumque cum ea Vita quam Philippus Cæsar edidit, congruebat.

Str. 417 stupac 2 br. 16 redak 7 umjesto: Nonnum Witmarum, Lambeck je izdao: nomine Witmarum.

Pag. 417 col. 2 num. 16 lin. 7 pro Nonnum Witmarum, Lambrescius edidit, nomine Witmarum.

Str. 428 br. 56 redak 3 odozdo umjesto: initium, Lambeck ima: meritum.

Pag. 428 num. 56 lin. 3 a fine pro initium, Lambecius meritum habet.

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak IV Kalendar godine