Stranica 1., stupac 2. Sv. Eubertu, biskupu, dodaj: Sv. Polikarp, biskupi. Sv. Severijan, Stranica 2., stupac 1. Prije sv. Cinnije dodaj: Sv. Sever, vojnik, zaštitnik Montefalca u Italiji. Ondje stupac 1., dodaj: Sv. Gala, djevica Bogu posvećena, u Galiji. B Na istoj stranici izbriši ono što se u popisu propuštenoga, stupac 1., redak 5., nalazi o sv. Polikarpu, biskupu. I ono što je na str. 3., slovof; o sv. Severijanu, biskupu.
Pagina 1 columna 2. S. Eubertum Ep. adde: S. Polycarpus, Episcopi. S. Severianus, Pag. 2, col. 1. ante S. Cinniam, adde: S. Severus miles, Protector Montis-Falci in Italia. Ibidem columna 1, adde: S. Galla, Virgo Deo devota, in Gallia. B Eadem pagina expunge quæ in Prætermissorum syllabo, col. 1 lin. 5 habentur de S. Polycarpo Episc. Et quæ pag. 3 litt. f. de S. Severiano Episcopo.
O SV. IGNACIJU, BISKUPU ANTIOHIJSKOM, MUČENIKU.
DE S. IGNATIO EPISC. ANTIOCH. M.
Stranica 35., stupac 1., br. 7., redak 30., iza onih riječi: temporibus esset peracta, pošto se ostalo izbriše, neka se spoji ovo iz sljedećega retka: (ex cujus Homilia Evagrius confirmat, etc.)
Pag. 35 col. 1 num. 7 linea 30 post ista verba: tem- poribus esset peracta, reliquis deletis, hæc ex sequenti linea jungantur: (ex cujus Homilia Evagrius confir- mat, etc.)
O svetim biskupima polikarpu i severijanu
De sanctis episcopispolycarpo et severiano
Javno su štovanje nekoć 1. veljače zadobili sveti biskupi Polikarp i Severijan. Tako je prije otprilike 300 godina Pietro de' Natali, biskup Jesola, u Catalogus Sanctorum, knj. 2., pogl. 130., br. 45., napisao: Polikarp i Severijan, biskupi: njihov se blagdan slavi 1. veljače. Slažu se ne malobrojni martirologiji, dijelom napisani rukom, dijelom otisnuti tiskom. Među njima je neki doneseni iz Lotaringije ili francuske Šampanje, i koliko mogu zaključiti po načinu pisma, nešto stariji od doba biskupa iz Jesola, u kojem je njihov spomen na ovaj dan posvećen ovim riječima: Na sam dan svetih biskupa Polikarpa i Severijana. Isto ima rukopis isusovačkoga kolegija u Leuvenu, kao i C rukopis Florarium. Hermann Greven u dodatku uz Usuarda, i rukopis crkve sv. Gudule u Bruxellesu: Na sam dan sv. Polikarpa i Severijana, biskupa. Rukopisni kodeks karmelićana u Kölnu: papa. Martirologij objavljen u Kölnu god. 1490., i drugi s Doctrinale Clericorum iste godine, te zasebno god. 1475., oba u Lübecku; kao i više rukopisa označenih Usuardovim imenom, ali isprepletenih: Na sam dan svetih biskupa Polikarpa i Severijana, ispovjedalaca.
čija su djela izmišljena, da je onamo pošao u Španjolsku, bio uveden u otajstva vjere, zaređen za arhiđakona od njega već biskupa: kad je naposljetku okrunjen lovorikom mučeništva oko god. 130., postavljen na njegovo mjesto, napokon
Venerationem publicam olim obtinuere Kalendis Februariis sancti Episcopi Polycarpus et Severianus. Ita ante annos ferme cec Petrus de Natalibus Episcopus Equilinus in Catalogo Sanctorum lib. ii cap. 130 num. 45 scripsit: Polycarpus et Severianus Episcopi: quorum festum colitur Calendis Februarii. Congruunt non pauca Martyrologia, partim manu exarata, partim typis excusa. In iis est quoddam e Lotharingia Campaniave Gallica allatum, quantumque ex characteris modo valeo colligere, ætate Equilini aliquanto vetustius, in quo eorum hisce verbis consecrata hoc die memoria est: Ipso die sanctorum Episcoporum Polycarpi et Severiani. Eadem habet MS. collegii Lovaniensis Societatis Jesu, itemque C MS. Florarium. Hermannus Greven in auctario ad Usuardum, et MS. Ecclesiæ S. Gudilæ Bruxellis: Ipso die SS. Polycarpi et Severiani Episcoporum. Codex MS. Carmeli Coloniensis, Pontificum. Martyrologium Coloniæ editum an. mccccxo, altiudque cum Doctrinali Clericorum anno codem, et scorsim anno mcccclxxv, Lubecæ utrumque; itemque complura MSS. Usuardi nomine insignita, sed interpolata: Ipso die sanctorum Episcoporum Polycarpi et Severiani Confessorum.
quorum acta conficta, eo profectum in Hispaniam fidei mysteriis initiatum, Archidiaconum ab eo jam Præsule ordinatum: ei denique laurea martyrii sub annum cxxx coronato, suffectum, demum
2 Tko su pak bili ovi sveti biskupi, u kojem su dobu živjeli, koje su crkve držali, nipošto se ne izlaže u navedenim kodeksima. Neki tvrde da su bili biskupi grada Brage u drugom stoljeću nakon Krista. Crpljeno iz kronike Julijana Petra, koju ipak ne odobravaju svi učeni ljudi. U njoj se pod godinom 107., br. 41., nalazi ovo: U Bragi poslije sv. Ovidija sv. Polikarp, biskup Brage, pod godinom 130. Zatim pod godinom 282., br. 80., čita se ovo: Cvjeta spomen sv. Fabijana, biskupa Brage, nasljednika Sererijana, koji je naslijedio Polikarpa: preminuo 23. kolovoza godine 320. Jorge Cardoso u Hagiologio Lusitano, pod 26. siječnja, slavi Polikarpa, biskupa Crkve u Bragi, kao istaknuta u nauku i svetosti, po kojim je stupnjevima uzašao na onu katedru, kad još nije bila ukorijenjena častoljubivost u traženju takvih službi. Je li mučeništvom završio život ili kakva je druga djela učinio, kaže da je posve nepoznato. Zatim u komentarima sumnja je li to možda onaj kojega toga dana časti Rimska Crkva, biskup iz Smirne u Aziji, i je li Braga bila za Smirnu ono što, kako smatra netko koga on navodi, Meliton prenesen iz Sarda u Bragu. Rodrigo da Cunha, nadbiskup Brage, u Tractatus o prvenstvu te Crkve, stranica 209., o sv. Ovidiju i dvojici nasljednika piše ovako: III. Sv. Ovidije, Rimljanin, smatran mučenikom, preminuo je oko godine 130. ili tu negdje. Njegov rođendan slavi se u ovoj Crkvi na dan u lipnju. IV. Sv. Polikarp je obnašao biskupsku službu u isto vrijeme: kada je pak preminuo, nesigurno je. V. Serarijan, nasljednik sv. Polikarpa, godine koje je preminuo neizvjesno je. Ali iz kojih je spomenika to crpio, ne navodi, niti slavi li se Polikarp, ili kojega dana, kojega inače naziva svecem, a ne i nasljednika.
2 Qui vero hi fuerint sancti Antistites, qua ætate vix-re-rint, quas tenuerint Ecclesias, minime in codicibus citatis exponitur. Quidam, Braccharæ urbis fuisse altero post Christum seculo Episcopos autumant. Haustum e Juliani Petri Chronico, quod tamen non omnes eruditi probant. In eo ad annum 107 num. 41 ista habentur: Bracharæ post S. Ovidium S. Polycarpus Episcopus Bracharensis, ad annum 130. Ad annum deinde 282, num. 80 ista leguntur: Floret memoria S. Fabiani Episcopi Bracharensis successoris Sereriani, qui successit Polycarpo: obiit x Kalend. Septembris anno cccxx. Georgius Cardosus in Hagiologio Lusitano, ad xxvi Januarii, Polycarpum Ecclesiæ Bracharensis Præsulem prædicat doctrina et sanctitate præcellentem, quibus gradibus ad eam Cathedram conscenderit, quando nondum in ejusmodi officiorum petitione ambitio inoleverat. An martyrio finierit vitam, quasve res alias ege-rit, ait penitus ignorari. In commentariis deinde addu-bitat, num is fortasse sit, qui illo die ab Ecclesia Romana colitur, Smyrnensis in Asia Episcopus, fueritque Brachara Smyrnam, uti, quod quidam ab eo citatus ar-bitratur, Melito Sardibus Bracharam translatus. Ru-dericus Acunha Archiepiscopus Bracharensis in Trac-tatu de illius Ecclesiæ primatu pagina 209, de S. Ovidio et duobus successoribus ita scribit: in S. Ovidius Ro-manus, creditus Martyr, obiit ad annum cxxx vel circa. Natalitia illius celebrantur in hac Ecclesia die in Junii. iv S. Polycarpus pontificatum obtinuit per idem tempus: quando vero interierit, incertum. v Serarianus, S. Polycarpi successor, anno quo obie-rit ambiguum. Verum quibus ex monumentis ista hau-serit. non indicat, neque an colatur Polycarpus, aut quo die, quem alioquin Sanctum appellat, non item suc-cessorem.
3 Juan Tamayo de Salazar smatra da je, nepoznat onima u Bragi, on iz biskupa iz Jesola izveo dan prijelaza obaju biskupa: jer se, po njegovu mišljenju, blagdan obaju slavi 1. veljače; i da treba zvati Serenijanom onoga kojega oni iz Brage s Julijanom zovu Sererijanom: štoviše i Cunha Serarijanom, kako smo rekli. Navodili smo riječi biskupa iz Jesola: niti kaže da su bili iz Brage, i drugoga naziva Severijanom, a ne Serenijanom. Ono je uistinu veoma strano mome duhu da ono čija se djela priznaje da su nepoznata, to sastavlja vlastitom domišljatošću. Tamaya poštujem, muža izvanredna pobožnošću, učenošću i čovječnošću; ali nipošto ne bih želio da mi bude dopušteno da pripovijedam o svecima djela koja niti sam vidio niti ih mogu učvrstiti svjedočanstvom ikojega pisca ili čvrstim spomenikom starine. Kaže da je Polikarp rodom bio Grk, odgojen na Siciliji i prožet književnošću: da je prionuo uz Ovidija, onamo prognanoga zbog Pizonove urote, i s njim otišao u Španjolsku, bio uveden u otajstva vjere, zaređen za arhiđakona od njega već biskupa: kad je naposljetku okrunjen lovorikom mučeništva oko god. 130., postavljen na njegovo mjesto, napokon A napokon preminuo oko godine 180. ili tu negdje: doista starac, koji je godine Kristove 65. štovao Ovidija prognanoga iz Rima, ne posve dječak, nego u dobi sposobnoj za takve službe, recimo 15 ili 16 godina, tako da se očito mora reći da je od godine 49. ili 50. do 180. navršio 130 godina. Što Serenijan? Tako ga naime naziva. Rođen u Samonu, gradiću u Galiciji, u plemenitoj obitelji Serena, slušao je Polikarpa u Bragi, poučen u otajstvima Kristove vjere, imenovan arhiđakonom, a nakon Polikarpove smrti biskupom: pošto je u toj službi navršio 1 godinu, preminuo je 1. veljače. To je Tamayo.
3 Joannes Tamaius Salazar, ignoratum Bracha-rensibus, diem transitus Episcopi utriusque eruisse se ex Equilino putat: coli quippe, ex ejus sententia, fe-stum utriusque Kalendis Februarii; et Serenianum voc-candum, quem Bracharenses cum Juliano Sererianum appellent: imo Acunha Serarianum, ut diximus. Reci-tavimus Equilini verba: nec Bracharenses ait fuisse, et Severianum alterum vocat, non Serenianum. Illud sane quam a meo genio abhorret, quorum acta fateatur ignorari, ea suopte ingenio contexere. Tamaium re-vereor, virum pietate, eruditione, humanitate eximium; sed mihi id licere nulla ratione cupiam, ut ab Sanctis gesta narrem, quæ nec ipse viderim, nec ullius scripto-ris testimonio aut solido monumento antiquitatis firmare possim. Polycarpum ait natione Græcum fuisse, in Si-cilia educatum, imbutumque litteris: Ovidio isthuc ob conspirationem Pisonianam relegato adhæsisse, cumque eo profectum in Hispaniam fidei mysteriis initiatum, Archidiaconum ab eo jam Præsule ordinatum: ei deni-que laurea martyrii sub annum cxxx coronato, suffectum, demum
A demum anno CLXXX vel circiter decessisse: senem profecto, qui anno Christi LXV Ovidium Roma pulsum, in Sicilia coluerit, non omnino puer, sed ætate talium officiorum capace, puta XV aut XVI annorum, plane ut ab anno XLIX aut L ad CLXXX, annos CXXX explesse dicendus sit. Quid Serenianus? Ita enim vocat. Samone Gallæciæ oppido, nobili Serenorum familia natus, Bracharæ Polycarpum audivit, religionis Christi arcana edoctus, Archidiaconus creatus, et post Polycarpi decessum Episcopus: quo in minere annis I exactis, Kalendis Februarii obiit. Ista Tamaius.
4 Kad bi bilo pouzdano na temelju posve neupitnih svjedočanstava da su u Bragi postojali biskupi Polikarp i Severijan, i da su obojica upisani u popise nebesnika, premda bi bio neizvjestan njihov nebeski rođendan; ipak ne bih prekoravao one koji bi nagađali da se u martirologijima koje smo naveli govori o njima samima. Ali to je nesigurno i ni na koji način nama pouzdano: niti je onaj koga spominju, Serenijan ili Serarijan, ili svakako, kako Tamayo sasvim pogrešno ispravljajući biskupa iz Jesola prepravlja, Serenijan, poznat u martirologijima, nego Severijan. Jesu li dakle ovi biskupi različiti od svih onih kojih se u svetim popisima nalaze imena, ali su piscima nepoznata kao njihova djela i doba tako i sjedišta; ili se moraju ubrojiti među one koji se spominju drugdje, ostavljamo u neizvjesnosti. I uistinu, da bi ovo posljednje komu moglo izgledati vjerojatnijim, kao što se i nama ranije činilo, najstariji martirologiji donose ne baš neznatan poticaj.
B 3 Najstariji rimski martirologij, koji nosi ime sv. Jeronima, glasi ovako: U gradu Smirni, rođendan biskupa Polikarpa, i Peonija, i drugih sedmorice. Isto, Peonija i drugih petorice. Beda, Raban, Notker i rukopis sv. Maksimina: U Grčkoj sv. Polikarpa, biskupa. Drugi se suzdržavaju od naslova biskupa. Rukopis samostana sv. Cirijaka u Rimu: U Grčkoj sv. Polikarpa, Dionizija, mučenikâ. Vrlo stari rukopis našega Philippea Labbea: Drugdje Polikarpa, Peonija, Publija, Severa, ispovjedalaca. Martirologij aachenske crkve: Rođendan sv. Dionizija i Polikarpa. Možda je dakle u nekim crkvama iz kojega god razloga na ovaj dan sa 26. siječnja prenesena proslava sv. Polikarpa, biskupa i mučenika iz Smirne; a drugdje sv. Severijana, biskupa Gévaudana, s 25. siječnja: te su tako upisana imena svakoga u kalendare onih crkava, odakle su ih prepisali oni koji su sastavljali martirologije. Ali ne bih želio da se ova nesigurna nagađanja uzimaju kao sigurna. Tko sazna što sigurnije, steći će našu naklonost ako to podijeli.
C O SV. PAVLU, BISKUPU TRICASTINSKOM
S Stranica 93., stupac 2., iza br. 6., neka se doda ovo: Braća Sainte-Marthe u 3. svesku Gallia Christiana pod biskupima Tricastina o njemu prenose ovo: Sv. Pavla, koji je dao ime gradu Tricastinu, spominju diptisi, rođenoga u Reimsu, te da je radi izbjegavanja progona niz vode rijeke Rone pristao na područje Avignona, blizu gore Mézeray, gdje je nekoć podignuta glasovita bazilika s njegovim imenom. Nakon smrti bl. Torquata zaređen je za biskupa. O njemu opširnije prenosi Proprium Tricastinske Crkve da je božanski bilo objavljeno D da treba potražiti nekoga Pavla izabrana od Gospodina kako bi obnašao vrhovno svećeništvo. Kad je dakle bio tražen naokolo, napokon je, dok mu je Božanska blagost providjela da će biti posuda izabrana, pronađen. I nakon nekih čudesa koja se pripovijeda da su se dogodila prigodom njegova uzdignuća, poput šibe koja je zabodena u zemlju čudom procvjetala, dodaje ovo: Tada Pavao, shvaćajući Božju dobrotu prema sebi i bojeći se da protiv sebe ne izazove težu njegovu strogost, odmah prignuvši šiju, zamolio je blagost svemogućega Boga, kojemu se svidjelo da u njemu učini takvo što, i od njega zatražio mudrost da pravedno upravlja narodom koji mu je Bog povjerio. Pošto je pak sluga Božji dovršio molitvu, sve što se oko njega zbilo rekao je svojoj zaručnici koja je još ostajala u djevičanstvu, a ona, radosno pristupivši ljubavi prema djevičanstvu, zamolila je da se dopusti da se zatvori u samostanske zidine: on se pobrinuo da se ona po svojoj želji pridruži zajednici redovnica u samostanu u Arlesu. Tada se posve povjeravajući Božjemu poretku, koji svime upravlja i uređuje kako hoće, odveden da bude uzvišen na biskupsku katedru. Njegov je život bio proslavljen mnogim čudesima, stoga je sam grad Tricastin izabrao njega za svoga zaštitnika, a blagdan se slavi prvoga veljače. Sveto je tijelo dugo počivalo u katedralnoj crkvi u Tricastinu položeno u srebrne škrinje, a jedna od njegovih ruku odvojena zasebno od spomenutoga tijela, kojoj je bio posvećen svečani blagdan. To su sveto tijelo godine tisuću petsto šezdeset prve, dvadeset četvrtoga dana prosinca, heretički novatori nasilno ušavši u spomenutu crkvu, oskvrnuvši spomen svetoga ispovjedaoca, spalili zajedno s moćima svetih biskupa Amantija i Euzebija. To se bilježi u arhivima kaptola iste crkve. Toliko braća Sainte-Marthe, koji zatim govore o sv. Amantiju i Euzebiju, i tvrde da se onaj časti 6. veljače, a ovaj 23. ožujka. Sv. Torquata pridružujemo sv. Pavlu slijedeći Le Saussaya, čiji se blagdan inače slavi 31. siječnja, što zapažaju isti braća Sainte-Marthe.
4 Si constaret testimoniis minime dubiis extitisse Bracharæ Episcopos Polycarpum et Severianum, et utrunque in Celitum tabulas relatum, etsi dies esset natalis eorum incertus; non reprehenderem tamen illos qui de ipsis agi in Martyrologiis, quæ citavimus, divinarent. Sed incerta illa, nulloque modo nobis explorata: nec quem memorant, Serenianus aut Serarianus, aut certe, ut Tamaius perperpam citato Equilino corrigit, Serenianus, in Martyrologiis notus, sed Severianus. An ergo hi Antistites diversi ab iis omnibus sint, quorum in sacris tabulis extant nomina, sed ipsorum ut acta et ætas, ita et Sedes ignotæ scriptoribus; an ex eorum numero qui alibi commemorantur, censendi, in incerto relinquimus. Et sane ut hoc postremum videri cuipiam probabilius possit, ut et visum nobis antea, vetustissima Martyrologia momentum haud leve afferunt.
B 3 Antiquissimum Martyrol. Romanum, quod S. Hieronymi nômen præfert, ita habet: In Smyrna civitate, nat. Polycarpi Episcopi, et Pœnis, et aliorum vii. Item, Pœnis et aliorum quinque. Beda, Rabanus, Notkerus, et MS. S. Maximini: In Græcia S. Polycarpi Episc. Alii titulo Episcopi abstinent. MS. monasterii S. Cyriaci Romæ: In Græcia SS. Polycarpi, Dionysii MM. MS. Philippi Labbei nostri pervetustum: Alibi Polycarpi, Pœnis, Publii, Severi Confessoris. Martyrologium Ecclesiæ Aquisgranensis: Natalis S. Dionysii et Polycarpi. Fortassis ergo in aliquibus Ecclesiis quapiam ex causa in hunc diem a xxvi Januarii translata S. Polycarpi Smyrnensis Episcopi et Martyris celebritas; atque alibi S. Severiani Gavalitani Episcopi a xxv Januarii: itaque inscripta singulorum nomina illarum Ecclesiarum Fastis, e quibus qui Martyrologia contexebant, ea transcripsere. Sed dubias hasce conjecturas nolim pro certis accipi. Qui certiora compererit, gratiam a nobis inibit, si ea communicet.
C DE S. PAULO EPISC. TRICASTINO
S Pag. 93 col. 2 post num. 6 hæc addantur: Sammarthani tomo 3 Galliæ Christianæ in Episcopis Tricastinis hæc de eo tradunt: S. Paulum, qui urbi Tricastinæ nomen dedit, memorant diptycha, Remis natum, ac vitandæ persecutionis causa per Rhodani fluenta, territorium Avenionis appulisse, prope montem Macerium, ubi nomine ipsius basilica insignita olim extructa fuit. Defuncto B. Torquato inauguratus est Antistes. De eo tradit fusius Proprium Ecclesiæ Tricastinæ, divinitus revelatum D fuisse, inquiri debere quemdam Paulum electum a Domino, ut summo fungeretur sacerdotio. Cum ergo fuisset circumquaque quæsitus, tandem providente eum sibi vas electionis futurum Divina clementia, inventus est. Et post nonnulla, quæ in ejus promotione portenta facta narrantur, uti virgæ, quæ in terram infixa miraculo effloruit, hæc subdit: Tunc Paulus intelligens erga se Dei bonitatem, et metuens deterius ejus contra se provocare severitatem, continuo colla submittens, omnipotentis Dei clementiam, cui talia in se placuit operari, deprecatus est, et ab eo postulavit sapientiam ad recte regendum populum sibi a Deo commissum. Postquam autem Dei servus complevit orationem, cuncta quæ circa se acta fuerant, sponsæ suæ adhuc in virginitate manenti dixit, quæ gaudenter accedens ad amorem virginitatis petiit, ut claustris monasterii se includi permitteret: ipse eam pro voluntate in Arelatensi monasterio congregationi sanctimonialium adjungi curavit. Tunc ordinationi Dei se ex toto committens, qui dispensat et ordinat omnia prout vult, pontificali ductus est sublimandus cathedra. Ejus vita illustrata fuit multis miraculis, propterea ipsa civitas Tricastina eum sibi elegit Patronum, ac festum celebratur prima Februarii. Sacrum corpus diu requievit in ecclesia Cathedrali Tricastina thecis argenteis inclusum, unumque ex ipsius brachiis seorsim a dicto corpore separatum, cui festum solenne dedicatum fuerat. Quod quidem sacrum corpus anno millesimo quingentesimo sexagesimo primo, die vicesima quarta Decembris, novatores hæretici prædictam ecclesiam violenter ingressi, profanata divi Confessoris memoria, cum reliquiis sanctorum Antistitum Amantii et Eusebii concremarunt. Hæc notantur in archivis capituli ejusdem ecclesiæ. Hactenus Sammarthani, qui dein agunt de SS. Amantio et Eusebio, asseruntque illum coli vi Februarii, hunc xxiii Martii. S. Torquatum adjungimus S. Paulo secuti Saussaium, cujus alioquin festum celebrari xxxi Januarii observant iïdem Sammarthani.
O sv. Torquatu, biskupu tricastinskom
De s. Torquato epic. tricastino
H Stranica 93., na kraju stupca 2., neka se doda ovo: BILJ. 5. Iz tiska je izišla Gallia Christiana koju su objavila braća Sainte-Marthe, u kojoj se o ovome svetom biskupu iznosi ovo: Sv. Torquatus ima blagdan u drevnom bogoslužju Viviersa 31. siječnja, F Tricastinske Crkve, u kojem se ništa posebno ne bilježi o njegovu životu. Počiva u samostanu sv. Marije od Cruas: ondje je od heretičkih novatora spaljeno njegovo sveto tijelo. Još postoji drevna kapelica posvećena njegovu imenu na području Suze-Rousse, u tricastinskoj biskupiji, ali se ne zna tko je bio njezin utemeljitelj. To oni: iz čega zaključujemo da je to onaj isti sv. Torcacus, biskup i ispovjedalac, kojega je Greven naveo 31. siječnja. kapelica.
H Pag. 93, in fine col. 2, ista addantur: NOT. 5 Is excusis prodiit Gallia Christiana a Sammarthanis edicta, in qua de sancto hoc Episcopo ista referuntur: S. Torquatus festum habet in antiquo Vivariensis Cultus 31 Januarii, F Ecclesiæ Tricastinensis, in quo nihil de vita ejus specialiter notatur. Quiescit in monasterio S. Mariæ de Crudacio: ubi a novatoribus hæreticis sacrum ejus corpus combustum. Extat adhuc sacellum antiquum ejus nomini dedicatum in territorio Suzæ-Ruffæ, Tricastinæ diocesis, sed ignoratur, quis fuerit ejus fundator. Hæc illi: e quibus colligimus illum ipsum esse S. Torcacum Ep. et Confess. a Greveno xxxi Januarii relatum. sacellum.
O SV. SEVERU U GRADU MONTEFALCO U UMBRIJI, Uvodni komentar.
DE S. SEVEROIN MONTE-FALCO OPPIDO UMBRIÆ,Commentarius prævius.
Montefalco je gradić Umbrije, na ljupkim brežuljcima, kako piše Leandro, doduše novim imenom, ali vrlo napučen. To Ferdinando Ughelli u 1. svesku Italia sacra, 2. dio, stupac 172., piše da je izgrađen od ruševina Corcorona nakon godine 1200. Lodovico Jacobilli u 1. svesku De Sanctis Umbriae, str. 180., kaže da je sagrađen godine 1242., na samome mjestu gdje je prije stajao Corcorono, ali zatvoren manjim opsegom. Ondje se osobitom čašću, kako prenosi Ferrari u Catalogus Sanctorum Italiae, časti sv. Sever, ispovjedalac, drugi (kako kaže Jacobilli) zaštitnik samoga gradića.
2 Njegova djela dajemo iz rukopisa Vita S. Fortunati Presbyteri, koji ćemo objaviti na dan 1. lipnja. Na talijanskome ih je isto, ali nešto opširnije, sastavio Jacobilli: dotaknuo se toga Ferrari pod 22. listopada, i Ughelli na navedenome mjestu kad govori o sv. Speu, ili Speusu, biskupu Spoleta: jer je
3 on posvetio crkvu koju je sv. Sever sagradio za prezbitera sv. Fortunata. Pošto je obavljeno to posvećenje, ondje je osam dana ostao isti sveti biskup i ondje zaredio razne prezbitere i klerike.
4 Kad je pak jedne noći u toj crkvi sv. Sever molio, vidio je isti Speo (jer je i on ondje bio nazočan) kako kroz otvoreni prozor u crkvu ulijeće najbjelja golubica i stoji iznad Severove glave, držeći u kljunu ceduljicu; zatim, ispustivši je, odlazi onamo odakle je došla i uzlijeće u nebo. Pristupa biskup i, uzevši pobožno u ruke ceduljicu, pročitava do kraja riječi koje su bile napisane na njoj, ove riječi: Kruna je na tvojoj glavi dragocjena, kojom će te zaodjenuti Gospodin. Odmah pade biskup pred Severove noge, a pred njegove Sever: zatim se, zagrlivši uzajamno s velikom ljubavlju, neko vrijeme zadržaše u šutnji, a onda obojica zahvališe Bogu, začetniku svih dobara. Biskup se, pošto je sa svojim klerom otpjevao jutarnje molitve, vrati u Spoleto, davši Severu za ono što je bilo potrebno toj crkvi koliko god je htio funti zlata, koje je Sever razdijelio siromasima; a ono što je bilo potrebno za ures toga hrama, pobrinut će se o svome trošku.
5 Ferrari naznačuje da je golubica stajala ne iznad glave sv. Severa, nego sv. Spea, pišući o tome ovako: Proslavio se također čudesima; jer dok je posvećivao crkvu posvećenu sv. Fortunatu B po sv. Severu, kažu da je golubica s neba doletjela nad njega i ostavila natpis: Dragocjena je danas kruna na njegovoj glavi. I isto je vidio i napisao Ughelli: Dok je blaženi biskup posvećivao crkvu u čast sv. Fortunata, prezbitera i ispovjedaoca, koji se kod gradića Corcorona u crkvi Turritana proslavio krepostima, čudesima i razgovorom anđela, koju mu je podigao vojnik Sever; Duh Sveti se pojavio nad njim vidljivo u liku golubice: položio je tijelo sv. Fortunata i ondje posvetio klerike u svete redove itd. Sve je to rečeno o sv. Speu. Dvosmisleno se čini da govori Jacobilli u Vita S. Spei pod 22. studenoga. slavi se 23. listopada: ali glavna je svečanost D prvoga veljače, kada se časti i drugi biskup Ravenne, Sever.
7 O prvoj crkvi sv. Fortunata koju je sagradio sv. Sever, te o moćima i štovanju obojice, Francesco Gonzaga u De Origine Seraphicae Religionis, 2. dio, franjevačka pokrajina, samostan 31., koji je sv. Fortunata u Montefalcu, piše ovako: Postojala je nekoć nedaleko od gradića nazvanoga na talijanskome Montefalco neka crkvica pod naslovom sv. Fortunata, doduše napuštena, ali na neki način obilata prihodima, o kojoj je briga ležala na prečasnome gospodinu Latinu, nadbiskupu Tranija. Želeći dakle tu crkvu unaprijediti u pravi samostan, pobožna je općina veoma ponizno zamolila papu Martina V. da joj to bude dopušteno iz prihoda koji odatle pritječu i idu u korist spomenutoga prečasnoga Latina: i pošto je primila ovlast po željama, koju je potpisao i vrhovni svećenik papa Eugen IV., kako iz spomenutih prihoda tako i iz nekih drugih dobara koje je pobožni Almerico iz Montefalca oporukom ostavio za to djelo, sagradila je prilično lijepo ovaj samostan, pod starijim zazivom sv. Fortunata, oko godine od radosnoga Kristova rođenja 1442. I dodijelila ga je na stanovanje franjevcima opservantima, kojih ondje u sadašnje vrijeme i dalje ustrajava dvanaest.
8 Tim trima tijelima blaženika urešena je ova sveta crkva, naime Fortunata, u čiju je čast bila posvećena drevna kapela i po prečasnome biskupu Spoleta; Severa iz Martana, presvetoga čovjeka, začetnika i utemeljitelja iste kapele, i oca Franje iz Stronconea, franjevca, čija je svetost bila tolika da se svemogući i dobri Bog udostojao po njemu učiniti mnoga čudesa. Premda je ovaj treći blaženi otac u velikom štovanju kod žitelja Montefalca: ipak prva dvojica kao posebni zaštitnici i zagovornici bivaju od istih čašćeni nekakvom posebnom vrstom pobožnosti i časti.
9 Toliko Gonzaga. Da se rođendan bl. Franje iz Stronconea, ili iz Stronconea, slavi na dan 15. travnja, prenose Arturo a Monasterio i Jacobilli: i ovaj pripovijeda da je on prenio tijela prezbitera sv. Fortunata i konjanika sv. Severa na časnije mjesto; da je obično često pohodio i štovao njihove grobove, te da je njihovu zaštiti preporučivao sebe i gradić Montefalco, kojega su zaštitnici. Ne držim da je ovo onaj prijenos sv. Severa koji se slavi 23. listopada; nego raniji drugi, kad je iz Varana njegovo tijelo F preneseno u crkvu sv. Fortunata.
10 Ferrari u općem Catalogus Sanctorum o njemu postupa pod onim danom 23. listopada kao da mu je rođendan: Kod Montefalca u Umbriji, kaže, sv. Sever, ispovjedalac. Kao i u Catalogus Sanctorum Italiae, gdje dodaje i ono što je poslije spomenuo i Jacobilli: Bio je sv. Sever ljupka, mirna i poštovanja dostojna izgleda, kako pokazuju njegove drevne naslikane slike. Spominje ipak ondje i prijenos; ali slavi li se onoga dana ili ne, ne potvrđuje: Kod Montemartana, kaže, na mjestu udaljenom od Spoleta oko 4 milje u crkvici sagrađenoj za sebe, živio je samotničkim životom... Kad je ondje preminuo, glasovit po čudesima, prenesen je u Montefalco i ondje je časno pokopan.
Mons-Falcus oppidum est Umbriæ, in amœnis, collibus, ut Leander scribit, novo quidem nomine, sed frequentissimum. Id Ferdinandus Ughellus tom. 1 Italiæ sacræ, parte 2 col. 172, ex Corcoroni ruinis post annum mcc ædificatnm fuisse scribit. Ludovicus Jacobillus tom. 1 de S.S. Umbriæ, pag. 180, anno mccil. constructum ait, ipso loco ubi antea steterat Corcoronum, sed breviore clausum circuitu. Hic præcipuo honore, uti tradit Ferrarius in Catalogo SS. Italiæ, colitur S. Severus Confessor, alter (ut Jacobillus ait) ipsius oppidi Protector.
2 Acta illnus damus ex MS. Vita S. Fortunati Presbyteri, quem ad diem 1 Junii edemus. Italice eadem, sed prolixius aliquanto, composuit Jacobillus: attigit Ferrarius ad xxii Octobris, et Ughellus loco citato cum de S. Speo, sive Spe agit, Episcopo Spoletino: nam Anam is, quam S. Severus S. Fortunato Presbytero xdificarat xedem, dedicavit. Qua peracta dedicatione, illic dies octo sanctus idem Antistes substitit, variosque Presbyteros ac Clericos ibidem consecravit.
3 Cum autem nocte quadam in ea xede preces funderet Severus, vidit idem Spes (nam et ipse illic aderat) in xdem per patentem fenestram- advolare candidissimam columbam, supraque Severi caput assistere, chartulam rostro tenentem; dein ea dimissa, qua venerat abscedere, in cælumque evolare. Accedit Episcopus, sumptaque reverenter in manus charta, perlegit, quæ in ea erant scripta, hæc verba: Corona super capite tuo pretiosa est, qua induet te Dominus. Continuo ad Severi pedes procidit Episcopus, ad hujus Severus: invicem dein magna caritate complexi, silentium aliquamdiu tenuere, tum Deo bonorum omnium auctori gratias ambo reddidere. Episcopus precibus matutinis cum Clero suo decantatis Spoletium revertit, datis Severo ad ea quæ xdi illi opus forent, quivis auri libris, quas Severus pauperibus distribuit; quæ ad templi illius ornatum necessaria essent, de suo curaturus.
4 Ferrarius non supra S. Severi, sed S. Spei caput stetisse columbam innuit, ita de hoc scribens: Claruit etiam miraculis; nam dum ecclesiam S. Fortunato B a S. Severo dicatam consecraret, columbam super eum cælitus advolasse, scriptumque reliquisse ferunt: Corona hodie super caput ejus pretiosa, Idemque Ughello visum scriptumque: Dum beatus Episcopus consecraret ecclesiam in honorem S. Fortunati Presbyteri et Confessoris, qui apud oppidum Corcoroni in ecclesia Turritana virtutibus et miraculis et Angelorum colloquio claruit, illi a Severo milite erectam; Spiritus sanctus super eum visibilis in specie columbæ apparuit: corpus S. Fortunati recondidit, et Clericos ibidem sacris initiavit, etc. Quæ omnia de S. Speo dicta. Ambigue loqui videtur Jacobillus in S. Spei Vita xxii Novembris. die xxm Octobris celebratur: at primaria solennitas D de primo Februarii, quo et Severus alter Ravennas Episcopus colitur.
7 De prima S. Fortunati a S. Severo constructa ecclesia, et de utriusque reliquiis ac veneratione, Franciscus Gonzaga de Origine Seraphicæ religionis parte 2, provinc. S. Francisci, conventu 31, qui est S. Fortunati Montis Falcii, ita scribit: Constitit olim non procul ab oppido Monte-Falco Italice nuncupato, ædicula quædam sub titulo S. Fortunati, derelicta quidem, sed reditibus utcumque abundans, cujus cura Reverendissimo Domino Latino Tranensi Archiepiscopo incumbebat. Hanc igitur in justum monasterium promovere cupiens devota Communitas, Martino vsum Pontifici, ut id sibi ex reditibus inde provenientibus, atque in præfati reverendissimi Latini emolumentis cedentibus liceret, quam humiliter supplicavit: et accepta pro votis facultate, cui Eugenius iv Pontifex quoque Maximus suscripsit, tum ex præfatis reditibus, tum quoque ex quibusdam aliis bonis a devoto Almerico de Monte Falcio, ad id opus ex testamento relictis, hoc monasterium, sub antiquiore S. Fortunati invocatione, circa annum a lætabunda Christi nativitate MCCCCXLII, eleganter satis construxit. Franciscanisque Observantibus, quorum xii ibidem impræsentiarum usque perseverant, in habitationem concessit.
8 Tribus Beatorum corporibus sacra hæc ædes deccratur, Fortunati scilicet, in cujus honorem antiquus sacellum a Reverendissimo quoque Spoletano Episcopo consecratum fuerat; Severi a Martanis, viri sanctissimi, ejusdem sacelli auctoris atque fundatoris, et Patris Francisci a Stronconio Franciscani, cujus sanctitas tanta extitit, ut Deus Opt. Max. plura per eum miracula operari dignatus sit. Licet tertius hic beatus Pater in magna sit veneratione apud Montis Falcii accolas: primi tamen duo tanquam peculiares Patroni et Advocati, peculiari quodam devotionis atque honoris genere ab iisdem coluntur.
9 Hæc Gonzaga. Natalem B. Francisci de Stronconio, sive de Stroncone, recoli die xv Aprilis tradunt Arturus a Monasterio et Jacobillus: narratque hic, eum corpora S. Fortunati Presbyteri ac S. Severi Equitis in honorificentiorem locum transtulisse; solitum frequenter corum sepulchra visere ac venerari, corumque patrocinio se et oppidum Montis-Falci, cujus sunt Protectores, commendare. Non arbitror hanc esse S. Severi Translationem, quæ xxim Octobris celebratur; sed priorem alteram, cum Varano asportatum illius corpus F ad xdem S. Fortunati.
10 Ferrarius in generali Catal. SS. ita de eo agit ad illum xxiii Octobris diem ac si natalis ejus esset: Apud Montem-Falcum in Umbria, inquit, S. Severi Confess. Itemque in Catal. SS. Italia, ubi et illiud addit, Jacobillo quoque postea memoratum: Erat S. Severus aspectu eleganti et placido venerandoque, ut antiquæ illius imagines depictæ declarant. Meminit tamen ibidem Translationis; sed celebretur ea illo die, necne non affirmat: Apud Montem-Martanum, inquit, loco a Spoletio ad iv m. p. distante in ædicula sibi constructa, vitam degit solitariam... Cum diem suum ibi obiisset, miraculis clarus, ad Montem-Falcum translatus, ibi honorifice sepultus est.
Djela sv. Severa
Acta s. Severi
iz Vita S. Fortunati Presbyteri, 1. lipnja.
Neki čovjek, imenom Sever, čiji a Martano, obnašajući vojnu službu, dok je radio na svome polju, koje je bilo uz Salarijsku cestu, kod Marte, objavio mu je svemogući Gospodin skriveno blago. On je odmah, zgrabivši mač, rasjekavši na komade vola kojim je orao, napunio njegov očišćeni želudac zlatom:
A napunio: a ono što je preostalo odnio je u Rim i dao svomeb caru. Tada su oni koji su bili nazočni, službenici Augusta, rekli: Što je dostojno da se ovome djelu uzvrati? I primivši savjet, car ga je učinio zapovjednikom vojske.
2 Tada je on, primivši vlast, počeo od onoga čime ga je car počastio graditi na hvalu Gospodina našega Isusa Kristac baziliku. Dok je pakd dovršavao djelo,e pročuo se glas o njemu po svoj Italiji. Neki patricij,f koji je boravio u Ravenni, čuvši takav glas, usplamtio je u duhu protiv njega. Poslao je dakle vojnike iz svoje službe da ga, gdje god ga nađu, bez časti privedu pred njegovo lice. Izišavši pak oni, učiniše kako im je bilo zapovjeđeno.
3 Uhvativši ga, vodili su ga svezana Salarijskom cestom: i došavši dog Pons-fractusa,h skrenuvši s puta, zalutali su i uhvatili stazu, i koja ih je dovela sve do mjesta gdje je počivao pokopan sv. Fortunat. k I vidjeli su ondje mnoštvo kršćana kako idu na molitvu. Sever je pak upitao jednoga od mještana toga mjesta, govoreći: Čije ovdje zasluge svetaca štujete? Odgovarajući mu, rekoše: Bio je ovdje neki prezbiter sveta vladanja, imenom Fortunat, on je ovdje pokazao mnoga čudesa, dvojici slijepih vraćen vid, trojica gubavaca očišćena, jedan dječak oslobođen od zloduha: i zato ga mi ovdje častimo. Tada Sever, čuvši to, podigavši svoje oči k nebu, raširenih ruku reče: Sveti Fortunate, ako budem oslobođen od ovih okova i ako se u miru vratim, neću prije ući u svoju kuću nego što ovdje u tvoje ime sagradim baziliku.
C stoga molim da mi oprostiš. n I otpusti ga o s velikom čašću.
5 Kad je on počeo ići na put, stigao je na mjesto gdje je zavjetovao zavjet: i ondje je ostao dok od temelja ondje nije sagradio baziliku sv. Fortunata, koja p i do danas stoji postavljena sa svim štovanjem. q Speo pak, biskup grada Spoleta, otišao je sa svojim svećenicima i klerom, i samo sveto tijelo sa svom pomnjom položiše, i u ime blaženoga ispovjedaoca posvetiše samu baziliku, gdje obiluju njegova dobročinstva sve do sadašnjega dana, kojega se rođendan slavi 1. lipnja, dok kraljuje Gospodin naš Isus Krist itd. a Piše Jacobilli da je Martana, ili Martula, bila drevni grad Umbrije, između područja Todija i Spoleta, u podnožju Martanskih brda, otprilike na onome mjestu gdje se sada pohađa crkva sv. Marije u Pantani, u todijskoj biskupiji: kasnije su je razorili barbari, a od njezinih ruševina sagrađeni su gradići Massa i Acquasparta. Martulu su spomenuli martirologiji 9. srpnja. Tako Adon: U gradu Martulani, sv. Brikcije, biskup i ispovjedalac. Usuard: U gradu Martuli, sv. Brikcije, biskup i ispovjedalac. Rimski martirologij: U Martuli sv. Brikcija, biskupa. Spominje i Ferrari u Topographia Martyrologii Romani, i radije bi da se kaže Marta ili Martana nego Martula., b Valentinijanu III., kaže Jacobilli. On je vladao od 23. listopada god. 428. do 458., c Rukopisna čitanja o sv. Fortunatu: sagraditi baziliku svetaca. Jacobilli: sagraditi na raznim mjestima oltare i crkve na Božju čast i svetaca. I zatim dodaje da je u domovini sagradio jednu crkvu, u koju se često povlačio radi molitve., d Tako čitanja. Ali rukopisni Život sv. Fortunata: djela., e Čitanja: došao., f Jacobilli ga naziva Vaccus ili Guaccus., g Izostavlja ovo mjesto Jacobilli. Čini se da se put ovih vojnika podalje udaljio od onoga porušenoga mosta o kojemu Leandro Alberti u opisu Umbrije prenosi ovo: Na izlazu zatim Flaminijske ceste most od pečene opeke spaja prijelaz rijeke Nere kod Narnija: i nedaleko od njega u rijeci, oslonjeni na vrlo velike stupove, pojavljuju se neki golemi lukovi plemenita i drevna mosta, čudesnim umijećem načinjena od pregolema četvrtastoga kamena kojim se od podnožja brijega koji je s ove strane rijeke prelazilo preko rijeke u Narni. Da je to djelo doista bilo najveće i golemo, pokazuje dio koji još od njega preostaje. Više o tome mostu nadodaje isti pisac i drugi, i poimence naš nadodavatelj u Martialis, knj. 7., epigram 92., gdje o njemu, ne porušenu, uzaludan zavjet pjesnika:
Ali poštedi me već, Narnijo, i ne zlorabi Kvinta: neka ti bude dopušteno zauvijek tako uživati u mostu.
h Čitanja: zabludjevši, vodili su ga javnim putem., i Dodaje Jacobilli: uz bok brda Martana., k Ne mnogo prije, kaže isti. Bio je on, kako se kaže u njegovu Životu, prezbiter Turritanske crkve, koja je od grada Spoleta udaljena ili malo više ili manje od 12 milja. Zove se sada sv. Marija u Turriti, po svjedočanstvu Jacobillija., l Lucioli, ili Luceoli, bio je gradić, kaže isti pisac. Gubbio, izmedu ostalih, i Cagli, biskupski gradovi Umbrije u Vojvodstvu Urbina, sada obrnuto. Postojao je još u doba cara Otona I., kao što iz njegove isprave, izdane godine 962., navodi Baronije u 40. svesku Annales pod tom godinom, br. 3., gdje se među ostalim nabrajaju: Urbino i područje Balnearia, Cagli, Lucioli i Gubbio, sa svim međama i područjima koja pripadaju istim gradovima., m Odjeven u bijelu štolu, kaže Jacobilli., n Piše Jacobilli iz starih rukopisnih spomenika da je po savjetu sv. Severa zatražio od vrhovnoga svećenika učenoga svećenika od kojega bi pouzdano naučio otajstva kršćanske vjere, i da mu je poslan Konstantin, učen i svet svećenik, koji je njega sa svom obitelji krstio. Kaže da je vrhovni svećenik bio Siksto III., koji je zaređen 27. travnja 432., a umro god. 440., 28. ožujka, kada se i časti, o Nakon 28 dana, kaže Jacobilli, koji dodaje da mu je patricij ponudio mnoge darove, koje je sve odbio primiti, osim nekoga posjeda u spoletinskoj biskupiji, koji je pružio dio troškova za gradnju crkve sv. Fortunata, p Tvrdî Jacobilli da još i sada postoji, izvan gradića Montefalca., q Sv. Speo, ili Speus, bio je spoletinski biskup, od godine (kako piše Ughelli) 420. do 453., kada je preminuo 23. studenoga.
ex Vita S. Fortunati Presb. 1 Jun.
Quidam vir, Severus nomine, cujus a Martanus, militiæ gerens officium, dum operaretur in agro suo, qui erat secus viam Salariam, juxta Martam, occultum thesaurum ei omnipotens Dominus palam fecit. Qui illico, arrepto gladio, bovem, cum quo arabat, in frusta concidens, ejus ventriculum emundatum auro replevit:
A replevit: et id quod superfuerat detulit Romam, suoqueb Imperatori dedit. Tunc ii qui aderant ministri Augusti dixerunt: Quid dignum huic rei recompensandum est? Et accepto consilio secit eum Imperator Magistrum militum.
2 Tunc ille accepta potestate, cœpit de hoc quod fuerat ab imperatore honoratus, ad laudem Domini nostri Jesu Christic basilicam construere. Cumqued opere perficeret,e crevit fama ejus per cunctam Italiam. Patricius quidam,f qui residebat Ravennæ audita hujusmodi fama, inflammatus est spiritus ejus adversus eum. Misit itaque milites ex Officio suo, ut ubicumque eum reperissent, absque honore eum suis præsentarent aspectibus. Exeuntes autem illi, fecerunt ut eis fuerat imperatum.
3 Qui comprehendentes eum, vinctum ducebant per viam Salariam: et venientes adg Pontem-fractum,h dimiserunt viam errantes, et ceperunt semitam, i quæ duxit eos usque ad locum ubi S. Fortunatus k sepultus quiescebat. Et viderunt ibi multitudinem Christianorum ad orationem procedere. Severus autem sciscitatus est unum ex accolis loci illius, dicens: Cujus hic Sanctorum merita veneramini? Cui respondentes dixerunt: Fuit hic quidam sanctæ conversationis Presbyter, Fortunatus nomine, ipse hic multa mirabilia ostendit, duos cæcos illuminatos, tres leprosos mundatos, unum puerulum a dæmonibus liberatum: ideoque nos eum hic adoramus. Tunc Severus hoc audiens, elevans oculos suos ad celum, expansis manibus ait: Sancte Fortunate, si de vinculis his liberatus fuero, et in pace reversus fuero, non prius domum meam ingrediar, nisi hic in nomine tuo basilicam ædificavero.
C ideoque peto ut indulgeas mihi n. Et dimisit eum o cum magno honore.
5 Qui cum cœpisset capere iter, pervenit ad locum, ubi voverat votum: et ibi stetit, donec a fundamentis ibi fabricaret basilicam S. Fortunati, quæ p usque hodie cum omni veneratione posita constat. q Spes autem Spoletanæ civitatis Antistes abiit cum Sacerdotibus et Clero suo, et ipsum sanctum corpus cum omni diligentia conidere, et in nomine beati Confessoris ipsam basilicam consecraverunt, ubi exuberant beneficia ejus usque in præsentem diem, cujus natalis celebratur Kal. Junii, regnante Domino Jesu Christo, etc. a Scribi Jacobillus Martanam, sive Martulam, urbem Umbriae antiquam fuisse, inter Tuderti Spoletique territoria, ad radices montium Martanorum, eo fere loco sitam, ubi nunc ædes visitur S. Mariæ in Pantana, diocesis Tudertinæ: a barbaris postea excisam, ejusque ruderibus ædificata oppida Massam et Aquamspartam. Martulæ meminere Martyrolonia 9 Julii. Ita Ado: In Civitate Martulana, S. Brictii Episc. et Confess. Usuardus: Civitate Martulæ. S. Brictii Episc. et Confess. Martyrol. Rom. Martulæ S. Brictii Episc. Meminit et Ferrarius in Topographia Martyrol. Romani, mavullique Martam seu Martanam dici. quam Martulam. — b Valentiniano 3, inquit Jacobillus. Is a 23 Octobris an. 428 usque 458 imperavit. — c MSS. Lectiones de S. Fortunato, Sanctorum basilicam construere. Jacobillus, altaria et ecclesias, ad Dei honorem ac Sanctorum, variis locis ædificare. Ac deinde subdit, unam in patria ecclesiam ædificasse, in quam sæpe orationis causa secedebat. — d Ita Lectiones. At Vita MS. S. Fortunati, opera. — e Lectiones, venit. — f Vaccum sive Guaccum vocal Jacobillus. — g Omitit hanc locum Jacobillus. Videtur horum militum iter longius ab eo ponte fracto recessisse, de quo Leander Albertus in Umbriæ de-scriptione ista tradit. Ad exitum dein vie Flaminiæ pons ex latere cocto Naris ad Narniam transitum jungit: nec procul eodem in amne grandissimis innixi palis arcus quidam ingentes apparent nobilis ac vetusti pontis, mirabili arte facti ex lapide quadrato prægrandi quo a collis. qui citra flumen est. radicibus, per amnem ad Narniam commeabatur. Maximum equidem et ingens id opus fuisse, quæ adhuc ejus pars superest, indicat Plura de eo ponte subnect idem scriptor, et alii, ac nominatim haderus noster in Martialis lib. 7 ep. 92, ubi de eo, nonium fracto, vanum poclæ votum:
Sed jam parce mihi nec abutere Narnia, Quincto. Perpetuo liceat sic ubi ponte frui.
— h Lectiones: duxerunt eum via publica errantes. — i Addit Jacobillus: ad latus montis Martani. — k Non multo ante, inquit idem. Fuerat is, ut in Vita ejus dicitur. Turritanæ Ecclesiæ Presbyter, quæ a Spoletana urbe vel parum plus minus xu milliaria posita est. Dicitur nunc S. Maria in Turrita, teste Jacobillus. — i Lucioli, vel Luceoli. oppidum fuit, inquit idem scriptor. Eugubium inier et Caltum, urbes Episcopales Umbriae in Ducatu Urbini, nunc versum Exlabat adhuc tempore Ottonis i Imp. ut ex ejus diplomate, quod anno 962 datum recitat Baronius tom 40 Annal ad cum annum num 3. ubi in er alia numerantur. Urbinum et territorium Balnense. Calles, Luciolis et Eugubium, cum omnibus flnibus et territoriis ad easdem civitates pertinentibus. — m Stola candida indutus, inquit Jacobillus. — n Scribit Jacobillus ex altis MSS. monumentis S Severi consilio petisse a Pontifice Maximo Sacerdotem doctum, a quo Christianæ fidei mysteria condisceret missum ei Constantium Sacerdotem doctum et sanctum. qui eum cum tota familia baptizavit. Pontificem ait fuisse Sictum 3. qui creatus
27 Aprilis, 432, obiit an. 440,
28 Martii, quo et colitur — o Post 28 dies, inquit Jacobillus, qui addit multa ei dona obtulisse par. cium, quæ omnia renuit accepere, præler possessionem quampiam in Spoletina diocesi, quæ partem impensarum ad S. Fortunati ædificandam ædem suppenditavit — p Exiare etiamnum asserit Jacobillus, extra oppidum Montis-Falci. — q S. Spes, sive Speus Fuiscopus Spoletinus fuit, ab anno (ut Ughellus scribit) 420 ad 453, quo decessit 23 Novembris.
O sv. Urzu svećeniku.
De s. Urso presbytero.
Str. 99 nakon br. 11 dodaj ovo:
Ovo smo bili raspravili o sv. Urzu Svećeniku, slijedeći češće nagađanja nego spomenike sigurne vjere, i to je već bilo otisnuto u tiskari, kada nam je iz Torina Ivan Jakov Turinetto, rektor kolegija Družbe Isusove u tom gradu, poslao dvostruki prijepis Života sv. Urza, ali drugi krnj, a oba, kako držimo, izvučena iz arhiva Aoste. Nisu bili vidjeli taj Život ni Pennottus, kada je napisao ono što smo iz njega naveli, ni Franjo Augustin ab Ecclesia, kada je godine 1649. objavio Historia Chronologica Pedemontanæ regionis, ni Ferdinand Ughelli, kada je godine 1652. objavio četvrti svezak Italiæ sacræ. Jer oni ne navode Plocejana među biskupima Aoste, iako se ovdje o njemu jasno, makar nimalo pohvalno, spominje, a Pennottus piše nepovezane stvari o sv. Urzu. A onaj koji je sastavio taj Život čini se da je iz predaje crpio ono što je zapisao. Tako u pogl. 1. br. 1: Kao što sam događaj najjasnije dokazuje, i građani toga mjesta tvrde. I u pogl. 2. br. 5: Što je ipak ljudima toga mjesta najpoznatije. Ali nije iznio nikakvu kronološku oznaku iz koje bi se moglo pouzdano utvrditi nešto o vremenu sv. Urza. Možda će posumnjati da je naknadno interpoliran onaj tko zaključi da u drugom prijepisu nedostaje ono što se u br. 1 kaže: Po narodnosti Škot, zaštitnik supročelne Crkve, grada i trgovišta Aoste. Da su glavni zaštitnici Aoste sv. Grat, biskup, koji se slavi 7. rujna, i sv. Jokund, biskup, koji se slavi 30. prosinca, piše Ferrari. Ipak Ughelli nakon Franje Augustina prenosi da se ostaci svetaca, biskupa Grata i Jokunda, te svećenika Urza, ondje s najvećim štovanjem časte u katedralnoj crkvi.
Pag. 99 post num. 11 ista adde:
Hæc de S. Urso Presbytero commentati eramus, conjecturas sæpius, quam certæ fidei monumenta secuti, eaque, jam prælo erant excusa; cum Taurino ad nos Joannes Jacobus Turinettus collegii Societatis Jesu in ea urbe Rector, geminum Vitæ S. Ursi exemplar, sed mutilum alterum, utrumque ex Augustæ Prætoriæ archivis, ut remur, depromptum, misit. Non viderant eam Vitam, neque Pennottus, cum quæ ex eo citavimus, scripsit; neque Franciscus Augustinus ab Ecclesia, cum anno MDCXLX Historiam Chronologicam Pedemontanæ regionis edidit; neque Ferdinandus Ughellus, cum tomum quartum Italiæ sacræ anno MDCLU. Nam hi Ploceanum inter Augustæ Prætoriæ Episcopos non recensent, cujus tamen hic luculenta, etsi parum honorifica, mentio: et Pennotus disparata de S. Urso scribit. Qui eam autem Vitam composuit, ex fama hausisse videtur quæ litteris traderet. Ita cap. 1 num. 1: Ut res gesta apertissime probat, Februarii T. I. et illius loci cives asserunt. Et cap. 2 num. 5: Quod tamen hominibus loci illius notissimum est. Nullam autem chronologicam notam expressit, ex qua de S. Ursi ætate statuere certi quid liceat. Forte etiam postmodum interpolatam suspicabitur, qui ab altero exemplari abesse illud reputaverit quod num. 1 dicitur: Natione Scotus, Patronus contitularis Ecclesiae, civitatis et burgi Augustæ. Primarios Augustæ patronos esse scribit Ferrarius S. Gratum Ep. qui vii Septembris colitur, et S. Jocundum Ep. qui xxx Decembris. Tradit tamen Ughellus post Franc. Augustinum, Sanctorum lipsana, Grati et Jucundi Episcoporum, et Ursi Presbyteri, summa veneratione coli illic in ecclesia Cathedrali.
13 Iz istoga se Života razotkriva prijevara onih koji su pod imenom Maksima, biskupa Zaragoze, iznijeli na svjetlo Kroniku koju su sami krivotvorili, u kojoj za godinu Kristovu (koja se oznaka vremena u Maksimovo doba nikako nije običavala navoditi), za godinu, kažem, 360. pišu ovako: U isto vrijeme cvate sv. Urz, rodom iz Auvergnea, biskup Pacis Augustæ u Hispaniji, rijedak štovatelj vjere. Bili su pročitali da se sv. Urz štuje u Aosti i da ga neki rese naslovom biskupa, a možda su zapazili i da ga neki koji su sastavili popise biskupa Augsburga izostavljaju: stoga navaljuju kao na ničiji posjed i biskupom Pacis Augustæ proglašavaju onoga koji je bio svećenik Aoste. Juraj Cardoso, inače marljiv pisac, u Hagiologio Lusitanico, poklonivši vjeru toj Kronici, proglasio ga je biskupom luzitanskog grada koji se zove Beja, za koji kaže da se nekoć zvao Pax Augusta, što vjerojatno neće lako uvjeriti Španjolce.
13 Ex eadem hac Vita fraus patefit eorum, qui sub nomine Maximi Cæsaraugustani Episcopi Chronicon a se fabricatum in lucem emiserunt, in quo ad annum Christi (qui character temporis exprimi ævo Maximi nequaquam solebat) ad annum, inquam, 360 ista scrip-
Asere: Eodem tempore floret S. Ursus, domo Arvernus, Episcopus Pacis Augustæ in Hispania, rarus fidei cultor. Legerant S. Ursum Augustæ coli, et ab nonnullis Episcopi titulo ornari: observant etiam fortassis ab aliquibus qui catalogos Episcoporum Augustæ Vindelicæ contexuerunt, prætermitti: ergo velut in vacuam possessionem involant, et Paci Augustæ Episcopum statuunt, qui Presbyter Augustæ Prætoriæ fuit. Georgius Cardosus, diligens alioquin scriptor, in Hagiologio Lusitanico, Chronico illi fide adhibita, Episcopum eum constituit urbis Lusitanæ, quæ Beia dicitur, quam ait olim Pacem Augustam nuncupatam, nec hoc fortassis facile Hispanis persuasurus.
Život kojemu je autor nepoznat,
Vita auctore anonymo,
iz starih rukopisa iznio Ivan Jakov Turinetto iz Družbe Isusove.
Kršćanske kreposti i čudesa sv. Urza.
U ime svete i nedjeljive Trojice, ovdje je niže upisano kako je preblaženi Urz, ispovjedalac Kristov i svećenik Boga Svevišnjega, po narodnosti Škot, zaštitnik supročelne Crkve, grada i trgovišta Aoste, služeći Kristu noću i danju, vršio svoju službu u Crkvi koja je sagrađena i posvećena u čast sv. Petra, prvaka apostola, izvan grada koji se zove Augusta, a u davna se vremena nazivao Prætoria, to jest grad sudbeni. I bio je u ono vrijeme u istome gradu neki biskup po imenu Plocejan: ali, kao što sam događaj najjasnije dokazuje i građani toga mjesta tvrde, zbog svoje nevjere i prevelike okrutnosti nije bio biskup pastirske skrbi, nego pod ovčjim runom grabežljiv vuk i okrutniji nasilnik i tiranin nego biskup ili pastir. Spomenuti je grad na sve strane okružen velikim i vrlo visokim planinama, ali je sam sagrađen na ugodnoj i vodom bogatoj ravnici. Ističe se naime poljima, livadama, šumama i vinogradima. Opkoljen je dvjema rijekama, kojima su ovo imena: naime Duria i Bauthegius. Ali ostavljajući to po strani, prionimo uz najslavniji Život preblaženoga spomenutog ispovjedalca Kristova: jer valja smatrati vrlo nedostojnim da jezik tijela šuti i ne otkriva čudesa koja po svojim izabranicima čini snaga Gospodnja, i sve do sada po svojim slugama, naime mučenicima, djevicama i ispovjedaocima oba spola, neizmjerna veličanstva Gospodnja ne prestaje činiti, kao što se u Životu i djelima ovoga svetoga čovjeka najočitije potvrđuje.
ex veteribus MSS. eruta a Joanne Jacobo Turinetto Soc. Jesu.
S. Ursi Christianæ virtutes, miracula.
In nomine sanctæ et individuæ Trinitatis, hic subter insertum est, qualiter beatissimus Ursus Confessor Christi, et Sacerdos Dei excelsi, a natione Scotus,b Patronusb contitularis Ecclesiæ, civitatis et burgi Augustæ, nocte ac die Christo famulans, curam gerebat officii sui in Ecclesia, quæ in honore S. Petri Principis Apostolorum ædificata, et dedicata est, extra civitatem, quæ nuncupatur Augusta, quæ priscis temporibus Prætoria dicebatur, id est,c urbs judiciaria.d Fuitque in illo tempore in eadem urbe Præsul quidam, nomine Ploceanus: sed, ut res gesta apertissime probat, et illius loci cives asserunt, ob perfidiam suam nimiamque crudelitatem, non Pontifex pastoralis curæ, sed sub veste ovis lupus rapax, et crudelissimus invasor, atque tyrannus potius extitit, quam Pontifex vel pastor. Memorata urbs hinc inde magnis et altissimis ex montibus circumsepta: sed ipsa grata et irrigua ædificata planitie. Campis namque, et pratis, silvisque, necnon et vineis egregia. Circumcingitur enim a duobus fluminibus, quorum ista sunt nomina, Duriae videlicet, etf Bauthegius. Sed omittentes ista, glorisissimam beatissimi memorati Confessoris Christi Vitam aggrediamur: qua indignum valde est judicandum, ut sileat lingua carnis pandere miracula, quæ per electos suos operatur Domini virtus, et usque nunc per servos suos, Martyres videlicet, Virginesque et Confessores utriusque sexus, immensa majestas Domini operari non desinit, sicut in hujus sancti viri Vita et gestis manifestissime comprobatur.
2 Bio je dakle štovatelj Boga, preblaženi Urz, ispovjedalac Kristov, u spomenutom gradu Augsti, provodeći život poput najkrotkijega janjeta: jednostavna naime lica, ali u djelu božanskoga bogoštovlja svakom revnošću spreman, sjećajući se zapovijedi Gospodnje koja ovako govori: Budite razboriti kao zmije, a jednostavni kao golubice. Toliku je naime milost božanska snaga i božanska blagost udostojila dati njemu da ga nitko nikada nije mogao vidjeti ili osjetiti srditoga ili duhom uzburkanoga. Uvijek su iz njegovih usta i s njegovih usana izlazili mir i strpljivost, ne zaboravljajući nalog Apostola koji zapovijeda: Budite strpljivi prema svima. A poniznost i milosrđe uvijek su se nalazili u njemu, prema riječi Spasitelja koji kaže: Blago poniznima, blago milosrdnima. I nije bio gluh slušatelj naloga blaženoga Apostola, koji kaže: Ponizite se pod moćnom rukom Božjom, da vas uzvisi u vrijeme pohođenja. I stoga je gazeći prezirući i pobjeđujući nadvladavajući svijet i njegove požude hrlio k radostima raja, imajući na umu vrloga propovjednika koji kaže: Svijet prolazi i njegova požuda. I: Tko god hoće da bude prijatelj ovoga svijeta, postaje neprijatelj Božji. I: Meni je svijet raspet i ja svijetu. Jer želeći uvijek prionuti i sjediniti se sa zborovima svetaca koji, već pobijedivši prolaznu ljubav svijeta, s Kristom slave pobjedu na nebu, pomnom nakanom duha u srcu je utiskivao ono što je isti Učitelj naroda rekao: Želja mi je otići i biti s Kristom. I: Dok smo u tijelu, prognani smo od njega. Kao najvoljniji naime slušatelj Božje opomene, prema svojim snagama pohodio je bolesnike, hranio siromahe, tješio ožalošćene i one u boli, pomagao potlačenima, krijepio udovice i pridošlice. Ako bi naime našao nekoga tko se srdi ili je duhom uzburkan, tako ga je dugo najblažim govorom oslovljavao iz Božanskih proročanstava dok mu duh ne bi okrenuo na krotkost, imajući na umu onu Prorokovu riječ: Kako su ljupke noge onih koji donose mir, i ono što je rekao Gospodin: Blago mirotvorcima, jer će se sinovima Božjim zvati, sjećajući se također onoga što je po Izaiji rekao Gospodin: A na kome ću počinuti nego na poniznu i mirnu i onome koji drhti od mojih riječi? Govorio je naime s apostolom Pavlom: Tko slabuje, a da ja ne slabujem? Tko se sablažnjava, a da ja ne izgaram?
2 Fuit igitur vir Dei cultor beatissimus Ursus Confessor Christi in memorata civitate Augusta, vita degens quasi agnus mansuetissimus: vultu namque simplex, sed in operedivini cultus omni studio promptus, memorans Domini præceptionis ita dicentis:g Estote prudentes sicut serpentes, et simplices sicut columbæ. Tantam etenim gratiam Dei virtus divinaque clementia concedere illi dignata est, ut eum nullus unquam iratum, vel animo commotum videre vel sentire potuisset. Semper ex ore et labiis ejus pax et patientia sunt egressæ; non immemor jussionis Apostoli præcipientis: Patientes estofe ad omnes. Humilitas vero et misericordia semper inventæ fuerunt in eo, juxta salvatoris vocem dicentis: Beati humiles, beati misericordes. Et beati Apostoli jussi surdus non erat auditor, qui ait, Humiliamini sub potenti manu Dei, ut vos exaltet in tempore visitationis. Mundumque propterea, et concupiscentias ejus calcans despiciendo, et vincendo superans, ad gaudia properabat paradisi; attendens prædicatorem egregium, qui ait: Mundus transiet, et concupiscentia ejus. Et, Quicunque voluerit amicus esse seculi hujus, inimicus Dei constituetur. Et, Mihi mundus crucifixus est, et ego mundo. Cupiens semper enim adhærere et conjungi Sanctorum cætibus, qui jam devicto mundi caduco amore, cum Christo triumphant in cœlo; sedula mentis intentione in corde figebat, quod idem Magister gentium dixit: Cupio dissolvi, et esse cum Christo. Et, Quamdiu sumus in corpore, peregrinamur ab eo. Dei enim moniti auditor libentissimus, secundum vires visitabat infirmos, alebat egenos, consolabatur lugentes atque dolentes, subveniebat oppressis, viduas et advenas confortabat. Si enim aliquem irascentem, vel animo commotum invenisset, mitissimo eum sermone tamdiu alloquebatur ex Divinis oraculis, quousque animum illius in mansuetudinem verteret; attendensillud Prophetae, Beati pedes pacem portantes: et quod ait Dominus, Beati pacifici, quoniam filii Dei vocabuntur: illius quoque memorans, quod per Isaiam Dominus dixit: Super quem autem requiescam, nisi super humilem et quietum, et trementem verba mea? Dicebat enim cum Paulo Apostolo: Quis infirmatur, et ego non infirmor? Quis scandalizatur, et ego non uror?
3 I revno čuvajući tijek pjevanja psalama budnom nakanom, pjevao je psalme govoreći s Prorokom: Blagoslivljat ću Gospodina u svako vrijeme, hvala će njegova uvijek biti u mojim ustima. Ne zaboravljajući zapovijed Apostola, koji kaže: Molite bez prestanka, stotinu puta na dan i stotinu puta po noći molio je u svakoj ustrajnoj molitvi. Jer neprestano obilazeći noću mjesta svetaca, najhrabriji vojnik Kristov naoružavao je čelo stijegom svetoga Križa, prostirući tijelo na zemlju, uzdižući duh k visinama i ne misleći ništa o zemaljskim stvarima. Sebe i sav katolički narod preporučivao je Gospodinu, prema opomenama apostola sv. Jakova: Molite jedni za druge da ozdravite, jer mnogo vrijedi postojana molitva pravednika. U koju god bi naime crkvu došao, odmah su mu se otvarala vrata. A danju je prema Apostolu radio rukama i odatle hranio siromahe, vjerujući Proroku koji kaže: Jer ćeš jesti plodove ruku svojih, blažen si i dobro će ti biti. I: Tko ne radi, neka i ne jede. Što više reći? Zatim je isti Blaženik posadio vlastitom rukom vinograd pokraj predvorja svoje kolibe, kojemu je, dok je rastao i donosio vino, božanska milost udostojila dati toliku moć da je, ako bi koji bolesnik zbog bilo koje bolesti pio od njegova soka, odmah zadobivao prijašnje zdravlje.
3 Instanterque cursum psallendi pervigili intentione custodiens, psallebat cum Propheta dicens: Benedicam Dominum in omni tempore: semper laus ejus in ore meo. Apostoli non immemor præcepti, qui ait, Sine intermissione orate: centies per diem, centiesque per noctem sedula omni deprecabatur oratione. Assidue enim per noctem loca Sanctorum perlustrans fortissimus miles Christi, vexillo sanctæ Crucis armabat frontem: corpus quidem humo prosternens, mentem ad alta sustollens, et nihil de terrenis cogitans. Seipsum et omnem Catholicum populum Domino commendabat, secundum monita S. Jacobi Apostoli: Orate pro invicem, ut salvemini: multum enim valet deprecatio justi assidua. Ad quamcumque enim veniebat ecclesiam, statim patebant ei januæ. In die vero secundum Apostolum manibus laborabat, et exinde egentes alebat; credens Prophetam dicentem, Labores manuum tuarum quia manducabis, beatus es, et bene tibi erit. Et, Qui non laborat, non manducet. Quid plura? Plantavit inde idem Beatissimus vineam manu sua propria juxta tugurii sui vestibulum: cui crescenti, et portanti vinum, tantam virtutem concedere dignata est Dei gratia, ut si quis infirmus pro quacumque ægritudine ex liquore ejus potaret, statim pristinam reciperet sanititem.
4 U neko je pak vrijeme u tim krajevima bila velika poplava voda, toliko da je silina rijeke prelijevala područje toga mjesta izvan korita svojih tokova. A rijeka koju smo prije nazvali Bauthegius, koja se spušta s Peninskih Alpa, s istočne strane opkoljava sam grad i nasrćući najsnažnijim tokom narasla je do te veličine da je najsnažnijim tokom pritiskala gradske zidine, plavila njive, vinograde i polja te livade zasipala pijeskom i kamenjem, tako da su ljudi koji su ondje bili zamalo stradali zajedno sa samim gradom. Oko crkve sv. Petra pak, gdje je Božji čovjek Urz vršio službu, bila je tolika poplava da nitko nije mogao u nju ući ni iz nje izaći. Tada je vojnik Kristov i najhrabriji borac Božji, ne znajući što da učini i kamo da se okrene, pribjegao Božanskoj pomoći, naoružavši čelo znakom vjere, govoreći: U tjeskobi zazvah Gospodina i uslišao me Gospodin na prostranstvu. Gospodin mi je pomoćnik, zato se ne bojim ovoga potopa. Ipak neustrašiv i siguran, uzdajući se u milosrđe živoga Boga, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine, da bi se nevjernici koji su ondje bili obratili, izlio je ovu molitvu Gospodinu govoreći: Gospodine
Bože, stvoritelju svijeta i upravitelju svega stvorenja svojega, koji si čovjeka i sjemena stvorova u potopu po Noi spasio i sačuvao, koji si izbavio svoj narod, sinove Izraelove, iz ruke faraonove i vojske njegove te iz dubine Crvenoga mora i vrtloga bezdana, a Jonu iz utrobe kita i iz oluja bezdana i mora i iz njihovih ga dubina spasio i nepovrijeđena po svojoj riječi izveo na suho, koji si po molbi svoga proroka Ilije zabranio da kiša padne s neba tri godine i šest mjeseci, koji si pružio ruku učeniku svome Petru da ne potone, koji si probuđen u lađi zapovjedio vjetrovima i uzburkanu moru i olujama i učinio veliku tišinu, priteci u pomoć zazivu sluge svojega i ne ostavljaj one koji se u tebe uzdaju, nego zapovjedi ovoj rijeci koja navaljuje na ovaj grad i tvoj hram, njive, livade i naše vinograde da se vrati u svoje korito. Kada je ta molitva bila upućena Gospodinu, istoga se časa sama rijeka vratila u svoje korito, tako da se činilo kao da nijedan val nije izašao izvan svojih obala. Jer je Božji čovjek svojom molitvom oslobodio sve u okolici toga mjesta od pogibelji potopa, kao dobar borac Kristov. A s kime ćemo usporediti takva vojnika? Svakako s Mojsijem i Jošuom i Ilijom, od kojih je jedan razdijelio more, drugi okrenuo Jordan unatrag, a treći zabranio da vode padnu s neba. a Ovo nedostaje sve do noću i danju, u drugom prijepisu., b Ferrari naziva sv. Grata i sv. Jokunda zaštitnicima, a ne sv. Urza. Franjo Augustin ab Ecclesia u Historia Chronologica regionis Pedemontanæ pogl. 43 piše da je katedralna crkva Aoste posvećena sv. Gratu, svome biskupu i zaštitniku grada., c Posvuda svi tvrde da se zove Prætoria zbog pretorijanskih vojnika. Inače se kaže da je August postavio pretora koji je sudio okolnom kraju., d Ovo nedostaje u drugom prijepisu, sve do Spomenuti je grad. Nadalje, ni Franjo Augustin ab Ecclesia ni Ughelli ne navode Plocejana u popisu biskupa Aoste, koji je kod obojice vrlo nepotpun., e Ovdje je Duria veća, pučki Doria; manja, ili la Dorietta, utječe nedaleko od Torina u Pad, a veća mnogo niže., f Drugi prijepis bez aspiracije naziva ga Bautegium., g Mjesta Svetoga pisma ovdje navedena svima su poznata, pa ih stoga nismo zabilježili da ne bismo ispunili sav rub., h Duria izvire u Grajskim Alpama i sa zapadne strane oplakuje grad., i Nedostaje ono što slijedi u drugom rukopisu.
Druga čudesa, proroštva i preminuće sv. Urza.
Preostaje pak i drugo čudo, koje je po njemu učinila snaga Gospodnja, a koje se meni učinilo da ga ne treba propustiti, jer je ipak ljudima toga mjesta najpoznatije. Kupio je dakle isti Božji čovjek neko polje sa žitom koje je na njemu stajalo. Kada je ono došlo do zrelosti, žanjući jedan njegov dio, a drugi dio ostavljajući siromasima i pticama, ispunio je proročanstvo Proroka koji kaže: Tebi je prepušten siromah, ti ćeš biti pomoćnik siročetu. Poučen pak opomenama Evanđelja govorio je: Promotrite ptice nebeske: ne siju niti žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. I dolazile su k njemu same te ptice, ne kao divlje, nego kao pitome, i sjedale su mu na glavu i na ramena, i hranio ih je svojim rukama, a zatim ih nepovrijeđene puštao da odu. Nikada naime nije jeo bez siromaha i siročadi, imajući na umu obećanja Gospodnja, koji kaže: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, primite u baštinu kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta. Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti itd.
4 Quodam vero tempore in locis illis inundatio fuit aquarum magna, intantum, ut situm loci illius vis fluvii extra ripas alveorum suorum redundaret. Jam vero fluvius, quem antea Bauthegium nominavimus, qui ex Alpibush Penninis descendit, ex Orientali parte ipsiam urbem circumcingit, et validissimo cursu infestus tanta crevit magnitudine, ut muros civitatis validissimo cursu arctaret, invaderet agros, vineas camposque, et prata repleret arena et petris, ita ut homines qui ibidem aderant, pene cum ipsa urbe periclitarentur. Circa ecclesiam vero S. Petri, ubi vir Dei Ursus fungebatur officio, tanta inundatio fuit, ut nullus eam ingredi, aut egredi valeret. Tunc miles Christi, et athleta Dei fortissimus: quid ageret, quo se verteret nesciens, ad auxilium confugit Divinum, fronte armata signo fidei, dicens: In tribulatione invocavi Dominum, et exaudivit me in latitudine Dominus. Dominus mihi adjutor est, ideo hunc cataclysmum non timeo. Intrepidus tamen et securus, fidens in misericordia viventis Dei, qui omnes vult salvos fieri, et ad agnitionem veritatis venire; ut increduli qui ibidem aderant converterentur, hanc orationem ad Dominum fudit, dicens: Domine
A Deus, mundi creator, atque gubernator totius creaturae tuæ, qui hominem, seminaque creaturarum in diluvio per Noe salvasti, et servasti; qui liberasti populum tuum filios Israel de Pharaonis manu, et exercitu ejus, et de profundo rubri maris, et abyssi gurgitibus; Jonam vero de ceti utero, et de tempestatibus abyssi et maris, et ex eorum profunditatibus salvum et illæsum per verbum tuum ad aridam reduxisti; qui per petitionem Prophetæ tui Heliæ imbrem de cœlo descendere prohibuisti annis tribus et mensibus sex; qui Petro discipulo tuo, ne mergeretur, manum porrexisti; qui in navi excitatus imperasti ventis, et mari tumescenti, et tempestatibus, et fecisti tranquillitatem magnam; adesto ad invocationem servi tui, et ne derelinquas sperantes in te: sed præcipe huic flumini invadenti hanc civitatem, et templum tuum, agros, prata, et vineas nostras, ad alveum suum remeare. Hac oratione peracta ad Dominum, eadem hora fluvius ipse ad alveum suum reversus est, ut videretur quidem quasi nec una unda extra ripas suas fuisset egressa. Omnia enim in circuitu loci illius vir Dei oratione sua a periculo cataclysmi liberavit, tamquam bonus præliator Christi. Cui autem hunc talem militem assimilabimus? Moysi profecto et Josuæ, et Heliæ, quorum unus mare divisit, alius Jordanem retrorsum convertit, tertius vero aquas de cœlo descendere prohibuit i. a Desunt hæc usque nocte ac die, in secundo exemplari. — b Ferrarius SS. Gratum et Jucundum Patronos vocat, non S. Ursum. Franciscus Augustinus ab Ecclesia in Historia Chronologica regionis Pedemontanæ cap. 43 Cathedralem Augustæ Prætoriæ Ecclesiam scribit D. Grato Episcopo suo et civitatis Protectori dedicatum. — c Passim omnes a Prætorianis militious Prætoriam appellatam affirmant. Prætor aloquin ab Augusto constitutus dicitur, qui circumjacenti regioni jus diceret. — d Desunt hæc in altero exemplari, usque Memorata urbs. Porro neque Franc. Augustinus ab Ecclesia, neque Ughellus Ploceanum in Augustæ Episcoporum catalogo, qui apud utrumque valde imperfectus, recenset. — e Ilic Duria major est, vulgo Doria: minor, sive la Dorietta non procul Taurino in Padum influit: major longe inferius. — f Alterum exemplar sine aspiratione Bautegium vocat. — g Loca Scripturæ hic citata, obvia sunt, ideoque ea non adnolavimus, ne totum marginem opplerent. — h Duria ex Alpibus Gratis oritur, atque ex occidentali parte urbem aliuit. — i Desunt sequentia in altero MS.
Alia S. Ursi miracula, prædictiones, obitus.
Restat autem adhuc et aliud miraculum, quod per ipsum Domini virtus operata est, quod mihi visum est non prætermittere, quod tamen hominibus loci illius notissimum est. Emit igitur idem vir Dei campum quemdam, cum segete sua desuper stante. Qui, cum ad maturitatem venisset, partem quidem aliquam ex ea metens, partem vero alteram pauperibus et avibus relinquens; memorans implevit oraculum Prophetæ dicentis: Tibi enim derelictus pauper, pupillo tu eris adjutor. Evangelii vero instructus monitis dicebat: Considerate volatilia cœli, quoniam non laborant, neque seminant, quibus non est horreum, et Pater vester cœlestis pascit illa. Conveniebantque ad eum ipsa volatilia, non quasi silvatica, sed ut domestica, et residebant super caput ejus, et super humeros illius, et pascebat ea manibus suis, postea illæsa sinebat abire. Numquam enim sine egenis, et orphanis edebat, attendens Domini promissa, qui ait: Venite, benedicti Patris mei, percipite regnum, quod vobis paratum est a constitutione mundi. Esurivi enim, et dedistis mihi manducare, etc.
6 Dok je pak hranio gore spomenute ptice i sjedio pred vratima crkve, gdje je revno služio Bogu, podigavši pogled vidio je nekog mladića koji je jahao na konju svoga gospodara i gorko plakao: iako je taj isti čuvar konja neprestano prolazio pokraj već spomenutoga hrama, nikada ipak nije sišao na molitvu niti je prignuo glavu pred moćima svetaca.
Tada ga je preblaženi Urz, promatrajući ga kako to često čini, pozvao k sebi i rekao mu: Reci, sine moj, zbog čega vičeš i, prolazeći tako često ispred vrata ovoga hrama, niti ulaziš u samu crkvu niti prigibaš vrat pred Bogom? Ipak mi reci što tražiš ili kamo ideš ili zašto plačeš, i učini mi očitima sve svoje tajne. Tada jecajući on reče Božjemu čovjeku: Jao meni, gospodine, danas dok sam prolazio ovim putem, odveden mi je najbolji konj mojega gospodara, kojega je volio prevelikom ljubavlju, zbog čega me obuzima prevelik strah: ne znam što da učinim. Stoga ne tražim drugo osim tvoje preblažene molitve i ujedno utjehe. Tada isti Božji čovjek, pouzdavši se u Gospodina, s velikim pouzdanjem reče mladiću: Idi, sine moj, uđi u ovu kuću Gospodnju, u kojoj prije nisi bio: zaklinji najmilosrdnijega i svima najblažega ljubitelja, Boga, za svoje spasenje, a poslije dođi k meni i objavit ću ti što god bude potrebno. Pokorivši se najradije tim nalozima, vratio se Božjemu čovjeku brzim korakom. Reče mu sv. Urz: Reci mi, mladiću, koliko ti je konja povjereno na čuvanje i brigu? Odgovori: Šest. Kaže mu sv. Urz: Koliko si ih pustio na pašu kada si počeo tražiti ovoga? Ili tko ti je dao takva konja, tako lijepa, tako krasna i čestita? Tada se prestrašio taj dječak, vidjevši da je uhvaćen u pitanjima sv. Urza, pa se prostro pred njegovim nogama i sa suzama rekao: Jadnik ja, upravo na onome konju kojega jašem i plačući tražim, na njemu sjedim. A on sam nije pretrpio nikakvu štetu od svoga gospodara zbog toga, jer je sv. Urz nadoknadio njegov nemar. Tada ga je napokon ukorio sv. Urz i rekao mu: Drugi put, ako se vratiš ovim istim putem u miru, nemoj proći pokraj pragova svetaca, nego za svoje spasenje moli milosrđe Gospodnje, da ti podari blagostanje i svaku korist.
6 Cumqne aves superius nominatas aleret, et resideret ante januam ecclesiæ, ubi sedulo Deo serviebat; aspiciens vidit juvenem quemdam equum domini sui equitantem, et amarissime flentem: qui cumassidue hic idem custos equorum ante jam dictum templum transiret, numquam tamen ad orationem descendit, nec caput suum Sanctorum reliquiis inclinavit.
Tunc beatissimus Ursus hæc intuens frequenter agentem, vocavit eum ad se, cui et dixit: Dic, inquit, mi fili, qua de caussa vociferaris, et ante januas hujus templi tam frequenter iter carpens, nec ipsam intras ecclesiam, nec etiam cervices tuas ad Deum inclinas? Indica mihi tamen, quid quæris, aut quo vadis, vel cur fles? et omnia secreta tua mihi fae manifesta. Tunc ejulans ille, ait ad virum Dei: Heu mihi, Domine, hodie cum transirem per hanc viam, ablatus est a me ejuus domini mei optimus, quem nimio diligebat amore, unde nimio coarctor timore: quid faciam nescio. Unde non aliud peto, nisi tuam beatissimam orationem pariter et consolationem. Tunc idem vir Dei in Domino confisus, cum magna fiducia dixit adolescenti: Vade, fili mi, ingredere, in hanc domum Domini, in qua antea non fuisti: flagita misericordissimum et amatorem omnium benignissimum Deum de salute tua: postea vero venies ad me, et quicquid necessarium fuerit pandam. Quibus ille jussis libentissime obediens, ad virum Dei concito gradu reversus est. Dixit ad eum S. Ursus: Dic mihi juvenis, quanti tibi in custodiendo, curam gerendo, commendati sunt equi? Respondit: Sex. Dicit ei S. Ursus: Quantos ad pabula dimisisti, quando hunc, quem quærere cœpisti? Aut quis tibi talem dedit equum tam pulchrum, tamque formosum et honestum? Tunc pavefactus puer ille, videns se captum in interrogationibus S. Ursi, prosternens se ad pedes ejus cum lacrymis dixit: Miser ego, ipsum, quem equito, et quæro lugens, ipsum sedeo. Ipse vero a domino suo nullam de hoc passus est injuriam, quia S. Ursus satisfecit ejus desidiæ. Tunc demum castigavit eum S. Ursus, dixitque ad eum: Alia vice, si reversus hac eadem via in pace fueris, noli præterire Sanctorum limina, sed pro salute tua Domini misericordiam deprecare, ut prospera tibi, et commoda cuncta concedat.
7 U isto vrijeme u kojem se događalo ono što je prije rečeno i nepobjediva snaga Gospodnja to činila po svome sluzi Urzu, Plocejan je, kao što je rečeno, bio biskup u istome gradu. Dogodilo se pak da je neki službenik toga istoga Plocejana počinio prijestup. Stoga se vrlo uplašio i potražio utočište u crkvi sv. Petra, gdje je sv. Urz bio čuvar. Kada je prema običaju ušao u crkvu, vidio ga je kako stoji uz žrtvenik i rekao mu: Što si to, sine, sagriješio? Kada je dječak redom ispripovjedio krivnje svoga prijestupa, počeo ga je moliti da kod njegova gospodara posreduje za njega. Izašavši, sv. Urz je došao k biskupu u grad i prostrvši se pred njegovim nogama rekao: Gospodine moj oče, jedan od vaših slugu, znajući da se teško ogriješio o vas, potražio je utočište kod sv. Petra: stoga molim da mu, iz ljubavi prema onome komu je pribjegao, udijelite oproštenje prijestupa i dopuštenje povratka u vaš dom. A Plocejan, varajući Božjega čovjeka, reče: Idi, brate, reci mu neka bez straha i s milošću dođe pred naše lice, ne bojeći se nikakva zla. Tada se Božji čovjek vratio dječaku i reče: Idi, sine moj, jer ti zbog ovoga neće biti nikakve zapreke. Jer biskup Plocejan potajno reče nekima koji su stajali uz njega: Ako ga, čim izađe iz te crkve u kojoj se sada krije, ne dovedete preda mnom svezana, vi ćete podlijegati njegovoj presudi. Oni su izvršili zapovijed i doveli ga pred njega. A on, škrgućući zubima i kopneći od bijesa prema njemu kao najokrutnija zvijer, dao ga je toliko dugo bičevati po leđima i trbuhu dok se nije pomislilo da će izdahnuti. Zatim je, obrijavši mu glavu, tiranin zapovjedio da se na nju izlije ljepljiva smola, tako da je jedva, dok je smrt bila blizu, dospio do Božjega čovjeka. A tko će se usuditi takva nazvati pastirom? Naprotiv, kako je dostojno, nije ni kršćanin, nego grabežljiv vuk i najokrutniji tiranin. U njemu se našlo i ispunilo ono što je prorekao Prorok: Grešnik će vidjeti i rasrdit će se, škrgutat će zubima svojim i kopnjet će. I na drugom mjestu: A pravednik će moj živjeti od vjere. Uvečer je propala želja Plocejanova, a ujutro je pravednost i vjera najsvetijega Urza uvijek ostala.
Kada je pak taj isti dječak, izudaran, izbičevan, obrijane glave i premazan smolom, polumrtav bio izbačen van od krvnika, jedva je stigao do Božjega čovjeka i rekao mu: Što si to, oče moj, htio učiniti sa mnom da me na prijevaru, kao razbojnika ili ubojicu, zapovijedaš da iziđem iz ove kuće Božje? Nije to bilo opravdanje od pravednika, nego izdaja od nepravednika. Neka Gospodin sudi između mene i tebe. Tada je preblaženi Urz, uzdišući i kao nad jedinorođenim sinom, ganute nutrine očinskom ljubavlju, rekao: Što se to, sine, dogodilo? Tada mu je dječak redom ispripovjedio što se bilo dogodilo i pokazao mu sve rane svoga tijela, boka, leđa, trbuha, sve izudarane i oguljene, povrh toga već i obrijanu glavu i premazanu smolom. Tada je Božji čovjek, uzdišući i duboko jecajući, smatrajući u sebi kao da je počinio krivnju teška zločina, rekao: Jao, jao, nad samim imenom pastira ili biskupa koji to ime lažno prisvaja! Zatim reče dječaku: Idi brzo, sine moj, reci Plocejanu: Neka ti bude poznato da će za nekoliko dana tvoja duša biti oduzeta od tebe, i zlodusi će te, kako si dostojan, zadaviti, i prihvaćen od mračnih duhova bit ćeš pokopan u pakao, da od onih kojima si se sve do sada trudio služiti primiš plaću služenja, kao što je pisano: Sluge ćete biti onomu koga poslušate. Zašto se, jadniče, nisi bojao prijetnje Apostola? Jer tko god oskvrne hram Božji, kako kaže Apostol, uništit će ga Bog. Ti dakle, sine moj, pripravi svoj put, jer ćeš i ti brzo otići s ovoga svijeta idući da se s njime raspravljaš. A ja ću slijediti vaš put da budem nazočan vašem saslušanju kada stanete na polaganju računa pred sudištem velikoga Suca. Čudesna stvar i posve istinita, jer je ono što je u taj čas prorekao u obojici poslije potvrdio ishod događaja. Te iste naime noći u kojoj je prorekao da će biskup otići, bačen je sa svoje postelje od zloduha na tlo i tako je jadno izdahnuo. A dječak je, prema presudi riječi Božjega čovjeka, otišao s ovoga svjetla.
7 Eodem tempore in quo prædicta gerebantur, et Domini virtus invicta per servum suum Ursum hoc operabatur, Ploceanus, ut dictum est, in eadem urbe Pontifex esse videbatur. Contigit autem ejusdem Ploceani ministerialem quemdam incurrisse crimen. Unde valde pertimescens, præsidium fugefecit ad ecclesiam S. Petri, ubi S. Ursus custos erat. Cumque more solito in ecclesiam fuisset ingressus, vidit eum juxta altare stantem, cui et dixit: Quidnam, inquit, peccasti, fili? Cumque puer singulas retulisset admissionis suæ culpas, cœpit eum rogare, ut apud dominum suum pro se intercederet. Egrediensque S. Ursus venit ad Episcopum in civitatem, et prosternens se ad pedes ejus dixit: Mi domine Pater, quidam ex pueris vestris sciens se graviter deliquisse in vos, confugium fecit ad S. Petrum: unde peto, ut in ejus amore, ad quem confugit, absolutionem criminis ei concedatis, et vestræ domesticitatis concesionem. Ploceanus vero fallens in virum Dei, dixit: Vade, frater, dic ei, ut securus cum gratia veniat ad præsentiam nostram, nulla pertimescens mala. Tunc vir Dei ad puerum reversus, dixit: Vade fili mi, quia ex hac re impedimentum tibi nullum erit. Ploceanus enim Episcopus clam quibusdam sibi astantibus dixit: Nisi eum, cum exierit de ipsa ecclesia, in qua nunc latitat, mihi vinctum præsentaveritis, ejus sententiæ vos subjacebitis. Qui jussa complementes, ante eum adductus est. Qui frendens et tabescens in eum, tamquam crudelissima bestia, tamdiu a dorso et ventre flagellatus est, quousque expirare crederetur. Tunc capite ejus tonso, jussit tyrannus viscosum bitumen super illud fundi, ut vix evaderet usque ad virum Dei morte vicina. Quis autem hunc talem dicere audebit pastorem? Verum, ut dignum est, nec Christianum, sed lupum rapacem, et tyrannum sævissimum. In eo inventum est et completum, quod prædixit A prædixit Propheta: Peccator videbit, et irascetur: dentibus suis fremet, et tabescet. Et alibi: Justus autem meus ex fide vivit. Vespere periit desiderium Ploceani, et mane justitia et fides sanctissimi Ursi semper permansit.
B Cumque idem puer cæsus, verberatus, et decalvatus capite, et bituminatus, semivivus foras a carnificibus fuisset ejectus; vix ad virum Dei pervenit, cui et dixit: Quid, inquit, facere in me voluisti, Pater mi, ut me per illusionem quasi latronem aut homicidam egredi de hac domo Dei juberes? Non fuit hæc excusatio ex justo, sed traditio ex iniquo. Judicet Dominus inter me et te. Tunc beatissimus Ursus ingemiscens, et quasi super filio unigenito, paterna pietate commoto viscere, dixit: Quidnam, inquit, contigit, fili? Tunc retulit ei puer quæ gesta fuerant per singula, et ostendit ei omnia vulnera corporis sui, lateris, dorsi, ventris, omnia cæsa et decorticata, insuper et jam caput decalvatum, et bituminatum. Tunc ingemiscens vir Dei, graviterque suspirans, reputans in se quasi grandi scelere culpas admisisset, dixit: Heu, heu, super nomen quidem Pastoris, vel Episcopi hoc nomen fallaciter usurpantis! Tunc ait ad puerum: Vade cito fili mi, dic Ploceano: Notum tibi sit, quia post paucos dies tolletur anima tua a te, et a dæmonibus, ut dignus es, strangulaberis, et a tetris spiritibus susceptus sepelieris in infernum; ut quibus nunc usque servire studuisti, ab his recipias meritum servitutis; sicut scriptum est: Servi eritis, cui obedistis. Quare non timuisti miser Apostoli minantis sententiam? Quicumque enim templum Dei violaverit, ut ait Apostolus, disperdet illum Deus. Tu ergo, fili mi, præpara iter tuum, quia et tu migrabis cito de hoc mundo pergens altercaturus cum eo. Ego autem subsequens ero iter vestrum, ut sim audientiæ vestræ D assistens, cum in ratione steteritis ante tribunal Judicis magni. Mira res, ac verissima, quia quiecquid in illa hora prædixit, in utroque postea rei probavit eventus. Eadem vero nocte, in qua migraturum Episcopum prædixit, projectus est de stratu suo a dæmonibus in humum, et sic miserabiliter expiravit. Puer vero secundum sermonis viri Dei sententiam, migravit de hac luce.
9 Nakon što se to tako zbilo, hrabro i postojano, neustrašiv i radostan koračao je sveti borac Božji, provodeći noći neprestano u postovima i bdjenjima, sjećajući se zapovijedi Gospodnje koji u Evanđelju kaže: Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne; zaista vam kažem, da će se pripasati i posaditi ih za stol svoga kraljevstva, pa će prići i služiti im. Na takav način ustrajući u strahu Kristovu, ispovjedalac Gospodnji je prema proroštvu svojih usta sretno otišao k Kristu, i združen i pridružen svećenicima Kristovim Severu i Juliju, među prolistalim i neuvelim zborovima, postigao je slavu Božju, o kojoj je Apostol prema spoznaji svetaca rekao: Što oko nije vidjelo i uho nije čulo i u srce čovječje nije ušlo, koliko je pripravio Bog onima koji ga ljube. U susret su mu izašli anđeli Božji prihvaćajući ga, mučenici koji slave pobjedu, ispovjedaoci koji kliču od radosti, djevice koje pale svjetiljke s milošću i milosrđem Gospodina našega Isusa Krista, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje kao Bog u vijeke vjekova. Amen. a Neki sv. Severi slave se na ovaj isti dan, drugi u druge dane. Smatram da se ovdje misli na ravenskoga biskupa, koji je daleko najznamenitiji. Jer sv. Sever Marulanski, koji je zaštitnik Montefalca, nije bio svećenik. A sv. Julije je onaj kojega smo Život dali 31. siječnja.
9 His ita peractis, viriliter et constanter intrepidus et lætus incedebat sanctus athleta Dei, jejuniis et vigiliis incessanter pernoctans, Domini præcepta memorans dicentis in Evangelio: Beati servi illi, quos cum venerit Dominus, invenerit vigilantes; amen dico vobis, quod præcinget se, et faciet illos discumbere ad mensam regni sui, et transiens ministrabit illis. Tali modo Confessor Domini in timore Christi perseverans, juxta prophetiam oris sui feliciter migravit ad Christum: sociatusque, et adjunctus Sacerdotibus Christi a Severo, et Julio, inter vernantes, et immarcescibiles choros adeptus est gloriam Dei, de qua Apostolus ex Sanctorum perceptione dixit: Quod nec oculus vidit, nec auris audivit, nec in cor hominis ascendit, quanta præparavit Deus his qui diligunt eum. Occurrerunt ei Angeli Dei, eum suscipientes, Martyres triumphantes, Confessores exultantes, Virgines lampades accendentes cum gratia et misericordia Domini nostri Jesu Christi, qui cum Patre, et Spiritu sancto vivit et regnat Deus, per infinita secula seculorum, Amen. a Aliquot SS. Severi hoc ipso die coluntur, alii aliis diebus. Arbitror hnc Havennatem Episcopum intelligi, qui longe celeberrimus. Nam S. Severus Marulanus, qui Montis-Falci Patronus est, Sacerdos non fuit. S. Julius autem is est cujus Vitam dedinus 31 Januarii.
O sv. Gali djevici bogu posvećenoj, u selu bageno na valentinskom području, kako se čini.
De s. Galla virgine deo devota, in bageno vico agri valentini, ut videtur.
Vrlo su mnogi nekoć u Galiji, Hispaniji i Italiji živjeli sveci svakoga staleža i spola, čuveni po slavi čudesa i javnom štovanju, čija su djela i sama imena zatim pala u ljudsko neznanje. Koliko je samo sv. Grgur iz Toursa u knjizi De gloria Confessorum dozvao u javnu spoznaju onih o kojima drugdje nema nikakva spomena! Neka su djela nekih bila povjerena pismu, ali su se skrivala ili u škrinjama privatnih osoba, često nepoznata i onima koji su ih posjedovali, ili u tami neznatnih crkava. Druga su pak od njih propala zbog neprijateljskoga pustošenja, požara i same vlage i truleži, a poneka se s vremena na vrijeme iskopaju i iznesu na svjetlo. U taj broj spada Život sv. Gale djevice, koji smo prepisali iz staroga rukopisa ponajbolje kakvoće presvijetle kraljice Šveđana Kristine, koji obuhvaća Živote znamenitijih svetaca od 25. prosinca do 16. veljače. Izvana rukopisu označenom brojem 5 stoji predgovor s ovim početkom: Sve što su sveci učinili ili čine, ako tko htjedne marljivo istražiti i sebi i mnogima pružiti plod izgrađivanja, i kao plodno drvo ne bez razloga pokazuje se da zauzima zemlju dok živi, jer se i samo resi svojim plodovima i svatko tko okusi njegov plod biva okrijepljen. Pišemo kako nalazimo u djelima, što su učinili, što su rekli, što su pretrpjeli sveci itd. I s pravom očituje da piše onako kako je našao u djelima: jer navodi Živote onako kako su ih sastavili drevni pisci i kako smo ih i mi već prije mnoge objavili.
Plurimi olim in Gallia, Hispania, Italia, Sancti vixere omnis conditionis ac sexus, miraculorum gloria ac publica veneratione celebres; quorum deinde res gestæ ac nomina ipsa in hominum ignorationem devenere. Quam multos S. Gregorius Turonensis in libro de gloria Confessorum ad notitiam publicam revocavit, de quibus nulla alibi memoria! Quorumdam commendata quidem litteris acta crant, sed latebant vel in privatorum scriniis, ipsis etiam sæpe ignota qui possidebant, vel in ignobilium ecclesiarum tenebris. Alia autem corum, vastatione hostili, incendio, situ ipso, periere; nonnulla erauntur subinde, ac proferuntur in lucem. Quorum de numero est S. Gallæ Virginis Vita, quam descripsimus ex vetusto optimæ notæ codice Serenissimæ Reginæ Suecorum Christinæ, Sanctorum illustriorum, a xxv Decembris ad xvi Februarii occurrencees Vitas complectente. Extrinsecus numero 5 signato codici præfixa hoc exordio præfatio est: Omnia quæ a Sanctis gesta sunt vel geruntur, si quis voluerit studiose perquirere, et sibi et plurimis ædificationis exhibere fructum, et quasi arbor fructifera non sine causas terram probatur occupare dum vivit, cum et ipsa suis pomis ornatur, et omnis qui ex ea fructu perceperit, saginatur. Scribimus ut in gestis invenimus, quid egorint, quid locuti sint, quid passi sint Sancti. etc. Et merito scribere se, ut in gestis invenit, profitetur: recitat enim Vitas ut a priscis compositæ sunt scriptoribus, utque nos jam antea plerasque edideramus.
2 A ime ove djevice Gale ne nalazimo još ni u kakvim kalendarima. Ona se, kako se čini, nastanila u valentinskoj biskupiji, a pokopana je u selu Bageno. Mnogi su u toj istoj Galiji svetci nosili ime Gal, a i rod je bio ugledan. Dvije Gale osim ove, te neke Rimljanke, sada nam dolaze na um. Jedne spominje sv. Grgur iz Toursa u De Gloria Confessorum pogl. 36, pokopane u bazilici sv. Veneranda u Auvergneu, ovim riječima: Ondje se naime nalazi grob uz ovaj slijeva, po dužini, širini, visini i svakom smještaju posve sličan. Na njegovu gornjem pročelju stoji napisano: Svete uspomene Gale. Druga sv. Gala bila je majka sv. Konzorcije, djevice, kao što se prenosi u njezinu Životu 16. studenoga, koji počinje ovako: Bio je neki čovjek iz senatorskoga reda, po imenu Euherije, koji je imao ženu plemenita podrijetla po imenu Galu: njih su doista prostran posjed i brojna obitelj te obilje blaga učinili uglednima u svijetu, ali ih je strah Gospodnji, koji je početak mudrosti, pred licem Stvoritelja svega još sjajnije resio. Ove Gale i Euherija te kćeri Konzorcije i Tule spominje Adon pod 16. studenoga.
2 Hujus autem Gallæ Virginis in nullis adhuc Fastis reperimus nomen. Fixit ea, ut videtur, in diæcesi Valentina, sepulta in Bageno vico. Pluribus in eadem Gallia Sanctis Galli nomen fuit, genus etiam illustre. Gallæ duæ præter hanc, et Romanas aliquot, nunc occurrunt. Unñs S. Gregorius Turonensis de Gloria Confessorum cap. 36, in basilica S. Venerandi Arvernis sepultæ, meminit his verbis: Habetur enim ibi tumulus huic a læva contiguus, longitudine, latitudine, altitudine, omnique positione consimilis. In hujus fronte superiore habetur scriptum: Sanctæ memoriæ Gallæ. Altera S. Galla S. Consortiæ Virginis mater fuit, ut in hujus Vita xvi Novembris traditur, quæ ita incipit: Fuit quidam vir ex ordine Senatorio, Eucherius nomine, habens uxorem nobilibus ortam natalibus, nomine Gallam: quos quidem ampla possessio et numerosa familia, thesaurorumque copia, claros in seculo fecerat; sed tinnor Domini, qui est initium sapientiæ, in conspectu Conditoris omnium clarius exornabat. Hujus Gallæ Eucherique, et filiarum Consortiæ et Tulliæ meminit Ado ad xvi Novembris.
3 Ali to nije ona, kao što je Baronije smatrao i napisao u Notat. 1 pod 5. listopada, čijega groba spominje Grgur iz Toursa u De glor. Confess. pogl. 36. Jer je ona, kao što smo rekli, pokopana u Auvergneu u crkvi sv. Veneranda, a druga je u špilji iznad Durancea, pošto je njezin muž bio uzdignut na biskupsku čast grada Lyona, ondje provela sve vrijeme svoga života u nastojanju oko pobožnosti. A Durance, izvrevši u Alpama, utječe u Rhônu s lijeve strane oko Avignona, daleko od Auvergnea. I Grgur ju je kao mladić mogao poznavati, čija kći Konzorcija u vremenima Sigeberta, kralja Austrazije, poslije godine Kristove 561. čini se da nije bila odviše poodmakle dobi, uistinu takve ljupkosti stasa da ju je Heka, jedan od prvaka dvora, nametljivo prosio za ženu. A o Galici iz Auvergnea Grgur spominje tako da joj je zbog starosti dob nepoznata i da postoji samo njezin grob.
3 At non ea est, uti Baronius existimavit scripsisque Notat. 1 ad 5 Octobris, cujus sepulchri meminit Gregorius Turonensis de glor. Confess. cap 36. Nam ea, ut diximus, Arvernis in S. Venerandi æde sepulta: altera in spelunca super Druentiam, viro ad Episcopatum urbis Lugdunensis evecto, illic omne vitæ suæ tempus in studio religionis exegit. At Druentia in Alpibus ortus in Rhodanum ab lævo latere circa Avenionem influit, procul Arvernis. Et Gregorius adolescens novisse hanc potuit, cujus filia Consortia temporibus Sigeberti Austrasiæ Regis, post annum Christi DLXI non admodum ætate provecta videtur fuisse, ea certe formæ elegantia, ut Hecca unus e Primoribus Palalii
A Palatii sibi eam conjugem importune ambiret. Arvernicæ autem Gallæ ita meminit Gregorius, ut cujus ob vetustatem ignota ætas esset, ac sepulchrum tantum extaret.
4 Čini se pak da je ova sv. Gala, djevica, živjela u onim junačkim vremenima, u šestom stoljeću Kristovu, ili možda petom: ne navodi se nikakva sigurna oznaka vremena.
4 Hæc autem S. Galla Virgo heroicis illis vixisse temporibus videtur, seculo Christi sexto, aut forsan quinto: nulla certa temporis nota exprimitur.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.