Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · Svezak IV

Dodatak uz 1. veljače

AD KALENDAS FEBRUARII

Život kojemu je autor nepoznat,

Vita auctore anonymo,

iz rukopisa presvijetle kraljice Švedske.

Tako Božanska pobožnost opominje sve kršćane da se sve što su Bogu posvećene duše na svijetu učinile za ime Kristovo iznese na znanje svemu puku, kako bi, dok se čitaju ili slušaju kreposti svetaca, kršćanima rasla veća vjera. Dakle, kako je do nas došao Život svete i preblaže Gale, ispripovijedat ću vašoj ljubavi prostim govorom. Ali molim od sviju oproštenje što sam preuzetno smion. Jer ako htjednemo nastojati oko šutnje, bojim se da tolike i takve kreposti, koje je Krist učinio po svojoj službenici Gali, ne ostanu u zaboravu i da ne propadne razlog nagrade.

2 Jer sama preblažena Gala potječe od uglednih roditelja. Tolika je u njoj bila ljupkost i naklonost da joj je svatko iskazivao čast. Jer dok su je roditelji ljubili prevelikom ljubavlju i naklonošću, htjeli su je dati mužu, od kojega su joj se nudila vrlo mnoga dobra, koja je ona odbijala kao izmet, govoreći: Meni je veći Krist, kojemu sam se posvetila svim umom. I tako je počela blagim govorom oslovljavati svoje roditelje govoreći: Gospodari roditelji, zaklinjem vašu blagost da me ne spajate u brak ni s jednim mužem, jer sam se svim srcem posvetila Kristu i želim biti njegova službenica. Jer ako me poslije ljubavi Kristove htjednete predati svijetu, radije želite očekivati moj sprovod nego svadbene radosti. Kada je to i tome slično pripovijedala roditeljima, primivši božanski savjet, njezini su joj roditelji dopustili da čini što hoće.

A ona, potaknuta najvatrenijom ljubavlju Kristovom, počela je govoriti: Zahvaljujem ti, Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, što nisi dopustio da službenica tvoja bude rastrgana ugrizima vukova niti da izgubi svoje djevičanstvo. Nego ti znaš da čistoću svoga tijela čuvam za tebe: tebi sam se posvetila svim umom i svim srcem. Molim te da me zaštitiš, da drevni zmaj ne nađe u meni mjesta i da me ne odvoji od tvoje ljubavi, nego ti, Sine Božji, koji sve znaš, zapovjedi po svome sudu da dođem onakva kakva želiš da budem u ovome vijeku. I kada je obavila dugu molitvu, što je prilično dugo pripovijedati, tako pokrenuta božanskom moći, uputila se u grad Valenciju i ondje je primila veo od sedam biskupa.

Gospodina da zaziva govoreći: Gospodine Isuse Kriste, vrati joj duh i povrati je zdravlju. I odmah ustavši, djevojka je postala tako zdrava da su se svi koji su ondje bili divili kolike je kreposti po njoj činio Krist.

Dogodilo se pak da se jedan đakon, naoružan od đavla, usudio zatražiti sluškinju svete i preblaže Gale radi preljuba. Jer čijim je poticajem bio pokrenut, vršeći njegovu volju potpuno je izvršio. I kada je to po božanskoj objavi bilo pokazano svetoj i preblažoj Gali, u crkvi je dozvala k sebi toga istoga đakona i počela ga koriti govoreći: Zašto si učinio tako veliko zlo da si sa sluškinjom mojom počinio preljub? I kada je sam đakon uz mnoga opravdanja zanijekao, pa čak i podijelio sakramente, izišavši van, po nagovoru nečistoga duha, na mjestu gdje je sveta i preblažena Gala običavala počivati nakon molitve ili uzimati hranu, počinio je preljub s tom istom djevojkom. Vrativši se odatle, dok je išao kao radostan, spustivši se plamen s neba u obliku koplja spalio ga je. Tako se božanska osveta spustila na njega da bi za svoja djela primio uzvrat.

6 Ne nakon dugoga vremena, kada je došlo vrijeme žetve, sv. Gali je njezin upravitelj, dok je u crkvi bila prostrta u molitvi, javio da je neki svećenik uzeo žito. A ona je rekla svome upravitelju: Iziđi van. A on je odgovorio: Što nam koriste tvoje molitve? Uhvativši ga ona za kosu, učinivši znak svetoga Križa na čelu toga istoga upravitelja, rekla mu je: Odmakni se od mene i sada ćeš vidjeti slavu Božju. I kada su se bacili u molitvu, ubrzo su naočigled sviju koji su bili uokolo tri male ptice nalik na lastavice sjele na tri stoga koji su bili napravljeni od toga njezina žita. Dok su ondje boravile kratko vrijeme, spustivši se oganj s neba, samo je žito bilo progutano, tako da ni prah od njega nije ostao, a samo je polje od grmljavine i munje tako svedeno da je izgubilo svoje ime i sada se zove Arvinolus.

7 Zatim je poslije taj svećenik čineći pokoru, sa dvojicom svojih slugu krštenih, s novokrštenicima Križa, udovicama i klericima. A ona došavši u crkvu, i sam bacivši se k njezinim nogama tražio je oproštenje govoreći: Oprosti mi, službenice Božja, i otpusti mi ovaj grijeh. Ako pak ne htjedneš, neću se udaljiti od tvojih stopa. A ona odgovarajući govoraše svećeniku: Ti meni oprosti, sveti svećeniče, jer to nije učinila moja snaga, nego volja Kristova. A svećenik ju je molio govoreći: Primi koliko iznosi tvoja procjena, da od tebe zadobijem oproštenje. Ona odgovarajući govoraše svećeniku: Daleko bilo od mene, već mi je dosta, jer je Krist presudio moju parnicu. Neka oprosti Krist tebi i meni grešnici. Tada je svećenik otišao radostan govoreći: Smiluj mi se, Kriste, jer sam povrijedio službenicu tvoju, za koju vidim da je tebi mila. A ona je zaklinjala Gospodina govoreći: Gospodine Isuse Kriste, zahvaljujem ti jer ne prezireš službenice svoje.

8 Dogodilo se da je pokraj njezine kuće slučajno u požaru izgorjelo svratište nekoga siromaha. Kada joj je bilo javljeno da plamen samoga ognjišta već silno navaljuje na njezinu kuću nošen snažnim vjetrom, sveta se djevica odmah prostrla u molitvi. I odmah je naočigled sviju vatra tako ugašena da se uopće nije vidjelo gdje je buktila.

9 I što je više vječno Božanstvo davalo djelotvornost svakoj dobroj stvari, to je veća rasla vjera u njoj. Jer kada je u nedjelju svećenik te iste crkve pristupio žrtveniku da proslavi sveta otajstva, po svome je đakonu pozvao na gozbu samu preblaženu Galu govoreći: Zaklinjem te, službenice Božja, da se udostojiš danas ući u moj dom, kako bi tvojim pohodom bio spašen. A ona se prisjetila riječi svetoga apostola Pavla, gdje kaže: Svima sam postao sluga da ih više pridobijem. I nije odbila, nego je došla kamo je bila pozvana. Jer kada su bila dovršena božanska otajstva i kada je išla sa svojim slugama i sluškinjama, jedan iz puka, po imenu Petar, ne samo odbačen u osobi, počeo je grditi i govoriti: Kamo žuri ova koja kaže da je sveta? Nemojte vjerovati da ide iz ljubavi, nego radi preljuba. Dok je kao bezuman mnogo vikao i izricao uvrede svetoj Gali, odmah ga je zgrabio zloduh.

10 Prije nego što je stigla do kuće svećenika od kojega je bila pozvana, javljeno mu je da je došla službenica Božja. Tada je on raširenih ruku hvalio Gospodina što mu dolazi blažena djevica. I kada je legla za stol, mnogi su bolesnici dolazili k njoj, a ona, učinivši samo znak svetoga Križa, odmah su ozdravili, tako da su se svi divili tolikim krepostima koje je Gospodin po službenici udostojio učiniti svojima. Među ostalim nemoćnicima bila je neka djevojčica od četiri godine, nijema i gluha, i kada je bila prinesena k njoj, odmah se prostrla u molitvi. I kada je ustala od molitve, pogledala je u nebo i počela plakati, a zatim je blagoslovila vodu i dala joj da pije, i odmah je djevojčica, koja je bila nijema, počela govoriti i primila je sluh. Tada je svećenik počeo vikati: Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje. Tada su svi koji su bili na gozbi izrekli hvale i zahvale Bogu.

11 Vraćajući se odatle, onaj koji joj je bio prigovorio prijestup, dok ga je još mučio zloduh, istrčao je njoj u susret, silno se razdirući. I kada ga je sv. Gala izdaleka ugledala, počela je plakati i govoriti: Gospodine Isuse Kriste, pogledaj ga, jer je slika i prilika tvoja. Neka odstupi, zaklinjem te, od njega drevni zmaj, jer si ga ti, Gospodine, svojom krvlju otkupio. I označivši se znakom svetoga Križa, pristupila je k opsjednutomu i rekla: Zapovijedam ti, nečisti duše, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, da odstupiš od ovoga čovjeka. On se srušio na zemlju i odmah je ozdravio, ne samo na tijelu, nego i na umu.

12 Dogodilo se pak da je mnoštvo barbara opkolilo onaj kraj gdje je stanovala sv. Gala, i dok su svi bježali u neku utvrdu, evo dvije slijepe žene, saznavši da je blažena Gala u njihovoj pratnji, molile su je govoreći: Zaklinjemo te, službenice Božja, da se udostojiš dotaknuti naše oči. I kada ju je sav narod molio i nije se mogla ispričati, obavila je molitvu i označivši njihove oči zazivanjem Isusa Krista, odmah su se otvorile njihove oči. I svi koji su to vidjeli ponizili su se pred njezinim stopama govoreći: Zahvaljujemo ti, Gospodine Isuse Kriste, koji si dao toliku moć svojoj službenici, i tako zahvaljujući stigli su do utvrde.

13 Postoji u istome mjestu bazilika sagrađena u čast sv. Petra apostola, iz koje blažena Gala nije izlazila ni danju ni noću. Kada je pak spomenuti narod barbara opustošio kraj i gotovo se sav sjatio da opsjedne utvrdu u kojoj je boravila sv. Gala, i već pokušao provaliti u zidine, došao je vjerni narod k sv. Gali govoreći: Pomozi nam, službenice Božja, jer svi ginemo. Govorila im je sv. Gala: Ne bojte se, jer je sv. Petar nama na pomoć. I kada se sv. Gala bacila u molitvu, odmah je naočigled sviju, bez ljudske ruke, najveći dio brda s velikim kamenjem pao na neprijatelje, a mnoštvo ptica letjelo je među samim kamenjem na neprijatelje, koji su se, prestrašeni od straha, dali u bijeg. Tada je preblažena Gala, sazvavši sav narod, rekla im: Trčite za njima ne čineći nikomu zla, jer će se Bog boriti za vas i strah Gospodnji će navaliti na njih. Vi ih dakle progonite, noseći plijen koji su ostavili bježeći, i vratite im ga. I tako su učinili kako im je bila zapovjedila. I dok su se vraćali, pjevali su hvale Bogu, koji je tolika čudesa činio po svojoj službenici blaženoj Gali.

14 I kada su se svi okupili, progovorila im je: Molim vas, predraga dječice, da vrlo brižljivo pokopate moje tijelo, jer će se već približiti dan moje smrti. Tada su svi počeli plakati. A ona im reče: Ne plačite, braćo, evo danas su godine 90... da nikada nisam osjetila bol, ni na vlasi svoje glave. Vi se dakle uzdajte u Gospodina. I kada ih je poučila o riječi Božjoj, ne osjećajući u sebi nikakvu bol, otišla je k Gospodinu. Odmah se to mjesto potreslo, tako da su se svi divili. Tada su svi plačući i jadikujući uzeli njezino tijelo i prenijeli ga u selo Bageno, u baziliku sv. Stjepana Prvomučenika. Dok je pak njezino tijelo bilo nošeno putem, mnogi bolesnici koji su dolazili doticali su njezino tijelo i vraćali se zdravi. Među onima koji su dolazili bila je neka žena koja je bolovala od krvarenja: kada je prošla ispod nosila, odmah je zadobila zdravlje. Jer kolika čudesa kod njezina groba pokazuje Krist, čudesno je i vrlo dugo pripovijedati pojedinačno. A slavi se dan njezina polaganja u grob 1. veljače, dok kraljuje Gospodin naš Isus Krist, kojemu je čast i hvala s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga u vijeke vjekova. Amen. a Plemeniti grad Gale je Valentia na lijevoj obali Rhônea, u bečkoj pokrajini. Držim naime da se prije misli na tu Valenciju nego na onu koja je u Hispaniji dala ime posebnom kraljevstvu, jer je i rukopis iz Galije dospio k presvijetloj kraljici, kao onaj koji je nekoć pripadao Ptuju i sadrži Živote više galskih svetaca: Genoveve, Maere, Lucijana, Hilarija, Remigija, Vivencija, Bonita, Sulpicija, Launomara, Prejekta, Batilde itd., a nijednoga hispanskog, osim sv. Vincenta, kojega je i u Galiji slavno štovanje i znatan dio moći., b U rukopisu je pisalo: conda nimam. Ne shvaćam što bi to bilo., c Zar napunjene, ili ispunjene?, d Zar radije odjeća?, e Odavde je očito, što smo u naslovu napomenuli, da nije bila redovnica, nego da je uzdržavala obitelj, ali ipak posvećena Bogu, posvetivši mu djevičanstvo., f Tako je bilo napisano. Čini se da se u tome krije neka pogreška., g Rukopis je imao: c. xc. Naslućujem da treba čitati samo xc, to jest 90. Što nedostaje iza ovoga broja, ne nagađam.

ex MSS. Serenissimæ Reginæ Sueciæ.

Ita pietas Divina omnes Christianos commonet, ut quicquid Deo devotæ animæ in mundo pro Christi nomine egerunt, cuncto populo in notitiam deponatur; ut dum leguntur aut audiuntur virtutes Sanctorum, major fides Christianis adresceat. Ergo ut ad nos Vita sanctæ ac beatissimæ Gallæ pervenit, caritati vestræ rustico sermone narrabo. Sed peto ab omnibus veniam, quod præsumptuosus existo. Nam si taciturnitati studere voluerimus, vereor ne tantas ac tales virtutes, quas Christus per ancillam suam Gallam operatus est, in oblivione remaneant, et caussa mercedis depreat.

B 2 Nam ipsa beatissima Galla ex illustribus parentibus orta est. Tanta in ea elegantia et affectus fuit, ut ab omnibus honor illi præstaretur. Nam cum a parentibus nimio amore et affectu diligeretur, voluerunt eam viro tradere, a quo ei plurimæ facultates offerebantur, quas illa ut stercus recusabat, dicens: Mihi major est Christus, cui me tota mente devovi. Et sic parentes suos blando sermone alloqui coepit dicens: Domini parentes, obsecro clementiam vestram, ne me ulli viro conjugio copuletis: quia ex toto corde me Christo devovi, et ipsi opto esse ancilla. Nam si me volueritis post Christi amorem seculo tradi, potius meum funus vultis expectare, quam gaudia. Cumque hæc et his similia parentibus enarraret, consilio divino accepto, parentes ejus permiserunt eam agere quæ vellet.

C At illa ardentissimo amore Christi permota coepit dicere. Gratias tibi ago, Domine Jesu Christe, Fili Dei vivi, quod non permisisti famulam tuam luporum morsibus laniari, nec virginitatem meam amittere. Sed tu nosti quia integritatem corporis mei tibi reservo: tibi me tota mente et toto corde devovi. Te quæso, ut protegas me, ne inveniat in me draco antiquus locum, et ne me ab amore tuo separet: sed tu filius Dei, qui omnia nosti, ita judicio tuo jube me venire, qualem me esse in hoc seculo vis. Et cum multam orationem fecisset, quod satis longum est enarrare, ita divina potentia permota, ad civitatem Valentinam perrexit, ibique a septem Episcopis velata est.

Dominum deprecari, dicens: Domine Jesu Christe, redde illi spiritum et restitue sanitati. Statimque puella consurgens ita sana effecta est, ut omnes mirarentur qui aderant, quantas virtutes per ipsam Christus operabatur.

Accidit autem, ut unus Diaconus armatus a diabolo famulam sanctæ ac beatissimæ Gallæ, quæ peculiariaris ei ministrabat, ausus fuisset adulterii caussa appetere. Nam cujus fuerat incitamento permotus, ejus voluntatem faciens perexplevit. Cumque hoc ex revelatione divina sanctæ ac beatissimæ Gallæ fuisset ostensum, in ecclesia ipsum Diaconum ad se evocavit, et arguere coepit, dicens: Cur tantum malum operatus es, ut cum famula mea adulterium exercuisses? Et cum multa excusatione Diaconus ipse denegasset, etiam et sacramenta præbuisset; egressus foras, suadenti immundo spiritu, in loco quo solebat sancta ac beatissima Galla requiescere post orationem, aut cibum sumere, adulterium cum ipsa puella exercuit. Unde regressus, cum quasi lætus pergeret, flamma descente de coelo in modum lanceæ exustus est. Ita divina ultio super ipsum descendit, ut factis vicem reciperet.

6 Post non longum tempus, cum messium tempus advenisset, nuntiatum est S. Gallæ ab actore suo, cum in ecclesia in oratione esset prostrata, quodb son da nimam suam quidam Presbyter cum segete tulisset. At illa dixit actori suo: Egredere foris. Et ille respondit: Quid nobis prosunt orationes tuæ? Quem illa per capillos adprehendens, signaculum sanctæ Crucis in frontem ipsius actoris faciens, dixit ad eum: Recede a me, et nunc videbis gloriam Dei. Cumque se in orationem projecissent, mox omnibus videntibus qui in circuitu erant, tres aviculæ parvulæ in modum hirundinum super tres molas, quæ ex ipsa segete sua fuerantc factæ consederunt. Ubi dum non longum habuissent spatium, igne descendente de coelo, messis ipsa consumpta est, ita ut nec pulvis ex ipsa appareret: et campus ipse a tonitruo et fulgore ita est redactus, ut nomen suum amitteret, et nunc Arvinolus vocetur.

7 Dein posmodum Presbyter ille ponitentiam agens, duobus de famulis suis baptizatis, cum Crucis neophytis, viduis et Clericis. At illa veniens in ecclesiam, et ipse projiciens se pedibus suis veniam postulabat, dicens: Indulge mihi, famula Dei, et dimitte mihi hoc peccatum. Si vero nolueris, non recedam a vestigiis tuis. At illa respondens dicebat Presbytero: Tu mihi indulge, sancte Sacerdos; quia istud non mea virtus, sed Christi fecit voluntas. At Presbyter rogabat eam dicens: Accipe quantum tua habetd existimatio, ut veniam a te promerear. Illa respondens dicebat Presbytero: Absit a me, jam sufficit mihi: quia Christus judicavit caussam meam. Indulgeat tibi Christus, et mihi peccatrici. Tunc Presbyter lætus abscessit, dicens: Parce mihi, Christe, quia laesi famulam tuam, quam tibi video placere. Illa vero Dominum deprecabatur dicens: Domine Jesu Christe, gratias ago tibi, quia non despicis ancillam tuam.

8 Accidit ut juxta domum suam cujusdam pauperis hospitium casu ab igne concremaretur. Cui cum nuntiatum fuisset, quod flamma ipsius foci jam domum suam vehementer valido vento incumberet; statim in orationem se sancta Virgo prostravit. Et illico videntibus cunctis ita extinctus est ignis, ut ubi conflasset, nullatenus appareret.

9 Et quanto magis illi Divinitas æterna præstabat efficaciam cujusque bonæ rei, tanto major in ipsa fides crescebat. Cum enim die Dominico Presbyter Ecclesiæ ipsius celebrare sacra mysteria ad altare accessisset, per Diaconum suum ipsam beatissimam Gallam ad convivium evocavit, dicens: Obsecro te, famula

A famula Dei, ut digneris hodie hospitium meum intrare, ut visitatione tua salvetur. At illa rememorata sancti Pauli Apostoli verbis, ubi dicit: Omnibus me servum feci, ut plures lucrifacerem. Et non negavit, sed accessit, quo fuerat invitata. Cum enim fuissent expleta divina mysteria, et isset e cum famulis ac famulabus suis, unus ex populo. Petrus nomine, nonf pro abjectus in persona dumtaxat, cœpit detestari ac dicere: Quo ista, quæ se sanctam esse dicit, properat? Non credatis eam caussa caritatis, sed caussa adulterii pergere. Cum enim quasi insanus multum clamaret, et diceret injurias sanctæ Gallæ statim a dæmonio corripitur.

10 Antequam pervenisset ad domum Presbyteri, a quo fuerat evocata, nuntiatum est ei, quod ancilla Dei advenisset. Tunc ille extensis manibus laudabat Dominum, quod Virgo beata veniret ad eum. Cumque discubuisset, multi infirmi veniebant ad eam: et ipsa tantum faciens signum sanctæ Crucis, ac statim sani effecti sunt, ita ut omnes admirarentur tantas virtutes, quas Dominus per ancillam dignatus est efficere suam. Inter ceteros imbecilles erat quædam puella ab annis quatuor muta et surda: et cum ei fuisset oblata, statim prostravit se in orationem. Et cum surrexisset ab oratione, aspexit in celum, et flere cœpit: ac deinde aquam benedixit, et dedit ei bibere: statimque puella, quæ fuerat muta, loqui cœpit, et auditum recepit. Tunc Presbyter clamare cœpit: Gloria in excelsis Deo, et in terra pax hominibus bonæ voluntatis. Tunc omnes qui erant in convivio, laudes et gratias Deo dixerunt.

11 Inde regrediens, ille qui ei crimen objecerat, cum adhuc a dæmonio vexaretur, obviam illi occurrit, multum se discerpens. Et cum eum S. Galla a longe vidisset, flere cœpit ac dicere: Domine Jesu Christe, respice eum, quia imago et similitudo tua est. Recedat, obsecro, ab eo draco antiquus, quia tu eum, Domine, sanguine tuo redemisti. Et signaculo sanctæ Crucis se consignans, accessit ad dæmoniacum, et ait: Præcipio tibi, immunde spiritus, per nomen Patris et Filii et Spiritus sancti, ut recedas ab homine isto. Qui corruens in terram, statimque sanus effectus est, non solum corpore, sed etiam mente.

12 Contigit autem, ut multitudo barbarorum patriam illam, ubi S. Galla habitabat, circumvallasset: et cum omnes ad quoddam castrum fugerent, ecce duæ mulieres cæcæ cognoscentes B. Gallam esse in illorum comitatu, rogabant eam, dicentes: Obsecramus te, famula Dei, ut digneris oculos nostros tangere. Et cum ab omni populo deprecaretur, et se excusare non posset, orationem fecit, et signans illarum oculos per invocationem Jesu Christi, statim aperti sunt oculi earum. Atque omnes hæc videntes humiliaverunt se vestigiis suis, dicentes: Gratias tibi agimus, Domine Jesu Christe, qui tantam virtutem concessisti famulæ tuæ: et sic grates agentes pervenerunt ad castrum.

13 Est basilica in eodem constructa in honorem S. Petri Apostoli, a qua die nocteque B. Galla non recedebat. Cum enim prædicta gens barbarorum patriam devastasset, et ad obsidendum castrum, ubi S. Galla manebat, pene convolasset omnis, et jam muros irrumpere tentasset: venit fidelis populus ad S. Gallam, dicens: Succurre nobis famula Dei, quia omnes perimus. Dicebat eis S. Galla: Nolite timere, quia S. Petrus in nostro adjutorio est. Et cum se in orationem projecisset S. Galla, statim omnibus videntibus, absque manu hominis maxima pars montis cum lapidibus magnis super hostes corruit, et multitudo avium inter saxa ipsa super inimicos convolabat: qui timore perterriti terga verterunt. Tunc convocans omnem populum beatissima Galla, dixit eis: Currite post eos, neminem nocentes: quia Deus pugnabit pro vobis, et pavor Domini irruet super eos. Vos ergo persequimini eos, portantes spolia quæ reliquerant fugientes, et reddite illis. Et ita fecerunt, sicut præceperat eis. Et cum reverterentur, canebant laudes Deo, qui tanta miracula per ancillam suam B. Gallam operabatur.

14 Et cum adunati suissent omnes, locuta est ad eos: Rogo vos, dilectissimi filioli ut diligentissime corpus meum sepeliatis, qui jam approquinquabit dies mortis meæ. Tunc cœperunt omnes flere. Et ait ad illos: Nolite flere, Fratres, Ecce hodie sunt annig xc... quod numquam dolui, nec etiam capillo capitis mei. Vos ergo confidite in Domino. Et cum eos docuisset de verbo Dei, nullum dolorem in se sentiens, migravit ad Dominum. Statim locus ille commotus est, ut omnes admirarentur. Tunc omnes flentes et ululantes tulerunt corpus ejus, et portaverunt illud Bageno vico, in basilicam S. Stephani Protomartyris. Cum enim deportaretur corpus ejus per viam, multi infirmi advenientes tangebant corpus ejus, et sani revertebantur. Inter advenientes erat quædam mulier, quæ patiebatur fluxum sanguinis: cum sub feretro transisset, statim sanitatem recepit. Nam quantas virtutes ad sepulchrum ejus Christi ostendat, mirum et valde longum est per singula scribere. Celebratur autem dies depositionis ejus Kalendas Februarii: regnante Domino nostro Jesu Christo, cujus est honor ac laus cum Deo Patre in unitate Spiritus sancti per infinita seculorum secula. Amen. a Nobilis Gallæ civitas Valentia ad sinistram Rhodani ripam, in provincia Vienensi. Hanc enim potius intelligi Valentiam, quam quæ in Hispania peculiari regno nomen dedit, reor, quod et codex e Gallia ad Serentis. Reginam devenit, uti qui olim Petaurorum fuerit, et plurium Gallicenorum Sanctorum Vitas continet. Genoveffe, Maere, Luciani, Hillarii, Remigii, Viventii, Boniti, Sulpitii, Launomari, Præjecti, Bathildis etc. nullius Hispani, præterquam S. Vincentii, cujus etiam in Gallia celebris veneratio, ac reliquitarum pars spectabilis. — b Scriptum erat. conda nimam. Non asquor quid sit. — c An fartæ, sive impletæ? — d An potius vestimatio? — e Hine patet, quod in titolo monuimus, non monachan fuisse, sed familiam aluisse. Deo tamen, devotam, virginate illi consecrata. — f Ita scriptum erai, Videtur mendum aliquod subesse. — g MS. habebat: c. xc. Suspicor solum xc, sive 90 legendum. Quid post hunc numerum desit, non conjicio.

O sv. Brigidi djevici.

De s. Brigida virg.

Na stranici 112 ono što se navodi pod br. 72, 73, 74 treba svesti u jedinstveni broj 72, ili paragraf, i iza onih riječi: sv. Urzule, sv. Grgura Čudotvorca, dodati ovo.

Pagina 112 quæ num. 72, 73, 74 referuntur, in unicum numerum 72, sive paragraphum, redigenda: ac post illa verba, S. Ursulæ, S. Gregorii Thaumaturgi, hæc addenda.

73 Piše Juraj Cardoso u Hagiologio Lusitanico pod kalende veljače da se na mjestu koje se zove Lumiare, a udaljeno je jednu milju od Lisabona prema sjeveru, s najvećim poštovanjem čuva glava sv. Brigide djevice, u crkvi nekoć posvećenoj sv. Ivanu Krstitelju, ali koja se sada ponajviše slavi pod imenom sv. Brigide. Prenijela ju je u Luzitaniju trojica irskih vitezova, kako se pripovijeda, kralju Dioniziju, koji je umro šestoga dana siječnja godine 1230., nakon što je kraljevao 46 godina. On je tada u Odivelasu, na lisabonskom području, gradio znamenit samostan za cistercitske redovnice. Odlučio je da se u njemu položi taj sveti zalog. Božanska je volja to spriječila, ne zna se iz kojega razloga, osim možda da bi se, što bi bio udaljeniji od kraljevskoga grada, to većim okupljanjem puka štovao. Nositelje nebeskoga blaga dok su išli prema Odivelasu zatekla je noć, i čudesnim znamenjem sam je po njima božanski bio podignut, ali je sutradan uočen na vrhu bora koji je stajao pred crkvom u Lumiaru, dok su dva gavrana kao radi čuvanja njegova bdjeli. Crkvenjak ih je nastojao uvjeriti da te moći polože u onu crkvu kojoj se čini da ih Bog namjenjuje. Oni se spremaju izvršiti ono što je kralj pokazao da mu je po volji, pobožno ih i s poštovanjem uzimaju i odnose. Čudesna stvar! Položene u Odivelasu, sljedeće su noći božanskom snagom bile vraćene na prijašnje mjesto. Zapanjeni tim čudom i ne usudivši se oprijeti Božanskoj volji, darovali su ih crkvi u Lumiaru i ondje su ostatak života proveli pobožno. U toj se crkvi vidi stara slika koja daje vjerodostojnost ovome pripovijedanju, i u zidu pokraj groba ovih triju vitezova postavljen natpis. A onamo ne dolaze samo iz Lisabona i njegova područja, nego i iz udaljenih krajeva i iz tuđih naroda vrlo mnogi smrtnici, zbog nebrojenih čudesa koja ondje čini Bog: i ne traže odavde samo lijek za bolesti, nego i za kakve god druge nevolje ih snalaze. Nadalje, čuva se to sveto lubanjsko tkivo veoma pobožno u svetištu te crkve, ali podijeljeno na dva dijela, koji su pohranjeni u posebnim srebrnim kovčežićima. Kažu da je to učinjeno zato što se, kada se prvoga dana prosionih dana, ili litanija, javnom ophodnjom prenosi u samostan u Odivelasu (kojega je Lumiare priorat) i ondje ostavlja sve do dana Uzašašća Kristova, činilo da hodočasnici koji u međuvremenu dolaze u Lumiare budu na neki način prikraćeni za plod svoje pobožnosti jer ne nalaze sveti zalog koji su došli štovati.

73 Scribit Gregorius Cardosus in Hagiologio Lusitanico ad Kalendas Februarii, in loco, qui Lumiare dicitur, leucamque unam Ulyssippone distat Boream versus, caput S. Brigidæ Virginis summa religione asservari, in xæde S. Joanni Baptistæ olim dicata, sed quæ S. Brigidæ nomine nunc potissimum celebretur. Attulisse illud in Lusitaniam tres Hiberni equites feruntur, ad Dionysium Regem, qui die sexto Januarii, anno MCCXXX mortuus est, cum XLVI regnasset annos. Is tunc Odivellas, in agro Ulyssipponensi celebre monasterium, sanctimonialibus Cisterciensibus ædificabat. In eo reponendum esse sacrum illud pignus statuit. Numen obstitit, incertum qua caussa; nisi forte, ut quo propius ab urbe regia abesset, hoc majore concursu populi honoraretur. Odivellas tendentibus cælestis thesauri bajulis nox incubuit, atque admirabili portento ipse iis divinitus sublatus: postridie tamen in summa pinu, quæ ante ædem Lumiarensem stabat, conspectus, corvis duobus velut ad custodiam

A custodiam illius excubantibus. Persuadere illis nitebatur ædituns, ut in ea reliquias æde illas collocarent, cui eas destinare Deus videretur. Illi, quod sibi placere Rex ostenderat, exequi parant, pie eas reverenterque sumunt et asportant. Res mira! Olivellis depositæ, nocte insequenti ad priorem locum cælesti virtute relatæ sunt. Eo attoniti prodigio, neque Divinæ ausi resistere voluntati, Lumiarensi templo eas donaverunt, ihidemque quod fuit vitæ reliquum religiose exegerunt. Visitur in ea æde vetus pictura, quæ huic narrationi fidem astruit, inque pariete ad trium horum Equitum tumulum posita inscriptio. Eo autem non Ulysippone solum, ex ejusque territorio, sed ex remotis etiam locis, atque ab exteris gentibus, plurimi concurrunt mortales, propter innumera quæ Deus illic edit miracula: neque solum morbis remedia hinc petunt, sed quibuscumque aliis molestiis tenentur. Custoditur porro sanctum illud cranium perquam religiose in ædis illius sacrario: sed in duas partes dissectum, quæ in singulis thecis argenteis conditæ. Id propterea factum aiunt, quod cum die primo Rogationum, sive Litaniarum, publica supplicatione ad cænobium Olivellense (cujus lumiare Prioratus est) deportetur, ibique usque ad diem Ascensionis Christi relinquatur; qui interea Lumiare peregrini adventant, fructu suæ pietatis frustrari quodammodo viderentur, non invento, quod veneratum veniebant, sacro pignore.

B suæ pietatis frustrari quodammodo viderentur, non invento, quod veneratum veniebant, sacro pignore.

74 To otprilike kaže Cardoso: budući da je to sa starom slikom, čudesima, predajom mještana i oprostima papa više nego dovoljno potvrđeno, čini se da slijedi, kaže on, da se glava sv. Brigide djevice, koju je car Rudolf II. darovao Ivanu Borgi, a čuva se u zavjetnoj kući Družbe Isusove sv. Roka, smatra glavom neke druge, a ne one najznamenitije. Doista, da se u crkvi u Lumiaru nalazi glava sv. Brigide svjedoči Filip Osullevan Bearre u Patricianæ decadis lib. 10. cap. 3. str. 142. ovim riječima: Glava božanske Brigide djevice... koja se čuva u Lumiaru nedaleko od Lisabona, krune luzitanskog kraljevstva, čini nebrojena čudesa. Ne poričem također da je, osim ove naše Čudotvorke, bilo vrlo mnogo Brigida, djevica, koje su također smatrane dostojnima javnoga štovanja. Ali kojim će argumentom Cardoso pokazati da je glava neke od njih prije ona koju posjeduje crkva sv. Roka nego ona u Lumiaru? Tvrdili su naime irski vitezovi da je to glava sv. Brigide. Ali koje? Koja je, rođena iz kraljevskoga roda, sagradila samostan Bangor u Škotskoj. Niječem da je to ona čiji ovdje dajemo Život, ona najznamenitija Čudotvorka. Bila je ova kći Dubtacha, plemenita čovjeka, rođena od sluškinje. Bilo je doduše nekoć u Irskoj vrlo mnogo kraljevića: od nekoga od njih tvrdi da vuče podrijetlo Dubtach Ivan Colgan, kojega ćemo navesti niže kod pogl. 1. drugoga Života. Ali iako je ova Brigida osnovala mnoge samostane, nijedan od njih nije se zvao Bangor. Postojao je pod tim imenom kod Britanaca najstariji muški samostan u grofoviji Flint, u kojemu je nekoć živio bezbožni Pelagije, neprijatelj milosti Božje, kako neki tvrde: ali je on davno prije doba sv. Brigide osnovan, niti se prenosi da je ona boravila u pokrajini Flint, niti je ona bila u Škotskoj. Drugi je bio kod Iraca u Ultoniji daleko najznamenitiji samostan Bangor, ali je osnovan oko 36 godina nakon preminuća ove sv. Brigide od sv. Kongala, učitelja sv. Kolumbana, kao što ćemo reći kod njegova Života 10. svibnja.

Str. 117. br. 105. redak 1. iza dabimus dodaj XII BILJ. 9. prosinca, kao što smo napomenuli kod Propuštenih.

74 Ista fere Cardosus: quæ cum pictura antiqua, miraculis, traditione accolarum, indulgentiis Pontificum sat superque testata sint; consequens videri, ait, ut quod ab Rudolpho u Cæsare donatum Joanni Borgiæ, in S. Rochi professa domo Societatis Jesu asservatur S. Brigidæ Virginis caput, alterius cujuspiam esse existimetur, et non illius celeberrimæ. Sane quidem in Lumiarensi æde S. Brigidæ caput extare testatur Philippus Osullevanus Bearrus Patricianæ decadis lib. 10 cap. 3 pag. 142 hisce verbis: Divæ Brigidæ Virginis... caput, quod Lumiare non procul ab Ulysippone urbe Lusitaniæ regni corona, servatur, innumera miracula edit. Non inficior quoque, plurimas, præter hanc kostram Taumaturgam, extitisse Brigidas Virgines, etiam publica veneratione dignatas. Sed quo argumento ostendet Cardosus, harum alicujus potius esse caput, quod ædes S. Rochi possidet, quam quod Lumiare? Asseruerunt nimirum Hiberni Equites illud esse S. Brigidæ caput. At cujus? Quæ regio genere orta, Benchorense in Scotia cænobium construxit. Nego eam esse, cujus hic Vitam damus, celeberrimam illam Thaumaturgam. Fuit hæc Dubtachi, viri nobilis, ex ancilla filia. Plurimi quidem erant quondam in Hibernia Reguli: quorum ab aliquo genus ducere Dubtachum asserit Joannes Colganus, quem infra ad cap. 1 Vitæ 2 citabimus. Sed cum multa monasteria hæc Brigida considerit, nullum corum Benchorense dictum. Erat eo nomine apud Britannos cænobium virorum in Flintensi Comitatu antiquissimum, in quo olim impium Pelagium, hostem Gratiæ Dei, vixisse quidam asserunt: sed dudum id ante S. Brigidæ ætatem conditum, neque ipsa habitasse traditur in Flintensi provinciola, neque hæc in Scotia erat. Aliud fuit apud Hibernos in Ultoma cænobium Benchorense longe celeberrimum, sed XXXVI circiter annis C post S. Brigidæ hujus obitum a S. Congallo S. Colum- bani magistro fundatum, ut ad illius Vitam x Maii dicemus.

Pag. 117 num. 105 lin. 1 post dabimus adde XII NOT. 9 Decembris, uti ad Prætermissos monuimus.

O sv. Soru pustinjaku.

De s. Soro eremita.

Str. 199. br. 2. redak 4. iza Ecclesiastica, dodaj: BILJ. 10 Isti je Život nedavno iz istoga rukopisa Thuanove knjižnice br. 632 objavio naš Filip Labbe među Vitas Sanctorum aliquot ad Aquitaniam spectantium str. 667.

Pag. 199 num. 2 lin. 4 post, Ecclesiastica, adde: NOT. 10 Eadem Vita nuper ex eodem Bibliothecæ Thuanæ MS. codice 632 edita est a Philippo Labbeo nostro inter Vitas Sanctorum aliquot ad Aquitaniam spectantium pag. 667.

Str. 200. iza pogl. 1., izbriši Bilješku a i umjesto nje stavi ovu BILJEŠKU 11:

Pag. 200 post cap. 1, dele Notationem a, et pro ea NOT. 11 hæc repone:

Štuje se ovdje sv. Amand pustinjak, zajedno sa sv. Domnolenom, u Gemeliacu ili Geneliacu, ili Genuliacu, 25. lipnja, kao što je očito iz različitih vrlo starih martirologija. Njegov je Život, ali krnj, objavio u navedenom djelu De Vitis aliquot SS. ad Aquitaniam spectantium Filip Labbe na str. 481. U njemu se i o samome mjestu i o sv. Soru ovako spominje: Otišavši od tih brda, ostavivši imanja, stekao je svako redovničko pravilo. Jer tražeći poniznosti, idući od visokih brda prema dnu dolina, sišavši u polje u Périgordu koje se zove Genoliacum, gdje su tada boravile čete redovnika pod opatom Savalom i kraljem Klotarom, pridruživši mu se Soru, najsvetijem čovjeku iz Auvergnea, i Ciprijanu, izabraniku Božjemu, jednodušni u jednoj pobožnosti, odloživši u jedan čas dana kosu s glave, predali su se u službu svetoga redovništva itd. U Životu sv. Ciprijana, koji ćemo dati 9. prosinca, nalaze se o istome mjestu smještenom u pokrajini Périgord ove riječi: Bojeći se pak svjetske slave i sjaja, došavši u Geneliacum, s naklonošću je primljen od braće toga istoga mjesta. I malo poslije: A njegov časni otac, kako je dugo želio, došavši u Geneliacum, zamolio ga je da se, vraćajući se u Hispaniju, posjeti domovinu i svoje roditelje. Časno se spominje sv. Amand u Životu sv. Junijana pustinjaka 16. listopada.

Colitur hic S. Amandus Eremita, una cum S. Domnoleno, in Gemeliaco sive Geneliaco, aut Genuliaco, 25 Juni, ut patet ex varits Martyrologis perantiquis. Ejus Vitam sed mutilam, edidit in citato opere de Vitis aliquot SS. ad Aquitaniam spectantium Philip. Labbeus pag. 481. In ea et loci ejusdem et S. Sori ita mentio fit: Ab his digressus montibus, relictis facultatibus, omnem monasticam normam est nactus. Nam humilia expetens, a montibus sublimibus ima vallium adiens, descendens agello Petragorico, nuncupante Genoliaco, ubi tunc agmina monachorum degebant sub Abbate Savalo, et Rege Clotario; juncto sibi Soro Arvernico viro sanctissimo, atque Cypriano Dei electo, una devotione unanimes, uno diei articulo comam capitis deponentes, sanctæ religionis sese mancipaverunt in obsequium etc. In Vita S. Cypriani, quam 9 Decembris dabimus, ista de loco eodem in Petragorica regione sito habentur: Metuens vero mundi gloriam et pompam. Geneliacum veniens, ab ejusdem loci Fratribus affectuose accipitur. Ac paullo post: Pater vero suus venerabilis. sicut diu desideraverat, Geneliacum veniens. rogavit eum, ut in IIspaniam rediens, patriam parentesque suos visitaret. Fit S. Amandi honorifica mentio in Vita S. Juniani Eremitæ 16 Octob.

O sv. Sigebertu kralju austrijskih franaka.

De s. Sigeberto rege franc. austr.

Str. 211. § 24. iza br. 24. dodaj da se tako nazvani Castrum Vabrense kod Grgura Tourskoga shvaća prenose Claude Robert i braća Sainte-Marthe u Episcopis Vabrensibus. Ali da je Castrum Vabrense radije bio u Belgiji I. između rijeka Meuse i Moselle pokazuju i potvrđuju Vabrenske grofovije smještene ondje kod različitih pisaca i u Diobi Lotarova kraljevstva godine 870. izvršenoj između Ludviga, kralja Njemačke, i Karla Ćelavoga.

Pag. 211 § 24 post num. 24 adde ita dictum Castrum Vabrense apud Gregorium Turonensem accipi tradunt Claudius Robertus et Sammarthani in Episcopis Vabrensibus. Verum Castrum Vabrense fuisse potius in Belgica 1 Mosam inter et Mosellam fluvios adjuncta indicant, et confirmant Comitatus Vabrenses ihidem collocati apud varios scriptores, et in Divisione regni Lotharii anno 1occclxx inter Ludovicum Regem Germaniæ et Carolum Calvum facta.

Ondje iza br. 25. dodaj Susjedni Kadurčanima BILJ. 13 su stanovnici Agena, o kojima treba dati Acta MS. S. Vincentii Martyris Aginnensis 9. lipnja: Na području nekadašnjega grada Agena, u pokrajini Metz, okupio se namjesnik pogana s građanima spomenutoga grada i narodima koji su se od drugdje slijevali, progoneći obrede lažnoga zavođenja. Pisac Života daje naslutiti da je pisao dok je onaj kraj, koji je nekoć bio pod vlašću grada Agena, bio podložan kraljevstvu Metz.

Ibidem post num. 25 adde Cadurcensibus contigui NOT. 13 sunt Aginnenses, de quibus Acta MS. S. Vincentii Martyris Aginnensis ix junii danda: In Aginnensis quondam urbis territorio, regione Metensium, Præses Paganorum cum civibus præfatæ urbis et populis aliunde confluentibus convenerat, cæremonias falsæ seductionis insectans. Auctor Vitæ innuit se scriptisse, cum regio illa, quæ quondam suberat Agennensi urbi, Metensi regno subjecta foret.

Ondje stupac 2. § 27. redak 33. iza libri 9., dodaj: BILJ. 14 Avignonu je blizu biskupski grad Cavaillon, koji kao glavnoga zaštitnika štuje sv. Verana, svoga biskupa, kojega je Sigebert I., kralj Metza, promaknuo na Cavaillonsku stolicu, pošto ga je, saznavši za glas o svetosti, prije pozvao k sebi, kada je on sam, nakon smrti svoga oca Klotara I., zadobio ono kraljevstvo, kao što imaju Acta MS. koja treba protumačiti 11. studenoga i što smo naznačili 8. veljače kod Života sv. Honorata, biskupa Milanskoga, br. 25.

Ibidem col. 2 § 27 lin. 33 post, libri 9, adde: NOT. 14 Avenioni vicina est Cabellio urbs Episcopalis, quæ præcipum Patronum colit S. Veranum suum Episcopum a Sigeberto 1 Rege Metensi ad Cobellicensem Sedem promotum, qui sama sanctitatis comperta eum ante ad se evocarat, cum ipse Chlothario 1 patre suo vita functo illud regnum obtinnisset, uti Acta MS. xi Novembris illustranda habent, et nos indicavimus VIII Februarii ad Vitam S. Honorati Episcopi Mediolanensis num. 25.

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak IV Kalendar godine