Život kojemu je autor nepoznat,
iz rukopisa presvijetle kraljice Švedske.
Tako Božanska pobožnost opominje sve kršćane da se sve što su Bogu posvećene duše na svijetu učinile za ime Kristovo iznese na znanje svemu puku, kako bi, dok se čitaju ili slušaju kreposti svetaca, kršćanima rasla veća vjera. Dakle, kako je do nas došao Život svete i preblaže Gale, ispripovijedat ću vašoj ljubavi prostim govorom. Ali molim od sviju oproštenje što sam preuzetno smion. Jer ako htjednemo nastojati oko šutnje, bojim se da tolike i takve kreposti, koje je Krist učinio po svojoj službenici Gali, ne ostanu u zaboravu i da ne propadne razlog nagrade.
2 Jer sama preblažena Gala potječe od uglednih roditelja. Tolika je u njoj bila ljupkost i naklonost da joj je svatko iskazivao čast. Jer dok su je roditelji ljubili prevelikom ljubavlju i naklonošću, htjeli su je dati mužu, od kojega su joj se nudila vrlo mnoga dobra, koja je ona odbijala kao izmet, govoreći: Meni je veći Krist, kojemu sam se posvetila svim umom. I tako je počela blagim govorom oslovljavati svoje roditelje govoreći: Gospodari roditelji, zaklinjem vašu blagost da me ne spajate u brak ni s jednim mužem, jer sam se svim srcem posvetila Kristu i želim biti njegova službenica. Jer ako me poslije ljubavi Kristove htjednete predati svijetu, radije želite očekivati moj sprovod nego svadbene radosti. Kada je to i tome slično pripovijedala roditeljima, primivši božanski savjet, njezini su joj roditelji dopustili da čini što hoće.
A ona, potaknuta najvatrenijom ljubavlju Kristovom, počela je govoriti: Zahvaljujem ti, Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, što nisi dopustio da službenica tvoja bude rastrgana ugrizima vukova niti da izgubi svoje djevičanstvo. Nego ti znaš da čistoću svoga tijela čuvam za tebe: tebi sam se posvetila svim umom i svim srcem. Molim te da me zaštitiš, da drevni zmaj ne nađe u meni mjesta i da me ne odvoji od tvoje ljubavi, nego ti, Sine Božji, koji sve znaš, zapovjedi po svome sudu da dođem onakva kakva želiš da budem u ovome vijeku. I kada je obavila dugu molitvu, što je prilično dugo pripovijedati, tako pokrenuta božanskom moći, uputila se u grad Valenciju i ondje je primila veo od sedam biskupa.
Gospodina da zaziva govoreći: Gospodine Isuse Kriste, vrati joj duh i povrati je zdravlju. I odmah ustavši, djevojka je postala tako zdrava da su se svi koji su ondje bili divili kolike je kreposti po njoj činio Krist.
Dogodilo se pak da se jedan đakon, naoružan od đavla, usudio zatražiti sluškinju svete i preblaže Gale radi preljuba. Jer čijim je poticajem bio pokrenut, vršeći njegovu volju potpuno je izvršio. I kada je to po božanskoj objavi bilo pokazano svetoj i preblažoj Gali, u crkvi je dozvala k sebi toga istoga đakona i počela ga koriti govoreći: Zašto si učinio tako veliko zlo da si sa sluškinjom mojom počinio preljub? I kada je sam đakon uz mnoga opravdanja zanijekao, pa čak i podijelio sakramente, izišavši van, po nagovoru nečistoga duha, na mjestu gdje je sveta i preblažena Gala običavala počivati nakon molitve ili uzimati hranu, počinio je preljub s tom istom djevojkom. Vrativši se odatle, dok je išao kao radostan, spustivši se plamen s neba u obliku koplja spalio ga je. Tako se božanska osveta spustila na njega da bi za svoja djela primio uzvrat.
6 Ne nakon dugoga vremena, kada je došlo vrijeme žetve, sv. Gali je njezin upravitelj, dok je u crkvi bila prostrta u molitvi, javio da je neki svećenik uzeo žito. A ona je rekla svome upravitelju: Iziđi van. A on je odgovorio: Što nam koriste tvoje molitve? Uhvativši ga ona za kosu, učinivši znak svetoga Križa na čelu toga istoga upravitelja, rekla mu je: Odmakni se od mene i sada ćeš vidjeti slavu Božju. I kada su se bacili u molitvu, ubrzo su naočigled sviju koji su bili uokolo tri male ptice nalik na lastavice sjele na tri stoga koji su bili napravljeni od toga njezina žita. Dok su ondje boravile kratko vrijeme, spustivši se oganj s neba, samo je žito bilo progutano, tako da ni prah od njega nije ostao, a samo je polje od grmljavine i munje tako svedeno da je izgubilo svoje ime i sada se zove Arvinolus.
7 Zatim je poslije taj svećenik čineći pokoru, sa dvojicom svojih slugu krštenih, s novokrštenicima Križa, udovicama i klericima. A ona došavši u crkvu, i sam bacivši se k njezinim nogama tražio je oproštenje govoreći: Oprosti mi, službenice Božja, i otpusti mi ovaj grijeh. Ako pak ne htjedneš, neću se udaljiti od tvojih stopa. A ona odgovarajući govoraše svećeniku: Ti meni oprosti, sveti svećeniče, jer to nije učinila moja snaga, nego volja Kristova. A svećenik ju je molio govoreći: Primi koliko iznosi tvoja procjena, da od tebe zadobijem oproštenje. Ona odgovarajući govoraše svećeniku: Daleko bilo od mene, već mi je dosta, jer je Krist presudio moju parnicu. Neka oprosti Krist tebi i meni grešnici. Tada je svećenik otišao radostan govoreći: Smiluj mi se, Kriste, jer sam povrijedio službenicu tvoju, za koju vidim da je tebi mila. A ona je zaklinjala Gospodina govoreći: Gospodine Isuse Kriste, zahvaljujem ti jer ne prezireš službenice svoje.
8 Dogodilo se da je pokraj njezine kuće slučajno u požaru izgorjelo svratište nekoga siromaha. Kada joj je bilo javljeno da plamen samoga ognjišta već silno navaljuje na njezinu kuću nošen snažnim vjetrom, sveta se djevica odmah prostrla u molitvi. I odmah je naočigled sviju vatra tako ugašena da se uopće nije vidjelo gdje je buktila.
9 I što je više vječno Božanstvo davalo djelotvornost svakoj dobroj stvari, to je veća rasla vjera u njoj. Jer kada je u nedjelju svećenik te iste crkve pristupio žrtveniku da proslavi sveta otajstva, po svome je đakonu pozvao na gozbu samu preblaženu Galu govoreći: Zaklinjem te, službenice Božja, da se udostojiš danas ući u moj dom, kako bi tvojim pohodom bio spašen. A ona se prisjetila riječi svetoga apostola Pavla, gdje kaže: Svima sam postao sluga da ih više pridobijem. I nije odbila, nego je došla kamo je bila pozvana. Jer kada su bila dovršena božanska otajstva i kada je išla sa svojim slugama i sluškinjama, jedan iz puka, po imenu Petar, ne samo odbačen u osobi, počeo je grditi i govoriti: Kamo žuri ova koja kaže da je sveta? Nemojte vjerovati da ide iz ljubavi, nego radi preljuba. Dok je kao bezuman mnogo vikao i izricao uvrede svetoj Gali, odmah ga je zgrabio zloduh.
10 Prije nego što je stigla do kuće svećenika od kojega je bila pozvana, javljeno mu je da je došla službenica Božja. Tada je on raširenih ruku hvalio Gospodina što mu dolazi blažena djevica. I kada je legla za stol, mnogi su bolesnici dolazili k njoj, a ona, učinivši samo znak svetoga Križa, odmah su ozdravili, tako da su se svi divili tolikim krepostima koje je Gospodin po službenici udostojio učiniti svojima. Među ostalim nemoćnicima bila je neka djevojčica od četiri godine, nijema i gluha, i kada je bila prinesena k njoj, odmah se prostrla u molitvi. I kada je ustala od molitve, pogledala je u nebo i počela plakati, a zatim je blagoslovila vodu i dala joj da pije, i odmah je djevojčica, koja je bila nijema, počela govoriti i primila je sluh. Tada je svećenik počeo vikati: Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje. Tada su svi koji su bili na gozbi izrekli hvale i zahvale Bogu.
11 Vraćajući se odatle, onaj koji joj je bio prigovorio prijestup, dok ga je još mučio zloduh, istrčao je njoj u susret, silno se razdirući. I kada ga je sv. Gala izdaleka ugledala, počela je plakati i govoriti: Gospodine Isuse Kriste, pogledaj ga, jer je slika i prilika tvoja. Neka odstupi, zaklinjem te, od njega drevni zmaj, jer si ga ti, Gospodine, svojom krvlju otkupio. I označivši se znakom svetoga Križa, pristupila je k opsjednutomu i rekla: Zapovijedam ti, nečisti duše, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, da odstupiš od ovoga čovjeka. On se srušio na zemlju i odmah je ozdravio, ne samo na tijelu, nego i na umu.
12 Dogodilo se pak da je mnoštvo barbara opkolilo onaj kraj gdje je stanovala sv. Gala, i dok su svi bježali u neku utvrdu, evo dvije slijepe žene, saznavši da je blažena Gala u njihovoj pratnji, molile su je govoreći: Zaklinjemo te, službenice Božja, da se udostojiš dotaknuti naše oči. I kada ju je sav narod molio i nije se mogla ispričati, obavila je molitvu i označivši njihove oči zazivanjem Isusa Krista, odmah su se otvorile njihove oči. I svi koji su to vidjeli ponizili su se pred njezinim stopama govoreći: Zahvaljujemo ti, Gospodine Isuse Kriste, koji si dao toliku moć svojoj službenici, i tako zahvaljujući stigli su do utvrde.
13 Postoji u istome mjestu bazilika sagrađena u čast sv. Petra apostola, iz koje blažena Gala nije izlazila ni danju ni noću. Kada je pak spomenuti narod barbara opustošio kraj i gotovo se sav sjatio da opsjedne utvrdu u kojoj je boravila sv. Gala, i već pokušao provaliti u zidine, došao je vjerni narod k sv. Gali govoreći: Pomozi nam, službenice Božja, jer svi ginemo. Govorila im je sv. Gala: Ne bojte se, jer je sv. Petar nama na pomoć. I kada se sv. Gala bacila u molitvu, odmah je naočigled sviju, bez ljudske ruke, najveći dio brda s velikim kamenjem pao na neprijatelje, a mnoštvo ptica letjelo je među samim kamenjem na neprijatelje, koji su se, prestrašeni od straha, dali u bijeg. Tada je preblažena Gala, sazvavši sav narod, rekla im: Trčite za njima ne čineći nikomu zla, jer će se Bog boriti za vas i strah Gospodnji će navaliti na njih. Vi ih dakle progonite, noseći plijen koji su ostavili bježeći, i vratite im ga. I tako su učinili kako im je bila zapovjedila. I dok su se vraćali, pjevali su hvale Bogu, koji je tolika čudesa činio po svojoj službenici blaženoj Gali.
14 I kada su se svi okupili, progovorila im je: Molim vas, predraga dječice, da vrlo brižljivo pokopate moje tijelo, jer će se već približiti dan moje smrti. Tada su svi počeli plakati. A ona im reče: Ne plačite, braćo, evo danas su godine 90... da nikada nisam osjetila bol, ni na vlasi svoje glave. Vi se dakle uzdajte u Gospodina. I kada ih je poučila o riječi Božjoj, ne osjećajući u sebi nikakvu bol, otišla je k Gospodinu. Odmah se to mjesto potreslo, tako da su se svi divili. Tada su svi plačući i jadikujući uzeli njezino tijelo i prenijeli ga u selo Bageno, u baziliku sv. Stjepana Prvomučenika. Dok je pak njezino tijelo bilo nošeno putem, mnogi bolesnici koji su dolazili doticali su njezino tijelo i vraćali se zdravi. Među onima koji su dolazili bila je neka žena koja je bolovala od krvarenja: kada je prošla ispod nosila, odmah je zadobila zdravlje. Jer kolika čudesa kod njezina groba pokazuje Krist, čudesno je i vrlo dugo pripovijedati pojedinačno. A slavi se dan njezina polaganja u grob 1. veljače, dok kraljuje Gospodin naš Isus Krist, kojemu je čast i hvala s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga u vijeke vjekova. Amen. a Plemeniti grad Gale je Valentia na lijevoj obali Rhônea, u bečkoj pokrajini. Držim naime da se prije misli na tu Valenciju nego na onu koja je u Hispaniji dala ime posebnom kraljevstvu, jer je i rukopis iz Galije dospio k presvijetloj kraljici, kao onaj koji je nekoć pripadao Ptuju i sadrži Živote više galskih svetaca: Genoveve, Maere, Lucijana, Hilarija, Remigija, Vivencija, Bonita, Sulpicija, Launomara, Prejekta, Batilde itd., a nijednoga hispanskog, osim sv. Vincenta, kojega je i u Galiji slavno štovanje i znatan dio moći., b U rukopisu je pisalo: conda nimam. Ne shvaćam što bi to bilo., c Zar napunjene, ili ispunjene?, d Zar radije odjeća?, e Odavde je očito, što smo u naslovu napomenuli, da nije bila redovnica, nego da je uzdržavala obitelj, ali ipak posvećena Bogu, posvetivši mu djevičanstvo., f Tako je bilo napisano. Čini se da se u tome krije neka pogreška., g Rukopis je imao: c. xc. Naslućujem da treba čitati samo xc, to jest 90. Što nedostaje iza ovoga broja, ne nagađam.
O sv. Brigidi djevici.
Na stranici 112 ono što se navodi pod br. 72, 73, 74 treba svesti u jedinstveni broj 72, ili paragraf, i iza onih riječi: sv. Urzule, sv. Grgura Čudotvorca, dodati ovo.
73 Piše Juraj Cardoso u Hagiologio Lusitanico pod kalende veljače da se na mjestu koje se zove Lumiare, a udaljeno je jednu milju od Lisabona prema sjeveru, s najvećim poštovanjem čuva glava sv. Brigide djevice, u crkvi nekoć posvećenoj sv. Ivanu Krstitelju, ali koja se sada ponajviše slavi pod imenom sv. Brigide. Prenijela ju je u Luzitaniju trojica irskih vitezova, kako se pripovijeda, kralju Dioniziju, koji je umro šestoga dana siječnja godine 1230., nakon što je kraljevao 46 godina. On je tada u Odivelasu, na lisabonskom području, gradio znamenit samostan za cistercitske redovnice. Odlučio je da se u njemu položi taj sveti zalog. Božanska je volja to spriječila, ne zna se iz kojega razloga, osim možda da bi se, što bi bio udaljeniji od kraljevskoga grada, to većim okupljanjem puka štovao. Nositelje nebeskoga blaga dok su išli prema Odivelasu zatekla je noć, i čudesnim znamenjem sam je po njima božanski bio podignut, ali je sutradan uočen na vrhu bora koji je stajao pred crkvom u Lumiaru, dok su dva gavrana kao radi čuvanja njegova bdjeli. Crkvenjak ih je nastojao uvjeriti da te moći polože u onu crkvu kojoj se čini da ih Bog namjenjuje. Oni se spremaju izvršiti ono što je kralj pokazao da mu je po volji, pobožno ih i s poštovanjem uzimaju i odnose. Čudesna stvar! Položene u Odivelasu, sljedeće su noći božanskom snagom bile vraćene na prijašnje mjesto. Zapanjeni tim čudom i ne usudivši se oprijeti Božanskoj volji, darovali su ih crkvi u Lumiaru i ondje su ostatak života proveli pobožno. U toj se crkvi vidi stara slika koja daje vjerodostojnost ovome pripovijedanju, i u zidu pokraj groba ovih triju vitezova postavljen natpis. A onamo ne dolaze samo iz Lisabona i njegova područja, nego i iz udaljenih krajeva i iz tuđih naroda vrlo mnogi smrtnici, zbog nebrojenih čudesa koja ondje čini Bog: i ne traže odavde samo lijek za bolesti, nego i za kakve god druge nevolje ih snalaze. Nadalje, čuva se to sveto lubanjsko tkivo veoma pobožno u svetištu te crkve, ali podijeljeno na dva dijela, koji su pohranjeni u posebnim srebrnim kovčežićima. Kažu da je to učinjeno zato što se, kada se prvoga dana prosionih dana, ili litanija, javnom ophodnjom prenosi u samostan u Odivelasu (kojega je Lumiare priorat) i ondje ostavlja sve do dana Uzašašća Kristova, činilo da hodočasnici koji u međuvremenu dolaze u Lumiare budu na neki način prikraćeni za plod svoje pobožnosti jer ne nalaze sveti zalog koji su došli štovati.
74 To otprilike kaže Cardoso: budući da je to sa starom slikom, čudesima, predajom mještana i oprostima papa više nego dovoljno potvrđeno, čini se da slijedi, kaže on, da se glava sv. Brigide djevice, koju je car Rudolf II. darovao Ivanu Borgi, a čuva se u zavjetnoj kući Družbe Isusove sv. Roka, smatra glavom neke druge, a ne one najznamenitije. Doista, da se u crkvi u Lumiaru nalazi glava sv. Brigide svjedoči Filip Osullevan Bearre u Patricianæ decadis lib. 10. cap. 3. str. 142. ovim riječima: Glava božanske Brigide djevice... koja se čuva u Lumiaru nedaleko od Lisabona, krune luzitanskog kraljevstva, čini nebrojena čudesa. Ne poričem također da je, osim ove naše Čudotvorke, bilo vrlo mnogo Brigida, djevica, koje su također smatrane dostojnima javnoga štovanja. Ali kojim će argumentom Cardoso pokazati da je glava neke od njih prije ona koju posjeduje crkva sv. Roka nego ona u Lumiaru? Tvrdili su naime irski vitezovi da je to glava sv. Brigide. Ali koje? Koja je, rođena iz kraljevskoga roda, sagradila samostan Bangor u Škotskoj. Niječem da je to ona čiji ovdje dajemo Život, ona najznamenitija Čudotvorka. Bila je ova kći Dubtacha, plemenita čovjeka, rođena od sluškinje. Bilo je doduše nekoć u Irskoj vrlo mnogo kraljevića: od nekoga od njih tvrdi da vuče podrijetlo Dubtach Ivan Colgan, kojega ćemo navesti niže kod pogl. 1. drugoga Života. Ali iako je ova Brigida osnovala mnoge samostane, nijedan od njih nije se zvao Bangor. Postojao je pod tim imenom kod Britanaca najstariji muški samostan u grofoviji Flint, u kojemu je nekoć živio bezbožni Pelagije, neprijatelj milosti Božje, kako neki tvrde: ali je on davno prije doba sv. Brigide osnovan, niti se prenosi da je ona boravila u pokrajini Flint, niti je ona bila u Škotskoj. Drugi je bio kod Iraca u Ultoniji daleko najznamenitiji samostan Bangor, ali je osnovan oko 36 godina nakon preminuća ove sv. Brigide od sv. Kongala, učitelja sv. Kolumbana, kao što ćemo reći kod njegova Života 10. svibnja.
Str. 117. br. 105. redak 1. iza dabimus dodaj XII BILJ. 9. prosinca, kao što smo napomenuli kod Propuštenih.
O sv. Soru pustinjaku.
Str. 199. br. 2. redak 4. iza Ecclesiastica, dodaj: BILJ. 10 Isti je Život nedavno iz istoga rukopisa Thuanove knjižnice br. 632 objavio naš Filip Labbe među Vitas Sanctorum aliquot ad Aquitaniam spectantium str. 667.
Str. 200. iza pogl. 1., izbriši Bilješku a i umjesto nje stavi ovu BILJEŠKU 11:
Štuje se ovdje sv. Amand pustinjak, zajedno sa sv. Domnolenom, u Gemeliacu ili Geneliacu, ili Genuliacu, 25. lipnja, kao što je očito iz različitih vrlo starih martirologija. Njegov je Život, ali krnj, objavio u navedenom djelu De Vitis aliquot SS. ad Aquitaniam spectantium Filip Labbe na str. 481. U njemu se i o samome mjestu i o sv. Soru ovako spominje: Otišavši od tih brda, ostavivši imanja, stekao je svako redovničko pravilo. Jer tražeći poniznosti, idući od visokih brda prema dnu dolina, sišavši u polje u Périgordu koje se zove Genoliacum, gdje su tada boravile čete redovnika pod opatom Savalom i kraljem Klotarom, pridruživši mu se Soru, najsvetijem čovjeku iz Auvergnea, i Ciprijanu, izabraniku Božjemu, jednodušni u jednoj pobožnosti, odloživši u jedan čas dana kosu s glave, predali su se u službu svetoga redovništva itd. U Životu sv. Ciprijana, koji ćemo dati 9. prosinca, nalaze se o istome mjestu smještenom u pokrajini Périgord ove riječi: Bojeći se pak svjetske slave i sjaja, došavši u Geneliacum, s naklonošću je primljen od braće toga istoga mjesta. I malo poslije: A njegov časni otac, kako je dugo želio, došavši u Geneliacum, zamolio ga je da se, vraćajući se u Hispaniju, posjeti domovinu i svoje roditelje. Časno se spominje sv. Amand u Životu sv. Junijana pustinjaka 16. listopada.
O sv. Sigebertu kralju austrijskih franaka.
Str. 211. § 24. iza br. 24. dodaj da se tako nazvani Castrum Vabrense kod Grgura Tourskoga shvaća prenose Claude Robert i braća Sainte-Marthe u Episcopis Vabrensibus. Ali da je Castrum Vabrense radije bio u Belgiji I. između rijeka Meuse i Moselle pokazuju i potvrđuju Vabrenske grofovije smještene ondje kod različitih pisaca i u Diobi Lotarova kraljevstva godine 870. izvršenoj između Ludviga, kralja Njemačke, i Karla Ćelavoga.
Ondje iza br. 25. dodaj Susjedni Kadurčanima BILJ. 13 su stanovnici Agena, o kojima treba dati Acta MS. S. Vincentii Martyris Aginnensis 9. lipnja: Na području nekadašnjega grada Agena, u pokrajini Metz, okupio se namjesnik pogana s građanima spomenutoga grada i narodima koji su se od drugdje slijevali, progoneći obrede lažnoga zavođenja. Pisac Života daje naslutiti da je pisao dok je onaj kraj, koji je nekoć bio pod vlašću grada Agena, bio podložan kraljevstvu Metz.
Ondje stupac 2. § 27. redak 33. iza libri 9., dodaj: BILJ. 14 Avignonu je blizu biskupski grad Cavaillon, koji kao glavnoga zaštitnika štuje sv. Verana, svoga biskupa, kojega je Sigebert I., kralj Metza, promaknuo na Cavaillonsku stolicu, pošto ga je, saznavši za glas o svetosti, prije pozvao k sebi, kada je on sam, nakon smrti svoga oca Klotara I., zadobio ono kraljevstvo, kao što imaju Acta MS. koja treba protumačiti 11. studenoga i što smo naznačili 8. veljače kod Života sv. Honorata, biskupa Milanskoga, br. 25.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.