Hvala sv. Hadelaugi od obitelji.
Laus S. Hadelaugæ a familia.
Nakon što je blažena Djevica Hadelauga ono mjesto koje joj je Bog objavio zaslužila nazvati Betel, to jest dom Božji, zato što je ondje poput Jakova podigla kamen za spomenik i izlila odozgo ulje, kako bi i djelom i riječju mogla istinito ispovijedati govoreći: Gospodine, ljubim ljepotu doma tvoga i mjesto prebivanja slave tvoje, nastojala je to isto mjesto sa svom pomnjom iznutra i izvana ukrasiti. Vanjske je stvari, naime, kao moćna gospođa koja se ističe carskim rodom ili vlašću, pribavljala obilnim upravljanjem svojim posjedima i zaštitom rođaka, a nutarnje je utvrđivala poukama i primjerima najveće poniznosti i skromnosti, nasuprot onim graditeljima mrskog grada koji su, uzevši opeke umjesto kamenja i smolu umjesto vapna, rekli: Dođite da sagradimo sebi grad i kulu kojoj će vrh dopirati do neba, i proslavimo svoje ime prije nego što se raspršimo po svim zemljama. Po njihovu uzoru svi danas ljubitelji svijeta grade općinu tjelesnog života, koju treba brzo srušiti lakim udarcem na silu vjetrova i navalu rijeka. Oni se, naime, udaljavajući od Istoka, to jest od Krista, u širini mana, kao u ravnici polja, grade grad od opeka, jer odani zemaljskome, od krhke građe podižu utvrdu uma.
C28 Naprotiv, sljedbenice ove blažene Djevice pretvorile su opeke u kamenje, one koje su, prezrevši požudu za zemaljskim stvarima i odbacivši zamamnosti tjelesnog života, u sebi podigle zgrade kreposti, ne na pijesku ljudske samopouzdanosti, nego na stijeni vjere, a to je Krist. Naposljetku je, uz Božje darivanje, bio takav napredak svih da se ono što je općenito prorečeno o Crkvi moglo posebno reći i o onoj samoći određenoj za djevičansko prebivalište: Radovat će se pustinja i neprohodna zemlja, i klicat će samoća, i procvast će kao ljiljan, proklijat će i klicati radosna i hvaleći. Slava Libanona dana joj je, ljepota Karmela i Šarona. Jer u ovoj su pustinji provrele vode i bujice u samoći, i ono što je bilo suho pretvorilo se u ribnjak, a žedno u izvore voda. Ta nekoć neprohodna samoća, a sada mnogobrojno i ugodno prebivalište vjernika, s pravom se raduje i kliče u Gospodinu: jer cvjeta kao ljiljan, cvjetajući u proljetnom zajedništvu Djevica, koje mogu reći s Apostolom: Kristov smo ugodan miris Bogu. Njih i sam Spasitelj uspoređuje s ljiljanom govoreći: Kao ljiljan među trnjem, tako prijateljica moja među kćerima. Slava Libanona dana joj je, naime bjelina kreposti, jer se Libanon tumači kao bjeljenje. Ima također ljepotu Karmela i Šarona. Karmel se tumači kao mek ili nježan. Znate što je ona tvrda i tvrdokorna kći kaldejska zaslužila čuti: Nećeš se zvati, kaže Prorok, mekom i nježnom: uzmi žrvanj i melji brašno. Svakako je poznato da roditelji štede svoju nježnu kćer i ne muče je teškim i ropskim poslovima: svemogući Bog, dakle, zove kao nježnu kćer kada ljubljenu dušu svakoga pojedinca odvraća od mučnih službi ovoga svijeta, da se, dok se bavi vanjskim djelima, ne bi otvrdnula u nutarnjim željama. Ali kći kaldejska ne zove se nježnom i mekom jer se um odan zlim željama ostavlja u onome što tjeskobno žudi, u naporu ovoga svijeta, da bi izvana služio svijetu kao sluškinja, ona koja iznutra nimalo ne ljubi Boga kao kći. Karmel se pak tumači kao znanje obrezanja. Gdje se pak nalazi potpunije ovo znanje nego u djevičanskom umu? Tko može postići veći napredak čistoće od obrezanja koje nije učinjeno rukom? Jer misleći ono što je Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom, ona se ne hvali neokaljanim tijelom ako nema iskrenosti vjere i cjelovitosti duše. Stoga se ne bez razloga naziva Šaron, to jest Kneginja, ona koja protiv surovosti mana vlada kneževskim dostojanstvom.
Postquam beata Virgo Hadelauga locum illum a Deo sibi revelatum, Bethel, id est, domum Dei appellare meruit, eo quod cum Jacob lapidem ibi in titulum erexerit oleumque desuper fuderit, ut tam opere quam voce veraciter profiteri posset, dicens: Domine, dilexi decorem domus tuæ, et locum habitationis gloriæ tuæ, ipsum locum omni diligentia interius et exterius adornare studuit. Exteriora quidem, ut matrona potens et imperiali genere vel potestate pollens, affluenti possessionum suarum administratione, propinquorum etiam tuitione procurabat; interiora vero maximæ humilitatis ac modestiæ documentis ac exemplis roborabat, contra illos detestandæ civitatis auctores, qui pro saxis lateres et pro cæmento bitumen usurpantes, dixerunt: Venite faciamus nobis civitatem et turrim, cujus culmen pertingat ad cœlum, et celebremus nomen nostrum, antequam dividamur in universas terras. Ad quorum imitationem omnes hodie mundi amatores carnalis vitæ construunt municipium, quod ad vim ventorum et impetus fluminum facili impulsu velociter est subruendum. Hi enim ab Oriente, id est, a Christo recedentes, in latitudine vitiorum, tamquam in campi planitie, de lateribus civitatem ædificant, quia terrenis dediti, de fragili materia, mentis munitionem attollunt.
C28 Quo contra beatæ hujus Virginis sectatrices lateres in lapides commutarunt, quæ contempta terrenarum rerum cupiditate, et abdicatis carnalis vitæ illecebris, virtutum in semetipsis ædificia erexerunt, non in arena humanæ confidentiæ, sed in petra fidei, quæ Christus est. Talis denique Deo largiente fuit omnium profectus, ut quod generaliter prophetatum est de Ecclesia, specialiter quoque dici potuerit de solitudine illa virgineæ habitationi deputata: Lætabitur deserta et invia, et exultabit solitudo, et florebit quasi lilium, germinans germinabit et exultabit lætabunda et laudans. Gloria Libani data est ei, decor Carmeli et Saron. Scissæ sunt enim in hoc deserto aquæ, et torrentes in solitudine, et quæ arida erat in stagnum, et sitiens in fontes aquarum. Ista quippe invia quondam solitudo, nunc autem frequens et jucunda fidelium habitatio, merito lætatur et exultat in Domino: quia floret sicut lilium, florido Virginum vernans contubernio, quæ dicere possunt cum Apostolo: Christi bonus odor sumus Deo. Quas et ipse Salvator lilio comparat, dicens: Sicut, lilium inter spinas, sicamica mea inter filias. Gloria Libani data est ei, scilicet candor virtutum: quia Libanus dealbatio interpretatur. Habet etiam decorem Carmeli et Saron. Carmelus mollis vel tenellus interpretatur. Nostis quod dura illa et obstinata Chaldæorum filia merebatur audire: Non vocaberis, inquit Propheta, mollis et tenera: tolle molam et mole farinam. Constat nimirum, quod teneræ suæ filiæ parentes parcunt, nec duris atque servilibus hanc operibus affligunt: Omnipotens ergo Deus, quasi teneram filiam vocat, quando dilectam uniuscujusque animam a laboriosis hujus mundi servitiis revocat, ne dum exterioribus actibus afficitur, ab internis desideriis obduretur. Sed Chaldæorum filia tenera et mollis non vocatur, quia mens pravis desideriis dedita, in eo, quem anxie appetit, hujus mundi labore relinquitur, ut foris mundo velut ancilla serviat, quæ intus Deum ut filia nequaquam amat. Carmelus vero scientia circumcisionis interpretatur. Ubi vero plenior hæc invenitur scientia, quam in mente virginea? Quis ad majorem munditiæ profectum ex circumcisione non manu facta pervenire valeat? Quoniam cogitans quæ Domini sunt, ut sit sancta et corpore et spiritu, quæ non gloriatur de incorrupta carne, nisi fidei sinceritas et integritas animæ adfuerit. Unde non immerito Saron, id est, Princeps appellatur, quæ contra vitiorum barbariem principali dignitate dominatur.
29 Takvom je ljepotom ovo mjesto po blagoj Hadelaugi, njegovoj utemeljiteljici, htio proslaviti Gospodin kad je učinio da vi, sabrane iz naroda, jednodušno prebivate u ovome domu. Stoga očima vjere promatrajte one prve nasljedovateljice tako velike Djevice, koje su, naime, zaslužile da se okrijepe njezinom tjelesnom nazočnošću, oblikuju vidljivim primjerima divljenja vrijedna vladanja i pouče razgovorom živa glasa. Njih, kažem, stavite pred sebe, u kojima se vjeruje da je onaj drevni oblik bogobojaznosti, kako je bio predan od prethodnih Svetaca i od same utemeljiteljice vašega samostana, cvao neokrnjeno. Daleko je od njih bilo nošenje dragocjena ruha, daleko sve zamamnosti užitaka: jer, kao što je i gore rečeno, još su bili rijetki kako samostani redovnika tako i samostani službenica Božjih: i što ih je bilo manje, to je očito bilo savršenije, sljedbenici ili sljedbenice strožega zavjeta. Ali tko se nalazi prikladan da izrazi njihove kreposti? Kojih svijet nije bio dostojan, štoviše, čiju je čistoću sam nečisti zazirao. Tko naposljetku može nabrojiti barem samo ovu djevičansku obitelj blage Djevice Hadelauge, da bi barem o onima koje su se pokazale gorljivijima od ostalih u svetom zavjetu dao prikladno svjedočanstvo svetosti i dostojnom pohvalom uzvisio vlastite kreposti svake pojedine?
29 Tali decore locum istum per B. Hadelaugam fundatricem ejus Dominus illustrare voluit, cum vos de nationibus congregatas unanimes in hac domo habitare fecit. Proinde primas illas tantæ Virginis imitatrices oculis fidei contemplamini, quæ scilicet corporali ejus præsentia confortari, visibilibus admirandæ conversationis exemplis informari, vocis vivæ alloquio erudiri meruerunt. Has, inquam, vobis proponite, in quibus antiqua illa religionis forma, sicut a Sanctis præcedentibus, et ab ipsa monasterii vestri fundatrice tradita fuerat, illibata creditur viguisse. Procul ab illis pretiosarum cultus vestium, procul omnes illecebræ deliciarum: nam, ut et supra dictum est, rara erant adhuc tam monachorum quam ancillarum Dei monasteria: quantoque pauciores, tanto perfectiores fuisse constat, arctoris propositi sectatores vel sectatrices. Sed quis exprimendis eorum virtutibus inveniatur idoneus? quibus dignus non erat mundus: imo quorum munditiam ipse abhorrebat immundus. Quis denique vel solam hanc B. Hadelaugæ Virginis virginalem familiam recenseat, ut de his saltem, quæ ferventiores se ceteris in sancto exhibuere proposito, congruum sanctitatis perhibeat testimonium, et proprias singularum virtutes digno laudis præconio efferat?
30 Ali ja, želeći spomenuti barem jednu od mnogih, prisjećam se onoga poglavlja koje sam malo prije iznio o ustrajnosti u molitvi, i promatram jednu od učenica, osobitu nasljedovateljicu u ovoj kreposti takve Učiteljice. Ona je, dakle, kako se sjećam da sam često slušao, među ostalim Djevicama vašega samostana vodila život urešen redovničkim običajima, koji je svakodnevnom žrtvom paljenicom suza nastojala očistiti od ljaga prijestupa koji se potkradaju. I kad ju je Majka samostana i ostale Sestre često opominjalo da štedi oči, da ne bi kadšto pretrpjela štetu sljepoće zbog neprekidnosti, naposljetku je, kako se pripovijeda, dala odgovor vrijedan spomena rekavši: Kratki su putovi ovoga samostana, vrlo su mi poznate sve radionice, pa ako onaj koji prosvjetljuje slijepe dopusti da u sadašnjem životu oslijepim, za te putove i radionice neće mi trebati drugi vodič osim štapa. Ali najčvršće vjerujem da neću biti lišena svjetla istine. Govoreći to ne drsko, nego puna vjere, ostala je u onoj revnosti plakanja i moljenja koju je odavno bila započela.
30 Verum ego vel unius ex multis mentionem facere volens, capituli illius, quod de orationis instantia paullo ante præmisi, reminiscor, et quamdam ex discipulis specialem in hac virtute talis Magistræ sectatricem intueor. Hæc ergo, ut frequenter me audisse memini, inter reliquas monasterii vestri Virgines, religiosis ornatam moribus vitam ducebat, quam quotidiano lacrymarum holocausto a surrepentium delictorum maculis emundare satagebat. Cumque a Matre cœnobii ac reliquis Sororibus, ad parcendum oculis crebro commoneretur, ne cæcitatis quandoque damnum ex interperantia pateretur, tandem responsum memoria dignum reddidisse fertur, dicens: Breves sunt hujus cœnobii viæ, notissimæ mihi omnes officinæ; si igitur is qui cæcos illuminat, me in præsenti excæcari permiserit, ad vias istas et officinas ductor mihi aliis præter baculum necessarius non erit. Credo tamen certissime quia veritatis non privabor lumine. Hæc non præsumptuose, imo plena dicens fide, in ea, quam dudum copperat, flendi et orandi permansit sedulitate.
31 Što da spomenem i onu koja je prije nekoliko godina, kako sam saznao po vašem pripovijedanju, kad je zbog pogoršanja bolesti bila dovedena do smrti, dala očito svjedočanstvo o svojoj dobroj savjesti? Jer kad je ispuštala posljednji dah i kad je tijelo već od krajnjega dijela bilo pred smrću, sa-
bravši snage u glas, iznenada je počela glasno vikati i govoriti: Svjedočim Bogom, pred kojim jesam, da sam prava redovnica. I kad je iste riječi ponovljenim povikom češće ponavljala, počela je svečanim napjevom pjevati Kyrie eleison: i tako je u božanskim hvalama predala dušu onomu čije je svjedočanstvo prizvala. I s pravom prema onomu što kaže Psalmopisac: Koji siju u suzama, žet će u radosti. Ova je Djevica sretan svršetak, uz Božju pomoć, zatvorila posljednji dan, ona koja se prije nije mogla lako suzdržati od suza ne samo u molitvi, nego ni u svakodnevnom razgovoru: često se, naime, usred radosnih razgovora Sestara, ondje gdje se činilo da se raduje s radosnima, odjednom okrenula lica i zalijevala suzama da bi se po tome očito pokazalo da u ovome hodočašću, samo tijelom smještena, ima svoje građanstvo na nebesima. Mnoga bih ovakva znamenja svete bogobojaznosti o poštovanja dostojnim Djevicama vašega samostana, već preminulima iz ovoga života, mogao iznijeti, kad ne bih dragovoljnom kratkoćom mislio otkloniti dosadu nezahvalna čitatelja.
31 Quid etiam illam commemorem, quæ ante paucos annos, ut vobis referentibus agnovi, cum ingravescente languore ad mortem perducta fuisset, manifestum de se bonæ conscientiæ testimonium dedit? Nam cum ultimum ageret spiritum, jamque corpus ab extrema fuisset parte præmortuum, col-
A lectis in vocem viribus, subito clamare cœpit, ac dicere: Testor Deum, in cujus conspectu sum, quia vera monacha sum. Cumque voces easdem iterato clamore sæpius replicasset, solemni modulatione Kyrie eleison canere cœpit: sicque in divinis laudibus ei, cujus testimonium appellaverat, animam reddidit. Et recte juxta hoc, quod Psalmista ait: Qui seminant in lacrymis, in gaudio metent. Virgo hæc læto fine, Deo adjuvante, diem clausit extremum, quæ prius nōn solum in oratione, sed et in communi collocutione vix se temperabat alacrymis: frequenter enim inter læta Sororum colloquia, ubi gaudentibus congaudere videbatur, repente aversa facie lacrymis infundebatur ut per hoc patenter claresceret, quod in hac peregrinatione, solo corpore constituta, conversationem in cœlis haberet. Multa hujusmodi sanctæ religionis indicia, de venerandis cœnobii vestri Virginibus, jam ab hac vita translatis, dicere possem, nisi brevitate spontanea ingrati lectoris fastidium excludere cogitarem.
Capitulum VIII.
Capitulum VIII.
Hvala sv. Hadelaugi zbog milosrđa i suda.
B Raduj se, dakle, Bogu ljuba obitelji, proklijala iz tako plemenita izdanka blažene Djevice Hadelauge, zacijelo svoje Majke, njezinom bogobojaznošću poučena i njezinom darežljivošću uzdržavana. Raduj se, kažem, i kliči zbog slave Gospodnje, po čijem si daru zaslužila imati takvu Majku i skrbnicu. Jer ova ti radost dolazi od njezina milosrđa, iz čije si darežljivosti primila, zbog čega je potrebno da joj s radošću neprestano zahvaljuješ. Milosrđe, dakle, a pjevaš, milosrđe uzvisuješ, naviještajući besplatnu milost darivanja. Alib što misliš da treba učiniti sa sudom? Jer oba se obećava pjevati Psalmopisac govoreći: Milosrđe i sud pjevat ću tebi, Gospodine. Oba da pjeva pokazuje onaj hrabri borac koji je, izgubivši imetak i podjednako izgubivši sinove, rekao: Ako smo dobra primili od ruke Božje, zašto da ne podnosimo i zla, po smrti je dao, Gospodin je uzeo: kako se svidjelo Gospodinu, tako je bilo, neka je blagoslovljeno ime Gospodnje. Milosrđe ti je, dakle, kao što je već rečeno, Gospodin produljio dok je po darovanoj Majci i učiteljici, blaženoj Djevici Hadelaugi, pobožno skrbio za tvoje potrebe. A sud je očitovao kad ju je, pošto se navršilo vrijeme njezina služenja, smrću uzeo. Uistinu je ono milosrđe bilo svima slatko i pjevno, a sud je pjevan samo savršenima, dok se činio i žalosnim slabijima koji su ostali bez smrti tako velike Majke i zaštitnice. Njima se, naime, koliko je bila milija i ugodnija slatkoća prethodnoga milosrđa, toliko gorčijom učinila strogost sljedećega suda. Čiju milosrđe tko može procijeniti slatkoću ako najprije ne razmotri svetost same blažene Djevice i uzvišeno dostojanstvo njezina blaženstva? Njemu sam po mogućnosti svojih snaga u pojedinim poglavljima koja su već iznesena nastojao posvjedočiti, ali još nisam, kako osjećam, mogao udovoljiti slavi njezinih zasluga. Ali samo oni koji su osjećali dobročinstva njezine nazočnosti i milost potvrđivali korisnošću mogli su njezine vrline riječima djelotvornije izraziti. Njihove su, naime, uši slušajući blažile nju, oči gledajući svjedočile su zato što je oslobodila siromaha koji je vapio i sirotu koja nije imala pomoćnika.
Laus S. Hadelaugæ a misericordia et judicio.
B Lætare igitur dilecta Deo familia, ex tam nobili B. Hadelaugæ Virginis, Matris utique tuæ, germine propagata, ejus videlicet religione instituta, et largitate sustentata. Lætare, inquam, et exulta pro gloria Domini, de cujus munere talem habere Matrem ac procuratricem meruisti. Hæc enim tibi lætitia de ipsius provenit misericordia, de cujus percepisti largitate, unde te cum gaudio indefessas illi oporteat gratias agere. Misericordiam ergo a cantas, misericordiam superexaltas, gratuitam largitionis gratiam prædicans. Sedb quid de judicio faciendum putas? Nam utrumque se cantare Psalmista pollicetur, dicens: Misericordiam et judicium cantabo tibi, Domine. Utrumque se decantare fortis ille athleta ostendit, qui rebus perditis, filiis quoque pariter extinctis, ait: Si bona suscepimus de manu Domini, mala autem quare non sustineamus, per mortem dedit, Dominus abstulit: sicut Domino placuit, ita factum est, sit nomen Domini benedictum. Misericordiam ergo, ut jam dictum est, Dominus tibi prorogavit, dum per concessam Matrem et magistram beatam Virginem Hadelaugam necessitatibus tuis pie consuluit. Judicium vero exhibuit, cum eamdem, expleto dispensationis ejus tempore, per mortem subtraxit. Equidem misericordia illa dulcis fuit omnibus atque cantabilis: judicium vero solis cantabile perfectis; lamentabile etiam videbatur infirmis tantæ nimirum Matris ac defensatricis morte destitutis. His enim quanto gratior atque jucundior fuerat præcedentis misericordiæ suavitas, tanto amarior est visa subsequentis judicii severitas. Cujus misericordiæ quis æstimare valeat suavitatem, nisi prius ipsius beatæ Virginis consideret sanctitatem et eminentem beatitudinis ejus dignitatem? Cui pro possibilitate virium mearum in singulis, quæ jam præmissa sunt, capitulis, testimonium perhibere studui; sed necdum, ut sentio, pro meritorum ejus gloria satisfacere potui. Sed illi soli, qui præsentiæ ejus beneficia sentiebant, gratiam utilitate probabant, ejus utique insignia loquendo efficacius exprimere poterant. Horum quippe aures audientes beatificabant illam, oculi videntes testimonium reddebant, eo quod liberasset pauperem vociferantem et pupilum, cui non erat adjutor.
33 Stoga neka radi sažimanja filozofske, štoviše božanske, riječi bl. Ambrozija, neprikladno upotrijebljene u pohvalu ove Djevice, priteknu u pomoć mojoj sporosti, kojima on opisuje izabranu Božju zaručnicu radi poticanja djevojaka govoreći: Bila je djevica ne samo tijelom nego i duhom, koja nikakvim spletkarenjem lukavstva ne bi oskvrnula iskreni osjećaj. Srcem ponizna, u riječi dostojanstvena, duhom razborita, suzdržanija u govoru, marljivija u čitanju, ne polažući nadu u nesigurnost bogatstva nego u molitvu siromaha, usredotočena na djelo, čedna u riječima, navikla kao suca svoga duha tražiti ne čovjeka nego Boga, nikoga ne vrijeđajući, svima želeći dobro, ustajući starijima, ne zavideći jednakima, bježeći od hvalisavosti, slijedeći razum, ljubeći krepost. Kada je ona ikada i pogledom povrijedila roditelje? Kada se razišla s rođacima? Kada je prezrela poniznoga? Kada je izbjegla potrebitoga? Samo je one skupove muškaraca bila navikla pohađati kojih se milosrđe ne bi postidjelo niti bi ih mimoišla čednost. Ništa nije bilo iskrivljeno u očima, ništa drsko u riječima, ništa nečasno u djelu, nije bilo izveštačenosti u kretnjama, ni previše raspuštena hoda, ni previše drska glasa, tako da je sam tjelesni izgled bio slika duha i lik čestitosti. Dobra se kuća, naime, mora prepoznati već na samom ulazu i pri prvom prilazu pokazuje da se unutra ne krije nikakva tama, kao što svjetlost svjetiljke stavljena unutra sjaji vani. Što da nabrajam štedljivost u jelima, obilje u službama, to da je jedno bilo iznad naravi, a drugo gotovo nedostajalo samoj naravi? Ondje nikakva prekinuta vremena, ovdje dani udvostručeni postom, a ako bi se kadšto javila želja za okrepom, najčešće je pri ruci bilo jelo koje je odvraćalo smrt, a ne pružalo slasti. Dotle riječi bl. Ambrozija. Ali da o milosrđu koje sam počeo hvaliti ukratko zaključim, držim da kao ne neprikladno svjedočanstvo slatkoći njegovoj dostaje plod koji iz njega klija sve do današnjega dana. Jer i Psalmopisac kaže: Ta Gospodin će dati dobrotu i slatkoću, i zemlja će naša dati svoj plod. Taj je plod kod vas i u vama, stoga ako tko ne vjeruje našim riječima, neka dođe k vama i neka se djelotvornije pouči samim stvarima. Neka, dakle, jednodušna pobožnost ove svete obitelji usklikne: Milosrđa Gospodnja pjevat ću dovijeka. Ali daleko bilo da se žalosti zbog suda, onoga, kažem, suda kojim se to milosrđe po bl. Hadelaugi na neko vrijeme očitovano, nastupivši njezinom smrću, čini oduzetim. Jer i onaj koji obećava da će milosrđa Gospodnja pjevati dovijeka, odmah i o sudu dodajući nadovezuje: Iz naraštaja u naraštaj naviještat ću istinu tvoju svojim ustima.
33 Itaque ad compendium philosophica, imo divina, B. Ambrosii verba in hujus Virginis præconium non incongrue usurpata, tarditati subveniant meæ; quibus ipse electam Dei sponsam pro adolescentularum exhortatione describit, dicens: Virgo erat non solum corpore, sed etiam mente, quæ nullo doli ambitu sincerum adulteraret affectum. Corde humilis, verbo gravis, animo prudens, loquendi parcior, legendi studiosior; non in incerto divitiarum, sed in prece pauperis spem reponens: intenta operi, verecunda sermonibus, arbitrum mentis solita non hominem, sed Deum quærere; nullum lædere, bene velle omnibus, assurgere majoribus, æqualibus non invidere, fugere jactantiam, rationem sequi, amare virtutem. Quando ista vel vultu læsit parentes? quando dissensit a propinquis? quando fastidivit humilem? quando vitavit inopem? Eos solos solita cœtus virorum invisere, quos misericordia non erubesceret, neque præteriret verecundia. Nihil tortum in oculis, nihil in verbis procax, nihil in actu inverecundum, non gestus fraction, non incessus solutior, non vox petulantior, ut ipsa species corporis simulachrum fuerit mentis, et figura probitatis. Bona quippe domus in ipso vestibulo debet agnosci, ac primo prætendit ingressu, nihil intus latere tenebrarum, tamquam lucernæ lux intus posita foris luceat. Quid ego exequar ciborum parcimoniam, officiorum redundantiam, alterum ultra naturam superfuisse, alterum pene ipsi naturae defuisse? Illic nulla intermissa tempora, hic congeminati jejunio dies: et si quando reficiendi successisset voluntas, cibus plerumque obvius, qui mortem arceret, non delicias ministraret. Huc usque B. Ambrosii verba. Verum ut de misericordia, quam commendare cœperam, breviter concludam, ad perhibendum suavitati ejus non inconveniens testimonium, germinantem ex ea usque in hodiernum diem sufficere autumo fructum. Nam et Psalmista ait: Etenim Dominus dabit benignitatem et suavitatem, et terra nostra dabit fructum suum. Fructus iste apud vos et in vobis est: unde si quis nostris sermonibus non credit, veniat ad vos, et efficacius ipsis doceatur rebus. Proclamet igitur hujus sanctæ familiæ unanimis devotio: Misericordias Domini in æternum cantabo. Sed absit, ut de judicio contristetur; illo, inquam, judicio, quo misericordia ista per B. Hadelaugam ad tempus exhibita, interveniente ipsius morte, subtracta videtur. Nam et qui misericordias Domini in æternum sese cantaturum promittit, protinus etiam de judicio subdens adjungit: In generatione et generationem annuntiabo veritatem tuam in ore meo.
34 Ostaje, dakle, razmotriti i vama pokazati zašto ovaj sud nije bio toliko žalostan koliko pjevan, jer ova dva uvijek nerazdvojna, naime milosrđe i sud, treba pjevati Gospodinu. Svakako, što se tiče same blažene Djevice o kojoj govorimo, ovaj joj se sud činio sasvim poželjnim i ugodnim da bi, ono što je uvijek žudjela, zaslužila razriješiti se i biti s Kristom. Želja njezina srca bila je ispunjena dobrima, mjesto Gospodinu i šator Bogu Jakovljevu, kao što se bila zavjetovala, već je davno iznutra i izvana pronašla i posvetila, mnoge sljedbenice svoje bogobojaznosti posvećene Bogu učvrstila je u njihovu zavjetu. Prezrevši bogatstva, siromašna je služila siromasima i njihovim je potrebama i za budućnost promućurnom pobožnošću skrbila: naposljetku, obilovala je blagom poniznosti i ostalih kreposti skrivenim iznutra, pripravljajući nepresušno ulje sa svjetiljkama Zaručniku koji dolazi. Ali da se u ovome ne zadržavam dulje, reći ću ukratko ono što bi samo bilo dostatno za naslov svetosti, jer je vaša Majka okrunjena dugim mučeništvom djevičanstva i dragovoljnog siromaštva. Nije samo jednom Kristu posvećeni vrat podmetnula maču progonitelja, nego je na žrtveniku srca samu sebe svakodnevnom žrtvom paljenicom običavala žrtvovati kao žrtvu živu, svetu, Bogu ugodnu.
34 Restat igitur considerare vobisque demonstrare, quare judicium hoc, non tam lamentabile fuerit, quam cantabile: quia duo hæc semper individua, misericordia videlicet et judicium Domino decantanda sunt. Sane quantum ad ipsam beatam Virginem attinet, de qua agimus, satis ei desiderabile ac jucundum videbatur hoc judicium, ut, quod semper concupierat, dissolvi et esse cum Christo mereretur. Desiderium ejus in bonis repletum fuerat, locum Domino et tabernaculum Deo Jacob, sicut voverat, jam dudum intus et foris invenerat, et consecraverat, plures religionis suæ sectatrices Deo dicatas in proposito suo confirmaverat. Contemptis divitiis pauper deservierat pauperibus, eorumque etiam in posterum provida pietate consuluerat necessitatibus: denique humilitatis ac ceterarum virtutum recondito intrinsecus abundabat thesauro, oleum indeficiens cum lampadibus advenienti præparans Sponso. Sed ne diutius his immorer, dicam breviter, quod solum sanctitatis sufficeret titulo, quia Mater vestra virginitatis ac voluntariæ paupertatis longo coronata est martyrio. Non semel devotam Christo cervicem persecutoris opposuit gladio, sed in ara cordis hostiam vivam, sanctam, Deo plaçentem, semetipsam quotidiano mactare solebat holocausto.
33 Stoga, kćeri jeruzalemske, dođite i vidite kćer Božju i Mučenicu s krunom kojom ju je okrunio Gospodin na dan svečanosti i veselja. Jer dan njezine pobjede i krune, dan svečanosti i veselja, 20. ožujka, zasjao joj je po Gospodinovu smilovanju. Toga je dana zaslužila čuti glas Ljubljenoga koji je poziva govoreći: Ustani, zaručnice moja, prijateljice moja, i dođi, bit ćeš okrunjena. Danas je blažena Djevica, oslobođena tjeskoba ovoga života, zaslužila pridružiti se zborovima Anđela, čiji je život nastojala oponašati na zemlji. Danas je u miru postalo mjesto njezino i na nebeskom Sionu prebivalište njezino: puna dana, puna prosvjetljenja vjere i istine, pošla je putem svega tijela i pridružena je svome narodu. Taj narod nije samo narod svih Svetaca koji se s ovoga hodočašća vraćaju u onu nebesku domovinu, nego i Anđela, koji su narod onoga grada. Stoga Apostol kaže: Pristupili ste k gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskomu, i mnoštvu od mnogo tisuća Anđela, i Crkvi prvorođenaca koji su zapisani na nebesima. Ovome se narodu pridružuju oni koji, puni milosti zasluga, čim isele s ovoga hodočašća i života, bivaju uzeti u pokoj i društvo Anđela. Tada se, naime, kaže da se pridružuju kad više ne preostaje nikakva briga ni pogibelj grijeha. Promatrajući to,d Apostol kaže: Prije smrti nemoj hvaliti nijednoga čovjeka.
B 36 Kad je, dakle, blažena Djevica Hadelauga imala biti pridružena ovome narodu i sa sigurnim pouzdanjem savjesti ispovijedala govoreći: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao, odsada mi je pripravljen vijenac pravednosti, kakve je žalosti moglo biti u presudi posljednjega udesa? Jedino je pobožnu brigu imala za svoje družice Djevice koje je već imala napustiti, ali je tu brigu vjerno povjeravala onomu kojemu je stalo do svih. Njima se, naime, kao što je gore rečeno, taj sud činio tužnim i nisu mogle zadržati pobožnu bujicu suza. Ipak je i njima taj sud bio pjevaniji nego žalostan, jer su po njemu tako vjernu zagovornicu kod Gospodina poslale naprijed, a ne izgubile. Ondje, naime, smještena, postojanije se i iskrenije zauzima za nas, ondje gdje više ne preostaje nikakva zapreka tjelesne krhkosti koja bi na bilo koji način mogla spriječiti dušu prianjajuću uz Boga u nakani savršenoga razmatranja. Dok je još bila pritisnuta teretom smrtnosti, ponizno je s ostalim izabranicima ispovijedala govoreći: Jer što da molimo kako valja, ne znamo, ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim uzdasima, a ondje na samom izvoru znanja zna što odgovara našim potrebama. Stoga, kćeri jeruzalemske, nemojte plakati nad njom, nego nad samima sobom plačite, i plačući i moleći se preporučite njezinu pokroviteljstvu. Želju njezina srca Gospodin je već odavno uslišao da se to mjesto koje nastanjujete po njoj uzvisi: koliko će se više milostivo odazvati na njezine pobožne molitve u posredovanju za sveti hram njezin, a to ste vi? A na koji se način što prije uslišavaju molitve Svetaca za nas, sažeto se poučavamo snažnom izrekom nekoga poštovanja dostojnoga Oca: kad je u času svoga prijelaza oko njega stajalo brojno mnoštvo učenika, neki od njih provališe ovim riječima: Oče, kažemo, ne sumnjamo da ćeš što prije prijećih Gospodinu i stići u vječni život. Zato zaklinjemo tvoje očinstvo da se udostojiš sjećati nas i ondje izlijevati molitve za sebi drage učenike, jer se veoma uzdamo da će nam mnogo koristiti to što naprijed šaljemo takva Zaštitnika. On ih iznenada pogleda i reče: Pokažite se samima dostojnima i budite takvi u vladanju da mogu valjano moliti za vas, i tako ću učiniti što tražite. Znajte da to isto od vas zahtijeva i vaša blažena Majka, kao da tu istu opomenu primate iz njezinih usta.
C Februarii T. 1. a Tako 2 MS. drugdje pjevajući, uzdišući itd., b Isto, što misliš o sudu., c MS. 2, Jer ovi., d Nije to rekao Apostol, nego Sirah gl. 11, r. 28.
33 Itaque filiæ Jerusalem, venite et videte, Dei filiam et Martyrem cum corona, qua coronavit eam Dominus
A Dominus in die solennitatis et lætitiæ. Dies namque victoriæ ejus et coronæ, dies solennitatis et lætitiæ, decimo tertio Calendas Aprilis, ei, miserante Domino, illuxit. Hac die vocem dilecti sese invitantis audire meruit, dicentis: Veni de Libano sponsa, veni de Libano, veni, coronaberis. Hodie beata Virgo ex hujus vitæ liberata angustiis sociari meruit choris Angelorum, quorum vitam imitari studuerat in terris. Hodie factus est in pace locus ejus, et in Sion cælesti habitatio ejus: plena dierum, plena illustratione fidei et veritatis, viam ingressa est universæ carnis, et apposita ad populum suum. Populus iste est non solum Sanctorum omnium, ab hac peregrinatione ad patriam illam cælestem redeuntium; verum etiam Angelorum, qui populus sunt civitatis illius. Unde Apostolus, Accessistis, inquit, ad Sion montem, et civitatem viventis Dei, Jerusalem cælestem, et multorum millium Angelorum frequentiam, et Ecclesiam primitivorum, qui conscripti sunt in cœlis. Huic populo apponuntur, qui pleni meritorum gratia, mox ac ab hac peregrinatione et vita emigraverint in requiem et societatem Angelorum assumuntur. Tunc enim dicuntur apponi, cum nulla jam remanet sollicitudo vel periculum peccati. Quod intuensd Apostolus, ait: Ante mortem ne laudes hominem quemquam.
B 36 Cum ergo huic populo apponenda beata Virgo Hadelauga, secura conscientiæ fiducia profiteretur dicens: Bonum certamen certavi, cursum consummavi, fidem servavi, de reliquo reposita est mihi corona justitiæ, quid ei tristitiæ de sententia sortis ultimæ inesse poterat? Sociarum tantummodo Virginum, quas jam derelictura erat, piam sollicitudinem gerebat: sed hanc ei, cui de omnibus cura est fideliter committebat. Ipsis enim, ut supra dictum est, triste videbatur hoc judicium, neque continere poterant piam inundantiam lacrymarum. Verumtamen etiam ipsis cantabile fuit judicium istud potius, quam lamentabile: quo tam fidelem ad Dominum interventricem præmittere meruerunt, non amittere. Ibi enim posita, constantius pro nobis ac sincerius interpellat, ubi jam nullum superest corporeæ fragilitatis obstaculum, quod ab intentione perfectæ contemplationis animam Deo inhærentem ullatenus præpedire valeat. Cum adhuc mortalitatis pondere premeretur, humiliter cum ceteris electis confitebatur, dicens: Nam quid oremus, sicut oportet, nescimus; sed ipse Spiritus postulat pro nobis gemitibus inenarrabilibus; ibi autem in ipso fonte scientiæ novit, quid nostris necessitatibus congruat. Proinde, filiæ Jerusalem, nolite flere super illam, sed super vos ipsas flete, et flentes atque orantes ipsius vos patrociniis commendate. Desiderium cordis ejus jam olim exaudivit Dominus, ut iste, quem incolitis, per eam sublimaretur locus: quanto magis pro templo sancto ipsius, quod estis vos, piis intervenientem precibus exaudiet propitius? Quo autem pacto quantocyus Sanctorum pro nobis preces, exaudiantur, cujusdam venerandi Patris forti sententia compendiose instruimur: quem cum in hora transitus sui frequens discipulorum circumstetisset turba, quidam ex illis in hæc proruperunt verba, Pater, inquiunt, non ambigimus, te ad Dominum quantocyus migraturum, et ad vitam æternam perventurum. Quapropter paternitatem tuam deprecamur, ut nostri memor esse digneris, et ibi preces pro dilectis tibi fundere discipulis, quia multum nobis confidimus profuturum, quod talem præmittimus Patronum. Qui subito eos intuens, Exhibete, inquit, vosmetipsos dignos et tales estote in moribus, ut rite valeam orare pro vobis, et ita faciam quod postulatis. Idipsum etiam a vobis beatam Matrem vestram exigere noveritis, ac si eamdem exhortationem ab ipsius ore susciperetis.
C Februarii T. 1. a Ita 2 MS. al. cantans, superexaltans, etc. — b Idem, de judicio quid sentis. — c MS. 2, Nam hi. — d Non Apostolus id ait, sed Ecclesasticusc. n. v. 10.
Capitulum IX.
Capitulum IX.
Hvala sv. Hadelaugi zbog slavnoga mjesta njezina ukopa.
Laus S. Hadelaugæ a glorioso sepulturæ ejus loco.
Nisam dostatan da dostojno zadivim i pohvalim stegu i mudrost koju je Gospodin podario blaženoj Djevici Hadelaugi, kojom je najprije nastojala izgrađivati samu sebe, a zatim vašu zajednicu, božanski izabranu i njezinim imetkom i brigom osnovanu. Ovdje je sebi osigurala duhovni pokoj dokle god živi u tijelu: ovdje i željeni počinak svome beživotnom tijelu, govoreći radosna duha u Bogu Spasitelju svome: Ovo je počinak moj u vijek vjekova, ovdje ću prebivati jer sam ga izabrao. Isti je tako borac Božji, bl. a Gal, ispovjedalac Božji, zabilježeno da je rekao, pronašavši u samoći mjesto pogodno za ljudska boravišta, gdje zaslužuje da s drugima koji služe Bogu pod redovničkim stegom živi do smrti i poslije smrti bude časno pokopan. Također je i ova razborita Djevica htjela u ovome predvidjeti i za sebe i za vas da se njezine svete kosti pokopaju na onome mjestu gdje bi bile okružene čestim zborovima Djevica koje mole i pjevaju psalme. I da se po njezinu mauzoleju izloženom očima svakodnevno obnavlja spomen. Vi to same bolje uviđate, vi koje s tolikom revnošću često posjećujete njezin grob, da ta bogobojazna revnost ove pobožnosti pridonosi i njezinoj slavi i vašoj izgradnji. Zar ne, kad stojite kod njezina groba, prisjećate se njezinih zasluga, pomno razmatrate milost pojedinih kreposti i želite uz Božju pomoć stići do njezina nasljedovanja? Tako slava njezinih zasluga uvijek prima uvećanje dok i preminula vama na neki način pruža učiteljstvo stege. Jer ono što je drugima koji su s njom živjeli dok je još bila živa pružio vanjski pogled, to isto vama i mnogo više pruža nutarnji pogled vjere. I s pravom je zaslužila primiti ukop pred samim žrtvenikom, ondje gdje je u molitvama i suzama običavala prinositi samu sebe Bogu kao živu žrtvu.
Digne admirari et laudare non sufficio disciplinam et sapientiam beatæ Virgini Hadelaugæ a Domino collatam, qua primum excolere studuit semetipsam, deinde electam divinitus et sua facultate et sollicitudine fundatam congregationem vestram. Hic sibi spiritualem, quamdiu in corpore viveret, providerat requiem: hic etiam optabilem exanimato corpori suo pausationem, dicens exultante spiritu in Deo salutari suo: Hæc requies mea in seculum seculi, hic habitabo, quoniam elegi eam. Idem quoque athleta Dei B. a Gallus Confessor Dei dixisse memoratur, reperto in solitudine loco humanis habitationibus opportuno, ubi cum aliis Deo sub regulari tramite servientibus, usque ad mortem conversari, et post mortem honorifice sepeliri meretur. Etiam simili studio prudens Virgo hæc et sibi et vobis in hoc prospicere voluit, ut eo loco sacra ejus ossa tumularentur, ubi frequentibus orantium et psiallentium Virginum choris cingerentur. Et per subjectum oculis mauseolum ipsius quotidie memoria innovaretur. Ipsæ hoc melius recognoscitis, quæ tanto studio ejus tumulum frequentatis; quod religiosa hujus devotionis sedulitas et ipsius proficiat gloriæ, et ædificationi vestræ. Nonne cum tumulo ejus statis, merita ipsius recolitis, singularum virtutum gratiam sollicite retractatis, atque ad imitationem ejus Deo adjuvante pervenire optatis? Ita meritorum ejus gloria semper accipit incrementum, dum et defuncta disciplinae vobis quodammodo exhibitet magisterium. Quod enim aliis cum ea, dum adhuc viveret, conversantibus aspectus contulit exterior, idipsum vobis et multo amplius fidei acies interior. Et recte coram ipso altari accipere meruit sepulturam, ubi in precibus et lacrymis semetipsam Deo vivam offerre consueverat hostiam.
38 Postoji i neko drugo znamenje, štoviše gotovo povlastica, da je isto to mjesto prisvojila za svoj ukop: dala je da se ondje pokopa neki nedužni dječačić, imenom Rahand, kojega je svojim rukama primila s krstionice i ubrzo zatim u samoj bijeloj haljini preminuo, kako bi on, kao neokaljani prethodnik, unaprijed zauzeo mjesto njezina ukopa, kojemu će svetomu i nedužnomu ona poslije sveta i nedužna prikladno slijediti. Tako je patrijarh Jakov želio biti pokopan u zemlji obećanja, ondje gdje je podigao kamen za spomenik, kad je u Egiptu, pred smrt, obvezao zakletvom svoga sina, naime Josipa, govoreći: Ako sam našao milost u tvojim očima, stavi ruku svoju pod bedro moje i iskaži mi milosrđe i vjernost da me ne pokopaš u Egiptu, nego da usnem sa svojim ocima i da me odvedeš iz ove zemlje i položiš u grob predaka. To je isto zatim potvrdio pred svim svojim sinovima okupljenima oko sebe kad je već imao umrijeti govoreći: Ja se pridružujem svome narodu, pokopajte me sa svojim ocima u dvostrukoj pećini koja je na njivi Efrona Hetita, nasuprot Mamri u zemlji kanaanskoj, koju je Abraham kupio s njivom od Efrona Hetita u posjed groba: i ondje su pokopali njega i Saru, ženu njegovu, ondje je pokopan Izak sa svojom ženom Rebekom, ondje leži pokopana i Lija. Malo prije je htio podsjetiti i samoga sina Josipa da je u Efrati, naime na mjestu koje će biti posvećeno slavom Gospodnjega Rođenja, pokopao njegovu majku. Naposljetku je sam Josip u času svoje smrti, proričući braći da će ih poslije njegove smrti pohoditi Bog, zakleo ih: Ponesite, reče, sa sobom kosti moje odavde: što se i dogodilo pri izlasku Izraela iz Egipta. Nikako se, pak, ne smije misliti da su tako sveti Patrijarsi uzalud imali toliku brigu za pokapanje svojih tijela, kad je to sigurnost vjernika da neće zbog toga biti ništa manje cjelovito ili slavno uskrsnuće njihovih tijela ako budu nemarno pokopani na bilo kojemu prezrenom mjestu ili čak ostavljeni nepokopani zbog bjesnila neprijatelja ili po njihovoj pohoti rastrgani i proždrijeti od zvijeri i ptica. Više, dakle, u njima treba razmotriti pobožnu i svetu želju kojom je osobito želio biti pokopan u onoj zemlji u kojoj je proročkim duhom predvidio da će se proliti krv samoga Spasitelja i pokopati njegovo tijelo. Čini se ipak da u ovome treba jednako tako promisliti i ono da su u tolikoj brizi za svoja tijela htjeli u ovome pogledu skrbiti ne samo za sebe nego i za potomstvo svojih sinova. Da bi, naime, onaj narod bez savjeta i bez razboritosti jednom došao k pameti i razumio te predvidio posljednje stvari, odakle je mogao bolje biti opomenut nego primjerima tako velikih Otaca? Koja bi pak opomena ulivena u uši mogla biti djelotvornija za prisjećanje ili slijeđenje primjera kreposti nego grobovi onih koje je trebalo slijediti, izloženi očima? Spomenici svetih Otaca, dakle, onima koji su vjerni i poslušni jesu na pomoć, kao neki pobožni poticaj za nasljedovanje bogobojaznosti, a buntovnima samo na svjedočanstvo osude, kako svjedoči istina koja takvima kaže: Jao vama koji gradite spomenike Prorocima, a vaši su ih oci ubili. Uistinu svjedočite da pristajete uz djela svojih otaca, jer su ih doista oni ubili, a vi gradite njihove grobove. Oni koji grob nekih Pravednika štujući ukrašuju, ali život drugih progone mržnjom, bogoštovljem koje iskazuju pokojnima doduše se čini da zaziru od opačine onih od kojih su podnijeli progonstvo, ali se dokazuju da je oponašaju samom zlobom mržnje. I po tome će i oni kao ubojice, ako se ne obrate, biti u istoj osudi. Jer je odsjecitom izrekom proglašeno: Jer svatko tko mrzi brata svoga, ubojica je, i nijedan ubojica nema udjela u kraljevstvu Božjem niti života koji ostaje u sebi.
38 Est et aliud quoddam indicium, imo quasi privilegium, quod eumdem suæ sepulturæ vendicaverit locum, innocentem quemdam puerulum, Rachand nomine, suis manibus de fonte baptismatis susceptum, et post modicum in ipsis albis defunctum, ibidem sepeliri fecerat, ut is tamquam impollutus metator ejus sepulturæ locum anticiparet, cui sancto et innocenti ipsa postmodum sancta et innocens congrue succederet. Ita Jacob Patriarcha in terra repromissionis, ubi lapidem erexerat in titulum, sepeliri desiderabat, cum in Ægypto moriturus filium suum, scilicet Joseph, juramento astringeret dicens: Si inveni gratiam in conspectu tuo, pone manum tuam sub femore meo, et facias mihi misericordiam et veritatem, ut non sepelias me in Ægypto, sed dormiam cum Patribus meis, et auferas me de hac terra, condasque in sepulcro majorum. Idipsum etiam deinceps coram omnibus filiis suis ad se congregatis, cum jam obiturus esset, confirmavit dicens: Ego congregor ad populum meum, sepelite me cum patribus meis in spelunca duplici, quæ est in agro Ephron Ethæi, contra Mambre in terra Chanaan quam emit Abraham cum agro ab Ephron Ethæo, in possessionem sepulcri: et ibi sepelierunt eum et Saram uxorem ejus: ibi sepultus est Isaac cum Rebecca conjuge, ibi et Lia condita jacet. Paullo ante quoque ipsi filio Joseph commemorare voluit, quod in Ephrata, loco videlicet Dominicæ Nativitatis gloria consecrando, matrem ejus tumulaverit. Postremo ipse Joseph in hora suæ mortis fratribus quod post mortem suam visitandi essent a Deo prædicens,
Adjuravit eos: Asportate, inquit, vobiscum ossa mea de loco isto: quod et factum est in exitu Israel de Aegypto. Nequaquam vero arbitrandi sunt tam sancti Patriarchæ frustra tantam gessisse curam pro sepeliendis corporibus suis, cum fidelium sit ista securitas, non ideo minus integram vel gloriosam corporum suorum futuram resurrectionem, si vel negligenter in abjecto quolibet loco sepeliantur, vel etiam insepulta, ob inimicorum rabiem, relinquantur, vel pro eorum libidine a feris alitibus dilacerata absumantur. Magis ergo considerandum est in eis pium sanctumque desiderium, quod in ea potissimum terra sepeliri optabat, qua ipsius Salvatoris sanguinem effundendum, corpusque ejus tumulandum, spiritu prophetico præviderant. Videtur tamen in hoc et illud nihilominus pensandum, quod in tanta sollicitudine corporum suorum, non tantum sibi, sed et filiorum suorum posteritati in hac parte voluerint prospicere. Ut enim gens illa absque consilio et sine prudentia aliquando saperet et intelligeret ac novissima provideret, unde melius commoneri poterat, quam tantorum Patrum exemplis? Quæ vero efficacior esse posset exhortatio auribus infusa, ad recolenda vel sequenda virtutum exempla, quam oculis subjecta eorum, quos sequi debuerint, sepulchra? Sanctorum ergo Patrum monimenta fidelibus et obedientibus sunt in adjutorium, tamquam pium quoddam æmulandæ religionis incitamentum: rebellibus autem solummodo ad damnationis testimonium, veritate attestante, quæ talibus ait: Væ vobis, qui ædificatis monimenta Prophetarum, patres autem vestri illos occiderunt. Profecto testificamini, quod consentitis operibus patrum vestrorum: quoniam quidem ipsi eos occiderunt, vos autem ædificatis eorum sepulchra. Qui quorumdam Justorum sepulturam venerando exornant, sed aliorum vitam odiis insectantur; per obsequium quidem quod defunctis impendunt, eorum a quibus persecutionem passi sunt, iniquitatem abhorrere videntur; quam tamen ipso odii livore imitari convincuntur. Ac per hoc et ipsi ut homicidæ, nisi resipuerint, in eadem erunt damnatione. Abrupta quippe sententia pronuntiatum est: Quia omnis qui odit fratrem suum, homicida est, et omnis homicida non habet partem in regno Dei, nec vitam in se manentem.
39 Ali usred ovoga, kao da mi se govori: Vrati se, prijestupniče, k srcu, prisiljen sam promisliti o samome sebi, jer dok nastojim častovanja dostojnu Djevicu i spomen Djevice Hadelauge uresiti lišćem riječi, tražeći među lišćem u samome sebi plod, ali ne nalazeći dostojan, teško uzdišem. Kao što se, naime, poslije cvjetova i lišća po redu traži plod stabla, tako se među riječima od nas traži plod dobra djela i čiste savjesti. Prvi su prijestupnici, izgubivši plod života, pribjegli samo lišću, stoga su, isplevši sebi pregače za pokrivanje sramote, to jest izgovore za ispričavanje isprika u grijesima, zaslužili biti istjerani iz raja naslada. I smokva na kojoj je gladni Gospodin našao lišće bez ploda osušila se po njegovu prokletstvu. A o onomu drvetu koje je zasađeno pokraj vodenih tokova najprije se kaže da će dati svoj plod u svoje vrijeme, a zatim da mu lišće neće otpasti, jer je doista plod bolji od lišća: prvo je činiti nego učiti, jer tko bude činio i učio, taj će se zvati velikim u kraljevstvu nebeskom. Vama, dakle, o kćeri jeruzalemske, preporučujem tjeskobe svoga srca da se kod groba blažene Djevice, gdje se često običavate moliti, ljubazno sjetite i mene, kako bih naposljetku po njezinu zagovoru, u čiju pohvalu prinosim lišće riječi, zaslužio barem donekle dotaknuti onaj plod koji spominje Apostol govoreći: Plod su pak Duha ljubav, radost, mir, strpljivost, dugotrpljivost, dobrota, blagoća, krotkost, vjera, skromnost, uzdržljivost i čistoća. Sam on, o kojemu je posebno rečeno: Bit će grob njegov slavan, i koji proslavlja one koji ga slave, proslavio je i njezin spomen davno prije naših vremena i ne prestaje ga proslavljati, kao što naprotiv svoje preziratelje pokazuje neplemenitima ne samo u životu nego i u grobu. Ohomu se, naime, kojemu se Bog protivi, predbacuje i kaže: Svi kraljevi naroda počinuli su u slavi, svatko u svojoj kući, a ti si izbačen iz svoga groba kao nekorisna mladica, oskvrnjen i umotan, s onima koji su ubijeni mačem i sišli u temelje jame, kao trula trupla. Nećeš imati zajedništva s njima ni u ukopu. Jer gdje su sada grobovi kraljeva i tirana koji su se protivili kršćanskoj vjeri, koje su nekoć praznovjerno sagradili pogani? Evo, u crkvama i na crkvenim grobljima s bogobojaznom pobožnošću skrbi se za ukop vjernika, i besmrtan je spomen izabranika, poznat kod Boga i kod ljudi, a onih je propao spomen i nikad se ne ponavlja osim u prokletstvu. K grobovima ribara svijet se natječući slijeće, a one pokopane u paklu prezire i zgraža ih se. E a Život sv. Gala, u kojem se to pripovijeda, dat ćemo 16. listopada.
39 Sed inter hæc, tamquam dicatur mihi, Redi prævaricator ad cor, memetipsum considerare compellor, dum enim venerandam Virginem, ac Virginis Hadelaugæ memoriam, verborum foliis exornare studeo, inter folia ipse fructum in memetipso requirens, sed dignum non inveniens, graviter ingemisco. Sicut enim post flores et folia fructus arboris consequenter requiritur; sic inter verba operationis bonæ et conscientiæ mundæ fructus a nobis exigitur. Prævaricatores primi perdito vitæ fructu, ad sola folia confugerunt: unde sibi perizomata ad contegendam turpitudinem, id est, argumenta ad excusandas excusationes in peccatis, contextentes, a paradiso voluptatis pelli meruerunt. Ficus quoque, in qua esuriens Dominus folia sine fructu reperit, ipsius maledictione aruit. De ligno autem illo, quod plantatum est secus decursus aquarum, prius dicitur, quia fructum suum dabit in tempore suo, et deinde, quod folium ejus non defluet: quia profecto melior est fructus foliis: prius est facere quam docere; qui enim fecerit et docuerit hic magnus vocabitur in regno cælorum. Vobis itaque, o filiæ Jerusalem, angustias cordis mei commendo, ut ad sepulchrum beatæ Virginis, ubi frequenter orare soletis, mei quoque benigne memineritis, quo tandem ipsa interveniente, ad cujus laudem verborum folia offero, fructum illum aliqua ex parte attingere merear, quem Apostolus commemorat dicens: Fructus autem Spiritus sunt, caritas, gaudium, pax, patien- D tia, longanimitas, bonitas, benignitas, mansuetudo, fides, modestia, continentia et castitas. Ipse enim, de quo specialiter dictum est. Erit sepulchrum ejus Isa. 11. 10 gloriosum, quique glorificantes se glorificat, etiam ejus memoriam longe ante nostra tempora glorifica- vit. et glorificare non cessat: sicut e contrario con- temptores suos non solum in vita, sed et in sepul- tura ignobiles ostendit. Superbo quippe, cui Deus resistit, exprobatur et dicitur: Omnes Reges gen- tium dormierunt in gloria, unusquisque in domo sua: tu autem projectus es de sepulchro tuo, quasi stirps inutilis, pollutus et obvolutus, cum his qui interfecti sunt gladio, et descenderunt ad fundamenta laci, quasi cadaver putridum. Non habebis consortium cum eis, neque in sepultura. Ubi enim nunc Regum et tyrannorum Christianæ fidei adversantium sepul- chra, superstitiose quondam a Gentilibus constructa? Ecce in ecclesiis et ecclesiarum cœmiteriis religiosa devotione procuratur fidelium sepultura, et immor- talis est electorum memoria, apud Deum et apud homines nota: illorum vero periit recordatio, nec replicatur aliquando, nisi in maledicto. Ad piscato- rum sepulchra mundus certatim confluit, illos in in- ferno sepultos abominatur et horrescit. E a S. Galli Vitam, in qua id refertur, dabinus 16 Octobris.
Capitulum X.
Capitulum X.
Hvala sv. Hadelaugi zbog prijenosa svetoga tijela i slave znamenja.
Laus S. Hadelaugæ a Translatione sancti corporis, et signorum gloria.
Dok ću ukratko reći nešto o prijenosu blažene Djevice Hadelauge, počeo sam u sebi razmišljati o njezinu prijašnjem ukopu, zašto je, naime, tako velika i znamenita Majka, koja je uvijek nastojala okupiti kćeri svoga puka kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, bila najprije pokopana na nižem i tamnijem mjestu, to jest u kripti molitvenice, ona za koju se čini da je trebala biti pokopana radije u nekom uzvišenijem dijelu bazilike koju je sama osnovala, obdarila i obogatila. Ali je možda Djevica posvećena Bogu i navikla na privatne molitve ovo mjesto, skrovitije od ostalih i stoga prikladnije za takvu dokolicu, štoviše naporan posao, više ljubila i običavala češće posjećivati. I tako je ono koje je živeći pobožnom ustrajnošću božanskoga služenja na posebniji način prisvojila sebi, ne neprikladno posvetila i za ukop svoga tijela. Toliko, naime, u srcima izabranika gori želja svete poniznosti da mnogi žele i naređuju da drugi sa svojim mrtvim tijelima postupaju s onom istom neznatnošću i poniznošću kojom su se oni sami, dok su još živjeli, običavali satirati. Stoga je i bl. Arsenije, kad je prepoznao da je blizu čas smrti, rekao svojim učenicima: Imam biti suđen s vama pred Kristovim sudištem ako dopustite da itko učini bilo što od moga tijela. A oni su rekli: Što ćemo onda učiniti, jer ne znamo obući ili pokopati mrtvaca? I reče starac: Zar ne znate svezati uže za moju nogu i dovući me na brdo? I sveti Hilarionb kad se počeo razbolijevati i kad su se k njemu iz Pafa okupili mnogi bogobojazni muževi, osobito zato što su čuli da je rekao da će već prijećih Gospodinu i biti oslobođen od okova tijela, zakleo je sve da se ni jednoga časa poslije smrti ne zadrži, nego da ga odmah u onom istom vrtiću u kojem je boravio pokriju zemljom, onako kako je bio odjeven, u kostrijetnoj tunici, kukuljici i prostom ogrtaču. Mogla je, dakle, i vaša Majka iz zavjeta te iste poniznosti poželjeti i odrediti da, kad premine, primi ukop na onome poniznom i tamnom mjestu.
Dicturus aliqua breviter de translatione B. Hadelaugæ Virginis, cogitare mecum coepi de priore ejus sepultura, cur videlicet talis ac tanta Mater, quæ congregare semper studuit filias populi sui, quemadmodum gallina congregat pullos suos sub alas, humiliore prius et obscuriore loco, id est, in crypta oratorii, fuerit tumulata, quæ potius in editori aliqua parte basilicæ quam ipsa fundaverat, dotaverat atque ditaverat, sepelienda fuisse videtur. Sed fortassis Virgo Deo dicata, privatisque precibus assueta, locum hunc secretiorem ceteris, ideoque otio hujusmodi, imo laborioso negotio, aptiorem amplius dilexerat ac frequentare consueverat. Et ita, quem vivens pia divinæ servitutis assiduitate specialius sibi vendicaverat, sepeliendo etiam corpori suo non incongrue dedicaverat. Tantum quoque in electorum cordibus fervet sanctæ humilitatis desiderium, ut plerique cadavera sua eadam vilitate atque abjectione ab aliis tractari optent atque præcipiant, qua senetipsos, dum adhuc viverent, atterere consueverant. Unde a B. Arsenius, cum vicinam agnosceret horam obitus, ait discipulis suis: Judicari habeo vobiscum ante tribunal Christi, si permiseritis quempiam de corpore meo facere aliquid. Etilli dixerunt: Quid ergo faciemus, quia nescimus mortuum vestire vel sepelire? Et dixit senex: Nescitis mittere funem in pedem meum, et trahere me in montem? Divus etiam Hilarionb cum agrotare copisset, multique ad eum de Papho viri religiosi convenissent, maxime quia dixisse eum audierant, jamse ad Dominum migraturum, et de vinculis corporis liberandum, omnes adjuravit, ne puncto quidem horæ post mortem reservaretur: sed statim eum in eodem hortulo, in quo habitaverat, terra operirent, sicut vestitus erat, in tunica cilicina, cucullo et sago rustico. Poterat ergo etiam Mater vestra ejusdem humilitatis voto desiderasse atque ordinasse, ut cum defuncta fuisset, in loco illo humili et obscuro sepulturam acciperet.
41 Bilo da je ona to sama odredila, bilo da su to učinili drugi bez njezina traženja, stoji bez ikakve dvosmislenosti da je po božanskoj odredbi providno uređeno da ono što je
A ovdje najprije u vrijeme sprovoda bilo položeno, poslije bude preneseno na uzvišenije mjesto, kao svjetiljka koja se ima staviti na svijećnjak, pobožnošću vjernika. Jer kad je u istoj kripti već mnogo godina počivalo njezino sveto tijelce, ali je hvalevrijedna zasluga njezina blaženstva uvijek primala uvećanje, među ostalima koje su upravljale vašim samostanom izabrana je časna gospođa, imenomc Svanhilda, da ponese teret toga upravljanja. Ona je, dok je budnim razmišljanjem i stalnim razgovorom prebirala zasluge bl. Hadelauge i uzdizala pohvale, počela žalostiti i samu sebe i sve Sestre što je u onom niskom mjestu kripte bio skriven grob one čiji je sjajni život obasjao sav dom Crkve. Stoga je na hvalu i slavu Gospodina našega Isusa Krista, na izgradnju svete Crkve, razboritim savjetom razmišljala o njezinu prijenosu, želeći ponajprije svojom željom skrbiti za spasenje svoje i svih svojih kćeri:
B nadali su se, naime, najčvršće da će zaslužiti osobitu pomoć njezina zagovora onoj kojoj su iskazivali osobito služenje svoje pobožnosti. Zatim neprekidnim molitvama preporučuje Božjoj blagosti bogobojazne zavjete kako bi blagonaklonost njezine volje postigla željeni učinak ove milosti. Također svećenicima Crkve iznosi začetu želju, čiju pomoć ponizno traži i s poštovanjem iščekuje odluku. Kad su oni složno pristali i s radošću surađivali, pošto je prethodila zajednička molitva, otvara se grob blažene Djevice, sabrane u jedno iznose se kosti raspadnutoga tijela i s poštovanjem se polažu pokraj žrtvenika, gdje su sada pohranjene.
41 Sive autem ipsa hæc disposuerit, sive ab aliis, absque ejus petitione, gestum fuerit: constat sine omni ambiguitate, divina provisum ordinatione, ut hic
A hic primo exequiarum tempore posita, postmodum ad eminentiorem locum, tamquam lucerna super candelabrum ponenda, fidelium transferretur devotione. Nam cum in eadem crypta multis jam annis sanctum requievisset ejus corpusculum; sed beatitudinis ejus laudabile meritum semper acciperet incrementum; inter alias quæ monasterio vestro præfuerunt Matres spirituales, electa est matrona venerabilis, nominec Swanehildis, ad supportandum ejusdem pondus regiminis. Quæ dum cogitatione intenta et collocutione assidua B. Hadelaugæ retractaret merita, extolleret præconia, displicere tam ipsi, quam cunctis Sororibus cœpit, quod ab oculis hominum in depresso illo cryptæ loco abscondita ejus sepultura fuerit, cujus vita splendida totam Ecclesiæ domum illustravit. Itaque ad laudem et gloriam Domini nostri Jesu Christi, pro ædificatione sanctæ Ecclesiæ, prudenti consilio de ejus medita batur translatione, suæ potissimum, omniumque filiarum suarum saluti hoc studio cupiens providere:
B sperabant enim certissime intercessionis ejus speciale promereri suffragium, cui devotionis suæ specialem famulatum impenderant. Deinde continuatis precibus divinæ clementiæ religiosa vota commendat, quatenus beneplacitum voluntatis ejus, optatum effectum gratiæ hujus consequatur. Sacerdotibus etiam Ecclesiæ conceptum insinuat desiderium, quorum suppliciter efflagitat auxilium, reverenterque expectat decretum. Quibus concorditer annuentibus, et cum gaudio cooperantibus, præmissa communi oratione, beatæ Virginis tumulus aperitur, collecta in unum dissoluti corporis ossa egeruntur, et secus altare, ubi nunc recondita sunt, venerabiliter collocantur.
42 Onaj pak drveni lijes prijašnjega ukopa podijelile su među sobom na čestice, radi blagoslova relikvija, kako same Djevice vašega samostana tako i ostali vjernici. U njemu je, radi očitovanja zasluga blažene Djevice, božanski darovana ovakva vrsta lijeka za ljudsku slabost. Mnogi koji su imali groznicu ozdravljali su po njemu, naime na ovaj način: samo bi se drvo stavilo u čašu kojom su se imali okrijepiti i osvježiti. I tako bi, spasonosnim kušanjem, pošto bi se stišao žar groznice, bili vraćeni prijašnjemu zdravlju. Jer se i samo to drvo za uporabu toga lijeka, kako se kaže, dugo vremena čuvalo kod mnogih.
C neke njezine relikvije odnesene,
42 Loculum autem illum ligneum prioris sepulturæ, tam ipsæ monasterii vestri Virgines, quam ceteri fideles pro benedictione reliquiarum per particulas inter se diviserunt. In quo ad declaranda beatæ Virginis merita, tale remedii genus humanæ infirmitatis divinitus indultum est. Febricitantes plerique inde sanabantur, hoc videlicet ordine, ut lignum ipsum poculo, quo reficiendi et refocillandi erant, immitteretur. Et ita salutari gustu, sedato febris ardore, incolumitati pristinæ redderentur. Nam et lignum ipsum ad ejusdem medicinæ usum a compluribus longo dicitur tempore conservatum.
C aliquæ ejus reliquiæ sublatæ,
43 Od samih pak relikvija djevičanskoga tijela pohlepnom pobožnošću vjernika mnoge su doduše potajno odnesene, ali su neke od njih na ovaj način otkrivene i vraćene svome mauzoleju. Jer ih je netko tko ih je bio potkrao sakrio, brižljivo zamotane i pokrivene, u otvoru zida neposredno uz žrtvenik, ali ih je, pošto je, kako se vjeruje, Bog tako odredio da ih ne odnese, spriječen ostavio. Zatim kad je stvar zahtijevala da se u istome dijelu svetišta obavi neki posao, jedan od radnika, našavši relikvije koje su bile zamotane i pohranjene, radosno ih je sakrio u njedrima, misleći, naime, da je našao neku stvar potrebnu za vlastitu uporabu. Vrativši se pak kući, kad je otkrio ukradenu stvar koju je bio odnio, gle, sva je kuća počela mirisati kao da je ispunjena mirisom najdragocjenijega pomastnog ulja. Po tome je jasno shvatio da su to relikvije nekoga svetoga tijela, pa je otišavši k Majci samostana vratio ono što je bio našao i po redu otkrio događaj. Ona je, dakle, bez ikakve sumnje prepoznajući čije su to relikvije, proslavila dužnim zahvaljivanjem Boga čudesnoga u svojim Svecima. Jer je i jedan od prstiju blažene Djevice, za koji je znala da je potajno odnesen, prepoznala nađenoga među ostalima. Od tada i nadalje kod svih koji su upoznali ova i druga njezina znamenja sve se više i više držao u štovanju njezin spomen očitovan znamenjima i krepostima. Bogobojaznom, kažem, pobožnošću vjernika sve do današnjega dana posjećuje se njezin glasoviti mauzolej: dolaze mnoštva oba spola donoseći zavjete i ondje zadobivajući željenu pomoć dobročinstava. I ne sumnjam da će se slava njezina imena iz naraštaja u naraštaj uvijek širiti najugodnijim mirisom dobra djela, da sinovi koji se rode i podignu ispripovijedaju to svojim sinovima i unucima.
43 De ipsis etiam virginei corporis reliquiis, avida fidelium devotione, multa quidem clam detracta; sed quædam ex his hoc modo sunt revelata, suoque mausoleo restituta. Nam quidam, qui hæc subripuerat, in foramine muri, secus altare proximum involuta diligenter et obtecta absconderat, sed Deo, ut creditur, ordinante, ne ea tolleret, inhibitus reliquerat. Deinde cum res exigeret, ut operis quippiam in eadem sanctuarii parte fieri oporteret, quidam ex operariis reliquias, quæ obvolutæ et reconditæ fuerant, reperiens, in șinu suo lætus abscondit; æstimans videlicet invenisse se rem aliquam proprio usui necessariam. Domum autem reversus, ubi quod detulerat furtum detexit, ecce domus tota velut ex odore pretiosissimi repleta unguenti fragrare cœpit. Unde palam intellexit sancti alicujus corporis has esse reliquias, adiensque Matrem monasterii, quæ invenerat restituit, et rem ex ordine patefecit. Ipsa igitur, cujus essent reliquiæ indubitanter agnoscens, mirabilem in Sanctis suis Deum debita gratiarum actione glorificat. Nam et unum ex digitis beatæ Virginis, quem furtim subtractum sciebat, inter cetera inventum recognoverat. Ex tunc et deinceps apud omnes, qui hæc et alia ejus insignia cognoverunt, magis magisque in veneratione habita est memoria ejus signis declarata et virtutibus. Religiosa, inquam, devotione fidelium usque in hodiernum diem celebre ejus frequentatur mausoleum: occurrent turbæ sexus utriusque vota ferentes, et optata illic beneficiorum suffragia impetrantes. Nec ambigo nominis ejus gloriam a generatione in generationem suavissimo semper bonæ operationis odore diffundendum, ut filii qui nascentur et exurgent narrent ea filiis et nepotibus suis.
44 Osjetila je časna Majka Svanhilda da potomcima treba preporučiti milost njezinih dobročinstava, koju je toliko cijenila da se, premda su njezine kosti prije bile pokopane na svetome mjestu, ipak pobrinula da se prenesu na uzvišenije i glasovitije. I vi jednako tako o njoj uzvišeno mislite u dobroti i u jednostavnosti srca nju, štoviše samoga Gospodina po njoj, tražite, svjedočeći da protiv svih pogibelji ljudske krhkosti mnogo vrijedi njezin neprestani zagovor. Uslišana je pobožna želja Svanhildina da zasluži iskazati dužno služenje majčinskoga štovanja. Dao je i vama milosrdni i samilosni Gospodin da i vaše služenje radi iskazivanja časti njoj uvijek bdije. Jer ste, osim uobičajenih dužnosti svakodnevnoga služenja, njezin mauzolej opasali pomnim i lijepim ogradnim sklopom, a sada ste iznad svega htjeli da se i pismom preporuče njezine pohvale. Ali u tome se djelu samo ovo pripisuje mojoj drskosti: što sam se usudio na stvari veće od svojih snaga i što sam, nedostojan i zapletenijega jezika, naređujući sebi prisvojio ovu građu koju je trebalo sačuvati za dostojnijega i rječitijega. Ipak vaša iskrena volja neće biti lišena svoje nagrade, premda moja sporost nije mogla udovoljiti vašoj želji: nego kao što u štovanju ove blažene Djevice vaša marljivost nastoji ili izjednačiti ili čak nadmašiti pobožnost prethodnika, tako će zacijelo i vama u ovome pogledu preostati ono u čemu se trebaju vježbati nastojanja onih koji dolaze poslije. Što je, naime, čudno ako se do svršetka svijeta slavi na zemlji ona koja će se i poslije njegova svršetka bez kraja slaviti na nebesima? Hvaleći pak Boga u njegovim Svecima, kao što je pisano, koliko god budemo mogli, još će nadjačavati i divna veličanstvenost njegova. Blagoslivljajući, dakle, Gospodina, uzvisujmo ga koliko možemo, jer je veći od svake hvale: uzvisujući ga, kažem, ispunimo se snagom da ne malakšemo, jer nećemo stići. a Pripovijeda se ovo u 3. knj. O životima Otaca br. 163 i 8. knj., knjižici 15, br. 9. Život sv. Arsenija dat ćemo 19. srpnja., b To se nalazi pri kraju Života sv. Hilariona, koji ćemo dati 21. listopada., c Drugi rukopis ima Sveneilda. Na margini prvoga rukopisa bilo je zapisano ovo: Napomena. Ova opatica, naime Svanhilda, nije majka bl. Hadeloge, koja se zvala Kunihilda. O majci smo govorili u § 3 br. 13 str. 306. Gesor Brewschus u Chronologia monasteriorum Germani, list 70, 77 poleđina, postavio je desetu od sv. Hadeloge sv. Švelnihildu: a. xxvi da je umrla sv. Barbara, grofica od Castela, kako piše god. 1304. Odakle se može nagađati da je Svanhilda živjela i prenijela tijelo sv. Hadeloge u 10. stoljeću, ili između godine Kristove 900. i 1000.
44 Senserat veneranda Mater Swanehildis commendandam posteri's beneficiorum ejus gratiam, quam tanti æstimavit ut, licet in loco sancto prius tumulata ejus ossa, in editorem tamen ac celebriorem transferri curaverit. Vos quoque nihilominus de illa magnifice in bonitate sentitis, et in simplicitate cordis eam imo ipsum Dominum per illam quæritis, testimonium perhibentes, quia contra omnia humanæ fragilitatis pericula multum valeat deprecatio ejus assidua. Exauditum est pium Swanehildis desiderium, ut debitum maternæ reverentiæ mereretur exhibere famulatum. Præstitit et vobis miserator et misericors Dominus, ut vestra quoque, ad impendendam ei honorificentiam, semper invigilet servitus. Nam præter solita quotidiani famulatus officia, mausoleum ejus operoso atque decoro ambitu cinxistis, et nunc super omnia, etiam scriptis commendari ejus præconia voluistis. In quo tamen opere hoc solum meæ imputatur temeritati, quod majora viribus præsumpsi, et materiam hanc digniori et eloquentiori conservandam indignus et impeditioris linguae, mihi præcipiendo usurpavi. Verumtamen sincera voluntas vestra suo non privabitur premio, tametsi mea tarditas vestro satisfacere non potuerit desiderio: sed sicut in veneratione beatæ hujus Virginis vestra nititur industria vel coæquare, vel etiam superare devotionem præcedentium; ita nimirum supererit et vobis in hac parte, in quo exercere se debeant subsequentium studia. Quid enim mirum, si usque in finem mundi glorificetur in terris, quæ etiam post finem ejus sine fine glorificabitur in cœlis? Deum autem laudantes in Sanctis ejus, ut scriptum est, quantumcumque potuerimus, supervalebit adhuc, et admirabilis magnificentia ejus. Benedicentes igitur Dominum, exaltemus illum, quantum possumus: major est enim omni laude: exaltantes, inquam, illum repleamur virtute, ne laboremus, non enim perveniemus. a Narra'ur hoc lib. 3 de Vitis PP. num. 163, et lib. 8, libel. 15. num. 9. Vitam S. Arsenii dabimus 19 Julii. — b Id habetur sub finem Vitæ S. Hilarionis, quam dabimus 21 Octobr. — c Alterum MS. habet, Swenehildis. In margine prioris MS. ista adscripta erdu: Not. Ista Abbatissa, scilicet Swanehildis, non est mater B. Hadelogæ, quæ dicebatur Chunehildis. De matre egimus § 3 num. 13 pag. 306. Gesor Brewschus in Chronologia monasteriorum Germani, f. 70, 77 verso, decimam a S. Hadeloga statuit D. Schwelnihldem: a. xxvi D. Barbaram, Comitissam de Castel oblisse scripta. an. 1304. Unde conjecere liceat, vixi se Swanehildem, et corpus S. Hadelogæ transtulisse, seculo 10, sive inter annum Christi 900 et 1000.
Capitulum XI.
Capitulum XI.
Hvala sv. Hadelaugi zbog revnosti za stegu očitovane i poslije njezine smrti.
Laus S. Hadelaugæ a disciplinæ zelo etiam post obitum ejus ostenso.
Znate, kćeri jeruzalemske, a mnogima je već odavno nadaleko i naširoko postalo poznato, kojim je sve dobrima blažena Djevica dosad nama preporučena obasula vaš samostan, kakve je sigurne potpore sadašnjega života onima koji ovdje vojuju za Boga osigurala obilnim darivanjem svojih imanja: namjeravajući zacijelo to da se onima kojima je pružila toliku utjehu na putu raduje za njih i s njima u domovini. Povrh toga htjela je da se samo to mjesto posveti blaženoj i slavnoj Djevici Mariji, kako bi po primjeru njezina neokaljanoga djevičanstva ovdje uvijek klijala djevičanska čednost i iz dana u dan nicala nova milost svete bogobojaznosti. To isto mjesto, dakle, na kojem je bdijućom brigom pripravila svakodnevna bogoslužja božanskom veličanstvu i gdje su njezine svete kosti s poštovanjem pohranjene
Nostis filiæ Jerusalem, multisque jam dudum longe lateque innotuit, quantis bonis beata Virgo hactenus nobis commendata cœnobium vestrum cumulaverit, quam certa præsentis vitæ stipendia Deo hic militantibus ex abundanti prædiorum suorum collatione providerit: hoc nimirum intendens, ut quibus tantum solatii subministravit in via, pro eis et cum eis lætificetur in patria. Ad hæc beatæ et gloriosæ Virginis Mariæ locum ipsum dedicari voluit, ut intemeratæ virginitatis ejus exemplo, virginalis hic semper pudicitia germinet, nova de die in diem sanctæ religionis gratia pullulet. Ipsum ergo locum, in quo pervigili cura majestati divinæ quotidiana obsequia præparavit, et ubi sacra ejus ossa venerabiliter recondita
A položene, češće pohodi, radosnije obasjava, neprekidnom ustrajnošću svojih molitava štiti. Već sigurna za sebe, skrbi za vas, promatrajući i videći red vašega vladanja, snagu stege, zrelost ponašanja, ustrajnost u bdijenjima i molitvama te spremnu marljivost za svako dobro djelo. Ako vas, naime, nađe u takvim nastojanjima, vjeruje se da ima osobitu radost više od ostalih Svetaca, zato što vidi da se božanski zalijeva vrt njezinih nasada i da se opija plod njezina poroda, hvaleći i slaveći samoga Darovatelja svih dobara u hvalospjevima i ispovijestima govoreći: Pohodio si zemlju i napojio je, umnožio si da je obogatiš: i kao da je uzela apostolski glas, čini se da se obraća vama i govori: Radost moja vi i kruna moja, tako stojte u Gospodinu, najdraže. Jer koja je moja nada ili radost ili kruna slave? Niste li vi pred Gospodinom našim Isusom Kristom u njegovu dolasku? Vi ste, naime, slava moja i radost.
A condita sunt, frequentius visitat, jucundius illustrat, jūgi precum suarum tuetur instantia. De se jam quidem secura, vestri gerit sollicitudinem, contemplans et videns vestræ conversationis ordinem, disciplinæ vigorem, morum maturitatem, vigiliarum et orationum instantiam, et paratam ad omne opus bonum industriam. Si enim in talibus vos studiis invenerit, specialius præ ceteris Sanctis habere creditur gaudium, eo quod irrigari divinitus videat hortum plantationum suarum, et inebriari partus sui fructum, laudans et glorificans ipsum bonorum omnium largitorem in hymnis et confessionibus, dicens: Vistasti terram et inebriasti eam, multiplicasti locupletare eam: et tamquam assumpta voce Apostolica ad vos converti videtur, ac dicere: Gaudium meum vos et corona mea, sic state in Domino carissimæ. Quæ est enim mea spes, aut gaudium aut corona gloriæ? Nonne vos ante Dominum nostrum Jesum Christum estis in adventu ejus? Vos enim estis gloria mea et gaudium.
46 Ali ako vas, što daleko bilo, nađe da skrećete s puta zapovijedi Božjih i činite ono što je njima protivno, bez sumnje se žalosti, suosjeća sa slabošću ili neznanjem, a srdi se na drskost. Toliko se, naime, udovi slažu s glavom i prianjaju uz božansku pravednost da kad griješeći vrijeđamo samoga Gospodina, koji je glava Izabranika, ipak navlačimo i njihovu uvredu, i ono što se protivi njegovoj pravednosti pripisuje se njihovoj nepravdi. Premda je to svim vjernicima uvijek bilo očito po sigurnom razlogu i ostalo očito, ipak je ponekad na pouku slabijima postalo javno poznato kad su se Sveci poslije svoga prijelaza vidljivo ukazivali i ukoravali one koji griješe. Budući da se o toj stvari u djelima Svetaca nalaze veoma mnogi primjeri, čini se da i u ovo poglavlje ovdje treba umetnuti nešto takvo o ovoj blaženoj Djevici, za svjedočanstvo njezine svetosti. Bila je u davnini u vašem samostanu neka Djevica nemarnija od ostalih i nije posvećivala duh nastojanjima stege koja su se predlagala riječima časnih Starijih i pokazivala primjerima. I kad je, unatoč tomu što je bila češće opominjana i kažnjavana redovničkim ukorom, nikako nije stavljala ruku ozbiljnosti na svoje lakoumnosti, sam najbolji od učitelja, koji one koje ljubi kori i kažnjava, udostojao se po toj vašoj drevnoj Učiteljici, bl. Hadelaugi, ispraviti je od uobičajene raskalašenosti. Jer kad se ni u molitvenici ne bi suzdržavala misleći na nazočnost Božju ili Anđelovu, jednoga je dana uobičajenim pokretom nepoštovanja neoprezno pristupila njezinu grobu: i gle, ona sama iznenada joj se vidljivo pojavivši, pruživši ruku, udari je pljuskom po licu: i tako ju je, koliko strahom od neobična viđenja toliko udarcem desnice, obuzdala od raskalašenosti da je otada uvijek bila skromnija. Gle kako i na koji način djela Svetaca međusobno skladno odjekuju! Kolikom sličnom djelotvornošću imaju moć! Onaj redovnik našega blaženoga Oca Benedikta, koji se u vrijeme molitve činio da radi lutanja slijedi iz molitvenice crnoga dječačića, pošto ga je isti Otac zbog sljepoće njegova srca udario šibom, nije više trpio nikakvo nagovaranje od crnoga dječačića, kao da je sam drevni neprijatelj bio pogođen tim istim udarcem. Isto tako i Djevica koja je bila raskalašena, primivši pljusku od vaše Majke, kažu da se poslije tako smirila podložna stezi kao da je sam duh raskalašenosti koji ju je običavao poticati podnio taj isti udarac.
46 At si, quod absit, a via mandatorum Dei declinantes, et his contraria agentes vos invenerit, procul dubio offenditur, fragilitati vel ignorantiæ compatitur, temeritati vero irascitur? Adeo quippe capiti membra concordant, sique divinæ inhærent justitiæ, ut cum ipsum Dominum, qui caput est Electorum, peccando offendimus, illorum nihilominus offensam incurramus: quodque illius æquitati adversatur, eorum injuriæ deputetur. Quod licet cunctis fidelibus certa semper ratione constet atque constiterit, nonnumquam tamen ad eruditionem infirmorum Sanctis post transitum suum visibiliter apparentibus et delinquentes quosque redarguentibus, palam innotuit. Cujus rei cum perplura in Sanctorum gestis inveniantur exempla, videtur etiam huic capitulo hic aliquid hujusmodi de hac beata Virgine, pro sanctitatis ejus testimonio, inserendum. Fuit antiquitus in monasterio vestro Virgo quædam ceteris negligentior, nec animum adhibens disciplinæ studiis, quæ Seniorum venerabilium proponebantur verbis, ostendebantur exemplis. Cumque frequentius admonita, et regulari correptione castigata, nequaquam levitatibus suis gravitatis manum imponeret, ipse magistrorum optimus qui quos amat arguit et castigat, per istam antiquam Magistram vestram B. Hadelaugam a solita eam lascivia corrigere dignatus est. Nam cum nec in oratorio Dei vel Angelorum præsentiam cogitans sese cohiberet, die quadam solito irreverentiæ motu ad tumulum ejus incaute processit: et ecce ipsa subito visibiliter ei obvians, extensa manu alapam in faciem ejus dedit: sique eam tam terrore visionis insolitæ, quam ictu dextræ, a lascivia restrinxit, ut deinceps semper modestior fuerit. Ecce quomodo et qualiter sibi concinunt Sanctorum gesta! quam simili efficacia prævalent! Monachus ille beati Patris a nostri Benedicti, qui tempore orationis ad evagandum de oratorio nigrum puerulum sequi videbatur, ab eodem Patre pro cæcitate cordis sui virga percussus, nil ultra persuasionis a nigro puerulo pertulit, ac si ipse antiquus hostis eodem verbere percussus fuisset. Nihilominus et Virgo lasciviens a Matre vestra alapam accipiens, ita postmodum disciplinæ patiens conquievisse dicitur, tamquam ipse lasciviæ spiritus, qui eam instigare solebat, eamdem plagam sustinuisset.
47 Neki je Brat u istoj crkvi vršio službu crkvenjaka, koji je, premda je svakodnevno služio u svetištu, ipak živeći nepromišljeno izbacivao iz prebivališta svoga srca samoga Gospodina, kojemu se činilo da služi vanjskom službom. Osim toga, za gomilanje uvrede, nepromišljeno je sebi pokraj groba spomenute Djevice postavio ležaj da bi tu raskalašeno počivao ondje gdje njezine djevičanske kosti počivaju u snu mira. Istom je, naime, drskošću svoga prezira kojom se nije bojao dražiti samoga Boga malo cijenio i zasluge njegove izabrane zaručnice. Ali nije dugo smio bez kazne zloupotrebljavati loše prisvojenu slobodu, niti je blažena Djevica dopustila da se njezin grob nekažnjeno obeščasti takvom uvredom. Jer kad se jednoga dana na istome mjestu smjestio kao da će imati siguran mir, gle, evo nje same čiji je grob prezreo, evo, kažem, stroge ispraviteljice obijesti, revne promicateljice stege, i ukoravajući s teškim ogorčenjem onoga nekorisnoga i drskoga crkvenjaka, tako snažnim udarcem dlana zadade mu po licu da je dugo vremena poslije na onom dijelu glave ili lica kojim je bio udaren trpio ne malu bol. Ali došavši k sebi i bojeći se veće osvete za taštinu i drskost, počeo je brinuti o svome popravku, i uklonivši daleko od dijela groba svoj ležaj, onu čiju je ruku osjetio samo jedanput uvijek je štovao dužnom čašću. Slično mi se djelomično čini ovo čudo onomu koje o grobu sv. Ekvicija opata pripovijeda bl. Grgur u knjizi Dijalogā: dok je njegovo tijelo bilo pokopano u molitvenici bl. Lovre mučenika, neki je seljak na njegov grob stavio sanduk sa žitom i nije se pobrinuo prosuditi i ustrašiti se koliko velik i kakav muž ondje leži. Kad je odjednom nastao vihor s neba, dok su sve ostale stvari ondje ostale u svojoj postojanosti, podigao je sanduk koji je bio stavljen na njegov grob i bacio ga daleko, kako bi svi jasno spoznali kolike je zasluge bio onaj čije je tijelo ondje ležalo. U tome su, dakako, ova znamenja međusobno slična što se u oba od uvrede preziratelja brani grob Svetaca, a u ovome što se zbilo kod vas pokazana je očitija i stroža strogost stege. Jer premda se ležaj nepoštovano postavljen pokraj groba naglim dolaskom vihora odozgo ne obara, ipak se sam preziratelj, dok se ona koja se činila prezrenom ukazuje, ukorava na ležaju, kažnjava udarcem i biva prisiljen da vlastitim rukama ukloni svoj ležaj. Neka slušatelj vidi što o tome misli, jer svatko obiluje u svome mišljenju, a ja ukratko kažem što mislim. Samo ova dva gore navedena znamenja pokazana kod groba blažene Djevice Hadelauge, pa i kad bi druga nedostajala, čine mi se dostatnima za opomenu vjernika da se njezinoj svetosti uvijek iskazuje dolična čast uz uklanjanje svake dvosmislenosti nevjerovanja.
47 Quidam Frater in eadem ecclesia mansionarii fungebatur officio, qui licet quotidie deserviret in sanctuario, inconsiderate tamen vivens ipsum Dominum, cui per exterius ministerium obsequi videbatur, perversis moribus et immundis cogitationibus de cordis suib proturbabat habitaculo. Præterea ad offensionis cumulum, juxta prædictæ Virginis sepulchrum temere sibi collocaverat lectum, ut illic lasciviens ipse pausaret, ubi virginea illius ossa in somno pacis conquiescunt. Eadem quippe contemptus sui temeritate, qua Deum ipsum irritare non timebat, electæ etiam sponsæ ejus merita parvi pendebat. Sed non in longum sine ultione male usurpata abuti permissus est licentia; nec beata Virgo tumulum suum impune tali exhonorari injuria pertulit. Nam cum quadam die in eodem se loco, velut securam habiturus quietem, collocasset; ecce adest ipsa, cujus tumulum contempserat, adest, inquam, severa petulantiæ castigatrix, studiosa disciplinæ propagatrix, et gravi cum indignatione inutilem illum ac temerarium arguens ædituum, tam vehementi plaga palmam ei in faciem misit, ut longo post tempore illa parte capitis vel faciei, qua percussus fuerat, non modicum dolorem sustinuerit. Sed in se reversus, et majorem vanitatis ac præsumptionis metuens vindictam, de correctione sua cœpit esse sollicitus: longeque remoto a parte sepulchri lectulo suo, eam, cujus semel tantum senserat manum, debito semper venerabatur honore. Simile mihi videtur ex parte hoc miraculum isti, quod dec S. Equitii Abbatis tumulo B. Gregorius in Dialogorum libro refert: cujus corpus dum in B. Laurentii Martyris oratorio esset humatum, super sepulchrum illius rusticus E quidam arcam cum frumento posuit, nec quantus qualisque vir illic jaceret perpendere ac vereri curavit. Cum repente turbo cœlitus factus, rebus illic omnibus in sua stabilitate manentibus, arcam, quæ superposita ejus sepulchro fuerat, extulit longeque projecit; ut palam cuncti cognoscerent, quanti esset meriti is, cujus corpus illic jaceret. In hoc quidem similia sibi videntur hæc signa, quod in utrisque a contemptorum injuria, Sanctorum defenditur sepultura; in hoc vero, quod apud vos gestum est, manifestior atque districtior disciplinæ severitas est demonstrata. Nam etsi lectus juxta sepulchrum irreverenter positus turbine veniente desuper subito non dejicitur, ipsa tamen, quæ contempta videbatur, apparente contemptor in lecto redarguitur, plaga punitur, sique lectum suum propriis manibus removere compellitur. Viderit auditor, de his quid sentiat, quia unusquisque in suo sensu abundat: ipse quid sentiam breviter dico. Supradicta duo tantum signa ad sepulchrum B. Hadelaugæ Virginis ostensa, etiamsi alia deessent, sufficere mihi videntur ad commonitionem fidelium, pro exhibenda sanctitati ejus congrua semper honorificentia totius infidelitatis ambiguitate remota.
48 Nedavno je također ista Djevica jednoga nemarnoga Brata opomenula na ustrajnost u molitvi kroz noćno viđenje: on je, premda nije bio iz obitelji vašega samostana, ipak zbog potrebe svoga siromaštva iz vaše darežljivosti primao potpore za vremeniti život. Ali kad je živio od milostinje siromaha Kristovih, a ipak u siromaštvu duha nije iskazivao dužnu pobožnost svoga služenja Darovatelju svih dobara, ova često već spomenuta Svetica ukazavši mu se u viđenju ukorila ga je govoreći: Zašto si pritisnut tromim snom i zanemaruješ vršenje molitvenih dužnosti koje treba obavljati za ono što te vremenito uzdržava? Kad ga je on ponizno raspitivao tko je uopće ona koja ga potiče na molitvu, Ja sam, reče, utemeljiteljica onoga mjesta od kojega se ti uzdržavaš: ja sam, kažem, ona o kojoj si često slušao, imenom Hadelauga, čijemu se pravu po Božjoj milosti s pravom pripisuju i samo mjesto i sve što pripada njemu. a Odavde se može nagađati da je pisac bio benediktinac. Ova povijest popravljenoga redovnika koja se ovdje pripovijeda napisana je od sv. Grgura u 2. knj. Dijalogā gl. 4, a navedena je također 15. siječnja u Životu sv. Maura gl. 2 br. 10 str. 1041., b Tako se čini da treba čitati. Rukopis je imao, uznemirivao., c Život sv. Ekvicija dat ćemo 7. ožujka iz Dijalogā sv. Grgura 1. knj. gl. 4, gdje se pripovijeda ova kazna za nepoštovanje prema njegovu grobu.
48 Nuper quoque eadem Virgo negligentem quemdam Fratrem ad orationis instantiam per visionem commonuit nocturnam: qui licet ex monasterii vestri non fuerit familia, pro necessitate tamen paupertatis suæ ex largitate vestra temporalis vitæ percipiebat stipendia. Sed cum ex eleemosynis pauperum Christi viveret, nec tamen in paupertate spiritus debitam bonorum omnium largitori servitutis suæ devotionem exhiberet, Sancta hæc saepe jam dicta per visionem ei apparens, redarguit eum dicens: Quid inerti sopore deprimeris, et pro eis, quæ temporaliter te sustentant, persolvenda orationum officia negligis? Quam cum ille humiliter percunctaretur, quenam ipsa esset, quæ ad orationem eum hortabatur; Ego sum, ait, loci illius fundatrix, unde tu sustentaris: ego sum, inquam, illa, de qua frequenter audisti, Hadelaugis nomine, cujus juri per Dei gratiam et locus ipse et omnia ad eum pertinentia recte ascribuntur. a Hinc conijcere licet, auctorem fuisse Benedictinum. Quæ hic narratur monachi emendati historia, scripta est a S. Gregorio lib. 2 Dial. cap. 4. relata etiam 15 Januarii in Vita S. Mauri cap. 2 num. 10 pag. 1041. — b Ita legendum videtur. MS. habebat, perturbabat. — c S. Equitii Vitam dabimus 7 Martii ex S. Gregorii Dual. lib. 1 cap. 4, ubi hæc punitio irreverentiæ erga ejus sepulchrum narratur.
Capitulum XII.
Capitulum XII.
Hvalospjev iz pjesme sažimanjem kreposti.
Laus cantici a recapitulatione virtutum.
Sjećate se, kćeri jeruzalemske, da sam vas na početku ovoga knjižuljka pozvao kao na milost nekoga novoga prizora, u kojemu sam obećao predstaviti izabranu Kristovu zaručnicu, blaženu Djevicu Hadelaugu, u odjeći pozlaćenoj, zaodjenutu raznolikošću. U izvršenju toga obećanja, premda se ne čini da sam dovoljno udovoljio sposobnosti onih koji iščekuju, ipak sam bio poslušan vlasti onih koji naređuju. Gle, naime, koliko sam mogao motriti u ovome prizoru, iznio sam vašemu sudu, znajući sasvim pouzdano da se ovo malo treba umnožiti budnim nastojanjem vašega svetoga razmatranja. Jer ako je mojim krmeljavim očima moglo tek toliko zasjati, koliko će tek sam Zaručnik, čijim ste prstenom zaslužile biti zaručene, otkriti vedrom pogledu vaših srdaca? Jer gdje je češća ljubav, ondje je zasigurno i čistije motrenje. Ako se, dakle, bilo iz onoga što sam ja mogao reći, bilo iz onoga što ste vi mogle šire promisliti, u božanskim hvalama rasplamtjelo raspoloženje vaše blaženosti, svi mi koji smo u ovome prizoru otvorili oči srca, svi koji smo slušajući pohvalu blažene Djevice priklonili uši slušanja, poslušajmo pouzdanost govora, štoviše, ujedinjenim glasovima i umovima dovršimo hvaleći hvalu one koju smo dosad hvalili, govoreći: Tko je ta što uzlazi iz pustinje, kao stupić dima od mirisa smirne i tamjana i svega praha apotekarskoga? Saževši, dakle, ukratko njezine kreposti, koje smo dosad šire razložili, promotrimo kako joj riječi ove pjesme odgovaraju prema tim istim krepostima. Raduje se, naime, u ovome naša Majka Crkva ako se ono što se o njoj općenito razumije posebno pripisuje njezinoj ljubljenoj kćeri. Tako se dive anđeoske Sile Djevici koja uzlazi, to jest napreduje u stupnjevima kreposti, jer, kako svjedoči autoritet svetih Otaca, Djevica se snagama s milošću trudi postići ono što Anđeo ima po naravi. Više se, dakle, Anđeo divi u Djevici dostojanstvu zasluge nego u samome sebi sreći naravi. Stoga mi krhki, pogođeni mnogo većim zaprepaštenjem od anđeoskoga divljenja, poželimo pridružiti svoje glasove govoreći: Tko je ta što uzlazi iz pustinje? Premda se u otajstvenom smislu kaže da je blažena Hadelauga napretkom u krepostima nadišla pustu, neprohodnu i bezvodnu zemlju, kojom se razumije ovaj svijet, ipak ništa ne brani da se i doslovno ovdje shvati ona pustinja koju je, kao što je gore rečeno, prva nastanila i u kojoj je zaslužila osnovati vaš samostan. Uzlazila je tada kroz ovu pustinju jer je ovdje često vršeći nastojanja redovničkoga života učvrstila korak duha na vrhuncu savršenstva. Ona, međutim, i danas uzlazi i nadalje ne prestaje uzlaziti ondje gdje se po njoj započeti glas svetoga redovništva promiče svakodnevnim napredovanjima, gdje se njezino ime uzdiže doličnim hvalama i gdje se spomen na nju ne napušta sve do svršetka svijeta. Kako je, pak, počela uzlaziti, jasno se naznačuje kad se odmah dodaje: Kao stupić dima. Pod stupićem, koji nema ni čvrstoće ni visine, pravo shvaćamo poniznost, u kojoj je prvi stupanj onima koji žele uzlaziti na visinu mudrosti. Tko je, naime, uistinu ponizan, ima golo pouzdanje jakosti, ali uz suzbijene težnje svake oholosti. U Bogu je, kaže, spasenje moje i slava moja. Bog je pomoćnik moj i nada moja u Bogu. Tu istu krepost i gore smo postavili kao prethodnicu u prizoru blažene Djevice. Valja zapaziti da se kaže kao stupić dima. A zašto se kaže stupić dima? Dim, iako nipošto nema sjaja, ponekad može imati dobar miris. Njezina je, dakle, poniznost slična dimu, to jest učinila se zemaljskom i prezrenom u očima nerazumnih, ali je Zaručniku pružila miomiris tolikoga mirisa da je mogla uistinu reći: Dok je Kralj bio na svom ležaju, moj je nard dao svoj miris. Odatle se iskazuje i blagost toga istoga dima kad se odmah dodaje: Od mirisa smirne i tamjana i svega praha apotekarskoga. Budući da je poniznost majka kreposti, ne može biti sama, nego je začinjena miomirisima tih istih kreposti koje su s njom povezane i iz nje proizašle, kako bi, premda se ljubiteljima sadašnjega života čini neuglednom, uvijek bila mirisna pred Bogom. Značajno se i po redu ovdje nagovješćuju neke posebne kreposti po imenovanim vrstama mirisa. Najprije se, naime, stavlja smirna, zatim tamjan, i možda je iz istoga razloga reda apotekarski prah posljednji. Potražimo, dakle, najprije općenito razumijevanje o ovima, a poslije posebno, koje treba prilagoditi ovoj blaženoj Djevici. Pod smirnom, koja se opire crvima i truleži, razumijeva se uzdržljivost ili mrtvljenje tijela, pod tamjanom, koji se pali u Božjoj žrtvi, revnost molitve, a pod apotekarskim prahom plod milostinja, koje se s pravom nazivaju prahom jer su nastale od zemaljske tvari, a apotekarskim jer daju najugodniji miris. Odatle je da se Korneliju, koji je ustrajavao u djelima milosrđa i u molitvi, govori po Anđelu: Molitve tvoje i milostinje tvoje uzišle su na spomen pred licem Božjim. Toliko o otajstvu, sada treba vidjeti razlog samoga reda. Da je uzdržljivost ili mrtvljenje tijela svojevrsna priprava ili, da tako kažem, prikladno oruđe za nesmetanu ustrajnost u molitvi, pokazuje Apostol, koji, govoreći o uspostavljanju odluke o djevičanstvu, kaže: Nadalje govorim na vašu korist, ne da vam bacim zamku, nego da bude ono što je dolično i što pruža mogućnost da bez smetnje molite Gospodina. A oženjenima kaže: Muž neka vrši dužnost prema ženi, slično neka čine i žene prema muževima. I nadalje, o postizanju slobode za molitvu, kaže: Ne uskraćujte se jedno drugomu, osim možda po dogovoru za neko vrijeme, da se posvetite molitvi. Dakle, smirna je prije tamjana, jer se po odluci uzdržljivosti dolazi do revnosti čiste molitve. A da su obje ove kreposti prije milostinja, uči očigledan razlog, budući da su one u nama, a one su izvan nas. Manje je, naime, svakomu častiti Gospodina od svoga imetka i od prvina svojih plodova, koji niču iz zemlje, nego od nutarnjih dobara, koja se iznose iz riznice srca. Jer i Kain, koji je bio od Zloga i ubio svoga brata, imao je običaj prinositi Gospodinu žrtvu od plodova zemlje. Ali zato što nije imao ploda ljubavi i pravednosti koji niče iz korijena srca, nije zaslužio obzir božanskoga udostojenja.
I pošto je ovo općenito unaprijed izneseno, vratimo se sada posebnom razumijevanju koje odgovara blaženoj Djevici Hadelaugi. Ona je doista najprije sa sebe raspršila dim smirne, čijom je čudesnom blagošću privukla sebi očaranoga Zaručnika i potaknula mlade djevojke na njegovu ljubav, kad mu je prinijela zavjet djevičanstva i obasjala sve vjernike primjerom svoje čistoće, kao da ispovijeda djelom koliko i glasom, govoreći: Ustadoh da otvorim svomu Dragogu, ruke moje prokapaše smirnom, i prsti moji napuniše se najodabranijom smirnom. I uistinu najodabranijom: jer i druge vjerne duše, čak i nakon pada tijela, oporavljajući se po pokori, nastoje u sebi obnoviti smirnu uzdržljivosti. Ali ovo je odabrana smirna, najodabranija smirna, gdje je radost zbog neraspadljivosti, a ne lijek nakon raspadljivosti. Znajući, pak, prema onomu što se kaže u knjizi Mudrosti, da ne može drukčije biti uzdržljiva ako joj Bog ne dade, i upravo je to bilo mudrost, znati čiji je taj dar, pristupila je Gospodinu i zamolila ga iz svega srca, što znači da je prinijela blag dim tamjana, i da bi ova žrtva ugodnoga mirisa postala trajna, izabrala je sebi u samoći mjesto prikladno za prinošenje žrtava molitava. Znala je, naime, da se ovo dvoje, to jest mrtvljenje tijela i molitva srca, mora uvijek vršiti nerazdvojivo, i da jedno bez drugoga koristi malo ili ništa. Jer ako tko mrtvi tijelo, ali propušta moliti, optužuje se za oholost, a ako se, zadovoljan samo molitvama, propusti mrtviti tijelo, osuđuje se krivnjom prijestupa, kako govori Gospodin: Zašto me zovete: Gospodine, Gospodine, a ne činite što govorim? Jedno drugomu, dakle, pomažu, dok je očito da se jedno bez drugoga odbacuje. A o apotekarskom prahu, to jest plodu milostinja, kolik je bio i jest, dostatno je svjedočanstvo vaše, o kćeri jeruzalemske, koje baštinikovskim pravom posjedujete njezino mjesto, koje je ona takvim vježbama prva posvetila, i imate svakodnevne utjehe sadašnjega života od dobročinstava njezine udijeljene velikodušnosti.
Meministis, filiæ Jerusalem, quod in principio hujus opusculi tamquam ad gratiam vos novi cujusdam invitaverim spectaculi; in quo electam Christi sponsam beatam Virginem Hadelaugam in vestitu deaurato, circumamictam varietate, præsentandam spopondi. In cujus promissionis executione etsi satis fecisse non videor exspectantium capacitati, imperantium tamen obediens fui auctoritati. Ecce enim quantum potui in hoc contemplari spectaculo, vestro proposui judicio, sciens pro certo, pauca hæc pervigili sanctæ meditationis vestræ multiplicanda studio. Si enim oculis lippientibus meis tantum sublucere potuit, quantum Dilectus ipse, cujus annulo subbarhari meruistis, sereno cordium vestrorum aspectui revelabit? Nam ubi frequentior dilectio, ibi nimirum est et purior contemplatio. Si ergo vel ex his, quæ a me vel dici, vel a vobis latius excogitari potuerunt, accensus est in divinis laudibus vestræ beatitudinis affectus; omnes quotquot in hoc spectaculo cordis oculos aperuimus, quotquot auscultando beatæ Virginis præconio aures audiendi adhibuimus, fidem dicendi audiamus: imo unitis vocibus ac mentibus, ipsius, quam hactenus laudavimus, laudem laudando consummemus, dicentes: Quæ est ista, quæ ascendit per desertum, sicut virgula fumi ex aromatibus myrrhæ et thuris et universi pulveris pigmentarii? Recapitulatis igitur breviter ejus virtutibus, quas huc usque latius digessimus, qualiter verba cantici hujus juxta easdem virtutes ei conveniant, attendamus. Gaudet enim in hoc Mater nostra Ecclesia, si quod de ipsa generaliter intelligitur, dilectæ filiæ suæ specialiter adscribatur. Mirantur ita Angelicæ Virtutes Virginem ascendentem, id est, in virtutum gradibus proficientem: quia sicut Sanctorum Patrum testatur auctoritas, hoc obtinere Virgo nititur viribus cum gratia, quod habet Angelus ex natura. Magis ergo miratur Angelus in Virgine meriti dignitatem, quam in semetipso naturæ felicitatem. Angelicæ itaque admirationi nos fragiles multo majori stupore perculsi, voces nostras adjungere optemus, dicentes: Quæ est ista, quæ ascendit per desertum? Licet terram desertam, inviam et inaquosam, qua mundus iste intelligitur, B. Hadelauga virtutum profectibus supergressa mystice dicatur, nil tamen obstat etiam ad litteram desertum illud hic accipi, quod, ut supra dictum est, primum incolere, et in quo vestrum fundare coenobium meruit. Ascendit tunc per hoc desertum, quia hic sæpe conversationis studia exercens, in perfectionis culmine fixit animi gressum. Hic tamen etiam hodie ascendit, ac deinceps ascendere non desinit, ubi inchoata per eam sanctæ religionis opinio quotidianis incrementis promovetur, ubi nomen ejus debitis laudibus attollitur, et memoriale ejus usque ad consummationem seculi non derelinquitur. Qualiter autem ascendere coeperit, aperte innuitur cum protinus subditur: Sicut virgula fumi. Per virgulam, quæ nec robur habet, nec altitudinem, recte accipimus humilitatem, in qua primus est gradus ascendere volentibus ad sapientiæ altitudinem. Qui enim vere est humilis, nudam habet fiduciam fortitudinis, sed depressis totius præsumptionis conatibus. In Deo, inquit, salutare meum et gloria mea. Deus auxilii mei et spes mea in Deo est. Eamdem virtutem etiam supra in spectaculo beatæ Virginis præviam constituimus. Id notandum, quasi virgula fumi dicitur. Et quare virgula fumi dicitur? Fumus cum nequaquam habeat splendorem, nonnumquam habere potest bonum odorem. Ejus itaque humilitas fumo C similis, id est, terra et despicabilis visa est insipsientium oculis; sed tanti odoris fragrantiam Dilecto exhibuit, ut vere dicere potuerit, Cum esset Rex in accubitu suo, nardus mea dedit odorem suum. Unde et ejusdem fumi suavitas exprimitur, cum protinus adjungitur: Ex aromatibus myrrhæ et thuris et universi pulveris pigmentarii. Quia mater virtutum est humilitas, non potest esse solitaria, sed cohærentium sibi et de se progenitarum earumdem virtutum pigmentis condita; ut licet præsentis vitæ amatoribus obscura videatur, semper tamen odorifera apud Deum inveniatur. Signanter autem et ordinate speciales quædam hic insinuantur virtutes per denominatas aromatum species. Primo enim myrrha, deinde ponitur thus, et fortasse pro eadem ordinis ratione pulvis pigmentarii est ultimus. Generalem itaque de his prius quæramus intelligentiam, postmodum vero speciale, huic beatæ Virgini coaptandam. Per myrrham, quæ vermibus et putredini resistit, continentia vel mortificatio carnis; per thus, quod in Dei sacrificio adoletur, studium orationis; per pulverem pigmentarium, fructus eleemosynarum intelligitur; quæ bene pulvis dicuntur, quia de terrena substantia fuunt; pigmentarii, quia suavissimum odorem reddunt. Hinc est quod Cornelio misericordiæ operibus et orationi insistenti ab Angelo dicitur: Orationes tuæ et eleemosynæ tuæ acceptæ sunt in conspectu Dei. Hoc de mysterio, nunc videnda ipsius ordinis ratio. Continentiam vel mortificationem carnis, præparationem quamdam, vel, ut ita dixerim, idoneum esse instrumentum ad expeditam orationis instantiam Apostolus ostendit; qui de instituendo virginitatis proposito loquens, dicit: Porro ad utilitatem vestram dico, non ut laqueum vobis injiciam, sed ut id, quod bonum est, et quod facultatem præbeat sine impedimento obsecrandi Domino. Et ad conjugatos: Uxori, inquit, vir debitum reddat, similiter uxoribus viri faciant. Et deinceps de consequenda orandi libertate: Nolite, inquit, fraudare invicem, nisi forte ex consensu ad tempus, ut vacetis orationi. Prior ergo myrrha thure; quia per continentiæ propositum, ad puræ orationis pervenitur studium. Utrasque vero has virtutes priores esse eleemosynis manifesta docet ratio, cum istæ intra nos, illæ vero sint extra nos. Minus quippe unicuique est honorare Dominum de sua substantia, et de primitiis frugum suarum, quæ ex terra gignuntur quam de bonis interioribus, quæ de cordis thesauro proferuntur. Nam et Cain, qui ex maligno erat, et occidit fratrem suum, de fructibus terræ sacrificium Domino offerre consueverat. Sed quia de radice cordis pullulantem F caritatis ac justitiæ non habuit fructum, divinæ dignationis non meruit respectum.
30 Et his generaliter præmissis, ad specialem intellectum B. Hadelaugæ Virgini congruentem nunc redeamus. Ipsa equidem primo myrrhæ fumum de se respersit, cujus mira suavitate delectatum sibi sponsum attraheret, et adolescentulas ad ejus amorem inicitaret, cum virginitatis ei votum obtulit, et fideles quosque suæ castitatis exemplo irradiavit, ac si tam opere quam voce profiteretur, dicens: Surrexi, ut aperirem Dilecto meo: manus meæ distillaverunt myrrham, et digiti mei pleni myrrha probatissima. Et vere probatissima: nam et aliæ fideles animæ, etiam post carnis lapsum, per poenitentiam resipiscentes in se myrrham reparare satagunt continentiæ. Sed ista est myrrha electa, myrrha probatissima ubi gaudium est de incorruptione, non remedium post corruptionem. Sciens autem juxta quod in libro Sapientiæ dicitur, quoniam aliter non posset esse continens, nisi Deus daret (et hoc ipsum erat sapientiæ, scire cujus esset hoc donum) adiit Dominum, et deprecata est illum ex totis præcordiis suis; quod est suavem obtulisse
Aobtulisse fumum thuris, et ut juge fieret hoc boni ordoris sacrificium, elegit sibi in solitudine locum offerendis precum hostiis opportunum. Noverat enim duo hæc, id est, mortificationem carnis et orationem cordis, inseparabiliter semper exercenda, et alterum sine altero, aut parum aut nihil prodesse. Nam si quis carnem mortificet, sed orare dissimulet, superbiæ arguitur: si autem solis tantum orationibus contentus carnem mortificare neglexerit, prævaricationis culpa condemnatur, dicente Domino, Quid vocatis me, Domine, Domine, et non facitis quæ dico? Alterutrum ergo sibi ista suffragantur, dum constet quod alterum sine altero reprobatur. De pulvere autem pigmentarii, id est, eleemosynarum fructu, quantus fuerit et sit, vestrum, o filiæ Jerusalem, testimonium sufficit, quæ locum ipsius, quem talibus illa exercitiis primum dedicavit, hæreditarium possidetis, et de collatis munificentiæ ejus beneficiis quotidiana præsentis vitæ solatia habetis.
Capitulum XIII.
Capitulum XIII.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.