Povijesni komentar.
§ I. Rođendan za nebo ove četvorice braće. Sv. Mel i Melho, biskupi ardaški.
Ovu četvoricu braće upisao je u Sarisburijski martirologij uz 6. veljače Richard Wytford, bilo zato što je tako našao u irskim kalendarima, bilo zato što je, budući da su rođeni od iste majke i podnijeli iste napore jednodušnom postojanošću, smatrao da ne treba da budu međusobno razdvojeni u svečanosti godišnjeg spomena. Njega slijedi u 2. svesku De Actis Sanctorum veteris Scotiae Ivan Colgan, i o Melu doduše te o Melhu iznosi i svjedočanstva drugih irskih martirologija, dok priznaje da se Mun od drugih bilježi uz 18. prosinca, a Riok uz kalende kolovoza, premda na drugom mjestu sumnja da se u mjesecu prosincu ne slavi neki drugi Mun, njegov bratić. Riječi pak Wytforda glase: U Irskoj blagdan sv. Mela, sv. Melka, sv. Munisa, biskupa, i sv. Rioka, opata: bila su ova četvorica braće, nećaci sv. Patrika po sestri sv. Darerci, svi čuveni po iznimnoj svetosti i velikim čudesima.
2 Onaj koji se u puku zove Mel ili Melus, gore se u 4. Životu sv. Brigite iz rukopisnog kodeksa Huga Wardaeusa, 1. knj., 1. pogl., br. 3 naziva Maol. A Colgan u Bilj. 9 uz taj isti Život radije kaže da se na latinskom kaže Maelum od Maol ili Mael (jer je izgovor obaju tih irskih diftonga isti). Mel se posvuda piše u djelima o sv. Patriku i kod drugih. A Melho, u puku Melchu, u navedenom Životu sv. Brigite naziva se Maolchu, u Metričkom br. 12 Melchon, posvuda kod Colgana Melchuo, a kod Wytforda Melke.
3 A da su oni rođeni od sestre sv. Patrika, očito je iz istih djela o sv. Patriku: jer redovnik Jocelin u 50. pogl. u Colganovu izdanju piše ovako: Darerca, posljednja od sestara, bila je majka svetih biskupa Mela, Rioka i Munisa, čijim se ocem nazivao Konis. Oni su slično u propovijedanju i na putu pratili bl. Patrika i na različitim mjestima dobili biskupsko dostojanstvo. Isto tako Vita tripartita istoga sveca, 2. knj., 21. pogl. kod istoga Colgana: Kad je sv. Patrik prešao iz Britanije u Irsku, biskup sv. Munis slijedio je njega i svoju braću po krvi, biskupa sv. Mela i sv. Rioka s Inisbofinne. Bili su to sinovi Konisa i Darerce, koja je bila sestra sv. Patrika, kako izvješćuju upravitelji crkava sv. Patrika. Da je njihov brat bio Melho,
A ili Melchuon, naznačuje se ondje u 26. pogl.: Pošavši sv. Patrik u južnu Tefiju, obratio je i krstio Manija, sina Nielova, brata kralja Laogarija. Ondje je na mjestu zvanom Ardachadh sagradio crkvu, koja je sve do ovog dana biskupsko sjedište, i postavio je za nju biskupa Mela, svoga nećaka po sestri, a s njime je ostavio biskupa Milchuona, rođenog brata istoga Mela.
B
4 Ardachadh je u grofoviji Longford, nedaleko od jezera Regit, biskupski grad: njime je poslije smrti sv. Mela upravljao sv. Melho, pošto je već ranije primio biskupski red, kao što je bilo u ono doba, bez dodijeljene određene katedre, nego kao bratu u svemu nerazdvojni pratitelj i pomoćnik; nigdje naime nisam pročitao da se on spominje a da se ujedno ne spominje sv. Mel. Možda je upravljao samostanom pod bratom, o čemu je riječ u Prvom životu sv. Brigite gore u 4. pogl., br. 26. Sveti biskupi Mel i Melchu pošli su sa sv. Brigitom u polje Tehtfe, jer su oni biskupi ondje imali velik samostan. Dio toga samostana, ili svakako kuću neposredno uz njega, nastanjivao je sv. Mel sa svojom tetkom po majci Lupitom, koja se možda brinula o njegovu kućanstvu. Ali zbog nekoga doduše jednostavnog, ali nepromišljenog čina ove potonje, zlobom je nekoga na oboje bačena sumnja na rodoskvrnuće. Sav taj događaj pripovijeda Jocelin u Životu sv. Patrika, 102. pogl.
C
6 Sv. Patrik je, ako bi stvar tako stajala, htio očiglednije ispitati: uputio je korake prema prebivalištu spomenutoga biskupa. Sv. Mel je smatrao da je bolje svoju nevinost dokazati znakom nego prisegom: orući zemlju na nekom brežuljku, ulovio je mnogo velikih riba raonikom na suhom, dok je i sam Patrik to gledao. Tako ulovljene prinio je Božjem svecu kao neko čudo, da u srcima onih koji to vide ne ostane nikakva sumnja, jer se takav znak ne događa obično onomu tko je kriv za rodoskvrnuće. I sestra sv. Patrika, skupivši haljinu u krilu, napunila ju je živim žeravinama, noseći ih dovoljno dugo i istresavši ih pred bratom bez ikakva znaka opekline ili ozljede, dokazala je da je nedužna.
7 Sv. Patrik, odobravajući nevinost dokazanu tako očiglednim znakovima, proglasio ih je čistima i slobodnima od krivnje, ali se ipak pobrinuo da javno proglasi ono što bi bilo korisno njima i mnogim drugima. Najprije je dakle, obrativši se biskupu, opomenuo da ore na zemlji, a ribari u vodi, da se ne bi činilo da iskušava svoga Gospodina, napokon da se ne bi usudio hvaliti kakvim čudom koje je u njemu učinjeno po Božjoj milosti. Napokon je svetac odredio da se muževi odvoje od žena i da se za oba spola sagrade odvojene zgrade i molitvena mjesta. Tako se doista, kako kaže isti Patrik, po njima ne bi hulilo ime Božje među narodima kojima su ga naviještali, niti bi se u takvu slučaju slabima pružila ikakva prilika za sablazan ili povod za ogovaranje. Ono što je dakle sv. Patrik proglasio i odredio, dao je da se obdržava.
8 Isto se pripovijeda u djelu Vita tripartita sv. Patrika, 2. knj., 29. pogl., gdje se ne kaže da je sv. Mel ulovio ribe dok je orao, nego da je na zemlji malo prije rasječenoj plugom i natopljenoj kišom počeo loviti ribu među brazdama i ulovio ribe, i to losose. I malo dalje: I za trajni spomen obaju, mjesto na kojem je sv. Mel prvi put učinio čudo naziva se u puku AN CHORA THIRIM, to jest Suhi ribnjak, a drugo AN MAOILTENE, to jest lutajući oganj. I zatim: I tako ih je sv. Patrik ostavio u različitim boravištima i mjestima, odvojene brdom koje se nalazi između njih. Mela je naime ostavio kod Ard-achadha na istoku, a sestru u Druimcheu na zapadu, dok se između oba mjesta nalazi brdo zvano Bri-leith. Nadalje, sv. Lupita, djevica, slavi se 27. rujna, a pokopana je, kako navodi Jakov Usserije u djelu De Britannicarum Ecclesiarum primordiis, str. 858, u Fearti, koja se nalazi u istočnom dijelu grada Armagha.
§ II. Prisnost sv. Mela i sv. Melha sa sv. Brigitom.
Velika je povezanost postojala između svetih biskupa Mela i Melha i djevice sv. Brigite: oni su naime još prije njezina rođenja po božanskoj objavi spoznali njezinu buduću svetost i zatim su je veoma unaprijedili. Tako Prvi život sv. Brigite, 1. pogl., br. 3. U one pak dane, po Božjem poticaju, dva sveta biskupa, dolazeći iz Britanije, uđoše u kuću Dubtahovu, od kojih se jedan zvao Mel, a drugi Melchu. I reče Mel Dubtahovoj ženi: Zašto si tužna? Porod tvoje sluškinje nadvisivat će tebe i tvoje sjeme. Ali ipak tu sluškinju ljubi kao svoje sinove, jer će njezin rod tvome sjemenu mnogo koristiti. Isto se navodi u 4. Životu, 1. pogl., br. 3, i s proširenjem u 3., br. 3.
10 Isti je zatim biskup sv. Mel podijelio sakrament svete potvrde najsvetijoj Djevici, kao što iz nekoga kalendara pripovijeda Colgan u Dodatku 3. uz Život sv. Patrika, 4. pogl., br. 7, te u 2. svesku uz 6. veljače u Životu sv. Mela, 6. pogl.
11 Ista je poslije Brigita, navršivši (kako se u puku predaje) četrnaest godina, povevši sa sobom tri djevojke, kao što se kaže u istom njezinu Prvom životu, 3. pogl., br. 16, otišla u krajeve Neillovih potomaka, k dvojici biskupa Melu i Melchu, koji su bili učenici sv. Patrika; i oni su stanovali u gradovima Meatha i imali su nekoga učenika po imenu Maccalle, koji reče Melu: Evo, vani su svete djevice koje žele primiti veo djevičanstva iz tvoje ruke. Tada ih je uveo pred biskupa, i dok ih je biskup Mel promatrao, odjednom se pojavi ognjeni stup iznad Brigitina tjemena. Kad su dakle izmoljene molitve, Brigita je prignute glave svojom rukom držala drvenu nogu oltara, i od toga časa ta noga ostaje zelena bez ikakve truleži i bez ikakva oštećenja zauvijek, a oko joj je ozdravilo dok je primala veo. Ostalih pak osam djevica primilo je veo zajedno sa sv. Brigitom. Opširno smo u Prolegomenima uz Život sv. Brigite, § 4, raspravili o tome od koga je i gdje ona primila veo, jer se neki noviji pisci protive već rečenomu.
12 Mela je svakako i svojim biskupom nazivala i štovala Brigita. U njezinu Prvom životu, 4. pogl., br. 24. A drugoga dana, pošto je završio vazmeni tjedan, reče sv. Brigita svojim djevojkama: Ako ponestane piva koje smo pripravile za vazmenu svečanost? Zabrinuta sam naime za našega biskupa Mela i za Kristove goste. Odgovoriše djevojke govoreći: Bog će poslati. I dok su to govorile, uđoše u kuću djevojke,
A djevojke, noseći na ramenima posudu punu vode, i dadoše je Brigiti da je blagoslovi na uobičajen način. A Brigita, misleći da je u posudi pivo, reče: Zahvaljujemo Bogu koji je dao ovo pivo našemu biskupu. I tako se ta voda pretvori u pivo i odmah postade nalik na najbolje vino. vodi je kad je boli oči da potraži liječnika,
ali na putu, puštenom krvlju, ozdravlja,
i odsada joj ne treba liječnik.
13 U isto vrijeme sv. Brigita bila je mučena bolovima u očima. Čuvši to, biskup Mel posla k njoj da dođe k njemu, kako bi oboje otišli potražiti liječnika koji bi je izliječio. Njemu Brigita reče: Tjelesni lijek neću tražiti, ali ipak ćemo učiniti ono što ti želiš. A dogodilo se dok su biskup Mel i Brigita putovali da potraže liječnika, da je sv. Brigita pala sa svojih kola u gazu neke rijeke i glava joj je ranjena kamenom, i krv je snažno tekla... Dogodilo se pak nakon ovoga da je onaj liječnik kojega su tražili naišao njima u susret na putu. Kad je on rukom dotaknuo glavu Djevice, reče: O Djevice, glavu ti je izliječio liječnik koji je mnogo bolji od mene: nije našao nikakvo mjesto iz kojega bi prolio krv. Uvijek traži onoga liječnika koji može od tebe odagnati bolest. Tada joj biskup reče: Nipošto te više neću poticati da tražiš vremenitog liječnika.
B
14 Poslije toga pak sveti biskupi Mel i Melchu pošli su sa sv. Brigitom u polje Tehtfe, jer su oni biskupi ondje imali velik samostan. Dok je pak Svetica sa svojima ondje boravila, jednoga dana kralj Tehtfea bio je nedaleko od njih na gozbi, i neki seljak pristupi da sa kraljeva stola uzme neku skupocjenu posudu, čudesne izrade i dragocjene tvari, a ta se posuda kod starih zvala Septiformis calix. Ta pak posuda ispade iz ruke seljaka i razbi se. Tada razljućeni kralj zapovjedi da ga svežu kako bi bio pogubljen. Čuvši to, biskup Mel ode da zamoli za jadnika. Ali kralj ga ne pusti. Tada Mel, noseći ulomke razbijene posude, dođe k sv. Brigiti, i ona zamoli Boga, i posuda bi obnovljena i ponovno cijela, i jadnik bi oslobođen.
Mel se zauzima za optuženika, uzalud, kojega Brigita čudom oslobađa:
vode je k sv. Patriku.
C 13 Ondje, u 3. pogl., br. 34. Tada sveti biskupi Mel i Melchu rekoše sv. Brigiti: Želiš li poći s nama u polje Breg da pozdraviš sv. Patrika? Brigita odgovori: Ja ionako želim njega, da me blagoslovi. Tada krenuše na put sveti biskupi i Brigita. Pridružio im se neki klerik koji je imao veliku obitelj i krave i kola i mnogo prtljage, dok su išli u polje Breg, ali biskupi nisu htjeli, da im ne bi usporio put zbog mnoštva njihove stoke i tereta. I reče im Brigita: Idite vi pred nama. Jer i ja ću ostati i suosjećat ću s ovima itd. Nadalje, oni su žurili na sabor, kao što je očito iz onoga što slijedi, gdje se raspravljalo o parnici biskupa sv. Brona.
16 Isti je sv. Mel zapisao djela svoga ujaka sv. Patrika. Tako Jocelin, 186. pogl., kod Colgana, a navodi ga Usserije, 27. pogl., str. 816. O onomu što je čudesno učinio na svijetu navode se napisane knjižice ili rasprave u broju od šezdeset i šest, od kojih je najveći dio propao u požaru za vladavine Gurmunda i Turgesija. Ipak se nalaze četiri kodeksa o njegovim krepostima i čudesima, napisana dijelom na latinskom, a dijelom na irskom, za koje se navodi da su ih u različita vremena napisala četiri njegova učenika, to jest bl. Benignus, njegov nasljednik, i biskup sv. Mel, i biskup sv. Luman, njegov nećak, i sv. Patrik, njegov posinak, koji je, vrativši se nakon smrti svoga strica u Britaniju, preminuo i bio časno pokopan u crkvi u Glastonburyju. Mela navodi isti Jocelin, 3. pogl. Dostatno je dakle spomenuti čudo, kaže on, za koje biskup sv. Mel svjedoči da ga je više puta vidio.
17 Čini se pak da je Mel napisao Djela dok je Patrik još bio živ, ako je istinito ono što donosi Usserije u Chronologicus index uz godinu 488. Te je godine, kao što pokazuju Ulsterski anali, umro sv. Mel, prvi biskup ardaški. A Patrik je preminuo tek godine 492. Vjerojatno je da je sv. Melho nakon Melove smrti preuzeo ardašku stolicu, ali o njemu dalje ništa nismo pronašli.
§ III. Sv. Munis, biskup fornaški.
Brat Mela i Melha, Munis, i sam sin Darerkin i Konisov, prateći sa svojom braćom (kako je rečeno u § 1) svoga ujaka sv. Patrika u Irsku, vrlo se dugo držao uz njega. O njemu pisac djela Vita tripartita sv. Patrika, 2. knj., 23. pogl. Pošto su pristali u Irskoj, sv. Munis ostavi svoj štap, naslonjen na neki grm, na mjestu na kojem su se zadržali, i nije ga se sjetio dok nisu stigli na udaljeno mjesto. Ondje se pak pred svetim biskupom tuži da je izgubio štap. A Patrik ga, blago ga opominjući da se uzda u Gospodina, reče da je to štap Božjega sluge, koji je moćan i (kada je korisno) uvijek spreman priteći u pomoć u nevoljama svojih slugu. Jedva su završili takve riječi, kad gle, ugledaše štap kako leži na drugom grmu i tu je. Tada i sveti biskup reče: Zamijenimo štapove, ja neka imam tvoj, a ti drži moj. I tako bi učinjeno. I taj se štap ubraja među relikvije koje se čuvaju u Fornagi kod sv. Munisa.
19 Kad je sv. Patrik bio na brdu Cruachanaigle, zbog nekoga je savjetovanja poslao sv. Munisa pred lice rimskoga biskupa, koji mu je dao i svete relikvije. Kaže se da se to poslanstvo dogodilo trideset godina prije nego što se rodio sv. Keran, sin obrtnika, a on se rodio godine 466., kao što u Chronologicus index navodi Usserije, i kao što ćemo reći uz njegov Život 9. ili 29. rujna: dakle godine 486. ili 485. otputovao je Munis u Rim, dok je na čelu Crkve bio sv. Feliks. Ipak u Životu Kjeranovu, koji imamo napisan neuko i nemarno, ne spominje se ni gubavac (kao ovdje uskoro) ni relikvije, i kaže se da mu je sv. Patrik prorekao pedeset godina prije nego što se rodio, odakle bi slijedilo da se to dogodilo godine 466., dok je u Rimu stolovao sv. Hilar.
20 Dok je Munis bio na putu, umro je u Irskoj neki gubavac, pitomac sv. Patrika, čija je svetost Munisu po povratku očitovana nebeskim znakovima. Tu smrt kratko sažima pisac djela Vita tripartita sv. Patrika, 2. knj., 24. pogl.: Dogodila se neka prilika zbog koje su sv. Patrik, koji je bio u pokrajini Umhall, i njegov gubavac bili međusobno odvojeni. A gubavac se uputi na mjesto na kojem je danas Cluainmhuenoisia. Ondje nađe neko izdubljeno stablo i dvije njegove grane pružene od jednoga korijena prema istoku, i među njima se i sam nastanio. Dok je ondje bio, dođe k njemu netko, i on ga upita je li Kristov vjernik. A on odgovori da je kršćanin. Tada gubavac ponizno zamoli od njega da mu donese svežanj iščupan iz korijena od obližnjih sita i u čistoj posudi zagrabljene vode s izvora koji će ondje uskoro izbiti. On izvrši zapovijedi. Ponovno gubavac zamoli da mu donese oruđe za kopanje zemlje, kako bi ondje pokopao njegovo tijelo, što je drugi pobožno i učinio. I taj je gubavac prvi koji je pokopan pod tlom Cluana.
21 Jocelin, 113. pogl., ovako pripovijeda uzrok udaljavanja od sv. Patrika i kako je beživotno tijelo očišćeno od gube: Sv. Patrik, vođen svetim običajem, zadržavao je uza se nekoga gubavca, kojemu je s velikom pobožnošću posluživao sve što je potrebno za Krista, vlastitim je rukama prao rane, obično je svakoga od njih okrepljivao prikladnom hranom.
Bio je živ. Gubavac je naime, potpuno izgubivši tjelesno zdravlje, nastojao na sve načine bdjeti nad spasenjem duše, neprestano se posvećivati molitvi i u svemu uvijek zahvaljivati Bogu. A kad je, izmučen gubavom krastom, zadavao neugodan miris onima koji su boravili s njime, bojao se da ne bi bio na grozotu ostalima te se potajno i ponizno povukao iz društva ostalih i samotno živio sa sobom u nekome izdubljenom stablu koje je slučajno pronašao. I malo poslije: Pošavši dakle na glas onoga koji moli, ili radije zaklinje, na mjesto, čovjek iščupa sit, i odmah izbi bistri izvor, a svežanj od sita donese gubavcu i izvijesti što se dogodilo o izbijanju novoga izvora. On zahvali i iskaže hvalu Bogu, zatim reče čovjeku: Znaj, predragi brate, da te je Gospodin naš Isus Krist doveo ovamo da u vodi toga izvora opereš moje tijelo i pokopaš ga na tome mjestu. Rekavši to, podigavši oči i ruke k nebu, izdahnu, a spomenuti čovjek opra njegovo tijelo u izvoru i, ne vidjevši na njemu nikakva traga gube nego našavši ga posve ugodna, ondje ga pokopa i ode.
22 Nastavlja isti Jocelin: Pošto je prošlo nekoliko dana, sv. Munis, pobožni nositelj mnogih relikvija svetaca, vraćao se iz Rima i, prisiljen nuždom, noćio je na spomenutom mjestu. A u noćnoj tišini vidio je da veliko svjetlo obasjava to mjesto i čuo je anđele kako pjevajući vrše stražu do jutra oko groba pokopanoga. Sve je to ispripovjedio sv. Patriku, rekavši da želi prenijeti to sveto tijelo s toga pustoga mjesta. Sv. Patrik je zabranio da se to učini, prorekavši da će ondje stanovati neki sin života, još nerođen, imenom Kjeran, koji će to mjesto ispuniti sjajnim mnoštvom svetaca i to sveto tijelo uzvisiti velikom čašću. Ono što je naime prorekao, s vremenom se dogodilo. Nalazi se naime to mjesto između Meatha i Connachta, na kojem je smješten grad Clonmacnoise, u kojem se danas nalazi biskupska stolica.
23 Drugo čudo spominje pisac djela Vita tripartita, 2. knj., 25. pogl., koje se dogodilo sv. Munisu na tom mjestu Cluain-mic-nois. Naime, kad je ondje htio prenoćiti, položio je svoju škrinjicu sa zatvorenim relikvijama u šuplje udubljenje obližnjega stabla, koje je, kako se čini, stablo obujmilo i, obrasavši korom, odbacivši svaku šupljinu, ujutro je nađeno sa svih strana zatvoreno. Zapanjeni čudnovatošću novoga čuda, hvataju sjekire i druga željezna oruđa i uzaludnim trudom pokušavaju rasjeći stablo. A kad su, umorni, ništa nisu postigli, ispripovjedili su sv. Patriku što se dogodilo. Patrik im reče: Postoji neki sin života, još nerođen, kojemu će te relikvije trebati, naime sv. Kjeran, kovačev sin, kojemu su po posebnoj naklonosti Božje providnosti tako sačuvane i zato ih treba ostaviti.
24 Spomenuti sv. Munis (kaže isti Jocelin, 114. pogl.), vrativši se iz Rima, zasićen od umora dugoga putovanja uporabom daljnjega putovanja, molio je sv. Patrika da mu, kao što je svojoj braći koja imaju crkve pribavio mir, tako i njemu osigura mjesto boravka prikladno za kontemplaciju. Sveti je dakle Patrik, znajući da će on, premda ljubitelj nutarnjega mira, ipak koristiti spasenju mnogih, ponudio njemu prikladno i najbolje mjesto, rekavši: Evo brežuljka, evo doline, sagradi i nastani ondje gdje se više svidi tvojim očima. Ali znaj ono: ako budeš stanovao u dolini, moći ćeš privesti Gospodinu više duša, a ako ostaneš na brežuljku, steći ćeš manje, zbog ispraznosti i ugodnosti koje se pružaju očima i drugih razloga i mnogih slučajeva. Unaprijed opomenut i utvrđen od Duha Svetoga, kaže se da je Munis odgovorio sv. Patriku: Ne tužim se na brežuljak ni na dolinu, nego na obližnje jezero, jer se ondje nalazi kraljevsko boravište. Česta će naime okupljanja dvorjana i drugih svjetovnjaka biti meni mučna i unijet će smetnje u subotu moga uma. Hrabreći ga, sv. Patrik je ustvrdio da će Bogu biti lako izliječiti ovu nevolju, i, povukavši se malo, izlio je pred Bogom pobožne i djelotvorne molitve. Sljedeće je dakle noći to jezero, zajedno s nastambama i onima koji su u njemu stanovali, Gospodin premjestio tako daleko da njegov sluga nije trpio nikakvu neugodu niti opterećenje od njega.
25 Sveti je naime Munis, ostavši ondje, sagradio crkvu, kojoj je sv. Patrik dao od relikvija svetih apostola Petra i Pavla i vrlo mnogih drugih svetaca, te neke znakove časti potrebne za crkvenu službu. On je poslije, premda nevoljko, kad su mu se kreposti proslavile, uzdignut na vrhunac biskupske službe, sjajeći i mnogim znakovima, napokon preselio Gospodinu. Toliko ondje. A Fornagia, ili, kako se kaže u djelu Vita tripartita sv. Patrika, 2. knj., 2. pogl., Forgnuidhe, nalazi se u pokrajini Cuirene, u sjevernom dijelu Meatha, na južnoj obali rijeke Ethne.
§ IV. Sv. Riok, opat inisbovindski i biskup.
Četvrti od ove svete braće bio je sv. Riok, koji se slavi u Inisbovindeu, ili na otoku bijele junice. Nadalje, bila su dva otoka istoga imena kod Iraca: jedan koji je na zapadnoj strani daleko odvojen od Irske, kako piše Beda, 4. knj., 4. pogl., a iz njega Usserije, str. 825, te spominje Camden u opisu grofovije Galway, a drugi na jezeru Rigio ili Regit rijeke Shannon, između Meatha i Connachta. Na onom je samostan utemeljio sv. Kolman, biskup Lindisfarna, kako izvješćuje Beda na navedenom mjestu, ali dvjesto godina nakon Rioka. Ipak Usserije smatra da je njegov samostan postojao na istom otoku. Colgan na ovom na Rigiju, što je daleko vjerojatnije.
27 Malo nalazimo zapisano o ovome svetom čovjeku. Ono jedno spominju, da je bio obdaren iznimnim dostojanstvom lica i cijeloga tijela. Tako Jocelin u Životu sv. Patrika, 84. pogl. Bio je neki od irskih velikaša, po imenu Eugenije, koji se dugo opirao Patriku kad mu je propovijedao, ali, napokon opkoljen i stisnut razlogom žive i djelotvorne riječi te uvjeren neoborivim znakovima, povjerovao je i, opran u kupelji spasonosne vode, zaslužio obnoviti se u Kristu. Bio je taj bogat i moćan u kraljevstvu, ali po licu i držanju udova nakazniji od svih koji su bili podvrgnuti njegovoj vlasti. Ovaj se, više puta se potuživši sv. Patriku na svoju nakaznost, molio njemu da po zasluzi njegovih molitava ukloni strahotu svoga maskolikog lica, kako bi tako mogao iskusiti svemoć svoga Boga, u kojega vjeruje sav narod. Jednom zgodom sv. Patrik, potaknut molbama čovjeka koji se tako sramio i stidio samoga sebe, raspitivao se od njega po čijem bi liku želio da se preobrazi. A on, osvrnuvši se na sve koji su stajali uokolo, izabrao je ponajprije lik Rioka crkvenjaka, čuvara knjiga sv. Patrika. Bio je taj rodom Britanac, po činu tada đakon, krvni srodnik svetoga biskupa, krasna izgleda pred ljudskim sinovima koji su živjeli u tim krajevima. Bio je ipak čovjek najsvetijega života, tako da je mogao iz uvjerenja reći ono Psalmistovo: Gospodine, u svojoj si sili dao snagu mojoj ljepoti. A sveti je Patrik učinio da oni u jednoj postelji pod jednim pokrivačem usnu, i stojeći nad njima podigao je čiste ruke u molitvi. Čudesna i vrlo neobična stvar. Kad su, otresavši san, ustali s ležaja, na licu nijednoga nije se pojavila nikakva razlika, razdvajala ih je samo tonzura. Sve je dakle koji su to prepoznali pogodilo divljenje, ali je one koji su to čudo iskusili na sebi ispunila obilnija radost u grudima.
Ps 20, 8 molitvama sv. Patrika, sličnim učinkom.
28 Isto se pripovijeda u 4. Životu sv. Patrika kod Colgana, 71. pogl., i u djelu Vita tripartita, 2. knj., 116. pogl., da ne bi ujedno
A ujedno po kojem je načinu isti Eugenije, po blagoslovu sv. Patrika, zadobio viši tjelesni rast. Bio je pak tada poodmakle dobi taj Eugenije, sin Nellov, jer je već bio otac mnoge djece, od kojih ga je Muredah potaknuo da prigrli Kristovu vjeru, kako se pripovijeda u navedenom djelu Vita tripartita, 2. knj., 2. pogl. (Wait: in Latin it says "lib. 2 cap. 114" - let's fix that typo in HR: 114. pogl.) A sv. Patrik mu je bio toliko blizak da je Konallu, sinu Enda Cromija, unuku Amalgadija, kralja Connachta, koji je prijevarom svoga strica Engusa bio isključen od pristupa na dvor u Tari kako ne bi mogao zastupati očevu stvar pred kraljem Laogarijem i Eugenijem protiv suparnika u kraljevstvu, sveti čovjek propisao ovako: Uđi sada otvorenim vratima k Eugeniju, sinu Neillovu, mome vjernom prijatelju, koji će ti pomoći, i potajno ćeš uzeti prsten s njegova prsta, što je znak među nama uvijek. A Eugenije, opazivši to, upitao je što je po volji sv. Patriku. Tako u 2. knj. djela Vita tripartita, 78. pogl. Ali o sv. Rioku nismo doznali ništa drugo.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.