Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 29. siječnja

O sv. Gildi Mudrom, opatu u Armoričkoj Britaniji

DE S. GILDA SAPIENTE, ABBATE IN BRITANNIA ARMORICA

Sadržaj (12)
  1. § 1. Doba sv. Gilde Mudroga.
  2. § II. Ima li više Gilda? Njihovi spisi.
  3. § III. Gilda jedan jedini u Galiji, i to Britanac.
  4. § IV. Život sv. Gilde, tko ga je napisao.
  5. § V. Spomen sv. Gilde u svetim kalendarima i drugdje.
  6. Običaji u mladosti. Svećeništvo, revnost za duše.
  7. Dolazak u armorikansku Britaniju. Kreposti. Podignuti samostan.
  8. Uskrsnuće žene odavno umrle.
  9. Preminuće. Potonuće i pronalazak relikvija.
  10. Samostan sv. Gilde opustošen i obnovljen. Relikvije prenesene.
  11. POGLAVLJE VII. Čudesa učinjena u piščevo doba.
  12. Život i smrt sv. Gingurijana i Gulstana, laika samostana sv. Gilde.

Običaji u mladosti. Svećeništvo, revnost za duše.

Sveti je, dakle, Gilda, pošto je nekoliko godina boravio u nauku bl. Hilduta i bio od njega u svjetovnim, koliko je prilika dopuštala, kao i u božanskim pismima, što mu je god bilo povjereno od božanske dobrote, najbolje poučen, oprostivši se od pobožnog učitelja i poštovanja vrijednih školskih drugova, otišao u a Irenu, da kao znatiželjni istraživač potraži mišljenja i drugih učitelja u filozofskim i božanskim spisima. Dakle, pošto je proputovao škole mnogih učitelja i, kao najrazboritija pčela, sabrao sokove različitih cvjetova, pohranio ih je u košnicu majke Crkve: da u prikladno vrijeme izlije medenosne riječi Evanđelja radi obraćanja naroda na nebeske radosti, i da kao dobar sluga svome Gospodaru s dobitkom vrati talenat koji mu je bio povjeren.

7 Slijedeći, dakle, apostolsku izreku da ne bi, dok drugima propovijeda, sam bio nađen odbačenim, kažnjavao je svoje tijelo postovima i bdjenjima, provodeći noći u molitvama, stojeći bez ikakve pomoći potpore. Od petnaeste godine svoje dobi, kroz cijelo razdoblje sadašnjega života u kojem je živio na ovome svijetu, sve do posljednjega dana svoga poziva od Gospodina, triput je, kako smo saznali iz istinita izvješća, u tjednu uzimao sasvim oskudnu tjelesnu hranub. Može, pak, svaki razborit čovjek o njemu bez ikakve sumnje potvrditi da, premda mu je nedostajao mač progonitelja, ipak nije izgubio palmu mučeništva. Jer dok je tjelesno tijelo mučio čestim postovima i dugim bdjenjima, dok se dan i noć opirao manama i ustrajući u molitvama, dok se borio protiv đavoljih napasti i mučio samoga sebe suprotstavljajući se užicima svoga tijela, što se drugo o njemu može reći nego da je podnio dugo mučeništvo? Jer i sam je sebi bio progonitelj, i progonstva koja su mu bila nanesena strpljivo je podnosio za Krista.

8 Kad je, dakle, bio uzdignut na svete redove i vršio službu prezbitera, čuvši da se narodi kojic nastanjuju sjeverni kraj otoka Britanije još drže u poganskoj zabludi, te da ni oni koji su se među njima činili kršćanima nisu katolici, nego se zapliću u različite prijevare krivovjeraca, uzevši prema apostolskoj zapovijedi bojnu opremu Božju da bi se mogao oduprijeti u zli dan i u svemu stajati savršen, uzdajući se u Kristovu pomoć, počeo je onamo odlaziti. Stojeći, pak, opasanih bokova duha, među poganima i krivovjercima, obučen u oklop pravednosti i obujmljenih nogu u pripravnosti Evanđelja mira, u svim je pogiblima uzimao štit vjere kojim je mogao ugasiti sve strijele najopakijih zloduha, te kacigu spasenja i mač duha, a to je riječ Božja. Tim, dakle, oružjem naoružan Gilda, preslavni Kristov vojnik, propovijedao je Kristovo ime poganima, pokazujući mnogim dokazima iz božanskoga zakona da je ništa ono što oni štuju. Krivovjerce je, pak, suprotstavljajući riječ spasenja, doveo na put istine, odvraćajući ih i od svih zabluda. Jer toliku mu je milost dao naš Gospodin Isus Krist i u ozdravljenjima da su se po njegovim molitvama slijepima otvarale oči, gluhima se vraćao sluh, a hromima i nemoćnima korak, opsjednuti su se liječili, gubavci su se čistili i svi su se bolesnici ozdravljali. Išao je, dakle, najblaženiji Gilda propovijedajući Kristovo Evanđelje, naučavajući pravu vjeru po svim pokrajinama i obraćajući svoj narod na pravu i katoličku vjeru.

9 Dok je bl. Gilda činio ovo i tome slično, sav je narod sjevernoga kraja počeo sa svih strana stjecati na nauk njegova propovijedanja, kako bi, napustivši pogansku zabludu i primivši njegovu opomenu o vjeri u sveto Trojstvo, bio smješten u krilo svete majke Crkve, da se zove Kristovom zaručnicom i pokaže da to jest. Uništavali su se, dakle, idoli sa svojim hramovima od onih koji su ih načinili, a crkve su se gradile na prikladnim mjestima. Krstili su se plemeniti muževi sa ženama, sinovima i obiteljima. Kad je, pak, bl. Gilda vidio da posvuda niče plodan porod kršćanstva i svete vjere, ispunjen neiskazivom radošću, ovako je rekao Gospodinu: Zahvaljujem ti, Gospodine Isuse Kriste, što si se milostivo udostojao prosvijetliti ovaj narod koji je dugo lutao, milošću svoga svetoga imena, i učinio da dođe do spoznaje tebe; i mi koji smo do sada nesretni i tupi lutali u sjeni smrti, napokon nas je obasjalo svjetlo tvoje pravednosti i trajni mir već vlada u nama.

10 Čuvši, pak, bl.d Brigida, koja je u to vrijeme bila znamenita boraveći na irskom otoku i upravljala samostanome djevica kao opatica, preslavna djevica, za glas o bl. Gildi, poslala je k njemu glasnika s molbenim riječima govoreći: Zdravo, sveti Oče, i uvijek budi snažan u Gospodinu. Zaklinjem te da se udostojiš poslati mi kakav znak svoje svetosti, kako bi kod nas uvijek trajno živio spomen na tebe. Tada je sv. Gilda, primivši poslanstvo svete djevice, vlastitim rukama načinio kalup lijevanim radom i izradio zvonce prema njezinoj molbi, te ga je poslao po glasniku kojega je bio poslao. Ona ga je radosno primila i kao nebeski dar koji joj je od njega poslan dragovoljno prihvatila.

11 U to je vrijeme cijelom Irskom vladao kralj Ammericus, koji je i sam poslao k bl. Gildi moleći da dođe k njemu, obećavajući da će se u svemu pokoravati njegovim naucima ako dođe i obnovi crkveni red u njegovu kraljevstvu, jer su gotovo svi na samom otoku napustili katoličku vjeru. Kad je, dakle, to čuo Gilda, najblaženiji Kristov vojnik, naoružan nebeskim oružjem, uputio se u Irsku da propovijeda Krista.

12 Dogodilo se, pak, jednoga dana, dok je išao prema kraljevu dvoru, da mu je u susret došao neki uzeti čovjek, kojega su njegovi roditelji vukli naokolo tražeći hranu od stanovnika zemlje. Vidjevši ga bl. Gilda, sažalivši se nad njim, prignuo je koljena i izlio molitvu Gospodinu za njega, te pristupivši kolima nesretnika rekao: U ime Gospodina našega Isusa Krista, ustani uspravno na svoje noge i od Gospodina primi prijašnje zdravlje. On je ubrzo, povrativši tjelesne snage, ozdravio te povikavši jakim glasom počeo veličati ime Gospodnje i svetomu mužu iskazivati veličanstvene hvale, govoreći da će ići s njime kamo god poželi. Svetac to nije podnio, nego mu reče: Gledaj da ne ideš sa mnom, nego se vrati kući i ne prestaj hvaliti Gospodinovo milosrđe koje te vratilo zdravlju. Ali on je sve više i više provaljivao u hvalu njemu i svima koje je susretao govorio, kazujući: Dođite svi koji dolazite i vidite svetoga Božjega čovjeka koji mi je vratio zdravlje tijela i duše. Tada sv. Gilda, ne želeći podnositi toliku naklonost i pljesak puka, odmah je otišao od njih i udaljio se potajno da ne bi bio prepoznat te se sakrio.

13 Nakon nekoliko, pak, dana, pronađen od nekih plemenitih muževa koji su mu nekoć bili poznati, doveden je pred kralja Ammerica. Kad ga je ugledao, mnogim ga je molbama preklinjao i nudeći mnoge darove tražio da ostane kod njega i, kao što mu je prije poručio, obnovi crkveni red u toj pokrajini, jer su svi od najvećega do najmanjega posvef izgubili katoličku vjeru. Tada je sv. Gilda, naoružan štitom jakosti i kacigom spasenja, obišao sve krajeve Iraca i obnovio crkve, poučio sav kler u katoličkoj vjeri da štuju sveto Trojstvo, izliječio narode teško ranjene ugrizima krivovjeraca i daleko od njih odbio krivovjerne prijevare zajedno s njihovim začetnicima. I dok je već nicala u krilu svete majke Crkve žetva mnoštva vjernika i dok su bili iščupani trnovi krivovjeraca, zemlja dugo neplodna, oplođena rosom nebeske milosti, donosi milije plodove na spoznaju nebeskoga poziva. Jer kako je rasla katolička vjera, pokrajina se radovala što je zavrijedila takva zaštitnika.

14 Mnogo je samostana zatim blaženi muž sagradio na istom otoku, odgajajući u njima ne malen broj sinova plemića i oblikujući ih pravilom redovničke stege. I da bi mogao Bogu prinijeti više učenika, već postavši redovnik, okupio je sa sobom redovnike, kako od plemića tako i od siromaha, maloljetnika i siročadi, a također je milosrdno oslobodio i zarobljenike zapletene u tiransko ropstvo pogana, te se kao dobar pastir pobrinuo da Gospodinu radosno vrati talente koji su mu bili povjereni, vjerno udvostručene. Napokon je svu pokrajinu Iraca i Engleza, kao i stranih naroda, poučio svojim primjerom i obrazovao svojim govorom. Njihovi narodi i pučanstva njegova djela i kreposti sve do današnjega dana posvuda časno štuju. (R:d Morlaix dodaje da mu je dan nadimak Aquarius jer nije pio ništa osim vode, ali drugi to pripisuju sv. Davidu iz St David'sa.) (R:c Morlaix piše da je propovijedao južnim narodima Cornwalla.) (R:d Djevica sv. Brigida slavi se 1. veljače, a preminula je početkom vladavine Justina Starijega, kad Gilda još nije imao ni 30 godina.) (R:e U gradiću Kildareu, u pokrajini Leinster.) (R:f Bio je to, doduše, okrutan narod, naviknut na ratove, pokolje i razbojstva, pa je lako mogla neka pokrajina otpasti od pravila katoličke vjere i crkvene stege, osobito pritisnuta nemoćnom vlašću kakva tiranina. Ali da je otpao sav otok, nipošto nije vjerojatno, budući da su još živjeli mnogi učenici sv. Patrika; niti je Ammericus, ili Ammir, stekao vrhovnu vlast nad Irskom (ukoliko su se monarsima mogli zvati oni koji su se ugledom isticali među ostalim kraljevima toga otoka, sami po vlastitu pravu gospodari kakve posebne pokrajine) osim nakon godine 860., kad je Gilda već bio vrlo star, i zadržao ju je kratko vrijeme. Možda se pod tim razumije njegovo posebno kraljevstvo, koje je pisac, nedovoljno upućen da je kod toga naroda istodobno znalo vladati više njih, protumačio kao cijelu Irsku. Murchertach je krajem vremena sv. Brigide držao vlast, a njega su naslijedili Tuathal, Diarmait, Domnall i Fergus, Eochaid, Ammir itd.)

a Čini se da se pod tim razumije Irska, koja se kod drugih naziva Ierne i Iris, a kod naših se i dalje naziva Ireland. Ona je tada cvala pod učenicima sv. Patrika slavom svetosti i učenosti. I sami Englezi, primivši Kristovu vjeru, često su odlazili u Irsku radi nauka.

Dolazak u armorikansku Britaniju. Kreposti. Podignuti samostan.

Napustivši, dakle, nakon ovoga Irsku i Britaniju, i ostavljen. a... ljepote, jedni su ga nastojali uhvatiti, a drugi ubiti. Kad je vidio da mu se oni približavaju, zazvavši Kristovo ime, odmah je Božjom voljom učinio da im se noge prilepe za zemlju i da oni sami ukoče poput kamenja, te se udaljivši od njih držao započetoga puta. Kad se pak daleko udaljio od njih, okrenuvši se unatrag, podigao je ruku i oslobodio ih; a oni, oslobođeni, dali su se u bijeg i nikoga poslije u tim krajevima nisu ozlijedili.

U armorikanskoj Britaniji živi kao samotnjak,b cd e podiže samostan.

16 Zatim, kad je nakanio vratiti se u svoju domovinu, nije dopustio Bog, koji je htio među nama veličati svoje milosrđe. Naime, kad je po Božjoj zapovijedi stigao ub Armoriku, nekoć pokrajinu Galije, a tada su je Britanci, koji su je posjedovali, nazivalic Letavia, primljen je od njih časno i s velikom radošću. On je pak, izbjegavajući svjetovne i prolazne počasti, više želio voditi kontemplativni život. A u to je vrijeme bila slaba moć kraljeva i franačkoga kraljevstva. Naime,d Hilderik, Merovejev sin, odan poganskoj zabludi, vladao je nad Francima, što iz djela starih može spoznati razborit čitatelj. Sveti je, dakle, Gilda, imajući trideset godina, došao na nekie otok koji se nalazi nasuprot okrugu Rhuys, i ondje je neko vrijeme vodio samotnjački život. Ali ne nakon dugoga vremena, kad već upaljena svjetiljka nije mogla ostati pod posudom, nego na svijećnjaku, da bi svi susjedi i znanci njegovi, kako oni izbliza tako i oni izdaleka, uživali u svjetlu toga sjaja, počeli su odande i odavde dolaziti k njemu i njegovu učiteljstvu i nauku povjeravati svoje sinove da ih odgaja. Primajući ih sve rado, poučavao ih je duhovnom poukom. Došavši, dakle, do neke utvrde na brdu Rhuys, smještene na pogledu na more, ondje je sagradio samostan veće građevine i u njemu dovršio klauzuru po samostanskom običaju. Ondje je toliko zasjao njegov život da su se mnogi bolesni, nemoćni i gubavi, koji su bili uokolo, dolazeći k njemu, po njegovim molitvama i zaslugama vraćali zdravlju. Što ni do sada ne prestaje činiti na istom mjestu, po njegovim zaslugama, svemogući Bog.

17 Zatim je potom sagradio mali oratorij na obali rijeke Blavet, pod nekom uzdignutom stijenom, izdubivši samu stijenu od zapada prema istoku, i na njezinoj desnoj strani, podignuvši zid, načinio prikladan oratorij, pod kojim je učinio da iz stijene potekne bistar izvor. Kad je, pak, bl. Gilda htio zatvoriti istočni prozor toga istog oratorija, a nedostajalo mu je stakla, prostrt na zemlji moli Gospodina; ustavši pak od molitve, otišao je do neke stijene i iz nje je, po Gospodinovu daru, uzeo izvrsno staklo. Ondje je načinio i žrvanj u koji je stavio žito i okrenuo ga rukom, koji se sve do sada čuva na istom mjestu, i po njemu se od vjernih bolesnika, djelujući s Kristom zaslugama svetoga muža, izgone bolesti.

18 Ne smije se prešutjeti ni ono čudo koje je po njemu učinio Gospodin. Naime, kad je jednoga dana boravio u jednoj ćeliji s braćom, došli su k njemu gosti; primivši ih rado, poveo ih je na molitvu, a zatim im je iskazao svaku čovječnost te im oprao noge i ruke i s ljubavlju im dao ono što je imao. Ali budući da nije imao vina koje bi im dao, obavivši molitvu, zapovjedio je da se posude za vino napune vodom, i kad je nad njom dan blagoslov, po Božjoj zapovijedi pretvorena je u izvrsno vino. Diveći se toj sili, svi koji su bili nazočni zahvalili su svemogućemu Bogu koji je u Evanđelju obećao svojim vjernicima govoreći: Opera quæ ego facio, et ipsi facient, et majora horum facient.

19 Premda je, pak, bio takav i toliki da je po njemu Bog činio tolika čudesa, ipak nikoga nije pretpostavljao samome sebi, nego se činio poniznijim od svih. Iako je zauzimao mjesto opata, ipak je, da bi podložnicima pokazao primjer poniznosti, prema božanskoj zapovijedi koja kaže: Qui major est vestrum, erit minister, i sam nastojao svima služiti. I da ne bi bio gluh slušatelj Gospodina Isusa koji govori: Discite a me quia mitis sum et humilis corde, trudio se i sam da i u ovome bude poslušan zapovijedima Gospodina Spasitelja. Jer kao što je pisano o Mojsiju, bio je i on najkrotkiji od svih ljudi svoga vremena. Bio je također mudar kako u nauku tako i u djelovanju, istinit u razgovoru, postojan u molitvama, probdio je noći u bdjenjima, izmučujući tijelo postovima, strpljiv u uvredama, susretljiv u razgovoru, velikodušan u milostinji, istaknut u svakoj dobroti.

20 Poučavao je također da se krivovjeraca nakon prve i druge opomene treba kloniti. Propovijedao je pak da se milostinjom otkupljuju grijesi, da se gladni site, žedni poje, goli odijevaju, bolesni i oni koji su u tamnicama pohađaju, mrtvi pokapaju, da se nikomu ne vraća zlo za zlo, da se ljubi post, da se uvijek ustraje u bdjenjima i molitvama. Tako je klerike, tako redovnike, tako i laike poučavao vrli učitelj, i drugima nije zapovijedao ništa osim onoga što je sam činio. Tako, postavši svima sve, plačući s onima koji plaču, bio je radostan s onima koji se raduju. Bio je, dakle, otac siromaha i siročadi, tješitelj onih koji plaču, a zavađene je vraćao na slogu. Ubojice, pak, preljubnike, svetogrdnike, lupeže i otimače, ma kakva položaja bili, ukoravao je ne bojeći se nikoga. I najprije ih je, doduše, plašeći evanđeoskim, apostolskim i proročanskim riječima, a zatim ih pozivajući na pokoru, pouzdano obećavao da će zaslužiti Božje milosrđe, ako se, naime, dostojno pokaju.

21 Ponovno je sveti muž, zamoljen od pobožne braće koja su k njemu došla iz Britanije, deset godina nakon što je odande otišao, napisao knjižicu u obliku poslanice u kojoj je ukorio pet kraljeva toga otoka, zapletene u različite opačine i zločine. Kako je, dakle, otmjeno i sažeto spomenuo njihovu mlitavost i poimence svakoga prekorio zbog njegovih opakosti, svidjelo se dodati ovoj stranici: Naime, kaže, hoće li građani sakriti ono što ne samo da znaju, nego već i predbacuju narodi uokolo? Jer Britanija ima kraljeve, ali tirane; ima suce, ali bezbožne, koji često pljačkaju i plijene, ali nevine; koji se osvećuju i štite, ali krivce i razbojnike; koji imaju veoma mnogo žena, ali bludnice i preljubnice; koji se često zaklinju i krivokletno kunu; koji se zavjetuju i gotovo neprestano lažu; koji ratuju, ali vode građanske i nepravedne ratove; koji po pokrajini doduše žestoko progone lupeže, ali one koji sjede za stolom, razbojnike, ne samo da vole nego i nagrađuju; koji obilno daju milostinju, ali s druge strane gomilaju neizmjerno brdo zločina; koji sjede na sudačkoj stolici, ali rijetko traže pravilo pravedna suda; koji preziru nedužne i ponizne, a krvave, oholice, oceubojice, preljubnike, Božje neprijatelje, ako se, kako se kaže, dogodi prilika, uzdižu do zvijezda koliko mogu, ove koji su zajedno sa samim imenom morali biti izbrisani; koji u tamnicama drže mnoge okovane, koje prijevarno nego zasluženo gaze, opterećujući ih okovima; koji ulazeći zadržavaju se među oltarima, a to isto malo poslije preziru kao da je blatnjavo i ljepljivo kamenje. I ono što slijedi u spomenutoj Poslanici. (R:b O ovoj je riječi rečeno drugdje. Ar znači iznad, mor more, na britanskom još i sada znači, kako svjedoči Argentré u Histor. Britan., 1. knj., 11. pogl. Odatle se vjerojatnije naši zovu Morinima, dok drugi izvode moeren od močvara.) (R:c Kod Boscija je bilo otisnuto Letania: treba pisati Letavia. Na britanskom se kaže Llydaw, to jest primorski.) (R:d U kronologiji se ovdje vara ovaj pisac. Hilderik je umro jedanaest godina prije nego što se rodio Gilda, naime godine 482., a naslijedio ga je sin Klodovik.) (R:e Niže u br. 29. naziva se Horata, koje ime još zadržava. O Rhuysu i Blavetu bilo je riječi u prolegomenima.)

a Ovdje možda nedostaje nešto od onoga što smo iz rukopisnoga Života, nama neprihvaćenoga, ukratko gore spomenuli u § 4, br. 36, o rimskom hodočašću itd., gdje se pripovijeda i to čudo razbojnika obuzdanih božanskom silom.

Uskrsnuće žene odavno umrle.

Sada se dakle, uz Gospodnju pomoć, vratimo na ono od čega smo bili odstupili. Bijaše dakle u one dane neki tiranin, imenoma Konomer, u gornjim predjelima one pokrajine, zaveden izopačenom okrutnošću i đavolskom prijevarom, koji je imao taj običaj da bi, kad god bi doznao da je njegova supruga začela u utrobi, odmah je zaklao. I kad je već ubio mnoge žene potekle od plemenite loze, njihovi se roditelji počeše zbog toga veoma žalostiti i podalje se od njega uklanjati. Nitko stoga razborit nije mu se ni u čemu pridruživao, ni razgovorom ni radi ikakva posla, niti mu je slao poruke, kako ne bi postao dionikom njegove zloće. Videći dakle da ga svi preziru, poruči sv. Gildi da sasluša molbu njegovih riječi. Ali sveti muž, prozrevši lukavost njegove zloće, nipošto mu nije dao pristanak, nego se daleko od njega uklonio: da se na bilo koji način zbog njegova posredovanja plemići i knezovi pokrajine ne bi posve prevarili. No sam spomenuti tiranin, ne mogavši postići ono što je tražio, posla k nekomu knezu, kako su mnogi vjerni svjedoci, imenomb Veroku, poručujući neka mu dade svoju kćer za ženu. Kad je to čuo Verok, grof Veneta, odmah odgovori njegovu glasniku govoreći: „Kako mogu dati svoju kćer da bude pogubljena opakim mačem vašega gospodara? Zar nisam čuo za pokolj koji je učinio nad ženama koje su s njim bile združene? Nipošto to neću učiniti: moja kći naime neće upasti u smrt dokle god je budem mogao od nje odvratiti.”

23 Vrativši se dakle glasnici k spomenutomu zločincu, prenesoše što im je Verok rekao. On pak, ne odustajući od onoga što je bio započeo, ponovno i ponovno poručuje Veroku govoreći: „Koje god budeš htio taoce ili jamce dat ću ti, samo učini što tražim.” Njemu Verok reče: „Isprazna je tvoja molba, i uzalud se trudiš moleći. Jer ako ne dadeš blaženoga muža Gildu za jamca, nipošto nećeš dobiti što tražiš. Jer osim preko njegove ruke nikomu je neću predati.” A on odmah posla glasnike bl. Gildi, zahtijevajući od njega da što brže dođe te na svoju vjeru primi djevojku iz očeve ruke i preda mu je za suprugu zakonitom ženidbom. Sveti pak muž, odbijajući njihove riječi, odgovori govoreći: „Znate da je vaš gospodar prepreden i izopačen tiranskom divljinom: ako mu pristanem i postavi me za jamca, a poslije ubije djevojku, pao sam u težak grijeh pred Gospodinom, a njezine sam roditelje prevario strašnim lišavanjem potomstva i predao ih nepodnošljivoj boli da zajedno nariču. Ali ipak ću poći s vama i ispitati volju obiju strana, naime roditelja i onoga koji vas je poslao k meni.” Tada došavši zajedno s njima, zateče same knezove kako su se zbog te stvari okupili na jedno mjesto. I dok su o tome međusobno razgovarali, reče otac djevojke bl. Gildi: „Ako je svojom rukom primiš moju kćer, tebi ću vjerovati, tebi ću je predati. Ako je pak 3. siječnja sv. III. ne budeš htio primiti, ovaj je nikada neće imati.” Njemu bl. Gilda reče: „Predaj je meni, i ja ću ti je, zaštićen Božjom silom, zdravu vratiti.” Spomenuti dakle tiranin iz ruke sv. Gilde primi je da mu bude združena u ženidbi. Blaženi se pak Gilda vrati u svoj samostan, sjajući slavnim krepostima.

24 Pošto je dakle obavljena svadba, poče tiranin njegovati ljubljenu zaručnicu. I kad dozna da je začela u utrobi, pomisli je ubiti po svom uobičajenom običaju: ali bojeći se prisege koju je sklopio s bl. Gildom, reče u sebi da ne može prevariti svetoga muža. Bojao se naime navući na sebe gnjev Božji ako bi ženu koju je primio iz ruke svetoga muža Gilde pokušao ubiti opakim mačem. No đavao mu pruža prigode, tvrdeći da se ne treba toliko bojati svetosti bl. Gilde da bi ono što je odlučio učiniti, poput plašljivca i čovjeka bez ikakve smionosti, zbog nekoga monaha propustio provesti u djelo. U međuvremenu žena, opazivši po mnogim znakovima njegovu bijesnu ćud protiv sebe zbog toga što je bila trudna, prestravljena strahom, potajno pobježe u bijeg. Kad je to doznao njezin opaki muž, raspaljen još većom srdžbom, dade se u potjeru za njom. Kad ju je pronašao pokraj puta skrivenu pod granjem (bila je naime umorna od puta), trgnuvši mač odsiječe joj glavu i tako se napokon vrati svojoj kući. Njezin otac dakle, čuvši što se dogodilo njegovoj kćeri, potresen velikom boli, u najvećoj žurbi odmah posla k bl. Gildi govoreći: „Vrati mi moju kćer, jer sam je zbog tvoga posredovanja izgubio. Znaj naime da ju je onaj koji ju je u ženidbu primio iz tvoje ruke zaklao vlastitim mačem.” Zbog toga dakle sveti muž silno ganut, žurno dođe k nekoj utvrdi gdje je stanovao spomenuti tiranin, želeći od njega čuti je li doista ubio svoju suprugu, kako se pronosio glas. Ali čim je tiranin osjetio da se sv. Gilda približava, zapovjedi vrataru kuće da nipošto ne dopusti svetomu mužu ući k njemu. Znao je naime da je sagriješio protiv Boga i protiv bl. Gilde time što je ubio svoju suprugu. Ali premda to nije ne znao, ipak je prezreo moliti svetoga muža da svojim molitvama isprosi kod Boga kako bi mu dao srce raskajano i ponizno za činjenje pokore zbog zla koje je počinio. Kad je dakle sv. Gilda dugo kucao na vrata tiranina i nitko mu nije otvarao, nego su mu se oni koji su bili unutra štoviše rugali, pomoli se Bogu da, ako se njegov život neće promijeniti nabolje, udostoji se učiniti kraj njegovoj zloći. Dovršivši dakle molitvu, obilazeći cijelu utvrdu u kojoj je boravio najgori tiranin, uze punu šaku zemlje i baci je na to prebivalište, koje se odmah, po Božjoj volji, cijelo sruši.

25 Zatim ode sve do mjesta gdje je bez duše ležalo mrtvo tijelo ubijene žene, koja je nosila dijete u utrobi, i ovako se pomoli: „Gospodine Bože, koji si čovjeka oblikovao od gliba zemaljskoga i radi njegova oslobođenja od vlasti đavla, pod čije se gospodstvo bio bacio odlukom vlastite slobode dok je prestupio tvoju zapovijed, htio si da umre tvoj Sin, kojega si prije vjekova iz vječnosti rodio; tebe zazivam da me uslišiš. Usliši, kažem, Gospodine, jer te molim u ime tvoga Jedinorođenca, Gospodina našega Isusa Krista. Tvoj se naime Sin, naš učitelj Krist Isus, udostojao obećati onima koji u njega vjeruju da, ako te što zamole u njegovo ime, nećeš odvratiti uho svoje blagosti od njihove molitve.” I završivši molitvu uze glavu, i ona priraste uz obezglavljeno tijelo, dok je govorio: „U ime Gospodina našega Isusa Krista, Trifina, tebi kažem, ustani i stani na noge svoje, i kaži mi što si vidjela.” A ona odmah ustade zdrava i neozlijeđena od ikakve truleži. I odgovarajući, reče svetomu mužu: „Čim sam bila ubijena, nosila su me anđeoska kola, kao da ću biti prenesena i pridružena koru mučenika: ali na tvoj sam se poziv vratila k tebi.” Tada je bl. Gilda odvede k njezinu ocu i, primivši njezinu desnu ruku, vrati mu je govoreći: „Evo pologa koji si mi predao. Čuvaj je kao kćer, a dijete koje nosi u utrobi brižljivo daj odgajati kad se rodi, dok ne dođe do razumne dobi.” A ona pod prisegom govoraše: „Nikada te neću napustiti, oče.” Njoj bl. Gilda odgovori: „Ne dolikuje da žena slijedi monaha na bilo koji način: nego ostani međutim u kući svoga oca dok ne rodiš, a kad rodiš, uvest ćemo te uc samostan djevica da s ostalim djevicama možeš provoditi život čistoće.”

26 Tada joj se svidje riječ Božjega čovjeka i ostade u kući svoga oca nekoliko dana. Nedugo zatim, kad je proteklo vrijeme i žena rodila sina, javljeno je bl. Gildi. On zapovjedi da se dječačić krsti i dade mu nadjenuti svoje ime. A kad je bio odbijen od prsiju, predade ga na pouku u slobodnim književnim znanostima: njegovu pak majku nastani u samostanu djevica zajedno s ostalim službenicama Božjim. Ona je poslije služeći Bogu u čistoći, provodeći život u postovima i molitvama, naposljetku pozvana od Gospodina, počinula blaženim svršetkom. Njezin je pak sin, i sam slavan po krepostima i čudesima, blaženi život koji je provodio dovršio blaženim svršetkom. Njega dakle Britanci, radi razlikovanja od drugoga bl. Gilde, ne zovu Gildom, negod Trehinorom.

27 A budući da se po čudesima svetaca, koja se kazuju u uho vjernika, hvali i štuje Stvoritelj svih stvari, koji boraveći u svojim svecima po njima čini čudesa; smatrali smo dostojnim zapisati i čudo koje se Gospodin udostojao učiniti po svome sluzi Gildi ue župi sv. Demetrija. Bijaše naime u spomenutoj župi jezero, u čijoj su luci boravili razbojnici koji su one koji bi onamo došli puštali da odu goli i izudarani, često i polumrtvi. Silno dakle ogorčeni zbog njihove opačine, ljudi koji su ondje naokolo stanovali, kako ih sami nisu mogli otuda protjerati, zatraže zaštitu sveca. On, došavši sve do ušća jezera, moli Gospodina da zatvori prilaz tomu jezeru. Dovršivši dakle molitvu, od pijeska se podiže velik humak ondje gdje je prije bilo mjesto zlikovaca za zasjedu. Videći to čudo, oni koji su sa svetim mužem onamo došli proslaviše Boga te su otada sv. Gildu držali u velikom štovanju.

28 U istom se kraju također nalazi oratorij koji stanovnici zovu Mons Coerlahem, što prevedeno znači Samostanf šume. A kad su ljudi koji su se izdavali za baštinike te zemlje često nanosili nepravde slugama Božjim koji su ondje provodili kontemplativan život, tvrdeći da oni obrađuju više zemlje oko oratorija sv. Gilde negoli im je bilo odobreno; Božji muž, želeći da svi provode miran život, pristupi k morskoj obali i sa svecima koji su bili uz njega, kleknuvši na koljena, pobožno zamoli milosrdnoga Gospodina koji je na nebu i na zemlji učinio sve što hoće: i ustavši s molitve presveti čovjek, utisnu u zemlju štap koji je nosio u ruci i tako obiđe dvorište svoga oratorija. O kako si dobar, Bože Izraelov, onima koji su pred tobom iskrena srca! Izbio je naime prebistar izvor na Božji mig s mjesta gdje je svetac molio, i da bi pokazao najsigurniju među dvorišta, slijedio je svečeve stope. Čuvši to čudo vjernici, a neki ga i do današnjega dana gledajući, ne male hvale uznose svemogućemu Gospodinu koji čini čudesa po svojim svecima.

a Morlaix ga zove Komorom i grofom Cornouaillea, odnosno korizopitske oblasti. D'Argentré prema Grguru iz Toursa piše da je oko 860. god. Kr. Komor bio grof Léona. Djela sv. Leonorija, za kojega se također prenosi da je bio učenik sv. Iltuta, navode da je najopakiji Komor napao vojvodstvo Britanaca te nasilno uzeo za ženu udovicu vojvode Rigualda. Ta ćemo Djela donijeti 1. srpnja, a njihov se ulomak nalazi kod Duchesnea u 1. sv. djela rerum Francicarum.
b Čini se da je ovo onaj isti Waroc, sin grofa Macliava, koji je vodio ratove s franačkim kraljevima Hildebertom, Hilperikom i Guntramom kod Grgura iz Toursa, koji o njemu raspravlja u histor. Franc., knjiga 5, pogl. 9 i 10, te kod Fredegara u djelu historia Francorum epitomata. Opširnije njegove ratove prati d'Argentré pod Alanom I., koji kaže da se po njemu područje Vannesa sve do danas zove Broërec (što se tumači kao zemlja Ereka ili Guereka): a niže pod br. 34 naziva se Brogueret po Guereku.
c Morlaix kaže da je Trifina podigla samostan djevica u predgrađu Vannesa, u kojem je i sama primila svetu koprenu od biskupa Vannesa i sveto preminula. Što dodaje da je u to vrijeme sv. Gilda na nagovor Veroka, zbog straha od tiranina Konomera, napustio samostan Blavet i preselio se u kraj Rhuys te ondje obnovio urušeni samostan koji je prije podigao stariji Gilda, čudimo se da to piše jedan Britanac, jer je sam samostan u Rhuysu upravo taj Blavet, odnosno blavetski, smješten na ušću rijeke Blavet, kako je jasno iz br. 16 i 17. Za onoga starijega Gildu gore smo rekli da se čini kako nikada nije ni postojao.
d Drugima je Tremor. Morlaix svjedoči da ga Britanci pučki zovu sv. Trever, a sam ga zove Tremore ili Tremeur: štuje se 8. studenoga.
e Morlaix ga smješta kao župu biskupije Vannes, ali sljedeći odlomak možda zahtijeva udaljenije mjesto u istom kraju.
f Do danas je slavan samostan sv. Gilde u šumi u biskupiji Nantes; Morlaix pogrešno pod tim razumijeva priorat susjedan samostanu u Rhuysu.

Preminuće. Potonuće i pronalazak relikvija.

Kad je pak milosrdni Bog odredio da bl. Gildu i izvede iz napora i nevolja svijeta i privede k vječnim radostima koje je obećao onima koji ga ljube, udostojao mu se to navijestiti po anđeoskom viđenju. Jedne noći naime, dok je boravio, kako tvrde stari, na svom ljubljenom otoku Houat, gdje je nekoć provodio pustinjački život, ukaza mu se u snu anđeo Gospodnji govoreći: „Čuj i razumij, prijatelju Gospodina Isusa Krista, jer je Bog uslišio tvoje molitve i vidio tvoje suze. I evo osmoga dana od današnjega, oslobođen bremena tijela, vidjet će tvoje duhovne oči ono za čime si uvijek od djetinjstva čeznuo. Vidjet ćeš naime u njegovu veličanstvu željeno lice Gospodina Boga svoga. Učvrsti dakle svoje učenike u strahu i ljubavi Božjoj i pouči ih po svom uobičajenom običaju da se pokoravaju njegovim zapovijedima i nastoje ih djelima ispuniti, kako bi mogli prispjeti k vječnim radostima koje je obećao.”

30 Kad je dakle svanulo jutro, sazvavši učenike na jedno mjesto, reče im: „Budući da ja, predragi sinovi, polazim putem cijele zemlje, korisno mi je razriješiti se da bih mogao vidjeti Boga. Vi dakle budite nasljedovatelji Kristovi kao predragi sinovi, i hodite u ljubavi Božjoj, i budite uvijek svjesni njegovih riječi. Nemojte pak ljubiti svijet ni ono što je u svijetu: jer svijet prolazi i požuda njegova. Gospodina pak Isusa Krista i njegove riječi ljubite svim srcem, jer je on rekao: 'Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, i ja ću ljubiti njega i očitovati mu samoga sebe.' Gledajte stoga, predragi, koliku nam nagradu i koliko poželjan dobitak obećava sama Istina, koja je Krist. On je naime, kako je rekao, put, istina i život: samoga će nam dakle sebe dati. Nemojmo stoga zanemariti imati ga, posjedovati ga. Imajte pak i među sobom neprestanu ljubav, jer Bog je ljubav: i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu. Nastojte također imati poniznost i biti krotki: jer Gospodin u Evanđelju kaže: 'Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.' Sjetite se također uvijek imati strpljivost, jer u Evanđelju isti on govori: 'Svojom ćete postojanošću spasiti duše svoje.' Budite također poslušni, kao što je i Krist bio poslušan sve do smrti. Budite pak milosrdni, kao što je milosrdan Otac vaš. Oholost pak proklinjite, jer Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost. Pohlepe se pak klonite, koju Apostol naziva idolopoklonstvom. Bludnosti također i pijanstva i bluda bježite, jer kako kaže Apostol: 'Ni pijanice ni bludnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.' Svih dakle mana koje ljude odvajaju od kraljevstva Božjega morate se na svaki način kloniti. Budite također trijezni i bdijte u molitvama uvijek, jer protivnik vaš đavao kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Njemu se oduprite čvrsti u vjeri. Nastojte također iskorijeniti iz svojih srdaca mržnju, zavist i žalost, a umjesto njih sjetite se imati dugotrpljivost, dobrotu i blagost. A četiri kreposti bez kojih nitko ne može biti mudar, to jest razboritost, pravednost, jakost i umjerenost, pobrinite se imati iznad svega.”

31 Ovim i sličnim riječima tijekom sedam uzastopnih dana, premda se činilo da sveti muž, dok je bolest jačala, već svakoga časa iznemogava, ipak nije prestajao učvršćivati svoje učenike. Osmoga pak dana zapovjedi da ga odvedu u oratorij i, pomolivši se ondje, primi popudbinu Gospodnjega tijela. Zatim zaklinjući učenike reče: „Kristom vas, sinovi moji, opominjem da se ne prepirete oko mrtvoga tijela moga: nego čim izdahnem duh, podignite me i, položivši me u lađu, stavite pod moja ramena onaj kamen na kojem sam običavao počivati. Nitko pak od vas neka ne ostane sa mnom u lađi: nego je otisnite na more i pustite da ide kamo Bog bude htio. Pobrinut će se pak Gospodin za mjesto moga ukopa gdje mu bude ugodno. Ufam se također u Gospodina da će me u dan uskrsnuća uskrisiti s ostalima. Bog pak mira i ljubavi neka bude uvijek sa svima vama.” I kad svi odgovoriše: „Amen”, predade duh 29. siječnja, star i sit dana.

32 Učenici pak njegovi, uzevši njegovo tijelo, učiniše kako im je bio zapovjedio. Ali oni koji su bili došli iz a Cornouaillea, kojih je bilo više, pokušavali su ga uzeti i prenijeti u svoju domovinu. Dok su se dakle među sobom dogovarali i spremali to učiniti, Božjim migom lađa sa svetim tijelom potonu u dubinu mora. Oni su ga pak mnogo dana ovamo i onamo tražili, pa kako ga nikako nisu mogli pronaći, vratiše se kući.

33 I njegovi učenici koji su bili iz samostana, pošto ga ni sami tijekom tri mjeseca nisu mogli pronaći, naposljetku, donijevši odluku, odlučiše održati trodnevni post. Kad je on završen, jednomu od njih bi objavljeno kada i gdje ga valja pronaći. Kad su dakle bili danib prosnih ophoda i oni radi molitve došli k nekomu oratoriju koji je on sam sagradio na čast svetoga Križa, pronađoše lađu u zatoku koji se zove Eroest, to jest Kuća svetoga Križa, sa svetim tijelom cijelim i neozlijeđenim, onako kako su ga sami bili položili u lađu. Vidjevši to, obradovaše se velikom radošću: i kamen doduše položiše na oltar toga mjesta za svjedočanstvo; a tijelo svetoga muža s himnama i hvalama prenesoše u svoj samostan, dok ga je pratilo golemo mnoštvo naroda s radošću i velikim veseljem, jer su pronašli velikoga zaštitnika i odvjetnika svoje domovine te zagovornika kod Gospodina. Onaj se pak dan, koji jec petoga dana prije ida svibanjskih, od toga vremena sve do danas najsvečanije štuje i čuva kod žitelja pokrajine Vannes. Vrlo mnoga je čudesa Gospodin također običavao činiti toga dana na njegovu grobu, kao što smo i sami vidjeli vlastitim očima. Položeno je pak tijelo svetoga muža u crkvi koju je sam sagradio u drevnoj utvrdi Rhuys, istoga dana koji smo prije spomenuli. Ondje se čuvalo kroz mnoge tijekove godina i od svega bretonskoga naroda s poštovanjem častilo, jer su se ondje događala nebrojena čudesa.

a Čini se da se misli na armorikanski Cornouaille, pokrajinu starih Kuriozolita. Čudne stvari ovdje pripovijeda Morlaix: da je smrt sv. Gilde bila objavljena redovnicima samostana sv. Iltuta u prekomorskom Cornwallu, njegovu rodnom tlu, čiji je opat imao neku nadležnost nad otokom Houatom; i zato su neki koje je on poslao htjeli odnijeti njegovo mrtvo tijelo. Toliko on. Da je sv. Gilda rođen u Arcludu, odnosno Albaniji, pokrajini današnje Škotske, gore je pokazano, a samostan sv. Iltuta nije bio u Cornwallu, nego s one strane rijeke Severn u Walesu.
b O drevnom običaju prosnih ophoda i litanija u dane prosnih ophoda istražit ćemo drugdje. Da ga je u Galiji obnovio sv. Mamerto, viennski biskup, o kojemu je riječ 11. svibnja, opširno prenosi Baronije u 8. sv., za god. Kr 475., br. 11 i 12, te naš Serarije u djelu Litaneutica i drugi.
c Morlaix ima XX. ida svibanjskih, prevelikom pogreškom; ali, kako smatramo, prepisivača.

Samostan sv. Gilde opustošen i obnovljen. Relikvije prenesene.

Pošto su bezbožnici okrutno ubili pobožnoga kraljaa Salomona, i dok su se Britanci međusobno razjedinili i vodili građanske ratove, a izvana su gusarib Danaca nadaleko i naširoko pustošili cijelu Bretanju (u to je naime vrijeme taj narod pustošio i primorske krajeve Galija i satirao ih kao nekom nepodnošljivom olujom tuče), tako je Bretanja, koja se nekoć zvala Letavija, kako rekosmo, u to vrijeme bila na okrutan način pustošena kako od svojih tako i od stranaca: gradovi, utvrde, crkve, kuće, muški i ženski samostani predavani su ognju, sve dok po Božjem sudu cijela pokrajina nije bila posve pretvorena u samoću i pustu pustoš. U to su vrijemec Alan i njegov brat Paskvetan upravljali pokrajinom Vannes, koja se po Guereku zove Brogueret, jer su, ubivši vojskovođu Bepolena s njegovom vojskom i natjeravši u bijeg i drugoga franačkog vojskovođu Ebragarija, junački branili samu pokrajinu. Ali kad sud Normani zarobili Paskvetana te je bio otkupljen, a poslije ga je netko iz zasjede ubio, sam je sa sinovima, koliko je mogao,e Alan upravljao tom pokrajinom. U to su doba dva muška samostana, Locminé, to jest Mjesto monaha, i mjesto sv. Gilde, pošto su stanovnici bili protjerani, opustjela i razorena. Njihovi su stanovnici, udruženi zajedno, bili prisiljeni potražiti tuđe krajeve i u kraju Bourgesa podići nova sjedišta, noseći sa sobomf tijela svetaca i zaštitnike svetica koji su se u to vrijeme kod Britanaca štovali svečanom pobožnošću i prevelikom ljubavlju.

35 Kad se pak svemogućemu Gospodinu svidjelo da se i crkve svetaca u Bretanji obnove i da se narod Britanaca, koji je na jadan način bio u progonstvu u tuđim krajevima, vrati u vlastita sjedišta, ponovno prikupljaju snage Britanci; i oni koji su bili ostali unutar pokrajine i oni koji su bili raspršeni po krajevima, sabravši se u jedno, uzimaju oružje: junački svladavaju svoje neprijatelje, na kopnu i na moru ih tjeraju u bijeg i izgone iz svih svojih granica. U to je vrijeme u gradu Rennesu bio grof Juhael, koji se zvao ig Berengar. On je imao sina imenom Konan, slavnoga i ratobornoga muža, od kojega je potekaoh Gotfrid, muž i sam odvažan u oružju, koji je držao vlast nad cijelom Bretanjom. On je dakle zamolio i Gauzlina, tadašnjega opata samostana u Fleuryju, koji je poslije bio i na čelu Crkve u Bourgesu kao k nadbiskup, da mu pošalje monaha Feliksa za obnovu samostana koji su u njegovoj pokrajini bili sravnjeni sa zemljom. Godine dakle od Utjelovljenja Gospodnjega tisuću i osme spomenuti je opat poslao l Feliksa grofu Gotfridu: on ga je časno primio i darovao mu spomenute samostane sa svim njihovim pripadnostima, moleći ga i veoma zaklinjući da ih svom revnošću ponovno sagradi; i obećao je da će mu udijeliti vrlo mnoge darove kad se vrati s puta kamo je žurio poći. Žurio je naime u to vrijeme isti vojvoda poći u Rim radi molitve. Pošao je dakle, ali se nije vratio: jer je na samom putu umro. Bio je pak sam vojvoda na odlasku preporučio spomenutoga Feliksa svojoj supruzi i svojim velikašima, a i svome bratu m Judikaelu, biskupu Vannesa, u čijoj su se biskupiji nalazili sami samostani.

36 Ali sada je ugodno vratiti se unatrag i navesti čudo bl. n biskupa Pavla učinjeno na njemu samome. Dok je isti Feliks boravio u spomenutom samostanu u Fleuryju, u vrijeme opata o Abona, i bio shrvan teškom bolešću, te ga liječnici bijahu otpisali i vjerovalo se da nikako ne može živjeti; ukaza mu se dok je bdio i molio bl. biskup Pavao, stojeći pred njegovom posteljom s velikim svjetlom, i reče mu: „Kako si, brate, ili gdje te drži ta bolest?” A on reče: „Tko si, Gospodine?” „Ja sam”, reče, „biskup Pavao, kojega si zazivao.” „Gospodine, evo”, reče, „u ovom me boku dugo drži bolest”, i pokaza mu mjesto. A on, pristupivši, prstom lagano iz njegova boka izvadi istrunulo rebro: i pokaza mu ga pri svjetlu svjetiljke govoreći: „Ovo ti više neće škoditi.” I rekavši to baci ga, te sa svojim svjetlom iščeznu ispred očiju zadivljenoga; a presladak miris ostade cijele noći u istoj kući. Pošto je dakle ozdravio, nitko ga nije pretekao na noćnim bdjenjima. Čude se svi što živi onaj za kojega su mislili da je već mrtav, i pitaju kako je ozdravio. On pripovjedi da ga je posjetio bl. Pavao, što mu je rekao, i kako mu je iz boka izvadio slomljeno i istrunulo rebro. „I evo ga”, reče. I podigavši ga sa zemlje, pokaza ga svima. Čude se svi tomu događaju i ujedno uzvratiše hvale Gospodinu uz zvuk cimbala. Ali vratimo se slijedu pripovijedanja.

37 Nakon smrti pak vojvode Gotfrida, kad se Feliks htio vratiti u svoj samostan, grofica p Hadegogis nije mu dopustila poći, nego ga je mnogim molbama zamolila da ostane i dovrši ono što je njezin muž bio započeo činiti u obnavljanju samostana. Zadržan dakle od grofice i njezinih savjetnika, a ponajviše od biskupa Vannesa Judikaela, koji ga je jedinstveno ljubio, najprije doduše podiže mala prebivališta na spomenutim mjestima. Bijahu pak ondje crkve bez krovova i dijelom porušene, a među samim zidovima bijahu izrasla stoljetna stabla, dok su neka zatvorila i sama vrata. Ondje tada nije bilo nikakve kuće za stanovanje, nikakva ljudskoga boravka, nego su u samim crkvama bili brlozi divljih zvijeri. Činilo se dakle svima veoma napornim i teškim prihvatiti se tako golemoga posla: ali on, imajući pouzdanje u Gospodina, nije oklijevao poduhvatiti se toga, niti je bio prevaren u svojoj nadi. Jer u roku nekoliko dana okupiše se k njemu q izvrsni i pobožni muževi: uz njihovu pomoć i crkve je obnovio, i kuće sagradio, i vinograde zasadio, i voćnjake: oni su također odgajali dječake u službi Božjoj.

38 U isto se vrijeme Britanci ponovno okrenuše pobuni i zametnuše ratove. Seljaci se naime okupljaju ustajući protiv svojih gospodara. No plemići, udruživši sa sobom grofa Alana, napadaju čete seljaka, sijeku ih, raspršuju i progone: jer su bez vođe i bez razbora došli u bitku. Zatim neki od plemića ustaše protiv grofa, ali ne nadvladaše, jer on nije bio čovjek kukavan i bez znanja. Usred tih nemira Feliks, budući da nije mogao živjeti mirno i spokojno, odluči vratiti se u svoj samostan, jer je navršavao šesnaestu godinu otkako ga je njegov opat bio onamo poslao. Njegov je pak naum preduhitrila grofica Hadegogis. Poslala je naime po nekome čovjeku koji je putovao s njim, imenom Filim, pismo njegovu opatu, moleći da ga nipošto ne zadrži, nego da mu dade opatski blagoslov i ponovno ga pošalje k njoj. Jer njegovi sinovi Alan r i Eudon, već odrasli, bijahu spremni izvršiti sve što mu je njihov otac bio obećao.

39 Kad je dakle opat Gauzlin pročitao pismo, pozove monaha Feliksa i upita ga zašto je došao ili zašto je napustio ona mjesta i zajednicu koju mu je bio povjerio. On reče: „Zato što ondje ne mogu ni spokojno ni u miru služiti Bogu.” Njemu opat reče: „Zar ti misliš u tuđoj domovini imati ono što Krist nije imao u svojoj? Ako dakle želiš prispjeti k Kristu, moraš i ti hoditi onako kako je i on hodio. Kroz mnoge nam je naime nevolje, kako kaže Apostol, ući u kraljevstvo Božje. Strpljivo dakle, predragi, podnosi tegobe gdje god bio, i budi nam poslušan, kao što si u svom zavjetovanju obećao Bogu: i primi opatsku brigu i blagoslov, da s onima kojima smo htjeli da budeš na čelu uzmogneš prispjeti u vječni život.” Ali kad se on ispričavao i govorio da to nikako ne može učiniti, opat, koji je bio, kao što rekosmo, biskup, uze ga protiv njegove volje, odvede k oltaru i promaknu u opatsku službu četvrtoga dana prije nona srpanjskih. Primivši dakle Feliks, sada već opat, blagoslov kako svoga opata tako i cijele zajednice, vrati se noseći sa sobom preporučna pisma knezovima Bretanje i biskupu Vannesa. Kako je pak dvojio koje bi od dvaju mjesta odredio za sjedište opatije kao prikladnije, o toj se stvari posavjetova s vojvodom Alanom i biskupom Vannesa. Oni, sazvavši plemenite muževe i neke biskupe, odrediše mjesto sv. Gilde, koje je bilo starije i plodnije zemljom, bogatije i žitom i vinom i voćkama, a u svoje doba obilnije i raznim vrstama velikih riba.

a Reginon, opat u Prümu: „Godine od Utjelovljenja Gospodnjega 874. Salomona, kralja Britanaca, ubijaju njegovi vojvode Paskvitan i Wrfand: nakon čije smrti, kad su ova dvojica htjela među sobom podijeliti njegovo kraljevstvo, ali se u podjeli nisu složili, zato što je najveći dio bio sklon Paskvitanovoj strani, obojica su obnovila rat najvećim snagama.” O njima d'Argentré, knj. 2, pogl. 31.
b O upadu Danaca, odnosno Normana, u Bretanju raspravljaju pisci normanske povijesti koje je izdao Duchesne, d'Argentré i drugi.
c Reginon ih u navedenoj godini naziva braćom. D'Argentré u 3. knj., pogl. 4, piše da je Alan bio grof Vannesa, a Paskvetan u pogl. 2. grof Léona.
d Bio je pozvao Normane u pomoć protiv Wrfanda: Reginon gore.
e Kaže se da je Alan I., vojvoda Bretanje, zvan Rebras, to jest Veliki, vladao od godine 894. do godine 907.: njegovi su sinovi bili Juhael i Koledok.
f O relikvijama vrlo mnogih svetaca tada prenesenima iz Bretanje drugamo raspravlja d'Argentré, knj. 3, pogl. 1.
g On je sklopio mir s Vilimom I., vojvodom Normana, a s njegovim sinom Rikardom II. ga je obnovio: kako prenose Dudon, dekan sv. Kvintina, Vilim iz Jumiègesa i drugi; Rikard je naslijedio oca Vilima ubijenoga 943. god. Kr. D'Argentré u 3. knj., pogl. 15, navodi Berengara kao Juhaelova oca, od kojega je potekao Konan.
h Drugima je Goiffredus i Geoffredus. i Njemu Aimoin posvećuje knjigu o čudesima sv. Benedikta. Fleury se pak nalazi u biskupiji Orléans na Loiri. k Od 1013. do 1030. god. Kr. l Štuje se 9. ožujka, na koji dan Morlaix tvrdi da je on došao u Bretanju godine 1000., a ne 1008., kako se ovdje kaže. No tada Gauzlin još nije bio opat, jer je još bio živ sv. Abon. m Umro je 7. srpnja 1037. n Morlaix kaže, i vjerojatno jest, da je bio biskup Léona, o kojemu se gore raspravljalo. o Štuje se 15. studenoga, ubijen godine 1003., kako je pribilježeno uz Sigebertovu Kroniku. p Kod Vilima iz Jumiègesa, knj. 3, hist. Norm; pogl. 3, naziva se Haduis, kći Rikarda II., vojvode Normana. q Morlaix ih nekoliko imenuje u životu sv. Feliksa. r Obojicu spominje Vilim iz Jumiègesa gore.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

29. siječnja Kalendar godine