§ I. Djela sv. Sulpicija Severa.
Da su dvojica Sulpicija upravljala Bourgeskom Crkvom, rekli smo 17. siječnja: prvoga po nadimku Severa, drugoga Pobožnoga, čiji smo ondje donijeli život, premda se kod mnogih pisaca njihova djela nalaze pomiješana, jer su u svetim popisima nalazili samo dvojicu Sulpicija, bourgeskih biskupa, a smatrali su da je jedan od njih svakako bio učenik sv. Martina, dok su za drugoga držali, po nadimku Pobožnoga, da je živio u doba kralja Guntrama. Ali o onom starijem Sulpiciju, učeniku sv. Martina, govorit ćemo uskoro; osim toga, dvojica su se u Bourgesu odlikovala glasom pobožnosti pod imenom Sulpicije: prvi potkraj VI. stoljeća, za vladavine Guntrama, a drugi nešto poslije pod Klotarom II. i Dagobertom; prvoga se ovdje slavi 29. siječnja, a drugoga, nazvanog Pobožnim, 17. Više smo toga u životu Sulpicija Pobožnoga, u § 1., iznijeli i pobili zablude različitih pisaca o obojici. Ovdje ćemo prikupiti samo ono što je svojstveno onomu prvom Sulpiciju (budući da nema nikakve svrhe ponovno raspravljati o toj raspravi), jer njegova djela, koliko smo dosad saznali, nisu zapisana.
2 Tko je dao nadimak Sever ovom Sulpiciju, ne čitamo ni kod koga od starih pisaca; čini se da je to nastalo kod kasnijih pisaca XVI. stoljeća koji su smatrali da je bio učenik sv. Martina. Jer ono što piše Bourgesanin Ivan Chenu, da se učenik sv. Martina vlastitim imenom zvao Sever, a nadimkom Sulpicije, dok se ovaj vlastitim imenom zvao Sulpicije, a nadimkom Sever, malo znači: uistinu, dopustimo da je onaj Sever bio nazvan nadimkom Sulpicije, što piše Genadije u 19. poglavlju, što vjerojatnim dokazivanjem pobija ili drukčije tumači Viktor Giselin u životu Sulpicija Severa, ali odakle će biskupu Sulpiciju pripisati nadimak Sever? Mi smo ga ipak zadržali da bi se razlikovao od Pobožnoga i zato što se udomaćio.
3 Njegovo je ime u Rimskom martirologiju na 29. siječnja zapisano ovako: U Bourgesu sv. Sulpicija Severa, biskupa, istaknutog krepostima i učenosti. Stari Kölnski martirologij: U Bourgesu sv. Severa, biskupa i ispovjedaoca, učenika biskupa sv. Martina. Isto su izrazili Kölnski kartuzijanci i Molanus u dodacima Uzardu, Felicije, Kanizije, rukopisni Florarium. Konstantin Ghinio kaže da je bio i učenik sv. Martina, i XXVII. bourgeski biskup, te da je sudjelovao na drugom saboru u Mâconu, iako je poznato da je taj sabor u Mâconu, koji je potpisao biskup Sulpicije, održan po nalogu kralja Guntrama godine 585., a uobičajeni popisi biskupa Galije sv. Leona, koji je stolovao u doba pape sv. Leona i sudjelovao na više sabora, čine tek dvanaestim biskupom te Stolice; kako je, dakle, Sever mogao biti dvadeset sedmi ako je stolovao prije njega? Ali u tim se popisima na XXVII. mjestu stavlja onaj o kojem ovdje govorimo, Sulpicije, suvremenik sv. Grgura Tourskoga.
4 Saussay ne bilježi na ovaj dan rođendan za nebo Sulpicija, nego prijenos; ovako, naime, piše: Istoga dana u Bourgesu prijenos sv. Sulpicija po nadimku Severa, biskupa i ispovjedaoca istoga grada, čiji je rođendan za nebo zasjao da se slavi sedamnaestoga dana ovoga mjeseca. Ali sedamnaestoga dana nije naveo njega, nego Pobožnoga. O prijenosu pak Severa govorit ćemo uskoro.
5 Tko je bio ovaj Sulpicije i na koji je način uzdignut na biskupstvo spominje sv. Grgur iz Toursa u 6. knjizi Historia Francorum, u 39. poglavlju. Umro je, kaže, Remigije, bourgeski biskup; nakon njegova odlaska u teškom je požaru spaljen najveći dio grada, i ondje je propalo ono što je bilo preostalo od neprijateljstva. Nakon toga Sulpicije se u samom gradu, uz naklonost kralja Guntrama, bira za svećeništvo. Jer dok su mnogi nudili darove, predaja kaže da je kralj odgovorio onima koji su tražili biskupstvo: Nije običaj naše vlasti prodavati svećeništvo za cijenu, ali ni vaš da ga stječete nagradama, da ne bismo bili obilježeni sramotom sramotnoga dobitka, a vi uspoređeni sa Šimunom Magom. Nego će po Božjoj providnosti Sulpicije biti vaš biskup. I tako uveden u klerikat, preuzeo je biskupstvo gore spomenute Crkve. Jer to je čovjek vrlo plemenita roda i jedan od prvih senatora Galije, dobro upućen u retorička umijeća, a u metričkim vještinama nikomu drugi.
6 Iz ovoga je očito da se silno vara Wion, koji dok 17. siječnja postavlja dvojicu Sulpicija Pobožnih, od kojih se jedan, nasljednik sv. Austregizila, slavi 16. siječnja, a drugi nešto stariji 17. (koji se stariji, kako smo ondje rekli, kod drugih naziva Severom, a kod njega Pobožnim, slavi ovoga 29. dana, a drugi 17.), ipak piše da je stariji bio redovnik u samostanu sv. Nicetija u Lyonu, a zatim opat. Ali sv. Grgur iz Toursa kaže da je bio jedan od prvih senatora Galije i da je tek tada prvi put uveden u klerikat. Priznaje Hugo Ménard da je još bio senator kad je izabran za biskupstvo.
7 Baronije smatra da se taj izbor dogodio godine 587. Ali iz vremena drugoga sabora u Mâconu, koji je potpisao već kao biskup, očito je da nije obavljen poslije godine 585. A vrijeme označava i sam Grgur iz Toursa, koji je, napisavši u 6. knjizi, 39. poglavlju, ono što smo sada iznijeli o izboru Sulpicija, u 40. poglavlju dodao: A poslanik imenom Opila došao je iz Hispanije, donoseći mnoge darove kralju Hilperiku. Bojao se, naime, kralj Hispanaca da se Hildebert ne bi pokrenuo osvetiti nepravdu nanesenu svojoj sestri, jer je Leuvigild uhvatio svoga sina Hermenegilda, koji je bio uzeo sestru kralja Hildeberta, i zatvorio ga u pritvor. Pa ipak je i Hilperik ubijen godine 584., kojega je sebi protiv Hildeberta nastojao pridobiti Leovigild, a Hermenegild je godine 584. bačen u tamnicu od nevjernoga oca, te je u samu noć Uskrsa godine 585. okrunjen mučeništvom, koje je godine preminuo i otac. Tome se pridružuje da je na saboru u Mâconu sudjelovao i potpisao se Sulpicije, biskup Bourgeske Crkve, u 24. godini kralja Guntrama, Kristove 585. Ali sam Baronije u istoj godini navodi izbor Sulpicija i smrt kralja Hilperika, no to se dogodilo 584., a ne 587.
8 S kakvom je brižnošću Sulpicije upravljao biskupstvom pokazuje isti Grgur iz Toursa, koji mu se obraćajući u Predgovoru VII. knjige povijesti, o Sedmorici spavača koji počivaju u Toursu, koju ćemo dati 4. studenoga, piše ovako, najsvetiji muž, koji nije imao običaj ikada laskati ni biskupu ni kralju: Preblaženom ocu Sulpiciju, po Božjoj milosti nadbiskupu bourgeskom, Grgur, nedostojni svećenik Toursa, u Bogu našem Spasitelju vječno spasenje. Kod Pjesnika se pod slikom pčela hvali krepost i razboritost svetaca kad se kaže:
Što su više iscrpljeni, tim žešće svi Prionuvši nastoje zakrpati ruševine paloga roda.
Ovo, preblaženi oče, neka mi bude dopušteno staviti na čelo pisma, kad promislim s kolikom razboritošću, s kolikom brižnošću nastojite učvrstiti stanje posrnule Crkve, zakrpati njezine ruševine. To ne prestajete činiti sjajnim primjerima vlastitoga života, to medonosnim govorima opomena, to napokon iznoseći pred oči djela prethodnih Svetaca. Otuda je, naime, što je među ostalim mojoj malenkosti naložila Vaša Uzvišenost (jer je poticajna zapovijed opomena prijatelja) da u pismo pohranim djela života ili svršetak Sedmorice spavača za koje se kaže da počivaju kod Velikog samostana, a čiji se glas nadaleko i naširoko širi, ako bih ih igdje mogao pronaći.
9 Isti je, da bi utišao razmirice koje su rasle među Inocencijem, biskupom Rutenaca, i Urzicinom, biskupom Kadurčana, postigao da se u tu svrhu sazove sinoda u Clermontu. Svjedoči to isti Grgur u 6. knjizi, 39. poglavlju. On je, kaže, potaknuo da se održi ona sinoda, koje smo se gore spomenuli, zbog župa u Cahorsu. A u 38. poglavlju napisao je ovo: Teodozije, biskup Rutenaca, koji je naslijedio sv. Dalmacija, preminuo je. U toj su Crkvi zbog biskupstva toliko porasla i ojačala neslaganja i sablazni da je gotovo bila lišena svetih posuda bogoslužja i svakoga boljeg imetka. Ipak se prezbiter Trusobad odbacuje, a Inocencije, grof Gévaudana, bira se za biskupstvo, uz pomoć kraljice Brunhilde. Ali preuzevši biskupstvo, odmah je počeo uznemirivati Urzicina, biskupa grada Cahorsa, govoreći da zadržava župe koje pripadaju Rutenskoj Crkvi. Odatle je nastalo da je, dok je dugotrajno neslaganje raslo, nakon nekoliko godina udruženi metropolit sa svojim sugrađanima iz pokrajine, zasjedajući u gradu Clermontu, donio presudu, naime da preuzme župe za koje se pamtilo da ih Rutenska Crkva nikada nije držala, što je tako i učinjeno. Tako Grgur. Metropolitu bourgeskom podložni su biskupi Cahorsa i Rutenaca. Sirmond smatra da je taj sabor održan oko godine Kristove 588.
10 Napokon je u 30. godini Guntrama, 16. Hildeberta, sedmoj Klotara II., Kristove 591., preminuo Sulpicije. Isti Grgur u 10. knjizi, 26. poglavlju. Preminuo je i Sulpicije, biskup grada Bourgesa, a njegovu je katedru dobio đakon Eustazije iz Autuna. Da je bio pokopan u bazilici sv. Julijana, ali prenesen k sv. Urzinu, svjedoči Klaudije Robert, i da se ondje njegov blagdan svečano slavi na 29. siječnja, a po cijeloj biskupiji sa službom od X. čitanja.
§ II. Je li Sulpicije Sever, učenik sv. Martina, Svetac?
Velik je čovjek bio Sulpicije Sever, rodom, učenosti, kršćanskom poniznošću, urešen iznimnim pohvalama biskupa sv. Paulina Nolanskoga, veoma hvaljenoga muža. Trostruka se rasprava može povesti o njemu: je li bio biskup Bourgesa, je li ikada pogrešno mislio o vjeri i je li ga Crkva ubrojila među Svece. Ali ova posljednja o javnoj časti koja se obično iskazuje Nebesnicima, ako ne bude utvrđena, preostale dvije ne tiču se osobito naše nakane. Premda se već gotovo među učenima slažu da je bio samo prezbiter, a ne biskup, da nije tvrdoglavo prianjao uz zabludu milenarista, koju se čini da je slijedio u Dialogima, te, što piše Genadije Marsejski u 19. poglavlju De scriptoribus, kad je u svojoj starosti bio zaveden od pelagijevaca, priznavši krivnju brbljavosti, da je održao šutnju sve do smrti, kako bi šutnjom posve ispravio grijeh koji je govoreći počinio.
12 Bilo je njegovo ime upisano u neke martirologije, kao što je rečeno u prethodnom §, te se prije otprilike pedeset godina, nečijim nemarom, uvuklo u Rimski. Ali je nedavno izbrisano vlašću vrhovnoga svećenika Urbana VIII. Ipak Saussay u Martyrologium Gallicanum o njemu piše ovo: Istoga dana u Akvitaniji, u župi Primuliac, sv. Severa Sulpicija, prezbitera i ispovjedaoca, veoma čuvenoga po glasu nauka i svetosti, koji je uglađenim stilom napisao djela sv. Martina, te ih je izrazio ne manje djelima nego pisaljkom, vrstan štovatelj siromaštva i sasvim iskren ljubitelj poniznosti, čije je pohvale zbog sjajnih darova mudrosti i uzvišenoga načina života biskup Nole sv. Paulin uzdižući veličanstveno pratio. Ubraja ga među Svece i Petar de Natalibus u 3. knjizi, 67. poglavlju, kojemu je ovo naslov: O sv. Severu, prezbiteru i ispovjedaocu.
13 Priča se da je Gvibert Martin, opat od Gemblouxa (ne sv. Gvibert, utemeljitelj istoga samostana, kako je smatrao Baronije), napisao obranu za Severa, koja se nalazi u Gemblouxu i u Louvainu u samostanu sv. Martina. Nju nismo vidjeli, ako je drukčija od one pohvale Severa koju je sastavio Gvibert, a iz staroga rukopisnog kodeksa s našim Rosweydeom nekoć podijelio velečasni gospodin Martin iz Sint-Truidena, redovnik kanonik u istomu samostanu sv. Martina, koju je, jer je vrlo drevna (jer se pripovijeda da je Gvibert preminuo godine 1208.), valjalo ovdje donijeti; glasi, dakle, ovako:
14 Sulpicije Sever, najprije učenik blaženoga Martina, poslije nadbiskup bourgeski, prema Genadiju u knjizi koju je napisao De viris illustribus, štoviše, kao što je očito iz njegovih djela koja čitaš smještena u Velikom samostanu, bio je rodom iz krajeva Akvitanije i zasjao je slavan kako disciplinama slobodnih umijeća tako i plemenitošću roda. Stoga, istodobno se ističući dvostrukom slavom i loze i mudrosti te znanosti, a što je među ovakvim ljudima glavno, ugledan po kreposti umjerenosti, kad je odrastao do muževnih godina srednje dobi, kao razborit čovjek, uviđajući da je svijet smješten u zlu i smatrajući da je živjeti ili razmišljati po tijelu smrt i ludost, ostavivši dom i rodbinu te potrošivši vlastita dobra na korist siromaha, uputio se k blaženomu Martinu; od kojega uslužno i rado primljen, odmah se podložio njegovu učeništvu i s njime u spomenutom Velikom samostanu, dok se nije svukao iz tijela, sveti se muž najprisnije družio.
15 Napokon primljen među tajne neba od preblaženoga Martina, taj Sulpicije Sever, koji je sav uvijek prianjao uz njegovo učeništvo, kroz pet godina, naime baštinom, zadobio je očevo boravište kao izvanredno pobožan baštinik i stanar. Toga, naime, Sulpicija, premda se veoma opirao, bourgeski kler izvukavši odatle, potaknut svetošću i znanošću muža te jednako ljubavlju prema blaženomu Martinu, njegovu učitelju, uzvisio je sebi za nadbiskupa.
16 Da je zaveden od pelagijevaca u nečemu skrenuo s pravila pravovjerne vjere, nigdje baš nisam pročitao osim kod samoga Genadija, za kojega ne znam je li to i sam igdje pročitao ili je saznao samo iz glasina, koje govore i što je učinjeno i što nije. Ono pak vjerno vjerujem da ova njegova zabluda kod pobožnoga Suca Krista, koji milostivo oprašta onima koji se kaju, nije umanjila njegove zasluge, kao što vidimo da u Crkvi nije potamnila slavu njegove svetosti, kad isti pisac koji izvješćuje da je bio zaveden svjedoči i da se popravio, govoreći da je sam sebi nametnuo pokoru, naime da drži šutnju sve do smrti, kako bi šutnjom posve ispravio ono u čemu je neoprezno govoreći sagriješio. I to utoliko više mora biti na čuđenje što je, iako je bio slavan rodom, uzvišen dostojanstvom, biskup po službi, i po tome dužan mnogima, napuštao javnost, tražio osamu, te osuđujući se unaprijed na tamničko skrovište, i istodobno iznurujući tijelo bdjenjima, glađu i hladnoćama, u duhu poniznosti i skrušena srca zadovoljavao Bogu. Stoga tko bi, osim onoga koji sumnja u Kristovu dobrotu, ne kažem o njegovu spasenju, nego o njegovoj najvećoj svetosti, mogao posumnjati? Vjerodostojna je riječ i dostojna svakoga prihvaćanja. I zašto se u toj samotnoj šutnji ne bi u njemu zagrijalo srce da ljubi Boga? Zašto se u razmatranju o Njemu ne bi rasplamtio oganj skrušenosti? Zašto se, dok je slobodan samo za to, ne bi dozivala bol njegova prekršaja? Tim, naime, ognjem iskušan u peći dugotrajne kušnje, i izvorom suza, kojima je svake noći, to jest sjećanjima na isti prekršaj, natapao ležaj savjesti, poškropljen izopom čistilišnoga poniženja, uistinu je očišćen od najvećega prijestupa i zabijeljen više od snijega. Tako, na neki način prolazeći kroz oganj i vodu, u najpogodnije je vrijeme izveden u okrepu. Stoga ovo plodno stablo, iako je ponekad, kad se potkrade vjetar obmane, prešlo na sjever, ondje nije palo niti je ondje ostalo, nego ponovno zakrenuto na jug Božjom sadnjom, ondje je na kraju palo i ondje će ostati bez kraja.
17 Ako se pak samoj mojoj tvrdnji o ovome ne vjeruje, neka se povjeruje cijelomu svetomu mnoštvu Velikoga samostana, koje svake godine svečanom službom zajedno slavi obljetnicu njegova svetoga ukopa: čijoj sam svečanosti i sam boraveći kod njih i jednom i drugi put prisustvovao, te sam je s ostalom braćom, uz neku pobožnost, na 29. siječnja, kako se obavlja, proslavio. Neka se, dakle, kako je dostojno, smatra vjera tolike Crkve mjerodavnom za autoritet, i neka stisne i začepi usta svoja opakost koja drsko nastoji njemu dokinuti ispovijest i ljepotu koju je Gospodin dao svome Svecu, i uzvišenomu u riječi slave. Zahvaljujem ti, učiteljice Božjih putova, svemoguća mudrosti, koja si u njemu pobijedila zloću i nisi ostavila onoga koji je pao u jamu i našao se u okovima grijeha, nego si mu priskočivši u pomoć u prijevari onih koji su ga okruživali, oslobodila ga od grešnika, protivnika tvoje milosti, i uzvisila ga tolikom slavom da se ubraja među sinove te iste milosti i da mu baština bude među Svecima.
18 Uostalom, da se tko ne bi prevario iz neznanja i prigovarao da sam i ja prevaren prisvojio svetost jednoga drugomu, neka zna da je ovo drugi, a onaj drugi Sulpicije, čiji se blagdan na XVI. kalende prije navedenoga mjeseca veljače slavi u nekim Crkvama, ali da su obojica bili nadbiskupi jednoga te istoga grada Bourgesa, te da se ovaj radi razlikovanja od drugoga naziva Sulpicijem Severom, a onaj Sulpicijem Pobožnim. A naći će i marljivi računovođa godina da je ovaj u mnogo ranijem vremenu, budući da je ovaj bio od blaženoga Martina, koji je treći stolovao Tourskoj Crkvi, a onaj u danima sv. Grgura, koji je devetnaesti upravljao istom Crkvom. Neka se, dakle, ovaj naš vrstan i profinjen pisac nastojanja i djela preblaženoga Martina ne smatra vrijednim pohvale prijekora, nego vrhunske hvale, jer je, obavijajući najsjajniji dragulj zlatnim rječitošću jasnoga govora, nosio usred Crkve tako vrstan i tako uglađen odraz da svi dobri nasljedovatelji, koji brižno skrbe o sebi i žele se spasiti u istini, u njemu najbistrije vide što treba izbjegavati, čemu težiti i čime se ugađa Bogu.
19 Odatle je očito da je već četiristo godina u dušama mnogih ukorijenjeno mišljenje da je onaj Sulpicije, koji se slavi 29. siječnja, bio učenik sv. Martina. Bit će možda dopušteno posumnjati da su i njega i onoga bourgeskog biskupa, suvremenika kralja Guntrama, koje je Crkva imala običaj slaviti istoga dana, dok se biskupova djela nisu znala, smatrali jednim te istim, koji je bio i učenik sv. Martina i biskup. Ili još radije, kad su redovnici Velikoga samostana saznali da se osim Sulpicija Pobožnoga 29. siječnja slavi drugi bourgeski biskup Sulpicije, čija su djela bila u tmini, misleći da je to onaj njihov stari subrat, pod njegovim su imenom počeli štovati spomen onoga.
20 Ovo je bilo drago sažeto iznijeti o Sulpiciju Severu, da ne bismo izgledali kao da smo njegovu životu ili uskratili nebesku čast, ako je igdje zakonito održavana, ili je dodijelili onomu koji je ne zaslužuje. Baronije svjedoči da je njegov život čitao u Vatikanskoj knjižnici na polici 4., br. 234. Mi smo ga pročitali prepisanoga iz vatikanskoga kodeksa napisanoga u doba Nikole V., br. 1188., i poslanoga našemu Rosweydeu. Osim pohvale iz Genadija i nekih tobožnjih pisama sv. Augustina, koja se nalaze u dodatku 2. sveska njegovih djela, jedva išta sadrži. Kad bi bilo pouzdano da je bio Svetac, mogli bismo iznijeti i drugo o njemu iz sv. Paulina i drugih.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.