Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 29. siječnja

O sv. Gildi Mudrom, opatu u Armoričkoj Britaniji

DE S. GILDA SAPIENTE, ABBATE IN BRITANNIA ARMORICA

Sadržaj (12)
  1. § 1. Doba sv. Gilde Mudroga.
  2. § II. Ima li više Gilda? Njihovi spisi.
  3. § III. Gilda jedan jedini u Galiji, i to Britanac.
  4. § IV. Život sv. Gilde, tko ga je napisao.
  5. § V. Spomen sv. Gilde u svetim kalendarima i drugdje.
  6. Običaji u mladosti. Svećeništvo, revnost za duše.
  7. Dolazak u armorikansku Britaniju. Kreposti. Podignuti samostan.
  8. Uskrsnuće žene odavno umrle.
  9. Preminuće. Potonuće i pronalazak relikvija.
  10. Samostan sv. Gilde opustošen i obnovljen. Relikvije prenesene.
  11. POGLAVLJE VII. Čudesa učinjena u piščevo doba.
  12. Život i smrt sv. Gingurijana i Gulstana, laika samostana sv. Gilde.

§ 1. Doba sv. Gilde Mudroga.

Pisci spominju više Gilda, poznatih po nekoj slavi. Mi istražujemo o svetima. Englezi navode dvojicu iz svoga naroda, a armorički Britanci dvojicu, osim sv. Tremonija, koji je i sam nazvan Gilda. Ne nadamo se da ćemo ukloniti svu tamu; ipak ćemo svakako slijediti sigurnije putove. Najprije ćemo dakle govoriti o piscu kojega u Bibliotheca Patrum postoje dvije knjižice; ako nije bila jedna jedina koju su zatim prepisivači rastrgali na dvije: prva sadrži oštar ukor britanskoga plemstva i puka, a druga klera.

2 Albert Veliki iz Morlaixa u djelu Historia SS. Britanniæ Armoricæ tako postavlja dvojicu Gilda da želi da je prvi godine 403. sudjelovao na pogrebu kralja Grallona; ipak je taj isti autor napisao onu knjigu protiv zločina britanskoga plemstva, odnosno o propasti Britanije, premda sam autor priznaje da je mnogo mlađi, kao što ćemo uskoro reći. Bellarmino u djelu De scriptor. Eccl. i Jakov Gautier u Tab. Chronograph. smještaju toga pisca u godinu Kristovu 495. Ali tada je bio dvogodišnjak.

3 Sam naznačuje svoju dob i sigurnu godinu rođenja. Od toga vremena, kaže u knjižici De excidio Britanniæ, čas su pobjeđivali građani, čas neprijatelji, kako bi Gospodin u tom narodu na uobičajen način iskušao nazočni Izrael ljubi li ga ili ne; sve do godine opsade Badonskoga brda i gotovo posljednjega i nipošto maloga pokolja razbojnika; a to je četrdeseta i četvrta godina, kako znamo, otkako je protekao već jedan mjesec, a to je i godina moga rođenja. U Britaniju su došli Sasi godine 449., kako piše Beda u 1. knjizi, 16. poglavlje, a četrdeset i četiri godine poslije, dakako Kristove 493., opsjeli su grad koji noviji pisci nazivaju Bathonia, suvremeni Englezi Bathe, sami tada Bathancester, Britanci Caer Badon, Ptolemej Yðæa Thæmá, Antonin Aquas Solis; no kad je stigao velikodušni kralj Aurelije, zauzeli su Badonsko brdo i bili pobijeni u najvećem broju. To se brdo, kako svjedoči Camden, sada zove Bannesdowne i nadvija se nad selcem Bathstoneom, blizu grada Bathonije, te još pokazuje nasipe i bedem. Isti svjedoči da se te Gildine riječi u rukopisu u Cambridgeu čitaju ovako: sve do godine opsade brda Badonica, koje se drži da nije daleko od ušća Severna. Ispravno, jer se nedaleko od Bathonije Avon, uz koji se nalazi, ulijeva u estuarij Severna. O tom pokolju Sasa, za koji neki žele da se dogodio drugdje, ovako piše Ranulph Higden u 3. knjizi, 4. poglavlje, pod godinom 493.: „Te je godine učinjen velik pokolj Sasa pri opsadi Badonskoga brda po vođi Britonaca Aureliju Ambroziju, naime četrdeset i četvrte godine od dolaska Engleza.” Ali Huntingdonac tu pobjedu pripisuje Arturu; mi se s njime ne slažemo.

4 Imamo dakle Gildinu godinu rođenja. Koje je godine napisao onu knjigu, i sam naznačuje pišući ovako: „Čega nije nepoznat počinitelj tako gnusna bezbožništva, tiransko mladunče nečiste lavice Danmonije Konstantin, koji je ove godine, nakon strašne prisege kojom se obvezao da nipošto neće počiniti prijevare građanima, zaklinjući se najprije Bogom, a naposljetku zborovima svetaca i Bogorodicom u pratnji, u krilu dviju poštovanja dostojnih majki, i to u tjelesnoj crkvi, pod svetim opatom Amfibalom, okrutno rastrgao mačem i kopljem umjesto zubi najnježnije bokove ili utrobu dvojice kraljevskih dječaka i isto toliko njihovih odgojitelja, upravo usred, kako rekoh, presvetih oltara.” To Gilda; a Westminsterski piše da se to dogodilo godinu dana nakon Arturove smrti: „Godine milosti 343., kaže, dva sina Mordredova (kojega je, saveznika Sasa, Artur u bitci pobijedio i ubio) pobuniše se protiv kralja Britonaca Konstantina, želeći osvetiti oca; oni su se povezali sa Sasima i zametnuli mnoge bitke; naposljetku ih je Konstantin, nagnane u bijeg, progoneći, jednoga u Winchesteru, u crkvi sv. Amfibala, zaklao pred oltarom; drugoga pak u Londonu, sakrivena u samostanu neke braće, osudio na okrutnu smrt; jesu li tada Britanci još držali London, neka istraže drugi.” Ono što se u Gildi čita pod svetim opatom Amfibalom, Camden čita: „pod opatom amfibalom”, to jest, kako tumači, svetom haljinom s obje strane dlakavom. Štuje se doduše sv. Amfibal 25. lipnja, ali nije bio opat, niti poznajemo drugoga opata Amfibala; premda, barem na temelju ovoga mjesta, Bale izmišlja da je Amfibal bio opat u Winchesteru, muž prokušane učenosti i potvrđena života, te kaže da je uputio Gildi pismo o tom pokolju kraljevskih mladića i da se proslavio pod Maglocunom godine 360. Tko hoće, neka u to vjeruje po Baleovu svjedočanstvu, kojega je previše nepromišljeno slijedio Pitseus.

5 Napisao je dakle Gilda tu knjižicu druge godine nakon Arturove smrti, deset godina, kako stoji niže u životopisu toga sveca, 3. poglavlje, 21. broj, otkako se povukao iz Britanije, ili radije osamnaest ili dvadeset godina; kaže se naime da se povukao kad mu je bilo 30 godina, oko godine 523. ili 524. U toj knjizi, kaže isti pisac, razobličuje pet kraljeva samoga otoka, zapletenih u različita zlodjela i zločine; i doista ih oštro razobličuje: Konstantina, o kojemu smo već govorili, Aurelija Konana, Vortiporija, Kuneglasa, Maglocuna, svakomu predbacujući najteža zlodjela. Otuda je dopušteno zaključiti da on tada nije bio na otoku Britaniji; jer oni okrutni i tolikim oceubojstvima zloglasni tirani ne bi podnijeli toliku slobodu jednoga jedinog monaha koji živi pod njihovom vlašću. A osim pisca životopisa, čini se da to naznačuje i sam Gilda, koji izjavljuje da je ono što će iznijeti na vidjelo crpio ne toliko iz spisa domovine i spomenika pisaca (jer ako ih je i bilo, ili su izgorjeli u neprijateljskim vatrama ili su brodovljem izgnanih građana odneseni predaleko pa se ne pojavljuju) koliko iz prekomorskoga izvješća, i niže: „Što će sakriti građani ono što ne samo da znaju, nego im već predbacuju okolni narodi?”

6 Ove pak kraljeve, koje Gilda kori, većina pisaca britanske povijesti želi da su upravljali svom britanskom stvari jedan za drugim, s istom vlašću kojom je prije upravljao Aurelije Ambrozije, i ovako piše Ranulph u 3. knjizi, 6. poglavlje: „Artur je umirući prepustio krunu svoga kraljevstva svomu rođaku Konstantinu, koji je bio sin Kadora, vojvode od Cornwalla; on se više puta sukobio sa sinovima Mordredovima i naposljetku ih istrijebio; i tako je umro nakon deset godina svoga vladanja. Nakon njega je Aurelije Konan tri godine držao kraljevstvo. Nakon njega Vortiperije deset godina. Nakon njega vladao je nekoliko godina Malgo Lijepi, snažan i okretan, ali zaražen sodomitskom kugom.” Ako je to istina, treba da je Gilda, koji je prije u svojoj knjižici ukorio samo Konstantina, zatim tijekom godina, kako je slušao o sramotnim djelima njegovih nasljednika, umetnuo i njihov ukor. I to je svakako mogao on koji je, kako prenosi Pitseus, umro u devedesetoj godini, a kako drugi, barem u dubokoj starosti.

7 Ali zašto ne bi radije muž oštra i tečna pera napisao novu pogrdnicu svakomu pojedinomu ili je barem objavio protiv njih? Ili je toliko nosio to svoje čedo pred očima da je mislio kako ga njegovi sunarodnjaci iznova čitaju ako bi bilo dodano makar i samo nekoliko rečenica? Vjerojatnije stoga noviji pisci smatraju da su svi ti kraljići u isto vrijeme, u različitim pokrajinama Walesa, prisvojili sebi kraljevsko ime i vlast te tako građanskim ratovima sasvim iscrpili ono što je bilo preostalo od britanske kreposti; dok su, da se nisu ispriječili i uvrijeđeno Božanstvo i njihov krivi um te da im se zadesio vođa sličan Aureliju ili Arturu, možda mogli istjerati Sase s cijeloga otoka. Građanske ratove spominje sam Gilda, i naznačuje da ti kraljevi nisu vladali cijelim britanskim narodom, nego samo pojedinim pokrajinama, dok Konstantina naziva tiranskim mladuncem lavice Danmonije, a Vortiporija tiraninom Dimeta. Danmonijci su nekoć držali pokrajinu Britanije koja se ponajviše pruža na zapad, a noviji je pisci nazivaju Cornwallia i Cornubia. Tom je pokrajinom pod Arturom upravljao vojvoda Kador; kraljevski je naslov prigrabio Konstantin. Dimete pak, ili Demete, Ptolemej smješta u onaj dio Britanije koji se sada zove West-wales, to jest zapadni Wales, i obuhvaća područje Carmarthenshirea, Pembrokeshirea i Cardiganshirea. Ondje je vladao Vortiporije. Toliko neka bude izvučeno o Gildinu dobu gotovo iz njegovih vlastitih spisa.

§ II. Ima li više Gilda? Njihovi spisi.

Još ne iznosimo životopis Gilde, ali ga ipak ne donosimo nemarno. Što su noviji Englezi, i s kolikom pouzdanošću, prenijeli o Gildi i njegovim spisima, bit će najprije vrijedno truda izložiti. Ivan Bale i Ivan Pitseus objavili su poduže kataloge britanskih pisaca; obojica tvrde da slijede komentare Ivana Lelanda (koje nismo vidjeli), i to možda Pitseus čini s boljom pouzdanošću kao pravovjeran katolik, a svakako s većom skromnošću; Bale, koji je zajedno s redovničkom kukuljicom odbacio i stid, sve je svoje spise onečistio najglupljim pogrdama. Obojica postavljaju dvojicu Gilda, prvoga pod nadimkom Albanije, a drugoga Badonik, i ovoga čine piscem one knjige De Britanniæ excidio. Donijet ćemo Pitseusove riječi. Ovako on piše o Badoniku:

Hvalospjev Badoniku iz Ivana Pitseusa,

9 Gilda Badonik, koji je nazvan i Mudri, rodom Britanac, učenik sv. Iltuta iz Llantwita, pošto je iz želje za učenjem proputovao cijelu Britaniju, prešao je more u Irsku, gdje je i ponizno učeći od starijih i marljivo poučavajući mlađe u oba vida mnogo koristio i sebi i drugima. Vrativši se odatle u domovinu, predao se na odgoj Kadoku, mužu u ono vrijeme najglasovitijemu po glasu svetosti i učenosti, u samostanu Llancarfanu. Zatim je u najčuvenijem samostanu u Bangor-on-Deeju obukao redovničko odijelo. Ondje, stekavši slobodna vremena, ponovno je ukratko prošao humanističke znanosti i filozofske nauke. Tim je studijima potom rekao zbogom i, kako bi mogao bolje poučavati puk, sav se posvetio čitanju i razmatranju Svetoga pisma. Budući da je pak u propovijedima imao osobitu milost, vršeći tu službu veoma je unaprijedio dobro Crkve. Bio je istinit u riječima, iskren u djelima, čestit u životu i vladanju, oštar u prijekoru mana, obilan u hvali kreposti; oboje je ponajviše primjenjivao na kler svoga vremena, i sposobnost i slobodu. Nije poštedio ni same kraljeve ili knezove u svjetovnom staležu. Štoviše, poimence ih je opomenuo zbog njihovih ispada, oštro razobličio i svakoga od njih slikovito prikazao u njegovim bojama. Konstancija Kadorova, Aurelija Konana, Vortiporija, Kuneglasija, Malgocuna i druge, kao što se može vidjeti u njegovu pismu De excidio Britanniæ, strogo je ukorio. S velikom je boli gledao kako se događaju mnoga zla koja je Gilda Albanije s golemim strahom prorekao da će se dogoditi. Njega je časni Beda kao po antonomaziji znakovito nazvao povjesničarem Britonaca. I doista je star pisac i nipošto običan spisatelj. Jer se iz njegovih spisa zaključuje da je rođen četrdeset i četvrte godine nakon što su Sasi, pozvani u pomoć Britoncima, došli u Britaniju, što je bila godina obnovljena ljudskoga spasenja 493. Napisao je jednu knjigu De immortalitate animæ, poslanicu De excidio Britanniæ. Jednu knjigu In sui temporis Clerum. Jednu knjigu Historiam quamdam. Povijest De gestis Britonum. Naposljetku je taj slavni Kristov ispovjedalac kao devedesetogodišnjak u samostanu u Bangor-on-Deeju najsvetije završio svoj životni vijek i bio pokopan 29. siječnja oko godine Mesije 583., dok je još kormilo propadajućega britanskoga carstva držao Malgocun. Njegov se životopis (ne znam kojega autora) kaže da se čuva u rukopisu u Cambridgeu u kolegiju sv. Benedikta. I Ivan de Bois u knjizi koju je prikupio iz starih pergamena knjižnice u Fleuryju ima nezanemarive ulomke njegova životopisa. Vidi naš katalog De Apostolicis Britanniæ viris. ispitan:

10 To Pitseus. Nisu doista nezanemarive, kao što ispravno priznaje Pitseus, stvari o Gildinu životu koje ima Ivan de Bois, ali se one mnogo razlikuju od onoga što on sam prenosi. Tko bi povjerovao da je Gilda proputovao svu Britaniju, koja je tada sva gorjela u ratovima i velikim dijelom već bila zauzeta od barbara? Da je posvetio trud sv. Kadoku u samostanu u Llancarfanu, da je prigrlio redovnički život u Bangor-on-Deeju i ondje prionuo uz humanističke znanosti, niti imam namjeru pobijati niti mi se javlja svjedočanstvo staroga pisca kojim bismo to potvrdili. Bio je Banchor, ili Bangor, ili Bongor, vrlo čuven i prostran samostan na rijeci Dee, u grofoviji Flint, na granicama Chestera, upravo na mjestu gdje je nekoć bio grad Bovium. Sada pogledajmo što o drugomu Gildi piše Pitseus:

Hvalospjev Albaniju iz istoga Pitseusa,

11 Sv. Gilda Albanije (povjesničarem ga po nadimku naziva Matej Westminsterski pod godinom 186.), rođen u Britaniji od kraljevske krvi Britonaca, nekoć učenik sv. Patrika. Pošto je u domovini savršeno naučio humanističke znanosti i počeo kušati slobodna umijeća, još kao mladić prešao je more u Galiju radi studija, dijelom da izbjegne ratne nemire, a dijelom i zato što je još u Britaniji nauk nekih bio sumnjiv zbog zaraze pelagijanskim krivovjerjem. Živeći dakle u Galijama nekoliko godina, pomno je naučio i jezik i filozofiju i sve znanosti, kako svete tako i svjetovne. Vrativši se u domovinu, zajedno s višestrukim naukom donio je bogatu zalihu knjiga; i da bi se slobodnije mogao posvetiti Bogu i razmatranju božanskih stvari, otišao je u osamu, gdje se svakodnevno trapio postovima, molitvama, bdjenjima i kostrijetima. Mnogi su pak, potaknuti glasom o njegovim krepostima, sa svih strana hrleći dolazili k njemu da bi od njega zajedno s dobrim književnim obrazovanjem naučili ozbiljnost vladanja i iskrenost vjere. Sve je naime najbolje poučavao i riječju i djelom. Također je proročkim duhom prorekao mnoge nesreće koje su se poslije dogodile. Mnogo je toga vrlo učeno napisao, od čega se, kažu, nešto čuva u rukopisima u Cambridgeu u javnoj knjižnici Sveučilišta. Sastavio je pak, po svjedočanstvu Mateja Westminsterskoga i drugih, četiri knjige Concordantiæ in quatuor Evangelia, jednu knjigu Acta SS. Germani et Lupi, jednu knjigu De primis insula incolis, jednu knjigu Regum Britannorum historiam, jednu knjigu De victoria Aurelii Ambrosii, jednu knjigu Versus vaticiniorum, jednu knjigu De sexto cognoscendo, jednu knjigu Super eodem sexto i mnogo drugoga. Kaže se da je najsvetije završio svoj životni vijek na nekom otoku nedaleko od rijeke Severn, 29. siječnja, godine Gospodnje 512. dok je vladao, ili radije dok se s Anglosasima borio za kraljevstvo, Uther Pendragon. Njegovo je tijelo poslije, kažu, preneseno u samostan u Glastonburyju i ondje časno pokopano. Vidi naš katalog De viris Apostolicis.

12 Gotovo isto ima i Bale. Ali kojim autoritetom dokazuju da je bio učenik sv. Patrika? Kako je mogao izbjeći ratne nemire u Galiji, koja je i sama tada najviše bila ugrožena upadima barbarskih naroda? Capgrave doduše piše da je stanovao na nekom otoku oko ušća Severna, ali da se, kad su ga uznemiravali gusari, povukao u Glastonbury te nedaleko od onoga najstarijega samostana i prebivališta svetaca sagradio crkvu i ondje živio pustinjačkim životom te naposljetku 29. siječnja preminuo i bio pokopan u Glastonburyju. Ali Capgrave, ili tko god je pisac toga životopisa, donosi i druge stvari koje nisu dovoljno ni posvjedočene ni vjerojatne; i čini se da je isti napisao životopis sv. Kadoka, koji smo donijeli 24. siječnja, paradoksalan i nama nipošto prihvatljiv.

13 Uostalom, nama se čini da je jedan te isti onaj Gilda i Badonik i Albanije, ne slušatelj sv. Patrika, nego sv. Iltuta ili drugih, i možda učenika sv. Patrika, koji je rođen od oca kralja Albanije, pa je odatle od novijih pisaca nazvan Albanije, a Badonik zato što spominje bitku zametnutu kod Badonskoga brda. Tako smatraju kako drugi učeni ljudi, tako nedavno Aubert Le Mire u svojoj Bibliotheca i Gerard Ivan Vossius u 2. knjizi djela De Historicis Latinis, 21. poglavlje, koji ipak ne otkrivaju odakle su preuzeli da je bio opat u Bangor-on-Deeju. Da je Gilda bio jedan jedini, jasnije će se pokazati ako se rasprave knjige koje se pripisuju jednomu i drugomu.

14 Bale prenosi da je Gilda Badonik napisao 1. knjigu De excidio Britanniæ. 1. knjigu In sui temporis Clerum. Conciones mordentes. Neka povijest koja počinje: „Alboin, kralj Langobarda...” 1. knjigu De immortalitate animæ. Pitseus dodaje povijest De gestis Britonum, za koju se kaže da postoji u rukopisu. Ali od tih šest knjiga prve dvije su izvan spora. Knjiga De gestis Britonum čini nam se ista ona koja je i De excidio Britanniæ. Conciones mordentes možda su neki izvatci iz onih dviju prijašnjih poslanica. Tko bi povjerovao da je onu povijest koja počinje „Alboin, kralj Langobarda” napisao Gilda, koji je one godine kada je u Italiju došao Alboin, dakako Kristove 568., već navršavao sedamdeset i petu godinu života? Tu je povijest možda netko pročitao zapisanu u istomu kodeksu u kojem je bila i Gildina knjiga te je povjerovao da su oboje djelo istoga autora. Isto je dopušteno posumnjati za drugu knjigu koja tvrdi besmrtnost duše. Ne zato što bismo smatrali da muž najbritkijega duha nije napisao više toga, nego ne želimo njemu nepromišljeno pripisivati nesigurna djela, koja nismo vidjeli i koja nisu potvrđena svjedočanstvom nijednoga starijega pisca.

15 Gildi Albaniju Bale pripisuje ovo: 1. knjigu De primis habitatoribus insulæ. 1. knjigu Regum Britannorum historiam. 1. knjigu De victoria Aurelii Ambrosii. 1. knjigu Versus vaticiniorum. 1. knjigu Acta Germani et Lupi. 1. knjigu De sexto cognoscendo. 1. knjigu Super eodem cognoscendo. 4. knjigu Commentarios Evangeliorum. Ali onomu tko čita očito je da prve tri knjige nisu različite od knjige Gilde Badonika De excidio Britanniæ. Bili su pročitali da se Gilda negdje navodi o prvim stanovnicima otoka; izmislili su drugu knjigu, poznatu puku, i drugoga autora. On je jedan te isti i o prvim stanovnicima otoka piše: „Ona se uspravna vrata i uma, otkako je naseljena, uzdiže nezahvalna čas Bogu, ponekad građanima, a katkad i prekomorskim kraljevima”, itd; navodeći to mjesto, Polidor Vergilije u 1. knjizi dodaje ovo: „Ovdje Gilda naznačuje da su prvi stanovnici otoka imali spoznaju o Bogu”, itd. Sasvim na isti način, kad se pri navođenju Gilde negdje spominje pobjeda Aurelija Ambrozija i stari kraljevi Britanije, oni koji nisu pročitali Gildinu knjigu De excidio Britanniæ smislili su drugu knjigu i drugoga autora. O djelu Acta SS. Germani et Lupi nemamo što ustvrditi; ona koja su nam pri ruci sastavili su drugi autori; neka se iznesu ona ili barem svjedočanstva starih pisaca o njima. Neka bude isti sud o onim Commentarii u Evanđelja. Jer što je napisano De sexto cognoscendo, ili tko je to napisao, ili što to znači, nipošto ne pogađamo.

16 Čujemo da postoji knjižica proročanstava, ali je sami nismo vidjeli; odbacuju je Polidor, Vossius, Le Mire i drugi. Ovo su Polidorove riječi: „Postoji također druga knjižica (da pravodobno upozorimo čitatelja na opaku prijevaru) koja se najlažnije naziva GILDÆ COMMENTARIUM, bez sumnje sastavljena od nekoga uličnoga varalice da bi potkrijepila izmišljotinu nekoga novoga čovjeka. Taj je doista nitkov, daleko nakon što su se ljudi rodili, najbesramnije to sažeto obojio brašnom takva novoga autora, često spominjući Bruta, o čemu Gilda nikada nije ni sanjao; i da bi lukavije prevario čitatelje, dodao je nešto od svoga, čime bi povjerovao ili da su bila dvojica Gilda ili da je ta knjižica sažetak prvoga Gildina djelca. Ali oboje je toliko daleko od toga da bi bilo prihvaćeno kod učenih da čak i svatko tko je osrednje obrazovan lako otkriva tu lukavost i smatra je prijevarom.” To Polidor. Isto iz Polidora navodi i odobrava Vossius te posve niječe da su bila dvojica Gilda i s pravom kori Buchanana što je na mnogo načina pogriješio u Gildinu dobu.

17 Osim toga navodi se drugi Gilda, rodom Britanac, a otac mu je bio Irac, koji je objavio neke najneukusnije spise pune bapskih priča, koje ni mi nismo vidjeli niti bismo imali dokolica ili volje čitati ih. Dovoljno je da učeni ljudi odbace ispraznost dokona varalice. Njega spominje Vossius u 2. knjizi djela De historicis Latinis, 36. poglavlje. Nicholas Harpsfield u 1. knjizi, 23. poglavlje, gdje o onomu Gildi Albaniju i njegovim proročanstvima govori dvosmisleno. Spise toga trećega Gilde ambiciozno nabrajaju Bale i Pitseus; i ovaj doduše hvali čovjekovu učenost, ali kori strast za laganjem. Isti hvale drugoga Gildu, glasovita po spisima, koji je u Rimu doduše boravio od Augustovih vremena do doba Juvenala, Marcijala i Valerija Flaka, to jest do vladavine Domicijana, u dovoljno dugom vremenu da se netko od starih pisaca mogao njega sjetiti. Ali dosta je Gilda. Jednoga jedinoga priznajemo i štujemo.

Siječanj, III. svezak.

§ III. Gilda jedan jedini u Galiji, i to Britanac.

Otplovimo u Galiju s našim Gildom, ali boljom lađom i veslačima nego što mu ih neki pripisuju. Zapadnu obalu Galije između Akvitanaca i Belgijaca nastanjuju Armorici, koji se sada nazivaju Britancima ili Britonima, bilo zato što su podrijetlom s otoka Britanije, bilo zato što su od njih, kako žele i čemu se priklanja Beda, najprije odvedene naseobine na otok. Narodi tih galskih Britonaca mnogobrojni su, već odavno čuveni i po pomorstvu i po ratnim vještinama. Među njima su na južnoj strani, najbliži Oceanu, odakle i armoričko ime, Nanneti, Veneti i Curiosoliti. Zemlju Curiosolita pisci srednjega vijeka nazvali su Cornugallia, a grad Corisopitum, koji se po njima zove Kemper i Kempercorentin, po zaštitniku sv. Corentinu. Grad Nanneta pučki se zove Nantes, smješten na rijeci Loiri. Između Nanneta i Curiosolita nalaze se Veneti. Kod njih je na lijevoj obali rijeke Blavet samostan sv. Gilde, koji se pučki zove Saint-Gildas-de-Rhuys, a kod drugih Rivense, Ripense, Ruyense, Ruitiense, Reum-visii.

19 Opće je mišljenje da ga je osnovao sv. Gilda ili Gildasije. Ali neki stvaraju dvojicu Gildasija, od kojih ga je prvi sagradio, a drugi obnovio. Albert Veliki iz Morlaixa kaže da je onaj prvi, rodom Irac, bio kancelar Grallona I., kralja armoričkih Britonaca, te da je darovani mu kaštel Rhuys pretvorio u samostan; da je na pogrebu istoga Grallona godine Kristove 403. sudjelovao već tada kao opat Rhuysa, zajedno sa sv. Winwaloeom, o kojemu ćemo govoriti 3. ožujka, i da to proizlazi iz starih spomenika; ali da je taj Gilda umro u dubokoj starosti, dok je knjigu De excidio Britanniæ napisao pod Vortigernom. Koliko povjerenja treba pridavati onim spomenicima koje navodi i drugdje, neka ispitaju drugi; sigurno je da je pisac one knjige De excidio Britanniæ, rođen dugo nakon Vortigernove smrti, taj spis sastavio tek oko godine 543., kao što je gore dokazano. Niti se sam taj pisac dovoljno slaže sa sobom dok tu knjigu pripisuje i drugomu Gildi.

20 Govori se doduše u Brevijaru Crkve u Nantesu da je Grallon, koji je vladao cijelom armoričkom pokrajinom, potaknut glasom o Gildinoj svetosti i zaslugama, podigao samostan na otoku Rhuysu njemu i njegovima te ga obdario mnogim prihodima. Ali ako od godine 403. do 800. nije bilo nijednoga kralja ili vojvode Britonaca Grallona, kako tvrdi isti Morlaix, reći ćemo da je tu pogreška u imenu Grallona, budući da se ondje dodaju Gildini drugovi u književnim studijima sv. Samson i sv. Pavao, za koje nitko ne piše da su rođeni prije doba Teodozija Starijega, nego svi priznaju da su mlađi za cijelo stoljeće; u to je dakako vrijeme živio i onaj Gilda za kojega Morlaix želi da je obnovio taj samostan, u vrijeme Weroka, grofa Veneta; njega redovnik iz Rhuysa, koji je prije gotovo 600 godina, kao što ćemo uskoro reći, napisao životopis sv. Gilde, ne naziva obnoviteljem samostana, nego prvim njegovim utemeljiteljem. „Došavši dakle u područje Veneta”, kaže, „kod nekoga kaštela na brdu Reumvisii, smještena na vidiku mora, ondje je sagradio samostan jače gradnje i u njemu dovršio samostanske nastambe po općem redovničkom običaju.” Niti igdje naznačuje da je ondje prije postojao samostan.

21 Dvojicu Gilda priznao je i Andrija Saussay u Martyrologium Gallicanum na ovaj dan, ali različita od obojice ovih, barem jednoga; i o prvomu ovako piše: „U Maloj Britaniji, na području Veneta, sv. Gilde ili Gildarija, opata i ispovjedaoca, koji je, rođen od kraljevske krvi Britonaca u Velikoj Britaniji, od najplemenitijih roditelja predan blaženomu Iltutu pustinjaku, učeniku sv. Germana, pariškoga biskupa, da bude poučen u pobožnosti i književnoj naobrazbi, već od nježne dobi zablistao velikom vjerom i istaknutom pobožnošću; i ništa manje zatim glasovit uresom znanja, toliko se predao molitvi i strogosti života da je kod najpobožnijega učitelja i školskih drugova, zbog žarka žara za službu Božju, pobudio veliku ljubav prema sebi i divljenje. Zatim je, još kao mladić, da bi izbjegao ratne nemire kojima je potresana domovina i zarazu pelagijanizma koja je još klijala u tim krajevima te da bi upio bistrije vode božanske mudrosti, prešao more u onaj dio Galije koji se zove Armorika, gdje je, potpuno okusivši teoriju kršćanske filozofije, postigao takvu slavu svetosti i učenosti da je posvuda oko sebe pokazao velik sjaj višestruke milosti kojom je božanski obdaren snažno djelovao. Odatle se, već urešen svećeničkim redom, vratio u Veliku Britaniju da bi pomogao domovini koja je trpjela od različitih zala te je krenuo suzbijati krivovjerja i pogansko praznovjerje koje ondje još nije bilo iskorijenjeno do korijena, kako riječju tako i svetim djelima i čudesima. Osobito je Irce, snažno oslobodivši ih ne samo od zamki bezbožnosti i zablude, nego i od pogubnih okova poroka koji su ondje sramotno harali, sretno priveo na stazu istine i pobožnosti. Pošto je Gospodinu stekao te dragocjene tečevine duša, da bi se slobodnije posvetio službi Božjoj i nebeskomu razmatranju, otišao je u osamu; ondje je podigao kolibicu te se, trpeći postovima, molitvama i bdjenjima, pokazao uzorom prije anđeoskoga nego ljudskoga načina života. Budući da su pak mnogi, potaknuti glasom o njegovim krepostima, sa svih strana hrleći dolazili k njemu da bi od njega zajedno s dobrim književnim obrazovanjem naučili ozbiljnost vjere, zasićen tako čestim navalištem, ponovno je prešao u Galiju, gdje je u mirnu i stalnu boravištu, u kraju Rhuysa, sve do samoga kraja zemaljskoga trkališta uzvraćao čistu službu Bogu. Naposljetku, obogaćen snopovima pravednosti, znamenit duhom proroštva i čuven po mnogim objavljenim spomenicima božanske mudrosti, svukavši breme smrtnosti, prešao je u radosti željene besmrtnosti. Samostan podignut ujedno na hrpu svjedočanstva njegove poštovanja dostojne uspomene, do sada uočljiv po njegovu imenu i relikvijama, ondje je očuvao trajnu svečanost posvećena štovanja. Ona je vrlo svečana na ovaj isti dan i u prvostolnoj crkvi u Veneti, koja se također oslanja na njegovu zaštitu i ponosi njegovim zaslugama.”

22 To Saussay. Ali ono prijašnje putovanje u Galiju, povratak i pustinjački život započet u domovini nama nisu dovoljno prihvatljivi. Time što sv. Iltuta čini učenikom sv. Germana Pariškoga, ili je pogriješio u pamćenju ili je jedva ovlaš razmotrio dob Gilde i Iltuta. Sv. German je preminuo oko godine Kristove 448. gotovo kao osamdesetogodišnjak, dok je Gilda, ako je još bio na životu, navršavao pedeset i petu godinu života.

23 Isti Saussay u Supplemento Martyrologii na ovaj isti dan: „U Maloj Britaniji sv. Gilde opata, učenika sv. Filiberta, opata iz Chartresa, po kojemu je rođen za Krista, napuštajući prijašnje vladanje, raspet svijetu, u samom cvatu mladosti obukao lik savršene starosti te je, glasovit po poslušnosti, poniznosti, čistoći i strogosti života, pošao u radosti blažene besmrtnosti. Na isti dan sv. Germana ispovjedaoca, koji je sa sv. Filibertom, goreći apostolskim duhom, prešavši more, razdijelio riječ Gospodnju zapadnim narodima te je, stekavši obilnu žetvu i natovaren snopovima božanskoga sjemena primljene milosti, stigao u vječni počinak.” Ovoga Filiberta Saussay spominje samo u topografskom kazalu Martirologija ovim riječima: „Filibert, opat iz Chartresa, u Dodatku 29. siječnja”, gdje je dakako o njemu govorio u hvalospjevu Gildi i Germanu koji smo već donijeli. Nema nikakva spomena o ovomu Filibertu niti o njegovu samostanu kod Chartresa u povijesti Sebastiana Rouillarda o Chartresu, u Gallia Christiana Claudea Roberta, u Brevijaru iz Chartresa ni u katalogu beneficija Galije. U rukopisnom životopisu sv. Gilde, iz kojega se, kao što ćemo reći u sljedećem paragrafu, čini da su preuzeta čitanja staroga brevijara iz Quimpera, spominje se blaženi Filibert, opat Tournusa na otoku Oya. Čini se da je Saussay pročitao Chartres umjesto Tournusa.

24 Rado bismo istražili (ako ipak bude vrijedno truda ili da upoznamo uzroke zabluda) kako je piscu toga životopisa palo na pamet spojiti Gildu s Filibertom. Niže u životopisu sv. Gilde, koji je napisao redovnik iz Rhuysa, kaže se da je blaženi Gulstan živio pustinjačkim životom na otoku Ossa, a zatim postao redovnik u samostanu u Rhuysu; poslije je zbog nekoga posla poslan u kaštel Beauvoir i ondje u kući redovnika sv. Petra iz Maillezaisa sveto preminuo; njegovo su tijelo, proslavljeno čudesima s neba, redovnici sv. Filiberta prenijeli u svoju crkvu. Koji je to samostan sv. Filiberta? Naime, Maillezais, koji je poslije Ivan XXII. uzdigao na biskupsko sjedište, a osnovao ga je Vilim IV., grof Poitiersa, u Poitouu, ne mnoge milje od La Rochellea, svjedoči Baronije pod godinom 1024., 3. broj, na temelju nekoga ulomka akvitanske povijesti. Između Maillezaissa i Nanneta zemljopisci bilježe da se nalazi jezero Grand-Lieu, a pokraj njega selo Saint-Philbert-de-Grand-Lieu. Ali rukopisni životopis smješta sv. Filiberta na neki otok Oceana, niti je njegov samostan daleko od kaštela (koji je sada gradić) Beauvoira, pučki Beauvoir. To se dakle posve čini onim koji su sv. Filibert, opat u Jumiègesu, kako se kaže u njegovu životopisu 20. kolovoza, i Ansoald, biskup Poitiersa, uz Božje darovanje, smjestili na morskom otoku Noirmoutieru, Ansoald djelom i obilnošću milostinje, a Filibert pobožnošću, naukom, djelom milosrđa i mnoštvom redovnika; na to su mjesto iz draguljima urešena saća Jumiègesa otišle božanske pčele s mnoštvom duša; njega je apostolski muž Ansoald obogatio velikim darovima od vlastita imanja, izvršivši i zamjenu imanja s Crkvom u Poitiersu. O tom samostanu ovako piše Papire Masson u knjizi De fluminibus Galliæ: „I otok Noirmoutier, ovisan o samostanu i gradiću Tournusu na Saônei. Sada Noirmoutier, ne Noirmoutier, pučki Noir; taj samostan mornari nazivaju i bijelim zato što se izdaleka vidi topolova šuma, čije su listove s jedne strane bijeli, a s druge pak zeleni; i na tom je otoku gradić od osam stotina kuća.”

25 Kad su taj samostan u devetom stoljeću opustošili Normani, Karlo Ćelavi je 19. ožujka, 35. godine svoga vladanja, opatu Geilonu darovao kaštel Trenorchium (koji drugi nazivaju Tournus) i opatiju sv. Valerijana mučenika u châlonskom kraju na rijeci Saônei; to je jasno iz samoga Karlovog dokumenta koji navodi Pierre de Saint-Julien u Antiquitates Tornusianæ; i predaje se da je priorat ostavljen na otoku Noirmoutieru, nazvan Noirmoutier ili Nermontier, to jest Crni samostan, podložan samostanu u Tournusu. Otuda je dakle piscu onoga rukopisnoga životopisa dana prilika, bilo po nekakvu bapsku pripovijedanju bilo iz kojega drugog razloga, da izmisli kako je k sv. Filibertu, koji je živio potkraj sedmoga stoljeća dok je tiranski vladao Francima Ebroin, došao mladić Gilda, koji je bio stariji od Filiberta za sto godina i nešto više. Ali je mogao pogriješiti Tournus umjesto Tournusa, a otok Oya umjesto Noirmoutiera, jer je Oya južnija i leži uz otok Ré.

26 Budući da dakle ni onaj stariji Gilda, kojega Morlaix čini suvremenikom Teodozija Starijega i njegove djece, ni mlađi učenik sv. Filiberta nije potkrijepljen autoritetom ikojega starog pisca, postavit ćemo u Galiji jednoga jedinoga Gildu (osim sv. Tremonija, nećaka grofa Weroka, koji se također zvao Gilda, a ne učenik Filibertov, samoga Gilde Mudroga), kojega štuje i otok Britanija, ondje rođena i napojena književnom naobrazbom i pobožnošću. I doista bi bilo čudno da se kaže kako je toliko Gilda, koliko su ih drugi izmislili, umrlo na isti dan, 29. siječnja.

27 Nadalje, naš se Gilda rodio, kao što će se reći niže u životopisu, od oca Cauna, najplemenitijega muža. Capgrave ga čini sinom kralja Albanije Cauna i prenosi da je njegova brata Howela ubio kralj Artur; to je možda bila prilika da se Gilda preseli i u Irsku i zatim u Galiju, kako ne bi pretrpio kakvu štetu od Artura koji je držao vlast, niti da on (kako je častoljublje uvijek sumnjičavo), bojeći se da će ga pokrenuti Gilda, zbog slučaja jednoga jedinog čovjeka zadaje neprilike ostalim monasima; premda je tome pristupilo i božansko proročanstvo kojim mu je naređeno da krene u Galiju. Ono što je Capgrave općim imenom nazvao Albanijom kao Gildinu domovinu, redovnik iz Rhuysa, pisac životopisa, naziva Arecluta. Arecluta je, pučki Arcluid ili Alcluid, u životopisu sv. Kolumbe Petra Cloithæ, a kod drugih Petra Cluid, najutvrđenija tvrđava Britonaca i sjedište nekoga manjeg kraljevstva. Jer se u životopisu sv. Kolumbe kaže da je ondje vladao Roderik, sin Tothailov, za kojega nam je još nepoznato je li bio Škot ili Britonac; radije mislimo da je bio Škot zato što se u životopisu sv. Kentigerna 13. siječnja, 6. poglavlje, 31. broj, o njemu govori ovo: „Naposljetku je Gospodin podigao kralja po imenu Rederech, kojega su u Irskoj krstili učenici sv. Patrika.” Arcluid se sada zove Dunbritton, to jest grad Britonaca, a metatezom Dunbarton, i još je snažno uporište Škotske, na ušću rijeka Leven i Clyde, ispod biskupskoga grada Glasgowa. Ta je pokrajina bila dio stare Albanije, niti je daleko udaljena od moderne pokrajine Škotske Albanije. Albaniju sada nastanjuju ponajprije ratoborni ljudi, pravi potomci starih Škota, koji, po svjedočanstvu Camdena, sebe nazivaju Albinnich, a Škotsku Albin.

28 Je li pak Caunus, otac sv. Gilde, bio Britonac ili Škot, ne istražujemo; dopušteno je naslutiti da je bio Škot zato što se kaže da je njegova sina Coellusa ili Cuillusa ili Howela ubio kralj Britonaca Artur. I doista je prvo sjedište Škota bilo kod Areclute, po svjedočanstvu Bede: „A postoji”, kaže u 1. knjizi, 1. poglavlje, „vrlo velik morski zaljev koji je u starini odvajao narod Britonaca od Pikta; on prodire sa zapada duboko u kopno, gdje je do danas najutvrđeniji grad Britonaca koji se zove Alcluith. Na sjevernoj strani toga zaljeva došavši Škoti (koje smo spomenuli) stvorili su sebi mjesto domovine.” Doista je čudno da David Dempster, koji s tolikim zauzimanjem prisvaja svojoj domovini i neke svece drugih naroda, ne ubraja Gildu među Škote. Ali zato što je Alcluith, i u Bedino doba, bio grad Britonaca, i zato što se kaže da su roditelji poslali Gildu u Wales radi odgoja, čini nam se vjerojatnijim da je bio Britonac. Ali neki pogrešno pišu da je rođen u Cornwallu, koji je od Areclute udaljen neizmjernim prostorom.

§ IV. Život sv. Gilde, tko ga je napisao.

Pitsaeus, Baleus i Vossius prenose da je Caradoc iz Lancarvana, suvremenik Geoffreyja iz Monmoutha, oko godine Kristove 4130. cvatio slavom učenosti te da je, uz ostale spomenike svoga uma koje je ostavio, pismeno zabilježio i život Gilde Albanskog, čiji je početak: Navus fuit Rex Pictorum nobilis. Taj život još nismo vidjeli niti možemo ustvrditi zaslužuje li veće povjerenje od povijesti Geoffreyja.

30 Nešto prije napisao je život sv. Gilde neki redovnik iz Ruyja, ili iz samostana sv. Gilde, koji je iz najstarijih pergamena iz Fleuryja objavio u Bibliotheca Floriacensi Ivan Boscius, celestinac: od njega ga ovdje dajemo. Sam pisac naznačuje gdje je i kada živio. Naime, u 7. poglavlju, br. 43, piše ovako: Nec prætereundum silentio est, quas eodem tempore priores nostri, qualesque humani generis inimici in hoc sacro cunobio pertulerint molestias, a u br. 42: Socii vero ipsius ægri cum ad sanctum venissent locum, rogaverunt me ut caballum, quo eum deferrent, transmitterent: quod et feci. Adductus itaque est, sed quia stare non poterat, in domo hospitum collocatus est.

31 Svoju dob ovako iznosi: u 6. poglavlju, br. 35, pripovijeda da je godine 1008. opat iz Fleuryja Goslin poslao redovnika Feliksa grofu Gaufredu da obnovi samostane u Britaniji, zatim u br. 38 piše da se šesnaest godina poslije, naime 1024., vratio u samostan u Fleuryju, ali da je ponovno poslan natrag te da je napokon počeo obnavljati samostan sv. Gilde: i dodaje u 7. poglavlju, br. 40.: Erat autem in eodem loco, ipso tempore (quo nimirum Felix monasterium reparabat) quidam Dei servus, solitariam vitam ducens, nomine Ehoarn, itd., a za njegova ubojicu Leoparda pripovijeda da ga je opsjeo zloduh, te zatim dodaje: Vidimus namque eum per viginti annos nullo tegi indumento, itd.

32 Napisan je, dakle, ovaj život prije otprilike 600 godina, od pouzdana i ozbiljna pisca, koji je pomno pretražio stare pisane spomenike i ukratko nabrojio ono što se dogodilo u njegovo doba, a možda i više nego što je objavio Boscius, jer su pergamene iz Fleuryja bile krnje, i možda je pisac, kao što je učinio za Ginguriana i Gulstana, pratio i djela drugih uglednih redovnika toga samostana. Da je pročitao ili barem na bilo koji način istražio ono što je postojalo o sv. Gildi, pokazuje u 5. poglavlju pišući ovako: Quadam enim nocte cum esset, ut antiqui affirmant, in amabili sua insula Horata, itd.

33 Papirije Masson u knjizi De fluminibus Galliæ pokazuje da je imao drugi primjerak toga života, i možda potpuniji; naime, piše ovako: Et in vita S. Gildæ cap. 13, hæc de eodem flumine (Blavita) reperio: Super ripam fluminis Blaveti, Pontivium Humbantumque oppida intersecans, nec usquam vadosus amnis in ipsa Venetia labitur in Oceanum. Ono što se u Boscijevu izdanju navodi u isto tako 13. poglavlju, ovdje niže (jer podjelu na poglavlja, osim ako se pouzdano ne zna da ju je načinio sam pisac, kako je prikladno, mijenjamo, jer se rukopisni kodeksi često razlikuju) u 3. poglavlju, br. 17., glasi: Tune deinde construxit parvum oratorium super ripam fluminis Blaveti, sub quadam eminenti rupe, itd. Ono što dodaje Papirije možda je dodao neki prepisivač, a ne sam pisac, koji se čini da nije tako iscrpno izložio ono što je bilo pred očima, kao da je svima poznato.

34 Osim ovoga, primili smo iz Rouena od našega Frederika Floveta život sv. Gilde prepisan iz staroga kodeksa, kojemu nam je i pisac nepoznat i vjerodostojnost sumnjiva, kako zbog onoga što je u gornjem paragrafu rečeno o sv. Filibertu i sv. Germanu, tako i zato što spominje druga neobična i čudesna znamenja, o kojima će uskoro biti riječi. Ipak su taj život donijela Čitanja staroga Breviariuma Corisopitensis, a s pripoviješću redovnika iz Ruyja pomiješao ga je Morlaix, niti ga je Saussai odbacio. Činilo se prikladnim ovdje iznijeti početak toga života, a poglavlja ostale pripovijesti ukratko sažeti. Ovako, dakle, glasi:

35 Poukom Gospodnje zapovijedi s najvećom pobožnošću sretno poučene nebrojene čete svetaca obilaze sva prostranstva zemalja: sjajna je naime riječ Gospodnja ispunila sav krug zemaljski, iz čega niču svi sveci poput ruža i ljiljana izraslih u vrtu travnatoga polja, očišćeni spasonosnom kupelji, otkupljeni predragocjenom krvlju iz boka Kristova. Iz njihova je broja bio blaženi Gildazije, potekao iz slavne loze britanskoga kraja; rođen od plemenita roda, brzo je procvjetao te su ga časni roditelji donijeli bl. Filibertu, opatu tonnerreskom, na otok Oya, da se očisti vodom svetoga krštenja. Spomenuti je opat zajedno sa sv. Germanom preplovio more kako bi narodima zapadnoga kraja dijelio riječi božanskoga govora. Primivši svetoga dječaka, naime Gildazija, pobrinuo se da ga očisti vodom svetoga krštenja i predao ga na poučavanje u Svetom pismu. I vidjevši ga da se odlikuje ljepotom stasa te da je s najvećom ljubavlju posvećen proučavanju slobodnih umijeća, zavolio ga je žarkom željom i dopustio mu da uživa njegovo sveto društvo i njime se krijepi. Blaženi dakle Gildazije, postavljen pod učiteljsku stegu u školi božanske službe, ujedno promatrajući ljudsku umješnost i stanje …

I kao najodvažniji vojnik boraveći u samostanu, uzeo je najjače oružje poslušnosti, ostavljajući prijašnje običaje i pretvarajući dob cvjetne mladosti u oblik starosti.

36 Zatim o krepostima i revnosti pridobivanja smrtnika za Krista spominje gotovo isto što i redovnik iz Ruyja, a zatim preostali tijek života otprilike ovim nizom. Na molbu djevice sv. Brigide da joj pošalje kakvu uspomenu, baca u valove zvono koje je sam izlio, a ono biva nošeno ravno do Brigide koja stoji na obali: ona prepoznaje dar i pokazuje ga djevicama povjerenima svojoj skrbi. Odatle Gilda odlazi u Rim, pohađa bazilike apostola, riječju liječi čovjeka s vodenom bolešću: nebeskim posredovanjem isprosi da zemlja proguta zmaja, čiji je dah bio poguban za Grad. U Ravenni slijepcu i nijemcu daje vid i sposobnost govora. Razbojnici koji su mu kovali propast, sputani božanskom silom, ne mogu podići korake sa zemlje prije nego što on, umaknuvši iz njihovih ruku, to odobri. U gradu Tournusu susreće sv. Filiberta. Vrativši se u domovinu, na otoku Ruyju vodi samotnjački život: čini mnoga čudesa. Zatim je sebi sagradio sasvim malo oratorij na obali nekoga morskog rukavca, po imenu Blavet, na nekoj uzdignutijoj stijeni, a u donjem dijelu napravio je mlin u koji je jednom stavio žito, koje je obilno dostajalo za mnogo godina, te je svima koji su mu dolazili obilno davao hranu i liječio je sve njihove bolesnike.

37 Zatim, sagradivši samostan, od kamena je načinio izvrsno staklo: vodu je pretvorio u vino, četiri zloduha odjevena u redovničko ruho pozivaju ga na sprovod sv. Filiberta: ukrcava se na lađu koju su oni pripremili: plovi prema Oyi dok oni najbrže veslaju, ali dok na savijenim koljenima moli svete molitve, i lađa i veslači iznenada nestaju iz vida: on pristaje na Oyu na svom ogrtaču, dok je škrinjicu s knjigom Evanđelja progutala voda: nalazi sv. Filiberta u dobru zdravlju: vraćajući se kući, protivan vjetar ga izbacuje na irsku obalu, ondje liječi uzetoga: škrinjicu koja mu je nedavno iskliznula, a koju su kraljevski ribari pronašli u nekoj golemoj ribi i položili na oltar sa svetim relikvijama, prepoznaje, i pošto se uvjerio da je njegova, prima je i pred svima otvara: zatim mnoge obraća u Irskoj, Engleskoj i drugdje. Jamči za tiranina ubojicu žene: pošto je njegov dom, kad je prekršio zadanu riječ, progutao rascjep zemlje, uskrisuje ubijenu suprugu, krsti njihova sina mlađeg Gildu te ga poučava u književnosti i pobožnosti.

Čudesa ona nisu posve nevjerojatna,

38 Toliko ovdje o našem Gildi. Neka čudesa redovnik iz Ruyja možda je namjerno izostavio jer je smatrao da će, iako primljena od starijih, biti bez vjerodostojnosti, ili su ih zasigurno izmislili drugi. Nisu, doduše, takve naravi da se ne bi čitalo kako su slična počinili drugi sveci, osobito Britanci, Škoti, Irci, bilo zato što su ti prvi navjestitelji vjere zaslužili neobičnu i gotovo nevjerojatnu naklonost Božanstva nekim golemim pouzdanjem u božansku pomoć, bilo zato što je priprosta jednostavnost naroda bila ponajviše prikladna da im se udijeli ono što se nikada ne bi dogodilo mudracima koji se ne usuđuju tražiti ništa iznad utvrđenih sila prirode i redovitog tijeka nebeske providnosti, iako su mnoga neuki ljudi, prema pripovijesti kakve starice, zapisali, ili su možda katkad bila izmišljena zbog teškog zločina. Ipak, da bismo ovaj život u potpunosti odbacili, dovelo je ono u pripovijest utkano kazivanje o sv. Filibertu, čas opatu u Tournusu, čas na otoku Oyi. Naime, da je postojao neki Filibert nepoznat ostalim piscima (iako se iz Života sv. Amanda od 6. veljače zna da je na otoku Oyi postojao samostan), zato ne držimo jer je, kao što je rečeno u prethodnom paragrafu, sv. Filibert iz Jumiègesa neko vrijeme živio na otoku Noirmoutieru, u istom Akvitanskom oceanu, nedaleko od Oye, ali čitavo stoljeće nakon Gilde. Zašto je Filibertu dodao grofa Germana, i tko je on, kao što je prije napisano, nipošto ne pogađamo. Više je najsvetijih ljudi toga imena bilo u Galiji. Onoga kojega drugi nazivaju Golven, Saussai u Dodatku martirologiju piše kao Germana, biskupa u Leónu u Armorici. Za njega, kao što ćemo reći 1. srpnja, prenose da je živio u doba sv. Filiberta iz Jumiègesa, ili je možda to dalo priliku piscu onoga rukopisnog života da zabasa? Putovanje sv. Gilde u Grad (ali uz daleko uklonjen kužni dah onoga zmaja) lako će s nama povjerovati onaj tko se prisjeti drevnog običaja hodočašćenja Britonaca, Škota i Iranaca, potvrđenog u većini povijesti svetaca.

39 Drugi život sv. Gilde, ali vrlo kratak, ima Capgrave; čini se da ga je napisao isti pisac koji je napisao i Život sv. Kadoka od 24. siječnja, ili svakako nimalo vještiji; on i citira isti život, i piše da je zvono poslano papi Aleksandru, kojega u to doba nije bilo, i proroštvo izrečeno o svetosti sv. Davida iz St David'sa, kad je usred govora zanijemjela njegova majka, iako je još bila trudna, dok drugi žele da su David i Gilda bili školski drugovi. Oboje ćemo raspraviti kod života Davidova 1. ožujka.

40 Naposljetku, život sv. Gilde na francuskom, kao i drugih svetaca Britanije i Armorike, objavio je Albert Veliki iz Morlaixa iz reda Propovjednika.

§ V. Spomen sv. Gilde u svetim kalendarima i drugdje.

Vrlo starom rukopisnom martirologiju, koji je napisao redovnik Lovro iz Echternacha, a koji mi obično navodimo pod imenom sv. Jeronima, kojim je naslovljen, pridodan je također prastari kalendar u kojem se na ovaj dan nalazi ovo: Treveris natalis Valerii Episcopi, et Luciae Virginis, et Gildæ Sapientis. Kölnski kartuzijanci u Dodatku Usuardu: In Britannia Gildæ Abbatis. Molanus u Dodatku istomu Usuardu: In Britannia Gildæ Abbatis et Confessoris. Rukopisni Florarium: In Anglia B. Gildi Confessoris. Canisius: Item in Anglia S. Gildæ Abbatis.

42 Navodi se i kod Ivana Wilsona u Martyrologium Anglicanum na ovaj dan, i u prvom izdanju se kaže da je bio opat u Bangor-on-Deeju u Sjevernom Walesu, da je objavio mnoge knjige, zatim da je u brdima Cornwalla živio strogim životom na pustinjački način te da je preminuo oko godine 381. kod stanovnika Cornwalla, koji su, kako je gore rečeno, starijima bili Danmonii, a drugima Corini, da je na osobitom štovanju, a osobito se preporučuju njegova djela, te da su mu ondje posvećene mnoge crkve i oltari. U drugom izdanju (uz na rubu navedene Flores SS. ordin. S. Benedicti, Harpsfield i Capgraveova Legenda) piše da je 7 godina posvetio književnim studijima u Galiji, odatle da je otišao u Rim, poslije se vratio u Britaniju i snažno se borio protiv pelagijanaca, naposljetku da je započeo anakoretski život u malom oratoriju kod Glastonburyja te da je ostatak života proveo u najvećem uzdržavanju, predan neprestanim molitvama i razmatranju nebeskih stvari, te da je napokon preminuo oko godine 312. i bio pokopan u Glastonburyju. Većinu toga mi smo gore opovrgnuli.

43 Čudesno o Gildi, ili Gildisu, filozofira Filip Ferrari u Generalis Catalogus SS. U Corisopitu, kaže, u Maloj Britaniji, sv. Gilde, opata. U Bilješkama dodaje: Vixit circa annum 860 extat conobium S. Gildæ apud Corisopitam in pago Neobrigiensi. Navodi Molanusa i Martyrol. Anglic. te samostanski. Molanusove smo riječi dali: on šuti o dobu, a engleski Martirologij određuje drukčije. Da se samostan sv. Gilde nalazi u Venetima, koje od Curiosolita dijeli rijeka Blavet, napisali smo prije. Grad Curiosolita sada se zove Corisopitum, a pokrajina se naziva Cornugallia ili Cornwallia: otud Ferrariju povod za pogrešku: da je u pokrajini engleskog Cornwallia, ili Danmonija, Gilda proveo kraj života, piše Wilson u prvom izdanju Martirologija: Ferrari je to protumačio kao armorički Cornwall. Ali koji je i u ovome kraju okrug Neobrigiensis? Wilson je na rubu naveo Williama iz Newburgha, tako nazvanog po samostanu u Newburghu ili Newburghu u biskupiji York, gdje je bio odgojen. Otud je on smjestio okrug Neubrigiensis u Armorici kod Corisopita. Osim ako je htio napisati okrug Ruyensis: i taj je doista blizu granica Curiosolita, ali od grada Corisopita udaljen najmanje 40 milja.

44 Što se tiče samostanskoga martirologija koji navodi Ferrari, Ménard je, doduše, uz na margini navedenu Bibliotheca Floriacensis, na ovaj dan napisao ovako: In Britannia minori S. Gildæ Abbatis et Confessoris. Ali Ferrari, koji je svoj Katalog objavio godine 1623., nije vidio Ménardov Martirologij objavljen godine Kristove 1629. Wion u Martirologiju i dodatku ne spominje Gildu (iako ga Morlaix navodi), nego u 2. knjizi, 68. poglavlju, piše ovako: F. Gildas quartus Britannus, monachus Benedictinus congregationis Benchorensis, qui floruit anno 860, alius a Gilda cognomento Sapiente, scripsit Breviarium historiarum et alia historica. To je onaj Gilda, ili ma koji drugi pisac koji prisvaja ime Gilda, za kojega smo gore rekli da mu vjerodostojnost posrće. Otud je, dakle, Ferrari doznao dob, ali kojim dokazom dokazuje da se ovaj smatra svecem?

45 Isti Ferrari u Bilješkama dodaje: Fuit alius Gildas et ipse Abbas, S. Eltuti discipulus circa annum 660, de quo Trithemius lib. 3, cap. 47, et alius cognomento Sapiens in Anglia, qui excidium Britanniæ libro integro deplorat. Ne da se istaknuo 660., nego 600., piše Trithemije u 2. knjizi De viris illust. Ord. S. Benedicti. Da je ipak doživio godinu 600., sigurno nije, a kamoli 660. Je li u Galiji prihvatio benediktinske ustanove, nama je nepoznato. Sigurno je da samostan sv. Iltuta nije bio benediktinskoga reda, budući da je u njemu u pobožnosti bio poučen Gilda na početku šestoga stoljeća, kad taj Red još nije bio osnovan niti prije godine 340. proširen u Galiju, a kamoli u Wales.

46 Osim već navedenih pisaca, Gildu spominju mnogi drugi: William iz Newburgha u Predgovoru svojoj povijesti: Habuit gens Britonum ante nostrum Bedam proprium historiographum Gildam, quod et Beda tes tatur, quædam ejus verba suis litteris inserens, sicut ipse probavi, cum ante annos aliquot in ejusdem Gildæ librum legendum incidissem. Cum enim sermone sit admodum impolitus atque insipidus, paucis eum vel transscribere vel habere curantibus, raro invenitur. Integritatis tamen ejus non leve documentum est, quia in veritate promenda propriae genti non parcit, et cum admodum parce bona de suis loquatur, multa in eis mala deplorat, nec veretur, ut verum non taceat, Brito de Britonibus scribere, quod nec in bello fortes fuerint, nec in pace fideles. Spominje se samostan sv. Gildasija u Životu sv. Genulfa od 17. siječnja, 2. knjiga, 16. poglavlje. U Životu sv. Pavla iz Léona od 12. ožujka o Gildi se kaže: cujus sagacitas ingenii et industria animi refertur fuisse admirabilis. O sv. Gildi od 8. studenoga govori se i u Životu sv. Tremora, koji se ovdje niže spominje. O njemu govori i Antonio Yepes u Chronic. Benedict. centur. 1., pod god. 562., pogl. 2. Bertrand d'Argentré u Histor. Britannicæ 1. knj., 28. pogl. Benedikt Gonon u 1. knj. De vitis PP. Occidentis i drugi koje navodi Morlaix.

AUTOR NEPOZNATI REDOVNIK IZ RUYJA, iz Bibliotheca Floriac. Ivana Boscija.

Rod, odgoj i čudesa sv. Gilde.

Blaženi Gilda, rodom iz vrlo plodne pokrajine Areclute, začet od oca Cauna, veoma plemenita i katoličkoga muža, već od dječačke dobi nastojao je svim nagnućem duha slijediti Krista. Pokrajina Arecluta, budući da je dio Britanije, dobila je ime po nekoj rijeci koja se zove Clut i kojom se ona ponajviše natapa. Među ostalim što je sam SV. GILDAS napisao o nevoljama, prijestupima i propasti Britanije, unaprijed je o njoj iznio i ovo: Britannia, kaže,b bis denis bisque quaternis fulget civitatibus, ac nonnullis castellis decoratur. Murorum quoque ac turrium, seratarum portarum, domorum etiam, quarum culmina minaci proceritate porrecta in editum forti compage cernuntur, non improbabiliter est adornata instructis munitionibus. Campis quoque fulget late pansis, collibusque amæno situ locatis, præpollenti culturæ aptis; montibus etiam alternandis animalium pastibus optime convenientibus; qui diversorum colorum floribus grati redduntur humanis visibus, veluti electa sponsa diversis ornata monilibus. Fontibus lucidis crebrisque gaudet, ex quibus rivuli leni murmure serpentes, suave pignus soporis tribuunt viatoribus fessis. Duorum etiam ostiis nobilium fluminum, Tamesis videlicet ac Sabrinæ, veluti brachiis meliorata, per quæ eidem Britanniæ olim transmarinæ deliciae ratibus vehebantur, aliorumque fluminum minorum infusione irrigatur. Pokazavši, dakle, položaj i pogodnosti mjesta, kao i pokrajine iz koje je potekao spomenuti časni i sveti muž, neka se napokon, uz Božju pomoć, zapiše njegov život.

2 Caunus je, dakle, njegov otac, i predaje se da je imao jošc četiri sina: naime, Cuilla, vrlo snažna muža u oružju, koji ga je nakon očeve smrti naslijedio u kraljevstvu, ted Mailoka, kojega je otac predao svetim pismima i koji je u njima dobro poučen, ostavivši oca i odreknuvši se očinskih dobara, došao u Lyuhes u okrugu Elmail i ondje sagradivši samostan, u kojemu je u hvalospjevima i molitvama, postovima i bdjenjima postojano služeći Bogu, slavan krepostima i čudesima, počinuo u miru. A brat Egreas s Allæcom i sestrom Peteonom, djevicom posvećenom Bogu, također su ostavivši očinska dobra i odričući se svjetovne raskoši, povukavši se u krajnji dio te pokrajine, nedaleko jedan od drugoga, svaki sagradili svoje oratorije, postavivši u sredinu sestru, s kojom je naizmjence u svoj dan jedan slavio dnevne časove s Misom, a nakon večernje molitve uzimajući s njom hranu i zahvaljujući Bogu, prije zalaska sunca vraćali su se u svoj oratorij. Svaki je od njih, naime, zasebno u svom oratoriju slavio bdjenja. Ti su, dakle, blaženi i sveti muževi koje smo unaprijed spomenuli, naime Mailok, Allæc i Egreas s blaženom sestrom, prezrevši, kao što je gore rečeno, sva bogatstva i naslade svijeta, svim naporom duha težeći prema nebeskoj domovini, povjeravajući svoj život postovima i molitvama, naposljetku pozvani od Boga, primili plaću svojih trudova i čuvaju se pokopani u oratorijima koje su sagradili, proslavljeni i čuveni neprestanim čudesima, a uskrsnut će u slavi.

3 Blaženi pak Gilda, koji se zove i Gildasije i koji će biti čast i ures svoga naroda, i sam je od svojih roditelja predan bl.f Hildutu da ga pouči. Primivši svetoga dječačića, počeo ga je poučavati u svetim pismima. I vidjevši da blista ljepotom lika i da je najrevnije usmjeren na studij slobodnih umijeća, zavolio ga je blagom ljubavlju i pobrinuo se da ga poučava pomnim marom. Blaženi, dakle, Gilda, postavljen pod učiteljsku stegu u školi Božanskoga pisma i slobodnih umijeća, motreći nauk govorništva obojega, nastojao se više poučiti u božanskim naucima, želeći nasljedovati oblik božanskoga razmatranja, potpuno napuštajući glas ljudskoga mnijenja, ali nije htio slijediti ni plemenitost svoga podrijetla. Tada je borac Kristov i najsnažniji vojnik, boraveći u samostanu, prihvatio najjače oružje poslušnosti, te napuštajući dječačke običaje, dob cvjetne mladosti preoblikovao u obličje starosti. Jer dok je još bio u cvijetu mladosti, postavljen u novicijat vječnoga Kralja, ostavivši mladenačke običaje, pružio je mnoga svjedočanstva vječnoga spasenja kako starcima tako i mladima, usklađujući običaje obiju dobi. Bio je, naime, glasovit mudrošću, postojan u svetom čitanju, uvijek predan bdjenjima i molitvama, pobožan neizrecivom ljubavlju, radostan u djelovanju, lijepa lica i u cijelom tijelu naočit, onaj koji je bio raspet svijetu i svijet njemu. U školi, dakle, gore spomenutoga učitelja Hilduta odgajali su se mnogi sinovi plemića, među kojima su bili najznamenitiji, kako plemenitošću roda tako i čestitošću običaja,g Samson ih Paulus i, ali i njih je nadmašivao blaženi Gilda čudesnom oštroumnošću duha. Od njih je najsvetiji Samson poslije postao nadbiskup Britanaca, a Pavao je upravljao Crkvom u Oxsmi kao biskup.

4 Stanovao je, pak, spomenuti Hildut sa svojim učenicima na nekom uskom i tijesnom otoku te zapuštenu na sušnu tlu. Njemu jednoga dana pristupa blaženi dječak k Gilda i obraća mu se govoreći: Gospodine učitelju, čuo sam te nedavno kako iz Evanđelja propovijedaš riječi našega Spasitelja u kojima je opominjao učenike da s vjerom mole od Boga ono što im je bilo korisno, i da će primiti ono što su s vjerom zatražili, govoreći: Amen dico vobis, quicquid orantes petieritis, credite quia accipietis, et fiet vobis. Sada, dakle, najbolji učitelju, zašto ne zamoliš samoga Gospodina našega Isusa Krista, koji je moćan udijeliti sve što se od njega s vjerom zatraži, da proširi međe i učini plodnim tlo ovoga otoka? Kad je to čuo bl. Hildut, diveći se njegovoj vjeri, sazvavši na jedno mjesto učenike, ulazi s njima u oratorij, te prignuvši koljena na zemlju i raširivši ruke prema nebu, sa suzama je molio govoreći: Domine Jesu Christe fili Dei omnipotentis, qui cum Patre et Spiritu sancto, celum et terram, mare et omnia quæ in eis sunt, cum non essent, condidisti; quique tuis fidelibus præcepisti, ut Deum Patrem in tuo nomine peterent quicquid sibi opus esset, et eorum petitio ad effectum procederet; tuo equidem in nomine, omnipotentis Domini imploramus clementiam, ut dilatari per te jubeat terminos insulæ hujus, atque fertilitatem inferat glebæ ejus; ut nobis servis tuis atque successoribus nostris, tualargiente gratia, abundanter cibaria administret: ut satiati de tuis donis, gratias referamus nomini tuo, qui cum Patre et Spiritu sancto, vivis et regnas per infinita secula seculorum. A kad su svi odgovorili: Amen, izišavši iz oratorija vide da je otok sa svih strana proširen i da uokolo zeleni različitim cvijećem povrtnica. Tada se opet vraća u oratorij starac i, preplavljen suzama od radosti zajedno s poštovanja vrijednim skupom učenika, jakim glasom pjeva hvalospjeve i najveće hvale Gospodinu, stvoritelju svega, koji je blizu svima koji ga zazivaju u istini.gh (R:d Beda, 1. knj., Histor. Angl; 1. pogl. Bio je i nekoć uresom dvadeset i osam veoma uglednih gradova, osim nebrojenih utvrda, koje su i same bile utvrđene najčvršćim zidinama, kulama, vratima i zasunima, što je, kao i neke druge stvari, preuzeo od Gilde.) (R:c Capgrave pripisuje Caunu dvadeset i četiri sina.) (R:d Njega i sljedeće ubraja među svece Benedikt Gonon u De vitis PP. Occidentis, 1. knj., pišući ovako: Vita SS. Eremitarum Gildæ cognomento Sapientis, necnon Mailoci, Egræ, Allæci fratrum, et Peteonæ sororis.) (R:e Morlaix Lhuythen.) (R:f Običnije se naziva Iltut, a kod Alberta Velikog iz Morlaixa Hydultus. Ali budući da se kaže da je ovaj vojevao pod kraljem Arturom, svojim rođakom, a on se uzdigao na kraljevstvo godine 316., kako je mogao već kao opat poučavati još sasvim maloga Gildu, koji je rođen godine 493.? Ali mnoge su stvari u tim djelima britanskih svetaca nejasne, nisu povezane prikladnom kronologijom i nadilaze vjeru. Sv. Iltut se slavi 6. studenoga. U Životu sv. Samsona kaže se da je Iltut bio učenik sv. Germana i da ga je on zaredio za prezbitera.) (R:g Život sv. Samsona, biskupa u Dolu u armorikanskoj Britaniji, dat ćemo 28. srpnja.) (R:h Sv. Pavao, biskup u Leónu u armorikanskoj Britaniji, slavi se 12. ožujka.)

a Pisac života kod Capgravea, koji postoji, čini ga kraljem Albanije, po imenu Can, je li to onaj isti div Can za kojega se kaže da ga je 24. siječnja uskrisio sv. Kadok, možda od smrti grijeha ili svakako iz težnje za svjetovnom taštinom? Morlaix piše da je rođen u Cornwallu, pogrešno.

i U Životu sv. Samsona i sv. Iltuta ovim trima Iltutovim učenicima pridružuje se biskup sv. David, čiji ćemo život dati 1. ožujka, u kojem se kaže da ga je poučio Paulin, učenik sv. Germana, u samostanu Withlandu, koji je smješten u istoj pokrajini Maridunensis, na obali rijeke Tall, ali ne malim brojem milja udaljen od samostana sv. Iltuta. Taj Paulin se kod Capgravea naziva Paulens.

l Taj je samostan bio smješten u pokrajini Maridunensis, na granici Glamorgana, pučki Llanelthye.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

29. siječnja Kalendar godine