Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 29. siječnja

O sv. Bakulu, biskupu Sorrenta u Kampaniji

DE S. BACULO, EPISCOPO SURRENTINO IN CAMPANIA

Ovaj je treći među zaštitnicima grada Sorrenta. Sv. Valerija smo donijeli 16. siječnja, a Atanazija 26. Njegovo vrijeme nije sigurno, niti su njegova djela dovoljno rasvijetljena. Njegov rođendan za nebo na ovaj je dan u opći katalog svetaca upisao Ferrari ovim riječima: „U Sorrentu u Picentima sv. Bakula, biskupa.” Ptolemej doduše, kojega se čini da je Ferrari slijedio, pripisuje Sorrent Picentima; no mnogi se ne slažu, a osobito Plinije, koji područje Picenata određuje od Sorrenta do rijeke Sele.

2 Životopis sv. Bakula opisao je u knjižici De quinque urbis Surrentinæ Protectoribus David Romeus Philocasius, uz donekle neprikladno dotjeranu eleganciju stila, kako će prosuditi čitatelj. Slično prenose Ferrari u katalogu svetaca Italije i Pavao Regio, biskup Vico Equensea, u 2. dijelu djela De SS. regni Neapolitani u životopisu opata sv. Antonina, 11. poglavlje.

Na narodnoj skupštini Bakulo je bez odbijanja izabran za biskupa. Određuju se plemeniti ljudi i šalju s nalozima i pismima da kažu kako je on proglašen biskupom te da zamole da dođe k njima; ništa nisu učinili teže i uz veći svoj trud nego da ga privole na svoj prijedlog i dovedu u Sorrent, gdje su ga željeli s najvećom pobožnošću. Njegov je dolazak tako slavljen da je iščekivanje nadilazilo glas o njegovoj čestitosti duha, dolazak iščekivanje čovjeka, a divljenje oboje.

2 Njegova je krepost odgovorila mišljenju ljudi; i ono iščekivanje koje je sam pobudio o sebi nije samo održao, nego ga je vrlo lako i nadmašio. Postavši viši po redu, nije bio niži po razboritosti i čestitosti života. Nastavljao je dalje kako je i činio, tako da nikada nije izazvao nezadovoljstvo ni kod Boga ni kod ljudi; kao nepovoljne stvari, tako je i povoljne podnosio smireno i umjereno, ispravno je mislio i ispravno činio; podupirao se sviješću o najboljim namjerama, ispravnim djelima, ispravnoj volji i svojoj dužnosti, od koje u cijelome svom životu nije odstupio ni za dlaku; uvijek je izvršavao ono što je bio dužan; bio je vrlo daleko od svake krivnje; svima je pomagao savjetom, svim nastojanjem i djelom. Kad ga je, već sijeda starca, Bog pozvao 29. siječnja, njegova je smrt izazvala veliku gorčinu. Sorenćani su se žalostili zbog čežnje za svojim Bakulom, a osobito su tugovali zbog onoga što se dogodilo svima i što su bili lišeni toga ploda; jedva su mogli podnijeti svoju tugu i bol zbog njegova odlaska, jer je bio takva duha kakav je bio; što je bila veća božanska krepost, to su se s većom boli od njega odvajali. Nisu se pak, ako im je otiman, ljutili na onoga od koga su primali toliku ranu. Jer su vidjeli da im ga Bog oduzima; držala ih je samo ova utjeha: da gradu neće nedostajati nikakva dužnost ljubavi, nikakva nastojanja ni nikakve pobožnosti od njega, nego da će se Bogu ponizno baciti pred noge za njega, svom će se ljubavlju zauzeti i učiniti da mu pomogne svojom skrbi i razboritošću.

Bakulo (dvojim a je li to ime), biskup Sorrenta, rođen u Napulju, na glasovitu mjestu, od stare i ugledne obitelji (njegovob doba, u vremena kojih je kraljeva ili vrhovnih svećenika pao, ne čitamo), plemenito odgojen dječačkim obrazovanjem i naukom te upućen u najplemenitija umijeća i nauke, njegujući pravednost i pobožnost, temelj svih kreposti, brzo je uspio sve nadmašiti slavom duha, čovječnošću, mudrošću i čestitošću; i to od dječaštva, tako da su ga građani zbog poštena, dobra i ozbiljna mišljenja koje su imali o njegovu vladanju voljeli i štovali; njegova se hvala, smještena na uzvišenu i uglednu mjestu, pred očima svih građana i vrlo mnogih gradova, prenosila Sorenćanima ne nejasnim ni promjenjivim govorom, nego najjasnijim i jednim glasom sviju. Kad je umro njihov biskup, održavši

3 Stoga su Sorenćani, polažući svoju nadu u njegovo tijelo, koje jedino u nevoljama tješi ljude, pokopali to tijelo u gradskom zidu, kako bi imali dva uporišta i bedema postavljena i suprotstavljena neprijateljima, kojima bi se služili protiv svih njihovih navala, i tim dovoljno čvrstim uporištima učvrstili grad. Danas je njegov grob u središtu grada. Zašto su ga pak nakon dugoga razmaka prenijeli onamo, navodi se ovaj razlog. Kod središta grada bio je hram posvećen bogovima barbara (one koji ne štuju našu vjeru, nego je odbacuju, nazivamo barbarima), ispunjen likovima i kipovima koje nazivamo idolima. Odatle su se rađale sve opsjene, sve prijevare, sva lukavstva, sve spletke, sve zamke; tko je putovao tim putem, činio je to na vlastitu pogibelj i nije prolazio nekažnjeno; viđao je naime obličja pokojničkih duhova, koje nazivaju i larvama i lemurima, te je donosio čudne i čarobnjačke strahote; zbog toga se vraćao pomućena uma, mahnit, a naziva se i opsjednutim utvarama i pomahnitalim.

4 Bog pak, kojemu je jednako žao onih koji ne traže njegovo milosrđe kao i onih koji ga ne mole, htijući izbaviti zarobljene Sorenćane od paklenih slugu, i da se i ono proricanje, ne istinito nego nagađačko, zajedno s ostalim što je svima uvijek bilo na najveću štetu, istjera iz kršćanske zajednice, te da grad razriješi i oslobodi od praznovjerja vračara koje je pritisnulo duše gotovo svih Sorenćana, i jer su bili obuhvaćeni nekom krivnjom ljudske zablude, da se oslobode od zločina, da se s njihova vrata zbaci ropski jaram i da se proširi njegova vjera, učinio je da se mimo svačijega očekivanja božanski dogodi čudesan, najmiliji, najugodniji i jedva vjerojatan događaj, da nije bio potvrđen svjedočanstvom najuglednijih ljudi koji su u tome sudjelovali i bili nazočni te vidjeli. Tako je gospodar Sorenćana, koji se nazivaoc vođom, gotovo već na zalasku sunca, jureći na konju amo-tamo, stigao onamo te je neočekivano i nenadano naletio na skupinu utvara pretvorenih u ženski lik i odjeću; one su ga naoružane okružile dok je prilazio i, izvršivši silovit napad, nasrnule na njega nespremna; progonile su ga, nasrtale na njega i nastojale ga raniti i ozlijediti. Kad je bio opkoljen straga, sprijeda i sa strana, braneći silom nanesenu silu i svoj život od neprijatelja, boreći se s konja, štitio se svojim oružjem te je, progoneći ih isukanim mačem, jednoj od njih odsjekao nadlakticu i bez daha pobjegao iz ruku, izmaknuo iz zasjede, pobjegao i odletio odatle; nije mogao ni udahnuti bez straha.

5 Sutradan ujutro oni koji su onamo došli vidjeli su jedan kip odbačen, prostrt na tlu, osakaćen, i nadlakticu odsječenu od ruke. Tada je Bog po onomu koji je upravljao javnim bogoslužjem uvjerio Sorenćane da se ljudi iznenada obrate od dotadašnjega običaja, da budu prevedeni na drukčije načine života te da kipove, likove i kipačke prikaze štovane u tom svetištu sruše, obore, smrve, razbiju i bace u mored. To je dakako ono o čemu se govori da je Sorentinski zaljev prije po svojoj naravi bio miran, da se nije običavao uzburkavati i uznemirivati silom vjetrova kao drugi zaljevi i da u njemu nije bilo brodoloma, nego da se i usred zime mogao sigurno prijeći ustaljenim kursom i da nikakva oluja pogibelji nije mogla skrenuti mornare s njihova kursa strahom. Od toga su pak vremena oni pokojnički duhovi počeli iskazivati okrutnost prema pomorcima, činiti surovost nad svima, uznemirivati, grabiti, razdirati ih svakom okrutnošću i nastojati prevrnuti lađe. Vrlo se često događa da najvještiji kormilari, koji ne mogu svladati silu oluje, budu potopljeni valovima i dožive najjadnije brodolome; more kipi svakim valovljem, nastaju izdajničke oluje, vihori i brodolomi.

6 Usudilo se rušenje tih prokletih žrtvenika, a hram očišćen od onih opakih tragova zločina, pošto je sve uklonjeno i spomen imena bogova zajedno s tragom tih stvari izbrisan ne samo iz hramova nego i iz spisa, pretvorivši ga iz profanoga u sveto, posvetiše sv. Feliksu Nolanskom, biskupu, čiji se svečani blagdan u Noli slavi svake godine 15. studenoga. U taj hram sv. Feliksa poslije su prenijeli tijelo sv. Bakula, osim nadlaktice, kako bi tim odsječenim dijelom bilo urešeno glavno svetište, i ondje ga pokopaše.

7 Mnogo godina poslije svećenik Sergije, čuvar toga hrama, obnavljajući i uređujući građevinu, postavljaše četiri mramorna stupa oko oltara gdje je pokopan sv. Bakulo, da podupiru svod, kupolu, koja se imala postaviti nad žrtvenikom. Kad je probijen pod, iz otvora su strujale najjače i najugodnije mirisne slatkoće i uzdizale se uvis, tako da su ne samo oni koji su bili u hramu nego i oni koji su bili oko hrama bili obuzeti ugodnošću toga mirisa, kao da su zapaljeni tamjan i mirisi. A kad je Sergije htio poduprijeti stup ramenom i nije to činio pobožno, odmah je rekao da ga razdire bol u boku; zatim je, oslabjevši u polovici tijela, postao kljast, uzet u tim udovima i nemoćan. Ali vidjevši da nema nikakva teška tjelesnog uzroka i shvativši što je uvrijedilo njegov duh, lijući suze, prostro se ničice i, ne prestajući moliti sv. Bakula za sebe, bio je izliječen te je, štujući sv. Bakula svetije i živeći dobro i pošteno, nakon nekog vremena postao biskup Stabija. O tome ćemo napisati nešto drugo u Životopisuf sv. Antonina.

Već imate, Sorenćani, na koje koplje, na koji štap se oslanjate. a Zašto se ne bi mogao vlastitim imenom zvati ovaj Bakulo, kao što su se drugi zvali Scipioni? b Da je star, odatle zaključuje Ferrari što se kaže da je njegovo tijelo preneseno u hram demona nedavno očišćen od kipova. U nekim su gradovima Italije kroz mnoga stoljeća ostali tragovi idolopoklonstva i hramovi bogova, još neposvećeni kršćanskim obredima, premda zatvoreni.c Regio piše da je bio jedan od prvaka toga grada.d Kod mjesta koje se zove Meta, kako piše Regio.e O Stabijama smo govorili uz životopis sv. Katella 19. siječnja.f 14. veljače, gdje se piše da se više puta ukazao s drugim zaštitnicima Sorrenta i izvojevao pobjedu svojim građanima protiv barbara.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

29. siječnja Kalendar godine