27. SIJEČNJA. Spomendan sv. Julijana. Apostol i prvi biskup Cenomana u Keltskoj Galiji bio je sv. Julijan. Njegova se godišnja svečanost slavi 27. siječnja. Na taj dan Martyrol. Romanum kaže: „U Le Mansu preminuće sv. Julijana, prvoga biskupa istoga grada, kojega je onamo poslao sv. Petar propovijedati Evanđelje.” Spominje ga većina tiskanih i rukopisnih martirologija. Mnoge ga galikanske Crkve ovoga dana časte oficijem od 9 čitanja; Pariška 28. siječnja, a druge XXXI. Martyrol. Coloniense, kartuzijanci u dodacima Usuardu, Maurolico i Ferrari spominju 16. siječnja nekoga Julijana, biskupa Bourgesa, iako se pod tim imenom ne nalazi nijedan od biskupa Bourgesa.
2 Neki žele da je u Galiju bio poslan od sv. Petra, a drugi od sv. Klementa: nama nije ništa pouzdano poznato. Neki smatraju da je on bio Šimun Gubavac, koji se spominje u Evanđelju. Ali ako ga je u Galiju poslao sv. Klement nakon Kristove godine 90. i ako je, kako su neki napisali, bio na čelu Crkvi u Le Mansu 47 godina, 3 mjeseca i 10 dana, koliko je duboku starost morao doživjeti? U životopisu koji ovdje donosimo i u nekim brevijarima kaže se da je bio preslavan po rimskom plemstvu, što se čini mnogo vjerojatnijim.
3 O autoru toga životopisa Molanus piše ovako: „Život Julijana, biskupa Le Mansa, skupio je i dotjeranije napisao brat Letald prečasnomu ocu Anesgandu. Rukopis u Utrechtu kod sv. Spasitelja.” A Anesgand je bio biskup Le Mansa god. 990. Isto iz Molanusa prenose Galezinije, Vossius i glasoviti Robert. Vjerojatno je u utrechtskom kodeksu bila na početku posvetna poslanica Anesgandu ili Ansgradu. Mi taj životopis donosimo iz triju starih rukopisa samostana Ripatorium, našega Jakova Sirmonda i Kornelija Duynija. Iako je u ovim kodeksima životopis bio bez imena autora i posvetne poslanice, ipak nimalo ne sumnjamo da je to onaj za koji se kaže da ga je skupio i dotjeranije napisao Letald, budući da odiše pomnim i točnim marom pisca.
4 Glasoviti Robert svjedoči da je katedralna crkva grada Le Mansa najprije bila posvećena Blaženoj Mariji, zatim sv. Gervaziju, a naposljetku sv. Julijanu 1201., kada je u nju preneseno tijelo samoga Julijana. To je, kako smatramo, onaj prijenos koji je 25. srpnja zapisan u dodacima kölnskih kartuzijanaca Usuardu, u pariškom izdanju samoga Usuarda iz god. 1536. i u Martyrologio Germanico ovim riječima: „U Le Mansu prijenos sv. Julijana, biskupa i ispovjedaoca.”
5 O sv. Julijanu osim toga raspravljaju Vinko iz Beauvaisa, knj. 9, pogl. 113 i 114; sv. Antun, dio 1, nasl. 6, pogl. 25, § 4; Petar de Natalibus, knj. 3, pogl. 35; glasoviti Robert u Gallia Christiana; Ivan Chenu u Catal. Episcopor. Cenom; Demochares, sv. 2, pogl. 23, de divino sacrif; Saussay u Martyrol. Spominje se i u pismu dekana i kaptola Crkve u Le Mansu prepozitu, dekanu i kaptolu katedralne Crkve u Paderbornu iz god. 1205., danom dan uoči kalenda listopadskih, koje ćemo objaviti 23. srpnja uz životopis sv. Liborija; o sv. Julijanu ondje stoji ovo: „I pravedni Liborije, koji je kod nas cvao, po Gospodnjem daru cvast će još obilnijim štovanjem i umnožit će se u domu Gospodnjem, preblaženoga apostola Julijana. Njega je naime kao četvrti slavni naslijedio Liborije, dok su dvojica drugih, također apostolskih muževa, bila između njih, arhiprezbiter Turibije i arhiđakon Pavacije, koji su redom bili postavljeni na katedru Le Mansa. Ovaj je naime Julijan, prvi apostol Cenomana, poput patrijarha Abrahama, otac sljedećih biskupa i cenomanskih naroda u Kristu, vršeći neku apostolsku vlast, postojao i postoji sve do danas, poslan (uz njihovu pratnju) od bl. Klementa, nasljednika apostola Petra. Stoga vašem bratstvu ponizno moli Crkva u Le Mansu, vaša sestra, da knjigu o njegovu životu, otmjeno napisanu, s poštovanjem i pobožnim sjećanjem trajno čuvate kod sebe, te da spomendan našega preblaženog apostola Julijana 27. siječnja svečano slavite; da bi onaj koji, slavan po znamenjima i čudesima, pomaže Kraljevstvu Francuske, još obilnije pomagao na neki način svojoj Paderbornskoj Crkvi i narodima Saske (kao što je Gospodin moćan činiti velika djela po njemu i poradi njega).” mjesto pokopa,
6 O sv. Turibiju i Pavaciju (kojega neki zovu Panacijem) govorit ćemo 24. srpnja. Pavacijev životopis objavio je Ivan Bois u Bibliotheca Floriacensi: u njemu se kaže da ga je bl. Klement, treći nasljednik apostola Petra, dao za pomoćnika sv. Julijanu, prvomu biskupu grada Le Mansa i učeniku apostola, te ga s njim poslao propovijedati u službi arhiđakonata. Također u životopisu sv. Domnola, biskupa Le Mansa, 16. svibnja stoji ovo: „On je u crkvi u kojoj tijelom počiva bl. Julijan, prvi biskup već spomenutoga grada, naime uz samostan sv. Vikturija, blizu rijeke Sarthe, čudesno proširio monaško pravilo koje je davno prije počelo cvasti.” relikvije prenesene u Paderborn,
7 Neke relikvije sv. Julijana darovali su Paderbornčanima oko godine 1143. biskup Gaufrid i kaptol Le Mansa. Postoji njihovo pismo o tome koje nam je, iz rukopisnih kodeksa samostana regularnih kanonika u Böddekenu pokraj Paderborna, priopćio naš Ivan Gamans i posvjedočio da se blagdan sv. Julijana bilježi crvenom bojom, kako se običavaju označavati svečanije svetkovine, u svim kalendarima, brevijarima i ostalim obrednim knjigama Paderbornske Crkve, bilo nedavno bilo nekoć napisanima tiskom ili perom, te da ga ona štuje vlastitim oficijem sa čitanjima koja obuhvaćaju svečev život. To je pak pismo stanovnika Le Mansa zapečaćeno dvostrukim pečatom: prvi je duguljasti samoga Gaufrida, koji prikazuje uspravan lik biskupa, a na poleđini je otisnut lik Jaganjca Božjega, kako se običava reći; drugi je pečat kaptola, na kojem je lik naoružana viteza. Pismo glasi ovako:
Pismo biskupa Le Mansa Paderbornčanima,
8 „Časnomu ocu i gospodinu N., milošću Božjom paderbornskomu biskupu, i časnim muževima, najdražoj braći u Kristu, prepozitu i cijelomu kaptolu iste Crkve, Gaufrid, božanskim dopuštenjem ponizni služitelj Crkve u Le Mansu, N. dekan i kaptol iste Crkve, pozdrav i iskrenu ljubav u Gospodinu. Zahvaljujemo Bogu, hvaleći vašu pobožnost u Gospodinu, zbog toga što ste nas, ne zaboravljajući naše zajedništvo, pohodili pismom i glasnikom. Time naime vaša pobožnost raspaljuje našu naklonost i poziva na porast prisnosti ubuduće. Stoga, izlazeći u susret vašoj molbi sa zahvalnim pristankom, ne možemo vam uskratiti ono što od nas tražite, kao što i ne smijemo. Žarko naime želimo da se jedinstvo bratstva vaše i naše Crkve, koje pobožnim rukama grlimo, trajno, uzajamno i nepovredivo čuva. Veliko je doista ono što tražite i što do sada još nismo udijelili nijednoj crkvenoj ni svjetovnoj osobi, ma koliko bila ugledna, premda su mnogi veliki i vjerodostojni ljudi to više puta pokušavali, ali dosad nisu isposlovali: naime da vam pošaljemo časne relikvije od presvetoga tijela slavnoga ispovjedaoca, prvaka i zaštitnika našega, preblaženoga Julijana. Ali ljubav, kojoj je svojstveno ne poznavati vlastito, uložila je svoje molbe. I nakon mnogoga vijećanja o tome među nama, naposljetku je potaknula duše na pristanak. Ona nas jedina prisiljava da vama udijelimo ono što drugima nipošto ne bismo učinili. Pa ipak ne kažemo da se otuđuje ono što po časnom mužu, naime gospodinu Svederu, vašem kanoniku i našem bratu, šaljemo od gore spomenutih relikvija vašoj Crkvi, koju smatramo vlastitom. Stoga vam od presvetoga ramena spomenutoga našeg oca i zaštitnika šaljemo dio po donositelju ovoga pisma, da biste zajedno s nama htjeli častiti onoga koji je, podloživši vrat Kristovu jarmu, podmetnuo rame da ga nosi. A da bismo toliku svetinju poslali sigurnije i opreznije, spomenuti vaš kanonik svečano je u našem kaptolu na svoju vjeru najsigurnije obećao da će je k vama, čim prije bude mogao prikladno, osobno s poštovanjem odnijeti.
9 Stoga smo smatrali potrebnim srdačno zamoliti vaše bratstvo da ponuđeni vam dar s poštovanjem primite, brižno i časno čuvate, te da blagdan kada je onaj naš preblaženi zaštitnik prešao s ovoga svijeta u nebo, naime šestoga dana kalenda veljače, svečano slavite u svojoj Crkvi i učinite da se svečano slavi po cijeloj vašoj biskupiji. A da bi se to moglo svečanije i bolje ispuniti, šaljemo vam responzorije i antifone i ostalo što pripada pjevanju, a što se kod nas na spomenutu svetkovinu zajednički pjeva, što vi, kako smo čuli, dosad nipošto niste imali. Poučite također, ako vam se svidi, svoj narod i djelotvorno ga potaknite da se toga dana uzdrži od svakoga težačkog posla, znajući bez sumnje da kod nas, gdje počivaju relikvije njegova tijela, ovaj znameniti biskup gasi snagu svetoga ognja, liječi opsjednute, gostoljubivo krijepi putnike. Čvrsto vjerujemo da će, ako u vašim molitvama bude nazočna pobožna odanost naroda, preblagi Otac po zagovoru njegovih zasluga moliteljima udijeliti ovo i još veće stvari. Neka vaša ljubav dugo traje i bude zdrava. Dano u Le Mansu godine Gospodnje tisuću dvjesto četrdeset treće, mjeseca travnja.”
AUTOR MONAH LETALD, iz triju starih rukopisnih kodeksa.
Proslov autora.
Dok je svijet još bio obavijen tamom zabluda i posve nije poznavao sjaj istinskoga svjetla, a lukavstvo staroga neprijatelja bjesnjelo u ljudskom rodu koji je sebi podložio od praroditelja, te je čast Stvoritelja služila radije stvorenju nego Stvoritelju, jer je naime svatko sebi izmišljao bogove kojima bi se klanjao bilo od mrtvih ljudi bilo od neosjetljive tvari, svemogući Bog, smilovavši se ljudskim zabludama da njegovo stvorenje ne bi zauvijek propalo, izveo je svoju Riječ, sebi jednaku i suvječnu, po utrobi netaknute Djevice za život svijeta kao pravoga čovjeka pred ljudske poglede. On, ne umanjivši narav božanstva, ali uistinu uzevši naše čovještvo bez ljage grijeha, živio je među ljudima, pružajući dobročinstva božanstva i podnoseći nevolje ljudske krhkosti. Naposljetku je ono tijelo koje je uzeo od Djevice položio za naše otkupljenje, te čovjeka kojega je stvorio nije otkupio nikakvom drugom cijenom nego svojom životvornom i dragocjenom krvlju. Postavši dakle poslušan Ocu sve do smrti, smrti na križu, uništio je vlast smrti, istrgnuo svoje iz samih sjedišta podzemlja i, praćen onom neizrecivom pobjedničkom povorkom nad pobijeđenim neprijateljem, uzašao je zdesna Bogu Ocu da vječno kraljuje. Svoju je dakle Crkvu, koju je sebi stekao spasonosnom krvlju, obasjao dolaskom svoga Duha, kako bi, dok je još kušaju nevolje svijeta, bila ojačana nepobjedivom bojnom opremom Duha Svetoga. Utemeljena dakle na stijeni vjere, širi se po krajevima cijeloga svijeta, da bi čovjek, ostavivši ispraznost idola, spoznao pravoga Boga te iz zablude očinskoga grijeha i iz prljavštine drevnoga poganstva prešao u novost života.
2 Ali stari neprijatelj, tugujući što mu propada ono za što je bilo očito da se stječe Bogu, usmjerio je svaku napravu svoje zloće na rušenje nepobjediva utočišta Crkve. I opakom upornošću u obranu laži oborio je neke od mučenika mačem, druge pribio na križ, druge potopio u moru, druge umorio glađu, druge mučio ognjem, druge raskomadao ud po ud i, bjesneći neizrecivim vrstama smrti, nastojao je osvojiti Kristovu Crkvu. Ali što je više kipjela njegova okrutnost, to je nepobjediva postojanost svetaca, odakle je bila udarena okrutnijom mržnjom, odatle još više blistala slavom veće kreposti.
3 Imajući dakle Nerona kao prvoga službenika bezbožnosti protiv pobožnosti, a zatim preko vladara koji su se međusobno nasljeđivali umnažajući porast svoje zloće kroz tri stotine i više godina, potresao je Kristovu Crkvu, ali je nipošto nije mogao srušiti. Jer kad se svidjelo Onomu koji je dopustio da njegovi vjerni budu prokušani u ognju kušnje da nakon tolikih vihora svane vedar dan njegovoj obitelji, svjetlo istine uzašlo je na vrhunac Carstva, a slava svijeta, podložena njemu, počela je imati kao branitelje i zaštitnike one koje je dotad, po zavisti staroga neprijatelja, imala kao nevjerne progonitelje. Tada dakle, kao nakon oštrine olujne zime, kad blagost proljeća ublaži tihe lahorove, mirisni grmovi procvjetaju u cvijeće, a donedavno ogoljeli ružičnjaci okite se obnovljenim ružama, te bjelina rascvalih ljiljana zaslijepi zadivljene oči; tako su, pošto je Crkvi vraćen mir, po svijetu zasjali različiti muževi koji su, divni po svjetlu kreposti i znameniti po sjaju vjere, bili pripravljeni da budu nasljedovanja vrijedni krotkima srcem u slijeđenju Kristovih stopa.
POGLAVLJE I. Sv. Julijan obraća Cenomane.
Da bi se dakle u Galiji položio temelj nove vjere i podiglo stanje još mlade Crkve, višnja je dobrota poslala veličanstvene i marljive muževe: stanovnicima Lyona a Potina, stanovnicima Arlesa Trofima, Narbonni Pavla, Toulouseu Saturnina, Arvernima Austremonija, stanovnicima Limogesa Marcijala, stanovnicima Toursa Gacijana, Parižanima Dionizija, a Cenomanima Julijana.
5 Ovaj dakle Julijan, preslavan po rimskom plemstvu, rječit na jeziku, znamenit po pravednosti i veoma slavan po zasluzi vjere, biva od Boga poslan kao prvi apostol gradu Le Mansu: on, premda drugima nije apostol, Cenomanima ipak jest. Jer, kako i o sebi kliče blaženi Apostol, pečat njegova apostolstva oni su sami u Gospodinu.
6 Taj dakle muž Gospodnji, zaštićen vjerom i opasan mačem Duha Svetoga, neustrašivo pristupi k gore spomenutome gradu da uništi zablude i pogazi ispraznosti demona. Ali dok se novost svetoga propovijedanja nekim nevjernicima okretala na sablazan, a nekima na porugu, moć je čudesa činila zapanjenima one koje je drevna i urođena zabluda učinila mrzovoljnima za slušanje puta istine. Rukama naime časnoga biskupa Krist je činio tolika čudesa da je riječju tjerao demone, čistio gubavce i svim bolesnicima dijelio pomoć lijekom Križa. Naposljetku, dok su k njemu hrlili vrlo mnogi radi stjecanja zdravlja tijela, prosvijetljeni riječju vjere, vraćali su se sa zdravljem duša.
7 Nadalje, taj isti časni muž, sklonjen pod malim krovom izvan grada, danju i noću ustrajao je u svetoj nakani, jedva imajući ikakve brige za svoje tijelo, posve se predajući spasenju onih koje je nastojao istrgnuti iz demonske zablude.
8 Zaista, kad su već, umekšani slatkoćom čudesa i obasjani svjetlom vjere, prianjali uz njegovo sveto društvo, a nastala je nemala tužaljka zbog oskudice vode za dovoženje, čovjek Božji priđe k mjestu koje je smatrao prikladnim, zabode u zemlju šiljak štapa koji je nosio u ruci i pred svima koji su slušali reče: „Gospodine Bože naš, koji si svome žednom narodu u pustinji dao piće iz tvrde stijene, budi na pomoći i nama, svojim slugama, otvori riznicu svoje dobrote i zapovjedi da nam se iz tvrdoće ove zemlje pruži izvor žive vode, kako bi nazočni spoznali da si ti pravi Bog, koji si na svršetku vjekova poslao svoga Sina na svijet da one koji vjeruju u tebe uvede u pravu zemlju obećanja.” I kad su vjernici odgovorili: „Amen”, iznenada izbi najživlji izvor koji je ujedno pokazivao moć božanstva i svima nazočnima jasno dokazivao zaslugu blaženoga muža.
9 Tada su se oni koji su već bili povjerovali učvrstili u vjeri, a oni koji su još bili sputani zabludom poganstva padaju pred noge sveca, moleći da budu uvedeni u sakramente svete vjere. Ovaj su dakleb izvor odlučili nazvati Centonomius, jer se radošću njegova očitovanja, umnoženim dobitkom vjere, počeo umnažati broj vjernika. Mnogi su naime u njemu po sakramentu krštenja svukli staroga čovjeka i obukli novoga, koji je po Bogu stvoren u pravednosti i svetosti istine.
10 Stoga nisu samo obični ljudi, nego i vrlo mnogi od najplemenitijih, odloživši vojničke pojaseve i podloživši svoje nekoć ohole vratove Kristovu jarmu, prionuli uz svetoga muža te se radovali što ih poučavaju njegovi sveti primjeri. I kad je sjaj tolike svjetlosti, poput jutarnje zvijezde Danice koja navješćuje Sunce pravde, već obasjao cijelu pokrajinu, prvak grada, imenomc Defenzor, slavan muž i prema prolaznim častima ovoga svijeta najmoćniji, potresen novinom tolikih čudesa, pozva preko glasnika Bogu dostojnoga biskupa i ponizno ga zamoli da se udostoji doći k njemu.
11 Kad je pak najvjerniji službenik Kristov prilazio prvaku, pred vratima kneževskoga dvora susrete nekoga slijepca koji je, pavši pred njim, molio pomoć. A on, zazvavši Kristovo ime i utisnuvši znamen Križa, u trenu mu vrati prijašnje zdravlje. Čuvši to, prvak žurno pritrča, pade pred koljena sveca moleći ponizno da zasluži postati dionikom vječnoga života. Njega, najpomnije poučena riječju Božjom, časni biskup pouči kao katekumena i, pošto je obavljen svečani post, krsti ga s cijelom obitelji i velikim mnoštvom plemića. On pak uzraste u tolikom žaru pobožnosti da je svoju kuću predao svetome mužu kako bi ondje podigao crkvu prikladnu za bogoslužje te bez ikakve smetnje bdio nad stjecanjem duša Kristu. Već tada stoga smatram da je nemoguće izreći s kolikom su se radošću i s kolikom revnošću ondje svakodnevno stjecali dobici za Krista, a štete za đavla. Svaka se dob i svaki spol najgorljivijom ljubavlju slijevao slušati riječ Gospodnju i natječući se trudio preteći jedan drugoga u svetoj nakani. Predaju stoga svetome mužu skupljeni prilog svojih dobara kako bi se crkva ukrasila božanskim častima, a Kristovi siromasi okrijepili tjelesnom hranom.
12 Nadalje, vjerni i razboriti upravitelj, kojega je Gospodin postavio nad svojom obitelji da joj u pravo vrijeme daje mjeru pšenice, kako je bdio u dijeljenju riječi Božje uz djela pobožnosti, tako se trudio i u dijeljenju zemaljskih dobara prema apostolskoj uredbi, te je djeci Crkve koja su pod njim živjela u zajednici vjerno dijelio kako je komu bilo potrebno. Zaista, zbog sadašnjih briga oko njegova uma nimalo nije tamnjelo od promatranja vječnih dobara, nego što se više oslanjao na prolazne stvari, to je više žudio za radostima nebeske domovine. Dobro je naime znao što dolikuje na putu, a što pripada u domovini. Na putu je naime gledao nužnu plaću za trud, a u domovini je svom dušom želio nagradu vječnoga blaženstva. Ima naime nekih koji se trude u pastirskoj upravi, a za taj isti trud ne teže za vječnim nagradama, nego, naduti čašću poglavarstva, premda propovijedaju nebeske stvari grada, svom željom traže zemaljske. Ovaj pak Bogu dostojni biskup, dok je blistao sjajem kreposti, bio okružen moću čudesa, podupiran četama poslušnih naroda i obogaćen obiljem vremenitih dobara, nije podlegao nikakvoj zapreci užitka, nego je, uprijevši oko uma u darovatelja svih dobara, sadašnja dobra stavljao takoreći iza leđa, a pred lice je vjerno stavljao ono što se svecima obećava na nebesima. a Ovi se sveci štuju: Potin 2. lipnja, Trofim 29. prosinca, Pavao 22. ožujka, Saturnin 29. studenoga, Austremonije 1. studenoga, Marcijal 30. lipnja, Gacijan 18. prosinca, Dionizije 9. listopada.c Je li ovo sv. Defenzor, prvi biskup Angersa?
Tri mrtvaca uskrišena.
Nadalje, u tom je gradu, u kojem je preblaženi muž obavljao pastirsku stražu, bio neki moćan i plemenit muž imenom Anastazije, još nepodložan kršćanskoj vjeri. Njegov sin, zahvaćen teškom bolešću, bi doveden do samoga kraja i naposljetku umrije. Otac pak, ne podnoseći bol gubitka djeteta, dotrča k čovjeku Božjem vičući i govoreći: „Slugo Božji Julijane, koji ispovijedaš da je Krist pravi Bog, zaklinjem te Onim kojega propovijedaš, vrati mi moga sina.” Njemu reče čovjek Božji: „Anastazije, ako vjeruješ da je Onaj kojega ja propovijedam pravi Bog, i svoga ćeš sina sada primiti natrag i ti ćeš zadobiti život vječni.” Kad se Anastazije zakleo i rekao: „Ako primim svoga sina živa, ispovijedam da je Krist pravi Bog i posve se odričem idola”, ode s njim preblaženi biskup u kuću u kojoj je beživotno ležalo dječakovo tijelo; i dok su svi plakali i promatrali što će blaženi muž učiniti, on, držeći ruku pokojnika i gledajući u nebo obliven suzama, reče: „Gospodine Isuse Kriste, koji si uskrisio udovičina sina iznesenoga izvan gradskih vrata pred mnogim nazočnima, te si četverodnevnoga Lazara, koji je već zaudarao, riječju svoje moći pozvao natrag od mrtvih; ti zapovjedi da uskrsne ovaj dječak, kako bi, pošto on uskrsne u tijelu, mnogi po tvojoj vjeri uskrsnuli u duši, a nazočni spoznali da si ti Krist, Sin Boga živoga, koji si po zapovijedi Očevoj spasio svijet, komu po tebi uzvraćamo dostojne hvale u beskrajne vijeke vjekova.” I kad su vjernici odgovorili: „Amen”, dječak ustade zdrav kao iza sna te je, dok su svi plakali od radosti, pružio roditeljima neizrecivu radost, a ostalim nazočnima velik poticaj da slijede kršćansku vjeru. Odmah dakle njegov otac Anastazije povjerova s cijelom obitelji i, zadobivši milost krštenja, bi pribrojen broju vjernika.
14 U sljedeće je vrijeme potom Krist po njemu dostojno učinio čudo slično ovome na hvalu i slavu svoga imena. Jer dok je isti preblaženi muž, otišavši iz grada da bi Kristu stekao dobitak od onih koji propadaju, obilazio dijelove svoje biskupije, gle, iznosili su mrtvaca, praćena velikim mnoštvom naroda, mladića, sina nekoga uglednog muža koji se zvao Jovinijan. Naišavši sveti biskup, oslonjen na uobičajeno pouzdanje u Gospodina, zapovjedi da se spusti mrtvo tijelo i, rukom naloživši tišinu, jasnim glasom reče ocu mladića: „Jovinijane, Krist kojega propovijedam, postavši čovjekom radi ljudi, uskrisio je mrtve, riječju je tjerao demone i, da pokaže moć svoga božanstva, učinio je među ljudima što je god htio. Ako u Njega ti, ostavivši ispraznost idola, povjeruješ svim srcem i dopustiš da te očisti vrelo krštenja, radovat ćeš se i svome spasenju i uskrsnuću svoga sina.” Tada isti Jovinijan i sav nazočni narod padaju pred noge sveca, i dok su svi molili milosrđe, sa suzama je govorio Jovinijan: „Veliki slugo Božji Julijane, ako mi vratiš jedinoga zaloga i utjehu sadašnjega života, ne samo da ću ja ispovjediti da je Krist pravi Bog, nego će i sav ovaj narod prezreti izmišljotine svojih bogova i pobožnim će duhom prihvatiti vjeru koju propovijedaš.” A muž ispunjen Bogom, savivši koljena na zemlju i pruživši oči i ruke k nebu, pred svima koji su slušali reče: „Gospodine Isuse Kriste, koji si posvuda nazočan, koji si radi našega otkupljenja htio postati čovjekom i, pojavivši se među ljudima, znamenjem svoga križa uklonio smrt od ljudskoga roda, zapovjedi da ustane ovaj mladić, kako bi se moću tolikoga djela i vjera onih koji vjeruju u tebe učvrstila i srca onih koji ne vjeruju podložila, po tebi, Jedinorođencu Boga živoga, za kojega ispovijedamo da s Ocem i Duhom Svetim kraljuje i vlada u vijeke vjekova.” Kad su nazočni vjernici odgovorili: „Amen”, mladić kao iza sna ustade s nosila i jasnim glasom, dok su svi bili potreseni novinom čuda, poče vikati: „Uistinu je velik Bog kršćana, kojega propovijeda njegov sluga Julijan!” I ocu također reče: „Uistinu smo sve dosad lutali daleko od pravoga Boga; jer bogovi koje štujemo zasigurno su demoni. Vidio sam ih naime u paklu i vidio sam da im nema počinka od muka.” A kad se povik svih podigao do neba, svi veličaju Krista, Krist se propovijeda kao pravi Bog, a njegova slugu Julijana, iako se opirao i mnogo branio, svi časte. I ovdje je dakle propovijedanjem Bogu dostojnoga biskupa mrežom vjere skupljeno obilno mnoštvo razumnih riba i iz duboke tame zabluda izvedeno na čvrstu obalu prave vjere.
15 Već tada dakle, kao stjegonoša božanske vojske, dok su jedni išli ispred njega, a drugi ga slijedili, sijući životvorno sjeme vjere, svrati k imanju kojemu je imea Pruillé. A kad je pala noćna tama, zapovjedi da mu se potraži prenoćište. No u samom trenutku njegova dolaska, maleni dječak, sin vlasnika gore spomenutoga posjeda, umrije jer se pogoršala bolest koja ga je mučila. Kad je to javljeno čovjeku Božjem, nije htio svratiti drugamo, nego prema onome što Salomon kaže: „Bolje je ići u kuću žalosti nego u kuću gozbe”, želeći donijeti radost spasenja ožalošćenima, pristupi k kući u kojoj je ležalo djetešce i primi prenoćište u nekom njezinu skrovitom dijelu. Zapovijeda dakle da se pred njega unese mrtvo tijelo i, pošto su uklonjeni otac i majka i svi svjedoci, dok su ondje ostala samo nekolicina pratitelja njegove svetosti, prostre se po podu da moli; te probdjevši noć, tolikom je upornošću molitava pokucao na skrovište neba da su istodobno ustali i biskup iz praha i dijete od smrti. Kad je dakle zora već tjerala bježeće zublje s neba, ulazi otac s majkom i velikim mnoštvom susjeda, te nalaze živim i zdravim onoga kojega bijahu unijeli mrtva; i potreseni novinom tolikoga djela, potresaju nebo vikom te riječimab zavjetima ponovno od radosti plaču. Odmah dakle podlažu vratove kršćanskoj vjeri i dijete, za koje su željeli da bude baštinik zemaljskih dobara, predaju preblaženome učitelju da ga pouči nebeskim naukama zajedno sa svom baštinom gore spomenutoga posjeda.
16 Potaknuti glasom o tom događaju, dotrče susjedi, i jedni ga prate, a drugi provaljuju u sobicu u kojoj je čovjek Božji ležao, čestim cjelovima grle mjesto gdje su stajale svete noge te, kako bi postali dionicima njegova blagoslova, natječući se idu stopama onoga koji ide pred njima. Nadalje, preblaženi, okrenuvši se molbama onih koji su ga slijedili, podignutom rukom sve blagoslovi i svima koji su među njima patili od kakve tegobe bez ikakve odgode vrati prijašnje zdravlje.
a Beauvaiski: Periliatus.
b Dr.: vocibus.
Druga čudesa, podnesene nevolje.
Idući dalje odatle, preblaženi, kad se već približavao selu koje se zove Ruillé, a koje je smješteno na rijecia Loir, susrete glasnike prvaka istoga sela da se udostoji doći što brže, jer je imao jedinu kćer koju je opsjeo nečisti duh i okrutno je mučio. Kad je stigao u selo, pokazaše mu izbezumljenu djevojku i, pavši pred njegove svete stope, molili su milosrđe. A opaki duh, ne podnoseći nazočnost svetoga muža, na njegovu prvu zapovijed pobježe ostavivši posudu koju je nepravednim pravom bio prisvojio, i ostavi djevojku zdravu usred onih koji su se divili i hvalili Kristovu moć. I tako se dogodilo da su po tjelesnom zdravlju jedne djevojke svi stanovnici toga sela prispjeli k istinskom lijeku svojih duša. Jer svi, odrekavši se ispraznih izmišljotina idola i preporođeni vrelom krštenja, postadoše dionici kršćanskoga posinjenja. Taj dakle isti zaselak sa svime što mub pripada spomenuti vlasnik ponizno daruje svetomu biskupu i najpobožnije ga moli da ondje sagradi crkvu. To je dobrostivi biskup najzahvalnije ispunio te je ondje službom svetoga propovijedanja mnogobrojan narod posvetio Gospodinu.
18 Pa ipak ne treba misliti da je toliki glasnik mogao bez borbe truda i zasjeda staroga napadača ostvariti tolika i takva djela, jer najjasnije viče Apostol: „Svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu, trpjet će progonstvo.” Premda je naime veličina čudesa koja je Krist po njemu činio odbijala ako bi se što protivno pojavilo iz svijeta, ipak onaj koji se usudio doći k samomu posredniku Boga i ljudi, čovjeku Isusu Kristu, kao da će naći nešto svoga, nije prestajao primicati sprave raznih kušnji kao protiv najčvršćega zida i protiv ovoga koji je bio ud te najviše Glave. Jer kao što novi ratar, ušavši u mračnu šumu, rabi čas željezo čas vatru kako bi se dotad neplodna zemlja pripravila za bacanje sjemena, tako je Julijan, prodirući u cenomansko tlo, nastojeći srušiti stare hrastove i vremešne bukve, to jest neplodne i isprazne izmišljotine drevnoga poganstva, upotrijebio i željezo ukora, kojim bi udario grijehe prijestupnika, i vatru spaljivanja, kojom bi već očišćeno tlo prikazao prikladnim za donošenje sjemena božanske ljubavi.
19 Ali ostaci pogana, koji su kao krhotine dasaka izmakli iz brodoloma zabluda, teško podnoseći što se širi hvala Kristova imena i što se ruše nakaze njihovih idola, jednodušno ustaju protiv sveca vičući da je čarobnjak koji pod imenom pobožnosti ispraznim opsjenama izvrće srca naroda, vara same oči promatrača, tvrdi lažno umjesto istinitoga, proglašava raspetoga čovjeka Bogom i zabludjelo ukida štovanje besmrtnih bogova koje rimski svijet od davnine štuje; da ga treba živa spaliti, kako bi se primjerom njegove propasti prestrašio svaki varalica i drznik te se ni na koji način ne bi više usudio lajati protiv države i poštovanja strašnih božanstava po kojima svijet opstoji i hrani se.
20 Time se Julijan ne samo nije prestrašio, nego se još srčanije opasao za borbu protiv đavla i ubrzao put k mjestu gdje je njihova zlokobna vjera držala glavu zablude. Jer u selu kojemu je ime Artins bio je hram, a u njemu kip Jupiterov i bezbrojne nakaze lažnih bogova koje je poganstvo, obmanuto raznolikom zabludom, u drevna vremena bilo podiglo na propast svoju ic budućih naroda. Kad se Julijan, odjeven u oklop vjere, zaštićen kacigom spasenja i opasan mačem Duha Svetoga, pripravio da ih uništi, s druge se strane seljačka i neplemenita četa najtvrdokornije opirući naoruža za obranu bogova koji sami sebi nisu mogli pružiti pomoć. Ali Julijan, neustrašiv, ušavši u hram usred bijesnih i brbljavih glasova mahnitih ljudi, zazvavši ime pravoga Boga Isusa Krista, pretvori u pepeo golem i samim pogledom strašan kip, samom vlašću svete zapovijedi.
21 A da bi mahniti narodi spoznali komu su dotad iskazivali štovanje božanstva, iz srušenoga kipa izjuri pregolem zmaj koji, nasrnuvši na vlastite štovatelje sumpornim dahom i okrutnim udarcem repa, poče žestoko tjerati u smrt čete svojih poklonika. A oni mole pomoć protiv svoga boga od onoga kojega su malo prije, vičući da je čarobnjak, svim silama nastojali živa spaliti. Nadalje, Julijan, Kristov borac, podignuvši uvis desnicu sa znakom Križa, zapovijeda zmaju da nikoga više ne ozljeđujući žurno pobjegne i potraži mjesta posve lišena ljudske obrade. Na njegovu zapovijed najokrutniji zmaj najbrže pobježe i izgubi nad njimad pravo nanošenja zla, u kojima mu više nije bilo dopušteno provoditi prijevaru zavođenja. Tada svi s radošću već postaju drugovi u rušenju hrama laži, te naposljetku, preporođeni svetom kupelju po rukama svetoga biskupa, bivaju usrećeni kršćanskim naukom.
22 Brzi glas o tom događaju, projurivši kroz sve narode cijele pokrajine, tako je izbrisao sve magle prijašnje zablude da se jedva našao itko tko nije ispovijedao Isusa Krista Bogom i Gospodinom. Kad je dakle vijest o tako slavnom događaju stigla do slavnoga muža Defenzora, kojega smo gore spomenuli, obuzet golemom radošću blagoslovi Boga te, žurno prišavši blaženomu mužu, ponizno ga moljaše da se udostoji doći u njegovu kuću, kako bi, zajedno zahvaljujući darovatelju svih dobara Kristu za pobjedu nad svladanim neprijateljem, ujedno sudjelovali u čednoj i svetoj gozbi. Ne odbijajući njegovu molbu, jer ga je istinska ljubav po zasluzi vjere bila povezala s njim, blaženi je muž žurio udovoljiti njegovoj želji. Ali dok su išli putem, na rubu krčevine nađoše nekoga dječaka kojemu je golema zmija zmijskim zavojima ovila noge, ruke i cijelo tijelo. Dok su svi nazočni bili prestrašeni, čovjek Božji priđe bliže i reče: „Gospodine Isuse Kriste, koji si ljudski rod, po zmiji bačen iz rajske slave, obnovio znamenjem svoga Križa, ti oslobodi ovo svoje stvorenje od ove zmije koja ga drži, da i zmija pogine i da dječak, izmaknuvši neozlijeđen po tebi, učini da nazočni spoznaju da si ti osloboditelj i zaštitnik svih koji se ufaju u tebe.” Kad je to izgovorio muž ispunjen Bogom, a nazočni rekli: „Amen”, zmija puče popola i, dok su svi hvalili Boga, dječak se spasi zdrav.
23 U međuvremenu, kad je stigao u kuću prvaka, biva primljen s najvećom radošću; nastaje strka svake dobi i svakoga spola da vide tolikoga muža čije je ime i glas o krepostima blistao tolikim sjajem da je i najudaljenije mogao raspaliti željom da ga vide. Odmah u stopu za svetim biskupom idu dvojica opsjednutih, moleći od njega lijek spasenja. A on, zazvavši Kristovo ime, i neprijatelja protjera i njih, prosvijetljene riječju propovijedanja, vrati vlastitom Stvoritelju. Ukrasivši dakle taj dan sretnim veseljem, za samom gozbom svetoga stola sav im je razgovor bio o Kristovoj slavi, o propasti Sotoninoj, a i o onome što pripada istinskoj brizi za duše koje se boje Boga. Poslije onaj slavni muž, izloživši svetome mužu sve obilje svoga pokućstva, ponizno moli da sve dobrostivo primi i zadrži za bilo koju korisnu svrhu koja mu se svidi. Ali preblaženi muž, ne uzevši ništa od toga, udijelivši blagoslov nad njim i učvrstivši cijeli njegov dom u Kristovoj vjeri, požuri k svojima.
24 I kad je već ulazio na vrata od Boga mu povjerenoga grada, oni koji su bili u tamničkoj straži i sputani teškim okovima velikim su glasom molili svetoga muža da im se smiluje. A onaj predobrostivi, koji je uvijek u Gospodinu obilovao svom utrobom samilosti, ponizno priđe k onima kojima je bila povjerena ta služba i ponizno ih zamoli da one koje je vlastita opačina učinila krivcima oslobode radi njegova dolaska. Ali bezumnike nije ganulo ni poštovanje nazočnoga biskupa ni hvalevrijedna zasluga tolikoga muža da učine ono što svetac nije samo zapovjedio, nego i molbenim glasom zatražio. Nadalje, on, prezren od nevjernika, uđe u crkvu i zahvali Kristu za duše koje je stekao; zatim se povuče u prebivalište vlastite kuće. I kad mu je bio postavljen kruh, nije htio sjesti za stol, nego je šutke i uzdišući počeo iščekivati milosrđe Gospodnje. Tada se pak, prema želji sluge Božjega, anđeoskom službom otvoriše vrata tamnice, popucaše lanci svima, te oni koji su sjedili u tamničkoj i osamljenoj tmini bez ljudske pomoći iziđoše na zajedničko svjetlo dana. Posred grada dakle, dok im nitko nije branio, bez tereta okova pojaviše se pred očima svetoga muža. A on, radujući se u Gospodinu, već veseo uze hranu te one koje je po zasluzi odriješio obdari i sudjelovanjem na svetoj gozbi. Niti je bilo ikoga tko bi tražio natrag oslobođene, jer je najjasnije ovo svetomu biskupu udijelila moć božanske snage, a ne ljudska pomoć.
a Drugdje se ova rijeka naziva Ledus, a od nekih Lidus.
b Nedostaje: pertinentibus, ili nešto slično.
c Dr.: frequentium.
d Dr.: vim.
Smrt i pokop sv. Julijana.
Pošto je dakle u cenomanskom kraju bio zasađen vinograd božanskoga štovanja, a iz njega iskorijenjeno sve trnje idola i zabluda, bližilo se vrijeme kada je onaj blaženi ratar imao od svoga Gospodina primiti plod pobožnoga truda te sretan uzići iz ovih zamki sadašnjega života u vječna kraljevstva. Stoga, kako se približavao dan njegova poziva, povlači se u selo u kojem je sada smještena crkva bl. Marcijala. Boraveći u njemu više dana i uporno nudeći svojim slušateljima slatkoću nebeskoga života, zahvaćen lakom bolešću, radostan i čio iščekivao je čas u kojem će od pravednoga Suca primiti pohranjenu krunu svojih trudova i borbi. I budući da lađa svete Crkve nije mogla ploviti morem ovoga svijeta bez kormilara, sjedište koje mu je Bog povjerio, uz zajednički savjet klera i puka, predao je svetomu Turibiju, kojega je dotad imao kao pomoćnika i druga u službi svetoga propovijedanja. Isti je naime Turibije, slavan po svećeničkoj službi, sa sv. Pavacijem đakonom, kako smo primili od starih, bio poslan od biskupa grada Rima kao pratitelj i pomoćnik sv. Julijanu za objavu Kristove milosti Cenomanima.
26 Preslavni dakle pastir, a izabran zajedničkim pristankom svih, saziva svoju braću i sinove te, označivši nasljednika, podignutih očiju i ruku k nebu, dugo zahvaljujući i hvaleći Gospodina, te preporučujući istomu vrhovnom Pastiru ovce koje je stekao Kristu, radostan i čio predade nebu duh obogaćen blaženim zaslugama. Dok je on odlazio u nebeska kraljevstva, onaj njemu po zasluzi vjere i dobrih djela najdraži Defenzor, slavni muž, nije bio nazočan, ali je ovakvim redom doznao dan njegove presvete smrti. Dok je sjedio za stolom, otvoriše mu se duhovne oči, i gle, ugleda preblaženoga Julijana, urešena svećeničkom mitrom, kako sa svoja tri đakona i tri voštanice dolazi k njemu; oni su voštanice koje su nosili stavili na stol pred njega i otišli. Reče stoga spomenuti Defenzor onima koji su sjedili s njim: „Vidite li slavu koju ja vidim?” Oni posvjedočiše da ništa ne vide. A on reče: „Zar niste ovdje vidjeli našega oca Julijana, koji nam je pokazao tolika dobra i obradovao nas tolikim čudesima? Evo naime sada sa svoja tri đakona i tri voštanice dođe ovamo preda me i, smiješeći se najvedrijim licem, blagoslovi nas te, ostavivši voštanice, ode. Odatle zasigurno znam da je preselio s ovoga svijeta. A nama, koje je ostavio tjelesnom nazočnošću, živeći u Kristu nikada neće prestati dijeliti dobročinstva svoje dobrote. Ustanimo dakle i požurimo što brže pokopati našega najpobožnijega učitelja, kako bismo zaslužili na nebesima imati kao pomoćnika onoga kojega smo na zemlji imali kao učitelja spasenja.” Dok je on to govorio, svi se zadiviše te zajedno ustajući žurno potrčaše na sprovod sveca. A već je, kao što se čita o onome Martinu, ogledalu biskupa, nemoguće izreći koliko se mnoštvo ljudi okupilo: svi iz polja i sela, a neki i iz susjednih utvrda. S jedne strane čete klerika koje pjevaju psalme, s druge strane skupine svetih djevica blijedih od posta; s jedne strane gradski puk pomiješan s plemenitim muževima, s druge strane seljačko mnoštvo služi na svetom sprovodu blaženoga muža.
27 Ali da se netko možda ne bi uzbudio što sam Julijana izjednačio s Martinom: tko god to kažeš, ako ispravno promotriš, možeš vidjeti da su obojica ostvarila gotovo slične stvari. Martin je još kao katekumen odjenuo promrzloga siromaha podijelivši ogrtač: Julijan je, snažan u vjeri, tolike tisuće koje su svukle staroga čovjeka zaodjenuo tkanjem vjere. Martin je najprije izabrao samotnički život kako bi na osobit način uživao Kristovu slatkoću: Julijan je potražio otvorenu borbu kako bi zadobio duše mnogih. Martina su stanovnici Toursa ugrabili za biskupstvo: Julijan je od Boga određen Cenomanima za biskupa, štoviše i za apostola. Martin je u snazi životvornoga Trojstva veličanstveni uskrisitelj trojice mrtvih: Julijan je, dozvavši natrag u život isto toliko mrtvih, isto toliko puta bio pobjednik nad smrću. Martinovo tijelo prate oni koji su pod njegovimb vodstvom pobijedili svijet: na Julijanovu sprovodu služe oni koji su pod njegovim vodstvom već držali nebeska dobra. Čemu više? Jednomu su Kralju vojevali, jednomu su Gospodinu služili, jednim su Duhom posvećeni, na stijeni su jedne vjere utemeljeni. Preostaje stoga da im budu jednaki čast i slava, koje je djelovanje kreposti učinilo jednakima u Kristovoj školi.
28 Dok se dakle ovo tijelo blaženoga muža nosilo u vlastiti grad, dođe se do prijelaza rijeke kojoj je imec Sarthe. Da bi se stoga očitovalo kolike je zasluge bio onaj čije su se relikvije nosile, konji koji su nosili nosiljku svetih zemnih ostataka, dok su ostali jedva preplivavali, usred snažnih valova i virova duboke tame, a da im voda nije dotakla ni koljena, na divljenje svih iziđoše na drugu obalu.
29 Dok je pak cijeli grad žurio u susret svome pastiru, neka je žena bila stavila malenoga sina u kotao i, podloživši vatru, upravo prala udove djetešca vodom: zapanjena glasom onih koji su pjevali psalme, ostavi započeti posao i, zaboravivši na djetešce, potrča s ostalima u susret svecu. Dok se dakle ona zadržavala na prečasnom sprovodu, vatra podložena pod djetetom, razgarajući se, obavije željeznu posudu u koju je bio stavljen mališan, stvori silnu vrućinu i kipuće pare izlije u nju samu. Tko bi pomislio da je u takvoj pogibelji mogao ostati živ? Nadalje, sretna majka, kad su se svete relikvije već približile njezinoj kući i kad je prepoznala kućno ognjište, naposljetku se sjetivši svoga zaloga ljubavi, prestrašena dotrča, misleći da su se među ognjenim parama rastopili i raspali nježni udovi dječaka. Ali žarom vjere, koja ju je potaknula da iziđe u susret svetomu tijelu, bi ugašen plamen gorućega ognjišta. Pogođena iznenadnim strahom, ne miče sina dok velikim povikom nije navela mnoge da se okupe.
30 Nadalje, tijelo blaženoga muža, pokopano po zakonu ljudske naravi, najčešćom utjehom živih pokazuje da uistinu živi u Kristu. Ondje naime sljepoća prima vid, nemoć korak, izgone se demoni, a onima koji s vjerom mole daruju se prikladne želje, po milosti Gospodina našega Isusa Krista, komu je s Ocem i Duhom Svetim čast i slava, i sada i kroz vječne vijeke. Amen.
a Dr.: evectus.
b Dr.: inductu.
c Sarthe, najčistija rijeka, oplakuje Alençon i sam biskupski grad Le Mans, te se zatim, kao i Loir, miješa s Mayenneom, koja utječe u Loire ispod grada Angersa. O Sarthei i mjestu pokopa svetoga Julijana raspravljalo se u Uvodu iz životopisa sv. Domnola.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.