Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 26. siječnja

O svetim mučenicima iz Smirne: biskupu Polikarpu i drugoj dvanaestorici

DE SANCTIS MARTYRIBUS SMYRNENSIBUS POLYCARPO EPISCOPO ET ALIIS XII

Sadržaj (13)
  1. Blagdan sv. Polikarpa, dan i godina mučeništva.
  2. § II. Napisana Djela sv. Polikarpa.
  3. § III. Putovanje sv. Polikarpa u Rim: revnost protiv krivovjeraca.
  4. § IV. Učenici sv. Polikarpa, apostoli Galija.
  5. § V. Relikvije sv. Polikarpa.
  6. Život koji je napisao Pionije
  7. Đakonat. Kršćanski nauk.
  8. Svećeništvo, govori.
  9. § II. Skrovište i uhićenje sv. Polikarpa.
  10. § III. Mučeništvo sv. Polikarpa, relikvije.
  11. Ista djela
  12. § II. Skloništa i uhićenje sv. Polikarpa.
  13. § III. Mučeništvo sv. Polikarpa.

§ III. Mučeništvo sv. Polikarpa, relikvije.

Tada im se učini dobrim da jednodušno poviču i zatraže da se Polikarp živ spali. Trebalo se naime ispuniti viđenje o uzglavlju koje mu je bilo pokazano; kad ga je vidio dok se u sebi tiho molio, okrenuo se vjernicima koji su bili uz njega i proročki rekao: „Treba da budem živ spaljen.” I to se dogodilo takvom brzinom da je svjetina gotovo brže nego što je izrečeno nakupila drva i granja iz radionica i kupališta: a osobito su Židovi, kako su u sličnim prilikama navikli, neumorno pomagali. Kad je pak lomača već bila podignuta, on sam skine sa sebe haljine, odloži pojas te je pokušavao razvezati i sandale, što nikada prije nije činio, jer su se svi vjernici međusobno natjecali tko će se prvi udostojati dotaknuti njegovo sveto tijelo. Činio je naime slavna i sveta djela prije mučeništva i u svemu je življenju nasljedovao Boga.

12 Odmah se donose sprave prikladne za spaljivanje. No kad su ga htjeli prikovati čavlima, reče: „Ostavite me ovako; jer onaj koji mi je dao podnijeti oganj dat će i milost da bez ikakve potpore čavala ostanem nepomičan u ognju.” Oni ga doduše nisu prikovali čavlima, ali su ga ipak svezali uzama. S rukama dakle svezanima na leđima, poput kakva odabrana ovna iz velika stada izabrana za prinos i ugodnu žrtvu paljenicu, pogleda prema nebu i reče: „Gospodine Bože svemogući, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga Sina tvoga Isusa Krista, po kojemu smo primili spoznaju tebe; Bože anđela i sila, i svega stvorenja, i svega roda pravednika koji žive pred licem tvojim; blagoslivljam te što si me učinio dostojnim ovoga dana i ovoga časa, da primim udio u broju tvojih mučenika, u kaležu Kristovu, za uskrsnuće na život vječni, duše i tijela, u neraspadljivosti Duha Svetoga: među kojima neka budemo danas primljeni pred lice tvoje kao pretila i ugodna žrtva, kako si pripravio, unaprijed označio i ispunio, istiniti Bože u kojemu nema nikakve laži. Stoga te za sve hvalim, blagoslivljam, slavim s vječnim i nebeskim Sinom tvojim Isusom Kristom, s kojim tebi i Duhu Svetomu slava sada i u vijeke vjekova. Amen.”

13 Kad je rekao Amen i završio molitvu, krvnici kojima je bila povjerena briga oko podizanja lomače potpalili su vatru. Kad je pak buknuo velik plamen, vidjeli smo silno čudo, mi kojima je to bilo dano, koji smo sačuvani da bismo ostalim vjernicima pripovjedili što se dogodilo. Oganj naime, poprimivši oblik nekakva svoda i poput brodskoga jedra napuhana dahom vjetrova, okruži mučenikovo tijelo sa svih strana: a on je u sredini bio ne kao opečeno meso, nego kao pečen kruh ili kao zlato i srebro prokušano žarom ognja u peći. I doista smo odatle osjećali toliki miris najslađega miomirisa, kao da se širi iz tamjana ili drugih dragocjenih mirisa. Naposljetku, kad su bezbožnici vidjeli da se njegovo tijelo ne može ognjem uništiti, zapovjedi netko da priđe bliže ložač vatre i da mu zabode mač. Kad je to učinjeno, izletjela je golubica i poteklo je toliko obilje krvi da je i oganj ugasilo, a narod se divio što je tolika razlika između nevjernika i izabranika, čijemu je broju pribrojen divni mučenik Polikarp, koji je u naše vrijeme bio apostolski i proročki učitelj, biskup Katoličke Crkve u Smirni; jer svaka riječ koja je izašla iz njegovih usta ili se već bila ispunila, ili se zasigurno imala poslije ispuniti.

14 Ali onaj zavidni, pakosni i opaki protivnik, uvijek neprijateljski raspoložen prema rodu pravednika, vidjevši njegovo slavno mučeništvo i od prve dobi besprijekorno življenje, te da je već nagrađen vijencem besmrtnosti i postigao sigurnu i postojanu nagradu, svim se marom i nastojanjem trudio da nam ne budu odnesene njegove relikvije, premda su mnogi u duši željeli da na bilo koji način postanu dionici njegova svetoga tijela. Nagovorio je naime Niketu, Herodova oca, a Alkina brata, da zamoli namjesnika neka im ne preda tijelo: „Da ne bi”, govorio je, „ostavivši Raspetoga, počeli štovati ovoga.” I to je on rekao na poticaj i uporno navaljivanje Židova, koji su i čuvali tijelo kad smo ga htjeli izvaditi iz ognja; ne znajući dakako da nikada ne možemo doći na pomisao da ostavimo Krista, koji je za spasenje svih koji se po svem svijetu spašavaju trpio, pravedan za nepravedne, niti da štujemo ikoga drugoga: njega naime, Sina Božjega, klanjanjem častimo, a mučenike kao Gospodinove učenike i nasljedovatelje s pravom ljubimo zbog njihove izvanredne ljubavi prema vlastitome Kralju i Učitelju, čiji bismo dionici i suučenici i mi željeli biti.

15 Vidjevši dakle satnik uporno nastojanje Židova, položi tijelo nasred ognja i spali ga. Tako smo mi poslije skupili njegove kosti, dragocjenije od draga kamenja i prokušanije od zlata, i pohranili ih na prikladno mjesto; ondje će nam, kad nam bude moguće da se jednom saberemo na jedno mjesto, Gospodin dati da s radošću i klicanjem slavimo dan njegova mučeništva, na spomen onima koji su dovršili borbu, a na poticaj potomcima i pripravu duha za slične podvige.

16 To o bl. Polikarpu, koji je s drugom dvanaestoricom pristiglom iz Filadelfije podnio mučeništvo u Smirni, svi spominju, tako da ga i sami pogani posvuda čestim govorom slave ne samo kao slavnoga učitelja naroda, nego i kao izvrsna mučenika, čije mučeništvo svi žele nasljedovati, jer je izvršeno prema evanđeoskom pravilu: on je svojom postojanošću svladao nepravednoga namjesnika te tako postigao slavu besmrtnosti, i kličući s apostolima i svim pravednicima slavi Boga Oca, blagoslivlje Gospodina našega Isusa Krista, Spasitelja naših duša, upravitelja tjelesa, Pastira Katoličke Crkve raspršene po svemu svijetu.

17 Vi ste doduše tražili da vam se opširnije napiše što se dogodilo; mi smo pak sada to ukratko izložili po našemu bratu Marku. A kad pročitate, pošaljite poslanicu braći koja su još dalje, da i oni slave Gospodina koji je među svojim slugama učinio takav izbor, koji nas sve svojom milošću i darom može uvesti u svoje vječno kraljevstvo po svomu jedinorođenom Sinu Isusu Kristu, komu slava, čast, vlast, veličanstvo u vijeke. Amen. Pozdravite sve svete; pozdravljaju vas oni koji su s nama, i Evarest, koji je napisao poslanicu, sa svom svojom obitelji. Mučeništvo je bl. Polikarp dovršio drugoga dana mjeseca ksantika na samom početku, 25. travnja, na veliku subotu, o osmom satu; uhitio ga je pak Herod, za velikoga svećenika Filipa Tralijanca, dok je prokonzul bio... a Isus Krist kraljuje u vijeke. Želimo vam da budete dobro, braćo, hodeći prema evanđeoskoj riječi Isusa Krista, s kojim svaka slava Bogu za spasenje svetih izabranika, kao što je mučeništvo dovršio Polikarp, čijim bismo stopama i mi jednom u kraljevstvu Kristovu željeli biti nađeni da smo išli.

18 Ovo je prepisao Gaj iz spisa sv. Ireneja, učenika sv. Polikarpa, koji je i živio s Irenejem. Ja pak Sokrat u Korintu prepisah iz Gajeva primjerka. Milost neka bude sa svima nama. Ja pak opet Pionije preuzeh iz prije napisanoga, pošto sam to istražio prema objavi bl. Polikarpa koji mi se ukazao, kako ću pokazati skupljajući po redu ono što je već gotovo bilo izbrisano vremenom i dugotrajnošću, da i mene sabere Gospodin naš Isus Krist sa svojim izabranicima u svoje nebesko kraljevstvo; komu slava s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova. Amen.

a Dodaje Euzebije: „svima”.
b Isti: „prije sijede kose”.
c O ovom običaju više kod Halloixa.
d Ove tri riječi nedostaju u Euzebijevu tekstu i kod Rufina.
e Rukopis i Euzebije nazivaju ga Κοργικεορα; Rufin: „confectorem” (krvnika).
f Golubicu ne spominju Euzebije i Rufin: spominju je latinski rukopisi i grčki.
g Rukopisi: ἄδειςφον δε ἄλκης. Euzebije: ἄδειςφον δε Δάλκης. Rufin: „fratrem autem Dalcæ”.

Ista djela

iz triju starih latinskih rukopisa.

§ 1. Postojanost sv. Germanika i drugih.

Crkva Božja koja je u Smirni Crkvama Božjim u Filomeliju i svim katoličkim gradovima po svim mjestima pozdrav; milosrđe i mir i ljubav Boga Oca i Gospodina našega Isusa Krista neka obiluje sa svima u vijeke.

Pisali smo vam, braćo, o mučenicima i o bl. Polikarpu, koji je poput pečata vjere utišao progone neprijatelja: sve naime što se dogodilo, po Gospodinu kao začetniku unaprijed je rečeno prema Evanđelju, u kojemu je pokazao što trebamo slijediti: u kojemu je podnio da bude i predan i pribijen na križ, po kojemu bismo se mi oslobodili. Htio je dakle da mu budemo nasljedovatelji, te se prvi nebeskom krepošću pravedan pokorio samovolji nepravednika, dajući naime put onima koji će ga slijediti, i još više time što se Gospodin pokazao uzorom slugama, da ga nitko ne bi smatrao tegobnim Učiteljem, podnio je prije ono što je drugima zapovjedio da podnose, on koji je sve tako oblikovao i poučio da ne spasimo samo sebe same, nego po nama i pojedinu braću. Blažene naime muke onima koji ih podnose rađaju nebeska kraljevstva, a nakon prezira svega ovoga, bogatstva, časti, roditelja, potpuno je savršenstvo mučeničkoga vijenca. Što bi naime dostojno tako blagu Gospodinu uzvratila poslušnost slugu, kad je očito da je Gospodin veće podnio za sluge negoli sluge za Gospodina? Stoga treba da mi, poučeniji, sve sa strahopoštovanjem pripovijedamo i izložimo vjerne pobjedne znakove pobožnosti pojedinih Kristovih vojnika, kako je poznato da su se dogodili; s kakvom su ljubavlju prema Bogu bili, s kakvom su strpljivošću sve podnijeli.

2 Tko naime ne bi bio obuzet tolikim divljenjem što su pojedincima bili slatki udarci okrutnih bičeva, roštilji, mučila, užarene ploče, mio mač i blage muke pucketajućih plamenova, dok je iz obaju bokova tekla krv te su, kad su se otvorili životni organi, postali vidljivi svi unutarnji dijelovi udova, tako da se i sam vijenac svjetine prestravio vidjevši strahotu tolike okrutnosti i nije mogao bez suza gledati ono što je sam bio htio da se dogodi? Ipak nije bilo nikakva jecaja mučenika koji su trpjeli, niti kakva naricanja izazvana silinom boli: kako su se dragovoljno prihvaćale pojedine muke, tako su se i hrabro podnosile. Prisutni naime Gospodin, primivši prinos tako vjernih slugu, nije davao samo vječni život i ono što obično daje pobožnima, nego je i ublažavao žestinu one boli; da naime tjelesne muke ne bi slomile strpljivost duše: razgovarao je naime s njima Gospodin, i kao promatrač i kao okrepljivač duša, te je liječio sadašnja zla i obećavao im vijenac i nebeska kraljevstva ako ustraju. Odatle onaj prezir prema sucu; odatle slavna strpljivost: željeli su se naime svući iz ovoga svjetla da bi po zapovijedi Gospodnjoj prešli u ona svijetla i vječna prebivališta spasenja: pretpostavljali su istinito lažnome, nebesko zemaljskome, vječno prolaznome: pripravljala se naime smrću jednoga sata radost koja neće propasti nikakvom starošću.

3 Đavao je ipak mnogo toga smišljao: ali hvala Gospodinu našemu Isusu Kristu, koji protiv svih stoji kao vjeran branitelj svojih slugu. Jer prenajhrabriji Germanik, svom dušom odan Bogu, snagom svoje kreposti slomio je duhove nevjernika. On je, predan zvijerima, kad je vidio prokonzulovo sažaljenje prema sebi i kad ga je ovaj nagovarao da barem pomisli na svoju mladost, ako već možda prezire sve drugo na sebi, prezreo neprijatelja koji ga je žalio i s gnjušanjem odbio pomilovanje na koje ga je nagovarao nepravednik: stoga je sam k sebi dozivao divlju zvijer, žureći da se pravodobno svuče od ljage ovoga svijeta ili da se oslobodi nepravde. Vidjevši to, sva se svjetina zaprepastila i još se pomnije divila kršćanskoj duši; i povikalo se: „Neka se muče nedužni!” Tražio se i Polikarp. Tada neki nepoznati čovjek, imenom Frigijac, koji je slučajno došao iz svoga zavičaja, žureći vlastitom voljom na trpljenje, bezbrižno se izložio krvoločnome sucu. Ali je slabost svladala volju: kad su naime na njega puštene zvijeri, ugledavši ih, prestravljen počeo je ne htjeti ono što je bio htio te je, okrenuvši volju k đavlu, odobrio ono što je bio došao uništiti. Njega je dakle prokonzul mnogim laskanjima nagovorio da prinese žrtvu. Zato ne trebamo hvaliti onu braću koja se sama od sebe nude, nego one koji, pronađeni dok se skrivaju, radije ustraju u muci. Tako nas i evanđeoska riječ utvrđuje i ovim primjerom potiče da je pokleknuo onaj koji se sam ponudio, a pobijedio onaj koji je bio prisiljen.

a Slijedimo ponajprije kodeks Audomarensis, ali smo ga usporedili s onim što je iz trijerskoga kodeksa sv. Maksimina prepisao Rosweyde i s onim što nam je iz jednoga drugog burgundskog rukopisa priopćio naš Petar Franjo Chifflet.
b Chiffletov rukopis: „Philomeliæ”. Grčki rukopis gore: „Philadelphia”, koji se grad nalazi na sredini između Smirne i Filomelija.
c Chiffletov rukopis: „per signaculum”.
d Rukopis sv. Maksimina: „sedavit”; Audomarensis: „se dedit”.
e Chiffletov rukopis: „justorumque”.
f Isti rukopis: „ut ipsam etiam coronam popularis visio fleret”.
g Rukopis Audomarensis: „potentiam”, a Chiffletov: „ne potentiæ cruciatuum corpora eorum frangerent”.
h Chiffletov rukopis: „gloria patientiæ”. Rukopis sv. Maksimina: „gloriosa potentia”. l Rukopis sv. Maksimina: „exitu”. k Možda treba ovako interpunktirati: „incognitus nomine. Phrygius” (nepoznat imenom. Frigijac); u drugim Djelima kaže se da je rodom bio Frigijac, a imenom Kvint. l Rukopisi Chiffletov i Audomarensis: „pronus”. m Chiffletov rukopis: „pollicitationibus”.

§ II. Skloništa i uhićenje sv. Polikarpa.

Stoga je Polikarp, muž izvanredne razboritosti i čvrste odluke, čuvši to, potražio skrovište. Ipak nije to izbjegavao smetena duha, nego je radije odgađao, pa je, obilazeći pojedine gradove i prezirući one koji su ga poticali da brže ode i na neki se način ukloni onima koji ga traže, dulje ostajao. Naposljetku je smatrao da se treba povući na imanje najbliže gradu Smirni: ondje je danima i noćima bez prestanka ustrajao u molitvi i zazivao Božju pomoć da bude snažniji u muci. Ipak je tri dana prije nego što je bio uhićen primio znak objave: vidio je naime kako uzglavlje pod njegovom glavom okružuje plamen unaokolo. Probudivši se dakle, presveti starac jedva je još bio podigao teške udove s postelje, a već reče onima koji su bili s njim da će biti spaljen ognjem.

I gle, slučajno se bio povukao na drugo imanje, i odmah su stigli stražari koji su ga tražili: ali kako ga oni nisu mogli pronaći, uhitili su dvojicu dječačića, a kad je jedan od njih bio i izbičevan, dječakovo je priznanje otkrilo skrovište: jer se nije mogao sakriti onaj koga je sama muka tražila; a izdajice su bili njegovi domaći. Irenarh i Herod žurili su se da ga što prije izvedu u arenu, kako bi i on bio dionik života i muke Kristove, a izdajice po Judinu primjeru primili kaznu koju zaslužuju. Uzevši dakle dječačića, izišli su prije subote u sam sat večere, tražeći Polikarpa s velikim mnoštvom konja i oružja, kao da ne hvataju slugu Kristova, nego razbojnika. Našli su ga noću kako se skriva pod krovom: imao je doduše mogućnost prijeći na drugo imanje, ali već umoran radije se htio pokazati negoli skrivati, govoreći: „Neka se ispuni volja Božja: dokle je on htio, odgađao sam; a kad je zapovjedio, poželio sam.”

Ugledavši ih dakle, sišao je i održao govor kakav je ili ona dob mogla izreći ili ga je ulio duh nebeske milosti. Dok su se oni čudili što je u tim godinama tolika brzina nogu i tolika okretnost udova, jer su jedva najvećom brzinom stigli da ga pronađu, on začuđenima ništa ne odgovori, nego im odmah ponudi hrane da jedu i zapovjedi da se postavi stol: ne čineći to bez zapovijedi božanskoga nauka, jer je pisano da naše neprijatelje treba nasititi pićem i jelom. Tada je zamolio da mu dadu jedan sat u kojemu bi mogao moliti i svemogućemu Bogu ispuniti dužne zavjete molitava. Kad su mu dali dopuštenje, ustrajno je molio da se ispuni dar Božji i zapovijed: neprekidno je pak ta molitva trajala gotovo dva sata, dok su se slušatelji divili; i što se neprijateljima činilo još većim znakom pobjede, pošto je naposljetku završio glasnu molitvu, spomenuvši u molitvama sve poznate i nepoznate, dobre i zle, i sve katolike koji se po pojedinim mjestima sabiru u Crkvi, napokon je došao njegov čas u kojemu će za sačuvanu vjeru primiti vijenac pravednosti.

Posadivši ga dakle na magarca, kad se približavao gradu, susretoše ga poglavari, irenarh Herod i njegov otac Niketa, te ga uzeše u kola da bi barem susretljivošću bio svladan onaj koji nije mogao biti svladan bolju kazne. Kad su dakle oni koji su sjedili uz njega lukavim i čestim govorom tražili od njega nešto bezbožno te govorili: „Kakvo je zlo reći: Gospodine, i prinijeti žrtvu?” i ostalo što obično govore na poticaj đavla, zauzdavši nakratko usta i strpljivo sve saslušavši, naposljetku srdito izjavi da ga se na to nikada ne može navesti, ni ognjem, ni mačem, ni bolima tijesnih okova, ni glađu, ni progonstvom, ni bičevima. Razbješnjeni tada, dok su kola jurila najvećom brzinom, izbaciše Polikarpa tako da je donekle natukao potkoljenice: ipak je tolikom brzinom trčao po areni kao da nije osjetio nikakve ozljede tijela.

No kad je već ušao u arenu, odmah se s neba začuo poslan glas koji je govorio: „Polikarpe, budi hrabar!” Taj su glas čuli oni koji su bili u areni, a od ostalih ga nitko nije čuo. Kad je dakle bio izveden pred prokonzula, svim je srcem ispovjedio Boga i prezreo krvoločne zapovijedi suca: a kad ga je ovaj silio na kakvu god hulu i govorio mu prokonzul: „Pomisli barem na ovu dob, ako već možda sve drugo na sebi prezireš: neće moći ova starost podnijeti ono čega se i mladići užasavaju: moraš se zakleti carem i carevom srećom; osim toga budi razborit i reci: Ukloni bezbožnike!” Tada Polikarp poluotvorenih usta, kao onaj koji ne govori svojim nego tuđim govorom, gotovo zatvorena grla, pogleda sav narod koji je bio u areni, bezbožan i poganski; i izvukavši uzdah iz dubine srca, zazivajući veličanstvo neba, reče: „Ukloni bezbožnike!” A kad je uporni učitelj zla nastavljao govoreći: „Zakuni se i moći ćeš biti pušten, i pogrdi Krista!” tada reče Polikarp: „Već ulazim u osamdeset i šestu godinu života, prokušan u njegovu imenu i uvijek mu služeći, nikada od njega povrijeđen, a uvijek očuvan; kako mogu mrziti onoga koga sam štovao, koga sam iskusio, koga sam uvijek želio kao začetnika, svoga Vladara, Spasitelja spasenja i slave, progonitelja zlih i osvetnika pravednih?”

Kad je pak onaj govorio da se treba zakleti carevom srećom, reče: „Što me siliš da se kunem carem? Zar možda ne poznaješ moje ispovijedi vjere? Javno kažem da sam kršćanin; i što se više srdiš, ja se radujem. Ako želiš upoznati razlog ovoga zakona, odredi dan kada ćeš ga početi slušati ili učiti.” Odgovori mu prokonzul: „Udovolji narodu.” Polikarp reče: „Smatram najdostojnijim tebi udovoljiti, biti prokušan i poslušan u onome što zapovjediš, samo da ne težiš za nepravednim. Naučeni smo naime pokoravati se vlastima koje dolaze po Božjoj odredbi i služiti zapovijedima: one pak smatram nedostojnima i ne držim ih prikladnima da im se udovoljava: stoga je pravedno da se pokoravam sucu, a ne narodu.” Odgovori prokonzul: „Imam okrutne zvijeri; njima ću te predati da te rastrgaju na komade, ako prezreš obratiti se.” Odgovori on: „Neka na meni bjesni krvoločni bijes lavova i što god teže izmisliš, okrutni suče; dičit ću se u kazni, radosno ću klicati u rani, a svoje ću zasluge odmjeriti procjenom boli: što teže muke podnesem, to ću veće nagrade primiti. Spreman mi je duh na niže stvari; a iz poniznijih napredujemo k najvišima.” Odgovori prokonzul: „Ako novom drskošću prezireš ugrize zvijeri, spalit ću te ognjem.” Tada Polikarp odgovori: „Prijetiš mi ognjem”, reče, „koji gori jedan sat, a poslije se gasi, ne znajući za vječne muke budućega suda i vječnoga ognja za bezbožnike. Ali zašto dugim govorom zadržavamo tvoju volju? Učini sa mnom ono što namjeravaš: i traži kakvu god drugu vrstu kazne koju ti prilika pruži.”

Dok je to slučajno govorio, takav je sjaj nebeske milosti obasjao njegovo lice i um da se i sam prokonzul prestrašio. Tada je glasom glasnika nasred arene triput viknuto: „Polikarp je ispovjedio da je uvijek kršćanin.” Sav dakle narod Židova i pogana koji je prebivao u Smirni, obuzet gnjevom, povika: „Ovo je učitelj Azije, otac kršćana, uporni rušitelj naših bogova, oskvrnitelj hramova, koji govori da ne treba prinositi žrtve niti se klanjati kipovima bogova: napokon je našao što je skrivio.” Tražili su od azijarha Filipa da na njega pusti lava. On odgovori da mu to nije dopušteno, jer je vrijeme igara već bilo završilo.

a Rukopis Audomarensis: „hortabatur, ut nemo celerius” itd.
b Tako rukopisi Audomarensis i sv. Maksimina, ali treba ispraviti prema grčkom rukopisu i Euzebiju. Chiffletov rukopis oba je imena izostavio.
c Rukopis sv. Maksimina: „stans”.
d Dodaje Chiffletov rukopis: „majore sabbato”.
e Tako Chiffletov rukopis; drugi: „auctorem”, što nije loše.
f Rukopis Audomarensis: „superiora”.
g Tako Chiffletov rukopis, a sv. Maksimina: „Asiarchum”.

§ III. Mučeništvo sv. Polikarpa.

Tada se svima jednodušno i jednako svidjelo da Polikarpa živoga spali oganj: trebalo se naime dogoditi ono što je on prije bio prorekao. Moleći dakle svemogućega Boga i okrenuvši časno lice k svojima, reče: „Vidite li da je moja muka ona koju sam prorekao?” Tada se narod strčao u kupalište i u radionice, tražeći drva i snopiće pruća, osobito Židovi. Kad je tim služenjem bila donesena vatra, Polikarp odriješi pojas i skine haljinu: spremao se skinuti i obuću s nogu, što nije imao običaj činiti, jer su pojedini vjernici željeli dotaknuti ili poljubiti njegove gole udove: obilovao je naime puninom dobre savjesti i prije nego što je pristupio boju mučeništva.

12 Kad je dakle stavljeno u sredinu ono što se po običaju pripravljalo za onoga koji će biti spaljen, kad su ga htjeli okovati željezom, držeći se običaja i zakona, reče: „Pustite me ovako; jer onaj koji mi je dao htjeti dat će mi i moći, i sam će žar ognja učiniti podnošljivim mojoj volji.” Stoga ga nitko nije okovao željezom, nego je, s rukama svezanima na leđima, poput odana ovna, stupio na prag sadašnje muke. Tada, gledajući zvijezde i nebo, reče: „Gospodine Bože svemogući, blagoslivljam te, naviještam te, Oče Sina tvoga Gospodina našega Isusa Krista, po kojemu imamo spoznaju i slavu, Bože anđela, Bože arkanđela, uskrsnuće naše i odrješenje od grijeha, upravitelju svih počela i svega prebivališta, koji štitiš sav rod pravednika koji žive pred licem tvojim; blagoslivljam te, služim ti, koji si me smatrao dostojnim ove muke, da primim udio i vijenac mučeništva u tvome kaležu po Isusu Kristu, u jedinstvu Duha Svetoga, da, dovršivši žrtvu ovoga dana, primim obećanja tvoje istine. Zbog toga te u svemu blagoslivljam i slavim po vječnom Velikom svećeniku svemogućemu Isusu Kristu, po kojemu tebi i s njime i s Duhom Svetim slava sada i ubuduće i u vijeke vjekova. Amen.”

13 Kad je dakle završio molitvu i kad je podmetnut plamen, dok se požar dizao sve do neba, zbilo se iznenadno novo čudo pred očima onih kojima je nebeska zapovijed bila naložila da gledaju, kako bi mogli ostalima pripovjediti što im je pokazano. Pojavio se naime na obali zakrivljeni luk savijajući oba roga u priličnu širinu, nalik brodskom jedru, koji je blagim zagrljajem zaklanjao mučenikovo tijelo da plamen ne bi uništio ništa od svetih udova. Samo je pak tijelo, blistajući lijepom bojom poput ugodno pečena kruha ili taljenja srebra i zlata, radovalo pogled svakoga. I miris tamjana ili smirne ili kakve dragocjene pomasti rastjerivao je odvratni zadah cijeloga požara. Kad je to dakle bilo pokazano grešnicima, čim su shvatili da ne može izgorjeti, zapovjediše ložačima zapaljene vatre da u sveto tijelo zabodu mačić. I kad je to tako bilo izvršeno, gle, odjednom je, dok je teklo obilje krvi, iz tijela izišla golubica: i odmah je požar, prigušen krvlju, prestao. Tada je sav narod zanijemio od čuda te je svima postalo poznato kolika je razlika između pravednika i nepravednika, i što je najvažnije, premda svjetina nije pošla za njim, ipak je spoznala ono što je očito pouzdano. Tako je dakle Polikarp, učitelj svete smirnske Crkve, ispunio službu muke. Uvijek se ispunilo sve što je poznato da mu je bilo objavljeno.

14 Đavao ipak, koji je uvijek neprijatelj pravednika, kad je uvidio i snagu mučenika i veličinu ispunjene muke, sav besprijekoran život i veću zaslugu u smrti, smislio je to da naši ne bi mogli odnijeti njegovo tijelo, premda je bilo mnogo onih koji su željeli postati dionicima njegovih svetih darova. Potaknuo je naime Niketu, Herodova oca, a Alkina brata, da zamoli upravitelja neka se njegove relikvije uskrate svim kršćanima, tvrdeći da bi svatko, ostavivši sve drugo, njemu upućivao molitvu. Tako su dakle poticali Židovi kad su ga htjeli ukloniti iz plamena, ne znajući da mi kršćani nikada ne možemo ostaviti Krista, koji se udostojao toliko trpjeti za naše grijehe, niti ikomu drugome posvetiti molitveni zaziv; njemu se naime, Sinu Božjemu, klanjamo i štujemo ga; njegove pak mučenike, kao vjerne učenike i odane vojnike, s čašću i rado prihvaćamo; molimo također da i mi zavrijedimo biti njihovi drugovi i suučenici.

15 Zbog spora dakle koji se vidio između nas i Židova, satnik je stavio tijelo u sredinu: mi smo ga skupili kao zlato i dragocjeni biser te smo kosti predali ukopu. Tako je radosno održan skup, kako je Gospodin zapovjedio da se sastajemo na mučenikov rođendan. Takve su se stvari dogodile oko bl. Polikarpa. Čini se da je s onom dvanaestoricom koja su bila iz Filadelfije ispunio mučeništvo u Smirni, ali je jedini među ostalima zaslužio prvenstvo štovanja. Podnio je dakle uzvišeno mučeništvo; i narod ga do danas naziva učiteljem. Svi njega poželimo nasljedovati prema primjeru Gospodina našega Isusa Krista, koji je pobijedio progon nepravednoga upravitelja i primio vijenac neraspadljivosti pošto je odagnana smrt naših grijeha; s apostolima i svim pravednicima radosno blagoslivljajmo Boga i Oca svemogućega, i Gospodina našega Isusa Krista, spasitelja i upravitelja naše duše i tijela, i pastira cijele Katoličke Crkve, i Duha Svetoga po kojemu sve spoznajemo.

16 Često ste tražili da vam javim što se dogodilo o bl. Polikarpu; sve sam to javio po bratu Marcijanu. Vi sada, budući da znate, javite svima poslanicama, da se posvuda blagoslivlje Gospodin zbog izbora dobrih slugu: moćan je naime i nas spasiti po Gospodinu našemu Isusu Kristu Spasitelju, po kojemu je njemu i s njime slava, čast i moć, veličanstvo u vijeke vjekova. Amen. Pozdravite sve svete. Svi koji su s nama pozdravljaju vas: Evarist koji je napisao, sa svom svojom kućom. Mučeništvo sv. Polikarpa, u mjesecu travnju, 25. travnja, na veliku subotu, o osmom satu; uhitio ga je Herod, za velikoga svećenika Filipa Trajana, dok je prokonzul bio Tacije Kvadrat. Hvala Gospodinu našemu Isusu Kristu, komu slava, čast, veličanstvo, vječno prijestolje od naraštaja do naraštaja. Amen.

17 Ove je prijepise iz nauka Ireneja, Polikarpova učenika, napisao Gaj, koji je živio zajedno s Irenejem. Ja pak Sokrat prepisao sam iz tih Gajevih prijepisa. Ja Pionije istražio sam i napisao spomenute prijepise prema objavi koja mi je dana o bl. Polikarpu, kao što sam objavio na skupu ostalima, od vremena kad sam radio s izabranicima, i da me sabere Gospodin Isus Krist u kraljevstvu nebeskom s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova. Amen.

a Tako rukopisi sv. Maksimina i Audomarensis; ta riječ nedostaje u Chiffletovu rukopisu, gdje smo za tu riječ upotrijebljenu za samostan rekli da se čini pogrješno izvedenom od ἄακε-τχριον: ovdje je možda iskrivljena od ἄγγεστχριον, što se nalazi u grčkom rukopisu.
b „Malleoli” su ovdje granje ili manji izdanci loze; ili pak snopići načinjeni od smole i drugih sličnih tvari za potpalu ognja, prikladni za paljenje zgrada. U oba je značenja tu riječ rabio i Ciceron.
c Chiffletov rukopis: „palmam”.
d Isti rukopis: „istius calicis”. Audomarensis: „initium calicis”.
e Chiffletov rukopis pogrješno: „Corvus namque in littore curvo apparuit”.
f Rukopis Audomarensis: „accingi”.
g Ostalo nedostaje u Chiffletovu rukopisu.
h U grčkom rukopisu naziva se Marko. i Rukopis sv. Maksimina: „Trojani”; grčki rukopis: „Tralliani”. k Rukopisi: „Statu Quadrati”.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

26. siječnja Kalendar godine