Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 26. siječnja

O svetim mučenicima iz Smirne: biskupu Polikarpu i drugoj dvanaestorici

DE SANCTIS MARTYRIBUS SMYRNENSIBUS POLYCARPO EPISCOPO ET ALIIS XII

Sadržaj (13)
  1. Blagdan sv. Polikarpa, dan i godina mučeništva.
  2. § II. Napisana Djela sv. Polikarpa.
  3. § III. Putovanje sv. Polikarpa u Rim: revnost protiv krivovjeraca.
  4. § IV. Učenici sv. Polikarpa, apostoli Galija.
  5. § V. Relikvije sv. Polikarpa.
  6. Život koji je napisao Pionije
  7. Đakonat. Kršćanski nauk.
  8. Svećeništvo, govori.
  9. § II. Skrovište i uhićenje sv. Polikarpa.
  10. § III. Mučeništvo sv. Polikarpa, relikvije.
  11. Ista djela
  12. § II. Skloništa i uhićenje sv. Polikarpa.
  13. § III. Mučeništvo sv. Polikarpa.

Blagdan sv. Polikarpa, dan i godina mučeništva.

Smirna je grad u Joniji, nekoć najljepši u cijeloj Maloj Aziji, smješten uz more i rijeku Melu. Ondje je bio biskup, ili drugi po redu ili zasigurno među prvima, sv. Polikarp, učenik apostola; i na istome je mjestu okrunjen slavnim mučeništvom za vrijeme progona Marka Aurelija. Latini ga štuju 26. siječnja, i to crkvenim oficijem od devet čitanja, kako ga nazivaju. O njemu Usuard piše: „U Smirni, rođendan za nebo sv. Polikarpa, biskupa, koji je bio učenik blaženoga Ivana Apostola, od njega zaređen za biskupa i prvak cijele Azije. Poslije je, pod Markom Antoninom i Lucijem Aurelijem, dok je sav puk toga grada u amfiteatru vikao protiv njega, predan ognju. S njime su također i druga dvanaestorica, koji su došli iz Filadelfije, u spomenutom gradu okrunjena mučeništvom.” Gotovo isto imaju pučki Beda, Martyrologium Romanum, Raban, Belin, Maurolico i Felicije. No Adon je opširnije iz Djela sastavio pohvalu, kao i Notker, Kanizije, Galezini i drugi. Spominje se također u starom Martyrologium Romanum i u svim latinskim martirologijima na ovaj dan.

2 Rukopis iz Dungala navodi ga na ovaj i na prethodni dan. Rukopis sv. Jeronima na ovaj dan ima ovako: „Rodona, Artemata, Polikarpa.” I opet 1. veljače: „U gradu Smirni rođendan za nebo biskupa Polikarpa, Penisa, Dionizija i drugih 6, također Penisa i drugih 5.” Onaj koji se ovdje naziva Penes čini se da je Pionije, o kojemu će ondje biti riječi; a jesu li Dionizije i druga jedanaestorica oni Filadelfijci koji su okrunjeni nakon sv. Polikarpa, ne usuđujemo se olako ustvrditi. Isti rukopis sv. Jeronima 23. veljače ima: „U Aziji rođendan za nebo biskupa Polikarpa s drugom XII.” Isto ondje ima Raban. Na taj ga dan također navode kölnski kartuzijanci u Additiones ad Usuardum, Galezini i neki kalendari.

3 Grci ga štuju istoga XXIII. dana veljače. Ondje Menologij kaže: „Presvetoga mučenika Polikarpa iz Smirne, koji je bio učenik sv. Ivana Apostola i Evanđelista, zajedno s onim božanskim mučenikom Ignacijem.” Opširnije Minej: „Istoga mjeseca, XXIII; spomen svetoga mučenika Polikarpa, biskupa Smirne.

Tebi je, Kriste, Polikarp sav spaljen, iz ognja (čudesne li stvari) donoseći obilan plod.

Dvadeset i trećega dana Polikarp biva spaljen.”

On je bio učenik Ivana Teologa i Evanđelista zajedno s Ignacijem Bogonoscem, a nakon Bukola, presvetoga biskupa Smirne, koji mu je prorekao svećeništvo, posvećen je od biskupa. Uhvaćen pak u Decijevu progonu i priveden prokonzulu, ognjem je dovršio borbu te je bio tvorac izvrsnih čudesa. Naime, i prije svećeništva molitvom je napunio žitnice žene koja ga je othranila, a koje je sam prethodno bio ispraznio; a nakon primljenoga svećeništva obuzdao je silinu zapaljenoga ognja, i na suhu zemlju doveo kišu, te opet suzbio njezino prekomjerno obilje. Njegova se svetkovina slavi u presvetoj velikoj crkvi.

4 Koji je bio uzrok tolikoj raznolikosti u slavljenju mučenikova rođendana za nebo, nije posve jasno: zasigurno je teško odrediti točan dan u koji je dovršio mučeništvo, jer se različite oznake godine i dana koje su prenijeli stari pisci ne podudaraju; samo je jedno posvuda sigurno, da se spominje kako je vijenac zadobio u veliku subotu, ali što je ta velika subota, nitko jasno ne objašnjava. Među Rosweydeovim bilješkama pronašli smo ove izvatke iz pisama kartuzijanca Jurja Garnefelta, veoma učena muža, pisanih u Kölnu 9. svibnja 1626. godine: „Usput sam prelistao Surijev siječanj i nije mi se pojavilo ništa osobito na što bi trebalo upozoriti, osim kod sv. Polikarpa, biskupa, koji je vijenac mučeništva primio u subotu: dakle godine Kristove 172., prije nedjelje Septuagezime: gdje bi se moglo objasniti koja je to bila velika subota koju spominju Djela. Nije to naime mogla biti subota Svetoga tjedna, jer se Vazam nikada ne slavi u siječnju, a te je navedene godine pao na 30. ožujka. Trebat će stoga posegnuti za obrednim knjigama Grka. Štoviše, i kod zapadnjaka se u nekim mjestima u subotu prije Septuagezime pjeva Aleluja s neumom i kliktanjem, kao na način drugoga oproštaja.” Toliko on. Ali ono što on pretpostavlja nije sigurno, naime da se njegovo mučeništvo dogodilo 26. siječnja, odnosno 26. siječnja.

5 Naš Petar Halloix u Notationes uz 12. poglavlje djela Vita S. Polycarpi najprije tvrdi da je ona velika subota vazmeno bdjenje i navodi razloge zašto se čini da je tako nazvana; zatim na temelju pouzdanosti djela Chronicon Alexandrinum zaključuje da je Polikarp trpio 26. ožujka, odnosno 26. ožujka, jer je Vazam, kaže, te godine pao na VI. dan prije kalenda travnja, odnosno 27. ožujka. A želi da je ta godina bila VII. godina Marka Aurelija, Kristova 169., za konzulata Vera III. i Kvadrata. Slijedi Baronijevu kronologiju, koji sedmu godinu Marka Aurelija i treći konzulat Verov spaja s Kristovom 169. godinom. Prema onome načinu računanja koji je utvrdio naš Bucherije, a koji mi smatramo istinitijim, Ver i Kvadrat bili su konzuli godine Kristove 167., kada su 4. siječnja ožujka Lucije Ver i Marko Aurelije stupali u sedmu godinu vladanja; no te je godine Vazam pao na 23. ožujka, odnosno X. dan prije kalenda travnja; godine pak 169. na 3. travnja. Na VI. dan prije kalenda travnja, odnosno 27. ožujka, nije pao sve do godine Kristove 175., 13. godine Marka Aurelija, za konzulata Pizona i Julijana.

6 Prije nego što iznesemo svoje nagađanje o ovome nejasnom pitanju, kojega se ni Baronije nije dotaknuo, valja navesti svjedočanstva starih o vremenu Polikarpova mučeništva. Euzebije uz VII. godinu vladanja Marka Aurelija piše: „Kad je u Aziji nastao progon, Polikarp i Pionije podnijeli su mučeništvo; o njima se prenose i napisane muke.” O Pioniju ćemo raspravljati 1. veljače. Isti Euzebije u 4. knjizi djela Historia, 14. poglavlju, piše da su stražari Polikarpa dovezli u grad u veliku subotu, u koju je i ubijen. Chronicon Alexandrinum bilježi: „Indikcije 1., 4. godine augusta, za konzulata Elijana i Pastora, 133. godine nakon Kristova uzašašća na nebo, kad su u Aziji nastali silni nemiri protiv kršćana, mnogi su mučenici pali za Krista. Među njima je biskup Smirne Polikarp, učenik apostola Ivana, od kojega je bio postavljen za biskupa, uhvaćen od irenarka Heroda, Niketina sina, za prokonzula Tacija Kvadrata; nakon što je pretrpio goleme muke zbog vjere, 26. ožujka (dodaje Rader radi objašnjenja: na predvečerje Vazma), u veliku subotu, u VII. sat, dok je satnik promatrao prepirku okupljenih Židova i pogana, doveden u sredinu, živ je ognjem spaljen”; ispravnije bi, kako je izvrsno upozorio Halloix, rekao: živ je predan ognju; jer ga oganj nije usmrtio.

7 Stara latinska Acta S. Polycarpi, o kojima će biti riječi niže, ovako izražavaju dan: „Mjeseca travnja, 25. travnja, u veću subotu, u osmi sat, uhvaćen je od velikoga svećenika Heroda, Filipa Trajana, za prokonzulata Stacija Kvadrata.” A grčka Djela kažu: Μαρτυρεί δὲ ὁ ἄγιος Πολύχαρπος μηνός ξανθικού δευτέρα ισταμένου πρὸ ἐπτὰ καλενδῶν Μαίων, σαββάτω μεγάλω ώρα ογδόη. συνελήφη δὲ ὑπὸ Ψρώδου ἐπι ἀρχιερώς Φιλίππου Τραλλιανού ἀντυπατέυντος. „Mučeništvom biva okrunjen sv. Polikarp drugoga dana početka mjeseca ksantika, odnosno travnja, 25. travnja, u veliku subotu, u osmi sat. A uhvaćen je od Heroda, za vrhovnoga svećenika Filipa Tralijanca, prokonzula.”

8 Ispravno je primijetio Halloix da se 2. travnja i VII. dan prije kalenda svibnja ni na koji način međusobno ne slažu. No svatko vidi da su oba rukopisa iskvarena. Ali kad se oboja Djela usporede s djelom Chronicon Alexandrinum, međusobno će se rasvijetliti, pa će latinski tekst trebati čitati ovako: „Mjeseca travnja, ili 26. ožujka, u veću subotu, u osmi sat, uhvaćen je od Heroda, za velikoga svećenika Filipa Tralijanca, ili Trajana, ili, kako je imao kodeks sv. Maksimina, Trojana, za prokonzula Tacija Kvadrata.” I grčki se tekst čini krnjim te ga valja dopuniti: μηνός ξανθικού δευτέρα ισταμένου, ἡ πρὸ ἐπτὰ καλενδῶν Ἀπριλίων σαββάτω μεγάλω, „drugoga dana početka mjeseca ksantika, ili prije sedmoga dana kalenda travnja, u veliku subotu”, a nakon ἀντυπατέυντος valja vratiti ime Τατίου Κοδράτου, jer Chronicon Alexandrinum navodi da je on tada bio prokonzul Azije i da se Polikarpovo mučeništvo dogodilo 26. ožujka.

9 Ali kako će se sada uskladiti ono 2. travnja i VII. dan prije kalenda travnja, odnosno 26. ožujka, ili 2. travnja? Godine Kristove 169., 9. godine Marka Aurelija, Vazam je bio 3. travnja, dvadesetoga dana Mjeseca. Smirnjani, koji su u ono doba slavili Vazam zajedno sa Židovima, lako su ga mogli, jer tada židovske astronomske tablice i pravila nisu bili posve točni, slaviti četrnaestoga dana Mjeseca, naime 27. ožujka, odnosno 27. ožujka, dok je dan prije, to jest 26. ožujka, na Veliki petak uoči Vazma, bio ubijen presveti biskup. Kad su kasniji prepisivači, koji su prepisivali Djela mučeništva iz poslanice Smirnske Crkve, vidjeli da se to ne slaže s prihvaćenim pravilom, vratili su drugi travnja, naznačivši ipak da je prije bilo napisano 26. ožujka, sve dok se nisu našli nadrimudri prepisivači koji su, znajući da nakon drugoga travnja ne dolaze nikakve druge kalende osim svibanjskih, stavili kalende svibnja. Štoviše, možda je uistinu trpio dan prije Vazma i po računanju Latina te godine, to jest drugoga travnja, u subotu nakon smirnjanskoga ili židovskoga Vazma, bilo da se on slavio u nedjelju, kako smo nagađali, bilo u ponedjeljak ili utorak. Jer o suboti koja je padala unutar vazmene osmine rečeno je u Ivanu 19, r. 31: „Bijaše doista velik dan one subote.” Ali otkuda onda ono 26. ožujka? Naime, neki je kasniji prepisivač, želeći naznačiti da su Smirnjani slavili Vazam prije Latina, dodao oznaku prethodnoga tjedna, 26. ožujka. Ako se kome ova naša nagađanja manje sviđaju, ni mi ih ne želimo grčevito braniti: prihvatili smo ih dok se ne pojavi štogod bolje.

Koliko je godina imao Polikarp kad je podnio mučeništvo, reći ćemo niže, kad budemo govorili o putovanju u Rim, poduzetom nedugo prije smrti.

§ II. Napisana Djela sv. Polikarpa.

Povijest mučeništva sv. Polikarpa opisala je Smirnska Crkva u okružnici poslanoj svim Crkvama, ili barem azijskima, iz koje mnogo toga navodi Euzebije u 4. knjizi djela Historia, 14. poglavlju. Ta poslanica postoji i u starim latinskim kodeksima. Prepisao ju je Rosweyde iz kodeksa sv. Maksimina u Trieru; mi smo je usporedili s rukopisom crkve sv. Audomara, a drugi rukopis, suglasan ovome audomarskom, primili smo od našega Petra Franje Chiffleta iz burgundskih rukopisa. No istu tu poslanicu na grčkom, i to potpuniju, iz rukopisa knjižnice najkršćanskijega kralja pribavio je isti Rosweyde, a zajedno s njom i povijest života istoga Polikarpa, dosad Latinima posve nepoznatu. Prvi ju je iz ovoga našega i jednoga drugog rukopisa u cijelosti predao latinskoj književnosti naš Petar Halloix u 1. svesku djela De vitis illustrium Orientalis Ecclesiae scriptorum, proširenu također svjedočanstvima drugih pisaca o Polikarpu i rasvijetljenu učenim bilješkama. Nama se, prema našemu običaju i načelu, činilo boljim donijeti sam drevni život, preveden na latinski, možda zbijenije nego elegantnije, jer nam se čini da to više odgovara vjernosti izvorniku.

11 Pisca ovoga života isti Halloix posvuda naziva Pionijem. U grčkom kodeksu na prvom je mjestu bila opisana pripovijest o Polikarpovu ubojstvu, a zatim ostali život. A o onoj prvoj pripovijesti u obliku poslanice u rukopisu iz Saint-Omera stoji ovo: „Ove je prijepise prema nauku Polikarpova učenika Ireneja napisao Kaj, koji je drugovao zajedno s Irenejem. Ja pak Sokrat prepisao sam iz ovih Kajevih prijepisa. Ja Pionije istražio sam i napisao spomenute prijepise prema objavi koja mi je dana o blaženome Polikarpu, kao što sam navijestio na skupu ostalima, od vremena kad sam se trudio s izabranicima, i da me Gospodin Isus Krist sabere u kraljevstvu nebeskom s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova, amen.” Ono o Pioniju: „Ja Pionije istražio sam i napisao spomenute prijepise” nedostajalo je u rukopisu sv. Maksimina, kojim se služio Rosweyde, pa se tako sve što slijedi pripisivalo Sokratu. Sve je to nedostajalo u kršćanskom rukopisu.

12 U grčkom se rukopisu to ovako iznosi: „Ono je napisao Kaj iz onoga što je predao, ili napisao, ili imao Irenej (εξ τῶν εὐρηνείω), učenik sv. Polikarpa, koji je Kaj drugovao s Irenejem. Ja pak Sokrat u Korintu prepisah iz Kajevih prijepisa. Milost sa svima nama. A ja opet Pionije prepisah iz već spomenutoga, istražujući to prema objavi blaženoga Polikarpa koji mi se ukazao, da sabirući iznesem na vidjelo ono što je vremenom već gotovo bilo izbrisano; da i mene sabere Gospodin naš Isus Krist sa svojim izabranicima u svoje nebesko kraljevstvo; kojemu slava s Ocem i Svetim Duhom u vijeke vjekova. Amen.” Iz tih se riječi može razumjeti da se Pionije služio Sokratovim primjerkom i iz njega prepisao povijest mučeništva; ostala je pak Polikarpova djela dijelom doznao po njegovoj nebeskoj objavi, a dijelom možda izvukao iz drugih drevnih spomenika. Da je on zasigurno pisac Života, čini se da se može zaključiti iz prvih riječi Života: Ἐπανελθὼν ἀνωτέρω, „vraćajući se unatrag, ponavljajući prijašnje”. Odakle slijedi da je to napisao isti onaj koji i ono što je prethodilo, naime Pionije.

13 Kada je živio ovaj Pionije, nije pouzdano. Nema nikakva dokaza kojim bismo potvrdili da je bio suvremenik: štoviše, čini se da je bio znatno mlađi, jer je Polikarpovu borbu prepisao iz Sokratovih zapisa, koji je to preuzeo iz Kajevih spisa, a ovaj iz Irenejevih. Zatim se u broju 12 tuži da su Polikarpovi spisi propali u vihoru tada podignutoga četvrtog progona. „Mnogo je toga”, kaže, „on napisao, homilije i poslanice, koje su u progonu podignutom u njegovo vrijeme, u kojemu je i sam podnio mučeništvo, bezbožnici raspršili. Kakvi su pak oni bili, može se spoznati iz onih koji su pronađeni, među kojima je posve izvrsna poslanica Filipljanima, koju ćemo donijeti na prikladnome mjestu.” Štoviše, iz onoga što raspravlja u svome Prologu protiv kvartodecimanaca, odnosno onih koji slave Vazam četrnaestoga dana Mjeseca, može se nagađati da je živio nakon Nicejskoga sabora, kada je napokon sva ta rasprava bila stišana.

14 O sv. Polikarpu i njegovim spisima ovo prenosi sv. Jeronim u 17. poglavlju knjige De scriptoribus ecclesiasticis: „Polikarp, učenik apostola Ivana, od njega zaređen za biskupa Smirne, bio je prvak cijele Azije. Ta imao je za učitelje i vidio neke od apostola i onih koji su vidjeli Gospodina. On je zbog nekih pitanja o danu Vazma, za cara Antonina Pija, dok je Crkvom upravljao Anicet, došao u Rim, gdje je mnoge vjernike, zavedene nagovaranjem Marciona i Valentina, vratio vjeri. A kad mu je slučajno u susret došao Marcion i rekao: ‘Poznaješ li nas?’, odgovorio je: ‘Poznajem prvorođenca Sotonina.’ Poslije pak, za vladanja Marka Antonina i Lucija Aurelija Komoda, u četvrtom progonu nakon Nerona, u Smirni, dok je prokonzul predsjedao, a sav puk u amfiteatru vikao protiv njega, predan je ognju. Napisao je Filipljanima veoma korisnu poslanicu, koja se sve do danas čita na skupu u Aziji.”

15 Tu je poslanicu na grčkom i latinskom izdao Halloix u 17. poglavlju djela Vita S. Polycarpi, premda na grčkom nije cjelovita. Tu poslanicu spominju Euzebije u 4. knjizi djela Historia, 13. poglavlju, Focije pod brojem 126, Irenej u 3. knjizi djela Adversus haereses, 3. poglavlju, i drugi pisci. Druge Polikarpove spise isti Halloix nabraja u 16. poglavlju, naime jednu poslanicu Dioniziju Areopagitu, jednu Atenjanima, razne poslanice različitim azijskim Crkvama, neke pojedinim braćama napose, te neka tumačenja Svetoga pisma. O poslanici upućenoj sv. Dioniziju svjedoči Suda pišući ovako: „Polikarp, slušatelj Ivana Evanđelista i Teologa, a nasljednik Bukola, prvoga biskupa Crkve u Smirni, koji je i nakon njega kao drugi držao biskupstvo i za Krista pod Markom Antoninom podnio mučeništvo, napisao je poslanicu Filipljanima posve divnu, i onome velikom Dioniziju Areopagitu, i drugim Crkvama.” O poslanici Atenjanima sv. Maksim u predgovoru knjigama sv. Dionizija kaže: „Areopagita pak spominju Dionizije, stari korintski biskup, i Polikarp u svojoj poslanici Atenjanima.” O drugim njegovim poslanicama postoji svjedočanstvo sv. Ireneja: „Isto će se to”, kaže, „jasno moći spoznati i iz poslanica koje je poslao kako susjednim Crkvama da ih učvrsti, tako i pojedinoj braći da ih opomene i ohrabri.” O tumačenjima Pisama sv. Jeronim u 28. poslanici Luciniju Betičkom piše: „Što se pak tiče Josipovih knjiga i svezaka sv. Papije i Polikarpa, lažan ti je glas donio da sam ih ja preveo. Jer nemam ni dokolice ni snage da tako velike stvari izrazim na drugom jeziku istom ljupkošću.”

16 Ovo i drugo o spisima sv. Polikarpa opširnije razlaže Halloix, te naposljetku u 18. poglavlju navodi neke ulomke spisa, sačuvane zaslugom sv. Viktora, biskupa Kapue, a nedavno ih je javnosti predao Franjo Feuardent.

§ III. Putovanje sv. Polikarpa u Rim: revnost protiv krivovjeraca.

Bio je poodmakle dobi, i ne mnogo mlađi od stogodišnjaka, kad je Polikarp podnio mučeništvo; on koji je bio slušatelj apostola Ivana, preminuloga u prvim vremenima Trajanovim, oko godine Kristove 102. (zajedno sa sv. Ignacijem, koji je XI. godine istoga Trajana osuđen na zvijeri); štoviše, kako su prenijeli sv. Jeronim i drugi stari pisci, od njega zaređen za biskupa, ili barem njegovim glasom potvrđen. A kad je postao biskup, imao je više od trideset godina; za njega Pionije piše da je najprije premudro upravljao imutkom svoje gospodarice, već po dobi zrela rasuđivanja; potom je s najvećom čestitošću upravljao kućanstvom koje mu je ona ostavila; zatim je postao đakon, pa svećenik, te je u oba stupnja s pohvalom djelovao nimalo kratko vrijeme, a već sijedima častan naslijedio je u biskupstvu sv. Bukola. A što ako je bio biskup već prije nego što je sv. Ivan bio prognan na Patmos? To doista smatraju mnogi, koji drže da je ono što u Otkrivenju 2 isti Ivan naviješta o anđelu Smirne izrečeno o Polikarpu: te bi tako po njihovu sudu bio zaređen oko godine Kristove 94. Pretpostavimo da je tada imao 30 godina, dodaj tome 74 godine biskupstva: i dobit ćeš ga četiri godine starijega od stogodišnjaka.

18 Ipak je bio obdaren takvom snagom duha da je, prezrevši nemoć klonule starosti, nedugo prije smrti, za Antonina Pija, koji je preminuo godine Kristove 161., došao u Rim papi Anicetu zbog nekih nesuglasica među Crkvama, osobito o kršćanskom Vazmu, koji su Azijci slavili sa Židovima četrnaestoga dana Mjeseca, a Rimljani po obredu primljenom od prvaka apostola u nedjelju nakon četrnaestoga dana ožujskoga Mjeseca. Ovaj Polikarpov dolazak u Rim spominje Euzebije u djelu Chronicon uz XVIII. godinu Antoninovu: „Rimske Crkve”, kaže, „X. biskupstvo držao je Anicet XI godina; za njega je Polikarp došao u Rim i mnoge odvratio od krivovjerne zablude.”

19 Što je Polikarp radio u Rimu, pokazuje sv. Irenej kod Euzebija u 3. knjizi, 24. poglavlju. Naime, kad su Azijci tvrdoglavo prianjali uz ukorijenjeni običaj da slave Vazam istoga dana kad i Židovi svoj, a nasuprot tomu papa sv. Viktor borio se da se prilagode običajima ostale Crkve i da ono što su sv. Ivan i drugi apostoli u početku razborito dopustili radi promicanja obraćenja Židova koji su živjeli u tim krajevima, sada napokon odbace, jer nije trajno postojao isti hitan razlog; osobito stoga što su odbacivali subotnji post i drugo, kako se ni na koji način ne bi činilo da se slažu sa Židovima, dotle je stvar bila dovedena da je Viktor prijetio da će protiv njih izreći osudu izopćenja, kako ćemo reći u životopisu istoga Viktora 28. srpnja. Tada je dakle sv. Irenej, biskup Lyona u Galiji, da u Crkvi ne bi buknuo strašan raskol, pismom zamolio Viktora da načas obuzda svoju revnost. Dio toga pisma navodi Euzebije na spomenutom mjestu, a svjedoči i da je napisano u ime braće koja su bila u Galiji. Ovako dakle, što se tiče Polikarpa, među ostalim piše Irenej:

20 „Prezbiteri prije Sotera, koji su bili na čelu Crkve kojom ti sada upravljaš, mislimo na Aniceta, Pija, Higina, Telesfora i Siksta, niti su sami slavili Vazam istoga dana kad i Azijci, niti su drugima nakon sebe dopuštali da ga tako slave; ipak su čuvali mir i slogu s onima koji su im dolazili iz onih Crkava u kojima se tako slavio. A što bi moglo biti međusobno oprečnije nego da jedni slave, a oni sami ne? Pa ipak zbog toga različitog obreda nitko nikada nije bio odbačen. Štoviše, i oni prezbiteri, tvoji prethodnici, premda nisu opsluživali taj način slavljenja Vazma, slali su euharistiju onima u svojim Crkvama koji su ga se držali. A kad je blaženi Polikarp, dok je Anicet upravljao Crkvom, došao u Rim, i kad su obojica međusobno malo porazgovarali o drugim stvarima, odmah se među njima pobudilo najveće suglasje duša; a zbog ovoga obreda, koji je bio glavna točka cijeloga spora, nipošto nisu raskinuli veze ljubavi. Niti je naime Anicet mogao nagovoriti Polikarpa da ne opslužuje ono za što je znao da su opsluživali Ivan, učenik Krista Gospodina našega, i drugi apostoli s kojima je drugovao; niti je Polikarp nagovorio Aniceta da prihvati isti obred, jer je ovaj govorio da mora zadržati običaj prezbitera koji su bili prije njega. Premda je to bilo tako, ipak su međusobno općili, i Anicet je Polikarpu dao ovlast za slavljenje euharistije, očito iz poštovanja, te su se u miru rastali jedan od drugoga, dok su i oni koji su opsluživali taj obred i oni koji su činili drukčije uživali mir sveopće Crkve.” Toliko Irenej.

21 O onome što je Polikarp učinio u Rimu ponovno raspravlja iz istoga Ireneja Euzebije u 4. knjizi, 13. poglavlju. Dok je Anicet, kaže, bio na čelu Rimske Crkve, Polikarp, koji je još bio na životu, došao je u Rim te je, sastavši se s Anicetom, raspravljao o pitanju o kojem se tada vodila rasprava, u koji dan valja slaviti Vazam, kako svjedoči Irenej. Isti donosi i drugu pripovijest o Polikarpu, preuzetu iz njegove treće knjige djela Contra haereses, za koju smatramo da je nužno valja pridodati ovome što je o njemu izneseno. No mi ćemo je ovdje donijeti radije prema starom Irenejevu prevoditelju, a nalazi se u 3. knjizi, 3. poglavlju. „A i Polikarp”, kaže, „ne samo što je bio poučen od apostola i družio se s mnogima od onih koji su vidjeli našega Gospodina, nego su ga i apostoli u Aziji postavili za biskupa u onoj Crkvi koja je u Smirni; njega smo i mi vidjeli u svojoj ranoj mladosti: jer je dugo ustrajao i u dubokoj starosti, podnijevši najslavnije i najplemenitije mučeništvo, izišao iz ovoga života. On je uvijek naučavao ono što je naučio od apostola, što je i Crkvi predao, i jedino je istinito. A tome svjedoče sve Crkve koje su u Aziji i oni koji su sve dosad naslijedili Polikarpa; taj je muž svjedok mnogo većega ugleda i vjerniji svjedok istine negoli Valentin i Marcion i ostali koji su naopaka mišljenja. On je naime onaj koji je za Aniceta, kad je došao u Rim, mnoge od ovih krivovjeraca koje smo prije spomenuli obratio u Crkvu Božju, navješćujući da je od apostola primio ovu jedinu i samu istinu, koju je i Crkvi predao. A ima onih koji su ga čuli kako pripovijeda da je Ivan, učenik Gospodnji, u Efezu, kad se išao okupati i unutra ugledao Kerinta, neokupan iskočio iz kupališta govoreći da se boji da se kupalište ne sruši kad je unutra Kerint, neprijatelj istine. A i sam je Polikarp Marcionu, koji mu je jednom došao u susret i rekao: ‘Poznaj nas’, odgovorio: ‘Poznajem te, prvorođenče Sotonin.’ Toliki su strah imali apostoli i njihovi učenici da ni riječju ne bi općili s ijednim od onih koji su krivotvorili istinu.” Toliko Irenej. No ono: „Koju (istinu) je i Crkvi predao”, drukčije se iznosi kod Euzebija, samim Irenejevim riječima napisanima na grčkom: τὴν ὑπὸ τῆς ἐκλησίας παραδεδομένη, „koja je predana od Crkve”.

22 Isti Irenej u poslanici Florinu, čiji se ulomak nalazi kod Euzebija u 5. knjizi, 19. poglavlju, što se tiče Polikarpa i njegove revnosti protiv krivovjeraca, piše ovo: „Ta ti naučavanja prezbiteri koji su bili prije nas, i koji su bili učenici samih apostola, nipošto nisu predali. Vidio sam te naime, dok sam još bio dječak, u Donjoj Aziji kod Polikarpa kako se sjajno ponašaš u Crkvi i nastojiš mu se svidjeti. Više se naime sjećam onoga negoli onoga što se dogodilo nedavno (jer pouke koje upijemo od djetinjstva rastu s dobi i nekako se srašćuju sa samom dušom), tako da mogu reći i mjesto na kojem je blaženi Polikarp sjedio i raspravljao, i njegov dolazak, i ulazak, i način života, i tjelesni lik, i govore koje je držao mnoštvu, te kako je pripovijedao o svome druženju i bliskosti s Ivanom i ostalima koji su vidjeli Gospodina, na koji je način spominjao njihove riječi i ono što je od njih čuo o Gospodinu, te o njegovim čudesima i nauku, kako je sve to, primljeno od onih koji su vlastitim očima vidjeli Riječ života, iznosio u skladu sa Svetim pismima. To sam u ono vrijeme po milosrđu Božjem, koje je pokazao prema meni, pomno slušao, upisujući to ne na papir, nego u srce; i neprestano to po milosti Božjoj iskreno prežvakavam; i mogu pred Bogom posvjedočiti da bi onaj blaženi i apostolski prezbiter, da je takvo što čuo, bio uskliknuo, začepio uši i po svome običaju rekao: ‘O dobri Bože, za kakva si me vremena sačuvao da ovo podnosim!’ Doista bi bio pobjegao s onoga mjesta na kojem bi sjedeći ili stojeći čuo takve govore. A iz njegovih poslanica, koje je poslao ili susjednim Crkvama da ih učvrsti, ili pojedinoj braći da ih opomene ili ohrabri, to će se moći jasno spoznati.”

23 Ono što niže prenosi Saussay, da je Polikarp tada pristao u Marseille i odande poslao sv. Potina Lyončanima, niti imamo namjeru potvrđivati, jer to nigdje drugdje nismo pročitali, niti pobijati.

§ IV. Učenici sv. Polikarpa, apostoli Galija.

Nije Polikarp svojom krepošću i učenošću prosvijetlio samo Aziju i grad Rim, nego se trudio i narode Galija privesti spasenju preko svojih učenika, jer to sam nije mogao. Tako ga je Andrija Saussay s pravom upisao u Martyrologium Gallicanum, jer je bio zaštitnik Galije još dok je boravio među smrtnicima; ovo dakle o njemu naviješta: „Rođendan za nebo sv. Polikarpa, prvaka apostolskih muževa; koji je, kad je iz Azije putovao u Rim, pristao u Marseille te odande poslao blaženoga Potina, prvoga lyonskoga biskupa i mučenika, da ondje posije sjeme milosti; zatim je na povratku poslao i Ireneja, njegova nasljednika u biskupstvu i također prisegnuta svjedoka Kristova, u Keltsku Galiju; Benigna je odredio Lingoncima, Andohija i Tirza Eduima, Andeola Vivarijcima kao glasnike spasenja. Dionizija je nagovorio da preuzme apostolat Galija te mu je veoma često slao pomoć; a kad je ovaj bio uzdignut u nebeske trijumfe, vodio je osobitu brigu o ovoj još mladoj Crkvi. Na nju je s Istoka očinskom ljubavlju pazio, brinuo se za prikladnu pomoć i zaštitu te ju je uistinu apostolskom budnošću odgojio putem uzastopno slanih pomoćnika iz redova mladića; zbog tih je dobročinstava s pravom zaslužio da ga među apostolima Galije smatraju prvim. Stoga je i od samih početaka prihvaćene vjere njegovo ime kod Gala bilo u štovanju, a njegov se današnji blagdan već odavna običava slaviti s velikom čašću, kako je važnim svjedočanstvom prenio blaženi Grgur iz Toursa. Čuvaju se nadalje u Parizu u bazilici sv. Ivana na Greveu neke časne relikvije istoga svetoga mučenika u dragocjenom relikvijaru koji se vidi postavljen iznad glavnoga oltara; u njemu se nazire nagorjela kost iz ruke, tako da je to siguran znak da potječe od njegovih relikvija koje su kršćani, promatrači njegove borbe, ugrabivši ih s lomače nakon njegova pogreba, iznijeli.” Isti Saussay u djelu Supplementum Martyrologii piše: „Na području Narbonne, u samostanu sv. Polikarpa, štovanje istoga mučenika, prvoga skrbnika Galija od samoga svitanja Evanđelja.”

23 Zasluženo su se doista oni sveti muževi trudili da najplemenitiji narod Gala obasjaju svjetlom Evanđelja, jer će on sačuvati ures vjere nepovrijeđenim i nakon njezinih kobnih ruševina u Grčkoj i Aziji. I tko god prelista Acta sanctorum Martyrum Lugdunensium, o kojima ćemo govoriti 2. lipnja, kod Euzebija u 5. knjizi, 1. poglavlju, pronaći će među njima Atala Pergamljanina i Aleksandra Frižanina, te možda i druge grčkoga ili azijskoga podrijetla. Ali, da ispustimo drugo o čemu još nismo raspravljali, o apostolatu sv. Dionizija, o kojemu je riječ 9. listopada, i o drugim apostolskim muževima poslanima nakon njegove smrti, za što znamo da se osobito pobrinuo rimski prvosvećenik, kojemu su ipak možda s Istoka stigli radnici koje bi poslao u vinograd Gospodnji; teško će tko povjerovati da je sv. Potin tada bio poslan u Lyon, kad je sv. Polikarp došao u Rim papi Anicetu u posljednjim vremenima Antonina Pija. Naime, iz svjedočanstva Euzebija u 5. knjizi, 1. poglavlju, i sv. Jeronima u 35. poglavlju knjige De scriptoribus, pouzdano se zna da je sv. Potin, kad je preminuo za cara Marka Aurelija i pape sv. Eleuterija, bio stariji od devedeset godina, tako da bi, ako je pratio sv. Polikarpa u Rim, tada morao imati najmanje sedamdeset godina i biti manje prikladan za takav apostolski pohod: osim ako Lyončani, već prije obraćeni, nisu trebali samo predstojnika i učitelja te su ga zatražili od Polikarpa ili pape Aniceta.

26 Da je pak Irenej bio učenik sv. Polikarpa, pouzdano se zna kako po svjedočanstvu Euzebija u 3. knjizi, 6. poglavlju, tako i po riječima samoga Ireneja gore navedenima iz poslanice Florinu. Isto piše sv. Jeronim u 35. poglavlju knjige De scriptoribus: „Pouzdano je”, kaže, „da je bio učenik svećenika i mučenika Polikarpa.” No o sv. Ireneju opširnije ćemo raspravljati 28. lipnja.

27 Ostale Polikarpove učenike, apostole Galija, nabraja Halloix u 11. poglavlju djela Vita S. Polycarpi: biskupa Benigna, prezbitera Andohija, đakona Tirza, subđakona Andeola i Feliksa. A o Benignu Usuard, s kojim se slaže Martyrologium Romanum, 1. studenoga ima ovo: „Kod utvrde Dijona, sv. Benigna prezbitera, kojega je blaženi Polikarp poslao propovijedati u Galiji; nakon što ga je grof Terencije na mnoge načine izmučio najtežim mukama, naposljetku je zapovjedio da mu se vrat udari željeznom polugom i tijelo probode kopljem.” A u djelu Acta S. Benigni sam sveti mučenik sucu koji ga pita iz kojega je kraja ili koje mu je ime ovako odgovara: „S Istoka dođosmo ja i braća moja koju si ti ubio, poslani od sv. Polikarpa da poganima navijestimo riječ Božju i ime Kristovo, koje je nepropadljivo, kako bi svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, to jest Krist s neba poslan, zasjalo svima.” Ono pak što prenosi Usuard, to isto o Benignu prenijeli su Adon i ostali.

28 O Andohiju, Tirzu i Feliksu isti Usuard 24. rujna piše: „U Autunu, rođendan za nebo sv. Andohija prezbitera, Tirza đakona i Feliksa, koje je biskup sv. Polikarp s Istoka poslao poučavati Galiju, a pod vladarom Aurelijanom preslavno su okrunjeni. Budući da su naime izbičevani, naposljetku cijeli dan visjeli naopako svezanih ruku, bačeni u oganj, ali nisu izgorjeli, naposljetku su im vratovi udareni polugama.” U svoje ćemo vrijeme istražiti tko je bio taj Aurelijan; zasigurno to nije mogao biti car Aurelijan, koji je bio mlađi od Polikarpa čitavo stoljeće i još više. A za sv. Feliksa Djela prenose da nije bio drug, nego gostoprimac svetaca. Saussay ga prikazuje kao istočnjačkoga trgovca, izvanredno pobožna muža: možda je nekoć u Aziji poukom sv. Polikarpa bio odgojen za krepost?

29 O sv. Andeolu 1. svibnja isti Usuard piše: „U Galiji, na području Viviersa, blaženoga Andeola subđakona, kojega je s Istoka poslao sv. Polikarp zajedno s drugima propovijedati riječ Božju u Galiji; kad je car Sever doznao za njegovo propovijedanje, zapovjedio je da ga najokrutnije izbičuju trnovitim šibama i bace u tamnicu, te da mu naposljetku drvenim mačem u obliku križa raskole glavu.” Isto se pripovijeda u djelu Martyrologium Romanum i drugima.

30 O ovim i drugim učenicima koje je Polikarp poslao u različite pokrajine, ovo gore 17. siječnja piše Varnaharije u 1. poglavlju djela Acta Sanctorum Tergeminorum: „Sv. Polikarp, savršeno poučen naukom preblaženoga Ivana Apostola i Evanđelista, ispunjen Duhom Svetim, želeći vodstvom vjere umnožiti Kristovu vojsku, slao je svoje učenike po različitim stranama svijeta da s pouzdanjem propovijedaju poganima riječ Gospodina našega Isusa Krista... svete Božje svećenike, to jest prezbitere Andohija i Benigna te đakona Tirza poslao je onamo (u pokrajine Galija) radi propovijedanja, muževe naime najizvrsnije po krepostima, razlivene u ljubavi Božjoj... Tim trima muževima, poslušnima svetim opomenama, dok su se ukrcavali u lađicu, sveti Polikarp na rastanku ovako preda u nalog: ‘Idite, hrabri muževi, boreći se srčano u jakosti Kristovoj, svetim ispovijedanjem Krista steknite više suboraca, s kojima ćete, slaveći pobjedu, moći zadobiti vječno ime i slavu dostojanstva. Neka se plodovi vašega truda umnože mnogostrukim obiljem; neka se boravišta pravednika u raju po vama silno obraduju zbog zadobivanja svetih duša.’ Ovim i mnogim drugim molitvama pratio ih je sv. Polikarp.”

31 Što se pak za njih u životopisu sv. Pacijenta 8. siječnja pod brojem 4 kaže da ih je u Galiju poslao sam sv. Ivan, treba shvatiti tako da ih je za apostolsku službu izabrao i na Zapad poslao Polikarp, kojega je Ivan postavio za biskupa Smirne i postavio ga, kako kaže sv. Jeronim, za prvaka cijeloj Aziji. Inače je za sv. Ireneja, koji se ondje također spominje, iz njegovih gore navedenih spisa posve očito da ga nije poslao Ivan, niti da je bio rođen kad je Ivan bio uzet s ovoga svijeta. A je li sv. Polikarp nazvan prvakom cijele Azije zbog poštovanja prema starosti, ili zbog glasa o svetosti, ili zbog prvenstva u učenosti, kojoj se divio i sv. Dionizije, premda je bio mnogo stariji od njega, ili zbog neke redovite vlasti koja je toj stolici u početku bila predana, ili zbog izvanredne i takoreći povjerene ovlasti, o tome ne raspravljamo.

32 Ono što Euzebije spominje u 2. knjizi, 17. poglavlju, iz knjige sv. Klementa Aleksandrijskoga koja nosi naslov Quis dives salvandus, o mladiću kojega je Ivan, vrativši se s Patmosa u Efez, preporučio biskupu jednoga susjednog grada; koji je, čestito poučen u otajstvima vjere i kršten, uskoro potvrđen i sakramentom potvrde, ipak zavođenjem opakih ljudi bio uvučen u društvo zločina i naposljetku razbojništva, ali ga je poslije apostol ponovno vratio na pravi put; to naš Halloix pripisuje Polikarpu, da je on bio taj biskup, vještiji u poučavanju negoli budniji u čuvanju i njegovanju: dokazuje to dvostrukim razlogom, prvo time što nijedan drugi biskupski grad nije bio bliži Efezu od Smirne; drugo time što je pisac djela Chronicon Alexandrinum napisao da je onaj mladić od Ivana bio preporučen smirnskom biskupu, a to tada nije bio nitko drugi doli Polikarp. To će se prikladnije ispitati uz životopis sv. Ivana 27. prosinca. Ovdje je dovoljno reći da nije posve očito je li to bio Polikarp.

33 No u djelu Viola Sanctorum, nekoć tiskanom u Hagenauu, nalazi se posve sramotna i nepodnošljiva pogreška; ondje naime stoji: „Rođendan za nebo biskupa sv. Polikarpa u Smirni, koji je bio učenik blaženoga Ivana Apostola i Evanđelista, koji ga je učinio patrijarhom cijele Azije i povjerio mu sedam Crkava u Aziji. Vjeruje se da je on bio onaj mladić kojega je sv. Ivan predao na čuvanje nekom biskupu: kojega je poslije, kad je postao poglavar razbojnika, osobno pronašao i priveo istinskom pokajanju; te je on toliko napredovao da mu je povjerio cijelu Aziju.” Da je onaj koji je sastavio tu Violu vidio život sv. Polikarpa koji ovdje donosimo, bio bi spoznao da je on od najranije dobi vodio presvet život, a ne samo da je bio najdalje od zločina razbojništva. Niti sv. Klement piše da je onaj mladić poslije postao biskup, nego o sv. Ivanu kaže samo: οὐ πρότερον ἀπήλθεν, δω φασι, πρίν αὐτὸν χατίστησε τῇ Έκλησις. „Nije prije otišao, kako kažu, dok ga nije vratio Crkvi.” Christophorson prevodi: „nego što ga je postavio na čelo crkvene službe.”

§ V. Relikvije sv. Polikarpa.

Raspravlja naš Halloix u 13. poglavlju o relikvijama sv. Polikarpa, koje su smirnski kršćani brižljivo sakupili. „Ali gdje su one sada”, kaže, „nije mi poznato.” Jakov Breul u 3. knjizi djela Antiquitates Parisinae piše da se u župnoj crkvi sv. Ivana na Greveu u Parizu iznad glavnoga oltara može vidjeti pozlaćena srebrna škrinjica u kojoj se, kako se prenosi, čuvaju neke kosti sv. Polikarpa i Ignacija, biskupa i mučenika. Isto svjedoči

Saussay, naveden u prethodnom paragrafu pod brojem 24, koji kaže da se vidi nagorjela kost sv. Polikarpa i smatra to sigurnim znakom da potječe od njegovih relikvija.

35 Franjo Maurolico među relikvijama koje su se nekoć čuvale na Rodu, a sada na otoku Malti, nabraja glavu biskupa sv. Polikarpa. Oktavije Panciroli u djelu Thesauri absconditi almae Urbis, 5. okrug, 2. crkva, piše da su, kad je bezbožni Leon Izaurijski podigao progon protiv svetih slika i relikvija svetaca, među redovnicima izbjeglima s Istoka bile dvije redovnice koje su s drugim svetim zalozima u Rim donijele i neke relikvije sv. Polikarpa; te se čuvaju u crkvi sv. Marije na Marsovu polju, a neke u pojedinim drugim rimskim crkvama.

Život koji je napisao Pionije

prvi put izdan iz staroga grčkog rukopisa.

Mladost sv. Polikarpa pod pokroviteljstvom Kaliste.

Vratit ću se u pripovijedanju unatrag i uzeti početak od onoga vremena kad je Pavao došao u Smirnu, kako sam pronašao u starim kodeksima; zatim ću, nastavljajući govor po redu, prijeći na pripovijedanje onoga što je blaženi Polikarp slavno učinio.

2 U dane beskvasnih kruhova, došavši iz Galacije, ušao je Pavao u Aziju, smatrajući da će u Smirni, nakon veoma mnogih napora, kod vjernika imati nešto odmora u Kristu, te da će odande otputovati u Jeruzalem. Svrnuo je dakle u Smirni ka Strateji, koji je bio njegov slušatelj u Pamfiliji, a bio je sinb Eunike, kćeri Loidine: to su one kojih se, pišući Timoteju, ovako spominje: „Nehinjene vjere koja je u tebi, koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki”, odakle se može razumjeti da je Strateja bio Timotejev brat. Koristeći se dakle njegovim gostoprimstvom, Pavao je k sebi sazvao vjernike te raspravljao o Vazmu i Pedesetnici, opominjući ih o žrtvi Novoga zavjeta u kruhu i vinu, i da je posve potrebno da se ona svečano obavlja u dane beskvasnih kruhova, te da valja čuvati novo otajstvo Muke i Uskrsnuća. Tim se riječima činilo da je apostol htio poučiti da se Vazam ne smije slaviti izvan vremena beskvasnih kruhova, kako čine neki krivovjerci, osobitoc Frižani, niti je pak nužno da se obavlja četrnaestoga dana Mjeseca, jer četrnaesti dan uopće nije ni spomenuo, nego samo Vazam beskvasnih kruhova, potvrđujući evanđelje Pedesetnice.

3 Nakon što je apostol odande otišao, službu poučavanja preuzeo je Strateja i neki drugi s njim, čija ću imena, kako ih budem mogao pronaći, i tko su i kakvi bili, izložiti. A što se sada tiče, žurim k Polikarpu. Kako je u to vrijeme biskup Smirne biod Bukol, bila je ondje neka žena koja se neprestano posvećivala dobrim djelima, imenom Kalista. Njoj je u noćnom viđenju pristupio anđeo poslan od Boga i rekao: „Kalisto, ustani i pođi k vratima koja se zovu Efeška; a kad malo odmakneš, u susret će ti doći dva čovjeka vodeći sa sobom dječačića imenom Polikarpa; upitaj je li na prodaju; i kad oni pristanu, daj cijenu koju zatraže te ga uzmi sa sobom; on je naime rodom s Istoka.” Čuvši to, Kalista, kojoj je srce poskakivalo od straha i radosti, probudivši se uspravi se i odmah ustade, te ne oklijevajući izvrši što joj je bilo zapovjeđeno; nego žurno otrča k rečenim vratima i nađe kako je anđeo prorekao: te uzevši dječaka povede ga kući i radovala se časno ga odgajajući i poučavajući u nebeskom nauku. Divila se pak promatrajući njegovu izvanrednu i umjerenu narav, prikladnu za svaku pobožnost. Bio joj je stoga, po nekoj blagosti majčinske ljubavi, sin, a po časti među ukućanima, kad je već poodrastao, upravitelj svega njezina imutka; jer mu je u ruke predala i ključeve svih smočnica.

4 Kad se zatim dogodilo da je ona neko vrijeme bila odsutna od kuće, otputovavši na put, ostavila je Polikarpa čuvarom cijeloga kućanstva. A dok je on izlazio da ukućanima posluži hranu, slijedile su ga udovice, siročad i veoma mnogi iz susjedstva, koliko god je među kršćanima bilo prosjaka, i tražili od njega milostinju: ovaj pšenicu, onaj vino, drugi ulje i što je komu trebalo. A on, koji je od najranije dobi upio nauk dobročinstva i imao Božje zapovijedi upisane na pločama srca i duše od Duha Svetoga, prsta Božjega, obilato je dijelio svakomu tko je molio. Čineći to, postupno je ispraznio sve ostave, darežljivo dijeleći potrebitima.

5 Kad se nakon nekoga vremena Kalista vratila kući, dotrča jedan od ukućana i reče: „Ti si, gospodarice, ne mareći ni najmanje za sve svoje domaće robove, onomu mladiću koji je došao s Istoka povjerila sve svoje. A on je nakon tvoga odlaska sve posve iznio iz kuće, tako da unutra ništa nije ostalo.” Ona, pogođena tom teškom klevetnikovom riječju (kleveta naime može uzburkati i miran i staložen um, osobito ako ističe gubitak novca i bogatstva), silno se uzrujala u duši i ispunila žučju, smatrajući najvećom nesrećom ako je on, kojeg joj je i Bog darovao, sve rasipnički potratio; još naime nije znala u koju je svrhu on to upotrijebio. Stoga su joj se rađale različite i mnogovrsne misli. Odmah dakle pozove Polikarpa po imenu. Kad se odazvao, reče mu: „Daj ključeve smočnica.” On ih donese i otvori vrata. Ona uđe da sve pregleda i ugleda divno čudo veličanstvenosti Gospodina Isusa Krista. Jer Polikarp, ušavši prije nje, uzdahnu i pomoli se govoreći: „Gospodine Bože, Oče ljubljenoga djeteta svoga, koji si u nazočnosti svoga proroka Ilije napunio posude sareptske udovice, usliši me da se u ime Kristovo sve nađe puno.” Sve se našlo puno, toliko da je ona, smatrajući da joj se tužitelj narugao, silno rasrđena na njega, zapovjedila po nekome od ukućana da ga pozovu. Ali Polikarp je pretekne i očituje se govoreći: „Molim te, ne nanosi zbog mene nepravdu drugomu. Radije meni zadaj udarce koje njemu spremaš. Nije te on prevario, nego je radije dostojan pohvale zbog svoje dobronamjernosti prema gospodarici. Ja sam pak, ali ne na zlo, nego na prosjake, prosuo tvoje dobro; Bog i Otac blagoslovljenoga Isusa Krista i gladne je nasitio, i poslao svoga anđela, i vratio ti tvoje, da i ti imaš što po svome običaju dijeliti siromasima.” Vidjevši to i čuvši, Kalista se zapanjila te se odonda sve više posvećivala dobrim djelima vjere, a i posinila je Polikarpa, te je naposljetku umrla u Kristu, postavivši Polikarpa baštinikom svega svoga imutka.

a Neki prenose da je on bio biskup Smirne prije sv. Bukola, kako svjedoči, ali ipak ne odobrava naš Halloix u Notationes uz 7. poglavlje djela Vita S. Polycarpi, pod slovom i.
b O njima smo raspravljali 24. siječnja uz životopis sv. Timoteja koji je napisao Metafrast, 1. poglavlje.
c O krivovjerju Frižana, nastalom u vrijeme Marka Aurelija, čiji je začetnik Montan, raspravlja Euzebije u 4. knjizi djela Historia, 20. poglavlju, i opširno Baronije pod godinom 173., brojem 1 i dalje.
d Sv. Bukol štuje se 6. veljače.

Običaji i nastojanja mladosti. Celibat.

Nakon Kalistine smrti Polikarp je učinio velik napredak u Kristovoj vjeri i svetom življenju, te je iz istočnjačkoga korijena, po svojoj neumornoj i uzornoj marljivosti, donio cvijet iz kojega se s pravom moglo naslutiti da će izniknuti dobar a plod. Osobito su naime marljivi i posvećeni božanskim spisima oni koji nastavaju Istok. Doveden pak u Aziju i stigavši Božjom voljom u Smirnu, upoznavši običaje stanovnika

PISAC PIONIJE, IZ GRČKOGA RUKOPISA. Razborito razlikuje vječno od propadljivoga, predan molitvi i milostinji, umjeren u jelu i odjeći, ozbiljan u ponašanju: bježi od društva opakih,

Ps 17, 26 i 27. ljubi dobre: suosjeća sa siromašnim starcima. i što se više udaljujući od njih, shvatio je da je svakomu Božjem sluzi sav ovaj svijet svratište, a domovina nebeski Jeruzalem: da smo ovdje postavljeni kako bismo boravili privremeno, a ne da bismo trajno prebivali, nego da smo poput gostiju i pridošlica. I promišljajući to osobitom i božanskom razboritošću, danju i noću prinosio je sebe sama posve i potpuno kao posvećenu paljenicu Bogu, vježbajući se u otajstvima Svetih pisama i u neprestanim žrtvama molitava, te prema svima kojima je trebala njegova pomoć u revnosti bilo truda bilo darežljivosti, a u hrani u štedljivosti i skromnosti; služio se naime jelima koja su bila pri ruci, jednostavnima i nimalo raskošnima, a odjećom kakvu je tražila sama potreba, koja bi bila prikladna za obranu od hladnoće i čedno odijevanje tijela.

7 Ponajviše nije boravio na javnom i uglednom mjestu, niti ondje odakle bi od promatrača mogao pobrati kakvu pohvalu. Najveći dio vremena provodio je ili kod kuće ili u predgrađima, gdje je naučio izbjegavati pučku vrevu. Duši je naime uistinu potreban miran i od svakoga zla slobodan vid i sluh, premda je i sam od toga bio dovoljno zaštićen kako izvanrednom razboritošću duše, tako i cjelokupnim držanjem tijela. Imao je naime i kao mladić ozbiljan i gotovo starački hod, muževan izgled, slobodan od svake navezanosti na ono što se vidi u ovom životu. Ako bi tko od prolaznika, kako to biva, upro pogled u njegovo lice, oblilo bi ga rumenilo, i taj mu je stid pribavljao poštovanje. Rumena boja tijela naime, kao u zrcalu, odaje duše mudrih. Običavao je pak one koji bi mu prilazili i htjeli se s njim sastati, ako su bili tašti i brbljavi, koliko je god bilo moguće, izbjegavati i uklanjati im se, kao da, zaokupljen ozbiljnim poslom, ne obraća pozornost na one koje susreće. A ako bi se dogodilo da bude prisiljen s njima razgovarati, samo zato da ne bi izgledalo da ih prezire, odgovorio bi s nekoliko riječi i zašutio. Takav je bio prema onima od kojih se nije mogao očekivati nikakav plod. Opake je pak izbjegavao kao bijesne pse, divlje zvijeri ili otrovne zmije. Sjećao se naime one božanske izreke: „S nedužnim čovjekom nedužan ćeš biti, i s izabranim izabran ćeš biti, a s opakim ćeš se izopačiti.” A s onima koji su mu mogli koristiti veoma se često družio, osobito s onima od kojih je mogao crpsti korist ne samo iz riječi nego i iz djela.

8 Kad god bi, vraćajući se s polja u grad, naišao na neke ljude koji nose drva, osobito starce, suosjećao je s njihovim trudom te bi, idući zajedno s njima, zapitkivao kane li prodati ta drva čim dođu u grad; a kad bi rekli da ih često prije večeri ne mogu rasprodati, isplativši im cijenu, pobrinuo bi se da se drva odnesu udovicama koje su stanovale blizu vrata, darujući ovima njihovu uporabu, a onima dobročinstvo pravodobne zarade.

9 Kad je prispio u muževnu dob, još je gorljivijom revnošću prigrlio pobožnost. Spoznavao je naime koliko je to svojstveno neporočnoj slobodi, koja doduše pripada malobrojnima, ali ponajprije onima koji su od Boga primili ne ropska i ne sputana krila duše, dok im on daruje nesmetano življenje na zemlji. I nije se Polikarp vezao za zemlju okovima ženidbe. Nijedan naime od nas nije bez potrebe za onim stvarima koje su nužne za uzdržavanje života, a najviše oskudijevaju oni kojima je u kuću dovedena supruga rastrošna i željna kićenja. A kakve se iz toga rađaju svađe i nevolje, dobro je promislio; kako je naime onima koji su vezani tim jarmom teško živjeti miran i spokojan život. Jer ako je ona neuzdržljiva, tada se, kako kaže Salomon, muževljeva duša muči ljubomorom; ako je pak umjerena, oholi se i nadima taštinom: tako da je mnogo poželjnije živjeti u samoći negoli sa svadljivom i brbljavom ženom. Uopće pak nikakva ljepota života nije mogla odvratiti njegovu dušu od nebeskih dobara. Običavao je pak govoriti: „Divne su riječi Kristove, i proroka i apostola. ‘Lijep si ljepotom nad sinove ljudske, milina je razlivena po usnama tvojim’, i: ‘Kako su krasne noge onih koji navješćuju dobra!’” Promišljao je također što traži briga oko hranjenja djece, što skrb oko unuka i potomaka, što obzir prema slugama i kućanstvu; koliko toga treba onaj tko je u to upleten, koliko teškoća i nevolja mora progutati, koliku brigu voditi o njihovu ponašanju, kolikim se strahom mučiti ako se djeca razbole, a kolikom tugom razdirati ako umru. Zatim druge opasnosti tijekom cijeloga tijeka života: jer kroz sve životne dobi mladićima se događa neka promjena rasuđivanja, dok urođena toplina, poput mošta, samom nekom snagom i žestinom dobi kipi, te odjeljuje i sve više čisti tvar; i nastoje zbaciti uzdu i uzde, poput upregnutih konja, sve dok um, upravitelj i nadzornik, razumom i rasuđivanjem kao uzdom ne obuzda, ne suzbije i ne ukroti ono njiskanje i rzanje naravi, sputavajući redom i mjerom taj lutajući i nerazumni nagon. A duša to čini i nadvladava kad je obasja neka božanska mudrost i snaga te nazočnost Duha Svetoga. Zato se božanski David moli govoreći: a Aludira na riječ Πολύκαρπος, što znači obilan plod.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

26. siječnja Kalendar godine