Đakonat. Kršćanski nauk.
Preostaje da izložimo tijek njegova biskupstva, na koji ga je način obnašao i kako je do njega došao, kako bismo i sami naučili biti nasljedovatelji od Boga izabranih svećenika. Bukol, njegov prethodnik, osobito ga je ljubio i od najranije ga je mladosti uvijek iznimno cijenio te se radovao nadi koju je u nj polagao, kao što se roditelji običavaju radovati čestitosti sinova jer su stekli razborite baštinike svojih dobara. I on je sam uzvraćao Bukolu jednakom naklonošću te ga je poštovao kao oca, ne himbenim govorima niti ljubavlju stečenom odjednom i naglo, nego polako i tiho. Prezire naime one koji govore: Poznavao je prikladno vrijeme, tako da nije izazivao dosadu niti je smatrao da će se uvijek sviđati isto. Ni kuću ni kakav drugi dar niti je ovaj nastojao darovati onomu koji je mogao i drugima pomagati, niti je Bukol to nastojao primiti. Jer ovaj je vlastitim dobitkom smatrao mladićevu spremnost prema potrebitima, a onaj je pak dolično izvršavao zapovijed Gospodina Isusa, dajući onima koji ne mogu uzvratiti, dok neki nekakvom vještinom love čast i na neki način nastoje manjim kupiti veću.
11 Bijaše dakle Polikarp, kao nekoć Jakov, jednostavan i čestit te je sve činio bez ikakva častohleplja i oholosti. Bio je pak slavan po djelima tjelesnoga milosrđa, koja je sam obavljao, obilno dijeleći hranu i ostalo potrebno oskudnima. Bukol pak to nije slušao od samoga Polikarpa, nego od onih koji su bili dionici njegove dobrohotnosti. Kao što je naime čestitim ljudima urođena neka neumornost i spremnost na dobročinstvo, tako se i u onima kojima su dobro učinili iz samoga dobročinstva rađa postojana zahvalnost. Dogodilo se također da su mnogi bolesnici i opsjednuti, po milosti koja mu je s neba udijeljena, ponovno zadobili zdravlje i slavili Krista kličući od radosti. Mnoga je njegova ispravna djela i sam Bukol vidio svojim očima. Razumjevši dakle da je uistinu dostojan crkvenoga reda, zbog još nedovoljno poodmakle dobi najprije ga je postavio u stupanj đakona, uz jednodušnu suglasnost cijele Crkve. Blažen je uistinu bio onaj koji je bio dostojan položiti ruku na onu svetu glavu i svojim ustima blagosloviti takvu dušu. Jer ređenje propisno izabranih prokušano je i zakonito, pred ljudima besprijekorno, savjesti neokaljane, te je uzrok mira i radosti koja dolazi od onih koji su postavljeni u službu božanskoga poslanja, po vjeri u Boga.
12 Bio je dakle đakon, prokušan svojim djelima, kao među onima koje su izabrali apostoli Stjepan; i snažan na riječi te urešen dobročinstvima, smjelo je pobijao pogane, Židove i krivovjerce. Bukol ga je pak često opominjao i poticao te ga je naposljetku jedva nagovorio da javno poučava kršćansku vjeru i u crkvi drži katehetske govore (to je naime od Krista predan crkveni katolički kanon, kao počelo ispravnoga nauka) te da dostatno tumači otajstva koja su mnogima skrivena. Njih je zatim tako jasno izložio da su slušatelji svjedočili kako ih ne samo slušaju nego na neki način i očima gledaju. Mnogo je toga pak i napisao, homilije i poslanice, koje su u progonstvu podignutu u njegovo vrijeme, u kojem je i sam podnio mučeništvo, bezbožnici raspršili. Kakve su one bile, može se spoznati iz onih koje su pronađene, među kojima je posve znamenita poslanica Filipljanima, koju ćemo a donijeti na prikladnom mjestu.
13 Što se pak tiče nauka, osobito se brinuo da slušatelji spoznaju Boga svemogućega, nevidljivoga, neizmjernoga, koji se udostojao s nebesa poslati vlastitu Riječ i Sina da, obukavši čovjeka i postavši uistinu utjelovljena Riječ, spasi vlastito stvorenje; koji je i prema proročanstvima proroka od čiste i neokaljane Djevice i Duha Svetoga dovršio mnogima neshvatljivo otajstvo rođenja te je podnio i trpjeti za spasenje ljudi, kao što je po Zakonu i Prorocima sam Krist o sebi, a Otac o Sinu unaprijed navijestio; kojega je Bog i uskrisio od mrtvih, i vidjeli su ga učenici u tijelu takva kakav je bio i prije Muke, te su ga zatim gledali kako u sjajnu oblaku uzlazi na nebesa u onome istomb tijelu u kakvu je bio stvorio Adama prije pada. O Duhu Svetomu i daru Tješitelja te ostalim karizmama pokazao je da se ne primaju izvan Katoličke Crkve, kao što ni ud odsječen od ostalih ne zadržava nikakvu snagu, sabirući u prilog tome razna svjedočanstva iz Svetoga pisma, poput onoga Danielova: „Kraljevstvo se njegovo neće predati drugome narodu”, i u Evanđelju: „Marija je izabrala najbolji dio, koji joj se neće oduzeti”, i drugo tomu slično.
14 Ako je skupštinu htio potaknuti na uzdržljivost i djevičanstvo (jer je hvalevrijedno ne iz nužde ili po tuđoj zapovijedi, bilo roditelja bilo gospodara, nego po vlastitom izboru svakoga pojedinog i spremne duše prihvatiti dragovoljnu borbu), govorio je da je čednost poput preteče budućega besmrtnog kraljevstva i da je sama riječc εὐνουχία, to jest uzdržljivost, odatle oblikovana što ἐννοιαν ἔχειd ima blagonaklonost i veliku naklonost kod Gospodina. Παρθενία pak, to jest djevičanstvo, kao da je παρὰ τῷ θεῷ,e jer ono što Bog misli, to misle i oni koji slijede takvu uzdržljivost. Oganj naime tijela gase oni koji provode takav život. Monogamiju pak, odnosno ženidbu jednoga s jednom, dokazivao je iz samoga ustrojstva čovjeka, jer je jedna stvorena za jednoga, pa je stoga mužu i dovedena djevica, odnosno παρθένος, nazvana skladnim imenom, kojemu je prvi dio kao παρὰ θεοῦ, od Boga, a drugi ἑνός, jednoga, naime muža; a to što je prvi Lameh, vukući podrijetlo od Kajina, uzeo sebi dvije žene, upravo to što ih je uzeo sebi pokazuje da se to ne događa po Božjoj volji. Poligamiju je stoga nazivao nečim što doduše nosi ime γάμος, to jest braka, ali je zapravo preljub ukrašen časnom krinkom.
15 Kad su mu neki pogani govorili da je kod kršćana odveć teško i tegobno zadobiti vlast nad požudama, odgovorio je da je ludo misliti kako to ljudi čine vlastitom snagom, budući da sve čini Gospodin i svojim velikim uzdama obuzdava požudu. Zatim je izložio tri stupnja čistoće postavljena pred vjernike; bludnost je pak posve isključio i uklonio, a pokazao je da je čednost kraljica i carica. Jer dok ostali smrtnici slijede lutalačke, nikakvim granicama omeđene i nepromišljeno srljajuće nalete svojih požuda te se poput konja zanose mahnitom pohotom i kao da ržu za tuđim ženama, jedini oni koji sa strahom iščekuju nebeski Zakon i Riječ Božju, osvetnika i branitelja te Suca sviju, zadovoljni su jednom posteljom radi rađanja djece. I žene se poučavaju da gledaju samo na jednoga muža svoga djevičanstva.
16 Drugi je stupanj čednosti udovištvo, koje daleko nadilazi prvi. Nije naime onaj prvi toliko težak: više se uzdiže onaj tko se može uzdržati od onoga što je nekoć bilo dopušteno. Treća pak vrsta pobjedničke čistoće kakvu li tek nadmoć ima? Kakve li ljubavi i hvale dostojnu čast uzdržljivosti i djevičanstva zadobiva, otresajući i, kako bi tko rekao, najdalje od sebe odbacujući sve spone ovoga života, a ujedno lakim i brzim korakom pretrčavajući i preskačući prije spomenute borbe? Pokazuje naime i snažniju odluku duše i priznaje veću snagu Boga koji daje negoli onda kad je tko zadovoljan jednom ženom ili se uzdržava od onoga što je dopušteno i nekoć iskušano. Da je pak to i dragovoljno i Božji dar, i htjeti i moći, kaže sam Spasitelj: da su sami sebe uškopili poradi kraljevstva nebeskoga, i da ne shvaćaju svi tu riječ.
a Dakle, Pijonije je o Polikarpu napisao više negoli je dospjelo u naše ruke, i doista se čini da nedostaje svršetak života sv. Polikarpa. I gore u 1. poglavlju, broj 3, daje naslutiti da je pisao o drugim smirnskim učiteljima. O Polikarpovoj pak poslanici i drugim spisima raspravljali smo gore.
b Ali već proslavljenom, kakvo nije bilo prije Muke, a kamoli Adamovo čak ni u stanju nevinosti. Pijonije pak želi označiti pravo i savršeno tijelo.
c Više o etimologiji ovih riječi raspravlja Halloix u 4. poglavlju i u bilješkama.
d Isti: jer djevice velikom blagonaklonošću prate Gospodina.
e Halloix: jer su misli djevica upravljene k Bogu i usmjerene jedino na njega.
Svećeništvo, govori.
Uostalom, kako je iz dana u dan napredovao u dobi, tako da su već i glasnici starosti, sijede vlasi, počeli cvasti i bijele se vlasi smiješiti na sljepoočicama (ne kao da ljudska narav slabi, nego se Božja providnost raduje i sve iznosi u prikladno vrijeme na spomen potomstvu, te velikom milošću mudrošću u djelima i riječima potiče čovjeka na ono što je savršenije i kao da mu utiskuje ono: „Dokle ćeš, lijenčino, spavati? Kada ćeš ustati od sna svoga?”, i opet: „a Pripravi za odlazak djela svoja.” Stoga i smatram da se svatko od vas treba sjetiti svršetka prije negoli dođe, da što komu tijekom vremena glava više sijedi, to duša više blista njegovanjem razuma), vidjevši dakle Bukol da je Polikarpova dob zrela, a još zrelija uređenost čitava života negoli po broju godina, shvatio je da mu on može biti izvrstan savjetnik u onome što se tiče Crkve i suradnik u nauku. Gospodin je pak potvrdio i kao zapečatio tu njegovu odluku, zapovjedivši mu isto u viđenju. Stoga ga je zaredio za prezbitera, a cijela ga je Crkva jednodušno s velikom radošću primila, premda se on sam silno opirao toj službi; govorio je naime da je jedva dostatan položiti račun za jedno mjesto i za jednu službu, a kamoli za više njih, te zatim dodao: „Ako se tko nedostojan usudi primiti tu čast, ima osudu; ako li je dostojan, već prima plaću za prijašnja djela, primajući dostojanstvo svećeništva kao nekakvu nagradu za dobročinstva.” Kad mu nisu dopustili da dalje govori, popustio je Božjoj volji i savjetu pobožnih ljudi te dopustio da bude posvećen za svećenika, potaknut i božanskim viđenjem i mnogobrojnim nagovorima.
AUTOR PIJONIJE IZ GRČKOGA RUKOPISA rječit u govorima
18 Kako su se zatim veoma mnogi, koje je on poučio spasonosnim naukom, pridruživali Crkvi, svi su hvalili Gospodina našega Isusa Krista. Na mnogostruk je način naime, osobito kad je iz samoga pročitanoga Svetog pisma uzimao predmet govora, promicao izgradnju, sa svakim dokazom i puninom, tako da se slušateljima činilo da im je pred očima postavljeno ono o čemu je govorio. Govorio je naime da sveti govornik najprije sam treba vjerovati ono što govori: odatle se naime događa da se njegove riječi ne slušaju kao tuđa tumačenja, nego kao vlastite upute. Glas mu je bio, kao i izgled i stas, ozbiljan i muževan, ali je imao u sebi nešto blago i zvonko te nekako začinjeno strahom Božjim. Kad je jednom govorio protiv Židova, pogana i krivovjeraca, netko je povikao tako glasno da su čuli i oni koji su stajali niže (raspravljao je pak o tome što treba govoriti blago, a ne sa žestokim žarom): „Kako misliš da je takvo što govorio Krist (onomu koji je imao suhu ruku, kao što je pisano: I pogledavši ih uokolo s gnjevom, reče: Pruži ruku svoju, i ono: O rode opaki i nevjerni, i drugo te vrste) ili apostol Petar: Zašto se dakle dogovoriste iskušati Duha Gospodnjega?, ili Pavao: O kad bi se i uškopili oni koji vas bune?” Potičući pak, Krist blagim i dobrostivim glasom govori: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni.” Sažalivši se također nad gradom Jeruzalemom, kaže: „Koliko puta htjedoh skupiti djecu tvoju!” I još mnogo toga sličnog. Također i Petar s Ivanom kod Krasnih vrata sažalivši se nad uzetim, i Pavao pišući Galaćanima kaže: „Dječice moja, koju ponovno u bolovima rađam”, jer je dakako trenutak zahtijevao poticaj.
19 Tako je dakle od najranije mladosti do starosti u crkvi njegovao čitanje Pisama i druge na nj nagovarao, govoreći da je čitanje zakon Proroka, preteča milosti, koje pripravlja ravne putove Gospodnje, to jest srca slušatelja, slična pločicama na kojima su prije njihove spoznaje ustrajnim trudom upisane neke teške izreke i proročanstva iz Staroga zavjeta i njegova ispravnog tumačenja. Najprije se te pločice izravnavaju i zaglađuju kako bi se, kad dođe Duh Sveti poput pisaljke, mogla upisati milost i radost evanđeoskoga glasa, besmrtnoga i nebeskog Kristova nauka. Jer ni pečat koji se utiskuje po krštenju ne može se utisnuti niti prenijeti lik koji je urezan ako vosak prije nije izrađen i omekšan da dublje primi ono što se ima utisnuti. Tako je smatrao da i duše slušatelja trebaju popuštati pred utiskivanjem riječi i postati kao poslušne. Govorio je naime da se potresaju i kao zatvorena vrata otvaraju umovi onih koji su tek nedavno ušli u Crkvu. Tako i Bog zapovijeda Proroku: „Viči iz svega grla, ne sustaj; poput trube podigni glas svoj.” Što je naime potrebno reći da je i sam Krist, koji je bio najblaži od sviju, ipak tako vikao na blagdan Sjenica? Pisano je naime: „U posljednji, veliki dan blagdana stade Isus i povika govoreći: Ako je tko žedan, neka dođe k meni i pije.” Tako je uistinu. Poučavajući viče. A popljuvan, osuđen, zlostavljan, trpeći, šuti, onaj koji se kao ovca na klanje vodi i kao janje pred onim koji ga striže bez glasa je. „Ja pak,” veli, „kao gluh nisam čuo i postadoh kao čovjek koji ne čuje i nema u ustima svojim prigovora.”
a Vulgata ima: Pripravi vani djelo svoje.
POGLAVLJE V. Smirnsko biskupstvo.
Riznica milosti udijeljene Polikarpu s neba, dok nastojimo barem donekle spomenuti njegov način života, dovela nas je dotle da predamo i oblik njegova nauka i ondje kao zaustavljeni izložimo na koji je način običavao tumačiti Pisma, i to s tom svrhom da i potomcima pružimo ispravan nauk svetih i od Boga nadahnutih Pisama. A sada prijeđimo na biskupstvo koje mu je povjereno i na ono što je u njemu učinio. Kad je Bukol pretrčao dugo trkalište pobožnosti i više puta s neba bio poučen kakva će nasljednika imati, radujući se i kličući te počivajući kao u mudrom upravitelju, preminuo je tako da je na samome pragu smrti uzeo Polikarpovu ruku i najprije je pritisnuo na svoja prsa, a zatim na lice, a pokazujući da su sve službe i karizme kojima se upravlja tim sposobnostima i oruđima osjetila, razumijevajući srcem, gledajući očima, slušajući ušima, udišući Krista nosnicama, propovijedajući Boga Oca i njegova Sina Isusa ustima, sve to njemu povjerene. Kad je to Bukol učinio, reče: „Slava tebi, Gospodine”, i tako usnu. Polikarp pak tada nije mislio ni na što od toga: uvijek je naime u njemu bila jedino nada i težnja za budućim dobrima. A oni koji su stajali uokolo i to gledali, nasamo su među sobom razgovarali o tome, puni nade da će im pripasti takav pastir. Iznijevši pak tijelo blaženoga Bukola na groblje bazilike zvane Efeška,b smještene pokraj Smirne, ondje su ga pokopali, gdje sada raste mirta nakon prijenosa tijela sv. Trazeje mučenika; kad su sve obavili, prinijeli su kruh za Bukola i ostale, a jednodušno je mišljenje sviju bilo da ga prinese Polikarp. On je pak, kako se uvijek skromno i razborito vladao, pokušavao otkloniti ono što je išlo na njegovu čast, ali su ga oni preduhitrili da ne bude drukčije. Popustio je stoga njihovoj volji i prinio žrtvu.
21 Oni pak bez ikakva odgađanja u roku od nekoliko dana sazvašec biskupe susjednih gradova te brižljivo pripraviše sve što je bilo potrebno da prime one koji će se okupiti radi izbora novoga predstojnika. Kad su oni već stigli, strčalo se silno mnoštvo ljudi iz obližnjih gradova i sela; jedni su od njih poznavali Polikarpa, a drugi su željeli vidjeti onoga o kojem su već mnogo čuli. Kad su se okupili i ispunili hram, sve ih je obasjao sjaj nebeske svjetlosti, a neki su od braće vidjeli čudesna znamenja: jedan je vidio oko Polikarpove glave bijelu golubicu okruženu svjetlošću; drugi ga je, prije negoli je Polikarp doista sjeo, ugledao kako već sjedi na biskupskom prijestolju; treći ga je vidio kao u vojničkoj odori i opasana žutim pojasom; četvrti odjevena u grimiznu haljinu, dok mu je svjetlost sa svih strana obasjavala lice; jedna pak vjerna i pobožna djevica vidjela je njegov stas dvostruko većim negoli je doista bio, i haljine obojene skerletom preko njegova desnog ramena, a njegov vrat sjajan poput snijega, i prsten.
22 Nakon molitve i mnogostrukoga klečanja, kako mu je bio običaj,d ustao je čitati, dok su svi napeto slušali. Čitanje je pak bilo iz Pavlovih poslanica Timoteju i Titu, u kojima izlaže kakav treba biti biskup. I on je sam bio tako usklađen i suobličen pravilu toga mjesta da su svi koji su slušali govorili jedni drugima kako mu ne nedostaje ništa od onoga čime Pavao želi da bude obdaren onaj koji će preuzeti kormilo Crkve. Kad su dakle nakon čitanja, opomene biskupa i govora prezbitera đakoni bili poslani laicima da upitaju koga žele, oni su u jedan glas odgovorili: „Neka Polikarp bude naš pastir i učitelj.” Uz pristanak dakle cijeloga zbora crkvenih ljudi promaknuše ga, premda je mnogo molio i želio izbjeći taj teret.
23 Đakoni su ga stoga doveli na uobičajeno posvećenje koje biskupi obavljaju polaganjem ruku. Postavljen dakle pred prve među njima, suzama pobožnosti i poniznosti poškropio je i pomazao ono mjesto na kojem je u duhu vidio kako stoje Kristove stope, koji mu je bio nazočan da primi i obnaša tu službu svetoga dostojanstva. Kad su dakle svećenici i leviti koji obavljaju božansku službu stali u sredinu, a nadbiskup bio zaogrnut velikim talarom, nazočni su ga potaknuli da, budući da je takav običaj, progovori narodu, jer je i najveći dio zajednice na tome nastojao. Otvorivši dakle svoja usta, reče glasom koji je odavao strahopoštovanje što mu je bilo u duši: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega, velikoga svećenika, pastira, učitelja i vječnoga kralja Krista, komu slava u vijeke vjekova, koji nas u svemu kuša i ispituje srca po svemu po čemu je iskušao i srca naših otaca i svojih svetih proroka, kojima je dao odredbe i svete obrede, kako bi vjera koja je bila u njima postala poznata drugima; tako i sada kuša moju malenkost veličinom nametnutoga svećeništva, za koje znam da je takvo da ga nitko od ljudi ne može ispravno obnašati ako s neba ne primi milost, kao što je blaženi apostol Pavao u svojim poslanicama izjavio te je štoviše jedinom riječju obuhvatio sav život onoga koji je postavljen nad drugima, rekavši da treba biti besprijekoran; smatram da ta riječ nije mimoišla uši nikoga od vas, nego da je prodrla unutra do same duše i prožela je cijelu. Stoga je pravedno da vi, predragi, lijevate molitve Bogu za mene, kako bi mi on sam podario da dostojno služim njegovoj neokaljanoj zaručnici Crkvi. Isto govorim svim suslužiteljima i susvećenicima, koje moram pred Bogom i pred vama potaknuti da se sa mnom bore i trude sa svom spremnošću i nehinjenom ljubavlju u borbi koja je preda mnom. Znajte da svi trebamo zajedno trčati kako bismo svi postigli nagradu, kao što je svima jednako postavljen vijenac besmrtnosti od onoga koji ga bez pristranosti dodjeljuje onima koji su se slavno borili i pobijedili, po milosti svemogućega Boga i Gospodina našega Isusa Krista. Nevidljivomu i neizmjernomu, jedinome besmrtnomu Ocu slava, čast i vlast bijaše, jest i bit će u vijeke vjekova. Amen.” Tada su i ostali biskupi održali govore prikladne za poticaj i utjehu u subotu i nedjelju, prinoseći žrtve i zahvalnice s klicanjem, te su, blagovavši hranu, svaki otišli svojoj kući, ispunjeni velikom radošću što su sklopili zajedništvo s Polikarpom, slaveći Gospodina Krista Isusa, komu slava u vijeke. Amen.
24 Početkom pak subote reče Polikarp: „Poslušajte moju opomenu, ljubljeni sinovi Božji. Ja sam pred nazočnim biskupima posvjedočio i ponovno vas potičem da časno i dostojno hodite putovima Gospodnjim, vi koji znate da sam, dok sam bio u prezbiterskoj službi, ulagao onoliku brigu koliku sam mogao prema svojim snagama; sada pak treba uložiti još veću, jer mi prijeti najveća pogibelj ako budem nemaran. Jer osim straha od božanskoga suda, i pred ljudima bi mi bilo najsramotnije razgraditi i srušiti ono što je dobro započeto, a ne radije nadograđivati i umnažati polet duše koji me na to potiče. Naše je dakle da se daleko udaljimo od svake opačine i nemira, da tko ne bi pomislio kako na one koji griješe pazimo više iz oholosti negoli iz pobožnosti i opreza. Događa se naime katkad da neki koji su postavljeni na uzvišenije mjesto i nadređeni drugima, upravo onda kad bi tko rekao da trebaju još brže trčati, postupaju nemarnije, ne prisjećajući se dovoljno da što tko veću čast postigne, to veću blagonaklonost prema Gospodinu treba posvjedočiti, niti pamteći Kristove riječi koji kaže: 'Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo i tražiti', ili prispodobu o vjerovnicima različitih talenata, ili blaženstvo obećano budnomu sluzi, te prijekor onima koji su zanemarili doći na svadbu i kaznu dosuđenu onomu koji je propustio obući odijelo prikladno za svadbenu radost, mudre djevice koje je zaručnik pustio unutra, naposljetku ono: 'Bdijte', 'Budite pripravni', 'Neka vam srca ne otežaju', zatim novu zapovijed o uzajamnoj ljubavi, potom iznenadni i poput munje očiti dolazak Gospodnji, strašni sud ognjem, vječni život, kraljevstvo koje nikada nije podložno propadljivosti, i sve što znate poučeni od Boga, istražujući božanski nadahnuta Pisma. Pisaljkom Duha Svetoga upišite to tako u svoja srca da zapovijedi ostanu neizbrisive.”
a Mnogo razloga navodi Halloix zbog kojih se sv. Bukol poslužio ovim obredom. Mineji donose da je Bukol posvetio Polikarpa; pogrešno, kao što je odavde očito.
b Na grčkome je: εἰς Σμύρναν, kod ili pokraj Smirne. Halloix to ovako tumači: Prenijevši dakle u grad Smirnu Bukolovo tijelo (budući da je umro u predgrađu) i pokopavši ga na groblju nedaleko od Efeških vrata; odakle je preuzeo da je umro u predgrađu? Vjerojatnije je da je po drevnom običaju groblje bilo izvan grada.
c Budući da većina starih pisaca prenosi da ga je zaredio sv. Ivan apostol, ili je on tada došao iz Efeza u Smirnu, ili je sam poslao svoj sud okupljenim ocima, ili je naposljetku potvrdio izbor obavljen njihovim glasovima.
d Halloix: Premda je Polikarp to iznosio i tumačio s tom namjerom da u sebi pokaže oskudicu i nedostatak tih kreposti te dokaže da su mu ramena preslaba za toliki teret itd. Nema doduše sumnje da je tako mislio o sebi i o teretu biskupstva, ipak se ne čini da je zbog toga preuzeo to čitanje, nego je radije bio običaj da se na saboru unaprijed pročita ono što su apostoli propisali Crkvi o primanju prikladnih muževa u takvu službu, kako oci za nju ne bi izabrali nikoga drugoga osim onoga tko je obdaren tim darovima. Samomu je pak Polikarpu služba čitanja bila ili naložena od biskupa ili mu je pripadala po nekoj posebnoj dužnosti.
I govoreći takvo što te ustrajući u nauku, izgrađivao je i spašavao samoga sebe i svoje slušatelje. A što je o čudesima koja je on učinio doprlo do nas, sada ću ispripovjediti. Dogodilo se da je ua Teosu došao u toplice koje se zovub Lebadija, k nekom biskupuc Dafnu, koji mu je nakon jela ispripovjedio svoju oskudicu i kako obrađujući njivu pribavlja sebi sasvim skromnu hranu; i kad mu je pokazao svoje gotovo prazne bačve, ispruživši prema njima ruke, reče: „U ime Isusa Krista, služi se.” I od toga časa, nakon što je sjeme povjereno zemlji, nastupilo je toliko obilje da je bez brige hranio svoju obitelj i dijelio drugima.
26 Nakon nekoga vremena ponovno je svratio k Dafnu; ovaj mu je pak zahvalio za udijeljeno dobročinstvo te je u njegovoj nazočnosti postavio jelo mnoštvu braće, a u sredinu je stavljena posudica u kojoj je bilo nešto malo vina. Kad je on rekao svojim ukućanima da je odnesu unutra i naliju još vina, reče Polikarp: „Ostavi tako, jer vina neće nestati.” Kad su dakle grabili i pili, a vino sve obilnije izviralo, opazivši to neka mlada sluškinja, ne sa strahopoštovanjem i strahom, nego u mladenačkoj šali povika govoreći: „O neiscrpna bačvo!” Nakon te riječi, kad se udaljio anđeo koji je to čudo činio, iščeznulo je i samo vino koje je bilo preostalo. Zato Polikarp reče: „Izvrsno je izrekao David: 'Služite Gospodinu sa strahom i kličite mu s trepetom.'”
27 Postavio je pak Polikarp i druge đakone, a među njima jednoga po imenu Kamerije, koji je treći nakon njega, naime poslije Papirija, upravljao tom Crkvom. Uzevši njega sa sobom, pošao je na selo, jer mu je trebao povjeriti brigu za crkve koje su bile po selima. Kad se pak vraćao u grad, dotrčavši s njive pokraj puta, neka je udovica prokušanomu mužu prinijela još malu ptičicu i njega, koji ju je isprva odbijao, naposljetku nagovorila da je primi, moleći da se njome posluži za prinos. Kasno pak navečer, budući da je najčešće putovao pješice, odlučio je s Kamerijem svratiti u javno svratište, jer to mjesto još nije bilo postalo dionikom evanđeoske milosti. Nakon večere, malo otpočinuvši, brzo je utonuo u san, jer dragovoljni napori i muke tijela lako donose odmor,
AUTOR PIJONIJE, IZ GRČKOGA RUKOPISA.
Anđeoska skrb lako donosi odmor dok je tko sam. Poslije ponoći pak pristupi mu anđeo Gospodnji i, udarivši ga po boku, reče: „Polikarpe”, a on: „Što je?” Anđeo pak: „Ustani i iziđi iz svratišta, jer će se srušiti.” On se pak probudio i pozvao i Kamerija, ali ovaj, svladan snom i umorom, jedva ga je naposljetku poslušao, pa mu on izloži stvar i nagovori ga da ustane. On pak reče: „Još nije prošao ni prvi san, sveti oče. Kamo žurimo? Ti neprestano razmatrajući božanska Pisma tako bdiješ da niti sam spavaš niti drugima dopuštaš da se odmore.” Zašutio je Polikarp. Nakon što se pak anđeo ukazao drugi put i ponovno izrekao isto, zapovjedio je Kameriju da ustane. Kad se on izgovarao da vjeruje Bogu kako se, dokle god je Polikarp unutra, zid neće srušiti, odgovori Polikarp: „I ja vjerujem Bogu, ali zidu ne vjerujem.” Kad se anđeo ukazao treći put i ponovio isto, ustao je i onaj koji se prije činio da ne mari za pogibelj, a i sam je brzo istrčao van. Kad su pak izišli, ali još nisu daleko odmakli, sjetili su se da su ptičicu ostavili u svratištu, i kad su bili udaljeni otprilike za hitac kamena: „Neka ti ne bude teško,” reče Polikarp, „iznijeti je, budući da ju je ona blažena udovica darovala za prinos.” I vrativši se, uze je; a čim je izišao, iznenada se cijelo svratište srušilo iz temelja, zatrpavši sve koji su bili u njemu. Stojeći pak Polikarp i gledajući u nebo, reče: „Gospodine Bože svemogući, Oče Isusa Krista, blagoslovljenoga Sina tvoga, koji si propast Ninivljana navijestio po svome velikom proroku Joni i dao im da izbjegnu pogibelj, uistinu te blagoslivljam što si nas rukom anđela, po kojem si navijestio da će se zgrada srušiti, izbavio iz ove pogibelji.”
izbavlja se od iznenadnoga rušenja svratišta.
Javni požar,
28 Drugo je ovakvo čudo učinjeno po njemu. Kad su u gradu svi bili svladani dubokim snom i već je prošla gotovo ponoć, a pekari su pekli kruh, dogodilo se da je vatra, zahvativši obližnje suho granje, zapalila cijelu radionicu te se odatle šireći nadaleko zahvatila velik dio grada. Kad je nato dotrčalo mnoštvo i nastala velika buka i vika, upravitelj zapovijeda da se donesu sprave pripravljene za tu svrhu. Donose se štrcaljke, voda i sva umješna oruđa. Dotrčali su i Židovi pod izlikom da mogu ugasiti vatru; dragovoljno se naime nude čim negdje izbije požar, govoreći da se inače ne može ugasiti ako oni nisu nazočni. To je njihova lukavština, da tom prilikom opljačkaju ono što se nalazi u kućama. Dok je dakle grad bio u pogibelji, reče zapovjednik: „O ljudi koji ste nazočni ovomu za nas žalosnom prizoru, vidite da nema nikakva lijeka dok puše protivan vjetar; a budući da je jedina nada bila položena u nazočnost Židova, i bez nje smo ostali. Što dakle kažem? Poslušajte. Nedavno je u pretoriju noću ustao neki moj sluga, opsjednut od demona, te je vikao i nije bio pri sebi. Kad smo unijeli svjetlo, zatekli smo ga kako posve bjesni i sve proždire. Kad je svanuo dan, došli su Židovi želeći ga zaklinjati. On pak, premda sam, a njih mnogo, toliko ih je izudarao da je malo nedostajalo da ih ne pobije, te im je razderao odjeću i otpustio ih gole i krvlju oblivena tijela. Jedan kršćanin koji se nalazio u mojoj kući reče: Ako zapovjediš, dozvat ću nekoga tko će mu pomoći. Na moj pristanak dođe učitelj kršćana, kojega zovu Polikarp. Dok je još bio daleko, mladić poče glasno vikati: Dolazi k meni Polikarp i moram bježati. Kad se pak približio. d...
29 uobičajene stvari više dana ništa ne postižući, tada su se smirili. I kad su se jedva okupili vijećnici, a upravitelj govorio da niti ima žita niti nalazi nekoga tko bi mogao izbrojiti gotov novac za njegovu kupnju, ustade iz njihove sredine neki starac i reče: „Ljudi, svi vi koji ste bili nazočni u ono vrijeme kad je grad zbog požara izbila oko ponoći bio doveden u pogibelj, sjećate se da je, kad ni mi ni Židovi nismo mogli zaustaviti vatru, bio pozvan od nas neki uistinu pobožan muž, svećenik onih koji se nazivaju kršćanima, koji je, stojeći pred svima nama i gledajući u nebo, izgovorio neke riječi; i odmah se plamen skupio u klupko te se, ne znam kako, uplašivši njegova glasa, sam u sebe povukao. A meni često pada na pamet da je taj muž uistinu Bog. Znate naime da naši pjesnici i drugi pisci prenose kako bogovi katkad silaze s neba uzevši ljudski lik, da nanesu kazne onima koji čine nepravdu, a nedužne obrane.”
pogani ga smatraju gotovo bogom,
30 Čuvši to, svi su zaključili da treba sazvati najširu narodnu skupštinu; i bez oklijevanja građani se odasvud u velikom broju okupiše u kazalištu; jer pritisnuti glađu, vidjeli su nuždu položenu pred noge, tako da su bili prisiljeni jednodušnim glasom zavapiti da postoji i jedan Bog. Poslani su dakle k Polikarpu ljudi koji su ga zaklinjali da se udostoji doći na taj narodni zbor: oni su ga pronašli i doveli. Tada poče vikati narod, a gradski ga prvaci osloviše ovako: „Polikarpe, vidiš da je grad u kojem i ti boraviš u nevolji, a i ti si sam dionik, ako ne istih običaja, onda svakako oskudice koju nam je donijela prevelika suša; mole te stoga Smirnjani da od svoga Boga izmoliš kišu, kako bi zemlja, napivši se vode s neba, ratarima vratila povjereno sjeme.” A čovjeku se Božjemu lice oblilo rumenilom, cijelo mu je tijelo oblio obilan znoj, srce je snažno drhtalo i lupalo te se molitvom vinulo k nebu; i kratko je doduše, ali izvrsno odgovorio govoreći: „Muževi, stanovnici ovoga prelijepoga grada, poslušajte mene gosta i pridošlicu, jer meni je svaki grad tuđina zbog nebeskoga grada, a cijeli je ovaj svijet jedan grad, darom Boga koji je sve stvorio. Ja sebi doista, kako vi mislite, ne prisvajam toliko da bih smatrao kako mogu odbiti udarce kojima osvetnik Bog kažnjava čitav narod zbog njegovih grijeha. Ali pokazat ću što se može učiniti: sa mnom su okupljeni pobožni prezbiteri, koje ja običavam slati kao molitelje k Bogu ako želim s neba postići kakvu stvar. Njih ću dakle dovesti, da i oni za vas lijevaju molitve Bogu. Vas pak potičem da budete srčana duha te da cijelomu narodu zapovjedite da otpusti zadužnice i nada se boljemu. Jer budući da je Bog dugotrpljiv, daje ljudskom rodu vrijeme za pokoru.” Tada upravitelj, stekavši pouzdanje kako iz prijašnjih Polikarpovih čudesa tako i iz njegova sadašnjeg govora, reče: „Znate svi, pridošlice i građani, da mi prema vlastitim zakonima i uredbama štujemo Božanstvo obredima, žrtvama, podizanjem žrtvenika i kađenjem tamjana; ovaj pak i oni za koje izjavljuje da ih ima u osami kao suslužitelje i svećenike nasamo u većem miru upućuju čiste molitve svome Bogu. Otiđimo dakle mi i oni, i otpustimo ovoga, dajući mu slobodu da s njima, odbacivši strah koji mu je donijela ova buka, mirne i sigurne duše obavi svete obrede za nas.” Kad je to rekao, otpustio je narod.
potiče vjernike da s pouzdanjem lijevaju molitve.
31 Polikarp je odmah požurio u hram u kojem se običavala okupljati Kristova Crkva te je zapovjedio đakonima da svima što prije navijeste kako bi se s najvećim naporom duša od mnogih prinijela jedna prošnja. Oni su se pak za to već bili pripravili od jutarnjega časa, zato što je bio i dan priprave, a Polikarp je bio odveden u kazalište, pa su se bojali da mu narod ne nanese kakvo zlo. Čuvši dakle, okupiše se. On pak reče: „Sjetimo se, braćo, obećanja Gospodina našega Isusa Krista, koji kaže: 'Ištite i dat će vam se.' 'Ako dvojica od vas jednodušno zaištu bilo što, dat će im Otac moj koji je na nebesima.' S vjerom dakle ištimo, ne kolebajući se u dušama. Jer molitva molitelja na neki način čas se kao na vagi mjeri i visi neodlučna, kamo će se duh prikloniti. Očito nam je to po tome što je Petar, stupivši na vodu, dok je vjerovao hodao po njoj, a uplašivši se jačega vjetra počeo tonuti, pružajući nam pouku da shvatimo naginjanje duha, poput vage, na jednu ili drugu stranu. Obdaren takvim pouzdanjem, Mojsije, sluga Božji, rekao je uplašenomu narodu: 'Stojte i gledajte velika djela Gospodnja.' Treba naime stajati kao uistinu utemeljen na stijeni, da ne naginjemo ni na jednu stranu nego ostanemo nepokolebljivi i čvrsti, po vjeri u Spasitelja i Gospodina našega Isusa Krista, koji je i blaženomu proroku Iliji na njegovu molbu podario kišu, nakon što je nebo bilo zatvoreno tri godine i šest mjeseci.”
Izl 14, 13.
1 Kr 18, 43.
zaziva Boga, izmoli kišu.
32 Kad je to Polikarp rekao, prvi je prignuo koljena i s ostalima ovako dugo molio: „O Bože i Oče Gospodina našega Isusa Krista! O Bože svemogući i blagoslovljeni u vijeke vjekova, amen. Komu služe anđeli, slave i nebeske sile, prijestolja, gospodstva, serafini i kerubini! O Bože, koji si stvorio nebo, zemlju, more i sve što je u njima; koji si oblikovao čovjeka na svoju sliku i priliku; radi kojega si se udostojao poslati svoju Riječ na zemlju da, uzevši tijelo od Djevice i Duha Svetoga, svojom Mukom spasi i podigne čovjeka paloga u opačine; usliši, Gospodine, pogledaj, Sveti, prikloni se molitvama svoje svete Katoličke Crkve i podaj kišu licu zemlje i sjeme sijaču i kruh za jelo, kako bi u dane nevolje narodi spoznali da smo mi tvoje sluge. Traže od nas pravednost, i sada, Gospodine, neka spoznaju svi naši protivnici.” Dok je on to molio, nebo je dalo kišu, i svi su slavili slavu Božju, koji čini čudesa po svojim slugama, komu slava i vlast sada i u beskrajne vijeke, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Amen.
a Teos je grad u Joniji i poluotok, domovina pjesnika Anakreonta.b Tako stoji u rukopisu. Drugi ga nazivaju Lebedijom. Λέβεδος je grad u istoj Joniji, susjedan Smirni.c Halloix vjerojatno nagađa da je to onaj Dafno kojega spominje sv. Ignacije u poslanici Smirnjanima pišući ovako: „Pozdravljam Alku, meni drago ime, i neusporedivoga Dafna, i Eutekna, i sve poimence.”d Ono što nedostaje u našemu rukopisu Halloix nadopunjuje ovako: „Kad dakle,” reče upravitelj, „ni mi ni Židovi ne možemo ugasiti požar, valja nam pozvati njega, ne bi li možda mogao izliječiti ovo zlo.” Ukratko: pronađen i pozvan, došao je, izlio molitve i zaustavio vatru.
I drugomu je zlu, dijelom sadašnjem, dijelom prijetećem, doskočio istom vrstom lijeka. Kad je naime grad bio pritisnut velikom oskudicom živežnih namirnica te se bojao silne i preteške gladi, okupivši se oko toga prvaci, dok je upravitelj javno izlagao itd.
MUČENIŠTVO iz poslanice Smirnske Crkve.
§ I. Postojanost sv. Germanika i drugih.
a Crkvi Božjoj koja boravi u Smirni, Crkvi Božjoj koja je ub Filadelfiji, i svim župama svete i Katoličke Crkve na svakome mjestu, milosrđe, mir i ljubav od Boga Oca i Gospodina našega Isusa Krista neka se umnože.
Slavno mučeništvo sv. Polikarpa, prvenstvo hrabrosti pred ostalima. Tko se naime ne bi divio njegovoj veličini duše, tko njegovoj postojanosti, tko njegovoj ljubavi prema Bogu?
2 Jedni su naime bičevima tako naizmjenično strašno izudarani da se očima mogao promatrati sam unutarnji sklop žila, kucavica i mesa; ipak su to tako hrabro podnijeli da su ih i sami okolni promatrači sažalijevali i oplakivali. Drugi su dosegli takvu postojanost da nitko od njih nije ni pisnuo ni zajecaoc; i pokazali su svima nama plemeniti Kristovi mučenici da su u ono vrijeme dok je tijelo bilo podvrgnuto mukama kao putovali dušom, ili radije da je nazočni Krist u međuvremenu s njima razgovarao; te da se, pokoravajući se božanskoj milosti, izruguju svjetovnim mukama i u trenu jednoga sata otkupljuju vječne kazne. Oganj im je bio poput osvježenja od okrutnoga mučilišta: imali su naime pred očima postavljeno ono jedno, da umaknu vječnomu i neugasivomu požaru, te su pogledom duha gledali unaprijed dobra koja su sačuvana za ustrajne, što oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni u srce čovječje ušlo, a njima ih je Bog pokazao, kao da već nisu ljudi nego anđeli. Slično su i oni osuđeni na zvijeri podnijeli teške muke, izloženi i mačevima i drugim ljutim kaznama, ne bi li ih tiranin, ako bude moguće, samom dugotrajnošću muka naveo na nijekanje vjere.
3 Mnogo je toga doista protiv njih smislio đavao. Ali Bogu valja zahvaljivati što nije nadvladao protiv sviju. Jer najplemenitiji Germanikd svojom je postojanošću učvrstio njihovu malodušnost, a i sjajno se borio protiv zvijeri. Kad ga je naime prokonzul htio nagovoriti i govorio mu da se smiluje svojoj mladosti, on je sam dragovoljno izazvao zvijer na sebe, želeći se što prije osloboditi ovoga nepravednog i bezbožnog života. Zbog toga se cijelo mnoštvo zadivilo velikodušnosti pobožnoga i bogobojaznoga kršćanskoga roda te povikalo: „Ukloni bezbožnike! Neka se potraži Polikarp!” A neki Frižanin po imenu Kvint, koji je nedavno bio došao iz Frigije, ugledavši zvijeri, klonuo je duhom; on je pak sebe i neke druge bio nagurao na dragovoljno mučeništvo. Njega je prokonzul mnogim zaklinjanjima naveo da se zakune i prinese žrtvu. Zato, braćo, ne hvalimo one koji se sami nameću, jer nas tako ni Evanđelje ne uči.
a Dio ove poslanice navodi Euzebije u 4. knjizi, poglavlje 14.
b Euzebije piše Filomeliju, a prije je bio rekao da je ova poslanica napisana Crkvama Ponta. Φιλομήλιον je grad Velike Frigije kod Ptolemeja u 3. knjizi, poglavlje 2, i na 1. karti Azije. A Filadelfija je ondje grad Meonije između Smirne i Filomelija. Iz različitosti naslova Halloix ispravno zaključuje da su primjerci poslanice bili poslani različitim Crkvama, što se može zaključiti i iz svršetka iste poslanice.
c Dodaje Euzebije: Morske školjke, koje nazivaju mureksima, i neke oštre krhotine prostirali su pod leđa nauznak položenih mučenika, na kojima su ih izlagali svakoj vrsti mučenja i obliku kazne itd; tako prevodi Rufin.
d Tako stoji u grčkome rukopisu: Ἐπερρώσεν αὐτῶν τὴν δειλίαν. Ali Euzebije piše: Ὑπορρωννύων τῇ θείᾳ χάριτι τὴν ἔμφυτον περὶ τὸν θάνατον τοῦ σώματος δειλίαν, koji je božanskom milošću podigao i okrijepio urođenu slabost duha zbog koje se užasavamo tjelesne smrti. Potvrđuje Rufin: Koji je milošću božanske snage, veli, isključio strah tjelesne krhkosti.
Filomelij. Filadelfija.
§ II. Skrovište i uhićenje sv. Polikarpa.
Čudesni pak Polikarp, čim je to čuo, nimalo se nije uznemirio u duši, nego je htio ostati u gradu. Ali su ga mnogi nagovorili da se povuče. I povukao se na imanje nedaleko od grada te ondje s nekolicinom ostao, ne čineći danju i noću ništa drugo nego lijevajući molitve za sve Crkve po svemu svijetu, kako je bio navikao. Dok se posvećivao molitvi, tri dana prije negoli je bio uhićen, duha odvraćena od osjetila, a učini mu se da vidi kako mu uzglavlje gori u vatri. Okrenuvši se nazočnima, proročanski reče: „Treba da živ budem spaljen.”
5 I dok su ga čekali oni koji su ga tražili, prešao je na drugo imanje; i odmah su stigli oni koji su mu bili na tragu; ne našavši ga,b uhvatili su dva mladića, od kojih je jedan, stavljen na muke, priznao, jer se više nije ni mogao skrivati budući da su oni koji su ga izdali bili njegovi ukućani; a irenarh, koji je dobio to ime, nadimkom Herod, žurio se uvesti ga u trkalište kako bi i sam postigao vlastitu baštinu postavši dionikom Krista, a oni koji su ga izdali da budu kažnjeni Judinom kaznom. Uzevši dakle sa sobom onoga mladića, na dan priprave, u vrijeme objeda, izišli su progonitelji i konjanici s uobičajenim oružjem, žureći kao da idu uhvatiti razbojnika. Stigavši onamo pred noć, našli su ga skrivena u nekoj kućici na gornjem katu. Mogao je doduše odatle pobjeći na drugo mjesto, ali nije htio, rekavši: „Neka bude volja Božja.”
6 Čuvši dakle da su ondje, dragovoljno je sišao i razgovarao s njima,c dok su se nazočni promatrači divili njegovoj dobi i postojanosti te što se tolikom revnošću služe da uhvate starca. Odmah im dakle zapovijeda da im se iznese jela i pića koliko god im se svidi; zamolio ih je pak da mu daruju jedan sat da se slobodno pomoli. Kad su oni pristali, pun milosti Božje, stojeći je tako molio da je jedva u dva sata završio, dok su se oni koji su slušali divili, a mnoge je od njih u duši dirnulo kajanje što su izišli protiv ovoga pobožnog starca. Kad je završio molitvud i u sjećanju ponovio sve što mu se ikada dogodilo, bilo malo bilo veliko, bilo ono što mu je donijelo slavu bilo sramotu, te cijelu Katoličku Crkvu raspršenu po svemu svijetu preporučio Bogu, kad je već došao čas polaska, posadivši ga na magarca, odvedoše ga prema gradu u dan subotnji.
7 Susretoše gae irenarh Herod i njegov otac Niketa, vozeći se u kolima, pa ga uzeše u njih i, sjedajući pokraj njega, pokušavahu ga nagovoriti govoreći: „Kakvo je naime zlo reći:f Gospodin je car, te dosljedno tome prinijeti žrtvu i spasiti se?” On im isprva nije dao nikakva odgovora. Ali kad su još više navaljivali, reče: „Neću učiniti ono što savjetujete.” Oni pak, prevareni u nadi da će ga privući na svoje mišljenje, obaspu ga pogrdnim riječima i takvom ga brzinom gurnu s kola da je, pavši odatle, nemalo ozlijedio potkoljenicu. Ali nimalo uzdrman, kao da nije osjetio nikakve neugodnosti, spremne je duše, štoviše ubrzanim korakom, išao dok su ga vodili na trkalište.
8 Buka je na trkalištu bila tolika da nitko ništa nije mogao čuti. A kad je Polikarp ulazio na trkalište, s neba je poslan glas: „Budi jak i muževno se bori, Polikarpe!” Onoga od kojega je glas došao nitko nije vidio, a sam su glas čuli mnogi od naših koji su bili nazočni. Uostalom, kad je bio izveden, nastala je silna buka jer je mnoštvo čulo da je Polikarp uhićen. Kad su ga doveli pred prokonzula, ovaj ga upita je li on sam Polikarp. Kad je to potvrdio, potiče ga da zaniječe Krista govoreći: „Poštuj svoju dob”, i drugo tomu slično, kako im je običaj govoriti: „Zakuni seg carevom srećom. Opameti se; reci: Ukloni bezbožnike!” Polikarp, ozbiljna i smirena lica, pogledavši cijelo mnoštvo bezbožnih pogana koje je bilo na trkalištu, ispruživši ruku prema njima i ujedno s uzdahom pogledavši u nebo, reče: „Ukloni bezbožnike!” Kad je zatim prokonzul navaljivao i govorio: „Zakuni se i otpustit ću te. Pogrdama napadni Krista”, Polikarp reče: „Osamdeset i šest godinah mu služim i nikakvom me nepravdom nikada nije oštetio; pa kako bih mogao huliti na svoga Kralja koji me spasio?”
9 Kad je prokonzul ponovno navaljivao i govorio: „Zakuni se carevom srećom”, i odgovori: „Daleko bilo od mene da se zakunem carevom srećom, kao što ti kažeš. Pretvaraš se da ne znaš tko sam: čuj, otvoreno ću reći: Kršćanin sam. A ako ti je želja upoznati razlog kršćanskoga ispovijedanja, odredi dan i slušaj.” Reče prokonzul: „Uvjeri u to narod.” Polikarp odgovori: „Tebe sam smatrao dostojnim dati ti razlog. Poučeni smo naime da se vlastima i poglavarstvima od Boga postavljenima pokoravamo u onome što je časno i da im iskazujemo čast koja nimalo ne šteti spasenju naših duša. Ali ovo mnoštvo svjetine nipošto ne smatram dostojnim da mu se iznošenjem razloga vjere udovoljava.” Prokonzul reče: „Imam zvijeri; njima ću te baciti ako se ne pokaješ.” „Pozovi ih”, reče Polikarp. k „Nije naime prihvatljivo kajanje koje s boljega goni na gore. Lijepo će mi pak biti prijeći iz teškoga u pravedno.” Onaj ponovno: „Učinit ću da te l spali oganj, budući da prezireš zvijeri, ako se ne opametiš.” Sv. Polikarp reče: „Prijetiš ognjem koji gori jedan sat i ubrzo se ugasi. Ne poznaješ naime buduće kazne i požare vječne osude pripravljene bezbožnicima. Ali što oklijevaš? Donesi što hoćeš.”
10 Govoreći to i mnogo drugoga, bio je ispunjen pouzdanjem i radošću, a na licu mu je počivala takva milost da ne samo što nije klonuo niti se uznemirio zbog onoga što mu je bilo rečeno, nego se sam prokonzul naprotiv zapanjio, m te je zatim poslao glasnika na sredinu trkališta i zapovjedio mu da triput proglasi: „Polikarp je priznao da je kršćanin.” Kad je to glasnik proglasio, cijelo mnoštvo pogana i Židova koji su živjeli u Smirni, neobuzdanim naletom duše, najglasnije povika: „Ovo je učitelj bezbožnosti, ovo je otac kršćana, ovo je zatirač naših bogova, koji mnoge odvraća od žrtava i štovanja bogova.” Govoreći to, vikali su i molili n azijarha Filipa da na Polikarpa pusti lava. Filip odgovori da mu to nije dopušteno, o jer je već završio igre sa zvijerima.
a Euzebije piše da ga je noću, dok je molio, svladao san te je vidio kako mu uzglavlje zahvaćeno ognjem izgara, i time se probudio iz sna. Na isti način izlaže i Rufin.
b Čini se da Euzebije označuje kako su ti dječaci bili uhićeni na drugom imanju, što Rufin vjerno ovako prevodi: Ponovno potaknut ljubavlju braće, preselio se na drugo mjesto. Kamo su nedugo zatim ušli njegovi progonitelji i, uhvativši dva dječaka, a jednoga od njih izbičevavši, po njegovoj su dojavi došli do Polikarpa. Na grčkome je: μεταβῆναι φασὶν εἰς ἕτερον ἀγρόν, ἔνθα μετ’ οὐ πολὺ τοὺς συνελαύνοντας ἐπελθεῖν, δύο τε τῶν αὐτόθι συλλαβεῖν παίδων. Kažu da je prešao na drugo imanje, i da su nedugo zatim oni koji su ga progonili onamo došli te uhvatili dva dječaka koji su ondje bili.
Ostalo na grčkome: ἀκούσας οὖν αὐτοὺς παρόντας, καταβὰς διελέχθη αὐτοῖς, θαυμαζόντων τῶν παρόντων τὴν ἡλικίαν αὐτοῦ καὶ τὸ εὐσταθές, καὶ εἰ τοσαύτῃ σπουδῇ ἐχρήσαντο πρὸς τὸ συλληφθῆναι τοιοῦτον πρεσβύτην ἄνδρα. Ali Euzebije piše: Καὶ δὴ μαθὼν παρόντας, ὡς λόγος φησί, καταβὰς αὐτοῖς διελέξατο, εὖ μάλα φαιδρῷ καὶ πραοτάτῳ προσώπῳ ὡς καὶ θαῦμα δοκεῖν ὁρᾶν τοὺς πάλαι τὸν ἄνδρα ἀγνοοῦντας, ἐν ἀποβλέποντας τῷ τῆς ἡλικίας αὐτοῦ παλαιῷ, καὶ σεμνῷ, καὶ εὐσταθεῖ τοῦ προσώπου, καὶ εἰ τοσαύτη γίνοιτο σπουδὴ ὑπὲρ τοῦ τοιοῦτον συλληφθῆναι πρεσβύτην. Čim je spoznao da su nazočni, kako se pripovijeda, sišavši razgovarao je s njima posve vedra i najblažega lica, tako da se činilo kao da gledaju čudo oni koji muža prije nisu poznavali, a sada su promatrali njegovu poodmaklu dob te ozbiljnu i postojanu smirenost lica, i pitali se zašto se ulaže tolika žurba da se uhvati takav starac. Rufin: Štoviše, kad je doznao da su stigli njegovi hvatači, izišavši im u susret, počeo je muževe oslovljavati veoma vesela i blaga lica s velikom ljupkošću izraza, tako da su se oni divili i čudili čemu tolika revnost da se zapovjedi tražiti i uhvatiti muž takve ozbiljnosti i čestitosti u tako dugovječnoj dobi i tolikom ugledu života.d Na grčkome: μνημονεύσας ἁπάντων καὶ τῶν πώποτε συμβεβληκότων αὐτῷ μικρῶν τε καὶ μεγάλων. Rufin: Spominjući se svih koje je ikada mogao poznavati, malih i velikih itd; a Christophorson prevodi kao i mi.e Rufin: Susrete ga upravitelj mira po imenu Herod. Christophorson: Herod, koji se nazivao upraviteljem mira. Mnogo o toj riječi i službi raspravlja naš Halloix.f Tako stoji u rukopisu; ali Euzebije ima: Gospodin je car. Rufin: Kakvo je naime zlo reći da je car Bog? g Mnogo primjera i svjedočanstava navodi Halloix o toj zakletvi genijem ili srećom carevom, čega su se kršćani gnušali da ne bi izgledalo kako tomu geniju, odnosno demonu, iskazuju božanstvo po običaju i shvaćanju pogana.h Odatle se u djelu Chronicon Alexandrinum i raznim martirologijima kaže da je sv. Polikarp, kad je podnio mučeništvo, imao 86 ili 87 godina; ali svetac nije rekao da ima toliko godina života, nego kršćanskoga ispovijedanja, koje je možda bio primio tek sa 16 ili 18 godina, već i u obitelji Kalista. Mnogo o njegovoj dobi piše Halloix, a mi smo nešto rekli gore. i Tako u rukopisu: ἀπεκρίνατο. Μή μοι γένοιτο εἶναι ὀμόσαι τὴν Καίσαρος τύχην, ὡς σὺ λέγεις· προσποιῇ δὲ ἀγνοεῖν με, τίς εἰμι; ali Euzebije piše: ὁ Πολύκαρπος, εἰ κενοδοξεῖς, ἔφη, ἵνα ὀμόσω τὴν Καίσαρος τύχην, ὡς λέγεις, προσποιούμενος ἀγνοεῖν δὲ τίς εἰμι. Polikarp reče: „Ako se tašto hvastaš da se zakunem carevom srećom (tako je naime nazivaš), a pretvaraš se da ne znaš tko sam” itd. Rufin: Ako tražiš tu hvalisavost, reče, da se ja zakunem carevom srećom, a pretvaraš se da ne znaš tko sam. k Rukopis: ἀπαράδεκτος γὰρ ἡ ἀπὸ τῶν κρειττόνων ἐπὶ τὰ χείρω μετάνοια· καλὸν δὲ μετατίθεσθαι με ἀπὸ τῶν χαλεπῶν ἐπὶ τὰ δίκαια. Isto ima i Euzebije, osim što umjesto ἀπαράδεκτος piše ἀμετάθετος. Christophorson prevodi: Nama je naime čvrsta i neopoziva odluka, i daleko smo od toga da se ikada, promijenivši mišljenje, pokajemo za bolje kako bismo slijedili gore. A od okrutnosti i svireposti privesti se pravednosti i umjerenosti uistinu je lijepa promjena. Ali u ovome drugom dijelu Euzebijev tekst nema με, nego samo μετατίθεσθαι ἀπὸ τῶν χαλεπῶν. Gotovo u istom smislu Rufin: Nama naime stoji nepokolebljiva odluka, niti se kajanjem možemo promijeniti od dobra na zlo. Bolje bi pak bilo kad bi se na dobro promijenili oni koji ustraju u zlu. l Tako u rukopisu: δαπανηθῆναι. Euzebije: δαμασθῆναι, a Christophorson prevodi: ukroćena i pitoma ću te učiniti. A i Rufin: Učinit ću, reče, da te spali oganj. m Rufin: Poslavši dakle glasnika narodu, zapovijeda najjačim glasom objaviti da je Polikarp treći put priznao da je kršćanin; ali dobro opaža Halloix da je glasniku bilo zapovjeđeno da treći put proglasi kako je Polikarp priznao da je kršćanin, a ne da je on treći put priznao; zatim mnogo raspravlja o riječi Curio. n Rukopis: Ἀσιάρχην Φίλιππον, slažu se latinski rukopisi. Rufin i Christophorson nazivaju Filipa priređivačem igara; slijedi ih Halloix i smatra da valja čitati ἀγωνάρχην. o Rufin: Jer je već bio završio službu svoga priređivanja igara. Christophorson: budući da su borbe sa zvijerima već bile dovršene; a ta se priređivanja, darovi, borbe običavaju nazivati igrama sa zvijerima, kako opširno poučava Halloix.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.