Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 16. siječnja

O sv. Furseju, ispovjedaocu u Péronneu u Galiji

DE S. FURSEO CONFESSORE PERONÆ IN GALLIA

Sadržaj (26)
  1. § I. Fursejev rođendan za nebo, trostruki prijenos.
  2. § II. Životopis sv. Furseja.
  3. POGLAVLJE IV. Druga nebeska viđenja.
  4. POGLAVLJE V. Pokazane prijeteće nevolje svijetu i njihovi uzroci.
  5. POGLAVLJE VI. Opomene dane mu s neba.
  6. Čudesa sv. Furseja.
  7. Čudesa u Ponthieuu i kod Atrebata.
  8. POGLAVLJE II. Čudesa učinjena u Péronnei.
  9. Čudesa pri smrti i prvom prijenosu.
  10. Druga čudesa pri prvom i drugom prijenosu.
  11. Drugi životopis
  12. Od nepoznatoga autora iz starih rukopisa.
  13. POGLAVLJE I. Kraljevski rod sv. Furseja.
  14. Roditelji od djeda osuđeni na smrt: prognani.
  15. Rođenje sv. Furzeja, sveta mladost.
  16. Mrtvaci koje je uskrisio, druga čuda.
  17. Razna viđenja u zanosu.
  18. Knjiga II. Čudesa sv. Furzeja. Prolog.
  19. POGLAVLJE I. Čudesa sv. Furzeja u Ponthieuu.
  20. Čudesa u kraju Atrebata, put u Rim.
  21. Njegova djela u Engleskoj.
  22. Povratak u Galiju, djela ondje.
  23. Smrt, pogrebna povorka prenesena u Péronne.
  24. Ponovni prijenos tijela, čudesa.
  25. DRUGI ŽIVOTOPIS IZ BEDE, knj. 5, Hist., pogl. 19.
  26. III. Prijenos sv. Furzeja.

POGLAVLJE I. Čudesa sv. Furzeja u Ponthieuu.

Izvanredni dakle Kristov ispovjedalac Furzej, uredih vrlo korisno crkve koje je sagradio u Irskoj i u susjednim otočkim krajevima, iz želje da posjeti Apostolsku Stolicu, ostavivši domovinu i roditelje, preplovivši kroz otočka kraljevstva s nekolicinom pratilaca od svojih učenika i sijući svuda unaokolo neprestano sjeme božanske riječi, uz vodstvo Onoga kojemu se pokoravaju i vjetrovi i more, uz povoljan vjetar stiže u britansku pokrajinu koju suvremenici nazivaju a Normandijom. Prolazeći pak kroz kraj Ponthieu, na nekom posjedu vojvode Hajmona, koji se zvao Mézerolles i Maïoc, začu nemalen glas narikača. Ganut njima, stiže do vojvodina dvora i ondje nađe njegova jedinca sina mrtva: njega je, suosjećajući s bolima oca i majke i okupljenoga puka, odmah pomolivši se sa suzama podigao iz ponora smrti.

3 Tome se vojvoda divio više nego što se može reći, radostan i veseo, hvaleći Gospodina Boga u njegovim svetima; posluživši se osobito savjetom svoje supruge i svega nazočnoga puka, na mnoge se načine trudio poniznim riječima zadržati svetoga Božjega čovjeka: i izloživši preda nj mnoge i dragocjene darove od zlata i srebra zajedno sa samim spomenutim posjedom, odluči mu sve to dati u vječni posjed. No čovjek pun Boga, koji je iz ljubavi prema Kristu prezreo očinska kraljevstva i slavu svega prolaznoga svijeta, ljubazan kakav je bio u blagosti govora, otkrije onima koji su ga molili radi čega je usmjerio put u te krajeve te, ostavivši sve što je bilo stavljeno preda nj, odluči nastaviti korak kamo je bio započeo. A slavni vojvoda, dok su se jecaji njegovih i svega puka okrenuli zbog odlaska blaženoga muža, žalostan padne k njegovim nogama i moli da se spomene njega i njegovih u svojim svetim molitvama, te dodaje da ga, kad uz Božju zaštitu dovrši hodočašće koje je započeo i vrati se ako poživi, barem jednom obasja svojom nazočnošću; ili ako prije, ne daj Bože, iz raspadljivosti krhkoga života prijeđe u neraspadljivost nebeske slave na Božji poziv, a on sam nedostojan ostane na životu, neka mu se pobrine to na bilo koji način javiti. Tada je čovjek Božji, preobilujući pobožnošću, uslišao želje molitelja i pod znakom mu naznačio da će u času svoga odlaska jasno vidjeti tri svjetiljke postavljene pred sobom. Podijelivši blagoslov vojvodi i njegovoj supruzi, a i njegovu jedincu sinu netom izbavljenom iz zamke smrti, i ostalima, te oprostivši se od njih, uputi se kao hodočasnik na pragove blaženih apostola Petra i Pavla.

4 Dogodilo se pak, dok je sveti muž prolazio krozb amienski kraj, da je putovao pokraj sela koje se zove Antogilus, uz rijeku Corbie, i da mu je ondje neobuzdanom žestinom izišao u susret neki zloban čovjek; on ga je, dok je bezazleno koračao, bijesno pogledao, potaknut đavolskim nagovorom nasrnuo na njega, strgnuo plašt kojim je bio zaogrnut i teško ga (o boli!) istukao batinama dok mu se ovaj nimalo nije opirao, te noseći kabanicu koju je oteo, poskakujući, baci je u naručje svojoj ženi kod kuće. Bez odgode: odmah je isti taj zli duh, pod čijim je vodstvom i nagovorom ozlijedio svetoga muža, nasrnuo na njega, njegovu ženu i jednu kćer koju je imao, strašno ih stisnuo, oduzeo im dar govora te ih lišio i vida i sluha. A čovjek Gospodnji, znajući po Duhu Svetom njihove nevolje, slijedeći ih kao radi gostoprimstva, pristupi kući i, kakav je bio bezazlen, pogleda unutra te ih vidje kako lutaju po kući i razdiru sami sebe. Povika, a ne našavši nikoga tko bi odgovorio, nježno zajeca. Naposljetku, ganut milosrđem nad opustošenom kućom, baci se na zemlju i izlije Gospodinu Bogu molitve kao svjedočanstvo želje svoga srca uz mnogostruki plač. Izmolivši time oproštenje, vrati bijednu obitelj prijašnjem zdravlju i cijelu ih je noć brojnim govorima božanske riječi poučavao da svoje dijele siromasima iz ljubavi prema Isusu. Ujutro ih pak, oprane vodom svetoga krštenja koje još nisu bili primili, preporuči katoličkoj vjeri i, oprostivši se od njih, nastavi put koji je bio započeo.

a No tko je pokrajinu koja se sada zove Normandija nazvao britanskom? Premda ni Ponthieu nije u Normandiji, kakve su barem sada granice, nego u Donjoj Pikardiji; a glavni grad Ponthieua je Abbeville na Sommi.
b Desmay piše da je prošao kroz sam grad Amiens.

Čudesa u kraju Atrebata, put u Rim.

Polazeći pak sluga Božji odatle, unutar kraja Atrebata, požuri prema selu koje domoroci zovu Grandcourt: ondje je, kad je sunce već zalazilo, umoran od puta, od neke gospođe koja je previše i preko svake mjere obilovala bogatstvom zatražio prenoćište za jednu jedinu noć, što nikako nije uspio ishoditi. Napisano je naime:

Ništa nije nepodnošljivije od bogate žene.

Kad se pak Gospodnji Svetac udaljio, odmah je đavolski duh ušao u kuću, napao bijednicu i teško je izmučio raznim mukama. Jer što se čovjek Božji dalje udaljavao od te kuće, to je smrtonosnije spomenutu gospođu, po imenu Ermesinda, zli duh gušio. Spoznajući dakle nesretnica da je uvrijedila vrhovnoga Kralja time što nije htjela primiti na konak njegova slugu, poče tužnim glasovima vikati za Svecem Božjim. Vidjevši to njezine sluge, jer ih je bilo mnogo, brzim korakom jecajući pođu za blaženim hodočasnikom: i priopćivši mu događaj uz mnoge uzdahe, mnoga jecanja i mnoge potoke suza, kao da on nije znao, mole ga da se vrati i pomogne bolesnici koja pati od okrutne bolesti. Blaženi se pak putnik nije htio vratiti, nego uzdajući se u onoga Gospodina koji ne napušta one koji se u nj uzdaju, kojemu je služio danju i noću svom snagom uma i srca, posla natrag po jednom od svojih učenika štap na koji se oslanjao i zapovjedi da je njime dotaknu u ime Isusa Krista. Kad je to učinjeno, zloduh pobježe: a ona, odmah ozdravljena, što brže ustane sa svim svojim susjedstvom i potrča za čovjekom Božjim te, pavši k njegovim nogama sa svom obitelji, rođacima i prijateljima, posveti sebe i sve što se činilo da posjeduje Gospodinu Bogu: i ostajući u njegovoj službi, živjela je poslije dugo vremena vjerno.

6 Blaženi pak muž Furzej, nastavljajući započeti put, kroz zapreke Burgundije, kroz pogibelji Italije, kroz napade a Passerelle, kroz prijevare Pavije, kroz vjerolomstvo Sutrija, kroz zasjede Carbonelle, radostan i veseo bez zapreke, kroz pojedine crkve gradova, posjećujući svetinje nad svetinjama i moleći ih za spasenje svega grešnoga puka, stigavši sve do Monte Marija zastade i, promatrajući Rim dok su unaokolo stajali mnogi hodočasnici, kako je običaj, ovako reče: O Rime, uzvišeni pobjedama apostola, ukrašeni ružama mučenika, obijeljeni ljiljanima ispovjedaoca, zaslađeni palmama djevica, ojačani njihovim zaslugama, ti koji sadržiš tolika i tako velika sveta tijela svetaca, budi pozdravljen, da nikada ne podlegne tvoja vlast, dosad ojačana dostojanstvom i mudrošću svetih otaca, po kojoj Kristovo tijelo, naime blažena majka Crkva, cvate učvršćena.

7 Tako rekavši, kleknu na koljena i kroz cijelu onu dolinu sve do stuba crkve sv. Petra požuri: i ondje ono malo popudbine što je imao uza se razdijeli siromasima: te ponovno kleknuvši na koljena i natapajući mramorni, kakav jest, pod potocima suza, dođe sve do tijela sv. Petra: i ondje izli mnoge molitve za sebe i spasenje cijeloga svijeta. Zatim obilazeći po Rimu pojedine crkve i moleći neprestano za grešni puk, ondje provede mnoge dane. Kad je to tako dovršio, brižan za stada za koja mu je Bog povjerio brigu, odluči se vratiti: te primivši odb apostolskoga muža blagoslov odrješenja za sebe i svoje, i posluživši se kod njega mnogostrukim savjetom o obama životima, krenu natrag.

a Mjesta koja se ovdje spominju, osim Pavije, odnosno Ticinuma, grada Insubra, i Sutrija u Etruriji, nama su nepoznata.
b Desmay kaže da je Furzej ispripovjedio sv. papi Martinu ono što je nekoć vidio i koju je bolest zbog toga neprestano trpio. Ali kad je papa čuo da on tri puta tjedno, po savjetu liječnika, kao lijek za tu bolest jede meso, time uvrijeđen, loše je pomislio o čistoći njegova života; i stoga ga je sljedeće noći spopala ista bolest: kad ga je ona strašno mučila, zapovjedio je da se po cijelom Rimu potraži Furzej te ga je sa suzama zaklinjao da mu oprosti: i odmah je ozdravio, dok je bolest kao prešla natrag u Furzeja, koji je dotad bio od nje olakšan. Tada mu je papa ponudio razne časti i zamolio ga da barem ostane u Rimu: ali kako je on navodio službu propovijedanja koja mu je odozgo povjerena, naposljetku je posvećen za biskupa zajedno s bratom Fojlanom, obdaren mnogim relikvijama svetaca, koje je on pohranio u Lagnyju, i pastirskim štapom oblikovanim poput žezla. O Fojlanu će se govoriti na svome mjestu. Molanus svjedoči da ga stanovnici Cambraija štuju kao biskupa, ne zato što bi bio biskup vlastitoga imena, kaže, nego zato što je bio apostol nekih mjesta. U nekim se martirologijima naziva biskupom, a u mnogima opatom i monahom. Čini se barem sigurnim da griješe Ferrari i Saussay, od kojih potonji u Supplem. Martyrologii Gallicani, a prvi u generali Catal. SS. pod 28. rujna pišu da je bio biskup u Irskoj, ali da se odrekao biskupstva i došao u Galiju.

Njegova djela u Engleskoj.

Doznao je pak od mnogih koji su mu pripovijedali da se veličanstven glas o njemu zbog čudesa koja je po njemu učinio milosrdni Gospodin pronio po galskim krajevima i da ga čeka silan puk, oplakujući njegovu odsutnost zbog raznih bolesti koje su trpjeli dijelom na duši, a dijelom na tijelu. Stoga je nastojao izbjeći naklonost naroda da ga ona ni u čemu ne rastrga, te je iz toga razloga, vraćajući se i idući prema pokrajini Istočnih Angla, skrenuo korak a kroz Saksoniju koja je živjela pod vlašću kralja Sigeberta. Ali budući da se tako sjajna, tako svijetla zvijezda Gospodnja nikako nije mogla sakriti pod posudu, izvanredan glas o njegovu dolasku dopre do ušiju spomenutoga kralja: on mu je poslao u susret najlukavije uhode koje je imao, da ga ne bi zavarao njegov potajni prolazak: i sam je, čim je osjetio da je on u njegovim krajevima, s velikom pratnjom obaju spolova živahno izišao preda nj, te ga ugledavši, toliko je ponizio kraljevsko veličanstvo da se pred njim prostro na zemlju i zatražio blagoslov. Kad je blagoslov dan, dobrostivi je kralj ustao i pješice s njim s poštovanjem doveo Sveca Gospodnjega u svoju palaču.

9 Poslije mu je također ponudio mnoge najdragocjenije darove od zlata i srebra i svjetovnih počasti; i povjerio je sebe sa svim svojim kraljevstvom njegovoj svetosti. No kad je čovjek pun Boga ugledao darove stavljene preda nj, uzdahnuo je iz dubine srca i, suosjećajući s ljudskim rodom prevarenim pohlepom za prolaznim stvarima, rekao je kralju i njegovim velikašima: Svima, predragi, koji se nazivate Kristovim imenom, koji zapovijeda da ga se štuje u njegovim siromasima, dolikuje znati da vojnicima i borcima Gospodina Spasitelja ne priliče oni darovi koje moljac jede, starost nagriza, a lopov troši. Neka se dakle ti darovi vrate onima koji, zarobljeni prevrtljivošću i mamcima krhkoga svijeta, nesigurni lutaju; koji, još ne želeći radosti vječnoga blaženstva, zaslijepljeni tjelesnom tamom za njima ne uzdišu. Nama pak, koji s vama u ovoj dolini suza, jer to zahtijevaju naši grijesi, premda još boravimo, ipak koliko ljudska krhkost dopušta za njima čeznemo, neka se svidi kralju i njegovim velikašima dati maleno mjesto na kojem bismo mogli o svom trošku sagraditi samostan za služenje Bogu kojemu vojujemo, za spasenje njegovo i njegovih i za postojanost njegova kraljevstva, te neke koji sjede u tmini i sjeni smrti pozvati natrag k istinskom svjetlu, koje je put, istina i život, da ne propadnu.

10 Čuvši kralj i dvorjani ove i ovakve riječi koje je nadahnuo Duh Sveti (kao što je Gospodin obećao svojim vjernima: Kad stanete pred kraljeve i upravitelje, ne brinite se kako ćete ili što ćete govoriti, dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti) kako izlaze iz usta svetoga muža, jednodušno pristanu na njegovu molbu i rado izaberu mjesto blizu mora, okruženo šumama. I svi stanovnici, kako je komu dopuštala njegova mogućnost, grade i dodjeljuju ono što je potrebno onima koji ondje služe Bogu u sadašnjosti i u budućnosti, te sagrade crkvu divnom vještinom graditelja iznutra i izvana. Njoj jedni daruju seoska imanja, drugi šumovite gorske predjele, treći rijeke za ribolov, četvrti torove razne stoke, peti svilene ukrase protkane draguljima i zlatom različitih radova, šesti zlatno i srebrno posuđe prikladno za mnogostruku crkvenu službu, sedmi sluge i sluškinje, a osmi sami sebe sa svim što posjeduju, uzevši redovničko odijelo, predaju u službu Božju. b

11 Pošto je dakle samostan sagrađen, mnogi od plemića, slušajući evanđeoski prijekor: Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, nije mene dostojan; i: Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik, odrekoše se starećega svijeta i svega što je njihovo, te se nisu bojali nositi svoj križ i slijediti Kristove stope, stavivši u drugi plan sve naslade taštoga svijeta, nego su radije požurili združiti se sa slugom posrednika Boga i ljudi Isusa Krista u nebeskoj slavi.

12 Nakon ne mnogo vremena bl. Furzej, ne želeći biti lijen sluga svoga Gospodina, jednoga dana pozva nasamo kralja s njegovim dvorjanima i, posluživši se njihovom prijateljskom ljubaznošću, uz brižljiv pristanak klera i puka postavi svoga brata Fojlana, izabranika Božjega, za opata toga samostana, povjeri mu brigu za duše redovnika koji ondje služe Bogu, a crkvu obogati mnogim relikvijama najdragocjenijih svetaca te je uresi raznim ozdravljenjima bolesnika i bolesti.c Pošto je to tako uredio, dopusti svome drugom bratu Ultanu, okušanom u najčestitijem životu redovnika i pobožnim običajima, da pođe u pustinju, što je od njega mnogo puta tražio. A i sam čovjek pun Boga, uvijek želeći izbjeći ljudske hvale, ishodivši kraljevo dopuštenje, premda nerado dano, požuri u šumu daleko odvojenu od ljudskoga društva, u kojoj bi mogao provoditi pustinjački život. Znao je naime: Oni koji ugađaju ljudima postidješe se, jer ih je Bog prezreo.

a Ne čini se da se ovo putovanje ispravno smješta nakon povratka iz Italije: jer, bilo da je sv. Furzej ponovno posjetio Englesku i škotske pokrajine nakon što je došao u Galiju, bilo da je to samo naumio pa je umro na putu, kako se pripovijeda u prvoj knjizi čudesa; ono što se ovdje pripovijeda, to se u prvom životopisu i u prvoj knjizi ovoga istog djela navodi prije dolaska u Galiju, kad je Furzej prvi put iz Irske došao kralju Sigebertu. Ali pisac, zavaran imenom Saksonije, čini se da je na ovome mjestu pomislio na neku germansku pokrajinu i drugoga kralja Sigeberta. No Desmay u pogl. 16 kaže da je Furzeja časno primio sv. Sigebert, kralj Austrazije, i sv. Gertruda iz Nivellesa. Što se tiče Sigeberta, to se može činiti ne nevjerojatnim, ako je posvjedočeno kakvim drevnim spomenikom. Ali ono što kaže da je Gertruda tada još bila u domu svoga oca bl. Pipina, majordoma kraljevstva Austrazije, s njim se ne slažemo. Kaže da je Furzej bio u Rimu godine 649., a to je bila četvrta godina nakon Pipinove smrti.
b Prenosi Desmay u pogl. 12 da je, kad je sagrađen samostan, nedostajalo zvono čijim bi se zvukom monasi sazivali na javne molitve, te se sam Furzej predao molitvama: i (čudo za reći!) dok su iznosili umrloga nekoga mladića, sina udovice Ane, pred svima koji su pratili sprovod stao je anđeo i pružio zvono Furzeju; na njegov je zvuk mrtvac odmah oživio te je ondje postao monah i pobožno proživio život. Mnoga slična čudesa sa zvonima javljaju se u životopisima svetaca Britanije i Irske, a neka su i prilično posvjedočena, kako se može vidjeti u životopisu sv. Kolumbe koji je napisao sv. Adamnan. Desmay piše da je ovome Furzejevu zvonu odozgo bila dana takva moć da bi se, ako bi se njime zvonilo dok grmi nebo ili nailazi druga oluja, dokle god se mogao čuti njegov zvuk, božanskom snagom odagnala svaka pogibelj od nesreće. I da je to u njegovo doba, oko godine 1432., još uvijek vrijedilo, sigurnim iskustvom svjedoči Ivan Mielot.
c Desmay piše da se Furzej vratio u Irsku i u gradu Clumetu sagradio novi samostan. Običavao je pak s tolikom pobožnošću slaviti dan Gospodnji da od devete ure subote nije obavljao nikakve smrtničke poslove, nego se posvećivao samo božanskima, pa ni započeti put nije nastavljao. Kad je dakle putovao prema nekom gradu čiji je biskup bio sv. Parmedin, strčalo se veliko mnoštvo naroda da ga dobrohotno dočeka. Crkvenjak, znajući kakav običaj Furzej drži, drsko se narugao njegovoj pobožnosti, ali ne nekažnjeno. Jer kad se Furzej približavao gradu, on je ranije nego obično (bila je subota) zvonjavom zvona dao znak za javnu molitvu koju nazivamo Devetim časom. Furzej, spoznavši odozgo čovjekovu zlobu, sjede pokraj izvora koji je sv. Parmedin izmolio za narod koji je trpio od oskudice zdrave vode: provevši ondje dan Gospodnji u molitvama, skrenuo je izvor drugamo na dvije milje udaljenosti, dok je Bog osvećivao nepravdu nanesenu Svecu. Toliko on. Nama ime sv. Parmedina još nije poznato.

Kad se vratio u Englesku, dodaje Desmay, ondje je počela harati strašna glad. Same je monahe iz Cnobhersburga obuzela briga da ne ostanu bez hrane. Furzej ih je opomenuo da se treba pouzdati u Boga, jer uistinu siromasima neće nedostajati ono što je potrebno: a što budu zabrinutiji, to će manje biti na brigu Bogu. Opomene je potvrdio čudom: počevši naime obrađivati polje sa sv. Laklanom, nerazdvojnim pratiocem svojih putovanja, odmah je bacio sjeme, odakle se nakon tri dana mogla požeti zrela pšenica. Zahvalivši Bogu, izvede ostale na polje, opremljene plugom, motikama i grabljama; i kad je zemlja bila obrađena, zapovjedi sijati pšenicu; ona je istoga dana niknula, izrasla u stabljike i potpuno dozrela. Tako Desmay.

Povratak u Galiju, djela ondje.

To je doznalo franački kralj Klodvig i njegov patricij Erhinald, te dade tražiti čovjeka Božjega po raznim sporednim putovima dok ga ne nađu, a kad je pronađen, zapovjedi da ga s počastima dovedu k njemu, te ga još časnije primi. Njemu je sveti muž kroz nekoliko dana razjasnio kolika je kraljevska uzvišenost i kolika nagrada u nebeskoj palači pripada kralju koji se dobro vlada prema podanicima; a kakvu pak paklenu kaznu strašni služitelji pripremaju onome koji zanemaruje Gospodnje zapovijedi, očitovao je. Jer što je viši stupanj, reče, to je teži pad. I suprotstavio mu je proročke riječi kojima se kaže: Knezovi su vaši ortaci lopova, svi ljube darove, trče za nagradama. U njihovim su rukama nepravde, desnica im je puna darova. Te riječi nije usmjerio toliko protiv kraljeva koliko protiv biskupa i opata i protiv svih koji guše Kristovu žetvu, čiji su radnici trebali biti, i iskorjenjuju njegov vinograd koji im je povjeren. Ovim i ovakvim riječima sveti je muž vrlo često opominjao kralja te je u njegovim očima stekao veoma veliku milost.

14 Spoznajući dakle patricij dostojanstvo i mudrost blaženoga muža, prostrt cijelim tijelom moli ga da se, uz dopuštenje spomenutoga kralja, udostoji doći u njegovu palaču u Péronneu, kako bi se njegov sin, kojega je imao u kolijevci, polaganjem njegove svete ruke preporodio vrelom svetoga krštenja. To je kralj rado dopustio pod tim uvjetom da mu se što prije vrati i, ako u njegovu kraljevstvu čuje ili vidi nešto što mu se sviđa, s pouzdanjem zatraži, jer će to bez sumnje dobiti, kako ne bi više htio odlaziti iz njegovih krajeva. Sveti muž i patricij dođoše dakle u spomenutu utvrdu, gdje su, čašćeni više nego obično, izvršili ono što su tražili za dječaka.

13 Dogodilo se pak da je po pripovijedanju nekih bl. Furzej doznao da su šestorica muževa okovana lancima zatvorena ondje u tamnici, kao osuđena na smrt: za njih je zamolio patricija da budu oslobođeni, ali nije mogao ishoditi. Zbog toga se okrenuo božanskom oružju i ponizno rekao: Gospodin podiže prignute, Gospodin oslobađa sužnje. Nedugo zatim, za vrijeme gozbe, dok su se veselili, jedni jedući i pijući, a drugi se baveći raznim razgovorima, dok je sveti muž molio, iznenada vide pred sobom kako neozlijeđeni stoje oni koji su bili držani u zatočeništvu, nebeskom snagom oslobođeni od okova, i velikim glasovima slave Otkupitelja ljudskoga roda koji ih je molitvama svoga sluge oslobodio. Vidjevši to, patricij je ostao zapanjen kao u zanosu uma i, doveden tolikim čudom do pokore, čestim je uzdasima smekšao tvrdoću svoga srca te vlastitim suzama oprao krivnju: i pavši k nogama blaženoga muža, zatražio je oproštenje, koje je i dobio zajedno s odrješenjem. Stoga su svi koji su, pritisnuti raznim bolima bolesti, hrlili k njemu, iz koje god pokrajine bili, primivši njegov blagoslov kao protuotrov, postajali zdravi.

16 U međuvremenu je izvanredni Kristov ispovjedalac zatražio da mu se prema kraljevoj naredbi dade prikladno mjesto za stanovanje, što se patriciju neizrecivo svidjelo, te mu je za traženje toga mjesta dodijelio tri razborita muža, kako bi mu ono, gdje god se po Božjoj darežljivosti pronađe, od njih bilo zauvijek prepušteno njemu i njegovima. Ide Svetac, idu i oni, obilazeći vrlo mnoga mjesta, dok ne dođu do brežuljka koji se zvao Lagny: ondje zaustave korak jer vide da je ublažen zdravim zrakom, obrastao travnatim šumarcima, ugodan zbog livada i vinograda, bogat plodnim zemljama, ukrašen ljekovitim drvećem, smješten iznad rijeke Marne bogate ribom i smješten daleko od navale puka. To se mjesto svidjelo iznad svih u očima svetoga muža: osjetio je naime da je Bog predvidio da će ondje po njemu učiniti mnoga čudesna znamenja. Njih je, kao što jasnije sjaji u spomenutom životopisu toga svetoga muža, učinila vrhovna moć Božja; ali ih je naša malodušnost, da ne budu na dosadu čitateljima, prešla šutnjom.

Smrt, pogrebna povorka prenesena u Péronne.

Pošto su dakle, kako je već rečeno, sagrađene crkve u Lagnyju i neizreciva čudesa kreposti proširena po raznim kraljevstvima zemalja, dođe blaženom mužu u želju srca da pođe u Saksoniju i posjeti svoju braću koju je ondje bio ostavio. Stigavši tako na posjed vojvode Hajmona, nazvan Mézerolles, koji mu je bio ponudio kad je ondje oslobodio njegova sina od okova smrti, pošto mu je anđeo navijestio, pođe putem svega tijela: ali prije toga raduje se što čuje glas domaćina koji mu govori: Valjaš, slugo dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svoga.

18 Ne zaboravivši pak svoje obećanje, ukazao se vojvodi, koji je bio mnogo dalje i sjedio za objedom, s dvojicom levita, te pošto su pred njega postavljene tri svijeće koje su sjale ognjenim sjajem, iščezao je s njegovih očiju. Tada vojvoda upita one koji su sjedili uokolo i stajali u blizini je li itko od njih vidio čudesno znamenje koje je on sam vidio. Kad su svi zanijekali da su ondje vidjeli išta neobično, vojvoda poče izlagati svoje viđenje i kako mu je sveti muž, prema svome obećanju, unaprijed označio da je prešao s ovoga svijeta. Žurno dakle ustane od objeda i sa svom svojom kućom, bodući konje ostrugama, pohita pokopati svetoga Božjega čovjeka. A kad je stigao u Mézerolles, pošto su se okupili svi žitelji kraja, kako monasi tako i klerici te mnoštvo djevica, s mirisima prikladnim za pokop blaženoga bisera, s poštovanjem uđe k njemu i proslavi veličanstven sprovod pjevajući hvalospjeve Bogu.

19 A slavni muž Erhinald, čuvši za smrt svetoga muža, skupivši veliku i naoružanu vojsku, što brže u prvoj noćnoj straži pohita prema svetom tijelu te pod kacigom ubrza put da ga otme. Stigavši pak pokraj Mézerollesa, zastade uz rijeku Authie i, budući da je doznao da vojvoda Hajmon već s oklopljenim vojnicima čuva i stražari nad svetim tijelom, posla k njemu glasnike s ovim riječima: Moli te patricij i opominje da ne odgađaš vratiti tijelo svetoga muža kojega mu je kralj povjerio da krsti njegova sina i koji mu je sagradio i posvetio samostan u Lagnyju pun nebeske kreposti te ga proslavio mnogovrsnim čudesnim znamenjima; kako bi onoga kojega nije mogao vratiti živoga barem mrtvoga mogao predstaviti kralju koji ga želi. Ako li pak budeš odgađao, možeš zasigurno znati da će se sutra borbom oružja iskušati komu od nas treba biti prisutan zagovornik.

20 Na to Hajmon reče: Meni ga je prvome Kralj nebesa doveo ovamo gdje leži: ovdje je uskrisio moga sina: a čini se mnogo većim uskrisiti mrtvaca nego krstiti dječaka. Odavde je izabrao, kako je očito, požuriti u nebeska kraljevstva i meni, koji sam bio daleko odsutan, navijestiti svoj odlazak, kako je bio obećao. Nedostojno je naime da se u nazočnosti onoga po čijim zaslugama vjerujemo da se bolesnici liječe ranjavaju zdravi; i da se u nazočnosti onoga po kojoj vjerujemo da se mrtvaci uskrisuju, obratno, ljudi ubijaju. Neka se dakle upregnu, ako se patriciju svidi, dva neukroćena bika i neka im se priključe kola s blaženim tijelom, pa kamo ih božanska providnost usmjeri, mi ćemo ih mirno slijediti. Čuvši to, glasnici se brzo vrate i prenesu vojvodin prijedlog patriciju. S njim se svi s obiju strana jednodušno slože i predlože patriciju da se to što prije učini.

21 Dogodilo se pak, dok su se kola pripremala, da se neka domaća žena, poznata svim žiteljima kraja, slijepa od dana svoga rođenja, umiješa među one koji su ih pripremali; čim je plaštem kojim je bilo pokriveno sveto tijelo dotaknula svoje oči, dobila je vid te je vesela i radosna kroz čete stražara pokazivala koliku je milost Bog učinio po zaslugama svoga blaženog ispovjedaoca. Stoga obje vojske, odbacivši oružje pred svetim tijelom, prionu na molitve i nebeskom Kralju u njegovu svecu Furzeju uznose dostojne zahvale.

22 U rano pak svitanje, dok je sav narod bio prostrt u molitvama, kako je bilo dogovoreno, upregnu se bikovi: oni, predvođeni jedino Božjom odredbom, krenu ravnim putem prema Péronneu: njih Erhinald i njegovi slijede kličući i radujući se.

23 U međuvremenu pak neki hromac, ležeći nasred puta, već promuklim glasom doziva prolaznike i one koji su pratili blaženo tijelo te ih moli da ga odnesu sve do kola. Njega milosrdni muževi, podupirući ga svojim rukama, odnesoše do vozila i, čekajući što će s njim biti, zaustave kola. Čim je on dotaknuo nosila, potpuno je zadobio zdravlje te je, odbacivši štake koje je imao, hvaleći moć Gospodina Boga u bl. Furzeju, otrčao naprijed sve do Péronnea i svima obznanio što mu je milostivi Gospodin učinio po zagovoru svoga ispovjedaoca.

24 Dogodilo se pak da je, dok se puk još odmarao s kolima na istom mjestu i slavio Boga zbog viđenoga čuda, Berharije, vojvoda Laona, neobuzdanom žestinom s mnogo oklopljenih vojnika doletio, zatražio sveto tijelo i zaprijetio patriciju smrću ako mu se ne prepusti. Reče naime: Po pravu meni pripada posjedovati tijelo onoga kojemu sam ja prvi s ove strane mora bio vođa na putu i pobrinuo se za nj o svom trošku: i sve što je bilo u mojoj moći prepustio sam njemu i njegovim sljedbenicima u vječni posjed zbog njegove neusporedive ljubavi. Zato me je, dok je bio živ, htio ponovno posjetiti, da si ti dopustio.

23 Spoznajući stoga razboritiji s obiju strana Berharijev bijes, prionu tome da ga umire te presude da se tako velika, tako sveta i tako neizvjesna stvar ispita Božjim sudom. Ne odbijajući to, Berharije povjeri stvar dvojici sedmogodišnjih dječaka, davši im slobodu da, preuzevši kola, pođu kamo im se svidi. Oni, uzajamno izabrani s obiju strana, pošto su bikovi ispregnuti, prihvate kola kao da im je dvadeset ili trideset godina te ih brzim trkom, potpomognuti božanskom snagom, odvedu na brdo Cygnopus; ondje oba

24 vojvoda i patricij, ganuti mnogim molitvama, polože sveto tijelo i s poštovanjem ga sahrane ub trijemu crkve koja još nije bila dovršena ni posvećena. Prepoznajući tako oba vojvoda odredbu Boga i njegova svetoga ispovjedaoca, ne žele se opirati, nego štoviše, sklopivši međusobno mir, ondje proliše mnoge suze, a zatim se, ipak pomalo žalosni, vratiše kućama. a inače: rojem.b Ondje je sada predvorje bazilike sv. Furzeja, kako u pogl. 20 prenosi Desmay. Neki svjedoče da se na tom mjestu osjeća neki sladak miris.

Ponovni prijenos tijela, čudesa.

Stoga Erhenald, kličući od radosti zbog tolikog blaga koje mu je Bog udijelio, svim se silama revno trudio proširiti crkvu, kao što je bio obećao svecu dok je još bio u tijelu, te ju je uz Božju pomoć dovršio unutar trideset dana. Zbog toga se njegova supruga Leutsinda uzrujala te puna ogorčenja napadne čestitoga muža, i bijesna pogleda u lice mu se obrati ovim riječima: „Pitam te”, reče, „čovječe bezumna uma, kakvo te to ludilo obuzelo koje te tjera da razbaštiniš sebe, svoje sinove i mene zbog ne znam kakva tuđinca i neznanca, te nas vuče u siromaštvo? To, kažem ti, nije znak dostojanstva, nego prije tromosti i lakomislenosti, kad zbog mrtvih bacaš žive u sramotu.” Njoj Erhenald reče: „Glupo je dulje raspravljati o beskorisnoj riječi. Razmisli dakle, najgora od svih, i prisjeti se, ti koja ne poznaješ nikakva dobra, koliko nas je Bog, otkako sam postao njegov prijatelj, uzvisio u svim svjetovnim blagostanjima, i najnovije, kolikim je čudesima spriječio vojvode koji su ga tražili, a nama grešnicima ga darovao. Doista je s pravom napisano: prevrtljiva je i promjenjiva uvijek žena. Pokaj se stoga, ludo, što si brbljala protiv Božjega sveca, i dok još možeš, da se ne rasrdi, što brže zatraži oproštenje.” Nato mu ona reče: „Znaj, gospodaru moj, da nimalo ne marimo za srdžbu onoga kojega smo, danas je trideseti dan, vidjeli mrtva pokopana i koji je već dijelom istrunuo.” Na to Erhenald reče: „Uzdajem se u moć Onoga komu je pobožno služio danju i noću, da njegovo tijelo još uvijek ostaje nepovrijeđeno. To ćeš već i sama moći provjeriti kad ga vidiš kako ga unose u crkvu.” Nakon tih riječi dođoše blaženi biskupi Eligije i Autbert, koji su u tu svrhu bili pozvani, s nebrojivim mnoštvom naroda, te posvetiše crkvu uz mnogovrsnu svečanost, kako je običaj. Dok su pak poniznim molitvama željeli izvaditi tijelo svetoga muža iz groba i prenijeti ga u crkvu, Leutsinda sa svom svojom obitelji, zavedena pogrešnom sumnjom, pohita te zapovjedi da se s tijela skine pokrov kako bi ga vidjela; nadajući se da će ga vidjeti, iznenada izgubi vid očiju.

27 Prestrašena, odmah zakuka žalosnim glasom, baci se pred noge svakome od svetih biskupa, zazove ih poimence i preklinje da joj umilostive sveca moleći ga. Priznaje naime da je previše i preko svake mjere bila nerazumna te da se od svega srca kaje. Što još reći? Dok su sveti biskupi molili, a sav narod plakao i naricao trudeći se oko tako ugledne gospođe, Leutsinda zadobi vid; hvaleći i slaveći Boga, zauvijek je sebe i sve svoje predala blaženomu Furzeju, kojega je zavrijedila vidjeti nepovrijeđena, kao da je istoga časa preminuo s ovoga svijeta. Sveti pak biskupi s poštovanjem uzeše časno tijelo na svoje ruke uz pjevanje hvalospjeva, te ga pohraniše u crkvi pokraj oltara Prvaka apostola s mnogim miomirisima i mirisnim pomastima.

28 Erhenald pak i spomenuta njegova supruga postaviše redovničke a kanonike da služe Bogu i njegovim svecima, a osobito onima čija se prisutnost ondje nalazila, prema odredbama blaženih Otaca, te ih obdariše svojim najprostranijim posjedima. U prvoj naime crkvi koja je ondje bila blaženi je Furzej pokopao svoje svete drugove Patrikija, Beoana i Meldana, čije je duše vidio u viđenju u kojem je podnio čudesna pogrđivanja zloduhâ, kao i druge moći dragocjenih Božjih slugu koje je sa sobom donio, osim onih koje je, donesene iz jeruzalemskih krajeva, pod najsigurnijom zaštitom pohranio u samostanu u Lagnyju; po njihovim je zaslugama Nebeski Kralj sve do današnjega dana proslavio to mjesto mnogim znakovima čudesa.

29 Nakon četiri godine spomenuti patricij sa svojom suprugom predade svoje riznice, kao i one koje je božanska moć nagomilala u spomenutoj crkvi, blaženomu Eligiju, biskupu Noyona, te ga zajedno sa svim klerom zamoli da od toga izradi doličnu škrinju za sv. Furzeja. Nju je časni muž izradio divnim i neshvatljivim umijećem, a za ustoličenje sveca pozvao je blaženoga muža Autberta. Pristupivši da podignu časno tijelo iz sarkofaga, nađoše ga tako nepovrijeđena kakvo je bilo onoga dana kad su ga položili. Plačući od radosti, otkriše ga kleru i puku takva kakvo je bilo, a potom ga, s dostojnim poštovanjem balzamirana mnogim mirisnim pomastima, 9. veljače, na koji je dan ušao u nebesku palaču, zatvoriše u škrinju; zatim ga postaviše iza glavnog oltara blaženoga Petra, Prvaka apostola, u istoj crkvi, pokraj kojega je dotad ležao, prema istoku sunca. Ondje od tada sve do danas tko god s vjerom dođe, što god u pravoj vjeri zaište, prima bez ikakva oklijevanja.

30 Sljedeće pak godine teška oskudica vina pogodila je sve Franke, tako da ga se jedva moglo naći i za posvećenje euharistije. Dogodilo se pak da je neka najplemenitija gospođa iz istoga grada s velikim dijelom svoje obitelji oboljela od najteže bolesti te je, već gotovo očajavajući u pogledu ozdravljenja, očekivala svoj posljednji dan koji joj je bio blizu. Jedne joj je pak noći u viđenju bilo objavljeno neka pošalje u crkvu u kojoj tijelom počiva sveti Furzej i zatraži da se njoj i njezinima dade od vina kojim se svakodnevno posvećuje neizreciva Kristova euharistija. Ona odmah pozove na stranu jednoga svoga slugu, sposobnijega od ostalih, te mu redom ispriča što je doznala u viđenju. On žurno pohita u crkvu i zatraži od klerika crkvenjaka vino kojim bi se imala izliječiti. Ali on mu ga, budući da mu je bilo dragocjeno i rijetko, posve uskrati. Što je sluga mogao učiniti? Niti se usuđuje niti smije upotrijebiti silu. Otrča na izvor koji se i danas ondje nalazi, zagrabi punu posudu, donese svojoj gospodarici i izjavi da je to voda. Ona, puna vjere, čim je okusila, osjeti vino od kojega nikada bolje nije pila, te u potpunosti zadobi zdravlje. Evo koja je još dva čuda Bog učinio po zaslugama svoga sluge Furzeja, koji je i vodu pretvorio u vino i sve bolesnike koji su ga okusili vratio zdravlju. Ustajući stoga časna gospođa sa svom svojom plemenitom obitelji vraćenom u zdravlje, pođe u crkvu sa svijećama i drugim darovima od zlata i srebra; ondje sebe sa svime što je bilo u njezinu posjedu neopozivo predade Gospodinu Bogu i sv. Furzeju, te ostatak svoga života živeći dostojno i hvalevrijedno ondje dovrši, uz pristanak trojedinoga Boga u jedinstvu, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen. a Desmay u 21. poglavlju opširno dokazuje da su u bazilici sv. Furzeja od početka bili kanonici, a ne monasi, te da tome ne proturječi što je stari pisci nazivaju samostanom; to je naime u ono doba bilo uobičajeno, bilo zato što su klerici živjeli zajednički i provodili tako svet život da su bili slični monasima, bilo zato što je puk, naviknut viđati mnoge monaške crkve, sve bez razlike, pa i tuđe, nazivao samostanima. Kaže pak da je Erhenald u Péronneu sagradio dvije crkve: jednu za kanonike na Labuđem brdu, koja je sada crkva sv. Furzeja, a drugu za monahe na mjestu koje se zove Brdo sv. Kvintina, i da je njoj prvi predstojnik bio sv. Ultan, brat sv. Furzeja, o kojem ćemo pisati 1. svibnja.

Dotjeravši, predragi brate, život i čudesa izvrsnoga ispovjedaoca Furzeja prema četirima zapisima,

Iz ČASNOGA BEDE. koliko smo mogli, želimo napomenuti da se viđenja većega od ostalihb nismo doticali osim u pogreškama imena i riječi, jer smo spoznali da ga je časni Beda, koji ga vrlo lijepo spominje u djelu Anglorum gesta, obradio onako kako jest, neukrašenim perom. Premda se čini da je napisano neuglađenim stilom, ipak onomu tko oštroumnije istražuje njegovu korist pokazuje se najčestitijim za spasenje svih katolika i vrijednim da se zadrži u čvrstu sjećanju. Ono pak što je spomenuti razboriti povjesničar o tome napisao, zato smo dolje zabilježili jer se radujemo što njegovo svjedočanstvo o samome viđenju možemo suprotstaviti kao štit vjere protiv opakih klevetnika. O tome se ipak nalaze i vrlo brojni primjeri svetih muževa (kako svjedoči blaženi Grgur, časni papa, u svome djelu Dialogus), koji su dovoljni da ušutkaju jezike klevetnika gdje god se vjerno iznesu.

A odavde je očito da je postojao drugi, opširniji životopis; naime viđenja koja se pripovijedaju u prvome životopisu ovaj pisac nije ispustio, nego ih je prenio istim riječima.b Čini se da treba čitati propter (zbog).

DRUGI ŽIVOTOPIS IZ BEDE, knj. 5, Hist., pogl. 19.

Sv. Furzej dolazi u Englesku.
Mnoge obraća.
Ohrabruje se nebeskim viđenjem.
Mt 25, 13.
Gradi samostan.
Njegova domovina,
odgoj,
samostan,
zanos,
Ps 83, 8.
drugi, i što je u njemu viđeno,

Dok je pak Sigebert još držao kraljevska obilježja, dođe iz Irske sveti muž imenom Furzej, slavan po riječi i djelima, ali i odlikovan izvanrednim krepostima, želeći radi Gospodina voditi hodočasnički život gdje god bi za to našao prikladno mjesto. Kad je stigao u pokrajinu Istočnih Angla, spomenuti ga kralj časno primi, te obavljajući svoje uobičajeno djelo evangelizacije, mnoge je i primjerom kreposti i poticajem propovijedi ili obratio Kristu kao nevjernike, ili pak vjernike još više učvrstio u vjeri i ljubavi Kristovoj.

2 Ondje ga zahvati neka tjelesna bolest te zavrijedi uživati anđeosko viđenje, u kojem je bio opomenut da revno ustraje u započetoj službi riječi te da se neumorno posveti uobičajenim bdjenjima i molitvama, jer mu je odlazak s ovoga svijeta siguran, ali je budući čas toga odlaska nesiguran, kako govori Gospodin: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa.” Okrijepljen tim viđenjem, pobrinuo se da mjesto za samostan, koje je primio od spomenutoga kralja Sigeberta, što brže izgradi i uredi redovničkim stegama. Samostan je pak bio ugodan zbog blizine šuma i mora, sagrađen u jednoj utvrdi koja se jezikom Angla zove Cnobhersburg, to jest Grad Knoberov. Njega su zatim kralj te pokrajine Ana i svi plemići ukrasili veličanstvenijim građevinama i darovima.

3 Bio je pak taj muž iz najplemenitijega roda Škota, ali daleko plemenitiji duhom nego tijelom. Od samoga doba svoga dječaštva posvećivao je nemalu brigu svetim čitanjima, a ujedno i monaškim stegama, te se, što najviše dolikuje svecima, brižljivo trudio činiti sve što je naučio da treba činiti. Što još reći? S vremenom je i sam sebi sagradio samostan u kojem se mogao slobodnije posvetiti nebeskim naukama. Ondje ga zahvati bolest te (kao što knjižica napisana o njegovu životu dovoljno poučava) bi uznesen iz tijela, i od večeri sve do pijetlova pijeva, izvan tijela, zavrijedi gledati likove anđeoskih četa i slušati blažene hvalospjeve. Običavao je pak pripovijedati da ih je među ostalim jasno čuo kako odjekuju: „Ići će sveti iz kreposti u krepost”, i opet: „Vidjet će se Bog bogova na Sionu.”

4 Vraćen u tijelo, a trećega dana ponovno izveden iz njega, vidio je ne samo veće radosti blaženika nego i silne borbe zlih duhova, koji su mu čestim opaki optužbama nastojali zapriječiti nebeski put, ali, budući da su ga anđeli štitili, nisu ništa postizali. O svemu tome, ako tko želi potpunije znati, to jest s kolikom su lukavošću prijevare zlodusi iznosili njegova djela, suvišne riječi, pa i same misli kao da su zapisane u knjizi, i što je radosno ili žalosno doznao od anđela te svetaca i pravednih muževa koji su mu se ukazali među anđelima, neka pročita onu spomenutu knjižicu o njegovu životu, i iz nje će (kako mislim) steći mnogo duhovnoga napretka; među tim je stvarima ipak jedna koju smo i mi smatrali korisnim za mnoge uvrstiti u ovu povijest.

5 Kad je dakle bio uzdignut u visinu, anđeli koji su ga vodili zapovjediše mu da pogleda na svijet. A on, spustivši pogled prema dolje, vidje ispod sebe u dubini kao neku mračnu dolinu. Vidje i četiri ognja u zraku, ne na velikoj udaljenosti jedan od drugoga; i upitavši anđele kakvi su to ognjevi, ču da su to ognjevi koji će zapaliti i spaliti svijet: prvi je oganj laži, kad nimalo ne ispunjavamo ono što smo na krštenju obećali, da ćemo se odreći Sotone i svih djela njegovih; drugi je oganj pohlepe, kad bogatstva svijeta stavljamo ispred ljubavi prema nebeskim dobrima; treći je oganj nesloge, kad se ne bojimo uvrijediti duše bližnjih čak i u suvišnim stvarima; četvrti je oganj bezbožnosti, kad smatramo ništavnim pljačkati slabije i činiti im prijevaru. Ognjevi su se pak malo-pomalo širili dok nisu doprli jedan do drugoga te se sjedinili u neizmjeran plamen.

6 Kad su se primakli, on u strahu reče anđelu: „Gospodine, evo mi se oganj približava.” A on reče: „Ono što nisi zapalio, neće te opeći. Jer premda se ova lomača čini strašnom i velikom, ipak svakoga iskušava prema zaslugama djela, jer će u ovome ognju gorjeti svačija pohlepa. Kao što naime netko gori u tijelu po nedopuštenoj nasladi, tako će oslobođen tijela gorjeti po zasluženoj kazni.” Tada vidje jednoga od trojice anđela, koji su mu u oba viđenja bili vodiči, kako ide naprijed i razdjeljuje plamen ognja, dok su ga dvojica, leteći oko njega s jedne i s druge strane, štitila od pogibelji ognjeva. Vidje također i zloduhe kako lete kroz oganj i potpiruju požare ratova protiv pravednika. Slijede optužbe zlih duhova protiv njega, obrane dobrih duhova, obilnije viđenje nebeskih četa, ali i muževa iz njegova škotskoga naroda, za koje je već po raširenu glasu bio doznao da su nekoć ne bez časti obnašali svećeničku službu, od kojih je čuo nemalo toga što je bilo vrlo spasonosno i za njega samoga i za sve koji bi htjeli slušati.

7 Kad su oni završili govor i zajedno se s anđeoskim duhovima vratili na nebesa, s blaženim Furzejem ostadoše trojica anđela, o kojima smo govorili, da ga vrate u tijelo. Kad su se približili spomenutom silnom ognju, anđeo je doduše, kao i prije, razdijelio plamen ognja; ali čim je Božji čovjek stigao do otvorenih vrata među plamenovima, nečisti duhovi zgrabiše jednoga od onih koje su pržili u ognju, baciše ga na njega te mu, dotaknuvši ga, opekoše rame i čeljust; i on prepozna čovjeka te se prisjeti da je od njega na umoru bio primio odjeću. Sveti ga anđeo odmah zgrabi i baci natrag u oganj. A opaki neprijatelj govoraše: „Nemojte odbacivati onoga koga ste prije prihvatili. Jer kao što ste prihvatili dobra toga grešnika, tako trebate biti i dionici njegovih kazna.” Anđeo se usprotivi i reče: „Nije to primio zbog lakomosti, nego radi spasenja njegove duše.” I oganj presta; a anđeo se okrenu k njemu i reče: „Ono što si zapalio, to je u tebi gorjelo. Da naime nisi primio imetak ovoga čovjeka koji je umro u svojim grijesima, ni njegova kazna ne bi gorjela u tebi.” I govoreći još mnogo toga, spasonosnom ga je besjedom poučio što treba činiti za spasenje onih koji se kaju. Vraćen potom u tijelo, za svega je svoga života na ramenu i čeljusti nosio svima vidljiv znak opekline koju je pretrpio u duši, te je na čudesan način tijelo javno pokazivalo ono što je duša u tajnosti pretrpjela.

8 Uvijek se pak brinuo, kao što je i prije običavao, svima djelima i primjerima pokazivati krepost te je propovijedati riječima; a tijek svojih viđenja htio je izlagati samo onima koji su ga pitali iz želje za skrušenošću. Još je živ jedan stariji brat našega samostana koji običava pripovijedati da mu je rekao neki vrlo istinoljubiv i pobožan čovjek kako je vidio samoga Furzeja u pokrajini Istočnih Angla i iz njegovih usta čuo ta viđenja, dodajući da je bilo najljuće zimsko doba okovano ledom, dok se taj muž, sjedeći a u tankoj haljini dok je govorio, zbog siline spomenutoga straha ili miline znojio kao usred ljetneb žege.

9 Kad je dakle, da se vratimo na prijašnje, mnogo godina u Škotskoj svima naviještao riječ Božju i nije lako podnosio metež gomila koje su navaljivale, ostavivši sve što se činilo da ima, napustio je i sam rodni otok te s nekolicinom braće preko Brita stigao u pokrajinu Angla; ondje je, propovijedajući riječ Božju, kao što rekosmo, sagradio plemenit samostan.

10 Pošto je to uredno obavio, želeći se udaljiti od svih poslova ovoga svijeta, pa i samoga samostana, prepustio je samostan i brigu za duše svome bratu Fulanu te prezbiterima Gobanu i Dikulu, a sam je odlučio slobodan od svih svjetskih stvari dovršiti život u pustinjačkom načinu življenja. Imao je i drugoga brata, imenom Ultana, koji je nakon dugotrajne kušnje u samostanu prešao u pustinjački život. Uputivši se dakle sam k njemu, živio je s njim čitavu godinu u uzdržljivosti i molitvama te u svakodnevnom radu svojih ruku.

11 Zatim, vidjevši pokrajinu uznemirenu provalom pogana i predviđajući da opasnost prijeti i samostanima, uredno sve rasporedivši, otplovio je u Galiju; ondje su ga franački kraljc Klodvig i patricij Erhenald časno primili te je sagradio samostan u mjestu zvanom Lagny. Nedugo zatim, shrvan bolešću, završio je svoj posljednji dan; njegovo je tijelo isti patricij Erhenald uzeo i čuvao u jednom trijemu crkve koju je gradio na svome imanju imenom Péronne, sve dok sama crkva nije bila posvećena. Kad je to nakon dvadeset i šest dana učinjeno i kad je samo tijelo bilo izneseno iz trijema da se položi pokraj oltara, nađeno je tako nepovrijeđeno kao da je istoga časa izašlo iz ovoga svijeta. Ali i nakon četiri godine, kad je istočno od oltara sagrađena ljepša kapelica za smještaj njegova tijela, nađeno je još uvijek bez mrlje raspadljivosti i ondje s dostojnom čašću preneseno, gdje je poznato da su njegove zasluge Božjim djelovanjem često zablistale mnogim čudesima.

12 Ovo smo ukratko dotaknuli i o neraspadljivosti njegova tijela, kako bi čitateljima bilo poznatije kolika je bila uzvišenost toga muža; sve će to potpunije, kao i o drugim njegovim suborcima, pronaći tko god bude čitao njegovu knjižicu.

a Desmay u 10. poglavlju navodi Bedu ne posve vjerno, kao da on piše da je Furzej, odjeven samo u donju haljinu, razmišljajući o viđenim mukama, običavao usred zime hodati po ledu i snijegu obliven pritom znojem.
b χαύμε, žega, sunčana jara.
c To je Klodvig II., sin Dagobertov.

III. Prijenos sv. Furzeja.

a Godine od utjelovljenja Gospodnjega tisuću dvjesto pedeset i šeste, 17. rujna, u nedjelju nakon osmine Rođenja blažene Djevice Marije, u nazočnostib gospodina Ljudevita, slavnoga kralja Franaka, i časnih otacac Vermanda od Noyona,d Vilima od Beauvaisa ie Rudolfa od Thérouannea, milošću Božjom biskupâ, te u nazočnosti mnogih redovnika, opata i drugih, kao i okupljena mnoštva Kristovih vjernika, preneseno je dragocjeno tijelo slavnoga Kristova ispovjedaoca, blaženoga Furzeja iz Péronnea, rukama samih biskupa, dok je ondje stajao i gledao spomenuti kralj, te je položeno u novu škrinju i smješteno u crkvi u Péronneu. Na spomen toga mi, Ljudevit, milošću Božjom spomenuti kralj Franaka, zajedno s pečatima prije imenovanih biskupa, dadosmo na ovu ispravu staviti i privjesiti naš pečat.

a Ovu nam je ispravu priopćio velečasni otac Hugo Ward, negdašnji gvardijan samostana sv. Antuna Padovanskoga u Leuvenu, primljenu, kako je govorio, iz spomenika crkve sv. Furzeja u Péronneu.
b To je sv. Ljudevit, kojemu je to bila trideseta godina kraljevanja.
c Kod Klaudija Roberta je Varmund, ili radije Warmund, de Boisseria. Péronne je podložan biskupiji Noyon.
d Kl. Robert naziva ga Vilim de Gressor i navodi ga kao 61. predstojnika te stolice, kao i Loisel. e Kl. Robert ovoga naziva Radulf de Cala i svjedoči da je bio nazočan ovome prijenosu sv. Furzeja.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

16. siječnja Kalendar godine