Tocon, biskup Augsburga, preminuo je s ovoga svijeta 16. siječnja. Rader kaže da se odavno štuje među svecima. O njemu ovako piše Cratepolije u djelu De Sanctis Germaniæ i u djelu Catalogus Episcoporum Germaniæ, pogl. 8: „Sv. Tocon, župnik iz Waltenhofena, postavljen je za biskupa augsburške Crkve od franačkoga kralja Pipina, potaknuta molbama i preporukama sv. Magna, godine Gospodnje 753. Upravljao je 12 godina. Pokopan je kod sv. Afre, gdje je crkva biskupa sv. Ulrika.” Isto donose Demochares u 2. knjizi De sacrificio Missæ i Bruschije u djelu De Episcopis Germaniæ, pogl. 8, koji dodaju da je umro 16. siječnja godine 765. Oni ga ubrajaju kao desetoga predstojnika te Crkve. Tako i u popisu augsburških biskupa tiskanom godine 1614.: „X. Tocon. Također se štuje među svecima; najviše po preporuci sv. Magna naslijedio je Vihterpa. Umro je godine 676., 16. siječnja.” Bernard Hertfelder u djelu Chronicon basilicæ SS. Udalrici et Afræ ovako piše pod godinom 663.: „Prezbiter Tocon, po savjetu opata sv. Magna, izabran je za augsburškoga biskupa”, a pod godinom 676.: „Biskup Tocon umire na veliku glasu svetosti.”
2 Isti Hertfelder u 2. dijelu djela Basilica SS. Udalrici et Afræ, uz prikaz sakristijskoga oltara, kaže: „Na pročelju svetišta nalazi se oltar znamenit po dvanaest svetih tjelesâ, osmorice mučenika i četvorice biskupa ispovjedaoca, koja su raznim zgodama više puta bila izgubljena i ponovno pronađena, zatim na različite načine prenošena, te su naposljetku godine 1618., na uvećanje njihove časti, uz velik dolazak naroda položena na ovo mjesto”, i niže: „Dvije strane oltara zauzimaju svojim svetim relikvijama četvorica augsburških biskupa ispovjedaoca, slavnih po svetosti. Prvi je sv. Vihterp, prethodnik sv. Tocona. Drugi je Tocon, biskup iz župnika u Waltenhofenu.” Prilaže se sažetak života preuzet gotovo u cijelosti iz knjige slika koja nosi naslov Sancti Augustani, a pripada godini Kristovoj 1601., te je Ferrari u djelu Catalogus generalis u bilješkama uz 13. siječnja pripisuje M. Velseru. U njoj se ovako čita:
3 Pripovijeda se da se, dok je još bio prezbiter i iz pobožnosti pohodio grob sv. Gala, služio voštanom svijećom koja, goreći neprestano noću, niti je izgarala od plamena niti se gasila puhanjem vjetrova, a čim bi granulo sunce, odmah bi sama od sebe gubila svjetlo. Zadivljen prividom čuda, a ujedno osvojen izvanrednom čestitošću toga čovjeka, sv. Magno ga je primio u blisko prijateljstvo i uzeo za vodiča na putovanju koje je po božanskom poticaju u duhu pripremao prema alpskim klancima. Kad je zatim umro Vihterp, pobrinuo se da bude izabran za biskupa. Tocon je pak zauzvrat štovao Magna iznimnom odanošću, bio je uz njega na samrti, nazivao ga Ocem i Učiteljem te se tužio da njegovim odlaskom ostaje siroče. Nadživio je Magna pet godina i nekoliko mjeseci, a umro je 16. siječnja oko godine 676. Ferrari u djelu Catalogus generalis navodi njegov nebeski rođendan 13. siječnja: „U Augsburgu blaženoga biskupa Tocona”, i navodi popise augsburških biskupa; ali koje? Svakako se u gore navedenima kaže da je umro 16. siječnja. Dodaje da je bio XVII. biskup i da je živio za kralja Pipina, te se poziva na Democharesa, kod kojega se, kao i kod drugih, ubraja kao deseti biskup.
4 U koje je pak vrijeme živio treba istražiti iz životopisa sv. Magna, koji ćemo osvijetliti 6. rujna; iz njega na ovome mjestu izdvajamo ono što se odnosi na sv. Tocona. Henrik Canisije u 1. svesku djela Antiq. Lection. objavio je s pergamena samostana sv. Magna kod podnožja mosta u Regensburgu onaj životopis sv. Magna koji je uvršten u treće izdanje Surijevih djela. Isti postoji u rukopisu u samostanu sv. Maksimina blizu Triera i u samostanu sv. Ulrika i Afre u Augsburgu. Tiskan je također među starim piscima alemanske povijesti iz knjižnice Melhiora Goldasta, podijeljen u dvije knjige s malim izmjenama, a ponešto je i izostavljeno.
3 Kod Canisija je kao pisac na početku naveden Teodor, monah sv. Gala i prvi opat u Kemptenu, učenik sv. Magna. Među alemanskim piscima naziva se sv. Teodor Pustinjak. To je jedna te ista osoba. Vodio je pustinjački život više nego monaški u ćeliji podignutoj u Kemptenu, gdje je dugo nakon njegove smrti kraljica Hildegarda, supruga Karla Velikoga dok još nije bio car, utemeljila slavan samostan. Teodor niže pod brojem 11 svjedoči da je po nalogu biskupa Tocona napisao životopis sv. Magna, ili radije sažetak njegova života na cedulji, odnosno nadgrobnom natpisu, kako ima Canisijev primjerak. Kakav god bio, kad bi ga barem tko mogao iznijeti na svjetlo!
6 U Goldastovu izdanju naslovu obiju knjiga dodaje se da ga je ispravio i razdijelio Ermenrik, monah iz Ellwangena, te da je dodatak toga Ermenrika ono što je pridodano u posljednjim poglavljima nakon smrti sv. Magna. O Ermenriku ovako piše naš Possevin: „Ermenrik, njemački monah i VII. opat u Ellwangenu iz kongregacije u Luxeuilu, napisao je nakon godine Gospodnje 800. djelo Dialogus de vita et miraculis S. Hariolphi Abbatis primi Elwangensis, o kojem ćemo govoriti 13. kolovoza.” Isti je Ermenrik opisao i život opata sv. Sole, koji ćemo donijeti 3. prosinca, u kojem spominje Rabana dok je još upravljao samostanom u Fuldi, a koji je potom postao nadbiskup Mainza godine Kristove 847., kako ćemo reći 4. veljače. U ovome životopisu sv. Magna nalaze se neke pogreške koje se protive ispravnoj kronologiji. Kaže se da je sv. Magno bio učenik sv. Kolumbana u samostanu u Luxeuilu, da je samostan u Füssenu sagradio u vrijeme franačkoga kralja Pipina, a ipak da je živio samo sedamdeset i tri godine, premda je sv. Kolumban otišao iz Luxeuila oko godine Kristove 610., a Pipin je proglašen kraljem godine Kristove 732. Zbog toga jedni drže da su Magno, Vihterp i Tocon živjeli u sedmom, a drugi u osmom stoljeću. Taj Pipin nije bio kralj, nego majordom kraljeva Austrazije, kojima je tada bila podložna Švapska, Klotara, Dagoberta i sv. Sigeberta, a umro je godine Kristove 646., 21. veljače, na koji ćemo dan donijeti njegov životopis. Tako se dakle iz ovoga životopisa može ovako izložiti slijed vremena.
7 Kraljevstvo Austrazije zadobio je Klotar nakon smrti Teodorika, pošto su pogubljeni njegovi sinovi i baka Brunhilda godine Kristove 613. Na početku njegove vladavine sv. Kolumban, provevši jednu godinu u samostanu u Bobbiju, kako svjedoči Jona u njegovu životopisu, umire 22. studenoga oko godine 615. Oko deset godina nakon njegove smrti umire sv. Gal 16. listopada, oko godine 625. Provevši tri godine kod njegova groba, sv. Magno zajedno sa sv. Toconom stiže u Kempten, zatim u Waltenhofen i naposljetku u Füssen, možda godine 629. Gradi se samostan, blaženi Vihterp odlazi blaženomu Pipinu i ishoduje povlastice za samostan. Blaženi Pipin umire godine Kristove 646. Kad je pak od prvoga dolaska sv. Magna i sv. Tocona u Füssen prošlo dvadeset i pet godina, umire biskup sv. Vihterp, a na njegovo mjesto dolazi sv. Tocon oko godine 634. No kako se onda kaže da ga je kralj Pipin doveo do biskupske časti, kad je blaženi Pipin Landenski umro osam godina ranije? Možda je ovdje nepromišljeno ponovljeno Pipinovo ime te mu je pripisano ono što je učinio ili njegov sin Grimoald ili sam kralj sv. Sigebert. Godine 635., 6. rujna, umire sv. Magno, koje je godine pod nedjeljnim slovom D šesti rujna pao u nedjelju, na koji je dan zapisano da je umro. Nakon njegova odlaska sv. Tocon je živio pet godina i tri mjeseca, pa je stoga na današnji dan umro oko godine 661.
8 Životopis sv. Magna nedavno je proširen objavio Martin, opat iz Füssena, iz kojega je svoje pripovijedanje o sv. Magnu i sv. Toconu preuzeo naš Rader na kraju 4. sveska djela Bavaria sancta, a sažetak životopisa obojice objavio je Karlo Stengel u djelu Monasteriologia, kad govori o samostanu sv. Magna u Füssenu.
Izvadci iz Djela sv. Magna.
Zajedništvo sv. Tocona i sv. Magna. Put u Kempten.
Agnoald i Teodor a baciše se zajedno na molitvu, moleći Gospodnje milosrđe da upravi njihov put prema svojoj volji u istočne krajeve, kako ne bi otišli kao da prijevarno napuštaju tijelo blaženoga oca, sjećajući se proročanstva blaženoga Kolumbana, koji je rekao da će blaženi Magnoald doći u istočnu pustinju, k izvorimab Julijskih Alpa, gdje jec blaženi Narcis, biskup grada Toulousea, zapovjedio đavlu da ubije zmaja kad je sv. Afru obratio na vjeru. Sljedeće pak noći u viđenju je bilo pokazano blaženomu Magnoaldu neka s pouzdanjem pođe, znajući da mu je Gospodnja pomoć uvijek prisutna. Kad je stoga svanulo jutro, ponovno su se gorljivije pomolili da im Gospodin pokaže put i pogodno putovanje kako želi da onamo pođu.
2 Kad je dakle došlo podne, stiže neki prezbiter iz togad kraja, imenom Tocon, koji je već bio čuo za glas blaženoga Gala te je stoga radi molitve dolazio na njegov grob, noseći gorućue voštanu svijeću u svojoj ruci. Tu je svijeću onamo donio na čudesan način, naime tako da je svijeća, dok je putovao noću, gorjela i vjetar je nikako nije mogao ugasiti, a kad bi došao dan, svjetlo bi se samo od sebe odmah povuklo s te svijeće. Kad su blaženi Magnoald i Teodor vidjeli kako dolazi, zadivljeni što se svijeća gorenjem nimalo ne smanjuje, iziđoše mu u susret i upitaše odakle dolazi. A on im redom izloži odakle je i kako mu je bilo objavljeno da posjeti grob sv. Gala, štoviše, da one koje ondje zatekne kako žele otputovati u istočne krajeve ravnim putem vodi sve dok ne stignu na željeno mjesto. Čuvši to, oni se baciše na molitvu zahvaljujući Gospodinu koji im se udostojao pokazati takva vodiča da ne bi zalutali na tijesnu putu. I tada napokon primiše prezbitera, izljubiše ga i uvedoše u crkvu na grob blaženoga Gala; nakon molitve odvedoše ga u svoje svratište, dajući mu prema svojim mogućnostima što je potrebno i izabirući ga za suputnika.
3 Tako je spomenuti prezbiter prenoćio s njima, a kad je svanulo jutro, pomolivši se pred grobom blaženoga Gala, blagoslovivši Boga i oprostivši se od braće koja su ondje bila, zajedno su krenuli na put uz Bodensko jezero sve do mjesta koje se zovef Bregenz, te su ondje ostali dva dana. Dok su tada ondje boravili, neki slijepac, susrevši blaženoga Magnoalda, zadobi od njega vid, te je slijepac pošao za njima zahvaljujući Gospodinu na zadobivenom vidu; a s njima ide kao vodič puta spomenuti prezbiter imenom Tocon.
4 Stigoše tako nakon nekoliko dana u mjesto koje se zoveg Kempten, gdje nađoše vrlo slavan, ali posve pust grad. Tada blaženi Magnoald upita prezbitera kako se zove to mjesto i rijeka koja je ondje tekla. On odgovori: „Ovo mjesto stanovnici ove zemlje vrlo često posjećuju i zove se Kempten, ali se ne usuđuju ovdje ostati ni jednu jedinu noć zbog različitih vrsta zmija koje se ovdje nalaze. Rijeka se pak zoveh Iller, što joj ne pristaje, jer mnoge ljude uznemiruje zbog svoga vrlo brza toka i više ih okreće u žalost nego u veselje. Mi pak moramo brže prijeći da zmije ne osjete da smo ovdje; jer ako osjete, silovito će navaliti na nas da nas prožderu. Mnoge su naime ljude koji su ovamo došli radi lova proždrle, ne dopuštajući im da ovdje prenoće ni jednu noć.”
5 Dok su Magnoald i Teodor molili, iziđe iz grada van i velika zmija koja se zove udav i navali na blažene muževe dok su ležali u molitvi. Prezbiter Tocon, koji ih je vodio, ugledavši je, povika jakim glasom govoreći: „Jao meni što sam vas ovamo doveo!” I davši se u bijeg, zajedno s onim koji je bio slijep, pohitaše prema stablu da se spase. Stoga se blaženi Magnoald i Teodor pouzdaše u Božje milosrđe; dok je Teodor molio, Magnoald ustade, načini pred sobom znak svetoga križa, zgrabi k štap koji je bio primio od blaženoga Gala i križ koji je nosio sa sobom, pođe u susret zmiji i reče: „Zapovijedam ti u ime Gospodina mojega Isusa Krista da ovdje ostaneš ležati, i neka te sam đavao, koji se u tebi skriva, ubije, zaklet živim i pravim Bogom.” I kad je to rekao, udari je štapom po glavi, te ona odmah pukne po sredini i ugine; a sve ostale zmije koje su boravile u gradu i oko samoga grada dadoše se u bijeg i nigdje se više nisu pojavile. I tako je mjesto bilo očišćeno, te su ondje ostali jedan tjedan zahvaljujući Gospodinu koji ih se udostojao uslišati.
6 Tocon pak, kad vidje da su obojica neozlijeđeni, siđe sa stabla na koje je bio pobjegao, zajedno s onim koji je bio slijep, te se baciše pred njihove noge. I reče Tocon: „Doista je Gospodin na ovome mjestu, koji je blaženomu Magnu udijelio toliku milost da svojim štapom učini tako nečuveno čudo. Sada ću vas dakle s pouzdanjem voditi kroz pusta i tijesna mjesta sve do mjesta koje ste izabrali za boravak, jer vidim da vam je od Boga dana tolika moć da se po vašim zaslugama ova različita mjesta čiste i da ona koja su sada nenastanjiva uz Božju pomoć postaju nastanjiva.” Odgovarajući blaženi Magno reče: „Ovaj ćemo tjedan ostati ovdje i sagraditi malenu bogomolju, kako bi narod ove zemlje spoznao kakvo im se milosrđe Gospodin udostojao iskazati na ovome mjestu.” Ostadoše ondje taj tjedan. Tocon pak otrča po susjednim sebi poznatim mjestima k ljudima koji su ondje boravili i razglasi ovo čudo. Dođoše na ono mjesto, donesoše dovoljno hrane i silno se divljahu tolikoj Božjoj moći. I mnogi se po propovijedanju blaženoga Magna obratiše na vjeru, a krstio ih je prezbiter Tocon; zahvaljujući Gospodinu, ostadoše ondje obrađujući onu zemlju i gradeći ćeliju zajedno s blaženim Magnom i Teodorom, provevši tri dana tako da su noću bdjeli u molitvi, a danju radili.
7 Kad su pak treće noći u zoru dana ustali da slave jutarnje hvale, iznenada zlodusi, leteći zrakom, urlajući uz veliku buku i riku ispuštahu glasove i, kao da navaljuju na prezbitera Tocona, vikahu: „Ti neprijatelju našega gospodara i naš, zašto si doveo ovoga čovjeka s njegovim drugom na ovo mjesto da s ovoga mjesta iščupa i nas i naše udove po kojima smo zadobivali mnoge duše? Njihov nas je pak učitelj uvijek sa svojim čarolijama, kao i ovaj zazivanjem imena Gospodnjega, običavao pobjeđivati. Ovaj nas pak ne samo u nama samima nego i u našim udovima strašnim imenom Adonai drži pobijeđene i protjerane.” Čuvši to spomenuti prezbiter Tocon, prestrašen, ipak se zaštiti znakom svetoga križa, žurno pođe k Božjemu čovjeku i ispriča mu što je vidio i čuo. Od toga su pak dana na zapovijed sv. Magna tako potpuno otišli i dali se u bijeg da se poslije ondje više nisu pojavljivali. I tako se dogodilo da je od toga dana svim ljudima bilo dopušteno mirno stanovati na tome mjestu.
a Tri godine nakon smrti sv. Gala, pošto su bezbožni vojvode oskvrnuli i razbili njegov grob, ali ga je obnovio konstancski biskup Bozon.
b I drugi su pisci različite alpske grebene nazivali Julijskim Alpama, premda se u pravom smislu tako nazivaju one koje su drugima zatim Mletačke i Panonske, preko kojih je iz Panonije u Veneciju vodio prijelaz, a za koje se predaje da ih je stoga Julije Cezar utvrdio posadama, odakle su i dobile ime. O njima Tabulæ itinerarii kažu: „Akvileja, Izvor Soče, Frigid, Na Julijskoj Alpi, Logatec, Vrhnika, Emona.” Ali ovdje treba razumjeti Retijske Alpe, čiji je onaj dio koji zatvara dolinu natapanu rijekom Lechom, gdje se nalazi samostan u Füssenu, istočno od Švicarske (gdje je samostan sv. Gala).
c Sv. Narcis se slavi 18. ožujka i 29. listopada, ne kao biskup grada Toulousea ili Toleda, nego Girone u Taragonskoj Španjolskoj. O njemu i zmaju koji se ovdje spominje govorit ćemo u povijesti obraćenja sv. Afre 5. kolovoza.
d Pagus ovdje, kao i često drugdje, znači pokrajinu ili predio.
e U djelu Imagines Sanctorum Augustanorum i u Raderovu djelu Bavaria sancta slika se sa svijećom ili bakljom, o čemu se isti Rader ovako poigrao stihovima:
„Tocon nosi baklju koju nikakvi vjetrovi ne umaraju,
niti plamen može umrijeti preplavljen valovima.
Čudi se Nerej, zapanjen je Eol. Zapovijeda stoga
baklja, Tocone, vjetrovima, tvoja baklja, Tocone, moru.” f U skladu s djelom Itinerarium Antonini, u kojem se put ovako opisuje: „Od Arbona do Bregenza XX, do Vemanije XXIV, do Kemptena XVI, drugdje XV.” Arbor felix je gradić Helvećana uz Bodensko jezero, pučki Arbon, nedaleko od grada sv. Gala. Bregenz pak, ili Brigantium, pučki Bregenz, gdje se istoimena rijeka ulijeva u jezero, granica je između Helvećana i Vindeličana. O jezeru govore Strabon u 7. knjizi, Solin u 24. poglavlju, Plinije u 9. knjizi, 17. poglavlju, Ptolemej u 2. knjizi, 12. poglavlju i vrlo mnogi drugi.g Kod Antonina Campodunum, kod Strabona Καμπόδουνος, kod Ptolemeja Καμβόδουνος, na karti Cambodunum, u djelu Notitia Imperii Cambidunum, kod Nijemaca Kambten ili Kampten, a kod pisaca kasnijega vijeka Campidona i Campidonum; ime je dobio po rijeci Kamb uz koju leži. O veličanstvenom samostanu benediktinskoga reda koji je ondje sagrađen govore Bruschije u djelu De monasteriis Germaniæ, Crusije u 1. dijelu djela Annales Suevorum, 12. knjizi, 2. poglavlju, i u djelu Paralipomena, 19. poglavlju, Karlo Stengel u djelu Monasteriologia i drugi.h Iller, kod drugih Ilarus, rijeka je u Švapskoj koja izvire u Alpama, a kod Kemptena se s njom spaja Kamb. O njezinu vrlo brzom toku šute Canisijevo i Goldastovo izdanje. i Goldast ima: zmija. Rukopis sv. Maksimina ima: velika zmija kojoj je ime po glasanju bilo udav. Odmah zatim u Canisijevu se izdanju naziva zmijom. Sv. Jeronim u djelu Vita S. Hilarionis kaže da se zmajevi čudesne veličine nazivaju udavima (boae) jer običavaju gutati goveda (boves). Izidor u 12. knjizi djela Origines, odnosno Etymologiæ, 4. poglavlju, tvrdi da im je ime dano po pustošenju goveda. O udavima, odnosno zmajevima Vindelicije i Recije pogledaj M. Velsera pod brojem 90 uz povijest obraćenja sv. Afre. O udavima općenito govore i Matija Bucklener u 6. knjizi djela Thesaurus historicus pod godinom Kristovom 49., Rosweyde uz djelo Vita S. Hilarionis, Gesner u 3. knjizi djela De natura animalium, Klaudije Salmazije u komentaru na Solina i drugi. k Nju je sv. Kolumban na samrti zapovjedio poslati sv. Galu, a iz Bobbija ju je donio sv. Magno. U Goldastovu se izdanju naziva camboca. O njoj Valafrid piše u djelu Vita S. Galli: „Koji su i njegov štap, što ga u narodu zovu cambota, poslali po ruci đakona.”
Župnička služba sv. Tocona u Waltenhofenu.
Iz Kemptena je krenuo blaženi Magno uzevši sa sobom kao suputnika i vodiča puta prezbitera Tocona, a s Teodorom je ostavio slijepca koji je bio zadobio vid. Započevši tako put i prešavši rijeku, išao je ravnom stazom kako ga je vodič vodio, te tako stigoše u mjesto koje se zovea Epfach i nađoše ondje biskupa svete augsburške Crkve, imenomb Vihterpa. Tocon stoga, zbog poznanstva koje je imao s biskupom, pođe ispred blaženoga Magna, dođe k spomenutom biskupu i ispriča mu sve o svetome mužu što je vidio i čuo. Spomenuti pak biskup upita odakle je podrijetlom. A prezbiter odgovori: „Gospodine, kako sam čuo od Teodora, koji je sada ostavljen u Kemptenu, potječe iz pokrajine Irske.” Čim je biskup čuo za njegov dobar glas, primi ga blagonaklono, poče s njim razgovarati i s čašću ga njegovati, te je ostao kod njega nekoliko dana.
Pristade pak na njegove riječi i dade mu okrepu u hrani, davši mu za suputnika prezbitera Tocona i vodiče puta koji će ga dovesti do mjesta koje mu je Bog odredio.c Kad su pak stigli na mjesto koje se zovec Rosshaupten, ležao je ondje na jednome uskom mjestu velik zmaj koji nije dopuštao nijednom čovjeku ni konju da prođe tim putem, i zato je to mjesto nazvano Konjska glava jer su svi lovci ondje ostavljali svoje konje i pješice išli kamo su god mogli u lov. Kad je dakle blaženi Magno već bio blizu toga mjesta, reče prezbiteru Toconu: „Brate, podignimo ovdje sebi šator da prenoćimo ovu noć i molimo Boga da protjera ovaj đavolji ud s ovoga mjesta te da nam se udostoji dopustiti prolaz da možemo žurno nastaviti.” Učiniše tako kako je bio zapovjedio i ostadoše ondje. Čitave te noći blaženi Magno nije prestajao moliti i zazivati Gospodnje milosrđe da se udostoji oboriti zmaja. Oko ponoći ustade blaženi Magno i reče Toconu: „Pošalji sa mnom čovjeka koji će me odvesti do mjesta gdje leži zmaj.” Odgovori Tocon: „Bojim se da će te, ako te onamo odvedem, proždrijeti.” Na to sveti muž reče: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?” Pođe i ubi ga. Kad su pak vidjeli ubijena zmaja, siđoše k stijeni s koje se činilo da je taj zmaj navalio na svetoga muža; prezbiter Tocon reče: „Zahvaljujemo ti, Gospodine, što si nam se udostojao pokazati takva i tako velika muža, da se po njegovim zaslugama ova mjesta očiste i postanud nastanjiva, koja su prije bila beskorisna.” d
10 Nakon molitve prođoše ono usko mjesto i dođoše putem uz rijeku Lech doe krasna mjesta koje nije imalo imena, ali je bilo lijepa ravnica. Imao je pak đakon blaženi Magno o vratu obješen križ u kojem su se nalazile relikvije blažene Bogorodice Marije, drva svetoga Križa te svetih mučenika Mauricija i njegovih drugova, kao i blaženih ispovjedalaca Kolumbana i Gala. Nađe daklef iznad spomenute rijeke vrlo dolično i lijepo mjesto, na kojem je od obale spomenute rijeke na udaljenosti od oko 30 lakata našao vrlo krasno voćno stablo; objesi križić na to stablo, pozva prezbitera Tocona te se baciše pred križićem na molitvu. Tada časni muž blaženi Magno izgovori ovakvu molitvu: „Gospodine Isuse Kriste, koji si se radi spasenja ljudskoga roda udostojao roditi od Djevice i umrijeti, ne prezri moju molbu, nego nam dopusti da na ovome mjestu sagradimo bogomolju u čast tvoje Majke, i pripravi ovdje prebivalište prikladno za službu tebi.” Pošto je molitva završila, počeše graditi temelj i sagradiše crkvu. Kad je bila sagrađena, pozvaše biskupa Vihterpa da dođe i posveti je Gospodinu i sv. Mariji. Dođe dakle spomenuti biskup na to mjesto, silno se diveći kako su onamo mogli doći osim po milosti Božjoj, te posveti crkvu u čast Bogorodice Marije i sv. Florijana, Kristova mučenika, i tako počeše na tome mjestu vršiti božanske službe na slavu Kristovu. Stoga, kako je glas o čudesima što ih se Gospodin po zaslugama svoga blaženoga ispovjedaoca udostojao iskazivati onima koji su ih pobožno tražili nadaleko i naširoko milovao uši okolnih naroda, počeše sa svih strana radosnom pobožnošću hrliti da izmole zagovor tolikoga oca, te isto mjesto na spomen njegova dostojanstva nazivati Ćelijom sv. Magna i uvećavati ga mnogostrukim darovima imetka i posjedâ.
11 Kad su se tom darežljivošću vjernika stekla dobra, blaženi se muž povuče zbog mnoštva naroda i pođe u susjedna mjesta koja se zovu Füssen, kako bi ondje uz Gospodnji pristanak sebi sagradio skromno prebivalište za stanovanje, ostavivši spomenutoga prezbitera Tocona u crkvi sv. Marije da se brine za narod koji će onamo dolaziti, te je samo mjesto nazvao Sinagoga, to jest skupština naroda. Pođe sv. Magno, i čim je čuo tužaljke zloduhâ koji su se jadali da ih on sa svih strana tjera u bijeg, žurno se vrati u crkvu sv. Marije koju je bio sagradio i ispriča prezbiteru Toconu sve što je čuo na tome mjestu. Kad su pak htjeli pjevati večernje psalme, začuše se strašni glasovi zloduhâ po vrhovima planina, poput jauka onih koji u užasu odlaze. Čuvši to, Božji se sluge baciše na molitvu prinoseći Gospodinu hvale i zahvale što ih se udostojao osloboditi od straha pred zlim duhovima. Sljedećega pak dana blaženi Magno se s prezbiterom Toconom vratio na spomenuto mjesto te su ondje uz pomoć svojih počeli graditi sasvim malenu bogomolju, a Tocon je pozvao biskupa Vihterpa, koji je posvetio taj oratorij u čast Gospodina našega Isusa Krista pod imenom svetoga Spasitelja.
a Rader ga naziva Heptaticus, selo u Bavarskoj smješteno između Landsberga i Schongaua, gradićâ uz rijeku Lech. O njemu više uz životopis sv. Vihterpa 18. travnja i blažene djevice Herluke.
b Kod drugih se naziva Vihterp; u Goldastovu izdanju Vipert, a kod Democharesa Vikterb i Vikterp.
c Kod Radera grčkom složenicom Hippocephalum, kod Nijemaca Rosshaupten. To je selo uz Lech u Švapskoj.
d Rukopis sv. Maksimina ima: nastambe.
e Stengel smatra da je na ovome mjestu sagrađen samostan u Füssenu, ali kako bi to moglo biti kad se niže kaže da je, ostavivši ovdje sv. Tocona, pošao u susjedna mjesta koja se zovu Füssen? To nedostaje u Goldastovu primjerku, kojim se možda služio. Bolje Rader smatra da se ovo mjesto nalazi nedaleko od rijeke Lecha u Bavarskoj, da se u početku zvalo Ćelija sv. Magna, a zatim Waltenhofen, te da je i danas župa kojoj je na čelu dekan svećenikâ. Ondje je, dok nije bio uzdignut za augsburškoga biskupa, sv. Tocon vršio pastirsku službu, i zato ga, kako je rečeno u uvodu, Bruschije, Cratepolije, Rader i drugi nazivaju augsburškim biskupom iz župnika u Waltenhofenu.
f Rukopis sv. Maksimina ima: pokraj. O ovome mjestu i samostanu koji je ondje sagradio sv. Magno opširnije se govori uz njegov životopis i životopis sv. Vihterpa. Smješteno je na tromeđi triju pokrajina: Tirola, Bavarske i Švapske, kojoj se pribraja.
g Sv. Florijan se slavi 4. svibnja.
Biskupska služba sv. Tocona, te njegova smrt i smrt sv. Magna.
Kad je pak prošlo dvadeset i pet godina i Gospodin se udostojao uzvisiti i proširiti to mjesto po zaslugama tolikoga muža, pošto je biskup Vihterp preminuo 18. travnja, Tocon je po izboru blaženoga Magna doveden do biskupske časti a od slavnoga kralja Pipina već u njegovim posljednjim danima. No kad se navršilo dvadeset ib šest godina, blaženi se otac počeo razbolijevati i slabjeti od groznice; posla stoga po svoga druga Teodora, koji je u to vrijeme boravio u kemptenskoj ćeliji, i pozva ga da požuri, posjeti ga i svojim posjetom okrijepi najvjernijega prijatelja. Čuvši to, Teodor s najvećom uzrujanošću zbog slabosti tolikoga muža i žalosna srca brzo krenu u one krajeve, uzevši sa sobom koliko je mogao ono za što je znao da koristi bolesniku u nemoći.
13 Došavši pak u spomenutu ćeliju, zateče blaženoga muža shrvana najtežom bolešću. I brzo posla k biskupu Toconu javljajući mu neka požuri i dođe posjetiti tolikoga zaštitnika prije nego što ode s ovoga svijeta. Kad je dakle spomenuti biskup to čuo, brzo krenu u one krajeve i stiže u samostan blaženoga muža. Kako je veliki zaštitnik trpio u najtežoj bolesti, biskup Tocon, ugledavši ga, poče plakati i govoriti: „Jao, jao, ljubljeni oče! Jao, izvrsni učitelju! Zar me u ovim pogibeljima ostavljaš kao siroče?” Na to blaženi muž Magno reče: „Nemoj plakati, časni biskupe, zato što me vidiš kako se mučim u tolikim olujama svjetskih nemira, jer vjerujem u Božje milosrđe da će se moja duša radovati u slobodi besmrtnosti; ipak te molim da svojim svetim molitvama ne prestaneš pomagati meni grešniku i mojoj duši.”
14 Među tim riječima blaženi Magno, mučeći se krozc trinaest dana, navršivši 26 godina svoga boravka u tome samostanu, a 73 godine svoga života, na sveti dan Gospodnji, 6. rujna, preporučivši se Gospodinu i časnome biskupu u dobroj starosti, oko devetoga sata samoga dana Gospodnjega predao je svetu dušu Bogu, oslobođen tamnice ovoga života. Dok su pak biskup i Teodor plakali pred njegovom posteljom, začu se glas: „Dođi, Magno, dođi i primi vijenac koji ti Gospodin ima pripravljen.” Čuvši dakle taj glas, reče Tocon Teodoru: „Prestanimo plakati, brate, jer nam se radije dolikuje radovati zbog njegove duše uzete u besmrtnost, nakon ovoga znaka koji smo čuli, nego tugovati. Nego pođimo u crkvu i potrudimo se prinijeti Gospodinu spasonosne žrtve za tako predraga prijatelja.”
15 Završivši tako obred bratskoga spomena, obojica pronađoše izvrstan kameni sarkofag koji je u davna vremena izradio neki vojvoda imenom Abuzak, koji je sagradio i samu utvrdu te je po svome imenu jednako nazvao Abuzak. Ali u taj sarkofag nitko nije bio položen niti pokopan. Očistivši stoga taj sarkofag, uzeše sveto tijelo i položiše ga na mjestu gdje je sam otac sebi bio sagradio bogomolju te ga prekriše zemljom, stavivši mu kod glave napisan njegov životopis pun čudesa, pod Teodorovim imenom, ovako: „Ja dakle, Teodor, monah iz samostana sv. Gala, po nalogu biskupa Tocona, a kako sam od Teodegizela, monaha sv. Kolumbana, doznao o življenju tolikoga muža zajedno s blaženim Kolumbanom, i svojim očima sam vidio i ušima čuo, ili nakon što me ostavio u kemptenskoj ćeliji, kako sam poslije od spomenutoga časnoga biskupa Tocona naučio vrlo mnogo, premda ne sve, o njegovim čudesima, pobrinuo sam se napisati na svojoj cedulji i položio mu kod glave pohranjeno u grobu” itd.
16 e Časni je pak muž biskup Tocon nakon smrti blaženoga zaštitnika Magna, koliko je mogao, uvijek sa svojim čuvarima čuvao taj samostan, ravnajući, upravljajući i raspolažući prema mogućnostima mjesta onim što je po pravu trebalo pripadati tome samostanu, čuvajući sveto tijelo s klericima, božanskim službama i svjetiljkama sve do svoje smrti. Ostajući nakon odlaska blaženoga Magna u biskupskoj službi pet godina i tri mjeseca, 16. siječnja završio je zemaljski život, predavši prije smrti svoju baštinu grobu blaženoga Magna uz čvrstu potvrdu i jamstvo premaf alemanskom zakonu, te ga je njegov kler uz svjedočanstvo pokopao u Augsburgu na toj istoj baštini.
a Gore smo napomenuli da se ovdje čini da je pogreška.
b Tako imaju Goldast i rukopis sv. Maksimina, i to bolje; Canisijevo izdanje ima dvadeset i pet.
c Rukopis sv. Maksimina ima: šesnaest.
d Ovo je ovako kraće u Goldastovu izdanju: „kako sam čuo od Teodegizela, monaha sv. Kolumbana, i poslije sam svojim očima vidio i ušima čuo, ili nakon što me ostavio u kemptenskoj ćeliji, pobrinuo sam se napisati vrlo mnogo, premda ne sve, na svojoj cedulji”; u Canisijevu se izdanju kaže „u nadgrobnom natpisu”, a u rukopisu sv. Maksimina „na cedulji”. O riječi pitatium ili pyctacium vidi Rosweydeov Onomasticon uz Vitæ Patrum. Znači komadić tkanine, a po sličnosti popis ili zapis na pergameni ili papiru.
e Ovdje započinje Ermenrikov dodatak, od kojega se čini da je i ono prethodno umetnuto.
f Lex Alamannorum objavljen je u 2. svesku djela Rerum Alamannicarum iz Goldastove knjižnice, te od Lindenbroga u djelu Codex antiquarum legum.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.