Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 16. siječnja

O sv. Furseju, ispovjedaocu u Péronneu u Galiji

DE S. FURSEO CONFESSORE PERONÆ IN GALLIA

Sadržaj (26)
  1. § I. Fursejev rođendan za nebo, trostruki prijenos.
  2. § II. Životopis sv. Furseja.
  3. POGLAVLJE IV. Druga nebeska viđenja.
  4. POGLAVLJE V. Pokazane prijeteće nevolje svijetu i njihovi uzroci.
  5. POGLAVLJE VI. Opomene dane mu s neba.
  6. Čudesa sv. Furseja.
  7. Čudesa u Ponthieuu i kod Atrebata.
  8. POGLAVLJE II. Čudesa učinjena u Péronnei.
  9. Čudesa pri smrti i prvom prijenosu.
  10. Druga čudesa pri prvom i drugom prijenosu.
  11. Drugi životopis
  12. Od nepoznatoga autora iz starih rukopisa.
  13. POGLAVLJE I. Kraljevski rod sv. Furseja.
  14. Roditelji od djeda osuđeni na smrt: prognani.
  15. Rođenje sv. Furzeja, sveta mladost.
  16. Mrtvaci koje je uskrisio, druga čuda.
  17. Razna viđenja u zanosu.
  18. Knjiga II. Čudesa sv. Furzeja. Prolog.
  19. POGLAVLJE I. Čudesa sv. Furzeja u Ponthieuu.
  20. Čudesa u kraju Atrebata, put u Rim.
  21. Njegova djela u Engleskoj.
  22. Povratak u Galiju, djela ondje.
  23. Smrt, pogrebna povorka prenesena u Péronne.
  24. Ponovni prijenos tijela, čudesa.
  25. DRUGI ŽIVOTOPIS IZ BEDE, knj. 5, Hist., pogl. 19.
  26. III. Prijenos sv. Furzeja.

§ I. Fursejev rođendan za nebo, trostruki prijenos.

U Péronneu, vrlo utvrđenom gradu Viromanduaca na rijeci Sommi, slavi se 16. siječnja rođendan za nebo sv. Furseja, ispovjedaoca. O njemu Usuard piše: U samostanu Péronne sv. Furseja, ispovjedaoca. Slažu se Martyrologium Romanum, Bellini i rukopisi. A opširnijim ga pohvalama na ovaj dan slave mnogi drugi pisci martirologija: Raban, Notker, Maurolico, Galesini, Canisius, Felicius, Ghinius, Wion, Ménard, Dorganius, Saussay. No ondje gdje Raban i Notker imaju: U kraju pak Mandskom u samostanu Péronne itd., čitaj: U kraju Viromandujskom.

2 Vincent iz Beauvaisa, knj. 23, pogl. 83, sv. Antonin, 2. dio djela Chronicon, nasl. 13, pogl. 6, § 23, i Tritemije, knj. 3 djela De viris illustribus ordinis S. Benedicti, pogl. 86, pišu da je preminuo 4. ožujka; na taj dan njegov rođendan za nebo bilježi Martyrologium Anglicanum, Ferrari u djelu Catalogus generalis Sanctorum te, iako su ga također naveli 16. siječnja, Dorganius i Wion. Međutim, Kalendarium Sanctorum ordinis S. Benedicti stavlja na taj dan njegov prijenos, kao i rukopis Florarium, u kojemu stoji ovo: Prvi prijenos sv. Furseja, opata i ispovjedaoca, godine spasenja 661. O godini smrti govorit ćemo poslije, ali pisac djela Florarium barem sam sebi proturječi jer prije piše da je umro 16. siječnja godine 660., a ovdje da se prvi prijenos dogodio 4. ožujka sljedeće godine, premda se dogodio nedugo nakon smrti. U djelu Catalogus Sanctorum Iberniae navodi se 16. siječnja, i ponovno s mnogim drugima 16. lipnja. Jakov Desmay u pogl. 19 piše da je preminuo 9. veljače, ali da se slavi 16. siječnja jer je toga dana upisan u popis svetaca.

3 25. veljače slavi se prijenos u raznim martirologijima: engleskom, Wionovu, Dorganiusovu, Ménardovu, galikanskom Saussaiusovu te u općem katalogu Ferrarijevu; Maurolico i Galesini također kažu: U Galiji sv. Furseja, monaha, ali Galesini u bilješci upozorava da je to njegov prijenos. Čini se da je to prvi prijenos, koji se dogodio 23, ili 27, ili 30 dana nakon što je njegovo tijelo bilo dovezeno u Péronne, pošto je crkva već bila posvećena. Griješi Wion koji piše da je preminuo u Lagnyju: ali čini se da je Lagny smatrao samim Péronneom ili mjestom bliskim Péronneu; ovako naime piše: U kojoj (Galiji) je sagradio samostan Lagny, i u njemu slavan po čudesima u miru počinuo, a u Bilješkama: Najprije je bio opat u samostanu Cnobheresburg u pokrajini Istočnih Angla u vrijeme kralja Anne oko godine Gospodnje 630., zatim pustinjak; naposljetku opat u Lagnyju kod Péronnea, grada Pikardije u zemlji Viromanduaca, gdje se posmrtni ostaci njegova svetog tijela čuvaju s dostojnom čašću. Harpsfield piše da je preminuo u Péronneu.

4 Da je Fursej najprije bio pokopan u Lagnyju, spominju također rukopisni martirologiji samostana sv. Lovre u Liègeu i Kuće profesa Družbe Isusove u Antwerpenu, te Florarium ovim riječima: Pokopan najprije u samostanu Lagny, zatim prenesen u Péronne, gdje počiva slavan po mnogim čudesima. Saussay također piše da je četvrte godine nakon smrti bio unesen u samostan u Péronneu.

Umro je sv. Fursej u utvrdi Mézerolles na rijeci Authie ispod grada Doullensa: to je mjesto zatim naraslo u dva sela, od kojih se jedno zove Mézerolles, gotovo starim imenom, a ne Massiers, kako ponegdje piše Desmay; drugo pak Forhem, ili Frohem, ili Forshem, što na našem teutonskom jeziku, kojim su se ondje nekoć služili, znači Fursejev dom. Ondje je hram sv. Furseja slavan po čudesima, kaže naš Malbrancq u djelu De rebus Morinicis, knj. 3, pogl. 32, kamo i u ovo doba hodočaste stranci kako bi odagnali iscrpljujuću pošast od tjelešaca dojenčadi: zbog čega ih uranjaju u ondješnji bistri izvor i suše uz zapaljeni trud, za koji tvar daje crkva, na to obvezana zbog darovnice koja joj je učinjena.

5 Odavde je dakle nekoliko dana nakon smrti tijelo preneseno u Péronne, a trideset dana poslije uneseno u već posvećenu crkvu; četvrte pak godine nakon toga u posebnu grobnicu načinjenu za njega. Čini se da se taj kasniji prijenos slavi svečanim spomenom 28. rujna; na koji dan Maurolico, Wion i Felicius pišu: U Lagnyju u Galiji sv. Furseja, biskupa, koji se proslavio u Irskoj. Spominje ga toga dana i Martyrologium Germanicum, kölnski kartuzijanci u djelu Additiones ad Usuardum, Ferrari, Saussay i rukopis Florarium. Wion dodaje u Bilješkama: Naslućujem da je sadašnja svetkovina blagdan njegova našašća, koje se dogodilo četvrte godine nakon njegove smrti. To potvrđuje pisac djela Florarium u kazalu, gdje ima ovo: Furseja, opata i ispovjedaoca, 16. siječnja. Njegov prvi prijenos 4. ožujka. Njegov drugi prijenos 28. rujna. Petar de Natalibus, knj. 8, pogl. 126, gdje ga naziva Forsejem, prenosi da je preminuo 28. rujna u Lagnyju; a u knj. 11, pogl. 130, § 35, gdje ga naziva Fuskom, u samostanu Péronne 16. siječnja. Desmay u pogl. 22 piše da se 17. rujna dogodio ovaj drugi prijenos, odnosno podizanje, i da se svake godine slavi. No to je treći prijenos, obavljen godine 1256., o kojemu će biti riječi niže.

§ II. Životopis sv. Furseja.

Postojala je u Bedino doba knjižica napisana o životu sv. Furseja, iz čijega se čitanja, kako on tvrdi, može steći mnogo duhovnoga napretka. Čini se da je to ista knjižica koja nam je u rukama, koju je izdao Surije; a mi smo je sravnili s rukopisima iz Corbieja, irskim, dvama rukopisima crkve sv. Audomara, bertinijanskim, sv. Marije od Ripatorija, sv. Maksimina, gospodina Preudhommea, kanonika iz Cambraia, i drugima: iz kojih smo dodali knjigu Čudesa, koju je Surije izostavio. Ipak nagađamo da sam ovaj životopis nije cjelovit, jer o njegovim drugovima donosi vrlo malo; o njima se pak, kako piše Beda, u njemu opširnije raspravlja. Drugi nam je životopis poslao slavni muž André Duchesne, ali su prvi dijelovi bili uzeti od riječi do riječi iz životopisa sv. Foilana, koji ćemo donijeti 31. listopada; a kasniji dijelovi iz knjige čudesa sv. Furseja, i to ponegdje skraćeni. Postoji u djelu Legenda Sanctorum Angliae Ivana Capgravea i u djelu Florilegium Insulae Sanctorum Tome Messinghama drugi životopis skraćen iz ovoga.

7 Drugi opširniji životopis prepisali smo iz drevnoga kodeksa samostana sv. Marije od Bonnefontainea, i sravnili smo ga s rukopisom Nikole Belfortiusa, u kojemu je ipak mjestimice bio skraćen. Središnje dijelove koji su bili od riječi do riječi prepisani iz prvoga, izostavili smo. Pisac u Proslovu i Pogovoru priznaje da se služio najstarijim listovima koji su bili sabrani s raznih mjesta. Jakov Desmay, kanonik iz Péronnea, izdao je na francuskom jeziku u Parizu životopis sv. Furseja godine 1607., koji se s ovim našim u većini stvari slaže, osobito u onome što se pripovijeda o njegovu rođenju, što je doista vrijedno divljenja; a to se isto navodi i u životopisu sv. Foilana. Ovomu ćemo dodati ono što o njemu piše časni Beda u knj. 3 djela Historia ecclesiastica gentis Anglorum, pogl. 19.

8 Opširno o sv. Furseju raspravlja Vincent iz Beauvaisa, knj. 23, pogl. 80 i tri sljedeća; sv. Antonin, 2. dio, nasl. 13, pogl. 6, § 23; Aimoin, knj. 1, pogl. 18; André Duchesne, sv. I djela Scriptores Francici; Sigebert pod god. 648; David Camerarius, knj. 3 djela De Scotorum pietate; Aubert Miraeus u djelima Fasti i Chronicon Belgicum; Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii; Nikola Harpsfield u djelu Historia Anglicana, 7. stoljeće, pogl. 17; Haræus; Lippeloo; naš Jeronim Piatti, knj. 2 djela De bono status religiosi, pogl. 26; gore navedeni Petar de Natalibus; Baronije, sv. 8, pod god. 644., br. 2; Westminsterski ljetopisac pod god. 647; Ranulf iz Chestera, knj. 3, pogl. 13.

9 Harpsfield kaže da je sv. Fursej umro oko godine 636; Miraeus u djelu Chronicon oko 655; rukopis Florarium 660. Došao je u pokrajinu Istočnih Angla dok je ondje kraljevao Sigebert, koji je godine 636. naslijedio brata Eorpenwalda. Otišao je odande u Galiju dok je pod kraljem Klodvigom II., sinom Dagobertovim, majordom u kraljevstvu Neustriji bio Erkinoald: a on je tu službu (za koju ipak neki drže da ju je obnašao pod Dagobertom) zadobio godine 646., 3. godine Klodvigove, nakon smrti Aegana ili Ege, kako svjedoči Fredegar. Prenosi se da se naposljetku u Rimu Fursej susreo sa sv. papom Martinom, koji je izabran godine 649. Njegovo su tijelo četiri godine nakon smrti prenijeli sveti biskupi Eligije iz Noyona i Aubert iz Cambraia, koji su obojica umrli oko godine 660., kao i Erkinoald, što ćemo o ovome pokazati XIII., a o onome 1. prosinca. Kad se sve to odvaže, može se zaključiti da je Fursej preminuo godine 653. ili 654.

§ III. Dva himna o sv. Furseju, iz Arnolda Wiona, knj. 3 djela Lignum vitae.

Pohvale blagoga ispovjedaoca Furseja neka glas razglasi: koji je, po uzoru na Preteču, u majčinoj utrobi govoreći, razotkrivao zločine okrutnoga djeda. Onaj okrutnik smatra da je viđenje lažno: trostruka se lomača pripravlja: majka se kapanjem suza oslobađa od ognja požara.

Bježi ona od bezbožnoga oca, suputnica prognanoga muža. Odande dolazi k Brendanu: sjaj njegovim očima noću daje tajanstveni znak budućeg poglavara.

Kao mladić postaje monah: blizancima njegovom molitvom biva darovan život: onima koji slijede pravilo more se prelazi uronjenih tijela.

On trpi napade i sukob pri prijelazu: i zloduha čini pobijeđenim po anđeoskoj opomeni: oživljen nosi udarac koji je osjetio u duhu.

Blagi čovjek vraća u život Hajmonova sinčića: i okovanima se otvara tamnica zatvora: bijes bogate gospođe obuzdava štapom.

Odlazi svetac po vijenac, nakon trostruke prethodne smrti; Erkinoald zbog njegove osobe pokreće bitke: volovi ga vuku u Péronne po Božjoj providnosti.

Oslijepljena nevjernica ponovno prima dvostruko svjetlo očiju: pijući vodu pretvorenu u vino, nemoćna ženica zadobiva iznenadnu pomoć po njegovu zagovoru.

Neka je hvala svevišnjemu Trojstvu, čast, krepost, slava; po kojoj neka nam dade da blažena Furseja svečanosti postignemo ovjenčani lovorom nakon smrti u domovini. Amen.

Radosno plješći, Irsko, i zidine Lagnyja. Zbor blista od klicanja, raspršen je oblak tuge. Slavni gradi samostan, osniva zajednicu braće: voda izvire od štapa, zabodenog u suhu zemlju.

Opaka vam gospođa nad crkvom Sveca oplakuje tisuće srebrnjaka, toliko mnogo, kaže, izgubljenog. Furseju, svjetiljko zviježđa, sjeti se svoga roda: kad na nas smrt već svoje nadvijeno koplje baci; rođeni od zatvorene Djevice, Isuse, jedini izvore nade, s Ocem i Duhom Svetim milostivo nas spasi na prijelazu. Amen.

Od nepoznatog pisca, iz starih rukopisa.

Monaski život sv. Furseja, zanos.

Bijaše a muž časnoga života, po imenu Fursej, plemenit doduše rodom, ali plemenitiji vjerom; ugledan među svojima po svjetovnom dostojanstvu, ali posvuda izvrstan u milosti božanskih darova. Djetinjstvo je ovoga muža blistalo po nekim svetim predznacima čudesa što su se pojavljivala. Odgoj, povjeren također vrhovnim svećenicima providnošću božanske milosti, poučavao ga je u svetim pismima i monaškim stegama.

2 S porastom pak dobi i uz providnost milosti svakodnevno je rasla naklonost sviju prema njemub. Bijaše naime izvanredan stasom, čist tijelom, pobožan duhom, pristupačan u razgovoru, ljubak na pogled, obdaren razboritošću, slavan po umjerenosti, čvrst unutarnjom jakošću, postojan u strogosti pravednosti, ustrajan u dugotrpljivosti, snažan u strpljivosti, blag u poniznosti, brižan u ljubavi: i tako je u njemu mudrost resila ljepotu svih kreposti da je prema Apostolu njegov govor uvijek u milosti bio solju začinjen. Pun dakle plodova dobrih djela i milosti,c ostavivši domovinu i roditelje, nekoliko se godina posvetio proučavanju Svetoga pisma: i dostatno poučen, sagradio je samostan na nekom mjestu, kamo su sa svih strana pritjecali pobožni muževi, a pobrinuo se s pobožnom brigom pozvati i neke od svojih rođaka.

3 Iz toga razloga, dok je žurio posjetiti domovinu i roditelje kako bi među njima duhovnim govorima posijao sjeme svete riječi, jednoga ga je dana zahvatila bolest tjelesne nemoći; te je zatim, na nagovor prijatelja, prešao u očinsku kuću. Onamo je otišao oslanjajući se o tuđu ruku, i nedaleko od kuće, započevši večernje pjevanje psalama i predan molitvi, iznenada okružen tamom, zastade: jer onemoćao nije mogao pokrenuti noge; nego je, kao već mrtav, prenesen u najbližu kolibu.

4 I kada je vidio da ga okružuje mrak tame, ugledao je četiri ruke odozgo ispružene prema sebi, koje su ga držale za mišice i uzlijetale snježnim krilima. Ruke su naime bile pod krilima te su ga s obiju strana pridržavale, i kao kroz maglu razabirao je anđeoska tijela. Stigavši pak više, razabirao je lica svetih anđela što su blistala čudesnim sjajem; ili, da sigurnije kažem, promatrao je sjaj izvanredne svjetlosti iz samih anđeoskih pogleda, niti je mogao vidjeti išta tjelesno osim sjaja svjetlosti. Ugledao je i trećega anđela, naoružana bijelim štitom id silno blistavim mačem,e izrazita sjaja, kako ide pred njim. Ta su tri nebesnika, blistajući jednakim sjajem, unosila u njegovu dušu slast čudesne miline šumom krila, skladom pjesama i ljepotom prizora. Pjevali su pak dok je jedan započinjao: „Ići će sveci iz kreposti u krepost: vidjet će se Bog bogova na Sionu.” I bijaše u pjesmi uzdizanje glasa, a na kraju spuštanje. Slušao je također drugu, kao nepoznatu pjesmu mnogih tisuća anđela, od koje je jedva mogao razumjeti nekoliko riječi, to jest:f „Iziđoše pak u susret Kristu.” Lica pak svih anđela, koliko je mogao razabrati, vidio je u jednakoj sličnosti: premdag zbog sjaja svjetlostih nije mogao jasno vidjeti razliku tjelesnoga oblika.

5 Tada jedan iz višnjih četa zapovjedi naoružanomu anđelu koji je išao naprijed da vrati muža u časno tijelo i da sa sobom ponese svoju brigu. Odmah se dakle poslušni sveti anđeli vratiše putem kojim bijahu došli. Tada sveti muž, tek spoznavši da je svučen od tijela, upita svete pratitelje kamo ga nose; sveti anđeo koji je stajao s desne strane reče mu: „Valja ti primiti vlastito tijelo dok ne ispuniš dužnu brigu.” Tada sveti muž, obuzet tugom zbog rastanka od anđeoskoga društva, reče da se ne želi odijeliti od njih. A sveti anđeo Gospodnji odgovori: „Pošto se dovrši spomenuta briga, vratit ćemo se da te primimo”, i pjevahu polovicu retka: „Vidjet će se Bog bogova na Sionu.” Tada nije mogao shvatiti kako je duša ušla u tijelo obradovana milinom ove pjesme.

6 I tada, u pijetlovu pjevu, obasjan ružičastom bojom po licu, u tren oka, kad su anđeoske pjesme prestale, začuo je riječi onih koji su se divili i naricali; oni su polako pomičući gornje haljine otkrili njegovo lice. Tada čovjek Božji reče nazočnima: „Zašto, zapanjeni, puštate nemirne glasove?” A oni odgovarajući pripovjedoše mu sav tijek događaja, kako je u večernji sat preminuo i kako su sve do pijetlova pjeva čuvali beživotno tijelo u sredini. A on sjedeći i u mislima prebirući anđeoski sjaj i milinu, te razmišljajući o kakvoj je brizi bio opomenut, bijaše žalostan što ondje nema mudra čovjeka kojemu bi mogao jasno izložiti ono što je vidio, da ga anđeli kad se vrate ne bi zatekli nespremna: i zatražio je i primio pričest svetoga Tijela i Krvi, i živio bolestan toga i sljedećega dana.

a Dodatak rukopisa sv. Maksimina: u Irskoj.
b Neki rukopisi: dobrih osjećaja.
c Odavde se može dvojiti je li pouzdana vjera u ono što se o njegovu čudesnom rođenju pripovijeda u drugom životopisu.
d Neki rukopisi: prevelikim sjajem mača.
e Rukopis iz Ripatorija: izvanredna.
f Isti: koji svi iziđoše njima u susret.
g Razni rukopisi: osim.
h Rukopisi Preudhommea i iz Ripatorija: s čudesnom sigurnošću ništa od razlike. i Rukopis sv. Maksimina: pokajao se.

Drugi zanos, razne kušnje koje su mu zlodusi predočili.

U ponoć pak utorka, dok su roditelji, rođaci i mnogi susjedi posjećivali uglednoga muža, kad je navalila tama, noge mu otežaše od studeni i ukočiše se, te je, ispruživši ruke na molitvu, radosno primio smrt. Sjećao se naime a najugodnijega viđenja koje je po istim znakovima bio vidio prije: i klonuvši na postelju, kao snom svladan, začuo je strašne glasove velikoga mnoštva koje je vikalo i tjeralo ga da iziđe: a otvorivši oči, nije vidio nikoga osim trojice gore spomenutih svetih anđela, dvojicu postavljenih s obiju strana, a trećega naoružanoga kako stoji kod njegove glave. I na čudesan načinb lišen ljudskih pogleda i glasova, vidio je svete anđele i slušao njihove pjesme sa svom milinom i slašću. Tada ga anđeo koji je bio s njegove desne strane tješeći reče: „Ne boj se, imaš obranu.”

8 Dok su ga anđeli podizali, ne videći ništa od krova ili kuće, nego samo urlike i viku zloduha, prolazeći kroz njihovu sredinu, začuo je kako jedan od njih reče: „Pođimo naprijed i pred njegovim licem zametnimo bojeve.” Tada ugleda crn oblak kako se s lijeve strane kovrča i pred njegovim licem postavlja bojni red. Tijela pak zloduha, koliko su se mogla pojaviti njegovoj duši, bijahu puna nakaznosti ic crnila, ispružena vrata, iznakažena mršavošću i puna svakoga užasa, a glava im je otjecala poput mjedena

kotla. Kada su pak letjeli ili kada su se borili, nije mogao vidjeti nikakav tjelesni oblik, osim strašne i lepršave sjene. No tko od razboritih čitatelja ne zna da se i to od nečistih duhova događa na užas duše koja gleda? A njihova lica nikada nije mogao vidjeti zbog užasa tame; kao ni lica svetih anđela zbog prevelika sjaja.

9 Zlodusi pak u boju bacali su na njega ognjene strijele, ali su se anđeoskim štitom gasila sva najopakija koplja.d Padali su pak protivnici pred pogledom anđela koji se borio: on se s njima gotovo upustio u raspravu kad je rekao: „Ne zadržavajte naš put; jer ovaj čovjek nije dionik vaše propasti.” Protivnik mu je protuslovio i hulio govoreći da je nepravedno od Boga da čovjek koji pristaje uz grešnike nema nikakve osude, kad je pisano: „Ne samo oni koji čine, nego i oni koji pristaju uz one koji čine, zaslužuju smrt.” Dok se pak anđeo borio, mislio je sveti muž da se buka boja ie urlajućih zloduha čuje po svoj zemlji.

10 A kad je pobijeđeni Sotona, poput zgažene zmije, podigao glavu punu otrova, reče: „Često je izgovarao isprazne riječi; i zato ne smije neozlijeđen uživati blaženi život.” Sveti anđeo reče: „Ako ne izneseš glavne zločine, zbog najmanjih neće propasti.”

11 Drevni tužitelj reče:f „Pisano je: Ako ne oprostite ljudima grijehe njihove, ni Otac vaš nebeski neće vama otpustiti grijeha vaših.” Sveti anđeo odgovori: „Gdje se osvetio ili komu je nepravdu učinio?” Đavao reče: „Nije pisano: Ako se ne osvetite; nego ako ne oprostite iz srdaca svojih.” Sveti anđeo braneći ga reče: „Oprost je imao u srcu, ali je ljudskim običajem oklijevao.” Đavao odgovori: „Kako je zlo prihvatio iz običaja, tako će primiti kaznu od višnjega Suca.” Sveti anđeo reče:g „Neka se sudi pred Gospodinom.”

12 Triput pobijeđeni neprijatelj obnavlja zmijski otrov govoreći: „Ako je Bog pravedan, ovaj čovjek neće ući u kraljevstvo nebesko. Pisano je naime: Ako se ne obratite i ne postanete kao mala djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Ovu riječ nipošto nije ispunio.” Anđeo Gospodnji reče: „Sudimo se pred Gospodinom.” Dok se sveti anđeo borio, protivnici bijahu satrveni.

a Irski rukopis: ugodnost.
b Rukopis iz Ripatorija: spomenutih.
c Rukopis sv. Audomara: crnoće.
d Bertinijanski rukopis: Pjevali su.
e Rukopisi sv. Bonifacija i Helf.: viku.
f Desmay u pogl. 7 smatra da se ovdje Furseju predbacuje neki pokret duše otuđene od djeda Aeliuda zbog nepravde učinjene majci.
g Rukopisi Bonifacija i Helf.: Sudit će nam se.

POGLAVLJE III. Druge optužbe zloduha.

Tada sveti anđeo, koji bijaše s njegove desne strane, reče: „Pogledaj u svijet.” Tada sveti muž pogleda i vidje mračnu dolinu pod sobom u dubini, i vidje četiri ognja kako ondje u zraku gore na nekoj udaljenosti jedan od drugoga. I reče opet sveti anđeo: „Koji su ovo ognjevi?” Čovjek Božji odgovori da ne zna. Njemu sveti anđeo reče: „Ovo su četiri ognja koja pale svijet nakon što su na krštenju svi grijesi otpušteni, a nakon ispovijesti i odreknuća od đavla i djela njegovih i sjaja njegova. Jedan je naime oganj laži; kada ono što su na krštenju obećali, da će se odreći Sotone i svih djela njegovih, nipošto ne ispunjavaju. Drugi je oganj pohlepe, kada bogatstva svijeta pretpostavljaju ljubavi prema nebeskim dobrima. Treći je oganj nesloge, kada se ne boje vrijeđati duše bližnjih čak i u suvišnim stvarima. Četvrti je oganj bezbožnosti, kada za ništa ne smatraju pljačkati slabije i činiti im prijevaru. Svaki oganj pali drugi, jer umnažanjem zala grijesi rastu iz krivnji.” Kako su pak ognjevi raslib u veći, postao je jedan i približavao mu se. Bojeći se prijetećega ognja, čovjek Božji reče svetomu anđelu koji je s njim razgovarao: „Oganj mi se približava.” Njemu odgovori anđeo: „Ono što nisi zapalio, neće gorjeti u tebi. Premda je naime ovaj oganj strašan i velik, ipak ispituje svakoga prema zaslugama djela: prema tome koliko u kome raste požuda, u tom će ognju gorjeti. Kao što naime tijelo gori zbog nedopuštene naslade, tako će i duša gorjeti zbog zaslužene kazne.” Tada vidje svetoga anđela kako ide naprijed i dijeli plamen ognja u dva zida s obiju strana: i dva su ga sveta anđela s obiju strana branila od ognja.

14 Vidje također četiri nečista zloduha kako lete kroz oganj i zameću strašan boj usred ognja. I reče jedan od njih: „Sluga koji zna volju gospodara svoga, a ne čini što je dostojno, bit će bijen mnogim udarcima.” Sveti anđeo odgovori: „Što je naime ovaj od volje Gospodina svoga propustio ispuniti?” Sotona odgovori: „Pisano je: Darove bezakonika odbacuje Svevišnji,c a ovaj je primio darove bezakonika.” Sveti anđeo odgovori: „Vjerovao je naime da je svaki od njih učinio pokoru.” Đavao reče: „Prije je trebao iskušati postojanost pokore, i tako primiti plod. Darovi naime zasljepljuju oči mudrih i izvrću riječi pravednih.” Sveti anđeo odgovori: „Sudimo se pred Gospodinom.”

15 Lažljivi đavao podležući provali u hule protiv Stvoritelja govoreći: „Sve dosad smatrali smo da je Bog istinit.” Sveti anđeo odgovori: „Što je dakle drugo?” Najdrskiji zloduh reče: „Jer svaki prijestup koji se ne očisti na zemlji, obećao je da će se s neba kazniti, kako viče prorok Izaija: Ako htjednete i poslušate me, dobra ćete zemaljska jesti. Ako li ne htjednete i na srdžbu me izazovete, mač će vas proždrijeti. A ovaj čovjek nije očistio svoje prijestupe na zemlji, niti je ovdje primio kaznu; gdje je dakle pravednost Božja?” Sveti ih anđeo prekori govoreći: „Ne hulite dok ne poznajete skrivene Božje sudove.” Đavao odgovori: „Što je ovdje skriveno?” Sveti anđeo reče: „Dokle god se nada pokori, čovjeka prati božansko milosrđe.” Sotona odgovori: „Ali ovdje ipak nema mjesta pokori.” Anđeo odgovori: „Ne poznajete dubinu otajstava Božjih: jer možda će ovdje biti.” Đavao reče: „Otiđimo dakle, dok nema razloga za suđenje.”

16 Drugi pak od njegovih pratitelja reče: „Još mu preostaju uska vrata kroz koja ulaze samo rijetki, ondje ćemo ga moći svladati, a to je ovo: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Sveti anđeo odgovori: „Ovaj je muž svojim bližnjima činio dobro.” Protivnik odgovori: „Nije dovoljno činiti dobro ako također nije ljubio bližnjega kao samoga sebe.” Sveti anđeo odgovori: „Plod je ljubavi činiti dobro: jer Bog će vratiti svakomu po djelima njegovim.” Opaki zloduh reče: „Ali budući da nije ispunio riječ Božju ljubeći, morat će biti osuđen.” Dok se bezbožna četa borila, sveti anđeli bijahu pobjednici.

17 Pobijeđen šest puta, đavao po svom običaju provali u hulu govoreći: „Ako Bog nije nepravedan i ako mu se ne sviđa laž i prijestup njegove riječi, ovaj muž neće biti bez kazne. Obećao je naime da će se odreći svijeta, a suprotno tomu ovaj je ljubio svijet, protiv zapovijedi Apostola koji kaže: Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ovoga dakle muža nije spriječila ni riječ vlastitoga zavjeta ni izreka Apostolova.” Sveti anđeo odgovori: „Nije samo za sebe ljubio ono što je od svijeta, nego da razdijeli svima potrebitima.” Najopakiji đavao reče: „Na koji se god način ljubilo, protivno je božanskoj zapovijedi i protivno kršćanskom zavjetu na krštenju.”

18 Kad su protivnici bili pobijeđeni, a anđeli pobijedili, đavao se ponovno obrati lukavimd optužbama govoreći: „Pisano je: Ako ne navijestiš bezbožniku bezakonje njegovo, krv ću njegovu tražiti iz ruke tvoje.e Ovaj nije dostojno navijestio pokoru grešnicima.”

Anđeli odbijaju oganj od Furseja.
Lk 12, 47. Predbačeno mu od zloduha da je primao darove od bezbožnika:
Sir 34, 23. c
Pnz 16, 19.
Iz 1, 19 i 20.
nedostatak dovoljne pokore:
nedostatak ljubavi prema bližnjemu:
Mt 22, 39.
Mt 16, 27 i Rim 2, 6.
nesavršeno odreknuće od svijeta:
1 Iv 2, 15.
d
Ez 3, 18. e
Sveti

Sveti anđeo odgovori: „O ovom je naime vremenu pisano: Razborit će u ono vrijeme šutjeti, jer je vrijeme veoma zlo. Kad naime slušatelji preziru riječ, i jezik učitelja biva spriječen govoriti dok vidi da se saslušana propovijed prezire.” Drevni tužitelj odgovori: „On je ipak sve do muke morao naviještati, niti pristajati, niti šutjeti.”

a Drugi rukopisi: po.
b Irski rukopis: golem.
c Desmay kaže da se sv. Furseju ovdje predbacuje haljina koju mu je darovao neki lihvar.
d Irski rukopis: postupcima.
e Desmay kaže da je Svetac ovdje optužen jer je bio previše oštar i žestok u korenju mana slušatelja.

POGLAVLJE IV. Druga nebeska viđenja.

U svakom pak protuslovlju zloduha borba je bila silno žestoka: sve dok, kad je Gospodin presudio i sveti anđeli pobijedili, a protivnici bili satrveni i svladani, sveti muž nije bio obasjan neizmjernim sjajem, dok su zborovi svetih anđela zajedno pjevali, a on je u sebi razmišljao da se očito nijedan trud ne smije činiti teškim, nijedno vrijeme dugim, kojim se stječe slava vječnosti, te se istodobno sabiru radost i milina. Tada pogledavši gore, vidje neizmjerne čete anđela i prijašnjih svetih ljudi kako blistaju izvanrednim sjajem, koji dolijećući kao na krilima okružiše ga neizmjernim bljeskom, tjerajući daleko od njega svaki strah od ognja i užase zloduhaa. Ugleda također dvojicu časnih muževab one pokrajine u kojoj je sam čovjek Božji Fursej bio rođen, od kojih se jedan zvaoc Bean, a drugid Medan. Videći ih, vjerovao je da su već preminuli. Te poglavare uspomena sviju slavi sve do naših vremena: oni mu pristupivši bliže počeše s njim prisno razgovarati, kazujući mu svoja vlastita imena.

20 Tada je promatrao veliku vedrinu neba i dvojicu anđela kako se vraćaju u najbližu nebesku radost te kao kroz eterska vrata ulaze; i kad je oko njih planula čudesna veličina sjaja, čula su se kao u četiri zbora mnoštva pjevajućih anđela koji govorahu: „Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot.” Tada, dok je njegova duša pozorno slušala milinu višnjega sklada i zvuk neizrecive radosti što je odjekivala s one strane neba, okružiše ga i čete anđela koje su stajale s njegove desne strane; od njih jedan reče: „Znaš li gdje se događa ovo veselje i radost?” Kad je on odgovorio da ne zna, sveti anđeo odgovori: „Kod višnjega zbora, odakle smo i mi.” Tada je um, zaboravljajući sav trud nevolje, bio ispunjen neizmjernom radošću: jer slušajući kako višnje pjesme jasnije i skladnije odjekuju, smatrao je da se pjevaju samo za njega, pa zadivljen reče: „Velika je radost slušati ove pjesme.” Njemu reče anđeo Gospodnji: „Ovoga smo slušanja mi zbog službe brige za ljude često lišeni; a ono što mi naviještajući radimo, zlodusi kvareći ljudska srca rasipaju.” I ponovno anđeo Gospodnji govori blaženomu mužu, pozorno usredotočenomu na slušanje nebeskih pjesama, govoreći: „U ovom nebeskom kraljevstvu nikada ne može nastati nikakvae žalost, osim zbog propasti ljudi.”

a Drugi rukopisi: odbacujući.
b Desmay kaže da su mu oni nekoć bili poznati. Nama se to ne čini vjerojatnim, osim ako ne misli po čuvenju.
c Rukopis sv. Audomara: Beanus. Bertinijanski: Beoanus. Sv. Maksimina: Boeanus. Desmay: Beodanus. Naš Malbrancq: Beanus. Sv. Bean slavi se 16. prosinca.
d Drugima: Meldanus; Desmayu također Melindanus. Slavi se 14. studenoga.
e Srdžba, bol i žalost ne pripadaju tomu stanju vječnoga blaženstva: ipak se nebesnicima toliko ne sviđaju zločini smrtnika da bi se, kad bi bili podložni tim strastima, drugi mogli na njih potaknuti, što veoma često pokazuju očitim znakovima.

POGLAVLJE V. Pokazane prijeteće nevolje svijetu i njihovi uzroci.

Tada ugleda spomenute svećenike kako s golemim sjajem izlaze iz tajanstvene dubine neba, zračeći anđeoskim likom, te dolaze k njemu: i zapovjede mu da se vrati u svijet. A on šuteći i zapanjen tugom ove vijesti, u trenu se vratio dok su ga sveti anđeli vodili natrag. Spomenuti pak časni muževi zatraže vremena da s njim porazgovaraju i kažu: „Čega se bojiš? Put je jednoga dana kojim imaš truditi se. Propovijedajući dakle svima navijesti da je blizu kazna.” Kad je bl. Fursej upitao o svršetku svijeta, rekoše da svršetak stvorenja već tada nije, premda je blizu; nego da će ljudski rod biti mučen pošastima gladi i smrtnosti: što je bilo označeno i znakom sunca koje je prošle godine sakrilo svoje zrake i neprestano sjalo poput mjeseca. Dvije su pak vrste gladi: jedna u obilju mudrosti i razumijevanja riječi Gospodnje, a neispunjavanja; druga pak u škrtosti duha u obilju bogatstava: ali iz jednoga korijena rađaju se gorčine. Kao što se naime lakomac ne nasiti novcem, jer gorčina lakomosti ne osjeća slast od primljenih dobara žudeći za onim dobicima koji su nedopušteni; tako ni duše obuzete i sputane zlobom i gorčinom ne osjećaju slast riječi Gospodnje. Smrtnost je pak zbog Božje strpljivosti doduše malo zadržana: ali tko god je vidio ove znakove ili prezire opomene Svetoga pisma, ako ne učini pokoru, smrt mu je blizu.

22 I premda se svima koji preziru božanske opomene već sada prijeti gnjev višnjega Suca, ipak je njegova srdžba najviše raspaljena protiv učitelja Crkve i knezova: jer zbog četiri stvari propadaju duše vjernika; zbog primamljivih mana ovoga svijeta, zbog nagovora đavla koji vojuje, zbog nemara učitelja, zbog loših primjera opakih knezova. Neka dakle učitelji, razmatrajući knjige Proroka, shvate i spoznaju kakvo je ovo vrijeme. Muževi su naime polovičnoga djela: jer su milosrđem svemogućega Boga jedni zadobili milost darežljivosti, ali su skliski zbog neobuzdanosti tijela; drugi su pak tijelom doduše čisti, ali su pohlepni zbog žara lakomosti; treći također imaju milost blagosti, ali su malodušni zbog gorčine duše; četvrti pak, ne pamteći svoje nepravde, brzo opraštaju, ali manje oprezno čuvajući srce i prebrzo se srdeći, izazivaju svađe; peti se onim što im je Bog pojedinačno darovao dijeleći, time diče kao da je stečeno vlastitim trudom; a šesti mane koje su ih napadale pobjeđuju budnim srcem, ali zanemaruju ustrajnošću dobrih djela steći kreposti.

23 Ima također nekih koje napadaju duhovne mane, ali zanemarivši ih, muče tijelo uzdržavanjem; na primjer, noćne tlapnje ili bilo kakve lake prijestupe smatrajućib teškim grijesima; a oholost, koja je anđele zbacila s visina, ne smatrajući ničim, ili lakomost, koja je prvoga čovjeka istjerala iz miline raja, ne proklinjući; niti se gnušaju zavisti, po kojoj je bratoubojica Kajin ubio svoga brata Abela, niti lažnoga svjedočanstva, po kojemu je Spasitelj bio osuđen, niti hule; niti razmatraju kakve su ili kolike kaznec određene za one koji su takvo što činili. Mnogi naime, uzdržavajući se od jela koja je Bog stvorio da se primaju sa zahvaljivanjem, uzimaju ove opačine kao dopuštene, to jest oholost, lakomost, zavist, lažno svjedočanstvo i hulu: kojima ogovarajući jedu gotovo meso bližnjega s krvlju njegovom: i ono što je lakše na Božjem sudu, sude teže; a što je teško, smatraju lakšim. Svaki dakle učitelj mora pojedinim manama suprotstaviti prikladne lijekove. Jer onaj tko smatrad da su ove mane lakše od proždrljivosti ili bludnosti, treba ga smatrati neprijateljem duša prije nego učiteljem.

24 Lijek je dakle za oholost prijekor pred svima i često ponižavanje ue žalosti i pepelu. Lijek je pak za lakomost dijeljenje milostinje. Zavist se pak liječi dobrohotnošću i dobrostivošću. A tko je izrekao lažno svjedočanstvo, dolikuje da ponizno prizna i da od onoga protiv koga je nagomilao lažne riječi ponizno zamoli oproštenje. Zlo hule također se liječi sličnim lijekom, to jest poniznošću podložnosti, obuzdavanjem jezika od svakoga beskorisnoga govora te ustrajnošću u molitvi. Suprotne se naime mane liječe suprotnim krepostima. Niti je dovoljno mučiti tijelo ako se duša ne liječi od zlobe i opačine. Neka dakle knezovi i učitelji Crkve Kristove potiču duše vjernika na pokorničko oplakivanje nakon grijeha i neka ih učvršćuju duhovnomf hranom nauka te sudjelovanjem u svetom Tijelu i Krvi. One pak koji neće neka izopće, da ne bi snosili krivnju osude zbog zanemarenih, da ne bi posadili brijest umjesto loze i johu umjesto masline: dok više ljube zemaljski i neplodni trud nego ljubav Božju, za koju se zna da je korijen i stabljika svih dobrih djela.

25 Protiv učitelja se srdi Gospodin zato što, zanemarujući božanske knjige, sa svom ljubavlju obavljaju brige ovoga svijeta. Kad bi naime čitajući razumjeli riječi Proroka, ni onaj koji je uskrsnuo od mrtvih ne bi mogao slušateljima uliti više straha i skrušenosti. Ali nema nikoga tko bi spriječio ili odvratio. Kralj naime i svećenik, svatko prema onome što je pisano, čini ono što se njemu čini ispravnim. Uzrok je pak i korijen svih zala oholost. Narod se naime diže protivg vladara, kler protiv svećenika, monasi protiv opata, djeca protiv roditelja, mladići protiv starijih, oholo misleći drukčije. Ali kao što nitko od njih podložan svomu poglavaru nije naučio iskazivati poslušnost poniznosti, tako se pravednim Božjim sudom događa da se onomu koji je postavljen nad drugima nitko ponizno ne pokorava: i ono što je od njega ohologa drugi nepravedno podnio, neka on od drugoga po pravednosti strogoga Suca bolno podnese. Zlo dakle oholosti, koje je rušeći pokvarilo višnji dvor anđela, i sadašnji svijet neuredno izopačujući ruši.

a Drugi rukopisi: Ono pak što su ih napadajući svladali, budnim srcem i ustrajnošću dobrih djela propuštaju svladati.
b Rukopisi Bonifacija i Belfortiusa: smatrajući velikim.
c Drugi rukopisi: koje će doći.
d Irski rukopis: smatraju proždrljivost i bludnost lakšima.
e Drugdje: blatu.
f Rukopis sv. Audomara: rađanjem.
g Belfortius: Kralja. Hip. rukopis: onoga koji ga poučava.

POGLAVLJE VI. Opomene dane mu s neba.

Okrenuvši se također k blaženom Furseju, spomenuti svećenik sv. Bean, koji je ovo pomno izlagao, reče: „Čuvaj svoj život služeći se Božjim stvorenjima: odbaci odričući se sve što je zlo. Budi poput vjerna upravitelja, ne prisvajajući sebi ništa osim hrane i odjeće, i budi, molim te, jednako umjeren u smanjivanju dobitka kao i u njegovu povećavanju. Tko naime jednako rado primi ono što mu se oduzme kao i ono što mu se dade, moći će otvoriti usta nijemima, ništa ne proseći, nikomu ništa ne uskraćujući. Bogu je mrsko žudjeti za tuđim, a zadržavati svoje. Siromasima naime i sužnjima priliči prositi, a imućnima dijeliti potrebitima. Milostinju pak treba dijeliti siromasima i kad nitko ne moli. Dobro također valja činiti svim ljudima, osobito domaćima u vjeri. Darove pak nepravednika valja razdijeliti siromasima i onima koji su lišeni svake utjehe. A darovi svetih neka se dadu siromasima duhom ili onima koji su ispravili svoje mane, da se njima koriste u potrebama. Neka pak u Crkvi Božjoj ne bude nikakve nesloge: nego oni koji su na čelu puku neka ustraju u apostolskom redu i svetom nauku, a oni koji borave u samostanima neka rade u šutnji i jedu svoj kruh.”

27 No ima doista nekih koji se izgovaraju od službe svetoga nauka i zbog svjetovnih briga istrčavaju u javnost. Dobro dakle koje čine stavljaju u skrovitost te tako skrivaju svjetlo dobroga primjera od bližnjih, a vodeći u javnosti svjetovne parnice ili prepirke, javno ulijevaju u njihova srca otrov smrtonosne pohlepe. Stoga nemoj odlučiti da budeš ni uvijek povučen ni uvijek u javnosti: nego kad htjedneš biti povučen, čuvaj samoga sebe svom budnošću, obdržavajući sve božanske zapovijedi. A kad iziđeš u javnost, upravi svoj duh na spasenje duša, a ne na lakomo zgrtanje dobitaka ovoga svijeta. Pa i ako ti tko u prvi sat dana donese darove, a prije večeri se pokaje, kako si rado primio, tako mu ih veselo i vrati. Također ne posvećuj nikakvu brigu očinskoj baštini niti ikakvu revnost srca zaokupljenog brigama ovoga svijeta: nego svima koji ti se protive ili suprotstavljaju, blagošću čista srca, uzvraćajući dobrim za zlo, moli Gospodina za neprijatelje. Tko naime sačuva neokrnjenu blagost smirena srca pred protivnicima i onima koji mu se opiru, pretvorit će divljinu svih zvijeri i životinja u pitomost. Nijedna se naime žrtva dobra djela ne pokazuje Bogu tako ugodnom kao pitoma blagost najstrpljivijega srca protiv svih nepravdi, po kojoj čovjek s pomoću Gospodnjom radosno podnosi sve nedaće i štete kao dobitke i uspjehe, u nadi buduće nagrade.

28 Dva su naime neprijatelja ljudske duše, đavao i svijet: i svaki od njih naizmjence ulijeva ljubav prema onome drugome, kako bi se time što se duša podlaže mamcima ovoga svijeta držala pobijeđenom i opsjednutom od protivnika. Idi dakle i navješćuj riječ Božju knezovima ove zemlje Irske, da ostavivši opačinu pokorom dođu do spasenja duša. Zatim pak navijesti to isto odličnijim svećenicima svete Crkve, da svemogući Bog ima ljubomoru, jer Bog je ljubomoran, prema onima koji više ljube svijet nego njega samoga te, zanemarivši koristi duša, služe dobitcima ovoga svijeta i propovijedaju kasnu pokoru tek na samrti: i tada, primajući njihove darove, podnose oganj njihovih muka.”

29 Kad su to izrekli blaženi Bean i Meldan, ona nebeska četa anđela zajedno sa samim Beanom i Meldanom bi uznesena na nebo, a blaženom Furseju, koji se sam s trojicom anđela trebao vratiti na zemlju, približavao se silan oganj. No anđeo Gospodnji, kao i prije, razdijelivši oganj poprijeko, rasiječe ga. A zlodusi zgrabiše jednoga čovjeka iz sredine ognja i baciše ga na rame blaženoga Furseja te pritisnuše njegovu čeljust uz njegovu čeljust, paleći mu rame i čeljust. Prepoznao je pak sv. Fursej toga čovjeka, jer mu je on na umoru bio darovao svoju odjeću; i dok mu je palio rame i čeljust, sveti ga anđeo baci natrag u oganj iz kojega je izišao. Dok je naime anđeo koji je letio s lijeve strane stajao između blaženoga muža i ognja, anđeo s desne strane bacio ga je u plamenove. Tada đavao, ponavljajući svoje stare prijevare, reče: „Nemoj odbacivati onoga koga si prije primio: kao što si naime primio njegova dobra, tako moraš biti i dionik njegovih kazni.” Anđeo Gospodnji odgovori: „Nije primio zbog lakomosti, nego radi oslobođenja njegove duše.” I oganj presta. Tada reče anđeo Gospodnji: „Ono što si zapalio, to je u tebi gorjelo. Da naime nisi primio odjeću ovoga čovjeka koji je umro u svojim grijesima, ni njegove kazne ne bi gorjele na tvome tijelu.

30 Propovijedaj dakle svima da pokoru valja činiti i da je svećenik treba primati sve do posljednjega časa: ali ipak, ako se nije pokajao, ne smije se primiti ništa od njegova imetka niti se njegovo tijelo smije pokopati na posvećenom mjestu. Dok je pak živ, neka mu se propovijeda oštrije, kako bi gorčina skrušenosti taknula njegovo srce, da se jednom taknuto očisti te da, odrekavši se svih prijašnjih opačina, obilno razdijeli milostinju siromasima. Neka ipak od toga ništa ne primi svećenik koji mu propovijeda, nego neka se uz njegov grob njegova dobra razdijele siromasima, kako ni u čemu ne bi bio dionik njegove opačine.” a Rukopisi Bonif. i Belf. imaju: emenda (ispravi).

Evanđelje propovijedano u Irskoj, Engleskoj i Galiji.

Poučen tim i drugim govorima svetoga poticaja, muž Gospodnji stade iznad krova crkve među svetim anđelima te, promatrajući svoje tijelo, nije mogao vidjeti ni zidove kuće, ni mnoštvo narikača, ni samu odjeću na tijelu: i anđeo mu zapovjedi da prepozna i ponovno uzme svoje tijelo. Tada on, bojeći se kao nepoznata mrtvaca, odgovori da mu se ne želi približiti. a Njemu sveti anđeo reče: „Ne boj se uzeti ovo tijelo, koje, premda nemoćno, možeš imati bez ikakva opiranja slabosti ili navaljivanja mana. U ovoj si nevolji naime svladao nedopuštene požude, tako dab više neće prevladati protiv tebe.”

32 Tada vidje kako mu se tijelo otvara od prsa. I reče mu anđeo: „Neka se tvoje oživljeno tijelo polije izvorskom vodom, i nećeš moći osjetiti nikakvu bol, osim samo bol od opekline.c Čineći dobro, gledat ćemo svaki tvoj korak sve do kraja, i tako ćemo te radosna i dobročiniteljska primiti.” Ustajući pak sveti muž kao iz duboka sna smrti i ugledavši mnoštvo rodbine, susjeda, pa i klerika, uzdišući nad veličinom ljudske ludosti i diveći se tjesnacima i teškom prijelazu, kao i veličini nagrade za one koji stignu u blažena prebivališta, poče redom naviještati pojedinosti. I poliven živom vodom, osjeti opeklinu među lopaticama, koju je zadobio od nepravednoga čovjeka, a pojavila se i na njegovu licu; te se na čudesan način ono što je podnijela sama dušad pokazivalo na tijelu.

33 Otišavši odande, propovijedao je riječ Božju po cijeloj Irskoj i naviještao svim narodima Škota ono što je vidio ili čuo (bila je u njemu neusporediva milost), ne tražeći ni od koga ništa zemaljsko, darujući samoga sebe svakomu tko je molio, jednak prema prelatima i podložnicima, dostojan strahopoštovanja velikašima i kraljevima, blag prema poniznima i prezirateljima svijeta, mio svima dobrima, strašan nepravednicima i grešnicima, slavan po božanskim krepostima. Iz opsjednutih je naime tijela izgonio zloduhe i okrepljivao siromahe.

34 Dok je tako tijekom jedne godine obilazio puk otoka Irske revno poučavajući, približavao se godišnji spomendan onoga dana kada je, uznesen iz tijela, vidio viđenje, sjećajući se uvijek da mu je bioe naložen put od jednoga dana. Dok su ga napokon pratili mnogi mudri i pobožni muževi, iste noći zahvaćen tjelesnom tegobom, dok mu je život treperio još samo u prsima, vidje anđela Gospodnjega koji mu je navješćivao ono što pripada djelu propovijedanja, tumačio put od jednoga dana i pretkazivao da će navršiti dvanaest godina u djelu svoga propovijedanja: što se tako i dogodilo.

35 Kad se pak navršilof deset godina otkako je svima bez pristranosti naviještao riječ Gospodnju, ne podnoseći mnoštva naroda koji je navirao i opažajući da su se i duhovi nekih, potaknuti zavišću, pobunili protiv njega, ostavivši sve što je imao, otputova s nekolicinom braće na neki maleni otok u moru. A odande nedugo zatim, tražeći iz Irske tuđinske obale,g preveze se preko Britanaca u Saksoniju, gdje ga je časno primio Sigebert, kralj Istočnih Saksonaca, te je riječju Gospodnjom ublažavao barbarska srca.

36 Kad se pak navršilo dvanaest godina koje je anđeo pretkazao, svetac, zahvaćen nekom bolešćuh, uživaše anđeosko viđenje: gdje, opomenut i o ustrajnosti u propovijedanju, nije čuo ni za kakav kraj života; treći je dan proveo u šutnji, razmatrajući evanđeosku zapovijed: „Bdijte i molite, jer ne znate dana ni časa.” Shvativši to, muž pun Boga požuri izgraditi samostan na mjestu koje mu je predao spomenuti kralj Sigebert. Taj se samostan nazivao i Cnoberesburch, sagrađen u nekoj utvrdi, ugodan zbog blizine šuma i mora. A vrlo pobožni kralj toga naroda Ana i svi plemići uresiše taj samostan zgradama i darovima.

37 Pošto je to propisno obavljeno, sveti muž, želeći se udaljiti od svake brige za svijet i za sam taj samostan, vijećao je s mudrom braćom. Imao je naime sa sobom najčasnije i duhovne muževe koji su primjerom tako velika muža, kako u samostanskoj kušnji tako i u raznim životnim naporima, napredovali u milosti poniznosti i ljubavi; među njima je imao i svoju rođenu braću: Foillana, veoma sveta muža, kojemu je kao svećeniku zajedno sa svetim prezbiterima k Gobonom i l Tibulom prepustio brigu za samostan i duše, a drugoga Ultana, anakoreta, dugotrajnom samostanskom kušnjom osposobljena za pustinjački život, kojega je već prije mnogo godina za to izabrao. Ostavivši stoga sve brige i stvari, gol ode sam svome bratu Ultanu, koji se već hranio kontemplativnim životom. Služeći svakodnevnom radu i neprestanim molitvama, ondje su proveli cijelu godinu u kršćanskoj mudrosti.

38 Tada, kad su navrle neke neprilike, puk i kralj pozvaše, štoviše i prisiliše muža uzvišena duha na vijećanje, te on napusti željeno mjesto pustinje: i razmatrajući sve budnim duhom, uvidjevši da je pokrajina uznemirena upadom pogana i prosudivši da ondje neće biti trajna samostanskoga reda, pošto je sve uredno rasporedio, otplovi prema obalama Galije s nakanom da posjeti Rim: i ondje ga časno primiše franački kralj Klodvig i patricij Erkenald, te sagradi samostan na mjestu koje nazivaju m Lagny. No nedugo zatim, ostavivši uređenu braću kod kralja i patricija, n dok je putovao, zahvati ga bolest. I ondje dugo ležeći, posjećivan od plemenitih muževa i samoga najčasnijega kralja, oni su s njegovih usta primali milost govora i začin vječnoga života. I tako, ostavljajući sadašnjost, u mjestu Mézerolles 16. siječnja preseli u vječna kraljevstva.

39 Njegovo pak tijelo zadrža glasoviti muž patricij Erkenald zbog crkve koju si je s velikim trudom sagradio u selu kojemu je ime Péronne, i ondje ga položi. A budući da se posveta same te crkve pripremala za o dvadeset i sedam dana, sveto se tijelo u međuvremenu s najvećom pomnjom čuvalo na nekom mjestu u trijemu crkve: i nakon tolikih dana bi nađeno tako neokrnjeno kao da je istoga časa izišlo s ovoga svijeta. S poštovanjem dakle dana p 6. veljače, prema običaju, bi položeno blizu oltara, i ondje ostade gotovo četiri godine. A kad je s istočne strane oltara sagrađena kapelica, onamo nakon tolikih godina prečasni biskupi, naime Eligije i Autbert, te opati Foillan i q Emijan i drugi sveti muževi, podigavši ga, prenesoše neokaljano i cijelo tijelo bez ikakva truljenja. Ondje se i onima koji s pravom vjerom mole njegove zasluge proslavljaju božanskim čudesima, uz pomoć Gospodina našega Isusa Krista, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog u vijeke vjekova. Amen. a Capgrave: „Ipak po zapovijedi anđela nije mogao znati kako je ušao u svoje tijelo.” b Drugi stari rukopisi.c Irski rukopis: „Čini dakle dobro.” d Capgrave: „Znak opekline, koji je podnio samo u duši, uvijek je vidljivo nosio na ramenu i na čeljusti.” Isto prenose Harpsfield i Desmay; a ovaj dodaje da je običavao moliti da ne bude izliječen od te bolesti, ili, kako prenosi iz staroga Legendarija, od škrofula.e Irski rukopis: indultum (dopušten).f Rukopisi Bonif. i Belf.: dvanaest.g Ili, kako danas kažemo, preko Walesa u Englesku. Premda se i sami Velšani, odnosno Britanci, danas nazivaju Englezima.h Dodaje irski rukopis: triduana (trodnevnom). i Irski rukopis: Cnockberesbrugh; neki rukopisi: Chokeresburgh; Harpsfield: Cnobherburg; Trithemius: Chaobherburg. k U djelu Vita S. Foillani naziva se Gobbanus, kod Desmaya Goabbanus; o njemu se govori 3. studenoga. l Isto ga djelo naziva Diculfus, drugi Dicullus: časti se 1. lipnja. m Na francuskom se zove Lagny, smješten na rijeci Marni, u pariškoj biskupiji, samostan i gradić. n Sv. Antonin drukčije stavlja interpunkciju: „putujući s kraljem, zahvati ga bolest.” o Surije: trideset. p Čini se da treba čitati XXV, za koji smo dan gore rekli da se slavi njegov prijenos. A kako bi se 6. veljače moglo položiti tijelo koje je ondje počivalo 27 ili 30 dana, nakon što je prije toga bilo preneseno iz utvrde Mézerolles? Dok se taj prijenos pripremao i obavljao, proteklo je nekoliko dana, kao što je čitatelju očito, dok su stigli Erkinoald iz Péronne, Berkhart iz Laona i Hajmon iz utvrde Mayoc. q Taj se u knjizi čudesa naziva Emnianus, u drugim rukopisima Emmianus, u drugom životopisu Æmilianus, a među svece ga ubrajaju Ménard i Saussay 10. ožujka.

Čudesa sv. Furseja.

Čudesa u Ponthieuu i kod Atrebata.

Prizovimo u sjećanje, predraga braćo, djelo i pothvat ispovjedaoca, kako bi sva pokoljenja razglašujući ga obnavljala crkve. Jer pastir stada i učitelj prezreo je ovaj svijet, zemaljske pohvale, kraljevske darove, kneževski sjaj; i ljubeći Kristov dvor, prodro je u nebeska kraljevstva s tisućama svetih, radosni pastir koji iz povjerenoga mu ovčinjaka donosi radosne plodove: jer one koje je izabrao i ljubio nije ostavio za sobom.

2 Pobožni svakako biskup Fursej, darežljiv i ponizan, koji je, premda bijaše od kraljevskoga sjemena, a ljubazan u govoru, spreman na okupljanje vjernoga puka, djelotvoran u radu, brižno čuvajući sve što mu je Bog povjerio, prinio na dar Spasitelju samoga sebe i sve svoje. Sve je to, kako smo čuli i vjerujemo, radi ljubavi Božje ispunio kao pouku u prekomorskim krajevima.

3 I naposljetku je zavrijedio čuti glas Gospodnji koji govori: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” I opet: „Tko ostavi svoje, to jest njive i rodbinu i sve ostalo, radi imena mojega, primit će stostruko i baštinit će život vječni.” O kreposti uzdržljivosti i mrtvljenja tijela, koja je sve to i obdržavala i naučavala! Došavši naime u Saksoniju, ondje ga je časno primio kralj Sigebert, koji od radosti ne znajući kakvo bi mu dobro djelo učinio, ponudi mu darove, zlato, drago kamenje i nebrojena bogatstva. Sam pak spomenuti Fursej smatrao je sve to ništavnim. Nego je od njega zatražiob neko mjesto gdje bi za sebe i za one koji će doći poslije njega pripremio svratište. Kralj, pristajući uz njegove riječi, ne samo da ga je ljubio, nego je i nakon njegova upravljanja, vapeći za ljubavlju sveca, pružao pomoć i utjehu.

Dolazi u Englesku. Gradi samostane: ozdravlja bolesnike.
Tada je muž Gospodnji u samoj toj predaji sagradio samostane i crkve, koje je posvetio sa svetim moćima. I postavio je monahe i djevice da služe Gospodinu pod redovničkim pravilom. I sve koji su mu dolazili, slabe i hrome, slijepe i gubave, ili pak one koji su imali različite nevolje, sve je spašavao od bolesti, i svima koji su ga molili davao je što im je bilo potrebno. Postavši časniji od ostalih, svima je propovijedao lijek pokore i sve je spašavao od zabluda.

4 Blaženi otac Fursej prepustio je svu svoju upravu na čuvanje svojoj rođenoj braćic Foillanu i Ultanu. Na anđelovu opomenu zatražio je od kralja da mu se dade dopuštenje da prijeđe u Rim, gdje bi se na pragovima svetih Petra i Pavla i ostalih svetaca posvetio pobožnim molitvama. On mu na to odgovori govoreći: „Neću te pustiti ako mi se zavjetom ne zavjetuješ da ćeš se ponovno vratiti.” Njemu se borac Gospodnji zavjetova da će se uz pomoć Gospodnju vratiti. I moleći svi njegov blagoslov, ispratiše ga u miru do morske obale. Ploveći pak dođe u Galiju, gdje su ga odmah časno primili kralj Klodvig i patricij Erkenald; a kralj mu je dao dopuštenje da obiđe svu njegovu vlast kako bi pronašao mjesto dostojno sebe. No muž Gospodnji molio je da ga se ne priječi na putu koji je započeo. Ali dugo bi bilo pripovijedati kolika je čudesa u prekomorskim krajevima Gospodin udostojao učiniti po njemu; i ovome božanskom djelu valja pridodati njegovo najznamenitije čudo.

5 Došavši u krajd Ponthieu i u selo koje se zovee Mayoc, u njemu je čuo velik plač u kući vojvode Hajmona, zato što mu je bio umrof sin jedinac kojega je imao. Tada muž Gospodnji zatraži to tijelo da ga čuva preko noći. To je i postigao te zapovjedio da se tijelo stavi u skrovitost ćelije zajedno s njim: i zatvorivši vrata, prignuvši koljena i sa suzama moleći Gospodina, zajedno ustadoše, svetac iz praha, a dijete s odra. Kad je pak svanulo jutro, došavši Hajmon sa svojom ženom i s golemim mnoštvom muškaraca i žena koji su naricali, sa svjetiljkama do kuće gdje je muž Gospodnji molio, nađoše živa onoga za kojega su mislili da je mrtav, kako pjeva i hvali Boga sa svetim mužem.

6 Tada Hajmon, obradovan sa svim pukom, slaveći Boga, koji je slavan u svetima svojim, dade mu svoj posjed zvan Mézerolles i zaklinjaše ga da nikada ne ode od njega. A muž Gospodnji, odbivši to, nastavi put koji je bio započeo. Tada su ljudi vičući za njim i ljubeći njegove stope molili njegov blagoslov, a on ih je sve ozdravljao od različitih bolesti. Pa i Hajmon, bacivši se pred njegove noge, reče: „Molim te, božji čovječe, da nam, premda nismo dostojni da stalno ostaneš s nama, barem objaviš svoj prijelaz s ovoga svijeta.” Muž Gospodnji reče: „Kada u jednoj noći vidiš tri sjajna sata promijenjena, tada znaj da ću prijeći.”

7 Zatim došavši u amienski kraj i na imanje zvanog Antoil, na rijecih Corbie, ondje mu je izišao ususret zao čovjek, svukao s njega njegov ogrtač, prijetio njemu i njegovim učenicima batinama te, pošavši svojoj kući, odnio kabanicu Božjega čovjeka i bacio je svojoj ženi. I skočivši na njega zli duh, kao i na njegovu ženu i njegovu jedinu kćer, sveza im jezike, a kći postade gluha i slijepa, i nitko ni s kim nije govorio. Muž Gospodnji pošao je za njim sve do kuće tražeći prenoćište; i ne našavši odgovora, ganut milosrđem, pomoli se za njih da dobiju oproštenje. Zaslugama sveca povjerovaše i ujedno primiše zdravlje. Obrativši se k Bogu iz ljubavi prema svecu, priniješe i sve svoje imanje na dar Spasitelju.

8 Zatim, žudeći božanskom željom i došavši u Grandcourt, u kraj i Atrebata, zatraži konačište od žene po imenu k Ermenfleda, za koju se činilo da ima mnogo posjeda i novca, ali ga nipošto ne dobi. Čim je muž Gospodnji vidio njezinu tvrdoću, ode, i istoga je časa počeo mučiti neprijatelj. I gle, glasnici dođoše za njim da ga pozovu govoreći: „Slugo Božji, evo zove te naša gospodarica: dođi, oslobodi je od onoga koji je muči, jer zna da zbog tebe trpi tolika zla.” No muž Gospodnji nije se htio vratiti u njezino prebivalište, jer je znao što joj se dogodilo. Ipak, ganut u srcu, pobožni otac posla k njoj jednoga od svojih učenika sa svojim štapom. Čim je ušao u kuću, zloduh s drhtajem iskoči iz nje i žena ozdravi. Došavši pak za svetim mužem i bacivši se pred njegove noge, pobožno je zavjetovala njemu sebe i sve svoje te je poslije živjela mnogo godina. O predraga braćo, kako su slavne i kako dragocjene bile zasluge svečeve! Ne samo naime da su po njegovim rukama sjala čudesa, nego i ako bi se štap koji je najčešće nosio u ruci poslao na bolesnike, odmah bi ozdravljali. I ono što smo gore spomenuli svakodnevno se razglašavalo po cijeloj Galiji.

a Rukopis iz Corbieja: decore amabilis (ljupke ljepote).
b Rukopis iz Saint-Bertina: aliquod spectaculum (neko vidljivo mjesto); Du Chesneov rukopis: aliquod municipium (neki gradić).
c A Desmay u 14. poglavlju piše da su sv. Foillan i Ultan te drugi bili suputnici na rimskom hodočašću.
d Tako se naziva kraj smješten između Somme i Canche. Neki rukopisi ovdje imaju Pontiniacum.
e Du Chesneov rukopis: Maior; drugi rukopisi: Maigoc. Vara se Desmay u 14. poglavlju pišući da se to selo nekoć zvalo Maioc, a tada se nazivalo Alteia, latinski Macerias, francuski Massiers, te naposljetku Frocheus. O Frohemu i Mézerollesu govorili smo gore u § 1. Utvrda Mayoc bila je smještena nešto niže uz istu rijeku Authie, gdje je danas selo Hemont, možda nazvano po imenu vojvode Hajmona.
f Naš Malbrancq naziva ga Ursinom.
g U drugom životopisu naziva se Antogilus, francuski Antueil, kako piše Desmay.
h Corbie utječe u Sommu između Amiensa i Péronne: po njoj je dobila ime glasovita opatija koju je gotovo u isto ovo vrijeme sv. Furseja sagradila sv. kraljica Batilda. i Od Cezarova doba slavni Atrebati, narod Belgijske Galije. Glavni grad po samom imenu naroda, kao i drugdje mnogi drugi, naziva se Civitas Atrebatum, francuski Arras, njemački Atrecht. k Irski rukopis: Ermenefleda; rukopis iz Corbieja: Ermensflide; kod Desmaya se naziva Hermesis.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

16. siječnja Kalendar godine