Ime svetoga opata Honorata u starijim martirologijima još nismo pronašli. Slavi se u rimskom martirologiju ovim pohvalnim zapisom: „U Fondiju u Kampaniji spomendan sv. Honorata, opata, kojega spominje blaženi papa Grgur.” Navode ga na ovaj dan i kölnski kartuzijanci u djelu Additiones ad Usuardum, Maurolico, Felicius, Galesini, Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum Italiæ, Martyrologium Germanicum, Gallicum, Belgicum, Arnold Wion, Hugo Ménard, Benedikt Dorganius, Petar de Natalibus u 2. knjizi, 88. poglavlju.
2 U jednom rukopisnom, ali ne osobito starom kalendaru svetaca reda sv. Benedikta navodi se 30. travnja ovim riječima: „Istoga dana sv. Honorata, opata iz Fondija.” No u djelu Martyrologium Gallo-belgicum navodi se 17. prosinca, kojega ga dana, kako svjedoči Ferrari, drugi štuju, možda zbog neke druge njegove svetkovine toga dana.
3 Njegova je djela opisao sv. Grgur u 1. knjizi djela Dialogi, 1. i 2. poglavlju, gdje pokazuje i u koje je vrijeme živio, kad kaže da je sv. Libertin, njegov učenik, u vrijeme Totile, kralja Gota, koji je vladao od godine 541. do 552., bio predstojnik istoga samostana u Fondiju, te da mu je Lovro, od kojega je to sv. Grgur primio i koji je tada, dok je to pisao, još bio živ, bio veoma blizak. Odatle treba ispraviti ono što je na rubu djela Martyrologium Germanicum zabilježeno da je cvjetao godine Gospodnje 400.
4 Mogao bi tko dvojiti na kojem se mjestu nalazio samostan sv. Honorata, odnosno koje je ono mjesto koje se zove Fondi. Pod Fondijem Baronije i drugi razumiju grad Novoga Lacija između Terracine i rijeke Lirisa; ali to što ga smještaju u Kampaniju, premda je s ove strane Lirisa, koji je granica Kampanije i Lacija, događa se zato što se danas pribraja pokrajini Terra di Lavoro, odnosno Kampaniji Feliks, i Napuljskom Kraljevstvu. Martyrologium Gallo-belgicum izričito ga stavlja u Rimsku Kampaniju, što je Latium. No Galesini piše da je taj samostan bio daleko od grada Fondija, u Samniju: „U Fondiju”, kaže, „u Samniju također spomendan svetoga opata Honorata itd.”, možda zato što je Honorat rođen u Samniju. Ali čini se da ga sv. Grgur smješta u Kampaniju u 2. poglavlju 1. knjige djela Dialogi: „U isto pak vrijeme”, kaže, „dođe u krajeve Kampanije Bukelin s Francima. O samostanu pak spomenutoga muža, sluge Božjega, pronio se glas da ima mnogo novca. Ušavši u oratorij, Franci počeše bijesno tražiti Libertina i vikati Libertina ondje gdje je on ležao prostrt u molitvi. Veoma čudesna stvar: tražeći i bjesneći, Franci su ulazeći nalijetali na njega, a nisu ga mogli vidjeti; i tako, prevareni svojom sljepoćom, vratili su se iz samostana praznih ruku.” Bukelin je bio vojvoda Teodeberta, kralja Franaka u Austraziji, koji je, nakon što je nekoliko godina nadaleko harao po Italiji, naposljetku bio pobijeđen od Narzesa, kao što ćemo uskoro zabilježiti uz životopis sv. Treverija.
Životopis iz sv. Grgura, 1. knjiga djela Dialogi.
Nekoć je u krajevima Samnija postojalo imanje patricija Venancija, na kojemu je njegov zakupnik imao sina imenom Honorata. On je od dječačkih godina uzdržljivošću plamtio ljubavlju prema nebeskoj domovini. I dok se odlikovao tako uzvišenim načinom života te se već suzdržavao i od isprazna govora i, kao što sam prije rekao, uzdržljivošću snažno krotio tijelo, jednoga su dana njegovi roditelji priredili gozbu svojim susjedima, na kojoj je za jelo bilo pripravljeno meso; dok ga je on iz ljubavi prema uzdržljivosti odbijao dotaknuti za jelo, počeše mu se roditelji rugati i govoriti: „Jedi, zar ćemo ti u ovim brdima donijeti ribu?” Naime, u onome su se mjestu ribe običavale spominjati, a ne viđati. No dok su se tim riječima rugali Honoratu, iznenada je na gozbi ponestalo vode za posluživanje, pa je sluga s drvenim vjedrom, kako je ondje običaj, otišao na izvor. Dok je grabio vodu, u vjedro je ušla riba, a sluga se vratio i pred očima uzvanika izlio ribu zajedno s vodom, koja bi Honoratu mogla dostajati za hranu cijeloga dana. Svi su se zadivili i prestalo je svo ono ruganje roditelja. Počeše naime u Honoratu štovati uzdržljivost kojoj su se prije podsmjehivali, i tako je riba donesena s izvora oprala s Božjega čovjeka sramotu ruganja.
2 Kako je rastao u velikim krepostima, spomenuti mu je gospodar darovao slobodu, te je na onome mjestu koje se zove a Fondi sagradio samostan u kojemu je postao ocem gotovo dvjestotine monaha; ondje je njegov život nadaleko davao primjere izvrsnoga življenja.
3 Naime, jednoga se dana s onoga brda koje se visoko uzdiže nad njegovim samostanom odvalila golema gromada stijene koja se, kotrljajući se niz strmu padinu brda, prijetila rušenjem čitave nastambe i pogibijom sve braće. Kad ju je sveti muž vidio kako dolazi odozgo, zazivajući učestalim glasom ime Kristovo, odmah joj je ispruženom desnicom suprotstavio znak križa te ju je u padu zaustavio na samoj strmoj padini brda, kako svjedoči pobožni muž Lovro. A budući da nije bilo mjesta za koje bi se mogla uhvatiti, gleda se tako da se sve do danas onima koji promatraju brdo čini kao da visi i da će upravo pasti.
4 PETAR. Misliš li da je ovaj tako izvrstan muž, kako bi poslije postao učitelj učenika, najprije imao učitelja?
GRGUR. Nikako nisam čuo da je on bio ičiji učenik. Ali dar Duha Svetoga nije sputan zakonom. Običaj je doduše ispravnoga života da se ne usuđuje predvoditi onaj tko nije naučio biti podložan, niti da podložnicima zapovijeda poslušnost koju nije znao iskazati poglavarima. No ipak postoje neki koji su iznutra tako poučeni učiteljstvom Duha da im, premda im izvana nedostaje stega ljudskoga učiteljstva, ne nedostaje stega unutarnjega Učitelja. Ipak, slabi ne smiju njihovu slobodu života uzimati za primjer, da ne bi netko, umišljajući si da je na sličan način ispunjen Duhom Svetim, prezreo biti učenik čovjeka i postao učitelj zablude. Duša pak koja je ispunjena božanskim Duhom ima svoje najočitije znakove, naime kreposti i poniznost; ako se oboje savršeno sjedini u jednoj duši, očito je da to svjedoči o prisutnosti Duha Svetoga. Tako se, uostalom, ni za Ivana Krstitelja ne čita da je imao učitelja; niti ga je sama Istina, koja je tjelesnom prisutnošću poučavala apostole, tjelesno ubrojila među učenike, nego je onoga koga je poučavala iznutra ostavila izvana kao u njegovoj slobodi. Tako je i Mojsije, poučen u pustinji, od anđela primio zapovijed koju nije spoznao po čovjeku. Ali to, kao što smo prije rekli, slabi trebaju štovati, a ne oponašati.
3 Drugom je pak zgodom, zbog posla samostana, po zapovijedi opata koji je naslijedio njegova učitelja Honorata, išao uc Ravennu. Iz ljubavi pak prema istome časnom Honoratu, kamo god je Libertin išao, uvijek je običavao u njedrima nositi njegovud sandalu. I tako, dok je putovao, dogodi se da je neka žena nosila tjelešce preminuloga sina. Kad je ugledala slugu Božjega, raspaljena ljubavlju prema sinu, uhvati njegovu tovarnu životinju za uzde i sa zakletvom reče: „Nipošto nećeš otići ako ne uskrisiš moga sina.” A on, smatrajući takvo čudo neuobičajenim, prestraši se njezine molbe, htio je izbjeći ženine zakletve, ali nipošto ne mogavši, ostade u nedoumici u duši. Ugodno je promisliti kakva se i kolika borba vodila u njegovim grudima. Ondje su se naime međusobno borile poniznost redovničkoga života i majčinska ljubav; strah da se ne usudi na nešto neuobičajeno, i bol što neće priteći u pomoć ožalošćenoj majci: ali na veću slavu Božju pobijedila je samilost ono srce puno kreposti, koje je upravo zato bilo snažno jer je bilo pobijeđeno: jer ne bi bilo srce puno kreposti da ga samilost nije pobijedila. Stoga siđe, prigne koljena, pruži ruke prema nebu, izvadi sandalu iz njedara i stavi je na prsa preminuloga dječaka. Dok je molio, dječakova se duša vratila u tijelo: uze ga za ruku, vrati ga živa uplakanoj majci te nastavi put koji bijaše započeo.
6 PETAR. Što ćemo reći da je ovo? Je li snagu tako velikoga čuda izvela Honoratova zasluga ili Libertinova molba?
GRGUR. U očitovanju tako čudesnoga znaka s vjerom žene združila se krepost obojice: i stoga smatram da je Libertin to mogao jer se više bio naučio pouzdavati u krepost učitelja nego u svoju. Naime, čiju je sandalu stavio na prsa preminuloga tjelešca, za njegovu je dušu bez sumnje smatrao da postiže ono što je molio. Jer i Elizej, noseći plašt svoga učitelja i došavši na Jordan, udari jednom i nimalo ne razdijeli vode. Ali kad reče: „Gdje je Bog Ilijin i sada?”, udari rijeku učiteljevim plaštem i načini put posred voda. Vidiš li, Petre, koliko u činjenju čudesa vrijedi poniznost? Tada je učiteljeva zasluga mogla pokazati snagu kada je dozvao u sjećanje učiteljevo ime. Budući da se naime vratio poniznosti pod učiteljem, ono što je učinio učitelj učinio je i on sam.
a Drugi čitaju Fondis. Felicius čita lundis.
b Odatle bi se s pravom moglo dvojiti je li poslije prihvatio pravila sv. Benedikta, svoga suvremenika, što pretpostavljaju Wion, Ménard i drugi.
c Gdje je bilo sjedište gotskih kraljeva, a zatim egzarha.
d Zaharija na grčki prevodi ζέλλη, što Meursius tumači kao sandalu. Caliga je svakako vrsta obuće o kojoj je prije 22 godine naš Julije Nigronius objavio izvrsnu raspravicu.
Životopis a sv. Treverija, monaha,
iz staroga rukopisa priorata sv. Treverija,
koji je pronašao Petar Franjo Chifflet iz Družbe ISUSOVE.
Redovničko zavjetovanje sv. Treverija, putovanje u Bresse.
Povjeravajući sjećanju život časnoga muža i u pobožnosti vrijedna nasljedovanja, blaženogab Treverija, monaha, nastojimo perom očitovati koje je i kolike borbe svoga truda nastojao podnijeti te je, pokazujući našim vremenima izvrsne primjere, ostavio spomen stoljećima: kako ne bi samo on primio plod svoga truda, nego i kako bi sve koje poslije privuče na nasljedovanje svoje borbe poučio da nakon slavne pobjede prime i lijek za grijehe i dopunu vječne nagrade. Treba dakle krenuti od samih početaka i od mjesta odakle je potekao.
2 Rođenje dakle časnoga i pobožnoga monaha Treverija bilo je unutar krajevac Neustrijanaca, iz rimskoga roda, na područjud Cahorsa. U župi pake Thérouannea potražio je samostan koji se nalazio u predgrađu grada Thérouannea: i dok su ga svi klerici sa zahvalnošću i punom odanošću preporučivali svome opatu, obavivši zajedničku molitvu Gospodinu za njega, učiniše da bude primljen u samostan. Nalazio se naime taj samostan u ono vrijeme kada je Galija bila pod carskom vlašćuf konzula Justina, uz rijeku imenomg Ulte ih blizu mora. Ondje je sam blaženi muž Treverije, poslušan s potpunom odanošću, kada su godine njegove dobi već brojile osam lustruma, primio dostojanstvo kleričkoga staleža.
3 A kad su već kraljevi Galija i Franaka, ukinuvši carsko pravo, preuzeli kormilo u svoju vlast i, ostavivši po strani vlast Carstva, uživali vlastitu moć, dogodilo se da je i Teodebert, sin Teoderika, nekadašnjega Klodvigova sina, poveo rat protiv Italije te je, prešavši Alpe, uznemiravao Italiju; brzo se vrativši i ostavivši vojskovođe kojima je povjerio vrhovno vodstvo ratova, Mumolena i k Bukelina, sam se vratio u domovinu. A tada su slučajno franački narodi neprijateljski ratovali po krajevima Burgundaca i sa sobom odvodili mlade dječake kao zarobljenike; dvojicu dječačića po imenu Radignisel i Salsufur iz župe l Dombes, gdje se zove Bresse, uz rijeku Arar ili m Saônu, iz sela ili imanja Utinga, koje je šest milja udaljeno od sela Prissianicum, gdje protječe i potok koji se zove Monienta, neprijatelji su zarobili i odveli u područje Neustrijanaca, pokraj grada Thérouannea. Kad je pak sam opat gore spomenutoga samostana upitao one koji su držali te dječake bi li za njih primili otkupninu i predali ih u njegovu vlast, oni su radosno pristali primiti otkupninu te su ih po blaženom Treveriju poslali opatu.
4 Tada je sv. Treverije počeo ispitivati te dječake žele li se vratiti u domovinu. A oni su uz velik jecaj i suze očitovali želju svoga izbora, rekavši da se žele vratiti, i obećali su sa svom ljubavlju srca da će onome tko ih vrati dati treći dio od vlastitih baština svojih roditelja. Kad je pak Božji čovjek Treverije sve izložio svome opatu, nakon tri godine, obdareni hranom, opskrbom i odjećom, od njega su potpuno otpušteni, a kad im je za pratitelja dan blaženi Treverije, s tjeskobom u srcu krenuše na put.
5 A kad su ušli u prostranstvo pustinje i u gustoj šumi, kojoj je ime bilo Memficus, lutali već tri dana, prestrašeni Božji muž Treverije, da ih ne bi rastrgale zvijeri, prignuvši koljena predao se molitvi da im Krist iskaže milosrđe i da dobiju anđela za vođu koji bi im ravnim putem udijelio stazu mira i uspjeh u hodu. Kad je dakle dovršio tu molitvu, gle zvijeri, naime dva vuka, dolazeći polako pitoma pogleda, pognute glave, spuštenih ušiju i mašući repovima, pokazivali su im put idući ispred njih stazom prema javnoj cesti te su ih izveli iz lutanja pustinjom; odakle su oni mogli prepoznati započeti smjer putovanja, pa su idući prema domovini stigli u biskupiju grada Lyona, u Bresse, na već spomenuto mjesto.
a Ni u jednom martirologiju nismo pronašli ime sv. Treverija, pa ni u galikanskom Saussaya. Ipak zasigurno postoji gradić nazvan njegovim imenom u području Dombesa, pučki Saint-Trivier, jedva dvije milje udaljen od Saône.
b U rukopisu je češće pisalo Treverius, a katkad Triverius.
c Neustrijom se nazivao zapadniji dio Galija, kao Westria, West-rijck, to jest zapadno kraljevstvo. Austrazija, Oost-rijk, istočno kraljevstvo, je predio koji gleda prema Rajni i istoku.
d Kadurci su narodi Akvitanije Prve, danas pučki Quercy; njihova je metropola Civitas Cadurcorum, pučki Cahors, pod nadbiskupom Bourgesa.
e Thérouanne, najstariji grad Morina u Belgici Drugoj, razorio ga je godine 1553. Karlo V.
f Prvi je konzulat obnašao Justin Stariji godine Kristove 519., a drugi 524. Većinu su tadašnjih Galija držali Franci, Goti i Burgundci.
g Učeno je položaj ovoga samostana raspravio naš Jakov Malbrancq u djelu De rebus Morinorum, 43. poglavlje, te smatra da ovdje treba čitati Ulter; kao da se rijeka Lys ili Lisia, koja je protjecala kroz Thérouanne, Rimljanima koji su iz metropole Reimsa išli u Britaniju nazivala Citerior (bliža), a druga rijeka malo iza prvoga miljokaza Ulterior (dalja). Nagađa da je ovaj samostan sagradio sv. Viktricije iz Rouena prije godine 400., da su ga srušili Huni, a obnovio sv. Antimund.
h Jer je dotle dopirala morska plima, a blizu se nalazio Sinus Itius, u koji se ulijevao ovaj potok Ulterior: taj se Sinus Itius, kako isti smatra, postupno počeo nazivati Sitüs i Sitiu. Na taj su način latinske riječi polako iščezavale, što će se moći opaziti i drugdje. O zaljevu Itius drugi misle drukčije. i Teodebert je vladao u Austraziji od godine 534. do 548. O njegovu pohodu u Italiju oko godine 540. piše Aimoinus u 2. knjizi, 21. poglavlju, Prokopije u 2. knjizi djela De bello Gothico, Grgur iz Toursa u 5. knjizi, 32. poglavlju. k Marije iz Avenchesa naziva ga Buccelenus, a Agatija Butilinus, te svjedoči da je rodom bio German, ali je s bratom Leutarisom stekao veliku moć kod Franaka. Bukelin je nekoliko godina uznemiravao Italiju i Siciliju te je često pobjeđivao rimsku vojsku. Naposljetku je njegova vojska, iscrpljena dizenterijom, bila poražena od Narzesa, a on sam ubijen. Tako otprilike navodi Dodatak Marcelinovoj kronici. l Pučki la souveraineté de Dombes, a Papirije Masson naziva ga Umbarum regio. Smještena je unutar pokrajine ili kneževine Bresse, koja se, omeđena Saônom i Rhônom, proteže od grofovije Burgundije sve do Lyona; pučki se naziva Bressia, ovdje Briscia, a francuski Bresse. m Amijan Marcelin piše da se naziva Sauconna, francuski pučki Saône i Sône.
POGLAVLJE II. Sveti život, smrt.
Treverije živi u ćeliji: A oni koji su bili dovedeni iz zarobljeništva donijeli su Božjem čovjeku od svega imetka svojih roditelja. Stoga Božji čovjek Treverije, pobožno razmišljajući u svome srcu da ga zemaljski darovi ne bi odvojili od odanosti Kristu, navodno im je rekao: „Neka vam bude dovoljna baština vaših otaca; ipak učinite ovo dobročinstvo mojoj potrebi, da pokraj vašega prebivališta imam malenu ćeliju i maleni vrtić.” To su oni bez oklijevanja radosno učinili i ispunili.
7 Nakon toga pak spomenuti Božji štovatelj ondje je živio mnogo vremena pasući njihove ovčice, neprestano u budnom razmatranju u sebi razmišljajući ovo: „Ako se vratim u krajeve odakle sam ovamo došao, bojim se da me duljina puta umornoga ne spriječi u povratku i da ne upadnem u pogibelj bilo kojih zemalja: a ako me pak sretan ishod izbavljenja uz pomoć božanske zaštite dovede sve donde, bojim se da ne budem nezasluženo opterećen teretom časti koju bih morao primiti, te da zbog toga ne postanem neposlušan vršitelj zavjetovanoga služenja božanskoj vjeri.”
8 Dok je dakle o tome, kao što je rečeno, svakodnevno razmišljao, izabrao je bolju odluku podnositi samoću progonstva radi imena Kristova, sjećajući se proroka Davida koji nije smatrao nedostojnim preuzeti brigu za napasanje ovaca; spominjući se također Jakova koji je prihvatio progonstvo, te da je Mojsije na putovanju tuđim krajem mnogo vremena bio došljak. Stoga je danju i noću ustrajući pred Gospodinom u psalmima, himnima, duhovnim pjesmama, postovima, bdjenjima i molitvama s obiljem suza nastojao dovršiti napor svoje želje; razmišljajući u sebi na koji način i kakvim načinom života da samoga sebe uredi, budući da u trideset osmom psalmu stoji: „Usliši, Gospodine, molitvu moju, ne šuti, jer sam pridošlica kod tebe na zemlji i putnik kao svi oci moji”, i isto tako u drugom psalmu: „Pjesme mi bijahu opravdanja tvoja na mjestu progonstva moga.” I opet: „Božje zapovijedi ne može istraživati duša ako nije smirena.” Utječući se također samoj Gospodinovoj izreci: „Marta, brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je izabrala najbolji dio, koji joj se neće oduzeti”, jer se Martin dio ne kudi, nego se Marijin hvali. Doista, svom dušom čuvati ljubav prema Bogu i bližnjemu, smiriti se od izvanjskoga djelovanja, neprestano prianjati uz jedinu želju za Stvoriteljem, tako da se više ništa ne mili činiti, nego da se duša, pogazivši sve brige, raspali za gledanjem lica svoga Stvoritelja: tako da već zna s tugom nositi teret raspadljivoga tijela i svim željama težiti za nebeskom domovinom; ondje sudjelovati u pjevačkim korovima anđela, pridružiti se nebeskim građanima, radovati se vječnoj neraspadljivosti pred licem Božjim i onomu čemu u ovome životu kušamo tek prve početke najdubljega razmatranja.
9 Ali kad je već u dubokoj starosti blaženi Treverije tako mnogo vremena čuvao svoju dušu s potpunom odanošću, nastojao je i u dane Gospodnjega uskrsnuća sudjelovati na svetim misnim slavljima po svetim mjestima koja su bila uokolo, osobito u selu Prissanicum u biskupiji grada Lyona. Ondje je javno položio psaltir, koji je imao sa sobom, na sveti oltar te se nakon nekog vremena vratio u svoju ćeliju; dok je u polju pasao ovce i ustrajao u dnevnim psalmima i molitvama, 16. siječnja, prignuvši koljena na zemlju, dok je izlijevao molitvu Kristu Gospodinu, ispustio je duh.
10 Kad se dakle takav svršetak nadaleko razglasio, susjedni su narodi u mnoštvu nagrnuli i, iskopavši motikama zemlju, na istome mjestu gdje je običavao moliti svoje uobičajene molitve, u uobičajenoj odjeći i bez drvenoga ili kamenoga lijesa, s poštovanjem položiše njegovo sveto tijelo te, zasuvši jamu zemljom, nazvaše to mjesto Ad Nonnifossam.
POGLAVLJE III. Prijenos, čudesa.
Tako je tijekom dugih vremenskih razdoblja izblijedjela njegova sveta uspomena sve dok se, pošto je već prošlo četrnaest lustra, dok su još živjela dvojica ljudi koji su ga bili vidjeli u ovome životu, uz spomenuti grob presvetoga muža nisu počela s neba očitovati znamenja mnogobrojnih čudesa, tako da su hromi dobivali hod, slijepi vid, a bolesni zdravlje.
12 Na mnogo je načina u noćnim viđenjima nekim kršćanima bilo objavljeno da jave uglednoj redovnici (koja je uz samo to mjesto posjedovala bogata imanja, po imenu Epifanija ili Emenona) da svećenici uz njezin pristanak podignu sveto tijelo iz dubine zemlje i polože ga u grob dostojan ukopa. No kako ona to nije htjela, bojeći se da to nije varka neprijatelja ili privid sna, jer Apostol kaže da se sam Sotona pretvara u anđela svjetla i preobličuje svoje službenike, donoseći noć umjesto dana, tamu umjesto spasenja, kada joj je u više navrata bilo javljano da prione uz to sveto djelo, dok je to odbijala, udarena je u mozak glave tako da se nije mogla kretati. Tada su, sazvavši k sebi svećenike, počeli promišljati što im je prikladno činiti: pošto su se posavjetovali, pozvani su siromasi i prosjaci, te sva njezina družina i svi njezini klerici, i s njima već spomenuta redovnica, te su dnevnim postovima i noćnim bdjenjima molili milosrđe Gospodina našega Isusa Krista da im pokaže što se Bogu sviđa da učine.
13 Tada je jednomu od tih svećenika bilo objavljeno da se ta ugledna žena ne boji izvršiti to sveto djelo. Ona pak po nalogu klera učini da se onamo skupe svećenici i mnoga sredstva kojima bi se izvršilo ono što je bilo naviješteno. A bio je samostan po imenu Ansilla pokraj Prissiniacuma, udaljen tri milje hoda. Kada se pak proširio glas o onome što su namjeravali učiniti, dan prije toga dana dođoše noću potajno trojica klerika iz samoga samostana Ansilla, izbacujući zemlju; dok su htjeli silom odnijeti samo sveto tijelo i duboko kopali, misleći da će naći ili kamen ili drvo, jedan od tih klerika udari glavu sv. Treverija; odmah oslijepljeni i pogođeni ukočenošću, kao da su čavlima prikovani, ti se klerici nisu mogli pomaknuti sve dok nisu došli sami svećenici sa samom redovnicom i s mnoštvom naroda: a pošto je za njih obavljena molitva, vratili su se zdravi u svoje mjesto.
14 No poslije toga same sluge Božje, uklonivši drvenu kapelicu koja je ondje bila načinjena iz pobožnosti radi ozdravljenja, nađoše tijelo presvetoga Treverija, ispovjedaoca Kristova, neraspadnuto i cijelo, sa svom njegovom odjećom, kako miriše mnogim mirisima ugodnosti. A kada su se onamo okupile mnoge sluge Božje, osobito trojica starih svećenika punih pobožnosti i svetosti, naime prezbiter Simforijan, prezbiter Trasulf i đakon Euzebije, stariji među klerom, podižući sveto tijelo, u krugu od jedne milje svi su osjetili miomirise kreposti, kao ružine latice i ljiljane i balzam i tamjan. Međuto, dok je sama ugledna žena izdaleka promatrala, sa strahom Gospodnjim i uz pjevanje psalama klerika te goruće voštanice, položili su ga u sarkofag u grobu onako kako je bio odjeven u svoje haljine, ne uklonivši ništa osim svetih relikvija od kose s glave, te su odozgo sagradili kapelicu od kamenja i žbuke.
15 Biskup pakb Sekundin iz grada Lyona u Galiji odmah je onamo poslao sveti oltar, koji je smješten do nogu svetoga groba, na kojemu se danas prinose Kristove žrtve i izlijevaju molitvene službe: gdje se pružaju i lijekovi bolesnicima, i uslišavaju zavjeti molitelja, i daju utjehe dobročinstava.
16 Niti se čini neumjesnim u ovo djelo uvrstiti ono što se tada na tome mjestu dogodilo. Bijaše u gradu Lyonu u Galiji neki plemenit muž po imenu Vigofred sa svojom suprugom po imenu Marcela, koji su imali kćer po imenu Galinija, nemoćnu od rođenja, zgrčenu u svim udovima i obuzetu slabošću nogu, koju su s najvećom brižljivošću poslali k samomu grobu sv. Treverija, jer sama nije mogla doći. Čim je na rukama bila unesena k samomu svetom grobu i prostrta na pločnik, svaka je nemoć bila odagnana, primila je zdravlje te se čitava i kličući vratila vlastitim roditeljima. Također su svi kršćanski narodi obaju spolova i svake dobi, hvaleći milosrđe Gospodina našega Isusa Krista, neprestano klicali u Kristu, koji s Ocem i Duhom Svetim u savršenom Trojstvu živi i kraljuje Bog po sve vijeke vjekova, amen.
a Čini se da treba čitati: ne boji se; ili svakako: treba.
b Sekundin je naslijedio Eterija 7. godine kraljevanja Teoderika, sina Hildebertova, ili 602. godine Kristove, kako navode Fredegar i Aimoin, knj. 3, pogl. 89.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.