Iz sv. Grgura Tourskoga, lib. 4, de glor. Mart. cap. 104.
O Feliksu Nolanskome mučeniku, budući da povijest muke nije pri ruci, u skladu s onim što je u stihu napisao bl. Paulin, ugodno je umetnuti nekoliko redaka u ovo čitanje. Ovaj je naime, obdaren čašću prezbiterata od Maksima, biskupa spomenutoga grada, kolike je bio mudrosti i učenosti, nije moglo ostati skriveno ne samo očima kršćana, nego ni samih pogana. Kad su pak carski odredbi naredili da se progone kršćani, biskup Maksim, već otežan starošću, misleći da ne može podnijeti muke, otišao je u šumske gudure: dok je njima uznemiren lutao zbog ovoga progonstva, pogođen glađu i iscrpljen mrazom, srušio se na tlo poluživ. A svećenik Feliks, uhvaćen, nakon što je mnogo raspravljao o nakazama bogova da nisu ništa, nakon što je prošao kroz različite vrste muka, osuđen je na tamnicu, u kojoj je bio držan svezan ne malim okovima.
2 U ponoć pak dođe k njemu anđeo Gospodnji i, slomivši lance i rascijepivši gredu kojom su mu noge bile zatvorene, reče: Ustani i pođi za mnom. On ustade i iziđe s njim kroz vrata tamnice, a anđeo Gospodnji reče mu: Uzađi u brda i potraži svoga svećenika, i kad ga nađeš i okrijepiš, dovedi ga natrag u grad i sakrij na skrivenome mjestu da ne propadne od gladi i hladnoće dok ne prestane progonstvo kršćana. Primivši zapovijed, Feliks pođe kamo nije znao, ali po Božjoj providnosti nađe svećenika prostrta na tlu, zatvorenih očiju i stisnutih zubi, u kojemu je još samo slab dah disao, i kad ga je oslovio, nije mogao izvući nikakvu riječ, a kad ga je dotaknuo, osjetio je da su mu udovi ukočeni od zime i bez ikakve životne topline gotovo mrtvi. Zabrinut pak što nije bilo nikakve hrane koju bi pružio ugroženomu, niti je imao čime zapaliti vatru, dok je stajao zapanjen, ugleda anđeoski dar kao da je pao s nebeskih sjedišta, što je i bilo tako. Jer gle, na trnju koje je bilo u blizini začudi se kad je vidio da visi grozd, iz kojega je iscijedio zrna u usta ispovjedaoca, pa se starac malo okrijepio i uspravio: njega je stavio na svoja ramena i prenio takvom brzinom da se činilo da je on više nošen nego što nosi. Tako ga je povjerio kolibi neke udovice i dao mu hrane dok progonstvo kršćana nije prošlo. Kad je taj svećenik preminuo, Feliks, izabran od naroda da bude postavljen na biskupsku stolicu, nije htio pristati. Stoga je za biskupa zaređen svećenik po imenu Kvint.
3 Kad je dakle izbilo progonstvo katolika, dok je svećenik Feliks na trgu opominjao narod da ne skrene s pravoga puta, bio je ondje poslan progonitelj, i nepoznat svećeniku Feliksu, sam se zabrinuo tko je Feliks: on, pokazavši desnicom, reče: U tom je pravcu otišao. Kad je ovaj otišao, ovaj je potražio skrovište i između PO AUTORU SV. GRGURU TOURSKOM. Paučina razapeta pred njegovim skrovištem spasila ga je od progonitelja. srušenih zidova, ušavši kroz malen prolaz, htio biti skriven očima. Bez odgode: progonitelj ga slijedi, ali je Bog izigrao brigu onoga koji je tražio. Jer po božanskoj zapovijedi pauci kroz prolaz kojim je mučenik ušao razapinju niti svojih mreža. A oni, idući za tragom, dok su nastojali istražiti mjesto, ugledaše početke mreže i rekoše sami sebi: Zar misliš da je kroz ove niti prošao čovjek, koje često probija i tankoća mušica? I prevareni Božjom providnošću, otiđoše. Blaženi se pak Feliks, kad je pala noć, povukao na drugo mjesto, gdje je tri mjeseca primao hranu od neke žene, a kad je dan mir, vraćen je svojoj Crkvi i narodu; ipak nikada nije vidio lice žene koja ga je posluživala, niti je od nje bio posumnjan dok je boravio u skrovištu. Iz Ripatorija. Maksimijanom. O njemu ćemo govoriti 15. siječnja. Tako i Adon gore i drugi. Mnogi pišu da se povukao kako bi se sačuvao za svoje stado. Ali sv. Paulin u nat. 4. Prvi se u tamnici plete red mučenja. Sv. Paulin piše da je Feliks smjestio biskupa pod vlastiti krov koji je čuvala jedna starica. Mnogi drugi nagađaju da je bila udovica. Iz drugih spisa očito je da se to novo progonstvo dogodilo prije Maksimove smrti. Tourskoga slijedi Vincentije iz Beauvaisa u lib. 18, cap. 39. Protivi se sv. Paulin, koji piše da je odgovorio: Ne znam Feliksa kojega tražite. Rukopis iz Ripatorija: u jasnoj noći. Isti sv. Paulin prenosi da je, naime, izišao i promijenio skrovišta. Tako Rimski brevijar, Vincentije, Haræus i drugi. Ali Paulin piše da se ondje skrivao punih šest mjeseci. Dodaje rukopis iz Ripatorija. Po časnom svećeniku Elpidiju, na mjestu koje se zove u Pincima. Drugi: izgubljenim. Sasvim drukčije to pripovijeda Paulin u nat. 6, kao što niže Beda. Teridije je bio onaj koji se u ep. 14 i 38 spominje kao nositelj Severovih pisama Paulinu, čudesno hvaljen od Paulina u car. 13, koji i to čudo opširno pripovijeda u nat. 7. Sam je Teridije rukom izvukao udicu, kako piše Paulin, dok je Feliks učvršćivao njegov neodlučni um i ruku. Paulin. Tako u natali 3. Hrani ga žena, a ne vidi je.
pokazuje zaslugu mučenika kad moćnim pravom izgoni demone i oslobađa okovana tijela. Jer pogubni prvaci tužnim povikom priznaju da Feliks nad njima vrši muke, i skrivena mučenja svjedoče otvorenim jaukom, te otkrivaju da je skriven smrtnim očima, ali očit ušima i prisutan velikom božanskom snagom. Dok su zarobljeni unutar tijela koja su zahvatili, viču i dokazuju da Krist sjaji u svome svecu. Dršću od potresa udova i okretanja glave, i svojim mukama muče tijela koja nisu njihova, vičući svoje bolove kroz tuđa usta i moleći oproštenje: osvetnik je skriven, kazna se vidi. Zatim, ako je nasilniji neprijatelj koga svezao težim zlom, taj dan oslobađa božanskim darom. Tada se posvuda može vidjeti kako se na pragovima prostiru grudi očišćene svetim lijekom, već okrijepljena duha i već zahvaljujući svojim glasom: pritrči mnoštvo ljudi koji zapanjeno gledaju, među radošću svima naviru suze, svima se ondje vjeruje da je Bog prisutan: neizmjerna je u Feliksu slava Kristova. Sv. Feliks muči demone u opsjednutim tijelima i odatle ih izgoni. Nakon smrti sjaji čudesima. I u natali 6. Zašto dakle toliki strah okružuje pragove? Tko ovamo goni tolika mnoštva naroda? Koja ruka pritišće demone i otima ih protiv njihove volje, te ih, dok uzalud viču buntovnim glasom, dovodi sve do groba mučenika i zaustavlja kao prikovane na svetome pragu? Neki njegovom pomoću dobiva natrag izgubljene volove i oko: Ali osobito u natali 7. Vidi se onaj dan koji se obično promatra po svemu zmijskom porodu kad progoni okrutne demone i skrivenom rukom udara zajedničke neprijatelje. Ali ipak se u samoj toj snazi zapaža čudo: jer iako tijekom cijele godine uznemiruje mučene demone i zapovijeda im da odu iz ljudskih udova, ipak mnoge zadržava da ih dulja kazna muči kao neprijatelje, ili da oni koji su zaslužili postati posude zla, po zasluzi, dok lijek kasni, potpunije ispaštaju sav zločin u određeno vrijeme, ili se želi prilagoditi rođendanskome danu kako bi drugima rijetko dao pomoć da bi velikodušniji dao više darova na svoj rođendanski dan. Jer kad se taj dan približava kako prolazi godina, tada navaljuje češće i žešće. Mogao bi tada vidjeti kako se bolesna jata gušće skupljaju i kako se blizu blagdana traži sigurno spasenje. Tada demoni, raspaljeni žešće nego obično, gore, žalosnije zavijaju i, svladani većom silom, već ječe posljednje muke: i ne daju im otići lakim izlazom, nego, prije toga mučeni čudnim i raznovrsnim zlim mukama, podižu se u visinu obješeni više nego obično i trpe u praznini zraka te ostaju visjeti na skrivenim vezama u mučnu zastoju kroz prazninu; premda kroz tijela koja nisu njihova, njihova vlastita kazna zamara uznemirene neprijatelje. Oslobađaju se muka kad se čini da tijela podnose muke, a neozlijeđene duše promatraju tuđe muke u svojim udovima: čovjek, kad je demon uhvaćen, postupa slobodno, jer križ nije čovjekov, nego demonov. osobito na ovaj dan. drugomu oko probodeno udicom.
5 Uz zid ove pak ćelije, gdje počiva blaženo tijelo položeno u grob, prianja izbočeni trijem u kojem je svjetiljka, ovješena na užetu, imala običaj davati svjetlo mjestu. A onaj kojemu je bila dužnost paziti na njezino namještanje, pristupivši, otpustio je uže i otišao kao da će poći po ulje. I dok je sve bilo pokriveno noćnom tminom i uže s kukicama visjelo spušteno usred trijema, jedan od onih koji su bdjeli u bdijenju sveca, umoran od dima ćelije koji se podigao od izgorjeloga papirusa, izlazi van. Dok je prolazio mimo toga trijema, jedna od kukica užeta zahvati lice čovjeka koji je dolazio i, zarivši svoj vrh, probode mu oko. A on, osjetivši bol, brzo pruživši dlanove, njima zaklanja ugroženo lice zajedno s očima, vičući ne malim jadikovanjem i govoreći: Priteci u pomoć, zaklinjem te, sveti svećeniče, i iskaži se bližnjim onomu koji propada, ti koji si mu najbliži. Pruži svete ruke po skrivenim lijekovima i izvuci zlo koje smeta vidu, da ne odem lišen svjetla ja koji sam došao vidjeti svjetlo tvojih čudesa. Na taj njegov žalosni povik, kad su oni koji su bili ondje donijeli svjetlo, opaze čovjeka kako visi na užetu probodena oka. I dok je krv tekla, nitko se nije usuđivao prisloniti ruku da ga izvuče, bila je prisutna neizmjerna snaga blaženoga mučenika, koja je tako izvukla udicu da nije ni iščupala oko ni probila vid, nego je zaustavila mlaz krvi koja je curila: tako, kad je željezo izvučeno iz oka i bol u vjeđama se smirila, snaga svetoga mučenika očituje se u narodu. A da su opsjednuti u ovom posvećenom hramu Kristova borca često iskušavani i očišćeni, pisao je ovaj autor. Opsjednuti izliječeni.
Slično spominje Sever u Dialogo 3, de vila S. Martini: Kad god bi sv. Martin preuzeo brigu oko egzorciziranja demona, obično se događalo da su mnogi visjeli podignutih nogu u visini, a ipak im haljine nisu padale preko lica niti je golotinja kojega dijela tijela izazivala sramotu.
Naposljetku u natali 8 pripovijeda da je neki čovjek prekomjerne πολυφεγίας oslobođen od demona.
Napokon ću od mnogih govoriti o jednome, da se iz jednoga može naučiti kako demoni imaju zvjerska čula. Neki je čovjek, ne dugo vremena, bio toliko obuzet čudnim demonom da više nije uzimao ljudsku hranu poznatu iz kuće, ni kad bi mu na bogatu stolu bilo ponuđeno mnogo jela, lako bi to potrošio u jednom gutljaju, nego je i kokoši ugrabljene s praga ukućana, čim bi ih podigao, raskidao brzim raljama i gutao s perjem, a da ga ne uguši neispuhano perje. Štoviše, žeđao je za pogrebnom sukrvicom i lizao kosti, jedući bačene strvine stoke, sramotan sudrug pasa na gozbi. Taj sada, trijezan od tako velikoga demona, gle, obrađuje daleko unajmljeni komad zemlje, i Božjom skrbi u svetom dvorištu Feliksovu vraćen samome sebi, dovoljno jasno pokazuje da Feliks, jak zaslugama i imenom Kristovim, ukroćuje neukrotive zvijeri i pobjeđuje plamen.
Neću se činiti da hvalim čovjeka, nego onoga po čijem je djelovanju moćan Feliks, dobiva časno ime i daje ljekovita sredstva kojima obilazi bolesna tijela i oslobađa zarobljene duše od sile crnoga demona, dok Bog nadjačava: niti samo u toj pomoći velikodušni Feliks vrši Kristove darove i najsnažnije pobjeđuje zmijskoga neprijatelja.
PO AUTORU SV. BEDI SVEĆENIKU.
Najsretniju pobjedu bl. Feliksa, koju je u gradu Noli u Kampaniji, uz Božju pomoć, zaslužio Paulin, biskup istoga grada, u heksametarskim stihovima vrlo lijepo i najpotpunije je opisao; budući da su oni prikladniji za učene nego za jednostavne čitatelje, svidjelo nam se, na korist mnogih, tu istu povijest svetoga ispovjedaoca razjasniti jednostavnijim izlaganjem i oponašati marljivost onoga koji je mučeništvo bl. Kasijana iz Prudencijeva pjesničkoga djela prenio u svima zajednički i otvoren jezik. Taj ćemo životopis dati 13. kolovoza; tko mu je autor, još nam nije poznato, ali svakako starodrevno, kao što iz ovoga saznajemo. Iz Prudencijeva περι στεφανών libro, himan 9, izdao je Surije; Mombritije je prenio u prozu ono što se ovdje navodi.
Svećeništvo, ispovijest i pobožnost sv. Feliksa prema svome biskupu.
Dakle, Feliks je rođen u Noli u Kampaniji, ali od oca Sirijca, imenom Hermija, koji je došavši s Istoka u Nolu i ondje stanujući gotovo kao starosjedilac, rodio sina Feliksa; kad je umro, ostavio mu je baštinu bogatoga imetka, kojemu je on ipak pretpostavio darove baštine obećane na nebesima. Imao je i brata istoga imena kao njegov otac, to jest Hermiju, s kojim je trebao podijeliti zemaljsku očevinu. Taj je, živeći daleko od Feliksovih običaja, stoga postao nedostojan vječne sreće. Jer se trudio ljubiti samo zemaljska dobra i izabrao je biti radije vojnik carev nego Kristov.
3 Ali naprotiv Feliks, ispunjavajući djelima otajstvo svoga imena, čim je bio dječak, podložio se božanskoj službi i, kako je rasla milost kreposti, najprije je u Crkvi primio službu lektora, a zatim uzdignut na stupanj egzorcista počeo je izgoniti nečiste duhove iz opsjednutih tijela. Kad se u toj službi proslavio krepostima, ubrzo je primio stupanj prezbiterata dostojan svojih zasluga, i nije ostao manji od svoga stupnja ni duhom ni djelom, kao što je pokazao i vihor napasti koji je naišao.
4 Jer u isto vrijeme izbilo je progonstvo nevjernika i snažnim sukobom udarilo na Crkvu, ali ipak vrata smrti nisu mogla odvratiti vrata kćeri Sionske da ne naviještaju hvalu svoga Stvoritelja. Kad su učitelji i začetnici bezbožnosti usmjerili prvi sraz svoga ludila protiv samih učitelja istine i Gospodnje vjere i urotili se da, na strah manjima, ili predaju smrti ili prisile na zatajenje vjere prve biskupe ili svećenike Crkava, dogodilo se da su sluge zablude i neprijateljskoga bijesa, došavši i u Nolu, tražili na muke biskupa toga grada, imenom Maksima, čovjeka poštovanja vrijedna po učenosti, pobožnosti i dobi. Kad je on to zapazio, sjećajući se Gospodnje zapovijedi kojom je rečeno: Kad vas budu progonili u ovome gradu, bježite u drugi, potražio je privremeno sklonište na udaljenijem mjestu, ostavivši za obranu grada svećenika Feliksa, kojega je grlio kao sina i želio primiti kao nasljednika svoje Stolice.
5 Ali kad progonitelji nisu mogli pronaći biskupa, ne oklijevajući, nastoje podići ruku na Feliksa i njega prvoga, kao najveće uporište grada poslije biskupa, oboriti s postojanosti njegove glasovite kreposti, bilo laskajući obećanjima bilo zastrašujući kaznama. Uhvaćen dakle od razjarenih protivnika, ali se on sam mnogo pouzdajući u nutarnju utjehu Duha Svetoga, baca se u mračnu tamnicu, gdje mu željezni okovi u isti mah stežu ruke i vrat, a noge su mu stisnute kladom. Pod njega su se prostirali i ulomci crijepova da među strahotama i hladnoćama duge noći, svezan, ne bi mogao ni zaspati ni naći kakav počinak, neprestano probadan njihovim oštrim vrhovima.
6 U međuvremenu je biskup, koji se povukao u skrovišta brda bježeći pred neprijateljem, i sam podnosio mučeništvo ne manjim trpljenjem nego da je bio svezan željezom ili položen na crijepove ili da je morao biti spaljen plamenom. Jer dušu mu je pekla najveća briga za njegovo stado, a tijelo mu je pekla glad zajedno sa studeni ledenoga zime: dok je ležao među trnjem bez krova i hrane, bdijući noć i dan, nastavljao je u tjeskobnim molitvama. I nije bilo teško da staračke udove, iscrpljene dugim postovima, tolika sila zala pritisne čak i do smrti.
7 Ali da bi nebeska dobrota najjasnije pokazala kolike je njegove brige taj čovjek bio dostojan, šalje se s neba anđeo koji bi zapovjedio da bl. Feliks ispovjedalac, oslobođen okova, što brže dođe potražiti, okrijepiti i kući vratiti biskupa. Bilo je pak više njih zatvoreno u istoj tamnici, ali anđeo koji je došao ukazao se samo Feliksu, koji je bio svezan zbog ljubavi i pobožnosti, sjajeći blistavom svjetlošću i ispunjavajući milošću svjetla i samu prostoriju: potresen njegovim glasom i ujedno svjetlošću, Feliks je zadrhtao i isprva je pomislio da se njime poigrava priviđenje sna. Anđeo mu je zapovjedio da ustane i pođe za njim izlazeći. On je, zapanjen na zapovijed onoga koji je naređivao, izgovarao se da ne može izići jer ga drže i okovi i zatvor tamnice i budnost čuvara. Nadalje mu je anđeo ponovljenim glasom zapovjedio da hitro ustane, jer mu okovi nimalo ne smetaju, i brže od riječi padoše lanci s njegovih ruku i vrata i okovi s nogu. A izveo ga je van čudesnim poretkom stvari, jer su se vrata tamnice otvorila njemu, dok su ostala bila zatvorena, tako da su prolazili kroz same čuvare kojima se zatvaralo, a da oni nisu znali što se događa, dok je sam anđeo, poput Mojsijeva stupa, pružao Feliksu i vodstvo i svjetlo svojim sjajem dok nije izbjegao rukama neprijatelja.
8 Kad je pak bl. Feliks ispovjedalac stigao na pustinjsko mjesto kamo se biskup povukao, našao ga je kako slabim dahom vuče teške uzdisaje. I doista se obradovao što ga je našao živa, ali se veoma ražalostio što ga je vidio blizu smrti. Stoga je zagrlio i poljubio oca i počeo kušati ne bi li možda čestim dahom svojih usta i toplinom svoga tijela mogao donijeti nešto topline njegovim ledenim udovima. Kad pak, dugo se mučeći, ni vikanjem ni dodirom nije mogao probuditi nikakav znak životnoga osjeta ni u njegovu duhu ni u tijelu, a u blizini nije bilo ni vatre ni hrane kojom bi okrijepio njega koji se ukočio i kopnio, naposljetku, našavši spasonosnu odluku, prigiba koljena pred Ocem Gospodina našega Isusa Krista, ponizno moleći da mu on s neba pomogne kako bi mogao ispuniti službu pobožnosti prema svome ocu koja mu je bila zapovjeđena. Bez odgode: uslišan, ugleda grozd kako visi na obližnjem trnju, i prepozna da je to dar onoga koji je stvoritelj i začetnik svega stvorenoga, i izveo je vodu iz suhe stijene i nju je, kad je htio, pretvorio u vino. Veoma se obradovavši tome daru božanske dobrote, uze grozd i prinese ga ustima biskupa na umoru. Ali budući da je on stisnutih zubi poput mrtvaca, jer je bio bez ikakva osjeta i srca i duše, nije nikako mogao primiti ponuđeni okus, naposljetku sveti svećenik Feliks, sretnom borbom svojih ruku, otvori njegove suhe usne i tako u njegova usta, zgnječivši grozd, ulije koliko je mogao spasonosnoga soka. Kad je to okusio, otac je ubrzo primio osjet i duše i tijela: zatim se otvaraju oči, a jezik, koji je prianjao uz suho grlo, odriješio se da govori.
9 I kad je, potpuno oživjevši, prepoznao da je Feliks onaj koji je došao da ga potraži, zagrlio ga je očinskom ljubavlju i potužio se zašto dolazi tako kasno, govoreći: Gdje si se tako dugo zadržao, sine? Jer mi je Gospodin već davno obećao da ćeš doći k meni.
Vidiš pak da, premda sam, svladan tjelesnom krhkošću, na čas popustio, ipak sam sačuvao čvrstu postojanost vjernoga duha, kao što pokazuje i stanje ovoga mjesta u koje sam dospio. Mogao sam doista ući u koje selo ili drugi grad gdje bih bio siguran od neprijatelja, da mi je vjera bila bezvrijedna, a ovaj život drag. Ali sada, odbacujući sva ljudska utočišta i bježeći u brdske pustinje, povjerio sam se samo božanskoj milosti i zaštiti, da me on sam, na bilo koji način ili red koji bi htio, ili sačuva u ovome životu ili prenese u budući. I nije me iznevjerila nada koja je bila u Bogu, kao što se očito potvrđuje tvojim dolaskom, po kojemu sam, tako da kažem, sa samoga praga smrti pozvan natrag u život. Zato, sine moj, nastoj brzo dovršiti započeto djelo pobožnosti i, stavivši me na svoja ramena, potrudi se da me vratiš kući.
10 Nakon tih riječi Feliks je vrlo brzo izvršio ono što mu je bilo zapovjeđeno te je biskupa, prevezena na ramenima, vratio u svoju kuću, koju je čuvala jedna jedina starica. Toliko je pak časni biskup bio udaljen od zemaljskih stvari da mu je od svega kućanstva i cjelokupnoga imetka preostala samo jedna starica. Pokucavši dakle na vrata, Feliks je nju probudio i, kad je ustala i otvorila vrata, predao joj i preporučio biskupa. Tada je biskup za iskazanu mu službu pobožnosti uzvratio bl. Feliksu dužno zahvaljivanje i, položivši desnicu na njegovu glavu, obdario ga očinskim blagoslovom. A on je, izišavši odatle, i sam nekoliko dana ostao skriven u svojoj kući dok ne prestane vihor progonstva. Dok se to događalo, služilo mu je kao skrovište, a građanima koji su se radovali njegova dolaska pokazao se radosnim te, obilazeći posvuda, riječju poticaja tješio je i jačao srca pojedinaca, koji su bili nimalo malo uznemireni žestinom prethodne oluje. I ne samo riječju, nego ih je i svojim primjerom učio da preziru zemaljske sreće i nevolje, da traže samo radosti vječne domovine i da se boje samo srdžbe nebeskoga suca, Koji je, kako piše sv. Paulin u nat. 5, živio kao umirovljenik pod carem nakon vojne službe. Ovaj se slavi 13. siječnja, kao što ćemo reći. Da se sve to dogodilo u jednoj noći, prenosi Paulin u nat. 4.
Latebræ tempore persecutionis.
Kad je ponovno pokrenuto progonstvo, traži se Feliks, i neprijatelji dolaze sve do njegova prebivališta, žudeći da ga što brže ugrabe i predaju smrti, a on je tada slučajno, odsutan od svoje kuće, stajao u središtu grada s prijateljima i po svome uobičajenom običaju propovijedao riječ vjere okupljenim mnoštvima. Kad su protivnici čuli da je na tome mjestu, odmah dotrče s isukanim mačevima, ali kad su stigli do njega, pošto je božanskom providnošću promijenjeno ili njegovo lice ili njihovo srce, nikako nisu mogli prepoznati onoga kojega su vrlo dobro poznavali. Kad su pak njega samoga upitali gdje je Feliks, taj vrlo razboriti čovjek shvatio je da je to učinjeno po Bogu da ga ne prepoznaju, pa se nasmijao onima koji su ga ispitivali i rekao: Ne znam Feliksa kojega tražite; i nije nimalo slagao, jer nitko samoga sebe ne poznaje po licu.
12 Oni ga odmah ostaviše i skrenuše na drugu stranu, pa su one koje su slučajno sreli ispitivali gdje je Feliks; jedan od njih, posve neupućen u razlog i misleći da oni bjesne, počeo ih je koriti zbog ludosti što ne mogu prepoznati prisutnoga onoga s kime razgovaraju, i ujedno im pokaza kamo je otišao onaj kojega su tražili. Oni, još žešće bjesneći, odmah idu za tragovima bl. Feliksa. A on, upozoren dok su se približavali bukom grada koji je trčao naprijed i povicima onih koji su bili zapanjeni dolaskom mnoštva neprijatelja, povuče se na skrovitije mjesto koje, nemajući nikakva čvršćeg zaklona, bijaše ograđeno samo komadom polusrušenoga zida. Ali čim je primilo Božjega čovjeka, čudesnim ga je djelom zaštitila božanska ruka. Jer od iznenadnoga šuta ondje se stvori nasip koji bi zatvorio to isto mjesto, ali je i pauk po božanskoj volji, kojoj se pokorava svako stvorenje, odmah na samome mjestu razapeo mreže dok su se one njihale. Kad su onamo stigli, neprijatelji su se zapanjili i prigušenim glasom govorili jedan drugomu, govoreći: Nije li ludo da mi ovamo ulazimo tražeći čovjeka, kad je očito da nitko nije prošao ispred nas? Jer da je tko ušao, nikako ovdje ne bi ostale cijele niti paučine, koje često znaju prekinuti i najmanje mušice koje kroz njih prolaze. Jasno je dakle da je onaj tko je rekao da se Feliks ovamo povukao to učinio lukavo kako bi nas što dalje odvukao od njegova pronalaska. Zato pođimo i ostavimo da ovdje pretražujemo čovjekova skrovišta, gdje sam izgled mjesta pokazuje da nitko nije ušao. Tako prevareni, odlaze žurno, gunđajući i ne manje nego na Feliksa, bjesneći u duhu na onoga koji ih je svojim varkama doveo na takva mjesta. Tu se očitovala velika mudrost našega pobožnoga Stvoritelja i Zaštitnika. Doista, ponekad najviši i najbolje utvrđeni gradski zidovi više izdaju svoje građane neprijateljima koji ih opsjedaju nego što ih oslobađaju, a Krist svoga poniznoga slugu od oružanih neprijatelja koji ga progone skriva drhtavim mrežama pauka, da ne bi mogao biti pronađen ni uhvaćen. Uistinu, kako govoreći o tome kaže časni otac Paulin: Gdje god je Krist nama prisutan, i pauk će postati zid, a komu je Krist odsutan, i zid će postati pauk.
13 Otišli su dakle neprijatelji kad je već padala večer, a Feliks, kad su oni odlazili, slobodnije potraži druga skrovišta, radujući se pomoći božanske zaštite i pjevajući u sebi: Jer pa da i hodim kroz dolinu sjene smrti, neću se bojati zala jer si ti sa mnom. Kad je pak osvanuo dan, povukao se na skrovitije mjesto između samih krovova zgrada, gdje je šest mjeseci neprekidno, odvojen od znanja svih ljudi, ali uživajući u prisutnosti božanske milosti, ostao skriven, naime, po riječi Psalmistovoj, u skrovitosti lica njegova od uznemirivanja ljudi, koji ga je i čudesnim i ljudima neuobičajenim poretkom hranio kroz toliko vremena. Jer u susjednoj je kući živjela neka Bogu predana žena čijom se službom, dok ona nije znala, svjesno služio onaj koji je izvor i početak svega znanja, Gospodin. Jer žena je pekla kruhove, pekla je i druga jela za hranu svoje kuće i, dovedena u zanos duha, unosila ih je na ono mjesto gdje se skrivao ispovjedalac Feliks i ondje ih ostavljala da ih on uzme, tako da nikada nije mogla znati ni da je ovamo ušla ni da se vratila, nego, misleći da je pripravljena jela ostavila kod kuće, uvijek je tako odlazila, sjećajući se da ih treba ostaviti i odmah zaboravljajući ostavljeno jelo. I tako pripovijedaju da je bl. Feliks, kao što rekoh, ostao šest mjeseci u tim istim skrovištima mračnoga i tijesnoga krova, odvojen doduše od ljudskoga društva, ali nikada lišen prisutnosti nebeskih građana, te da je, uz skromnu doduše hranu, ali pruženu s neba, vodio sretan život.
U to se vrijeme pripovijeda da je više puta bio smatran dostojnim i dara božanskoga razgovora. A u tim istim nastambama u kojima je boravio bila je stara cisterna iz koje je on isprva crpio oskudno piće, ali kad je ona bila isušena zbog prevelike ljetne žege, blaženome ispovjedaocu ipak nije nedostajalo ono od čega će živjeti. Jer više je Stvoritelj i Providitelj našega spasenja, koji je nekoć, dok je sav ostali zrak bio suh, samo jedno runo natopio nebeskom kišom, sam svome ispovjedaocu, dok je zrak bio posve tih i vedar, prema tome koliko je imao potrebe, pružao milost skrivenom rosom kojom se okrepljivao kad je bio žedan. Jacobus de Voragine piše da je prije ovoga novoga progonstva Feliks uzdignut na biskupstvo, a mnogi da je bio zatražen. Ali Paulinovo je svjedočanstvo pouzdanije. Petrus de Nat. u lib. 7, cap. 138 piše da je, kad je kuća bila opkoljena poganima, izišao i prošao kroz njihovu sredinu tako da ga oni koji su gledali nisu prepoznali, što odavde možeš opovrgnuti. Rimski brevijar, Haræus i drugi imaju samo tri mjeseca, a Paulin šest. Ribadeneira, Rosweyde itd. pišu da su ga pohodili Krist i češće anđeli, a Paulin da je često bio udostojen Kristova razgovora i nahranjen hranom pruženom njegovom rukom. Petrus de Natal; je li istina? I kad je zbog prevelike suše u ljetno vrijeme u njegovu zdencu nestalo vode, na molitvu sveca spustila se obilna kiša i obilno napunila zdenac. Ali Paulin:
Jer je tada ljeto, spaljeno prevelikim suncima, kao što biva, isušilo i zdenac koji je skrovitomu pružao oskudne čaše. Ali da ga ne bi pekla tjelesna žeđ, njega koji je žeđajući podnosio Krista i tu muku tijela, oblak nošen kroz vedro nebo i skupljen u tanku kuglu kroz uzak otvor krova ulio je u usta žednoga slatku tekućinu, kao da je stisnuta rukom, i okrijepio ga, dok je bio bez neba, mliječnim sokom nebeskoga runa.
Humilitas, paupertas.
Kad je pak prošlo to vrijeme, bio je opomenut božanskim proročanstvom da iziđe iz skrovišta jer je vihor progonstva već prošao. Kad se iznenada pojavio u javnosti, svi su ga vrlo rado primili kao da dolazi iz raja. Od toga je vremena počeo učvršćivati vjeru sviju, koja je bila nimalo malo uzdrmana žestinom oluje. U međuvremenu je Bogu dragi biskup Maksim, poodmakle dobi, preminuo. Bez odgode: Feliks se po sudu sviju bira za biskupa, on koji je bio i nepobjediv ispovjedalac i najslađi učitelj i koji je sva dobra koja je naučavao riječju sam ispunio djelom. Ali Feliks, da bi pokazao koliku uzvišenost poniznosti ima u srcu, skromnim se glasom ispričao da ne treba preuzeti taj stupanj, govoreći da njegov su-svećenik Kvint može mnogo dostojnije preuzeti čast spomenutoga stupnja jer je on sedam dana prije njega bio uzdignut na red prezbiterata. To se tako, kako je tražio, i ispunilo, a preuzetu biskupsku službu taj isti Kvint upravljao je tako da se, ponizno podložan blagoslovljenomu ispovjedaocu, nalagao da on umjesto njega drži govor narodu, te je on upravljao pukom službom, a Feliks naukom.
13 Taj je naime Feliks, uz postojanost ispovijesti i krepost poniznosti, bio i najveći ljubitelj dragovoljnoga siromaštva. Posjedovao je naime po očevoj baštini mnoga imanja, kuće i vrlo mnoga bogatstva, ali je u vrijeme progonstva, proglašen javnim neprijateljem i lišen imovine, sve izgubio. Ali kad je Crkvama vraćen mir, premda je mogao ponovno zatražiti svoja prava, nikako to više nije htio: nego, kad su mu prijatelji savjetovali da ponovno preuzme svoja dužna prava, koja bi, kad ih preuzme, mogao s kamatom velike zasluge razdijeliti i dati siromasima, nikako ne pristajući da to učini, snažnom je izrekom odbijao njihove nagovore govoreći: Sve mi je dopušteno, ali nije sve na korist. Daleko bilo naime da ponovno tražim stvari koje sam izgubio zbog ispovijedanja: daleko bilo da ikojim razlogom ponovno potražujem zemaljska bogatstva koja sam jednom prezreo u razmatranju nebeskih dobara, kao da ona sama nisu dovoljno dostatna, nego ću radije kao siromah duhom slijediti Isusa da bih bogatije primio darove kraljevstva nebeskoga; niti treba sumnjati da će onaj koji me je izbavio iz okova i tmine strašne tamnice i toliko me vremena hranio skrivena od ljudi i u preostalome dijelu moga života hraniti mene koji na njega bacam svoju brigu. Zadržavajući taj duh, blaženi ispovjedalac imao je samo tri jutra skromnoga polja, i to u zakupu, i jedan vrtić u svome vlasništvu, od čega bi živio. Ali je i jedno i drugo obrađivao vlastitom rukom, nepomognut ni jednim jedinim slugom, a odrasli plod te svoje žetve ili vrtića uvijek se rado dijelio sa siromasima. Istu je pak štedljivost preblaženi muž slijedio i u odijevanju, tako da je bio zadovoljan samo jednostavnom odjećom, i onom koja mu nikada nije bila ni dostatna, a ako bi što preostalo, dijelio bi siromasima, a ako bi se slučajno dogodilo da ima dvostruku odjeću, odmah bi gologa okrijepio boljom. Među njima se osobito isticala Archelais, ili kako ima rukopis, Arcilais, udovica jednako sveta po vjeri, kako kaže u Nat. 5 Paulin, koliko slavna po lozi i bogata djelima. Vara se dakle Ribadeneira i njegovi tumači Rosweyde i Canisius, koji pišu da je u obrađivanju toga vrta koristio i rad drugoga.
Paulin izričito:, tria macri jugera ruris, Nec proprio sub jure tenens, conducta colonus Ipse manu coluit, famulo sine, pauperis horti Possessor.
Miracula post mortem.
Živeći dakle takvom pobožnošću, muž i po imenu i po zasluzi Feliks, pun dana i dobrih djela, preminuo je i, pošavši putem otaca, primljen je u vječnu slavu, kao što svjedoče i mnoga znamenja koja su učinjena u crkvi u kojoj je pokopan.
17 Bio je naime neki seljak, siromašan imutkom, ali cjelovit u vjeri, koji je svoje tijesno siromaštvo uzdržavao posjedovanjem samo dvaju volova, bilo da se njima sam služio bilo da ih je uz ugovorenu plaću posuđivao susjedima da se njima služe: kad ih je s mnogo oskudne brige volio i čuvao, jedne ih je noći izgubio jer su bili odneseni krađom. Kad je pak svanulo i kad je posve sigurno saznao da su ukradeni, izgubivši svaku nadu u svoje traženje ili pronalaženje, brzim trkom pođe u crkvu sv. Feliksa, i stigavši ondje, prostre se pred vratima svetoga doma te, upravivši pogled u zemlju, preklinje i zaklinje sv. Feliksa da mu vrati volove koje je izgubio, posvjedočivši uz mnogo suza da odatle nikada neće izići dok ne dobije natrag volove. Kad je to činio cijeloga dana seljačkim glasom, ali najvjernijim srcem, kad je nastupila večer, izbačen je navalom mnoštva, te, potisnut od svetih zdanja, dođe svojoj kući i ne propušta provesti noć budan u neprestanim jadikovkama. Ali jer svatko tko ište, prima, i tko traži, nalazi, i onomu tko kuca otvorit će se, i kako kaže Psalmist, želju siromaha uslišio je Gospodin, u ponoćno vrijeme, dok su ostali ljudi spavali i sve je bilo mirno, kad je on sam ležao budan jer su ga budili njegova bol i siromaštvo, (čudno za reći) dogodi se da su na njegova vrata iznenada došli volovi koje je tražio, naime po božanskoj volji, istrgnuti razbojnicima i vraćeni k domu gospodara kroz neprohodne krajeve usred noćne tmine i lutanja, te udarajući rogovima o vrata svoje kolibe u kojoj je boravio davali su znak da su već stigli. Ali on, veoma drhteći i misleći da su mu ponovno tu lopovi, a ne više njegovi volovi, dulje je oklijevao otvoriti vrata dok isti volovi, kao da su razumjeli razlog gospodareva oklijevanja, i ispuštenim rikanjem nisu pokazali da su to oni koji kucaju na kućna vrata. Kad je pak primio natrag volove, seljak, postupajući ne seljački nego učeno i vjerno, pohitao je u rano jutro uzvratiti dužne zahvale svome darovatelju. Uzevši naime sa sobom volove, dođe u crkvu sv. Feliksa, dok su svi i oni putovali s njim, i stigavši ondje, radosnim glasom ponavljajući i pokazujući dobročinstva koja je primio od sveca. A budući da je mnogo plačući, bilo dok je tražio svoje volove bilo dok ih je od radosti primao natrag, nimalo malo oštetio i oštrinu očiju, tražeći od bl. Feliksa i utjehu za to oštećenje, primio ju je, te se tako vratio kući, obradovan dvostrukim darom nebeske milosti. ustrajavao je blaženi biskup Paulin da crkvu koju je započeo dovede do savršenstva: čitavu je njezinu građevinu dovršio za tri godine i zaključio je slikama i svakim njezinim ukrasom na doličan način, u kojoj se zauvijek spomena dostojno slave najsretniji život i muka bl. Feliksa, koji je četrnaestoga dana mjeseca siječnja, dovršivši tijek slavne borbe, primio vijenac života koji je Bog obećao onima koji ga ljube.
Dovršava se knjiga o životu i ispovijesti sv. Feliksa koju sam ja, sluga Kristov Beda, iz pjesničkoga djela blaženoga biskupa Paulina preveo u jednostavan govor. Ovo čudo spominje u nat. 6 Paulin. Sada postoji crkva u Noli, bilo ona stara, bilo radije, kako smatra Ambrozije u lib. 2, cap. 12, podignuta iz njezinih ruševina, ali se ne naziva apostola, nego samo apostola. Tako Paulin: vicit brevis astula flammam. Tu riječ na drugome mjestu češće rabi Paulin. Da se astula kaže kao da je od uzimanja, prenosi Izidor u lib. 17, Orig. cap. 6. Kod drugih pisaca naziva se assula.
De crucis æternæ sumptum mibi fragmine lignum Promo, tenensque manu adversis procul ingero flammis, Ut clypeum retinens pro pectore, quo tegerem me, Arceremque hostem collato umbone relisum. Dakle, nije ga bacio u plamen, nego mu ga je suprotstavio držeći ga u ruci.
Drugi životopis
OD PREZBITERA MARCELA.
Iz starog rukopisa crkve sv. Audomara.
Svetomu i u Kristu najcvjetajucem gospodinu biskupu Leonu, prezbiter Marcel.
Revnost tvoje brižljivosti potiče me da hvalevrijedan život svetoga prezbitera i ispovjedaoca Feliksa, koji je preblaženi Paulin, prethodnik ili subiskup vaše Crkve, sjajno izložio u junačkim stihovima, protumačim proznim izričajem. No budući da se tama mojega uma ne usuđuje mjeriti s tolikim sjajem toga djela, a oskudna jalovost stila ne može obuhvatiti bogatstvo građe, želim biti potpomognut molitvama tvoje svetosti, kako bi tromi koraci mojega shvaćanja, pod Kristovim vodstvom, nadišli teške pothvate riječi: onoga koji je među poslušnim valovima osušio mokar put dok je narod prolazio, koji je tvrde gorske stijene smekšao vrelom tekućih voda, koji je u nježnim ustima malenih razvezao svezane riječi mucajućeg djetinjstva: njega usrdno molim da iz neizmjernoga svjetla svoje dobrohotnosti udostoji probuditi usnulu noć mojega srca u bdjenje svoje svjetlosti, kako bismo put tolikoga djela prešli govorom što manje nedostojnim. a Spominje Baronije u 7. svesku, pod godinom 535., br. 54, i pod godinom 536., br. 73, Leona, biskupa Nole, kojega je papa Agapit s drugima poslao kao poslanika u Carigrad: je li to ovaj isti, nije nam poznato.
Domovina sv. Feliksa, roditelji, trudi radi vjere.
Na slavu Gospodina našega Isusa Krista i na lijek velikoga spasenja spada pripovijedati zasluge i kreposti svetaca: kako bi i kršćanske duše na ljubav prema katoličkoj vjeri raspalio veći žar čežnje, i kako bi vjerničke uši spremne na vjerovanje hranilo svetije slušanje o čudesima blaženoga Feliksa. On je s Istoka k nama doveo podrijetlo svojega rođenja, tako da je, došavši u svojem ocu Hermiji, bio rođen u našim krajevima. Niti je dolikovalo da se ures tolike vjere rodi u drugoj domovini doli u onoj koja je rodila presvete patrijarhe i svetogovorne proroke, i odakle su sama svjetla apostola po svemu svijetu zasjala svjetlošću evanđeoskog propovijedanja: odatle je blaženi Feliks, nekoć Bogu predan, nama donio pomoć svoje pobožnosti u ocu Sircu, koji je iz ljubavi prema očevu gradu svom dušom zavolio Nolu, i premda je imao dva sina, Feliksa i Hermiju, svoju je imovinu na samrti ostavio jedino blaženomu Feliksu.
3 A najpravedniji ispovjedalac, prezirući zemaljska dobra, već je prikladnim umom težio za bogatim riznicama neba: i željan u ljubavi Kristovoj, podijelio je s bratom očinski novac, kako bi zadobio dobra jedinoga Gospodina. Različit je način života obuzeo braću: Hermiju je zadobio svijet, a Feliksa Krist. Onaj je radije slijedio prolazno, ovaj je zaslugama posjedovao čvrsto. Onaj je ljubio sadašnje, ovaj buduće. Onaj se prepoznaje kao baštinik vlastitoga oca, ovaj kao subaštinik Kristov. Onaj je, vojujući za zemaljskoga kralja, proveo tvrd život pod teretom podnoseći jalov plod truda: ovaj je, ljubeći Krista svim umom, vojevao oružjem vjere. On je početke svojega dječaštva tako odgojio duhovnim stegama da je i Bogu iskazivao službu i po zaslugama se pokazao slobodnim. U prvim pak godinama svoje dobi primio je službu lektora, zatim je uzvišenijim dostojanstvom zadobio stupanj egzorcista, kako bi ređenjem postupno rastao onaj koji je već bio uzrastao u vjeri. No dok je, postavljen u tom stupnju, u Kristu pokazivao veoma mnoga znamenja kreposti, uz vodstvo služenja dospio je do dostojnoga svećeništva prezbiterata.
4 A da bi njegovu presvetu glavu ovjenčala dvostruka kruna milosti, učinio je to progon kršćanskoga zakona. On je, naoružan bijesom bezbožnosti, remetio prava pobožnosti i vjernike sudio kao nevjerne, a svece kao svetogrdnike: i da bi prema pravednicima iskalio mržnju mahnitoga bijesa, nedužne je pogubljivao krivom sudbinom. Gotovo u isto vrijeme gradom Nolom svetim je zakonima upravljao biskup Maksim, koji je puk svoje Crkve krijepio čas pobožnošću duha, čas utjehom usta, te naslađujući poodmaklu starost svoje dobi štapom svetoga Feliksa, očinskim ga je srcem prigrlio i, odlazeći iz straha od progona, tihom odredbom nauma postavio ga sebi za nasljednika, te se bez znanja blaženoga Feliksa povukao u gorske pustinje. Časni ga je ispovjedalac iz samilosti prema napuštenom stadu tražio, te je oko crkvenih ograda, dok je starac bio u bijegu, ispunjavao brižljivost dobroga pastira. Dok je on ustrajao u najpobožnijim djelima, svjetina pogana, potaknuta od đavla, uhvati ga i, svezavši željeznim okovima kako sveti vrat tako i ruke, slobodno svjetlo vjere zatvori u uvredljivu noć tamnice. A da onima koji su smišljali zlo ne bi uzmanjkalo okrutne dosjetke za mučenje, na istom su mjestu straže prostrli najoštrije krhotine posuda, kako bi kazneni ležaj priječio san tražen u mukama. No nečuvena je okrutnost izgubila svoj naum. Jer Gospodin mu je podario i dobročinstvo svjetla i mira, budući da je u njemu samome supatio s onim komu je dopustio da podnese kaznu za nagradu krune. Bio je doduše svezan udovima, ali je slobodan lutao duhom. Toliko je palmi strpljivosti zaslužio koliko je podložno tijelo podnijelo kazni. a Odavde je jasno da je sam Marcel bio iz Nole, kao i po tome što odmah piše da je bio rođen u našim krajevima.c Ovdje pisac griješi. Jer Paulin govoreći o Feliksu kaže:
„... I ostavljen u mnogom zlatu, bogat imetkom cvjetao je, premda ne jedini baštinik. Zemaljska dobra svojega imenjaka oca zadobio je Feliks zajedno s bratom.” I malo poslije: „Ovaj je baštinik samo vlastitoga oca, ovaj subaštinik Kristov.”
Povratak polumrtvoga biskupa Maksima.
U međuvremenu blaženi Maksim u gorskoj samoći, do koje je bježeći pred rukama krvnika bio dospio, provodio je život bolestan u nevoljama, ne svezan tvrdim željezom lanaca, nego mučen samom čežnjom za ostavljenim stadom: i podnosio je čas ružan post od gladi, čas studen staračke dobi i hladnoće. Nastavljajući vrijeme noći i dana budnom molitvom, prostrt u molitvi među gorskim vrletima, suznim je preklinjanjem molio utjehu u nevolji. Jača bol srca bila je istisnula bol udova. No premda je um najvjernijega starca krijepila čvrsta postojanost u Kristu, ipak je slaba krhkost tijela, iscrpljena hladnoćom i glađu, dok je tjelesni sklop malaksavao, napuštala bit svojega duha. Potaknut tim smilovanjem, nebeski Otac nije dopustio da život njegova svećenika premine u mračnoj gorskoj surovosti: premda ga je, kao Iliju, mogao prehraniti službom ptice, onaj koji je i proroka među poslušnim raljama lavova odhranio duhovnom hranom. Stoga je Bog, pogledavši vedrim licem na svećenika i ispovjedaoca, nije dopustio da starac u samoći kopni: nego, da bi ga pohodio dostojnim pratiocem utjehe, oslobodio je blaženoga Feliksa iz tamničkoga zatvora, kako bi po njemu zapanjenomu stadu mogao vratiti u vjeri prokušanoga pastira, te da, stavivši sveti teret na svoja ramena, privede ga natrag u ograde vlastite Crkve. I gotovo u tihoj noći dođe anđeo i među nevoljnicima, koje bijahu stegnuli tijesni okovi straže, pogleda jedino Feliksa, kojega je krivcem bila učinila stvar pobožnosti. Tada, dok mu je anđeo govorio, i bol tuge odstupi od njega, i klonule tame tamnice zajedno sa stražarima zasjaše iznenadnim svjetlom: a on, uzbuđen tolikim navještajem, ipak je vjernim uhom hvatao riječi anđeoske sile. No isprva vjerujući da se sve događa u snu, odgovori da zadržan lancem ne može poći, jer ga drže i zatvor tamnice i strahote stražara. Dok je oklijevao, božanski ga glas ukori, razriješi okove lanaca, a dok je stražar spavao, u pomoć blaženomu Feliksu bdije anđeoska sila. Njezinim djelovanjem bjeguncu se pruža slobodna prilika, niti ga je zatvor mogao zadržati, jer su mu vrata bila sam Krist. Otvara se put kroz one stražare po kojima se zatvorenicima obično oduzima. Sam je naime Krist korake svojega sluge Feliksa oslobodio od željeza lanaca, onaj koji je svojega apostola Petra, da bi oteo krvavi plijen Herodu, oslobodio iz tamnice.
6 Kada je pak anđeo otišao, blaženi ispovjedalac, čuvajući Kristove zapovijedi, dospio je do gorskih pustinja i boravišta iznemogloga starca, doduše nepoznatim putem, ali pod Gospodinovim vodstvom: i zatekao ga je među posljednjim uzdasima života kako iscrpljenim dahom jedva zadržava dušu. Nakon što je blaženi Feliks prepoznao udove dragoga oca, izljubivši dobro poznato lice, ležeći na starčevim prsima, pobožnim je zagrljajima vraćao toplinu ledenim udovima i žar vjere. No u ugrijanom tijelu nije bilo ni osjeta ni pokretnoga bila. Ležeći također nalik mrtvacu, slabim je dahom zadržavao trag skrivenoga života na samom izmaku životnoga svjetla. Kad je Božji sluga Feliks ugledao njegova usta iscrpljena glađu, tužno je uzdahnuo, jer niti je imao čime ugrijati promrzloga, niti je u pustinji bilo ikakva sredstva za okrepu starca. Dok je tako razmišljao, u taj mu je čas Krist pružio hranu, jer je dopustio da s trnovita grmlja iznad glave pravednika usred zime visi grozd. Njega blaženi Feliks ubrzo ubere s poslušnošću. Njegov sok iscijedi na hladna starčeva usta i kapajućim moštom ulije sok života u umiruće usne. Okrijepljen iznenada ugodnim i nebeskim lijekom, otvori gotovo smrću zatvorene oči prema vratima spasenja. Ubrzo iz poznatoga grla ponovno odjeknu oživljeni glas, te radujući se u uzajamnom zagrljaju, koreći blaženoga Feliksa zbog kašnjenja, starac mu uzvrati ovakvim riječima: „Reci mi, osobiti zalogu milosti, Felikse, i vjerni lijeku u Kristu, kakvo te oklijevanje zadržalo dok si kasnio? Već mi je odavno Gospodin navijestio da ćeš doći k meni. Ja sam doduše na neko vrijeme otišao krhkim tijelom, ali sam ipak ustrajao čvrstim srcem, kao što pokazuje i ovo mjesto i svladana krhkost udova, u kojoj me vidiš kako vučem posljednje trenutke svjetla. Stoga dovrši djelo koje ti je Bog povjerio i, stavivši me na ramena svoje pobožnosti, s ljubavlju me ponesi u zajedničko boravište ovčinjaka.” Radujući se tolikomu daru, blaženi Feliks stavi dragi teret na svoj odani vrat te postade toliko lakši da se činilo kako je više nošen negoli da sam nosi, jer mu je pobožnost učinila noge brzim za žurbu. Ubrzo ga dovede pod krov svoje ćelije, koju je čuvala jedina starica, preporučujući zaslugu tolikoga svećenika, te je sama bila dovoljna Kristovu sluzi umjesto svega mnoštva posluge ili raskoši imetka. Nju blaženi Feliks probudi pokucavši na vrata i pod zaklinjanjem Kristom povjeri joj dragi zalog tereta, da toliki dragulj vjere očuva nepovrijeđenim za Gospodinov sud.
Ostala djela sv. Feliksa, smrt.
Nakon što je vratio blaženoga biskupa, on sam, kad je načas prestao strah od pogana, slobodan iziđe iz skrovitih skrovišta te, krijepeći spasonosnim govorom prestrašeno stado zbog nedavnoga progona, opominjao ih je da se protiv kušnji svijeta odupru oružjem vjere, kako bi postojanim srcem i spremnom vjerom izigrali krvnike i njihove mačeve, a nepodnošljive muke odagnali strpljivošću kreposti. Dok je ispovjedalac to utiskivao onima koji su žeđali za Kristom, skupljena svjetina bezbožnika razbjesni se protiv sv. Feliksa te, zavidna pobožnosti svetaca, pohrli kući blaženoga Feliksa naoružana mačevima i toljagama. A on je, stojeći nasred grada i ulijevajući kršćanskim dušama riječ ljubavi, poticao na nagrade budućega života. Njega je s isušenim mačevima bezumna svjetina zlotvora tražila, ali gledajući ga prisutna nije ga mogla vidjeti, jer joj je nevjera zaslijepila i oči i um. Toliko nije mogla prepoznati svojega sugrađanina da je, razgovarajući s njim, upravo njega pitala o Feliksovu odlasku. Kad je on to zanijekao, svjetina prođe dalje. I susrećući pojedince po trgovima, raspitivali su se o blaženom Feliksu. Kad su svi nijekali, netko ih ukori što ne poznaju nebesku stvar te im pokaza da je to bio onaj s kojim su razgovarali, a nisu ga mogli ni prepoznati ni zadržati.
8 A oni se s velikim mnoštvom puka vrate i po tragovima su slijedili izgubljeni plijen svojega bijesa. Blaženi pak Feliks, nastojeći izbjeći prijeteće rane, uz Kristovu pomoć dospije do skrovišta napuštena suhozida. U njemu je izgled mjesta bio tako zapušten da se činilo kako prije nije bilo prikladno ni za kakvu uporabu, osim tada da sakrije Božjega slugu. Ondje se blaženi ispovjedalac sakri dok su ga neprijatelji progonili. Čim je ušao, pauk je tako opleo ulaz mjesta da je prljavom paučinom zakrio trošni otvor ruševine. Kad se neprijateljski bijes približio tomu mjestu, nijekao je da je itko od ljudi ondje ušao, gdje nije potrgao drhtave nabore paučine, iako katkad ne bi mogli podnijeti ni nalet jedne jedine muhe. O mudrosti Božja, uvijek puna bezbrojnih pomoći, koja slabima posramljuješ jake svijeta! Jer bez tebe ništa ne mogu ni previsoke kule zidina ni sagrađene utvrde. Evo, lagani je pauk opleo tvojega sveca i od krhke tančine satkao čvrst zid.
9 Tada blaženi Feliks, izišavši iz toga skrovišta i iskoristivši tišinu mirne noći, dođe u skroviti dio nekoga dvorišta s otvorom za kišnicu. I dok se ondje skrivao, po Božjoj ga je zapovijedi svakodnevno hranila a udovica koja za to nije znala: ona je vjerovala da pripremljena jela sprema kod kuće, ne znajući za skrivene naume božanstva. No Gospodin, iskazujući se milostivim svakomu pravedniku, htio je i da on bude nahranjen i nije dopustio da ženi propadne njezina uslužnost. Dok se dugo hranio obilnim jelima što ih je ona pripravljala, zdenac iz kojega je ona svetomu mužu davala piti gotovo je presušio od tadašnje ljetne žege. I dok je suha žeđ morila blaženoga Feliksa, Bog milosrđa izli slatkom rosom oblak skupljen u vlažnu grudu kroz uski otvor krova u usta žednoga. Okrijepljen duhovnim pićem, udvostručio je žar vjere.
10 No nakon što je vraćen mir i prestale bezbožne strijele progona, opomenut od Boga, sveti ispovjedalac bez oklijevanja iziđe iz skrovišta. Ugledavši ga nakon duga vremena, mnoštvo vjernika uznosilo je Gospodinu hvale zbog vraćenoga pastira, što ga je spasio odagnavši očaj zbog smrti. I gotovo u to vrijeme blaženi biskup Maksim, blagoslivljajući sv. Feliksa kao uzvrat za nagradu što ga je nosio na svojim ramenima, odlazeći Gospodinu preselio se s ovoga svijeta. Nakon njegove smrti cijela je Crkva tražila Feliksa za svojega pastira. No on, smatrajući sebe nedostojnim, prepusti svećeničko dostojanstvo blaženomu starcu Kvintu, jer ga je ovaj u stupnju ređenja bio pretekao za gotovo sedam dana, te je pod tim biskupom živio kao prezbiter, hvalevrijedan po zaslugama i skrivenoj kreposti. Onaj je pukom upravljao samo službom, a Feliks rječitošću.
11 Spoznajte i drugu palmu pobožnoga ispovjedaoca. On je bogatstvom svoje kreposti tako prezreo lakomost svijeta da nije htio natrag uzeti od pogana zaplijenjena imanja, koja su mu u vrijeme mira bila ponuđena. Štoviše, ni kad mu je svetab Arkula darovala, nije mario primiti ništa od posjeda; nego je mirna srca, već bogat u Kristu, s osmijehom odbijao darove darovateljice i, promatrajući darove vječnoga obećanja, cijenom vjere odbijao ubogo bogatstvo. Ništa drugo nije posjedovao osim tri jutra vrta, i to unajmljena od drugih, koja je vlastitom rukom obrađivao i trudom stečeno povrće dijelio sa siromahom. Nikada nije imao dvije tunike. A ako bi kad Gospodinovim darom stekao drugu, odmah bi njome odjenuo udove ubogoga. Ponekad je svoju odjeću mijenjao sa siromahom, i radovao se hoditi u prosjačkom odijelu onaj koji je, odjeven bijelim ruhom vjere, u palači svojega srca čuvao skrivena blaga, ubog svijetu, a bogat sebi. Što bi naime dragocjenije mogao učiniti negoli nasljedovati Krista, koji je nakon nebeskoga kraljevstva uzeo lik sluge, kako bi Bog, ponizivši samoga sebe, podigao posrnulo stanje naše krivnje u svjetlo nove slobode?
12 Tako je dakle blaženi Feliks, divan po tolikoj kreposti, preselio s ovoga svijeta Gospodinu, tako da se pokazuje izvanrednim u životu i hvalevrijednim u dragocjenoj smrti. Tolika je naime čudesa Krist podario njegovu pepelu da je po njemu i zloduhe nagonio na priznanje i dopuštao mu moć spašavanja. Jer i druge njegove mnoge i bezbrojne kreposti, koje se Bog udostojao učiniti na njegovu slavnu uspomenu, kako dok je živio u ovom životu tako i nakon njegove smrti, nijedan jezik ne može ispripovjediti. Od njih ćemo mi, na slavu Božju i u čast njegovih zasluga, ispripovjediti tek malobrojne. Nakon dugih dakle i bezbrojnih borbi blaženi je Feliks preselio Gospodinu i pokopan je devetnaestoga dana prije veljačinih kalenda, dok kraljuje Gospodin naš Isus Krist, komu je čast, slava i vlast u vijeke. Amen.
a Paulin je naziva samo ženom posvećenom Bogu.
b Sv. Ciprijan u 34. pismu naziva to sportulom, „kako bi se i istim sportulama častili zajedno s prezbiterima, i mjesečne podjele dijelili u jednakim dijelovima”. Isti u 66. pismu one koji su od Crkve primali uzdržavanje naziva sportulantima. O tome raspravlja Baronije u 1. svesku, pod godinom 57., br. 78.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.