§ I. Javno posvećena uspomena na sv. Feliksa.
Osobito je slavno ime prezbitera sv. Feliksa, kako zbog nebrojenih čudesa što ih je Bog učinio na njegovu grobu, tako i zato što je dobio glasnika Paulina, o kojemu će biti riječi niže. Nazoveš li ga ispovjedaocem ili mučenikom, nije važno, premda Ferrari u djelu Catalogus SS. Italiæ piše da se čudi što ga neki ubrajaju među ispovjedaoce, kad ga sveopća Crkva slavi među mučenicima. Rimski brevijar i Paulin posvuda ga nazivaju mučenikom, ali ostali ne svi, niti isti uvijek; to će se uskoro pokazati. On je doduše pretrpio mnoga mučenja, ali od njih nije umro; štoviše, živio je još više godina posve zdrav. Spominju ga svi martirologiji, ali opširnije pohvale u nekima od njih nisu bez pogreške. Najprije ćemo donijeti starije i vjerodostojnije zapise. Rukopis sv. Jeronima: „U Noli, gradu Kampanije, sv. Feliksa.” Rukopis iz Rheinaua: „U Kampaniji, u Noli, Feliksa ispovjedaoca.” Rukopis iz Saint-Riquiera (Centulense), koji nosi Bedino ime: „Kod Nole u Kampaniji sv. Feliksa ispovjedaoca.” Wandelbertov martirologij:
„Dan za koji se zna da je 14. siječnja, sveti Feliks i ispovjedalac časti.”
2 Vrlo brojni i to pouzdani rukopisi Usuarda, osim toga pariško i Molanusovo izdanje, Raban te drugi rukopisi označeni Bedinim imenom navode: „Kod Nole u Kampaniji rođendan za nebo sv. Feliksa prezbitera i ispovjedaoca, o kojemu piše bl. biskup Paulin da je, kad su ga progonitelji bacili u tamnicu te je ležao svezan položen na školjke i krhotine, noću od anđela bio odriješen i izveden.” Isto sadrže oba Usuardova rukopisa koja se čuvaju u samostanu sv. Germana u Parizu, osim što ga umjesto prezbiterom nazivaju biskupom; i dodaju drugoga sv. Feliksa prezbitera i ispovjedaoca, o kojemu ćemo govoriti niže. Bellini: „Kod Nole u Kampaniji rođendan za nebo sv. Feliksa u Pincisu, prezbitera i mučenika, o kojemu govori sv. Paulin”, a ostalo iz Usuarda. Na isti način rukopisi crkve sv. Gudule u Bruxellesu, Florarium i drugi dodaju: „i pokopan je pokraj grada na mjestu koje se zove Pincis, gdje blista čudesima.” Rukopisni kalendar samostana sv. Ivana u Capui: „Preminuće sv. Feliksa u Pingisu, prezbitera i ispovjedaoca.” Drugi rukopisni kapuanski kalendar u djelu Sanctuarium Mihaela Monaha: „Sv. mučenika Feliksa u Pincisu, prezbitera i mučenika, i Feliksa nolanskoga biskupa i ispovjedaoca.” Ali o Pincisu ćemo istraživati poslije.
3 Rimski martirologij: „U Noli u Kampaniji rođendan za nebo sv. Feliksa prezbitera, koji je (kako piše biskup sv. Paulin), kad su ga progonitelji nakon muka bacili u tamnicu te je ležao svezan položen na školjke i krhotine, noću od anđela bio odriješen i izveden; poslije pak, kad je progon prestao, pošto je primjerom života i naukom mnoge obratio na vjeru Kristovu, slavan po čudesima počinuo je u miru.” Galesini: „U Noli u Kampaniji sv. Feliks prezbiter i ispovjedalac. On se žestoko oborio na lažne bogove, pa su ga nevjernici bacili u tamnicu i stegnuli okovima, ali ga je noću anđeo odriješio i oslobodio.”
4 Petar de Natalibus u 7. knjizi, pogl. 138, navodi ovoga Feliksa 30. travnja. Također Maurolico i Ferrari: „U Noli u Kampaniji Feliksa prezbitera i ispovjedaoca.” Ferrari upozorava da je on različit od onoga koji se slavi 14. siječnja. Bit će dakle to Rimljanin, koji je također umro u Noli. No Petar ne miješa djela obojice, kako je Ferrari mislio, nego govori samo o Nolancu. Isti Ferrari svjedoči da se 31. kolovoza u Veneciji štuje sv. Feliks prezbiter i ispovjedalac te da ima sebi posvećenu župnu crkvu; ali on sam smatra da je to isti onaj o kojemu ovdje govore Rimski martirologij i Brevijar. Mihael Monah piše da se isti vrlo često štuje u Capui; „kako je očito”, kaže, „iz crkava u krajevima Castella na moru, u Muroneu, blizu sv. Priska, u kapuanskoj zemlji u krajevima sv. Klementa i Bellone.”
§ II. Dvojica svetih Feliksa prezbitera.
Ambrozije Leon iz Nole u 2. knjizi djela De rebus Nolanis, pogl. 13, piše da su se zbog jednoga prezbitera i ispovjedaoca sv. Feliksa obredi i kapele u Noli toliko umnožili i za njega i za više svetaca istoga imena da se čini i vjeruje kako sveti Feliksi pripadaju samo Nolancima. Ali i u tome griješi što smatra da je onaj rimski prezbiter Feliks, kojega je tribun Prob iz Circeja doveo u Nolu i koji je ondje umro, isti onaj kojega je sv. Paulin hvalio u tolikim rođendanskim pjesmama, te da nijedan od svetih Feliksa nije rođen u Noli. Rođen je ondje sv. Feliks biskup i mučenik, o kojemu se govori 13. studenoga; rođen je i prezbiter Feliks, sin Sirijca Hermije, čije je pohvale osobito opjevao sv. Paulin. Ipak je u Noli živio i umro onaj rimski Feliks; govori se da je ondje ubijen i Feliks iz Tubzoce, ili, kako Baronije smatra da treba čitati, iz Tibire, biskup u Africi, koji se 24. listopada štuje u Venosi u Apuliji. Izostavljam druge, koje ćemo Noli pripisati drugdje. No od svih su događaji sramotno ispremiješani onako kako se sažeto prenose u martirologijima, tako da su i biskup, i onaj Afrikanac, i rimski mučenik pokopan na Portuenskoj cesti preneseni ovamo. Možda je zato što su onoga glavnog, Hermijina sina, jedni nazivali mučenikom, drugi ispovjedaocem, a neki čak i biskupom, kako rekosmo u § I., došlo do toga da su drugi mučenik Feliks, drugi ispovjedalac i napokon biskup odnekud drugdje bili prizvani ovamo. Drugi su pak smatrali da je prezbiter Feliks, rođeni brat rimskoga mučenika Feliksa, isti kao i Nolanac, pa su ovoga učinili bratom Rimljanina i pomiješali njihova djela.
6 Budući da se dakle piše kako je rimski prezbiter umro u Noli, u crkvi, u nedjelju, nakon dovršene žrtve i podijeljenoga mira narodu, to Njemački martirologij pripisuje Nolancu, Hermijinu sinu. Isto prenosi Kölnski martirologij, i da je pokopan u Pincisu: „Kod Nole u Kampaniji”, kaže, „rođendan za nebo sv. Feliksa prezbitera i ispovjedaoca, o kojemu piše blaženi biskup Paulin da je, kad su ga progonitelji bacili u tamnicu te je ležao svezan položen na školjke i krhotine, noću od anđela bio odriješen i izveden. Naposljetku se, kad je vraćen mir, vratio u svoju crkvu i ondje u miru počinuo. Naime u nedjelju, nakon što su dovršena otajstva i podijeljen mir, pred svima se bacio na pod da se pomoli: ubrzo je duša blaženoga muža izašla iz tamnice tijela te se nakon teških muka za Krista, koje je strpljivo podnio, uspela u sretno kraljevstvo; pokopan je pokraj grada na mjestu koje se zove Pincis, gdje uvijek blista slavnim čudesima.” Isto uz nekoliko izmijenjenih riječi spominje rukopisni martirologij sv. Marije u Utrechtu, a nešto opširnije Ghini.
7 Prošireni Beda (Beda vulgatus): „Kod Nole u Kampaniji bl. Feliksa prezbitera. Njega je Maksimijan, biskup grada Nole, uzdigao na čast prezbiterata. Kad je on od nevjernika mnogo trpio za ime Kristovo i kad su svi u tome gradu htjeli da bude uzdignut za biskupa, nije pristao, nego je izabrao drugoga za čast biskupstva, a sam se dvanaest godina poslije, kad je progon prestao, u nedjelju, nakon što su dovršena otajstva i svima podijeljen mir, bacio na pod da se pomoli; i ubrzo je duša blaženoga muža izašla iz tamnice tijela te se on, uistinu sretan, uspeo u sretno kraljevstvo; a pokraj grada pokopao ga je sveti prezbiter Helpidije na mjestu koje se zove Pincis, gdje blista slavnim čudesima.”
8 Notker također prenosi da je bio prognan, što se čini da se dogodilo jedino rimskom Feliksu: „U Kampaniji”, kaže, „u gradu Noli, Feliksa prezbitera, čiji je biskup Maksim, kad je prestrašen progonom pobjegao u pustinju, bio razlogom da je bl. Feliks uhvaćen i stavljen u okove, doveden pred namjesnika i išiban batinama. Zatim je mučen na mučilici, okovan u tamnici i položen na školjke i krhotine; noću ga je anđeo Gospodnji, skršivši lance i raskolivši kladu kojom su mu bile stegnute noge, uputio da potraži svojega svećenika. Kad ga je napokon jedva pronašao shrvana starošću, iscrpljena glađu, ukočena od studeni, zatvorenih očiju i stisnutih zuba, polumrtva i kako jedva diše, a nije imao što pružiti iznemoglome starcu, gle, iznenada se zadivio ugledavši kako s trnja visi grozd, iscijedio ga u usta ispovjedaoca te ga okrijepljenoga i stavljenoga na ramena odnio u grad i potajno hranio u kolibi neke udovice. Zatim je bio uhvaćen i protjeran u progonstvo, gdje je čineći znakove obratio mnoge; vrativši se poslije odande, kad su ga ponovno tražili za mučenja, ali ga je božanska providnost sakrila, kod Nole se isticao kao preslavan po mnogim čudesima, toliko da ga je sav narod tražio sebi za biskupa; on nije pristao, nego je umjesto sebe zaredio drugoga, a sam je ipak dvanaest godina ustrajao u službi Božjoj te je u nedjelju, nakon što su dovršena otajstva, prešao Kristu, a pokopan je nedaleko od grada Nole, na mjestu koje se zove Pincis.”
9 Franjo Maurolico: „Kod Nole u Kampaniji Feliksa prezbitera, koji je pred namjesnikom Drakonom mnogo raspravljao protiv poganskih bogova, mlađega brata drugoga Feliksa, o kojemu se govori 30. kolovoza; i pošto je svojega skrivenog biskupa Maksimijana, izmučena glađu i studeni, okrijepio, nakon muka, okova i progonstva na brdo Circej radi klesanja kamena, slavan po čudesima, prezrevši biskupstvo, prešao je Kristu, a pokopao ga je pokraj grada u Pineisu prezbiter Elpidije.” Odmah zatim dodaje i rimskoga mučenika Feliksa, kojega je bio smjestio na 30. kolovoza.
10 Sve je pomiješano i u starom rukopisu Profesne kuće Družbe Isusove u Antwerpenu: „Kod Nole u Kampaniji sv. Feliksa prezbitera. Njega je neki biskup grada Nole obdario čašću prezbiterata. Zatim je pak, kad je buknuo progon zbog imena Kristova, taj blaženi mučenik bio uhvaćen i odveden u progonstvo na brdo koje se zove Circej, gdje se klesao kamen, da bi i sam zajedno s osuđenicima na jednak način klesao kamen; ondje je oslobodio kćer nekoga tribuna Proba, njegovu je ženu izliječio od vodene bolesti, a samoga je Proba sa ženom, kćeri i mnogim drugima krstio u Kristu. Sam pak bl. Feliks, nakon dvanaest godina koje je proveo kod Nole kad je progon prestao, u nedjelju, nakon što su dovršena otajstva i svima podijeljen mir, bacio se na pod da se pomoli: ubrzo je duša blaženoga muža izašla iz tamnice tijela te se nakon teških muka za Krista, koje je strpljivo podnio, on uistinu sretan uspeo u sretno kraljevstvo; a pokraj grada pokopao ga je časni prezbiter Elpidije na mjestu koje se zove Pincis, gdje uvijek blista slavnim čudesima.”
§ III. Djela obojice Feliksa pomiješana iz Adona.
Kod Nole u Kampaniji rođendan za nebo bl. Feliksa prezbitera. Njega je Maksim, biskup grada Nole, obdario čašću prezbiterata. Kad su pak carski ukazi naredili da se progone kršćani, biskup Maksim, već shrvan starošću, misleći da neće moći podnijeti muke, otišao je u šumske predjele. Dok je smeten zbog progona lutao njima, izmučen glađu i iscrpljen studeni, srušio se na tlo polumrtav. a A bl. prezbiter Feliks bio je uhvaćen i stavljen u okove, doveden pred namjesnika Draka te je, dok je mnogo raspravljao o čudovišnosti bogova i da nisu ništa, a prefekt ga tjerao da žrtvuje, odgovorio: „Neprijatelji ste svojih bogova. U koje me god naime hramove svojih bogova odvedete, dogodit će im se ono što se dogodilo onomu kamo ste se pokajali što ste odveli mojega brata Feliksa. Nego ako želite iskušati snagu Gospodina mojega Isusa Krista, naredite da pođem nab Kapitolij, da učinim da se sruši sam Jupiter, prvak vaših zloduha.” Odmah je bezbožni sudac začepio uši i zapovjedio da ga istuku batinama, a zatim da ga stave na muke mučilice; odatle je zatvoren u tamnicu, u kojoj je stegnut nemalim okovima bio ispružen na školjkama i krhotinama. I gle, usred noći anđeo Gospodnji, skršivši lance i raskolivši kladu u kojoj su mu se držale stegnute noge, reče mu: „Ustani i iziđi te potraži svojega svećenika, a kad ga nađeš, odvedi ga natrag u grad i sakrij da ne propadne od oskudice i gladi dok ne prestane progon.” Dok je bl. Feliks izašavši tražio svojega svećenika i biskupa, pronašao ga je opružena na tlu, zatvorenih očiju i stisnutih zuba kako jedva diše. I dok je tjeskobno tražio kakvu bi hranu pružio iznemoglome starcu, gle, iznenada se zadivi ugledavši kako s trnja visi grozd; iscijedivši nekoliko bobica u usta Kristova ispovjedaoca, starac se malo okrijepio i ustao. Feliks ga je stavio na ramena, odnio u grad i, povjerivši ga pod krov neke udovice, hranio ga jelom. Zatim je bio uhvaćen i odveden u progonstvo blaženi mučenik na brdo koje se zovec Circej, gdje se klesao kamen, da bi i sam zajedno s osuđenicima na jednak način bio klesar kamena. Ondje je kćer nekoga tribuna Proba oslobodio od zloduha, njegovu je ženu izliječio od vodene bolesti, a samoga je Proba sa ženom, kćeri i mnogim drugima krstio u Kristu. Nakon toga, kad se vratio, kako je progon jačao, ponovno je poslan progonitelj iz reda sudskih izvršitelja da uhvati bl. Feliksa. Kad ga je on brižljivo tražio i upitao samoga Feliksa zna li gdje se skriva prezbiter Feliks, reče:d „Ovuda je otišao Feliks.” Kad se progonitelj udaljio, Feliks je potražio skrovište. Ali bez odgode i sam progonitelj pođe za njim. Mučenik se pak skrivao među porušenim zidovima, gdje su na samom prvom ulazu u kuću viseće paučine pružile dokaz da tada nitko nije ušao unutra. Zaveden tim prizorom, neprijatelj je otišao. Tako je mučenik, preselivši se na drugo mjesto, tri mjeseca bio hranjen od neke žene, čije lice ipak, dok se skrivao u tim skrovištima, nikako nije vidio. Poslije pak kod Nole, obrativši poganskoga svećenika zloduha na Krista, božanskom je snagom srušio Apolonov hram, istjeravši prije zloduha koji je davao proroštva. Preslavan stoga po čudesima, kad je sav nolanski narod htio da bude uzdignut za biskupa, nije pristao, nego je izabrao drugoga na biskupsku stolicu, a sam se nakon dvanaest godina, koje je proveo kod Nole nakon teških muka, koje je strpljivo podnio za Krista, on uistinu sretan uspeo u sretno kraljevstvo. Pokopao ga je pokraj grada, na mjestu koje se zove Pincis, gdje uvijek blista slavnim čudesima, časni i sveti prezbiter Helpidije.e Ovaj se također preblaženi mučenik i ispovjedalac nepobjedivo odupro hereticima.
a Rukopis iz Lobbesa i sv. Lovre u Liègeu: „A bl. Feliks bi uhvaćen i doveden pred namjesnika Draka te, ne htijući žrtvovati, nakon silnoga batinanja i mučenja na mučilici biva zatvoren u tamnicu, gdje ga usred noći od okova i klade kojom je bio stegnut odriješi anđeo i opomene ga da ustane i pođe potražiti svojega svećenika. Kad je pak izašao i tražio svojega svećenika i biskupa”, itd. Što, osim imena prefekta Draka, sve pristaje sv. Feliksu Nolanskomu, budući da je ono što je objavio Rosweyde preuzeto iz djela drugoga, kao i neke druge pojedinosti u ona dva rukopisa.
b Odavde je očito da se to dogodilo u Rimu, premda je i drugdje bilo Kapitolija.
c Rukopis sv. Lovre: Circeus.
d Posve drukčije Beda niže i drugi. Adon slijedi Grgura Tourskoga.
e Sljedeće nedostaje u oba rukopisa, i s pravom: ta koji su tada heretici postojali, osobito u Kampaniji? Čini se da to radije pristaje papi sv. Feliksu II., o kojemu ćemo govoriti 29. srpnja.
§ IV. Djela sv. Feliksa Nolanskoga koja je opjevao sv. Paulin.
Naš je Feliks tim sretniji što je dobio hvalitelja Paulina, kojega, preslavnoga po rodu, častima stečenima u državi, rječitosti, biskupstvu, ali osobito po kršćanskoj poniznosti i pobožnosti, sama Rimska crkva časti dvadeset drugoga lipnja. Njega su u cvijetu mladosti čudesa viđena vlastitim očima na Feliksovu grobu potaknula da odluči ondje provesti miran i svet život. Kad je to napokon nakon tri petoljeća počeo ostvarivati, svake je godine rođendan za nebo istoga sv. Feliksa 14. siječnja slavio novom rođendanskom pjesmom. Od tih je pjesama deset dosad bilo u rukama čitatelja i smatralo se prilično sigurnim da ih nije napisano više, sve dok nedavno nije izneseno na vidjelo djelce staroga pisca Dungala, koji je živio prije osam stotina godina u doba Ludovika Pobožnoga i njegovih sinova. On, braneći štovanje presvetoga Križa te svetih relikvija i slika protiv mišljenja torinskoga biskupa Klaudija, nabraja petnaest rođendanskih pjesama koje je spjevao Paulin i donosi ulomke iz onih koje su dosad bile nepoznate.
13 Samomu pak Paulinu stavlja na početak ovu prelijepu pohvalu: „Biskup Paulin, muž najučeniji i najsvetiji, kao što su i mnogi o njemu posvjedočili, izdao je plemenitu knjigu podijeljenu na petnaest pjesama u čast i slavu sv. Feliksa mučenika; u njoj je raspravljao o tome kolika se čudesa i kreposti po njegovim zaslugama i zagovoru, milošću božanske blagosti, svakodnevno događaju na njegovu grobu, a osobito na godišnjicu njegova rođendana za nebo, pa se to ne može lako izabrati ni ubrati od bilo koga jer je sve to cvijeće, miomirisi, ruže te mirisni i medonosni ljiljani.” Posve je istinito ovo izrekao Dungal. Složit će se svatko tko pažljivo pročita same Paulinove pjesme, a začudit će se drskosti Jurja Fabricija iz Chemnitza, koji kudi Paulina kao da zazivanje i zasluge svetaca toliko preuveličava da zasjenjuje zaslugu Sina Božjega. No dobro je što priznaje da je Paulin u tome pogriješio zabludom onoga, uistinu junačkoga stoljeća. A koje je drugo stoljeće bilo blaženije ili cvjetnije po učenosti i pobožnosti najučenijih muževa?
14 Ništa sretnije taj gramatičar ne obrađuje ni povijest nego teologiju kad tvrdi da je Paulin bio prezbiter pod nolanskim biskupima Maksimom i Kvintom te da ih je naslijedio u biskupstvu, da je zbog vjere nekoć bio prognan i držan u tamnici te da je odande neozlijeđen pobjegao dobročinstvom anđela, i da upravo to piše o sebi; a zatim, što je preuzeo od magdeburških centurijatora, da je živio za vladavine Marcijana. Umro je gotovo dvadeset godina prije Marcijanove vladavine, u dubokoj starosti; ali kakvo bi to čudo dugovječnosti bilo da je već u vrijeme sv. Maksima i tiranina Dioklecijana bio prezbiter? Manje doduše griješi isti Fabricije zatim, ipak griješi kad piše da je sv. Feliks bio biskup, ali tu kao predvodnike ima neke od katolika. Da je trijezno čitao ili Paulina ili ono što je već bilo izneseno, bio bi opazio da on prijašnje događaje spominje o Feliksu, a ne o sebi.
13 Paulin dakle u onim rođendanskim pjesmama koje su sačuvane spominje Feliksova djela, čudesa, ures njegova hrama koji je sam obnovio, stjecanje naroda i druge slavne stvari. Spominje ga i u pismima, iz kojih ćemo niže navesti ponešto. Češće ga naziva svojim Dominædiusom, kao u 9. pismu Severu: „Imaš dakle od mene dvije knjižice, jednu u stihovima, rođendansku, o mojoj svečanoj pjesmi mojemu Dominædiusu, kojemu tijelom i duhom svakodnevno, a jezikom svake godine plaćam preslatki danak dragovoljnoga služenja, prinoseći na blagdan njegove posvete Kristu žrtvu hvale i ispunjavajući Svevišnjemu svoje zavjete.” I u 12. pismu istomu: „Ona dakle bazilika koja se već posvećena slavi kod našega Dominædiusa, zajedničkoga zaštitnika u ime Gospodina Krista, pridodana njegovim četirima bazilikama, s relikvijama apostola i mučenika posvećenima pod oltarima unutar trodijelne apside, nije časna samo po slavi bl. Feliksa.” I u 28. pismu Viktriciju: „Kojemu je Gospodin htio da iskusi moć kod njega svojega ljubljenoga svetog ispovjedaoca Feliksa, našega Dominædiusa.” Odavde je očito da griješi Ambrozije Leon, koji u 2. knjizi djela De Nola, pogl. 11, piše o katedralnoj crkvi: „A hramu sv. Paulina posveta je hrama bila Dominediju: Bog se naime tada nazivao Dominedius, koju riječ slušamo sačuvanu u ustima onih koji se kunu i zazivaju Boga sve do naših vremena.”
§ V. Acta S. Felicis a variis descripta.
Iz Natalicia sv. Paulina kratak je životopis sv. Feliksa sastavio sv. Grgur iz Toursa u lib. 1, de miraculis cap. 104, koji smo usporedili s rukopisom iz Ripatorija i drugima. Nešto opširniji sastavio je Časni Beda, a izdao ga je i Surije. O njemu sam Beda u popisu svojih djela poslije epitomen historiæ gentis Anglorum kaže: Librum vitæ et passionis S. Felicis Confessoris, de metrico Paulini opere in prosam transtuli. Drugi je napisao svećenik Marcel i posvetio ga nolanskom biskupu Leonu, kojega spominje Baronije u Notationibus ad Martyrol. i Molanus u bilješkama na Usuarda. Taj smo prepisali iz staroga rukopisa Crkve sv. Audomara. Ali nedostajala su čudesa, za koja ipak isti pisac svjedoči da ih je napisao. Iz Paulinovih pisama nadovezat ćemo neke stvari. Iz njih su crpili i drugi koji su pismeno zabilježili djela Feliksova, latinska i tuđa: Jacobus de Voragine, Vincentije iz Beauvaisa u lib. 18, cap. 39, Franciscus Haræus, Zacharias Lippelous, Henricus Fabricius, Matthias Lamberti, Heribertus Rosweyde, Petrus Ribadeneira, Gabriel Flamma, Alfonsus Villegas i drugi. Jacobus Dubletius je ovdje umjesto Nolanskoga stavio Feliksa iz Tinisa, o kojem će biti riječi 6. studenoga.
17 Papa sv. Damaz proslavio je Feliksa ovim stihovima: Corpore, mente, animo, pariter te nomine Felix, Sanctorum numero Christi sacrate triumphis, Qui ad te sollicite venientibus omnia præstas, Nec quemquam pateris tristem rependare viantem. Te duce servatus, mortis quod vincula rupi, Versibus his Damasus supplex tibi vota rependo. Doista su i Rimljani u velikom broju hrlili na spomenik sv. Feliksa, tako da Paulin u Nat. 3 piše kako se Rim zbog časti ovoga dana prorjeđuje, dok Kapenska vrata izlijevaju mnoge tisuće onih koji hrle u Nolu, a i sama Apijska cesta u gustim se mnoštvima daleko gubi.
18 I u Africi je veliko ime ovoga Feliksa, čuven glas o čudesima. Sv. Augustin je svećenika Bonifacija, optuženoga za težak zločin, zajedno s tužiteljem, jer se nijednoga nije moglo dokazati krivim, prisilio da hodočasti u Nolu, gdje će, kaže, strašnija djela Božja mnogo lakše razotkriti nečiju nezdravu savjest i prisiliti na priznanje bilo kaznom bilo strahom. I odmah dodaje: Jer mnogima je dobro poznata svetost mjesta gdje je pokopano tijelo bl. Feliksa Nolanskoga, kamo sam htio da pođu, jer nam se odatle lakše i vjernije može napisati sve što o nekome od njih bude božanski otkriveno. Iz toga se zaključuje da je ondje bio običaj da se laž razotkrije, bilo da se onima koji su spremni krivo se zakleti ulije strah s neba, bilo da se kazna izrekne već izgovorenim krivokletstvom.
19 Sv. Feliksa spominje isti Augustin u knjizi de cura pro mortuis u šesnaestom poglavlju pišući ovako: Odavde se rješava i ono pitanje na koji način mučenici samim dobročinstvima koja se daju onima koji mole pokazuju da su prisutni u ljudskim stvarima, ako mrtvi ne znaju što čine živi. Jer ne samo učincima dobročinstava, nego i samim ukazanjima ljudima da se ispovjedalac Feliks ukazao građanima ili stanovnicima koje je pobožno ljubio kad su barbari opsjedali Nolu, čuli smo ne po nepouzdanim glasinama, nego po sigurnim svjedocima. Baronije u tom. 5, pod godinom 410, br. 46, smatra da se to dogodilo te godine, kad je nakon opljačkanoga Rima i Nolu zauzeo Got Alarik i bio zarobljen sv. Paulin. § VI. Je li sv. Feliks Nolanski pokopan u Pincima. Njegova dob. Paulin ne navodi dob sv. Feliksa. Besmisleno Christopherus Plreislebius piše da je živio oko Teodozijevih vremena. Henricus Fabricius smatra da je umro oko 300. godine Kristove, ali kakav je tada bio mir Crkve? Haræus oko 310, Michael Monachus nedugo poslije 312. godine, kada je dan mir Crkve. To je i mišljenje drugih i vjerojatno je. Smrt.
21 Sv. Paulin prenosi da je preminuo u šesnaestoj godini i u danima punim zasluga. Više prije navedenih pisaca prenijelo je da je u nedjelju, nakon obavljenih svetih obreda, pomolivši se za narod, dragovoljno legao na tlo i usnuo, što je preuzeto iz Djela drugoga Feliksa. Je li ga pokopao Elpidije.
22 Da ga je pokopao svećenik Elpidije, tvrde Bedin općepoznati Martyrologium, Adon i drugi. Ne spominju ga Tourski, Marcel, Beda u povijesti života, Paulin: štoviše, ovaj u Natali 6 opisuje sprovod koji je sjajno i pobožno priredio sav narod. Iz djela sv. Feliksa biskupa o prijenosu ovamo, jer tako glase: Tada je svećenik Elpidije, čovjek Grk, ukrao tijelo bl. Feliksa i položio ga u crkvi grada Nole u krajevima Kampanije. Andreas Ferrari piše da je svećenik Elpidije pohranio moći sv. Feliksa biskupa unutar zdenca, a nad njima da je oko 320. godine, za vladavine cara Konstantina, sagrađena kapelica, a naposljetku i katedralna crkva.
23 Nešto je nejasnije pitanje o mjestu ukopa sv. Feliksa svećenika. Mnogi gore navedeni martirologiji, kao i Rimski brevijar, drže da je pokopan blizu Nole na mjestu koje su zvali u Pincima. Ali ne mali broj rukopisnih martirologija pod imenom Usuardovim na ovaj dan navodi sv. Feliksa rimskoga svećenika i mučenika, brata sv. Feliksa ispovjedaoca, o kojem niže, ovim riječima: U Rimu na Portuenskoj cesti, na mjestu koje se zove u Pincima, sv. Feliksa svećenika i mučenika, koji je u vrijeme Dioklecijana i Maksimijana odrubljivanjem glave okrunjen slavnom smrću. Isto imaju, ali malo opširnije, Kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuardum i Njemački martirologij. Isto o ovome piše Petrus de Natal. u lib. 2, cap. 74. Michael Monachus navodi rukopisni Martyrologium Capuanum i druge rukopise u kojima se u Pincima naziva ne onaj koji se štuje u Noli, nego onaj koji se štuje u Rimu. Ali dodaje: Treba se držati autoriteta Rimskoga brevijara. I premda se o tome mjestu, koje se zove u Pincima, ne spominje ništa kod Ambrozija, koji je vrlo pomno pisao o nolanskim stvarima, ipak, budući da je sigurno da je u Rimu postojala obitelj Pincija, što sprječava da se pomisli kako je neku vilu u Noli posjedovao netko od rimskih Pincija i da se mjesto po Pincijima u pučkom govoru nazivalo u Pincima ili Pincima? Ipak Nolani žele da je u selu Cæmeterium bila stara biskupska kuća i mjesto u Pincima, a ondje je i zdenac kojemu se pristupa s velikim poštovanjem jer se kaže da je nekoć bio pun krvi mučenika.
24 Ali budući da ga sv. Paulin, nolanski svećenik Marcel, Ambrozije i njegov Leon ne spominju, a gore smo pokazali da su pomiješana Djela mnogih Feliksa, što sprječava da se pomisli kako je mjesto u kojem je pokopan drugi Feliks pripisano ovome? Što ako nije bilo nikakva takva mjesta koje se zvalo u Pincima? Iznosimo pretpostavku koju će, kako im bude drago, potvrditi ili odbaciti upućeniji. Knjižničar Anastazije u životopisu Hadrijana I. među crkvama koje je isti papa obnovio ili ukrasio navodi baziliku sv. Feliksa u Pineis ovim riječima: Baziliku pak bl. Feliksa smještenu u Pineis, koja je bila u ruševnom stanju i krov joj je bio razoren, obnovivši taj isti krov nanovo je obnovio samu crkvu itd. Baronije pod godinom 795, broj dvadeset deveti, piše in Pinciis, bilo da je tako imao rukopisni kodeks bilo da je prosudio da tako treba čitati. U Pineis ima Maurolico i neki rukopisi, premda govore o Nolanskome. Svakako postoji četvrt grada Rima, sada četrnaesta, koja je dobila ime po Pinea, a Octavius Pancirolus smatra da je to nastalo od nekoga bora. U tu je četvrt možda s ne predaleke Portuenske ceste preneseno tijelo svetoga mučenika Feliksa i podignuta mu je bazilika koja ili ne postoji ili je promijenila ime. Da je u Rimu postojala bazilika sv. Feliksa, očito je iz sv. Grgura, koji je ondje održao trinaestu homiliju in Evangelia, ali ono što Baronije u Notat. ad Martyrologium piše da je bila sv. Feliksa ispovjedaoca, to se u Grgura ne nalazi.
25 Ali o nadimku sv. Feliksa kojim se u pučkom govoru naziva u Pincima, ovo razmatra Jacobus de Voragine: Feliks se, po imenu u Pincima, naziva ili po mjestu u kojem počiva ili po šilima kojima je, kako se pripovijeda, podnio muku, jer se šilo naziva pinca. Kažu naime da je, kad je bio učitelj dječaka i prema njima bio previše strog, uhvaćen od pogana dok je slobodno ispovijedao Krista i predan u ruke dječaka koje je sam poučavao, koji su ga ubili pisaljkama i šilima. Ipak se čini da Crkva drži da nije bio mučenik, nego ispovjedalac. Zatim dodaje druge stvari u kojima ga brka sa sv. Feliksom mučenikom rimskim i sv. Feliksom nolanskim svećenikom te ga čini biskupom. Ali u svetim fastima ne spominje se nijedan Feliks ubijen pisaljkama i pisarskim iglama dječaka, nego Kasijan, o kojem ćemo govoriti 13. kolovoza. Da je Feliks tako proboden pisaljkama, koje također naziva pincas, navodi i Petrus de Natalibus u lib. 2, cap. 73, kao što smo gore napomenuli u popisu izostavljenoga, ali u sljedećem poglavlju navodi sv. Feliksa svećenika i mučenika rimskoga, za kojega kaže da je trpio
Pincijevo brdo. u Rimu kod Pincijskih vrata, gdje i počiva na mjestu koje se zove u Pincima, i po tome nazivu. Naziva se u Pincima. Piše naime Marlianus da je na brežuljku Hortulorum bila kuća senatora Pincija, koji je dao ime i brežuljku i vratima: danas se naime naziva brdo Pincije i Pincijska vrata. Da to nije novo ime za ta vrata, možeš saznati iz Prokopija koji ih spominje u lib. 1, de bello Gothico. Ona su nekoć bila Kolatinska, a polje koje leži nasuprot njima i danas se zove in Collatia, po svjedočanstvu Panvinija. Andreas Fulvius u lib. 2, antiqu. Roman. cap. 9 piše da je na samom brežuljku Hortulorum bila crkva sv. Feliksa u Pinciju koja sada ne postoji.
26 Ali bilo da je mjesto groba Feliksova bilo u Noli u Pincima ili Pinciju, bilo da je u Rimu ime poteklo od Pincija ili Pineja, sv. Paulin ne navodi vlastito ime mjesta, nego piše samo da je Feliks pokopan ondje gdje se kraj bez zidina i krovova smiješio bujnim busenjem i ljupkiji, u proljetnom ruhu, s mirisnim travama, kao da je znao za čast i dobročinstvo pruženo s neba, radovao: a čim su mu javnom brigom obavljeni pogrebni obredi, da je iz položenih kostiju zasjala svjetlost, kao znak dobročinstva koje će se od tada božanski dijeliti smrtnicima na tome mjestu i svjedočanstvo njegove sjajne zasluge. A taj njegov grob isti Paulin kao da smješta izvan grada ili barem udaljen od ostalih gradskih zgrada, kad u Natali 9 piše da je grad bio daleko od područja toga hrama, a poslije da iz grada gotovo nikakav vodovod u tankom toku nije dovodio ni malu kap. Nolani predaju da je u vrijeme sv. Paulina stara biskupska kuća bila na onom mjestu gdje su pauci ispreli mreže oko sv. Feliksa, a to je mjesto, kad je grad sveden na manji oblik, udaljeno jednu milju od njega.
§ VII. De S. Felicis reliquiis.
nešto njegovih u Beneventu, Marius Viperanus svjedoči da se neke moći sv. Feliksa čuvaju u Beneventskoj crkvi pod glavnim oltarom i da se ondje slavi njegov blagdan dvostrukim obredom, te da je izvan grada na brdu podignut njemu hram po kojemu ime imaju brdo i susjedni kraj. Octavius Pancirolus prenosi da u Rimu postoje neke moći sv. Feliksa, koji se naziva u Pincima, u bazilici ili oltaru svetih Sergija i Bakha, a sada samo u crkvi sv. Hadrijana, dok je ostalo tijelo u Noli.
u Rimu, 28 Ambrozije Leon tako o moćima sv. Feliksa, koje se čuvaju u kripti Nolanske katedralne crkve ili podzemnoj kapelici, govori nejasno i dvosmisleno da ne znaš je li smatrao da su biskupa i mučenika ili svećenika, ili pak drugoga sv. Feliksa, čiji je brat u Rimu podnio mučeništvo i možda je pokopan u Pinciis ili Pincis. Nolani predaju da je to tijelo biskupa i mučenika Feliksa, čija se svečanost slavi 13. studenoga.
29 Iz prave kožne odore svetoga biskupa iscjeljujuće izlučuju tekućinu koju Nolani nazivaju manom: što je trebalo dodati jer ima onih koji to pripisuju sv. Feliksu svećeniku. O njoj isti Ambrozije u lib. 2, cap. 11 kaže: Na zapadnoj strani ove kapelice (podzemne, kako smo rekli) nalazi se oltar, a iznad oltara uzdignuta mramorna ploča, probušena i prožeta srebrnim kanalićem, odakle kap po kap curi neka tekućina osobito onda kad najjače pritišće zimski mraz; tu tekućinu nazivaju manom, a vjeruje se da je to i znoj sveca čije tijelo leži u zdencu, jer se ovaj naime otvara straga od mramorne ploče i spušta u dubinu. znak sreće.
30 Osobito ova tekućina liječi oči. A po njezinoj obilnosti Nolani uzimaju predznak buduće plodnosti. Smatraju da će godina biti rodna ako obilno poteče, i sretna, ne bez razloga, a boje se nepogoda ako je tanja. Kad su godine Kristove 1358. u Nolu prvi put došli ljudi našega Društva da ondje osnuju svoje prebivalište, na traženje Marije Sanseverino, nekoć grofice grada Nole, žene iznimne pobožnosti, obilno je potekla ova božanska tekućina, naviještajući sjajne plodove pobožnosti i ostalih kreposti. To spominje Franciscus Sacchinus u tom. 2 Historiæ Societatis, u lib. 2, br. 78: Svi su oni, kaže, primljeni vrlo časno i vrlo čovječno, jer su mnogi od prvaka dijelom na konjima, dijelom pješice izišli daleko u susret: okruženi njihovom pratnjom, dok je blagdan u međuvremenu i zvukom zvona slavio javnu radost, ušli su u grad na četvrtu nedjelju svetoga došašća. Te iste noći iz tijela sv. Feliksa, zaštitnika Nolanaca, potekla je tekućina koja se smatra svetom i spasonosnom (manom je puk nazvao tu vrstu tekućina). Premda se to nije dogodilo posve mimo uobičajenoga, ipak, budući da su građani uvjereni da ondje gdje teče naviješta sreću, događaj je zapažen i, kao da stari zaštitnik radosno i blagonaklono prima nove goste, umnožio je čestitanje i učvrstio nade svih.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.