Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 28. siječnja

O sv. Valeriju, biskupu Zaragoze u Španjolskoj

DE S. VALERIO EP. CÆSARAUGUSTANO IN HISPANIA

Podrijetlo, rođendan, Djela sv. Valerija.

S. Valerii ortus, natalis, Acta.

Zaragoza, najplemenitiji grad Tarraconske Španjolske i prijestolnica Kraljevstva Aragonije, od Aurelija Prudencija, rimskoga konzula i svoga sugrađanina, u knjizi περι στεφάνων, u 4. himnu, hvali se kao odana Kristu koja je jedina Gospodinu u susret pripravila brojnije čete mučenika. Među njima bio je i sv. Vinko, premda je bio rođen drugdje, čija smo Djela mučeništva, dovršenoga u Valenciji, donijeli 22. siječnja. Zajedno s njim bio je uhićen i sv. Valerije (čiji je on bio arhiđakon) te poslan u progonstvo. Obojicu u istom himnu hvali Prudencije:

Cæsaraugusta, Tarraconensis Hispaniæ nobilissima civitas, regnique Arragoniæ caput, ab Aurelio Prudentio Consule Romano, cive suo, prædicatur lib. περι στεφάνων, hymno 4 studiosa Christi, sola in occursum numerosiores Martyrum turmas Domino parasse. In his Vincentius fuit, etsi alibi ortus, cujus martyrii, Valentiæ consummati, Acta XXII Januarii dedimus. Comprehensus cum eo S. Valerius, (cujus ipse Archidiaconus erat) atque in exilium relegatus. Utrumque eodem hymno laudat Prudentius:

Odatle se, kaže, Vinko, rodila tvoja palma, odavde je kler izvojevao toliki trijumf: odavde je okrunjeni dom svećenika Valerija.

Inde, inquit, Vincenti tua palma nata est, Clerus hinc tantum peperit triumphum: Hinc Sacerdotum domus infulata Valeriorum.

Iz tih riječi neki ne bez razloga izvode nagađanje da je u Zaragozi postojala slavna obitelj Valerija, ipak potekla od rimske krvi. No neki su, bez svjedočanstva starih pisaca, prenijeli predaju da je naš Valerije bio Grk, kojega je rimski prvosvećenik Siksto II. doveo u Zaragozu i dao građanima za biskupa.

Quibus ex verbis haud ducunt nonnulli conjecturam, illustrem extitisse Cæsaraugustæ Valeriorum familiam, Romano tamen sanguine propaqatam. At nonnulli Græcum fuisse Valerium nostrum, a Sixto II Romano Pontifice Cæsaraugustam adductum, atque Antistitem civibus datum, tradiderunt, absque veterum testimonio.

2 No odakle god bio podrijetlom, za vladavine Dioklecijana upravljao je tom Crkvom, obdaren izvanrednom nedužnošću i svetošću života, jedinstvenom učenošću, a zbog blagosti ćudi i krotkosti svima drag i poštovan. Njegovu pobožnost i učenost hvale drevna Djela sv. Vinka, za koja Martin Carrillo svjedoči da se čuvaju u samostanu u Rodi, odakle navodi ove riječi: Naš Španjolac Vinko, nepobjedivi Kristov mučenik, privučen pobožnim naukom i učenom pobožnošću tako svetoga biskupa, postao je učenik tolikoga učitelja ne samo neiskvarenošću ćudi nego i svetošću života te blistavošću božanske riječi, kojom je tada ponajviše među pokrajinama cijeloga svijeta sjala Zaragoza.

2 Verum undecumque ortus fuerit, Diocletiano imperante cam Ecclesiam regebat, eximia præditus vitæ innocentia et sanctitate, singulari eruditione, morum suavitate et mansuctudine carus omnibus et venerabilis. Pietas illius et eruditio commendantur invetustis S. Vincentii Actis, quæ in monasterio Rotensi extare testatur Martinus Carillius, unde ista recitat: Hispanus noster Vincentius, Christi Martyr invictissimus, tamsancti Præsulis pia doctrina, doctaque pietate allectus, tanti Doctoris extitit discipulus, non solum moribus incorruptis, sed etiam vitæ sanctimonia atque divini verbi præfulgentia, qua tunc potissimum inter orbis terrarum provincias fulgebat civitas Cæsaraugustana.

3 Ipak, bilo je više zaragoških biskupa po imenu Valerije. No u to nas ne uvjerava proširena Kronika pod imenom Dekstra, u kojoj se pod 300. godinom Kristovom nalazi ovo: Siječnja svezak III.

3 Plures tamen fuerunt Cæsaraugustani Episcopi Valerii. At non id persuadet vulgatum Dextri nomine Chronicon, in quo ad annum 300 Christi ista habentur: Januarii Tom. III.

U Ureni trpi sv. Valerije, biskup Zaragoze, X. dana mjeseca siječnja, ostavljajući potomcima primjer postojanosti; zatim pod godinom 423.: Vinku, biskupu Zaragoze, za nasljednika je postavljen Valerije. Niti pak M. Maksim, koji u djelu Auctarium ad Dextrum pod godinom 497. piše: Petru iz Zaragoze, koji je naslijedio Valerija trećega toga imena, za nasljednika je postavljen također biskup Simplicije. Obojicu pobija Carrillo te s pravom odbacuje onu Kroniku pripisanu Dekstru. No pouzdano je da su postojala barem dvojica Valerija. Naime, zajedno s Hozijem iz Cordobe, na Saboru u Elviri sudjelovao je Valerije iz Zaragoze. O vremenu toga sabora pisci se ne slažu: većina tvrdi da je održan pod Konstantinom, a neki pod Dioklecijanom oko 300. godine. Raspravljaju i o mjestu sabora, dok jedni žele da je održan u Illiberisu, koji se sada zove Collioure, smještenom u području Roussillona, za koji Plinije u knjizi 3., poglavlju 4. piše da je u njegovo doba postojao tek neznatan trag nekoć velikoga grada; drugi pak u Eliberisu (ako uopće postoji razlika u samoj riječi, budući da Ptolemej ovaj naziva ἰλλεσρις, a onaj ἰλλεσρις): to je bio grad Turdula na brežuljku koji se sada zove Elvira, u blizini grada Granade. Smatraju da je ta sinoda radije održana ovdje jer je većina nazočnih biskupa bila iz onoga unutarnjeg dijela Španjolske: iz Seville, Toleda, Malage, Baze, Cordobe, Meride, Guadixa itd., a ne iz Narbonske Galije, kojoj je pripadao drugi Illiberis, grad Volka Tektosaga, kako je vidljivo iz Ptolemeja. Većina priznaje da je Valerije koji je ovdje sudjelovao bio ovaj naš, učitelj sv. Vinka, premda oni koji smatraju da je ova sinoda sazvana nakon Nicejske zbog toga drže da je to bio drugi Valerije, njegov nasljednik. Drugi je nesumnjivo bio Valerije iz Zaragoze koji je potpisao Sabor u Zaragozi oko 380. godine Kristove, kako zaključuje Loaysa, a očito je i iz dobi subraće koja su ondje bila nazočna.

Urenæ patitur S. Valerius Episcopus Cæsaraugustanus, x die mensis Januarii, relinquens posteris constantiæ exemplum; dein ad an. 423: Vincentio Episcopo Cæsaraugustano Valerius subrogatur. Nec M. Maximus, qui in Auctario ad Dextrum an. 497 scribit: Petro Cæsaraugustano, qui successit Valerio tertio hujus nominis, subrogatur Simplicius etiam Episcopus. Utrumque refutat Carillius, et Chronicon illud, Dextro adscriptum, merito explodit. At duos saltem extitisse Valerios constat. Nam cum Hosio Cordubensi, Eliberitano Concilio Valerius Cæsaraugustanus interfuit. De tempore ejus concilii non convenit inter auctores: plerique sub Constantino habitum asserunt, quidam sub Diocletiano circiter annum 300. De loco etiam concilii disceptant, dum quidam habitum volunt Illiberi, quæ nunc Colibre dicitur, in Ruscinonensi ditione sita, quam Plinius lib. 3, cap. 4, scribit sua xtate magnæ quondam urbis tenue vestigium extitisse; alii Eliberi: (si tamen in voce ipsa differentia est, cum Ptolemæo hæc ἰλλεσρις, illa ἰλλεσρις dicatur) fuit hæc Turdulorum urbs in colle, qui nunc Elvire dicitur Granatæ urbi vicinus: hic potius celebratam synodum illam existimant, quod qui interfuere Episcopi, plerique ex interiore illo Hispaniæ tractu fuere, Hispalensis, Toletanus, Malacitanus, Bastitanus, Cordubensis, Emeritensis, Accitanus, etc. non e Gallia Narbonensi, ad quam Illiberis altera pertinebat, Volcarum Tectosagum urbs, ut ex Ptolemæo patet. Huic qui interfuit Valerius, cum plerique nostrum hunc, S. Vincentii magistrum, fatentur fuisse; licet qui post Nicænam coactam hanc synodum volunt, ideo Valerium alterum illius successorem statuant. Alter indubie fuit Valerius Cæsaraugustanus, qui concilio Cæsaraugustano subscripsit, sub annum Christi 380, ut conficit Loaysa, et patet ex collegarum qui istihc adfuerunt xtate.

4 Rođendan onoga prvoga Valerija slavi se 28. siječnja; na taj dan Rimski martirologij bilježi: U Zaragozi sv. Valerija, biskupa. Premda se spominje i na druge dane u kalendarima drugih crkava. Naime, 19. siječnja u rukopisu Florarium stoji ovo: Također sv. Valerija, biskupa i mučenika. On je bl. Vinka levitu osposobio za svako dobro djelo, s kojim u gradu Zaragozi podnosi mučeništvo godine spasenja 303. A 22. siječnja najstariji rukopisni Martirologij sv. Jeronima ima: U Španjolskoj, u gradu Valenciji, sv. Valerija, biskupa, i Vinka, đakona. Rukopisni martirologij samostana sv. Maksimina u Trieru: U Španjolskoj, u gradu Valenciji, muka sv. Valerija, biskupa, i Vinka, đakona i mučenika, koji su trpjeli pod namjesnikom Dacijanom; navodi se i u Dungalovu rukopisu, jer se naime toga dana časti sv. Vinko, njegov đakon. 23. siječnja Galesini piše ovako: U Zaragozi u Španjolskoj sv. Valerija, biskupa, koji je po zapovijedi namjesnika Dacijana s biskupske stolice otjeran u progonstvo, mnogo pretrpio za vjeru te slavan po čudesima usnuo u Gospodinu. U bilješkama svjedoči da slijedi jedan rukopisni kodeks. Naposljetku, 29. siječnja o njemu pišu Marieta i drugi, a također i Breviarium Toletanum (kako piše Baronije u Bilješkama), možda stari, jer se u novome toga dana slavi osmina sv. Ildefonsa, a o Valeriju nema nikakva spomena.

4 Agitur primi illius Valerii natalis XXVIII Januarii; quo die Martyrologium Romanum: Cæsaraugustae S. Valerii Episcopi. Quamvis aliis quoque diebus in aliorum fastis memoretur. Nam XIX Janu. ista habentur in MS. Florario: Item S. Valerii Episcopi scopi et Martyris. Hic B. Vincentium Levitam ad omne opus bonum aptavit, cum quo apud Cæsaraugustanam civitatem martyrium tolerat anno salutis 303, at XXII Januarii, vetustissimum MS. Martyrologium S. Hieronymi: Spania civitate Valentia S. Valeri Episcopi, et Vincenti Diaconi. MS. Martyrolog. monasterii S. Maximini Treviris: In Hispanis civitate Valentia passio S. Valerii Episcopi, et Vincentii Diaconi et Martyris, qui passi sunt sub Daciano Præside; refertur et in MS. Dungalensi; quod nimirum eo die S. Vincentius ejus Diaconus collatur. XXIII Januarii Galesinius ita scribit: Casaraugustæ in Hispania S. Valerii Episcopi, qui Datiani Præsidis jussu, ab episcopatu in exilium pulsus, pro fide multa perpessus, miraculorum laude clarus, quievit in Domino. In notat. testatur se MS. codicem sequi. Denique XXIX Januarii agit de eo Marietta et alii, atque etiam Breviarium Toletanum, (ut scribit Baronius in Notationibus) vetus fortassis, nam in novo fit eo die de octava S. Ildefonsi, ac Valerii nulla mentio est.

5 O djelima sv. Valerija uopće je malo toga pouzdano poznato i dokazano svjedočanstvom starih pisaca. Samo iz Djela sv. Vinka, koja smo donijeli 22. siječnja, doznaje se ovo: da se isti preblaženi mučenik dvostrukim znanjem najdjelotvornije proslavio pod bl. Valerijem, biskupom grada Zaragoze, te od njega primio uzvišenu službu đakonata. A budući da se zna da je isti biskup imao teži govor, povjerivši službu naučavanja časnomu Vinku, sam se revno posvetio molitvi i božanskom razmatranju. Kad je zatim Dacijan bjesnio protiv kršćana, odmah su biskup Valerije i arhiđakon Vinko, oslonjeni na čvrstoću vjere i nadu u postizanje pobjede, spremno pohitali ispovjediti Božanstvo, vjerujući da će biti to blaženiji što se pobožnijom dugotrpljivošću budu trudili nadvladati okrutnije muke silnika. Stoga im se odgoda borbe i kazni činila umanjenjem nagrade.

5 Pauca de S. Valerii rebus omnino comperta et veterum testimonio probata sunt. Solum ex Actis S. Vincentii, quæ XXII Januarii dedimus, ista habentur: cumdem beatissimum Martyrem gemina scientia sub B. Valerio Cæsaraugustæ civitatis Antistite efficacissime claruisse, et ab eo diaconii arcem suscepisse. Et quoniam idem Episcopus impeditioris linguae fuisse dignoscitur, tradito doctrinae ministerio venerabili Vincentio, ipse orationi et divinae contemplationi sedulus insistebat. Sæviente dein adversus Christianos Datiano, protinus Valerius Episcopus et Vincentius Archidiaconus, fidei soliditate et spe fruendi victoria subnixi, in confessionem Deitatis alacriter concurrerunt, tanto feliciores se futuros esse credentes, quanto acriora tyranni supplicia pia longanimitate certassent evincere. Unde certaminis ac penarum dilatio, remunerationis eis videbatur diminutio.

6 No sudac Dacijan najprije zapovjedi da se Božji sveci pod zatvorskom stražom, u bijedi gladi i uz zveket lanaca odvuku u Valenciju, kako bi ih slomio tegobama puta i lakše zlostavljanjem pokorio one za koje je vidio da ih ne može svladati kaznom. Dok su oni na rukama i vratovima nosili goleme utege željeza i po svim udovima već tada trpjeli smrtne muke, i dok je on već vjerovao da su klonuli od neprestana zlostavljanja te da tako dugo odvojeni od ljudskoga društva nemaju snage ni tijelom ni duhom, bojeći se da njegova okrutnost ne pretrpi štetu, zapovjedi da ih izvedu iz tamnice, ne želeći da skončaju život prije mučenja; prijetio im je da ih ni mrtve neće poštedjeti ako odbiju prihvatiti štovanje njegovih bogova. Zatim, prestrašen pri pogledu na njih, jer su bili čitava tijela i snage te u mukama još snažniji, reče svojima: „Zašto ste ovima dopustili obilniju hranu i piće?” Čudio se naime, zaslijepljen bijesom, što su jači oni koje je Bog nahranio.

6 At Datianus Judex Sanctos Dei primo Valentiam sub carcerali custodia, et famis miseria, ac catenarum stridore pertrahi præcepit, ut eos vexatione itineris frangeret, et facilius subigeret injuria, quos videbat non posse de pecna superari. Qui cum manibus et cervicibus immensa ferri pondera sustinent, et per omnes artus jam tunc mortis supplicia paterentur; cumque jam defecisse eos crederet jugi injuria, et tamdiu a publica conversatione seclusos nec corpore prævalere, nec spiritu, timens ne sævitiæ suæ damna pateretur, produci jussit e carcere, nolens eos ante tormenta vitam finire: quibus proponebat quod nec mortuis parceret, si deorum suorum culturam suscipere renuissent. Hinc pavefactus ad conspectum eorum, quod integri corpore et viribus essent, et inter supplicia fortiores, ait suis: Ut quid istis largiori pastu indulsistis et potu? Mirabatur enim furore cæcus, robustiores esse quos Deus paverat.

7 I odmah se okrenuvši biskupu, reče: „Što to činiš ti, Valerije? Što pod imenom vjere radiš protiv vladara? Zar ne znaš da oni koji preziru carske odredbe dovode život u pogibelj? Gospodari svijeta i vladari zapovjedili su da prinesete žrtve ljevanice bogovima, ne želeći da se dostojanstvo drevnoga bogoštovlja oskvrne novim i nečuvenim zakonima. Stoga poslušno pripazi na ono na što te opominjemo, kako bi tvojim primjerom niži lako prihvatili ono što vide da ti, koji se smatraš biskupom ove vjere, nisi prezreo. Ali i ti, Vinko, spasonosno poslušaj moje riječi, tebe kojega preporučuje i plemenitost roda i ljepota najljupkije mladosti. Zajednički dakle izrecite presudu svoje odluke, kako biste ili pristajući bili obasuti častima, ili prezirući bili podvrgnuti mukama mučenja.”

7 Et mox conversus ad Episcopum: Quid agis, inquit, tu, Valeri? quid sub nomine religionis contra Principes facis? Nescis quia qui regalia decreta spernunt, de vita periciltantur? Jusserunt Domini orbis et Principes, ut diis libamina persolvatis, nolentes dignitatem veteris culturæ novis et inauditis legibus profanari. Undequod monemus, obsequenter attende; quatenus tuo exemplo inferiores facile suscipiant, quod te, qui religionis hujus cerneris esse Episcopus, viderint non sprevisse. Sed et tu Vincenti verbis meis salubriter obaudi, quem et nobilitas generis, et decor commendat gratissime juventutis. Itaque vestræ definitionis sententiam in commune edicite, ut aut consentientes honoribus amplificemini, aut contemnentes, tormentorum suppliciis subdamini.

8 A kako je biskup šutio, jer bijaše čudesne jednostavnosti i nedužnosti, učen u znanosti, ali, kako smo već rekli, težega govora, reče Vinko: „Ako zapovijedaš, oče, nastupit ću pred sucem s odgovorima.” A bl. Valerije reče: „Odavno sam ti, predragi sine, povjerio brigu za božansku riječ, ali i sada ti povjeravam odgovore za vjeru pred kojom stojimo.” Slijedi glasoviti Vinkov govor silniku; razdražen njime i već od gnjeva gotovo izvan sebe, namjesnik Dacijan reče: „Uklonite odavde ovoga biskupa. Pravedno je naime da podnese progonstvo jer je prezreo carski proglas.”

8 Cumque reticeret Episcopus, erat enim miræ simplicitatis et innocentiæ; eruditus scientia, sed, ut præmisimus, impeditioris linguae; ait Vincentius: Si jubes, Pater, responsis Judicem aggrediar. Et B. Valerius, Dudum, inquit, fili carissime, divini verbi tibi curam commiseram: sed et nunc pro fide pro qua adstamus responsa committo. Sequitur præclara Vincentii ad tyrannum oratio; qua irritatus, jamque præ ira pene extra se positus Datianus Præses, dixit: Amovete hinc Episcopum istum. Justum est enim subire eum exilium, quoniam Imperiale contempsit edictum.

9 To je otprilike ono što o sv. Valeriju imamo pouzdano istraženo, osim što se kaže da je po predaji španjolskih Crkava ponešto osim toga na neki način potvrđeno. Inače, nitko tko se bavi crkvenom poviješću Španjolske, a jedva i svjetovnom, ne propušta spomenuti sv. Valerija. Nije nam na raspolaganju slobodno vrijeme da pratimo svaku pojedinost. Jedino je Martin Carrillo, kanonik zaragoški i opat Montearagona, u cijeloj knjizi obuhvatio povijest sv. Valerija: iz nje ćemo ovdje odabrati ponešto.

9 Hæc fere sunt quæ de S. Valerio habemus explorata; nisi quod Hispanicarum Ecclesiarum traditione nonnulla præterea uti cumque firmata dicantur. Alioquin nemo sacram Hispaniæ historiam tractat, ac vix etiam profanam, qui non S. Valerii meminerit. Nostri otii non est singula consectari. Unus Martinus Carillius Canonicus Cæsaraugustanus, Abbas Montis-Aragonii integro libro S. Valerii historiam complexus: ex ea nos carptim nonnulla legemus.

Progonstvo i smrt sv. Valerija.

S. Valerii exilium, mors.

Pouzdano je da je namjesnik Dacijan prognao sv. Valerija, ali nije pouzdano kamo je odveden. Neki smatraju, kako u 11. poglavlju prenosi Carrillo, da je poslan u Kantabriju i da je umro na području grada Mondragona, za koji se kaže da se tada zvao Arrasate, u mjestu po imenu Zaraa. Tomu mjestu ne nedostaju ni dokazi. Naime, posjećuje se i pobožno sagrađena crkva i male kućice uokolo, nalik pustinjačkim kolibama. Poznato je staro ime mjesta Zaraa, nad kojim se nadvija vrlo visoka stijena koju zovu Udalaitz. Ondje postoji pobožnost naslijeđena od predaka. Budući da ti krajevi, u kojima se spominje da je boravio sv. Valerije, obiluju čelikom i željezom, oni koji rade na vađenju tih ruda svakoga tjedna u četvrtak odmaraju se od posla na časnu uspomenu Uzašašća Gospodinova i sv. Valerija. Nije nedostajalo ni čudesa. Otuda je pod zaštitom sv. Valerija osnovana bratovština u samoj njegovoj crkvi, potvrđena vlašću Ivana de Ortege, biskupa Calahorre: kad je on pročitao te zapise koje je netko sastavio, potaknut pobožnošću došao je iz Logroña u Mondragon oko 1500. godine kako bi pobožno pohodio mjesto koje je primilo tako plemenita gosta. Počeo je i sam kopati zemlju, misleći da će iskopati tijelo svetoga biskupa, ali nije našao ništa. Kažu da u istoj bazilici stoji kamen na kojem je latinskim slovima uklesano ime sv. Valerija. Stjepan Garibay svjedoči da se ondje vide i neki drugi slični spomenici pobožne starine, koje puk iz pobožne revnosti ljubi.

Relegatum a Datiano Præside S. Valerium constat; quo ductus sit non constat. Volunt nonnulli, ut cap. 11, tradit Carillius, in Cantabriam ablegatum, mortuumque in territorio urbis Mondragon, quæ tunc Arrasate dicta perhibetur, in loco cui Zaraa nomen. Nec desunt loco indicia. Nam et templum religiose ædificatum visitur, et parvæ circum casæ, quasique eremitarum tuguria. Constat vetus loco nomen Zaraa, cui rupes imminet altissima, quam Udalahacham vocant. Extat isthic a majoribus ducta religio. Nam cum ea loca, in quibus S. Valerius habitasse memoratur, chalybem ac ferrum gignant, qui in iis eruendis metallis locant operam, ab opere feriantur omni hebdomada quinta feria ad Adscensionis Dominicæ Sanctique Valerii venerandam memoriam. Nec defuere miracula. Hinc erecta sodalitas sub S. Valerii patrocinio, in ipsiusmet sacra æde, stabilita Joannis de Ortega Calagurriani Præsulis auctoritate: cui cum hæc a nescio quo exarata legisset, pietate ductus Locronio Mondragonium venit sub annum 1500, religiose visitaturus locum, qui tam nobilem hospitem excepisset. Cæpit quoque ipsemet terram effodere, ratus fore ut sancti Antistitis corpus crueret: sed nihil reperit. Aiunt saxum in eadem stare basilica, cui Latinis litteris S. Valerii inscriptum sit nomen. Alia id genus quædam religiosæ antijuitatis isthic cerni monumenta testatur Stephanus Garibaius, quæ vulgus pietatis studio exosculetur.

11 Naš Petar Franjo Chifflet priopćio nam je iz staroga burgundskoga kodeksa ovo, što smo usporedili s rukopisom iz Marquain-a: „Kad je namjesnik Dacijan zapovjedio da se bl. Valerije odvede u progonstvo, kako je zapisano u muci sv. Vinka, bl. Valerije poče gorko plakati jer se rastajao od sv. Vinka. Časni dakle biskup biva poslan u progonstvo, a poštovani arhiđakon vodi se na mučilo. Daleko su razdvojeni na svijetu, ali blisko združeni na nebu. Blaženi se, kažem, levita vodi na mučilo, a blaženi biskup Gospodnji šalje se na morske otoke, u zemlju koja se arapskim jezikom zove Al-Andalus; ondje, ne misleći ni na što zemaljsko, čeznuo je za nebeskim, neprestano predan postovima i bdjenjima, te je želio umrijeti i biti s Kristom. Kad je tako prošlo sedam godina, vrativši se iz progonstva, ušao je u grad Zaragozu. Čim je vjerolomni Dacijan čuo za njegov dolazak, posla Božjega čovjeka u Rim carevima Dioklecijanu i Maksimijanu, da mu oni po rimskoj vlasti sude i pogube ga raznim mukama.”

11 Petrus Franciscus Chiffletius noster hæc e veteri Burgundico codice nobis communicavit, quæ cum Markettensi MS. contulimus: Cum Dacianus Præses præcepisset B. Valerium deportari in exilium, sicut in passione S. Vincentii scriptum est, B. Valerius vehementer flere cepit, quod separabatur a S. Vincentio. Præsul ergo venerabilis in exilium mittitur, et reverendus Archidiaconus ad equuleum ducitur. Longe separantur in mundo, sed proxime sociantur in celo. Beatus, inquam, Levita ad equuleum ducitur: et beatus Antistes Domini in insulis marinis, in terram quæ lingua Arabica dicitur Alandaluf mittitur; ubi nihil de terrenis cogitans, cælestia desiderabat, jejuniis et vigiliis æssidue intentus, dissolvi et cum Christo esse cupiebat. Peractis itaque septem annis ab exilio reversus Cæsaraugustam urbem ingressus est. Mox perfidus Datianus ingressu ejus audito, Romam Dei virum Imperatoribus Diocletiano et Maximiano misit, ut ipsi imperio Romano eum judicarent, et diversis tormentum perimerent.

12 „Odmah zapovjediše da ga izbičuju remenjem s olovnim kuglicama i najtvrđim štapovima te ga s drugim kršćanima poslaše u progonstvo u galski grad Vienne. Odatle se dogodilo da ga je sam knez Viennea poslao čuvati ovčje torove, naime između grada Valencea i Viennea, iznad Rone. Ondje je boravio tri godine i svojim propovijedanjem obratio na Kristovu vjeru gotovo sve koji su prolazili onim putem i sve domaće stanovnike; štoviše, četiri tisuće ljudi krstio je kupelji svetoga preporođenja. Kad je knez vidio da gotovo svi po onom kraju napuštaju idole i grade crkve, ispunjen prevelikim bijesom, sazvavši veliko vijeće pogana, objesi ga na neko vrlo visoko drvo na način križa, a nakon sedam dana, dok je bez straha propovijedao Kristovo ime, živa ga zakopa na istome mjestu; ondje je poslije, kako je rasla kršćanska vjera, vjerni puk u Kristovo ime, a na čast blaženoga biskupa, sagradio baziliku čudesne kamene gradnje, u kojoj se vrlo često događaju božanska čudesa. Ipak, sve do našega vremena nikome nije otkriven njegov presveti grob. A trpio je bl. Valerije 29. siječnja.”

12 Protinus eum corrigiis plumbatis, et baculis durissimis verberari fecerunt, et in exilium cum aliis Christianis apud Viennam urbem Gallorum miserunt. Unde factum est ut ab ipso Principe Viennensi ad custodienda gregum ovlia, inter Valentiam seilicet urbem et Viennan, super Rhodanum missus sit. Qui ibi ibi trium annorum spatio moram fecit, et omnes pene per viam illam transeuntes, cunctosque patriotas ad Christi fidem convertit sua prædicatione: imo quatuor millia hominum sanctæ regenerationis lavacro baptizavit. Quod cum Princeps vidisset, cunctos scilicet pene per regionem illam idola relinquere, et ecclesias fabricare, nimio furore repletus, facto magno paganorum concilio, in quadam arbore valde excelsa illum in crucis modum suspendit, et post dies septem illum Christi nomen sine metu prædicantem, vivum in eodem loco sepelivit; in quo postea Christiana religione crescente, plebs fidelis basilicam miro opere lapideo, in Christi nomine sub beati Præsulis honore fecit, in qua creberrime divina fiunt miracula. Nemini tamen usque ad nostrum tempus ejus gleba sanctissima revelata est. Passus est autem B. Valerius IV Calendas Februarii.

13 No Carrillo kaže da je pouzdano kako je umro u Enateu, ili Aneteu. Enate je sada neznatno selo udaljeno jednu milju od Barbastroa prema Rodi, uz rijeku Cincu. Carrillu ide u prilog ono što smo pronašli u bilješkama našega Andrije Schotta, prepisano iz Breviarium Cæsaraugustanum, tiskanoga 1372. godine, ovim riječima: „Istaknut i pobožnošću i učenošću, Valerije, iz konzularnoga roda Valerija, kako svjedoči Prudencije, rođen je u Zaragozi; i u biskupstvu se vladao tako kako narod ne bi mogao ni poželjeti. S čudesnom je naime ljubavlju pasao ovce koje su mu bile povjerene i velikom revnošću štitio Božju čast i cjelovitost vjere. U ono dakle vrijeme, kad je bezbožni Dacijan izlijevajući otrov svoje okrutnosti na kršćansko ime zapovjedio da se Valerije i Vinko okovani dovedu u Valenciju, Vinkovim se riječima toliko rasplamtio namjesnikov gnjev da je sav bijes koji je bio u njemu iznenada okrenuo protiv Vinka; smatrajući stoga da ga više vrijeđa i prezire njegova sloboda govora, njegovoj prirodnoj okrutnosti pridružio se još žešći nalet, te je postao tim okrutniji što se onaj činio postojanijim u preziranju prijetnji mukama. Ostavljajući stoga Valerija kao dugovječna i nemoćna, osudi ga samo na progonstvo, vjerujući da će mu starost biti teža od mučenja i da njegovom smrću neće steći nikakav trijumf. Uostalom, Valerije odabravši sebi gradić Anetum za boravište, toliko se rasplamsao ljubavlju prema onom višnjem i boljem životu da se posvetio jedino postovima, bdjenjima, molitvama i svetim razmatranjima. Ondje je i sretno preminuo Gospodinu godine Gospodnje 315. Znamenit pak spomenik koji sada čuva njegove relikvije i nosi njegovo ime vidi se u samostanu koji se pučki naziva Roda.”

13 Verum constare ait Carillius eum Eneti, sive Aneti obiisse. Est Enetum nunc vicus exiguus, leuca una distans Barbastro Rotam versus, ad Cingam flumen. Carillio suffragatur, quod in schedis Andreæ Scotti nostri reperimus, ex Breviario Cæsaraugustano, anno 1372, edito, transscriptum, in hæc verba: Et pietate et doctrina insignis Valerius, ex Consulari Valeriorum turba, teste Prudentio, Cæsaraugustæ ortus est: talemque se in episcopatu gessit, qualem nec optare quidem populus potuisset. Miro quippe affectu oves sibi traditas pavit et magno zelo Dei honorem ac fidei integritatem tutatus est. Ea igitur tempestate cum Dacianus impius in Christianum nomen virus suae feritatis effundens, Valerium et Vincentium vinctos Valentiam adduci jussisset; sic verbis Vincentii ira Præsidis accensa est, ut quidquid in eo furoris erat in Vincentium subito converteret; magis itaque se lædi ac sperni ob ejus loquendi licentiam existimans, naturali ejus feritate vehementior accessit impetus: et eo truculentior effectus est, quo ille constantior in contennendis tormentorum minis videbatur. Valerium itaque velut longævum ac imbecillem relinquens, solo damnavit exilio; senectutem illi graviorem tormento futuram, et sibi nullum ejus morte triumphum acquirendum credens. Ceterum Valerius Anetum oppidum sibi ad habitandum deligens, sic in supernæ illius ac melioris vitæ amorem exarsit, ut solis jejuniis, vigiliis, orationibus, et sacris meditationibus intenderet. Ubi et feliciter migravit ad Dominum anno Domini cccxv. Insigne vero nunc monumentum, ejus reliquias continens ac nomen referens, in coenobio Roda vulgo nuncupato conspicitur.

14 Kojim je putem sveti biskup stigao u Anetum i što mu se na putu dogodilo, spominje Carrillo u 8. poglavlju na ovaj način: „Prognan od Dacijana, Valeriju bi zapovjeđeno da ne boravi ni u jednome selu brojnijem od 20 kuća. Izišavši dakle iz Valencije, nekoliko se dana zadržao u prigradskim vrtovima koji su se u maursko doba zvali Ruzafa, gdje su mu kršćani poslije sagradili i baziliku. Pripovijeda se da je odlazeći u progonstvo prošao kroz mjesto kojemu je ime Castelnau, smješteno u zaragoškoj biskupiji, u Vojvodstvu Híjar. Kad je sveti biskup umoran od puta onamo stigao i zatražio večeru, pogani su ga ismijali. Tada je, kažu, prorekao da ondje ubuduće neće živjeti nitko tko je tuđ kršćanskoj vjeri. Čudesna stvar: mjesto je najljupkije; i prije nego što su Mauri bili protjerani iz Španjolske, bilo je sa svih strana okruženo njihovim vrlo napučenim selima, ali nikada u njemu nisu nastanili dom; ili ako su neki to pokušali, u roku od godine dana su izumrli, ne samo oni koji su uzdržavali obitelj nego i oni koji su za plaću ili prisilnim radom služili kršćanima. U tome se mjestu i danas čuvaju neke relikvije sv. Valerija, proslavljene čudesima, o kojima ćemo govoriti niže.”

14 Qua sit Anetum profectus sanctus Antistes, quæve ei in itinere evenerint, commemorat Carillius cap. 8, in hunc modum: Proscriptus a Datiano Valerius, jussus est nec ullo commorari pago frequentiore quam domorum 20. Egressus igitur Valentia, dies aliquot substitit in suburbanis hortis, qui Maurorum temporibus Ruzafa dicti sunt: ubi et a Christianis constructa ei deinde basilica. Abeuntem in exilium memorant transiisse per locum cui Castelnau nomen est, in diæcesi Cæsaraugustana, Ducatu Izarensi, situm. Huc cum sanctus Præsul fessus de via appulisset, cænamque postularet, illusus ab Ethnicis est. Tum vaticinatum ferunt, non victurum deinceps isthic quempiam alienum a Christiana religione. Mira res: locus est amænissimus; fuitque antequam Hispania Mauri pellerentur, eorum frequentissimis vicis septus undique, at numquam in eo domicilium fixere; aut si qui id aggressi sunt, intra anni spatium extincti sunt, non modo qui familiam alerent, sed ii quoque qui aut elocata aut coacta opera Christianis famularentur. Asservantur eo loco aliquæ etiamnum S. Valerii reliquiæ, miraculis illustratæ, de quibus infra.

15 S imanja Ruzafe otišao je na brdo Ribagorzu, nastanio se u Enateu i ondje proveo ostatak života. Neki smatraju da se za vladavine Konstantina, kad su se prije prognani biskupi vraćali na svoje stolice, i Valerije vratio u Zaragozu te ondje počinuo u miru; a kad su Mauri zauzeli Španjolsku, da su njegove relikvije prenesene u utvrdu koja se zove Estada, ondje neko vrijeme čuvane te naposljetku dospjele u Rodu. No tomu se protivi opće mišljenje i autoritet svih koji su pisali o djelima sv. Valerija, osim gore navedenih čitanja. Jer premda je Konstantin obuzdao progonstvo, ono ipak na samom početku njegove vladavine nije bilo posvuda ukinuto, dok su neki namjesnici još bjesnjeli nekim svojim vlastitim bijesom. O njegovoj smrti Carrillo iz kodeksa iz Rode navodi ovo: „Kad se naposljetku Kristov ispovjedalac ondje skrivao, nadajući se da neće drugdje nego ondje predati duh Bogu, najprije je ipak molio Boga da može sagraditi crkvu na čast sv. Vinka, o čijoj je pobjedi i preslavnoj muci bio čuo.”

15 Ex prædiis Ruzafæ ad montem Ripacurtiæ abiit, ac domicilium Eneti fixit, et reliquum ibidem vitæ exegit. Existimant nonnulli imperante Constantino, cum proscripti antea Episcopi ad suas Sedes redirent, Valerium quoque reversum esse Cæsaraugustam, ibique in pace quierisse; occupata vero a Mauris Hispania reliquias ejus ad castellum, quod Strada appellatur, deportatas, ibique aliquandiu asservatas, Rotam tandem devenisse. At refragatur vulgata opinio, atque omnium qui S. Valerii res gestas scripserunt, auctoritas, præter lectiones supra citatas. Nam etsi repressa a Constantino persecutio est, non tamen ipso imperii principio ubique sublata, adhuc sævientibus proprio quodam furore Præfectis nonnullis. De morte ejus ista recitat e codice Rodensi Carillius: Cum tandem Christi Confessor ibi lateret, sperans se non alibi, sed ibi spiritum Deo redditurum; prius tamen Deum precatus est, ut posset ædificare ecclesiam in honorem S. Vincentii, cujus victoriam et passionem gloriosissimam audierat.

Relikvije i njihov prijenos.

Reliquiæ, earum translatio.

Kad je dakle Valerije u Enateu preminuo iz ovoga života, njegovi su zemni ostaci pokopani u obližnjoj utvrdi Estadi. A kad su nju Mauri razorili čim su zavladali Španjolskom, o čemu svjedoči Ambrozije Morales, istodobno se izbrisalo i sjećanje na presveti polog. Naposljetku je, po božanskoj opomeni, relikvije svetoga biskupa pronašao Arnulf, biskup Rode, te su odatle pobožno prenesene i unutar utvrde Rode položene u crkvu sv. Vinka.

Eneti igitur cum migrasset e vivis Valerius, in propinquo Stradæ castello conditæ sunt illius exuwiæ. Illud vero cum a Mauris, ut primum rerum in Hispania potiti sunt, esset excisum, quod Ambrosius Morales testatur; simul sucrosancti depositi oblitterata memoria est. Tandem, divino monitu, repertæ reliquiæ sancti Antistitis sunt ab Arnulpho Rotensi Episcopo, indeque, religiose sublatæ, intra castellum Rotense, in æde S. Vincentii conditæ sunt.

17 Filip Ferrari smatra da je jedan njihov dio prenesen u Italiju, ali ne navodi u koje vrijeme. Ovako pak piše u djelu Generalis Catalogus Sanctorum pod 29. siječnja: „U Alessandriji Statiellorum sv. Valerija, biskupa i mučenika, zaštitnika grada.” U Bilješkama daje naslutiti, ali ne uvjerava posve, da je to ovaj naš Valerije. Piše naime ovako: „Iz popisa Crkve u Alessandriji i iz popisa Crkve u Zaragozi, čiji je biskup prema predaji bio. O njemu se govori prethodnoga dana u Rimskom martirologiju, u kojem se na ovaj dan slavi sv. Valerije, biskup Triera i ispovjedalac. Tijelo se nalazi u Alessandriji, koja ga štuje kao svoga zaštitnika, premda se govori da se tijelo čuva u mjestu Lu u Montferratu; a da se nalazi i u Lucci u Etruriji, vidljivo je iz popisa Crkve u Lucci, koja ga također štuje na ovaj dan.” Tako piše Ferrari, koji tom primjedbom prešutno povlači ono što je prije bio napisao u djelu Catalogus Sanctorum Italiae, da je Valerije koji se štuje u Lucci rođen u Lucci, da ga je na vjeru obratio sv. Paulin, učenik sv. Petra apostola, da ga je naslijedio u upravljanju tom Crkvom te ju je čudesno unaprijedio. I doista, u Djelima sv. Paulina, biskupa i mučenika, od 12. srpnja, koja je na talijanskom jeziku iz spomenika Crkve u Lucci napisao Silvano Razzi u knjizi o etrurskim svecima, spominje se bl. Valerije koji je s još nekima pokopao tijela svetih mučenika Paulina i drugova.

17 Partem earum aliquam in Italiam translatam existimat Philippus Ferrarius; quo tempore, non indicat. Ita autem scribit in generali catalogo SS. XXIX Januarii: Alexandriæ Statiellorum S. Valerii Episcopi et Martyris, urbis Patroni. In Notationibus significat, sed non omnino persuadet, hunc nostrum esse Valerium. Ita enim scribit: Ex tabulis Ecclesiæ Alexandrinæ, ac ex tabulis Ecclesiæ Cæsaraugustanæ, cujus Episcopus fuisse traditur. De quo die præcedenti in Martyrologio Romano, in quo hac die de S. Valerio Episcopo Trevirensi Confessore agitur. Corpus Alexandriæ, quæ illum uti Protectorem suum colit, licet corpus Ludi oppido Montis-Ferrati asservari feratur; ac Lucæ in Hetruria illud etiam haberi ex tabulis Ecclesiæ Luconsis, quæ et illum veneratur hac die, appareat. Hæc Ferrarius, qui ea animadversione tacite revocat, quæ ante scripserat in catalogo SS. Italiae, Valerium, qui Lucæ colitur, Lucæ natum, atque a S. Paulino S. Petri Apostoli discipulo ad fidem conversum, ei subrogatum in illius Ecclesiæ regimine, eam mirifice auxisse. Et sane in Actis S. Paulini Episcopi et Martyris XII Julii, quæ Italice scripsit ex monumentis Ecclesiæ Luconsis Silvanus Razzius libro de SS. Etruscis, mentio fit B. Valerii, qui cum aliquot aliis sanctorum Martyrum Paulini et sociorum corpora sepelivit.

18 Kako god bilo s tim, ako se u Lucci ili u Alessandriji ili u kojem obližnjem gradiću nalaze zemni ostaci Valerija iz Zaragoze, mora se priznati da to nije cijelo tijelo, nego samo njegov dio, na temelju onoga što ćemo uskoro reći o relikvijama koje se i danas čuvaju u Tarraconskoj Španjolskoj. A čudno je što, dok postoji svečani spomen na prijenos ruke u Zaragozu 1121. godine i glave 1170. godine, ne postoji i spomen na neki dio ili kost prenesenu Ligurima; vjerojatno se to dogodilo kasnije, budući da je Alessandria na području Stacijela osnovana tek oko 1178. godine, osim ako relikvije nisu onamo donesene poslije iz Acqui Termea ili iz kojega drugog mjesta iste Ligurije. Ako nam je dopušteno nagađati dok se ne iznesu sigurni dokazi, čini se vjerojatnijim da su to bili različiti Valeriji, ali (što je drugdje opaženo kod više drugih svetaca istoga imena) kako su djela ostalih bila nepoznata, Djela najistaknutijega među njima prenesena su na ostale.

18 Utut ea se habeant, si Cæsaraugustani Vulerii, vel Lucæ vel Alexandriæ vel vicino quopiam in oppido, exuwiæ sunt; non corpus integrum, sed partem solum illius esse fatendum est, ex iis quæ mox dicemus de reliquis quæ in Tarraconensi Hispania servantur etiamnum. Et mirum est, cum brachii Cæsaraugustam anno 1121, et capitis 1170, translati solennis extet memoria, non etiam extare ad Ligures deportatæ partis alicujus aut ossis; quod posterius viri simile est accidisse, cum non nisi sub annum 1178 condita sit in Statiellensium finibus Alexandriæ: nisi forte Aquis Statiellis, aliove ex loco ejusdem Liguriæ, isthuc postea allatæ reliquiæ sunt. Nobis si fas est conjectari, dum certa proferantur monumenta, verisimilius videtur diversos hos fuisse Valerios, sed (quod in pluribus aliis ejusdem nominis Sanctis observatum alibi) cum aliorum res gestæ ignorarentur, præcipui ex iis Acta ad ceteros esse traducta.

19 U Castelnauu, selu zaragoške biskupije kroz koje je, kako je gore ispripovjedano, sv. Valerije pošao u progonstvo, čuva se jedna njegova kost, onamo donesena iz Rode na čudesan način: naime, kako se po predaji predaka spominje, kad su stanovnici toga sela otišli u Rodu da donesu neke relikvije svetoga biskupa ako uzmognu, otvoreni kovčežić sam je od sebe skočio u ruku onoga koji je bio došao da ih odnese. U crkvi u Castelnauu, posvećenoj na čast istoga sv. Valerija, iskazuje mu se veliko štovanje, a ondje se po zagovoru sveca događaju i mnoga čudesa, kao što ćemo reći niže.

19 Castelnovi, duecesis Cæsaraugustanæ vico, per quem, ut supra narratum est, in exilium profectus est S. Valerius, os quoddam illius asservatur, Rota isthuc allatum, allatum, modo mirabili: nam, ut ex majorum traditione memoratur, cum Rotam illius vici inquilini iissent, aliquas sancti Antistitis reliquias, si possent, allaturi, arca reclusa ultro in manum insiliit ejus qui asportoturus venerat. Magna ei in æde Castelnovana, ejusdem S. Valerii honori dicata, habetur veneratio, multaque isthic Sancti patrocinio eduntur miracula, ut infra dicemus.

20 Sada govorimo o relikvijama u Rodi i Zaragozi. Nakon što je biskup Arnulf pronašao svete zemne ostatke i pohranio ih u crkvi u Rodi, Alfons I., nazvan Carem, osvojio je poslije Zaragozu oko 1118. godine Kristove, te su neke relikvije sv. Valerija prenesene u katedralnu baziliku u Zaragozi; a svi su kraljevi Aragonije nakon Alfonsa izvanrednom pobožnošću štovali sv. Valerija.

20 Jam de Rotensibus et Cæsaraugustanis reliquiis dicamus. Repertis ab Arnulpho Antistite sacris exuviis et in Rotensi æde repositis; expugnata postea est ab Alfonso I, Imperatore dicto, Cæsaraugusta sub annum Christi 1118, et quædam S. Valerii reliquiæ ad Cathedralem Cæsaraugustanam basilicam delatæ sunt: omnesque ab Alfonso Arragoniæ Reges, singulari S. Valerium pietate sunt prosecuti.

21 Među tim relikvijama bila je i ruka sv. Valerija, o kojoj Carrillo prenosi otprilike ovo: „Neki ugledni muževi iz zaragoškoga kaptola molbama su od Rajmunda, biskupa Rode, izmolili ruku sv. Valerija. Ona je uz veliku radost i svečanost naroda unesena u Zaragozu, kao da se sam Valerije, vrativši se iz progonstva, na ramenima svojih sugrađana vraća u domovinu.” Koja su se božanska čudesa dogodila pri tom prijenosu ruke, uskoro ćemo reći. Dogodio se pak taj prijenos ruke 1121. godine, kako je jasno iz starih spomenika Crkve u Zaragozi, u kojima se kaže da je spor koji je tada nastao između Vilima, biskupa Pamplone, i Petra, biskupa Zaragoze, oko nekih crkava kojoj biskupiji pripadaju, riješen trudom Rajmunda, biskupa Rode. Na posljednjoj stranici javne isprave sastavljene o toj stvari čita se ovo: „Sastavljena je ova povelja godine od utjelovljenja Gospodnjega 1121., 1. prosinca; znak A † Rajmunda, biskupa Rode, znak a P. † biskupa Zaragoze, znak Vilima † biskupa Pamplone. 12. listopada, posveta ove crkve. 20. listopada, prijenos sv. Valerija, biskupa, iz Rode u Zaragozu, njegovu vlastitu stolicu.”

21 Fuit inter eas reliquias brachium S. Valerii, de quo ista fere tradit Carillius: Quidam viri graves ex capitulo Cæsaraugustano, precibus ab Raimondo Rotensi Episcopo S. Valerii brachium impetrarunt. Est id magna populi latitia et celebritate Cæsaraugustam illatum, quasi ipse ab exilio redux Valerius suorum civium humeris in patriam reduceretur. Quæ in ea brachii translatione edita divinitus miracula sint, mox dicemus. Contigit autem hæc brachii translatio anno 1121, ut ex veteribus monumentis Ecclesiæ Cæsaraugustanæ liquet, in quibus orta tunc inter Guilielmum Pampelonensem, et Petrum Cæsaraugustanum Antistites controversia, de Ecclesiis quibusdam, ad utrius pertinerent diæcesim, opera Raimondi Rotensis Episcopi composita dicitur. In publici de hac re consecti instrumenti extrema pagina ista leguntur. Facta est charta ista, anno ab incarnatione Domini MCXXI, Kalend. Decembris, signum A † Raymundi Roten. Episcopi signum a P. † Cæsaraugustanen. Episcopi, signum Guiliermi † Pampelonen. Episcopi. IV Idus Octobris, Dedicatio hujus Ecclesiæ. XIII Kalend. Novem. Translatio S. Valerii Episcopi de Roda ad Cæsaraugustam propriam Sedem.

22 Glava pak sv. Valerija prenesena je u vrijeme Alfonsa II., 1170. godine, 27. prosinca; premda je, budući da je taj dan posvećen svetkovini sv. Ivana evanđelista, svečanost prebačena na 20. listopada, kada se već otprije slavila uspomena prvoga prijenosa. O tom prijenosu glave Jeronim Zurita u 1. knjizi, pod Alfonsom II., za godinu Kristovu 1170., eru 1208., bilježi ovo: „Kralj o kalendama siječnja poduzima ustanovljenu pobožnost prema samostanu u Rodi radi bogoštovlja te u kapeli sv. Vinka svetim molitvama slavi svečanost početka godine. Od Vilima Pereza, biskupa Lleide i Rode, te zbora svećenika izmoli da se glava sv. Valerija, koji je za bjesnila cara Dioklecijana kao pravi biskup kršćanske vjere i nepobjedivi branitelj često žudio za smrću za Krista, prenese u Zaragozu, čijoj je Crkvi predsjedao kao božanski pastir i prvosvećenik, te da u toj svetoj crkvi građani štuju njegovu prisutnu moć i pomoć i ponizno je zazivaju. Obvezan pobožnošću toga zavjeta, kralj samostanu u Rodi daruje gradić Monterogo.”

22 Caput veræ S. Valerii temporibus Alphonsi II, anno 1170, est translatum, 27 Decembris; licet, quod is dies celebritati S. Joannis Evangelistæ dicatus sit, solemnitas in 20 Octobris rejecta sit, quo jam ante prioris translationis celebrabatur memoria. De capitis illa translatione hæc habet Hieronymus Zurita lib 1, in Alphonso II, an. Christi 1170, Æra 1208. Rex statam Kal. Janu. religionem Rotensi conobio pro cultu suscipit: solemniaque incipientis anni D. Vincentii sacello sacris precationibus celebrat. Ab Guilielmo Peresio Ilerdensi, et Rotensi Episcopo, Sacerdotumque collegio impetrat, ut D. Valerii caput, qui Diocletiani Imperatoris sævientefurore, verus Christianæ fidei Antistes et propugnator invictus mortem pro Christo sæpe appetivit, Cæsaraugustam, cujus Ecclesiæ divinus Pastor et Pontifex præfuerat, deveheretur: sacraque ea in æde ejus presens numen atque auxilium cives venerarentur, atque supplices implorarent. Ejus voti religione Rex obstrictus Rotense conobium Monterogo oppido donat.

23 Kraljevsku povelju kojom su taj gradić i druga dobra darovana stanovnicima Rode kako bi se nagradila pobožna darežljivost biskupa, Carrillo navodi ovim riječima: „U ime Božje. Neka bude očito svim ljudima sadašnjim i budućim da smo mi, Ildefons, milošću Božjom kralj Aragonaca, grof Barcelone i markgrof Provanse, došli u crkvu sv. Vinka u Rodi; i bijahu ondje s nama časni Vilim, biskup Barcelone, i Petar, biskup Zaragoze, te Arnold Miro, grof Pallarsa, i njegov sin Rajmund od Pallarsa, i Berengar od Entenze, i Rajmund od Erila, i Vilim od Alcarraza, i Rajmund od Artuselle, Mihael Sanz iz Zaragoze, i Dodo iz Alcale, i Petar od sv. Vinka, i Rajmund od Munelta, i Vilim od Benaventea, i Bernard od Meitata, te mnogi drugi plemeniti muževi; i ondje smo proslavili blagdan Rođenja Gospodnjega. I zaiskasmo od G. Petra, biskupa Lleide i istoga mjesta, i od njegove braće kanonika, glavu preblaženoga Valerija, da bi on na čast Boga i Crkve u Zaragozi, koja je glava cijeloga našega kraljevstva i kojoj je nekoć pastirski i tjelesno predsjedao, predsjedao i duhovno. Nju su nam oni uz obilne suze, ali dragovoljnom i neprisiljenom voljom, i na veliko navaljivanje naših molbi, predali. Primivši je vlastitim rukama iz njihovih ruku, poslasmo je u Crkvu u Zaragozi po Petru, biskupu istoga grada. Zatražismo također od spomenutoga biskupa Lleide i njegove braće da se u našoj nazočnosti obavi prijenos blaženoga tijela Rajmunda, nekoć biskupa istoga mjesta. To je na naše molbe i molbe spomenutih velikaša našega dvora i mnogih drugih koji su bili s nama učinjeno na dan sv. Ivana apostola i evanđelista. Zbog spomenutih dakle razloga, uzdajući se u božansko milosrđe, za spas naše duše i svih naših roditelja, čistim čuvstvom srca i iskrenom voljom u Gospodinu, dajemo i zauvijek ustupamo Gospodinu Bogu i sv. Vinku u Rodi utvrdu i selo Monte-Rubeo, koje se nalazi između Berbegala i Fornillosa, s njegovim crkvama u cijelosti i sa svim njegovim zajedničkim međama, pustim i naseljenim, s njegovim ulazima i izlazima itd...” Daruje i mnogo toga drugoga, zabranjuje otuđenje te potvrđuje prije darovano. „Sastavljena povelja mjeseca prosinca u Rodi 27. prosinca, u nedjelju, na blagdan sv. Ivana apostola i evanđelista, ere 1217., godine od utjelovljenja Gospodnjega 1170.” Slijede potpisi biskupa, velikaša i drugih.

23 Regium diploma, quo hoc oppidum aliaque ad munerandam piam Episcopi liberalitatem Rotensibus donatam recitat Carillius, in hæc verba: In Dei nomine. Sit manifestum omnibus hominibus præsentibus atque futuris, quod Nos Ildephonsus Dei gratia Rex Aragonum, Comes Barcinonen. Marchio Provinciae, venimus ad Ecclesiam S. Vincentii de Roda; et fuerunt ibi nobiscum venerabiles Guillermus Barcionensis Episcopus, et Petrus Cæsargustanus Episcopus, atque Arnaldus Mironis Comes Pallearensis. et filius ejus Raymundus Pallearensis, et Berengarius de Antença, et Raymundus de Eril, et Guillermus de Alcarraz, et Raymundus de Artusella, Michael Sanz de Cæsaraugusta, et Dodo de Alcala, et Petrus de S. Vincentio, et Raymundus de Munelt, et Guillermus de Benabent, et Bernardus de Meitat, pluresque alii nobiles viri; et ibi festum Nativitatis Domini celebravimus. Et quæsivimus a G. Petri Episcopo Illerdensi ejusdem loci, et a Fratribus suis Canonicis, caput beatissimi Valerii, ut illud ad honorem Dei et Ecclesiæ Cæsaraugustanæ, quæ caput totius nostri regni est; et cui pastoraliter, et corporaliter olim præfuit, spiritualiter quoque præesset. Quod nobis profusis lacrymis, spontanea tamen et non coacta voluntate, magna quoque nostra precum instantia, tradiderunt. Quod nos propriis manibus per manus ipsorum suscipientes, ad Ecclesiam Cæsaraugustanam, per Petrum ejusdem civitatis Episcopum, transmisimus. Postulavimus quoque a prædicto Ilerdensi Episcopo, et Fratribus suis translationem beati corporis Raymundi, Episcopi olim ejusdem loci, in præsentia nostra feri. Quod nostris precibus, prædictorumque Magnatorum Curiæ nostræ et aliorum multorum qui nobiscum aderant, factum est, die S. Joannis Apostoli et Evangelistæ. Ob prædictas igitur causas, de divina misericordia confidentes, pro remedio animæ nostræ omniumque parentum nostrorum, puro cordis affectu et sincera in Domino voluntate, damus atque concedimus in perpetuum Domino Deo et S. Vincentio Rotensi, castrum et villam de Monte-Rubeo, quod est inter Bervegal, et Forneles cum Ecclesiis suis ex integro, et cum omnibus terminis communibus suis eremis et populatis, cum introitibus, et exitibus suis etc..... alia plura largitur, et vetat alienari, et prius donata confirmat. Facta charta mense Decembris intus in Rota VI Kal. Januarii, die Dominica, festivitate S. Joannis Apostoli et Evangelistæ, Æra mccxvii, anno Incarnationis Domini MCLXX, sequuntur Episcoporum, Procerum, aliorumque subscriptiones.

24 Iz onoga što je dosad rečeno pobit ćeš ono što se kaže u gore navedenom Breviarium Cæsaraugustanum, da je prijenos ruke obavljen poslije prijenosa glave. Ondje naime stoji ovako: „Nakon mučeništva bl. Vinka, arhiđakona Crkve u Zaragozi, za koje se zaključuje da je bilo oko tristote šeste godine spasenja, sv. Valerije, biskup iste Crkve, poživjevši još nekoliko godina (pouzdano je naime da je sudjelovao na Saboru u Elviri), naposljetku je u podnožju Pireneja iz ovoga progonstva prešao u blaženiji život. Njegove su se presvete relikvije pobožno čuvale u crkvi u Rodi, sagrađenoj pod zazivom sv. Vinka. Kad je ondje Ildefons II., kralj Aragonije, slavio blagdan Rođenja Gospodnjega s dugim nizom prvaka kako crkvenih tako i svjetovnih, od Vilima Petra, biskupa Lleide, pod kojim je bila crkva u Rodi, i njegove braće dobio je glavu preblaženoga Valerija, da bi on na čast Boga i Crkve u Zaragozi, koja je glava (kaže) cijeloga našega kraljevstva i kojoj je pastirski i tjelesno predsjedao, predsjedao i duhovno. Nju je sam kralj, primivši je vlastitim rukama iz njihove ruke, poslao u Crkvu u Zaragozi po Petru, biskupu istoga grada. Njegovu je svetost Gospodin, kojemu je služio, potvrdio činjenjem čudesa. A toliki dar kralj nije ostavio nenagrađenim. Jer osim što je sam crkvi u Rodi trajnim pravom darovao gradić nazvan Monte-Rubeo i mnogo toga drugoga, htio je i zapovjedio da sebi stanovnici Rode zauvijek postavljaju priore. Od njih je jedan po imenu Rajmund tijekom vremena darovao ruku istoga presvetoga biskupa Valerija istoj Crkvi u Zaragozi. Dogodio se pak onaj prijašnji prijenos preblažene glave godine spasenja 1170.” Ruku sv. Valerija darovao je sv. Rajmund, biskup Rode i Barbastroa, čiji ćemo životopis, koji je kanonik Ilija, poslije također biskup, napisao biskupu Gaufridu, donijeti 21. svibnja, kada je umro 1126. godine Kristove, a njegovo je tijelo, kako je već rečeno, dao prenijeti Alfons II. 45 godina nakon smrti.

24 Ex iis quæ hactenus dicta sunt refellas, quod in citato superius Cæsaraugustano Breviario, dicitur, brachii translationem posterius quam capitis esse factam. Ita enim habet: Post B. Vincentii Ecclesiæ Cæsaraugustanæ Archidiaconi martyrium, quod circa salutis annum trecentesimum sextum fuisse colligitur, S. Valerius Ecclesiæ ipsius Episcopus paucos annos cum fuisset superstes (nam Eliberino Concilio interfuisse constat) tandem ad Pyrenæi montis radicem ab hoc exilio ad vitam migravit beatiorem. Cujus sanctissimæ reliquiæ in Ecclesia Rotensi, sub invocatione S. Vincentii constructa, religiose servabantur. Ubi cum Ildefonsus II, Aragoniæ Rex, festum Nativitatis Domini, cum longa Principium serie tam Ecclesiasticorum quam secularium, celebraret, a Guilliermo Petri Ilerdensi Episcopo, sub quo Rotensis erat Ecclesia, ejusque Fratribus caput obtinuit beatissimi Valerii, ut ad honorem Dei et Ecclesiæ Cæsaraugustanæ, quæ caput (inquit) totius Regni nostri est, et cui pastoraliter et corporaliter præfuit, spiritualiter quoque præesset. Quod ipse Rex propriis manibus per manum ipsorum susceptum, ad Ecclesiam Cæsaraugustanam per Petrum ejusdem civitatis Episcopum transmisit. Cujus sanctitatem miraculorum editione Dominus, cui servierat, comprobavit. Atque hoc tantum donum Rex non reliquit irremuneratum. Nam præterquam quod ipse Ecclesiæ Rotensi perpetuo jure donavit oppidum Montêm-rubeum nuncupatum, aliaque multa; voluit etiam et mandavit ut in perpetuum Rotenses ipsi sibi constituerent Priores. E quibus quidam nomine Raimundus successu temporis brachium ipsius sanctissimi Antistitis Valerii eidem Ecclesiæ Cæsaraugustanæ donavit. Contigit autem prior illa capitis beatissimi translatio anno salutis MCLXX. Donatum est brachium S. Valerii a S. Raimundo Rotensi et Barbastrensi Episcopo, cujus vitam ab Elia Canonico, post etiam Episcopo, ad Gaufridum Episcopum scriptam, dabimus 21 Maii, quo obiit, anno Christi 1126, ejusque corpus, ut jam dictum, transferri churavit Alfonsus II, annis post obitum 45.

25 Nakon toga prijenosa svete glave, Carrillo piše da je između zaragoške crkve sv. Spasitelja i crkve sv. Vinka u Rodi uspostavljeno zajedništvo tako da postoji sudjelovanje u molitvama; te da prior ili kanonici iz Rode, kad dođu u Zaragozu, primaju kanoničko mjesto i udio, a zauzvrat zaragoški u Rodi. Ovo je zajedništvo sklopljeno ere 1209., odnosno godine Kristove 1171., iz čijih isprava Carrillo navodi ovo: „Ovaj znak prijateljstva pružamo kanonicima iz Rode zbog goleme ljubavi koju su nam iskazali s glavom bl. Valerija, čiju smo ruku već imali.”

25 Post translationem illam sacri capitis, constitutam inter inter Cæsaraugustanam sancti Salvatoris et Rotensem S. Vincentii Ecclesias societatem scribit Carillius fuisse, ut esset suffragiorum participatio; atque venientes Cæsaraugustam Prior aut Canonici Rotenses locum et portionem canonicalem perciperent, et vicissim Cæsaraugustani Rotæ. Inita est hæc societas Æra 1209, sive Christi anno 1171, ex cujus tabulis ista recitat Carillius: Hoc amicitiæ signum proponimus Canonicis Rotensibus, propter ingentem dilectionem, quam nobis exhibuerunt, cum capite B. Valerii, cujus jam habebamus brachium.

26 I samoga su kralja Alfonsa, začetnika tolikoga dobročinstva koje su im iskazali stanovnici Rode, Zaragožani ubrojili među kanonike i učinili dionikom svih žrtava i molitava. O tome postoji javna isprava koju navodi Carrillo: „O primanju gospodina kralja Alfonsa II. za kanonika i brata. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ja R; biskup Zaragoze, i sav zbor zaragoške Crkve, pobožnom smo dušom primili Vas, gospodina kralja Ildefonsa, grofa Barcelone i markgrofa Provanse, u sve naše molitve, postove, bdjenja i naša duhovna i vremenita dobročinstva koja se u našoj Crkvi i njezinim udovima svakodnevno čine i ubuduće će se činiti, kao kanonika, brata i dionika svih spomenutih dobara, kao jednoga od naše braće. Povrh toga, dodajući i ovo, odredili smo da svaki od nas svakoga dana svemogućemu i Spasitelju našemu Gospodinu Isusu Kristu i preblaženomu Valeriju prinosi posebnu molitvu za Vas, te da se na općoj misi našega kaptola svakoga dana zauvijek bez prekida govori vlastita molitva za Vas. A kad Vas svemogući Gospodin izvede iz ovoga bijednog života, na dan Vaše smrti, kao i na Vašu obljetnicu, mi i sva naša braća, sjedinjeni plemenitošću i ljubavlju, slavit ćemo za Vas isti oficij koji svake godine slavimo za naše pokojne prvosvećenike. Svjedoci pak ovoga primanja u kanonike, bratstva i duhovnoga darivanja jesmo ja R; biskup Zaragoze, P; prior, Roderik, arhiđakon, Vilim, arhiđakon, I., prepozit, P; sakristan, Bernard, precentor, i sav zbor; sastavljena povelja mjeseca veljače ere 1225.” Zatim je Alfons zaragoškoj Crkvi (kojoj je već prije bio mnogo toga darovao) ustupio gradić Marecu, uz uvjet da pred glavnim oltarom neprestano gori svijeća. Otada se ta svijeća nazvala Mareca.

26 Ipsum quoque Regem Alphonsum, tanti sibi collati a Rotensibus beneficii auctorem, Cæsaraugustani in numerum Canonicorum retulerunt, et consortem fecerunt omnium sacrificiorum et precationum. Extat hujus rei publicum instrumentum, quod recitat Carillius: De receptione Domini Alfonsi II, Regis in Canonicum et Fratrem. In nomine Patris et Filii et Spiritus sancti. Ego R. Cæsaraugustanus Episcopus, et totus Cæsaraugustanæ Ecclesiæ conventus, devota mente recepimus Vos Dominum Ildefonsum Regem, Comitem Barchinonensem, et Marchionem Provinciæ, in omnibus orationibus, jejuniis, vigiliis, ac beneficiis nostris spiritualibus atque temporalibus, quæ in Ecclesia nostra et ejusdem membris quotidie fiunt, et deinceps fient, Canonicum, Fratrem, atque participem omnium prædictorum bonorum, tamquam unum de Fratribus nostris. Insuper etiam hoc addentes statuimus, ut singuli nostrom singulis diebus omnipotenti et Salvatori nostro Domino Jesu Christo, ac beatissimo Valerio, specialem pro vobis orationem offeramus; et in Missa generali Capituli nostri per singulos dies propria pro vobis oratio in perpetuum sine intermissione dicatur. Cum vero Dominus omnipotens ex hac misera vita vox eduxerit, in die obitus vestri, necnon et in anniversario vestro, nos et omnes Fratres nostri, nobilitate et caritate conjuncti, idem officium pro vobis, quod pro Pontificibus nostris defunctis per singulos annos celebrabimus. Hujus vero canonicationis, fraternitatis, ac spiritualis donationis, sunt testes ego R. Cæsaraugustanus Episcopus, P. Prior, Rodericus Archidiaconus, Guillermus Archidiaconus, I Præpositus, P. Sacrista, Bernardus Præcentor, et totus Conventus, facta charta in mense Februario Æra mccxxv. Contulit deinde Alphonsus Ecclesiæ Cæsaraugustanæ (cui jam antea plurima donarat) oppidum Marecam, ea lege ut perpetuo antearam majorem cereus arderet. Dictus est deinceps cereus iste Mareca.

POGLAVLJE IV. Čudesa uz relikvije.

CAPUT IV. Miracula ad reliquias.

Kad se ruka sv. Valerija nosila u Zaragozu, sav je grad izišao u susret kličući od nevjerojatne radosti duha; na prizor toga događaja, kako bilježe drevna čitanja, mnogi su Saraceni izišli i ismijavali kršćansku jednostavnost: čudili su se kršćanima što mrtvu čovjeku iskazuju toliku čast. Kad su sveti zalozi stigli do mosta na rijeci Ebru, neki se opsjednut čovjek u silnu bijesu baci na zemlju pred sveti nosilac i nije ga se moglo otjerati, premda ga je sam biskup odgurivao štapom; no kad je doznao da ga muči nečisti duh, ostavi ga ondje da leži, ne bi li ga Bog zagovorom sv. Valerija udostojao osloboditi te nevolje. Kad je zatim istoga dana prisustvovao svetim obredima, posve je došao k sebi, a pakleni je gost bio istjeran, onaj koji ga je mnogo dana strašno mučio, čas mu oduzimajući glas, čas mu jezivo izokrećući oči da bi utjerao strah i promatračima; drugi put ga je ružno grčio, bacao o tlo, u vatru ili u vodu; naposljetku, kako bilježe češće spominjana čitanja, po bl. Valeriju oslobođen tolikoga progona, zahvaljivao je Bogu i presvetomu ispovjedaocu pred očima svega puka, a sav je puk počeo slaviti i hvaliti Boga koji se po bl. Valeriju udostojao učiniti čudo. 28 Kad je donesena glava sv. Valerija, drugi je opsjednut čovjek ušao u svetu crkvu i prostro se pred oltarom pred kojim je stajao biskup držeći svete relikvije u ruci: odmah je odstupio opaki demon, ali ostavivši za sobom toliki smrad da su svi bili prisiljeni izići iz crkve, ostavivši ga nakratko napola mrtva. To je čudo uklesano u podnožju samoga oltara.

Cum S. Valerii brachiam Cæsaraugustam deportaretur, effusa est obviam civitas universa incredibili gestiens animorum alacritate, ad cujus rei spectaculum, ut habent lectiones antiquæ, multi ex Saracenis egressi, Christianam diridebant simplicitatem: mirabantur Christicolas, quia hominem mortuum tanto prosequerentur honore. Cum ad pontem Iberi fluminis sacra pignora pervenissent, energumenus quidam ingenti furore humi se ante sacrum feretrum abjicit, neque abigi potuit, etsi Antistes ipse pedo eum propelleret: qui tamen ubi didicit eum ab impuro genio exagitari, isthic eum sivit hærere, si fortassis Deus S. Valerii intercessione ea illum liberare calamitate dignaretur. Cum deinde sacris eodem die adesset, omnino sibi redditus, stygio hospite ejecto, qui eum multis diebus dire cruciaverat, modo voce crepta, modo oculis horrifice diductis, ut timorem incuteret etiam spectantibus; alias fecde eum contorquebat, allidebat humi, in ignem conjiciebat, aut aquam; qui tandem, ut habent sxepius citatae lectiones, per B. Valerium a tanta persecutione liberatus, Deo et Confessori sanctissimo in conspectu totius populi gratias referebat, et omnis populus ceepit glorificare et laudare Deum, qui per B. Valerium dignatus fuerat operari miraculum.

29 Isti stari brevijar koji Carrillo često navodi (kamo sreće da ga možemo nabaviti i iz njega od riječi do riječi sve iznijeti) u čitanjima osmine blagdana ovoga prijenosa prenosi drugo čudo. Jednu je uglednu ženu uznemiravao zao duh, čas stojeći na krovu njezine kuće i ondje ispuštajući strašne krikove, oponašajući lik tete te gospođe koja je umrla mnogo godina prije. Kako se to događalo prilično često, tu je ženu obuzeo toliki strah da je jedva bila pri sebi. Jedne noći, dok je svlačila odjeću spremajući se poći u ložnicu, ukaza joj se demon golema i strašna lika. Prestravljena, ona iskoči gola kakva je bila, odjevena samo u donju košulju, i dotrči do bazilike. Sakristani, kojima je bilo povjereno čuvanje vrata, branili su joj ulaz; ali ona nekim silnim zamahom otvori zasun vrata, doleti k oltaru sv. Valerija, prostrta na tlu zazove njegovu pomoć i izmoli je. Od toga naime trenutka više je nije mučila nikakva takva utvara, jer ju je naravno odvraćao bl. Valerije.

28 Cum allatum est S. Valerii caput, alius energumenus in xdem sacram ingressus, ante aram se prostravit, pro qua stans Episcopus sacras reliquias manu tenebat: moxque abscessit improbus dæmon; sed tanto relicto fetore, ut coacti sint omnes e templo egredi, eo semianimi tantisper relicto. Est id in basi ipsius aræ sculptum miraculum.

30 Nakon što je Zaragoza bila ponovno osvojena i onamo prenesene (kako je već ispripovjedano) relikvije sv. Valerija, njegovo je štovanje ondje toliko ojačalo zbog mnogobrojnih čudesa koja su se događala da se i svečana prisega običavala polagati uz njegov oltar, otprilike po ovom obredu: kad bi oltar bio veličanstveno urešen, na njemu upaljena svjetla i položene relikvije sv. Valerija, uz nazočnost kanonika i ostalih crkvenih službenika, u onoj odjeći i ruhu kakvo je običaj nositi na najvećim svetkovinama, pred njima i pred biskupom pred svetim je relikvijama prisezao onaj od koga se to tražilo. Carrillo to potvrđuje primjerima.

29 Idem vetus Breviarium sæpe a Carillio citatum, (quod utinam consequi possemus, atque inde ad verbum cuncta promere) in lectionibus Octavæ festi hujus translationis, aliud refert portentum. Feminam illustrem infestabat nequam spiritus, modo in tecto xdium illius consistens, atque isthic horribiles edens clamores, amitam forma imitatus hujus matronæ multis ante annis mortuam. Cum hoc sxepius contigisset, tanto est mulier illa metu perculsa, ut vix sui compos esset. Nocte quadam cum vestibus sese, thalamum subitura, exueret, objicit se dæmon illi enormi et horrifica specie. Illa perterrefacta exilit nuda, ut erat, sola vestita interula, atque ad basicam accurrit. Sacristæ, quibus januarum erat credita custodia, aditu eam arcebant; at illa impetu quodam immani fores resêrat, ad aram S. Valerii advolat, humi prostrata opem ejus implorat, impetrat. Nam ab eo momento nullo ejusmodi spectro est exagitata, id scilicet arcente B. Valerio.

31 Ondje je također osnovana Bratovština sv. Valerija, čije je podrijetlo ipak, kao i podrijetlo druge bratovštine koja se naziva sv. Marije Velike, pučki del Pilar, nepoznato. Obje su ili ustanovljene ubrzo nakon protjerivanja Maura, ili potječu još iz gotskih vremena, ili su pak nastale iz pobožnosti prve Crkve. Ta se bratovština sastoji od muškaraca i žena. Obdarena je mnogim oprostima i povlasticama, a nedavno je vrhovni prvosvećenik Klement VIII. podijelio potpuni oprost članovima bratovštine koji posjete crkvu sv. Valerija od prve večernje njegove svetkovine do zalaska sunca sljedećega dana, a na blagdane sv. Vinka, Hermenegilda, Preobraženja Gospodnjega i Prijenosa sv. Valerija oprost od sedam godina. Zatim je podijelio i druge oproste onima koji sudjeluju u božanskoj žrtvi, koji pobožno prate Presveti Sakrament i čine druga djela milosrđa i kršćanske pobožnosti; a ti su oprosti trajni, kako je razvidno iz bule prvosvećenika izdane godine Gospodnjega utjelovljenja 1399., dan 12. kolovoza. Carrillo navodi opširnu odluku Petra Lopeza de Lune, prvoga nadbiskupa Zaragoze, donesenu na pokrajinskom saboru 1319. godine, 25. ožujka, kojom se Bratovštini sv. Valerija podjeljuju mnoge sjajne povlastice.

30 Recuperata Cæsaraugusta, deportatisque eo (ut jam narratum) S. Valerii reliquiis, ita ejus ibi cultus invaluit, ob plurima quæ edebantur miracula, ut etiam solenne jusjurandum ad ejus aram fieri soleret, hoc fere ritu: Ara magnifice exornata, accensis in ea luminibus, ac collocatis S. Valerii reliquiis, adstantibus Canonicis ceterisque Ecclesiæ ministris, eo habitu et cultu, quo in maximis uti solennitatibus mos est; coram iis et Antistite ante sacras reliquias jurabat is, qui id poscebatur. Confirmat id exemplis Carillius.

32 I u Zarei, gdje je osnovana druga bratovština pod imenom sv. Valerija, dogodila su se mnoga nebeska čudesa; mnoga i u Rodi, kako se prenosi iz neke drevne povijesti sv. Valerija, iz koje Carrillo navodi ovo: „Ondje je Bog proslavio svoga sveca Valerija, kojega je svakodnevno kao svjedočanstvo njegove izvanredne svetosti učinio sjajnim tolikim čudesima; tome smo svjedoci ne samo ljudi koji su živjeli prije nas nego i mi koji još udišemo životni zrak.” Carrillo iz staroga brevijara dodaje ovu sekvenciju o sv. Valeriju, sjajno svjedočanstvo njegovih navedenih čudesa:

31 Erecta quoque isthic S. Valerii Sodalitas, cujus tamen, ut et alterius Sodalitatis, quæ S. Mariæ Majoris, vulgo del Pilar, dicitur, ignota origo. Utraque, aut mox post exactos Mauros instituta, aut inde a Gothorum temporibus ducta, aut etiam a primitivæ Ecclesiæ orta pietate. Constat ea Sodalitas viris ac mulieribus. Multis indulgentiis ac prærogativis dotata est, ac nuperrime Clemens VIII, Pontifex Maximus indulgentiam plenariam concessit Sodalibus, xdem S. Valerii visitantibus a primis vesperis solennitatis illius ad occasum solis diei insequentis, diebus quoque SS. Vincentii, Herminigildi, Transfigurationis Domini, Translationis S. Valerii, septem annorum indulgentiam. Alias deinde largitus est iis, qui divino sacrificio assisterent, qui sanctissimum Sacramentum religiose prosequerentur, aliaque misericordiæ et Christianæ pietatis opera obirent: suntque hæ indulgentiæ perpetue, ut patet ex Bulla Pontificis data anno Dominicæ Incarnationis 1399, pridie Idus Augusti. Recitat Carillius amplissimum decretum Petri Lopez de Luna primi Archiepiscopi Cæsaraugustani in Concilio provinciali anno 1319, VIII Kal. Aprilis latum, quo Sodalitati S. Valerii multa illustria conceduntur beneficia.

Kristov vojnik, ne spor u naviještanju vjere, nije se uplašio muka namjesnika Dacijana, ispovijedajući Krista Boga u njegovoj nazočnosti, odakle moćan i preslavan u nebeskome dvoru iz opsjednutih tjelesa istjera zloduhe.

32 Zarææ quoque, ubi alia est S. Valerii nomine erecta sodalitas, multa evenere cælitus portenta; multa Rotæ, ut ex vetusta quadam S. Valerii historia refertur, ex qua hæc recitat Carillius: Ibi Deus magnificavit Sanctum suum Valerium, quem quotidie in testimonium eximiæ sanctitatis ejus coruscare secit tot miraculis; cujus rei non solum homines qui ante nos fuerunt, sed nos, qui adhuc vitalem auram carpimus, testes sumus. Subdit Carillius ex veteri Breviario hanc de S. Valerio prosam, relati luculentum ejus miraculurum testimonium.

Otkrio je biskupa pokopana na ušću rijeke. Veoma mnogim zarobljenicima pružio je pomoć: iznemoglima i bolesnima donio je lijek. Molimo ga stoga da nas svojom blagošću preporuči Bogu svojom obilnom milošću. 33 Veliko mu se štovanje i danas iskazuje u crkvi u Castelnauu: i toliko se ondje po njegovu zazivu događa čudesa da je župnik toga mjesta Dominik Turrianus Carrillu, koji se o njima raspitivao, sveto potvrdio da je u deset godina njegovom pomoću izliječeno više od tri stotine ljudi, pošto su se svi prije ispoviješću grijeha i primanjem svete euharistije pripravili za nebesko dobročinstvo. Na blagdan sv. Valerija onamo se slijeva nebrojeno mnoštvo ljudi. Ondje se vide mnogobrojni zavjetni darovi i zavjetne pločice, svjedoci zadobivenoga zdravlja. Isti župnik svjedoči da se ondje dogodilo više od tri tisuće čudesa koja bi se mogla unijeti u zapise; a uz to i ono divno čudo: kad god se podigne kakva žešća oluja, triput se začuje zvuk iz svetohraništa u kojem su pohranjeni sveti zalozi, i ne čuje se drukčije u podnožju oltara nego izvan same crkve; a ako se relikvije na vrijeme iznesu, oblaci se rasprše i munje ne nanesu nikakvu štetu. Nabraja i nekoliko drugih čudesa koja su se ondje dogodila.

Christi miles ad fidei non tardus præconia, Haud expavit Datiani Præsidis supplicia, Christum Deum in ipsius confitens præsentia, Unde potens et præclarus in celesti curia, Ab obsessis corporibus ejecit dæmonia.

dvojica bolesnika ozdravila;

EX VARIUS. Pontificem revelavit sepultum ad ostia. Quam plurimis captivatis præbuit auxilia: Languentibus et ægrotis contulit remedia. Ipsum ergo deprecemur, ut sua clementia Nos commendet Deo, ejus redundante gratia.

34 Neki Francuz Antun bio je toliko klonuo snagom da se nije mogao ni pomaknuti: zavjetovao je svecu devetodnevnu molitvu i četvrtoga je dana ustao zdrav, 30. kolovoza 1605. Drugi Francuz, rodom iz Toulousea, kad je čuo za prvoga, na dvjema je mulama dovezen onamo te je po završetku devetnice otišao zdrav 8. svibnja 1611.

33 Magna etiamnum habetur ei veneratio in æde Castelnovana: totque isthic ejus invocatione miracula patrantur, ut de iis quærenti Carillio sancte affirmarit ejus loci Rector Dominicus Turrianus, decem annis plures trecentis esse illius ope curatos, prius omnes peccatorum confessione sacræque Eucharistiæ perceptione ad cæleste beneficium comparatos. S. Valerii sesto die innumera eo hominum multitudo confluit. Plurima isthic anathemata votivæque tabulæ cernuntur, obtentæ incolumitatis indices. Plusquam ter mille isthic edita miracula, quæ referri in commentarios possent, idem Rector testatur; atque illud una admirabile prodigium: quoties vehementior aliqua tempestas ingruit ter sonitum exaudiri ex sacrario, in quo sancta recondita sunt pignora, nec aliter ad pedem altaris percipi, quam extra ipsam ædem; et si prolatæ tempori reliquiæ sint, dispergi nubes, neque damni quidquam afferre fulmina. Alia isthic facta miracula aliquot recenset.

ægri duo sanati;

35 Gospodinu Petru Aguillaru, župniku u Híjaru, po sudu liječnika trebalo je odrezati ruku: poduzeo je obaviti devetnicu i prije nego što je bila dovršena, zdrav je u zahvalu prikazao misu, 29. svibnja 1606. Doktor Petar Paulaza, tada opat sv. Viktorijana, obuzet teškom bolešću, oslobodio se nje čim je u toj crkvi prinio žrtvu Bogu: u zahvalu je posvetio pozlaćenu glavu, sličnu srebrnoj koja se posjećuje u zaragoškoj bazilici.

34 Gallus quidam Antonius ita erat viribus defectus, ut movere se non posset: vovit Sancto novendialem supplicationem, et quarto die incolumis extitit, 30 Augusti 1605. Gallus alter, domo Tolosas, cum de priore inaudiset, mulis binis eo vectus est, et sanus novena exacta abscessit 8 Maii 1611.

alii duo: 35 Mosi Petro Aguillar, Curioni Izarensi, Medicorum judicio præcidi brachium oportebat: novenam peragendam suscepit, eaque necdum peracta Missam obtulit incolumis in gratiarum actionem, 29 Maii 1606. Doctor Petrus Paulaza, Abbas mnc S. Victoriani, gravi detentus infirmitate, ea liberatus est statim ac in ea æde sacrificium obtulerat Deo: dicavit in gratiarum actionem caput auratum, simile argenteo, quod in Cæsaraugustana basilica visitur.

36 O. br. Franji Colomi zgrčene su žile prstiju bile vraćene u prijašnje stanje dodirom relikvija. Marija, supruga Ivana Arbone iz Calaceitea, izliječila je zgrčenu potkoljenicu štovanjem svetih relikvija, 28. rujna 1610., te se pješice vratila kući. Iste mane zgrčenosti oslobodio se, prije nego što je devetnica bila dovršena, 10. studenoga 1614., Petar Merle iz Andorre.

contracti curati: 36 P. F. Francisco Colomæ contracti nervi digitorum, attactu reliquiarum restituti. Maria, Joannis Arbonæ de Calaceyte conjux, contractam tibiam, sanctarum reliquiarum adoratione curavit, 28 Septemb. 1610, et pedes domum reversa est. Eodem contractionis vitio liberatus est, novena necdum peracta, 10 Novemb. 1614, Petrus Merle Andorra.

37 Razna svečeva dobročinstva prema svojoj obitelji može posvjedočiti Martin Krstitelj de la Nuza, budući da je ista obitelj podigla javne spomenike zahvalnosti i pobožnosti prema svecu. Postoji ovaj natpis urezan na urni koju je zlatnim pločicama ukrasila njegova majka: „Katarina la Nuza iz Híjara, zadobivši zaštitom preblaženoga Valerija dobro zdravlje, htjela je da ova urna koja čuva svete svečeve relikvije bude vječni spomenik dobročinstva; godine 1577.” Sam Martin, izvanredno darežljiv u uzdržavanju siromaha i promicanju božanskoga bogoštovlja (što svjedoči ona raskošna kapela u bazilici bl. Marije del Pilar), zapovjedio je da se izradi drugi srebrni kovčežić unutar kojega će biti zatvoren onaj drugi koji je darovala majka, s ovim natpisom: „Sv. Valeriju Martin Krstitelj de la Nuza, vrhovni sudac Aragonaca, slijedeći pobožne zavjete predrage majke Katarine, prinese i posveti ovu škrinjicu za časnije čuvanje svetih zaloga godine 1609.”

37 Varia Sancti in familiam suam beneficia testari potest Martinus Baptista de la Nuza, cum publica ab eadem familia erecta sint gratitudinis et pictatis erga Sanctum monumenta. Extat hæc epigraphe urnæ laminis aureis ab ejus matre adornatæ inscripta: Catherina la Nuza Ixarensis, beatissimi Valerii patrocinio prosperam valetudinem consecuta, urnam hanc sacras Divi reliquias observantem, sempiternum beneficii monimentum esse voluit; anno 1577. Ipse Martinus in pauperum sustentationem, cultusque divini amplificationem, eximie munificus, (quod munificum illud in basilica B. Mariæ del Pilar sacellum testatur) aliam confici thecam argenteam jussit, intra quam altera illa a matre donata concluderetur, cum hoc elogio: D. Valerio, Martinus Baptista de la Nuza, Justitia Aragonum, Catharinæ matris carissimæ pia vota prosequutus, pyxidem hanc sacris pignoribus honorificentius custodiendis, obtulit, dicavitque anno 1609.

38 Mnogo su istoj crkvi darovali Ivan Franjo Fernandez, vojvoda od Híjara, i njegova supruga Franciska Pinos-y-Fenollet. Ondje se vide mnogi obješeni zavjetni darovi onih koji su zaštitom sv. Valerija povratili život i zdravlje koje su liječnici već bili otpisali i napustili; mnogi su ipak stariji uklonjeni. Jedan je Gabrijela Poncija, koji je, kad je već sve bilo pripravljeno za sprovod, zazvao svečevu pomoć, ozdravio i pohodio tu crkvu da zahvali 13. rujna 1610. Drugi je Mihaela iz Calahorre, seljaka iz sela Batea u Kataloniji, spašena iz iste pogibelji, obješen 1612. godine, 16. svibnja.

38 Multa eidem Ecclesiæ donorunt Joannes Francisco Fernandez, Dux Izarensis, ejusque conjux Francisco Pinos-y-Fenollet. Multa suspensa isthic anathemata cernuntur, eorum qui conclamatam jam et depositam a Medicis vitam et sanitatem. S. Valerii patrocinio, recuperarunt: multa tamen submota vetustiora. Unum est Gabrielis Pontii, qui jam omnibus ad funus comparatis, cum Divi opem implorasset, convaluit, eamque ædem visit, gratias acturus 13 Sept. 1610. Alterum Michaelis Calagurritani, coloni rici Bateæ in Catalaunia, eodem ex discrimine erepti, suspensum anno 1612, 16 Maii.

Drugi je postavio Ivan Ballesius, seljak iz Calaceitea, 21. rujna 1613. Drugi iste godine Custodio del Pueyo, seljak iz Torrecomite, 23. rujna 1613. Djevojčica Suzana Josa, koju su roditelji onamo doveli, otišla je zdrava; i Marija Barcelona iz Calaceitea, 29. kolovoza 1613. Također i Ivan Monreal iz Calaceitea 16. rujna 1613.

Aliud ab Joanne Ballesio colono Calaceytæ, positum 21 Septemb. 1613. Aliud eodem anno a Custodio del Pueyo, colono Turrecomitano, 23 Septemb. 1613. Susanna Josa adolescentula a parentibus eo perducta incolumis evasit; et Maria Barcelona Calaceytana, 29 Augusti 1613. Joannes quoque Monreal Calaceytanus 16 Sept. 1613.

39 Nebrojena su druga ondje svečevom zaštitom zadobivena dobročinstva, čiji svjedoci postoje na pločicama ondje postavljenima, premda male vrijednosti zbog siromaštva stanovnika. U zapisima Egidija Alamina i Damjana Alamina, bilježnika iz Sampera de Calande, naći će se mnoga čudesa koja je u Castelnauu učinio sv. Valerije, potvrđena javnim svjedočanstvima. Svetac je ondje iskazao više dobročinstava jer je taj puk lišen liječnika i drugih pomoći, a ondje cvate velika pobožnost onih koji se onamo slijevaju.

39 Alia innumera obtenta isthic Divi patrocinio beneficia, quorum testes extant tabellæ isthic positæ, licet exigui pretii ob accolarum tenuitatem. In commentariis Ægidii Alamini, et Damiani Alamini Notariorum de Samper de Calanda multa reperientur Castellonovi patrata a S. Valerio miracula, publicis testimoniis confirmata. Plura isthic præstitit Sanctus beneficia, quod populus ille medicis aliisque auxiliis destitutus sit, et magna isthic vigeat eo confluentium pietas.

Zašto se ondje dogodilo toliko čudesa.

Cur tot isthic facta miracula.

Relikvije u Zaragozi i u Rodi.

Reliquiæ Cæsaraugustæ, et Rotæ.

Slijedeći pobožnost svojih predaka, aragonskih kraljeva, u štovanju sv. Valerija, u naše je doba Filip II., vladar Španjolskih zemalja: naime, kad je Jeronima Xaviera iz Zaragoze (koji je bio general Reda sv. Dominika, kraljev ispovjedalac, a zatim izabran za kardinala Svete Rimske Crkve zbog izvanredne učenosti i razboritosti 1607. godine, 10. prosinca, a umro sljedeće godine 8. rujna) kad je dakle Filip njega slao u vizitaciju opatija i redovničkih kuća koje u Kraljevstvu Aragoniji po patronatskom pravu pripadaju kralju, s nekom mu je posebnom brigom naložio da pomno istraži relikvije sv. Valerija. Započevši vizitaciju od samostana u Rodi, poslije je kralju napisao ovo.

Aragoniorum Regum majorum suorum pietatem in venerando S. Valerio secutus nostra xetate Philippus II Hispaniarum monarcha: nam cum Hieronymum Xaverium Cæsaraugustanum (qui Ordinis S. Dominici Generalis, Regi a confessionibus, acdeinde S. R. E. Cardinalis ob singularem doctrinam et prudentiam electus anno 1607, 10 Decembris, obiit anno sequenti 8 Septembris) cum cum ergo Philippus ad Abbatias domosque religiosas, quæ in regno Aragoniæ jure patronatus ad Regem pertinent, visitandas mitteret, id illi peculiari quodam studio præscripsit ut de S. Valerii reliquiis diligenter inquireret. Auspicatus a Rotensi cænobio visitationem, hæc postmodum Regi scripsit.

41 „Kad sam stigao u Jacu, primio sam pismo Vašega Veličanstva od 10. svibnja prošle godine, kojim ste mi zapovjedili da, kad dođem u samostan u Rodi, istražim djela sv. Valerija I., biskupa Zaragoze, te zašto su onamo prenesene njegove relikvije, čuvaju li se ispravno i dolično, i da o svemu pomno izvijestim Vaše Veličanstvo. Pregledao sam sve spomenike koji se nalaze u arhivu toga samostana ne bih li što pronašao o tome svetom biskupu; raspitavši se o tome pomno kod starijih, pronašao sam čitanja na pergameni, ispisana otmjenim stilom: ona pak potvrđuju sve što su Villegas i drugi povjesničari prenijeli o sv. Valeriju, a pripovijedaju i nešto što su oni ispustili; od toga ću ovdje ponešto dotaknuti.”

41 Cum Jaccam venissem litteras a V. M. 10 Maii anni superioris datas accepi, quibus me jubebat, cum ad conobium Rotense venissem, de S. Valerii I, Episcopi Cæsaraugustani rebus gestis inquirere, et cur eo deportatæ ejus reliquiæ sint, an recte custodiantur et decenter: ac de omnibus M. V. sedulo edocere. Omnia quæ in ejus monasterii archivo extant monumenta evolvi, num quid de sancto illo Antistite ernere possem; sciscitatus de iisdem studiose ex senioribus, reperi lectiones in membrana, eleganti stylo exaratas: hæ vero omnia quæ sunt a Villegas aliisque historicis de S. Valerio tradita, confirmant, et aliqua narrant ab iis prætermissa: quorum hic quedam attingam.

42 „Kad je Dacijan podigao progonstvo protiv kršćana, zapovjedi da se sv. Valerije, biskup Zaragoze, i njegov đakon Vinko okovani odande odvuku u Valenciju. Nakon što ga je on prognao, Valerije dođe u Enate, kako svjedoče čitanja i oni koji su obradili svečeva Djela. Enate je neznatno selo od otprilike dvadeset kuća, udaljeno jednu milju od Barbastroa prema Rodi, s ove strane rijeke Cince. Ovdje je Valerije proživio u izvanrednoj svetosti života četrnaest godina; a doznavši za smrt sv. Vinka, podigao je ondje baziliku na njegovu čast, te je umro po Villegasovu mišljenju 310. godine, a kako prenose ta čitanja 315. godine, što se ondje drži nesumnjivim. Kršćani iz Enatea prenijeli su tijelo u Estadu, mjesto smješteno u baruniji Castro s one strane rijeke Cince, na maloj udaljenosti od Enatea. Tijelo je pak pokopano u crkvi koja se, kao što je gotovo redovito u tim brdskim krajevima, nalazi unutar samih zidina utvrde. To je i mišljenje pisaca koji tvrde da je pokopan u utvrdi Estadi.”

42 Dacianus excitata adversus Christianos persecutione, S. Valerium Antistitem Cæsaraugustanum, ejusque Diaconum Vincentium, vinculis onustos inde rapi Valentiam præcepit. Proscriptus post ab eo Valerius Enetum venit, ut lectiones et qui Sancti acta prosecuti sunt, testantur. Est Enetum vicus exiguus, domorum circiter viginti, miliari uno distans Barbastro versus Rodam, cis flumen Cingam. Hic degit Valerius singulari vitæ sanctitate annis quatuordecim: atque intellecta S. Vincentii morte, basilicam isthic ejus honori erexit, mortuusque est ex Villegæ sententia anno 310, ut vero tradunt lectiones istæ 315, idque isthic indubitatum habetur. Corpus a Christianis Enetensibus deportatum est Stradam, locum situm in baronia Castrensi ultra flumen Cingam, modico ab Eneto intervallo. Sepultum porro est corpus in templo, quod, ut fere in montanis illis, intra ipsius arcis septa continetur. Et hæc sententia scriptorum asserentium in Stradæ castello conditum.

43 „Sedam stotina i pedeset godina nakon smrti relikvije su odande prenesene u Rodu; a ta se svečanost slavi svake godine 20. listopada. Villegas i drugi pišu da ih je onamo prenio Arnulf, četvrti biskup Ribagorze. Razlog se prešućuje; njega otkrivaju navedena čitanja: primljena božanska opomena. Pripovijeda se da je sam pošao u Estadu i svete relikvije s velikom pobožnošću prenio u baziliku sv. Vinka u Rodi. Vjerodostojnost božanskoj objavi daje izvanredna Arnulfova svetost, koja se vrlo dugo slavila i javnim oficijem, prekinutim tek tada kada je prihvaćen Rimski brevijar. Od toga prijenosa Arnulf je živio dvadeset i šest godina, kako je vidljivo iz Zuritine 1. knjige Annales.”

43 Lapsis a morte septingentis quinquaginta annis, inde Rotam translatæ reliquiæ: agiturque quotannis ea celebritas 20 Octobris. Scribit Villegas aliique, eo deportatas Arnulpho Antistite Ripacurtiæ quarto. Caussa reticetur; quam produnt citatæ lectiones, acceptum divinitus monitum. Ipse Stradam traditur iisse, sacras reliquias magna religione ad S. Vincentii Rotensem basilicam deportasse. Fidem divinæ divinæ revelationis facit eximia Arnulphi sanctimonia; quæ et publico officio diutissime celebrata, intermisso tum primum cum receptum Romanum est Breviarium. Vixit Arnulphus ab ea translatione annos sex et viginti, ut ex Zurita lib. 1, Annal. patet.

44 „Biskupijom Ribagorzom zatim su upravljali Rajmund Dalmacije, pa Poncije, kako je vidljivo iz spomenika samostana u Rodi i darovnica. Njih je naslijedio sv. Rajmund, koji je ruku sv. Valerija darovao Zaragožanima, o čemu svjedoče Villegas i drugi. Premda o tome u tome arhivu ne postoji nikakav spomenik, to nimalo ne dovodi u sumnju predaja kako stanovnika tako i Crkve u Zaragozi: iz rukopisnoga kodeksa iz Rode razvidno je da je 1120. godine biskup Rode i Barbastroa bio sv. Rajmund, izabran 1106. godine, a umro 1126., darovavši Crkvi u Rodi četvrtinu desetina mjesta zvanoga Eferradui, o čemu postoje darovnice. Njemu je iste godine za nasljednika postavljen Stjepan, ovome 1130. godine Petar, Petru Ramiro, koji je odatle uzdignut na prijestolje Aragonije, kako piše Zurita. Biskupiju u Rodi preuzeo je dakle 1143. godine Vilim Perez; kad su kršćani 1149. godine ponovno osvojili Lleidu, onamo je prenio stolicu te se otada nazivao biskupom Lleide i Rode, koji se naziv svidio nekolicini nasljednika. Sa sobom je iz Rode odveo arhiđakone; i danas u Lleidi trojica arhiđakona odatle imaju i naslov i prihod: Ribagorze, Aitona i Benasquea, koji posjedi pripadaju toj grofoviji.”

44 Episcopatum Ripacurtiæ deinceps Raimundus Dalmatius, tum Pontius tenuere, ut ex monumentis coenobii Rotensis, et donationum tabulis patet. His S. Raimundus successit, qui brachium S. Valerii Cæsaraugustanis donavit, quod Villegas aliique testantur. Cujus rei etsi nullum extet in eo archivo monumentum; minime tamem ambiguum facit et incolarum, et Cæsaraugustanæ Ecclesiæ traditio: ex MS. codice Rotensi constat, anno 1120. Rotæ et Barbastri Episcopum fuisse S. Raimundum, anno 1106 electum, mortuum 1126, donato Ecclesiæ Rotensi quadrante decimarum loci Eferraduii appellati, extant donationis tabulæ. Illi suffectus eodem anno Stephanus, huic anno 1130. Petrus, Petro Ramirus, qui inde ad regnum Aragoniæ evectus, ut scribit Zurita. Ergo Rotensem Episcopatum anno 1143, capessivit Guilelmus Perezius; qui cum anno 1149 recuperata a Christianus esset Ilerda, eo transtulit Sedem, Episcopusque deinceps Ilerdensis et Rotensis est dietus, quæ appellatio aliquot successoribus placuit. Secum Archidiaconos Rota abduxit; tresque etiamnum Ilerdæ Archidiaconi hinc et títulum et censum habent, Ripacurtiæ, Autonæ, Benascæ, quæ ditiones ad hunc pertinent Comitatum.

45 „Godine 1170., dok je u samostanu sv. Vinka u Rodi kralj Alfons II. slavio božićne blagdane, a s njim među ostalima bio nazočan i biskup Lleide i Rode Vilim Perez, zatražio je Alfons od njega da mu daruje glavu sv. Valerija; primio ju je vlastitim rukama kad mu ju je predao, i povjerio Petru, biskupu Zaragoze, da je odnese u svoju stolicu, kako bi se ubuduće častila u onome gradu u kojem je bio rođen i vršio biskupsku službu, stekavši nekoć glas izvanredne učenosti i svetosti. Zatim je Alfons biskupu i kaptolu Lleide uzvratio uzajamnom milošću, prepisavši im Monterogo, koji je udaljen dvije milje od Barbastroa, a sada se zove Pardina. Kad je priorov stol odvojen od kaptolskoga, ovaj je dio pripao prioru, odakle svake godine ubire pet stotina zlatnika. Postoje isprave kao svjedoci tih događaja, čiji prijepis, kao i prijepis čitanja, šaljem Vašemu Veličanstvu.”

45 Anno 1170, cum in Rotensi S. Vincentii coenobio Natalitias Christi ferias celebraret Alphonsus II Rex, eique cum aliis adesset Ilerdensis et Rotensis Episcopus Guilielmus Perezius, ab eo sibi donari S. Valerii caput postulavit Alphonsus, idque ab eo traditum propriis manibus excepit, et commisit Petro Cæsaraugustano Præsuli ad suam Sedem deportandum, ut in ea deinceps urbe coleretur, in qua natus, et pontificio functus munere, singulari eruditionis et sanctitatis opinione olim fuerat. Mutuam deinde Ilerdensi Episcopo et Capitulo gratiam rependit Alphonsus, Monterogo iis transscripto, quod duobus Barbastro miliaribus distat, diciturque nunc Pardina. Cum mensa Prioris a Capitulari sejuncta est, hæc Priori portio obtigit, unde percipit quotannis quingentos aureos. Extant harum rerum testes tabulæ, quarum exemplar, et lectionum ad M. V. mitto.

46 „Iz istih je isprava vidljivo da je u isto vrijeme tijelo sv. Rajmunda, biskupa Rode i Barbastroa, preneseno iz prijašnjega groba, u kojem je ležalo četrdeset i četiri godine, u kameni spomenik u kojem i danas počiva. Postoji druga isprava kojom kanonici glavne crkve u Zaragozi ustupaju stanovnicima Rode posjed sela Gussentis, koji sada ne drže; druga pak o vječnom prijateljstvu i zajedništvu sklopljenom između kanonika Zaragoze i Rode.”

46 Ex iisdem tabulis constat, eodem tempore translatum S. Raimundi Episcopi Rotensis et Barbastrensis corpus ex priore, in quo quadraginta quatuor annis jacuerat, tumulo, in lapideum monumentum, in quo etiamnum quiescit. Aliud extat instrumentum, quod Canonici ædis majoris Cæsaraugustanæ Gussentis vici possessionem cedunt Rotensibus, quam modo non tenent: aliud perpetuæ sancitæ inter Cæsaraugustanos Canonicos et Rotenses amicitiæ, et societatis.

47 „Sastavio sam popis relikvija crkve u Rodi: a od sv. Valerija ondje je preostalo samo sedam dijelova, naime dvije bedrene kosti koje se protežu od kukova do koljena, i one su vrlo tvrde, svaka duga dva pedlja i jedan palac; druga kost duga osam palaca, a široka jedan pedalj, koju liječnici zovu ključnom kosti, kojom se povezuju gornje bedrene kosti; druga kost, koja se čini goljeničnom, duga jedan pedalj i sedam palaca; druga od ruke od lakta do šake, kako se čini, duga jedan pedalj i gotovo dva palca; druga široka jedan pedalj; druga, koja se čini gornjim dijelom goljenice. Kažu da su ostale svečeve relikvije darovali raznim crkvama. Imaju pak mnogo drugih relikvija veoma mnogih svetaca: glavne su dva dijela glava preslavnih mučenika Lovre i Vinka, svaki dug i širok jedan pedalj. Te su relikvije umotane u svilenu tkaninu, a ona je obavijena lanenim platnom. Ti pak i ostali sveti zalozi zatvoreni su u staru škrinju veoma vješto izrađenu od pozlaćene maurske mjedi, iznutra podstavljenu bijelim lanenim platnom pričvršćenim pozlaćenim čavlićima. Ta je pak škrinja zatvorena unutar druge, orahove, zaključane trima ključevima, od kojih po jedan imaju trojica čuvara arhiva. Iza glavnoga oltara nalaze se dvije male prostorije, jedna dolje, a druga gore, i u ovoj je pohranjena ta škrinja s relikvijama.”

47 Conscripsi catalogum reliquiarum Rotensis Ecclesiæ: ac S. Valerii quidem non nisi septem isthic partes supersunt, videlicet ossa duo femorum, quæ a coxendicibus ad genua tenduntur, suntque hæc admodum dura, longa duos palmos, unum digitum singula: os aliud octo digitos longum, palmum latum, quod medici claviculam vocant, quo superna ossa femoris connectuntur: Os aliud, quod tibiæ videtur, palmum et septem digitos longum: Aliud brachii a cubito ad manum, ut videtur; palmum ac duos fere digitos longum: Aliud palmum latum: Aliud, quod tibiæ superior pars videtur. Ceteras Sancti reliquias dicunt se variis Ecclesiis donasse. Alias vero complures habent plurimorum Sanctorum: præcipuæ sunt, partes duæ, capitunt gloriosissimorum Martyrum Laurentii et Vincentii, singulæ palmum longæ ac latæ. Sunt hæ reliquiæ serico panno involutæ, isque linteo circumdatus. Hæc vero et cetera sacra pignora antiquæ arcæ peraffabre factæ ex Mauritano orichalco inaurato, interius fultæ albo linteo, claviculis auratis affixo, inclusa sunt. Arca vero isthæc intra aliam nuceam inclusa, ternis clavibus obseratam, quam singulas tres habent archivi custodes. Post majus altare exigua duo conclavia sunt, unum inferne, superne alterum, inque hoc recondita est area illa reliquiarum.

48 „Zabranio sam pod kaznom izopćenja unaprijed izrečenoga da ubuduće ikome daju bilo kakve relikvije, jer su ih dosad, ne praveći nikakvu razliku među onima koji su ih tražili, darežljivo raznosili. Neka Bog čuva Vaše Veličanstvo zdravim. U Rodi, 2. veljače 1398.” Dotle pismo Jeronima Xaviera.

48 Edixi sub poena excommunicationis latæ sententiæ, ne ullas deinceps cuiquam impertiantur reliquias; quod hactenus, nullo facto eorum qui illas peterent discrimine, liberaliter eas distraxere. Deus M. V. incolumem tueratur. Rota 2 Febr. 1398. Hactenus Hieronymi Xabiere epistola.

49 No ruka sv. Valerija koja se čuva u Zaragozi, odnosno kost koja ide od lakta do šake, duga gotovo dva pedlja, sva je optočena srebrom, osim na onom dijelu gdje je izložena javnom štovanju: čitava je pak i žive boje, kao da je tek nedavno ostala bez života. Ondje je i druga ruka, srebrna, pozlaćena i ukrašena dragocjenim draguljima: u njoj se zatvorene svete relikvije nose u ophodima koji se održavaju u dane litanija ili u javnoj potrebi.

49 At quod Cæsaraugustæ asservatur S. Valerii brachium, sive os quod a cubito ad manum ducitur, longum fere duos palmos, totum argento obductum, nisi qua parte publicæ venerationi patet: est vero integrum et vividi coloris, veluti si nuper vita caruisset. Aliud isthic brachium est argenteum inauratum et magni pretii gemmis exornatum: in hoc sacræ reliquiæ inclusæ in supplicationibus, quæ Litaniarum diebus fiunt aut pro publica necessitate, circumferuntur.

30 Glava također svetoga biskupa nalazi se unutar druge glave i gotovo polovice poprsja vješto izrađenoga od srebra, izvanredno ukrašenoga zlatom i draguljima, dara takozvanoga Benedikta XIII., odnosno Petra de Lune, koji je protiv svoje volje, kako kaže Carrillo, bio uzdignut na papinstvo, ali nesretno; jer proglašen raskolnikom, bio je mučen mnogim nevoljama. S tom glavom sv. Valerija poslao je iz Avignona u Zaragozu i glave svetih Vinka i Lovre, znamenite po istoj izradi i tvari, koje se i danas vide, te glavu sv. Engracije u njezinu vlastitu baziliku, a i one se nose u javnim ophodima. Na prsima toga kipa sv. Valerija uklesan je ovaj natpis: „Ovdje je glava bl. Valerija, ispovjedalca i biskupa ove Crkve u Zaragozi”, a straga ovaj malo opširniji: „Gospodin papa Benedikt XIII., prije zvan Petar de Luna, kardinal đakon crkve sv. Marije in Cosmedin, darovao je ovaj relikvijar bl. Valerija ovoj Crkvi u Zaragozi godine Gospodnje 1397., treće godine svoga pontifikata, zabranjujući pod kaznom izopćenja, u koju neka ipso facto upadnu oni koji postupe protivno, da se na bilo koji način otuđi; odrješenje od te kazne pridržao je Apostolskoj Stolici.” Nikada se pak iz one prve srebrne glave ne vade relikvije sv. Valerija, niti se ona ikada otključava.

30 Caput quoque sancti Antistitis intra aliud caput et dimidiatum fere ex argento sabrefactum corpus, egregie auro et gemmis exornatum, munus Benedicti XIII dicti, sive Petri de Luna, qui invitus, ut ait Carillius, ad pontificatum evectus, sed inauspicato; nam schismaticus declaratus, multis exagitatus est xrumnis. Cum hoc S. Valerii capite, Sanctorum quoque Vincentii et Laurentii, eodem opere et materia conspicua Avenione Cæsaraugustam misit, quæ etiamnum cernuntur, et S. Engratiæ ad propriam ejus basilicam, quæ ipsæ quoque in publicis circumferuntur supplicationibus. Pectori statuæ illius S. Valerii hæc insculpta epigraphe est: Hic est caput B. Valerii Confessoris et Episcopi hujus Ecclesiæ Cæsaraugustanæ: retro isthæc paullo prolizior: Dominus Benedictus Papa XIII, prius vocatus Petrus de Luna, S. Mariæ in Cosmedin Diaconus Cardinalis, dedit hoe Relicarium B. Valerii huic Ecclesiæ Cæsaraugustanæ, anno Domini mcccxcvn, postificatus sui anno tertio; inhibendo sub poena excommunicationis, quam contra facientes ipso facto incurrant, ne quovis modo alienetur: cujus sententiæ absolutionem Sedi Apostolicæ reservavit. Numquam vero ex priori illo argenteo capite S. Valerii reliquiæ eximuntur, nec id unquam reseratur.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

28. siječnja Kalendar godine