Što su arijanci protiv sv. Atanazija i njegovih pristaša češće okrutno smišljali, vjerno spominje sam Atanazije i drugi crkveni pisci onoga doba, a i mi iz njih na svome mjestu. Na ovaj ćemo dan iznijeti pokolj nedužnih koji je s krajnjim vjerolomstvom i okrutnošću u Aleksandriji počinio vojvoda Sirijan, onako kako ga je sama Aleksandrijska Crkva tri dana poslije zabilježila u pismu koje se nalazi u Atanazijevim djelima nakon njegove Epistola ad vitam solitariam agentes, u kojoj i o tom pismu piše ovako: „Opisuje se okrutnost prema Crkvi, koju će svatko lako spoznati kad pročita svjedočanstva puka koja smo priložili na kraju.” Isto se po prijevodu Petra Nannija navodi kod Baronija u 3. svesku, za 336. godinu, broj 3 i sljedeći, a mi smo to ispravili prema vjernosti grčkoga kodeksa.
2 Taj je pak pokolj katoličkoga puka počinjen nakon konzulata Arbetiona i Mavorcija Lolijana, 336. godine Kristove, kada su za konzule izabrani Konstancije August po osmi put i Julijan Cezar, što je u Egiptu, čini se, još bilo nepoznato kad je to pismo napisano, bilo zato što su konzuli bili prekasno proglašeni, bilo zato što je tada, usred zime, more bilo manje prikladno za plovidbu. Dan pokolja Grci su zapisali drukčije, a drukčije su ga izrazili latinski prevoditelji: Επιφωσκώσης γὰρ τῆς πρὸ πέντε Ειδῶν Φευρουαρίων, τουτέστι τῆς ὐὸ τοῦ Μεχίρ μνώς. Naime, u osvit 9. veljače, to jest XIV. dana mjeseca mehira: Beda u djelu Liber de temporum ratione, 9. poglavlje, mehir započinje od 26. siječnja; s Bedom se slaže Koptski kalendar, koji nam je iz staroga rukopisnoga kodeksa knjižnice Maronitskoga kolegija u Rimu prepisao naš Atanazije Kircher. Prema tom računanju tablicu egipatskih mjeseci uspoređenih s latinskima točno donosi naš Rosweyde u djelu Onomasticon ad Vitas Patrum. Njima je dakle XIV. dan mehira onaj koji je nama 9. veljače, odnosno 9. veljače; a napisano je pismo datirano: Μεχίρ ζ' τῇ πρὸ μιάς Ειδῶν Φευρουαρίων. XVII. dana mjeseca mehira, to jest 12. veljače. Petar Nannije prvo mjesto prevodi: „Naime, u osvit 28. siječnja, to jest četrnaestoga dana onoga mjeseca koji se zove mehir.” Drugo pak mjesto: „Sedamnaestoga dana mjeseca mehira, što je dan 31. siječnja, u petak.”
3 U grčkome se tekstu dodaje: Σύναξη γὰρ ἔμελλε τῇ παρασκενῇ γίνεσθαι: „zato što se u petak imala slaviti sinaksa”, kako prevodi i Nannije. A taj se pokolj dogodio u petak: no te godine, budući da je nedjeljno slovo u siječnju i veljači bilo G, XXVIII. dan siječnja pao je na samu nedjelju, a 9. veljače, odnosno V. ida, na petak. Ipak, slijedeći Nannijev prijevod, Baronije je ove mučenike upisao u popise Rimske Crkve na 28. siječnja s ovim natpisom: „U Aleksandriji veoma mnogih svetih mučenika koji su upravo na taj dan, od stranke arijanskoga vojvode Sirijana, dok su u crkvi slavili sinaksu, pogubljeni raznovrsnom smrću.”
PISMO ALEKSANDRINACA o pokolju svetih mučenika.
Aleksandrijski puk Katoličke Crkve koja je pod najčasnijim biskupom Atanazijem. a Malo prije prosvjedovali smo zbog noćnoga upada koji smo pretrpjeli, kako mi tako i samb hram: premda u tome nije bilo potrebno svjedočanstvo o onome što je cijeli grad poznavao i poznaje. Tijela ubijenih, naime, bila su pronađena i javno izložena: jednako tako i oružje i lukovi u hramu kao da viču o zločinima koji su počinjeni. Ali ipak, budući da nas nakon naših svjedočanstavac presvijetli vojvoda Sirijan sve silom prisiljava da svojim svjedočanstvima potvrdimo kako nije bilo nikakve pobune i kako nitko nije ubijen (što je samo po sebi nimalo slab dokaz da se to nije dogodilo po odluci preblagoga cara Konstancija: jer se ne bi bojao svojih djela da ih je učinio po zapovijedi), on je doista nas kršćane koji smo mu dolazili s molbama da ne postupa nasilno niti da poriče učinjeno zapovjedio izudarati toljagama: time je obilno očitovao da je on bio začetnik noćnoga rata u crkvi; zbog svega toga što smo nabrojili, sada ponovno isto izjavljujemo ovim svjedočanstvom. Zatim, kad su neki putovali k najpobožnijem Augustu, zakleli smo svemogućim Bogom i spasenjem najpobožnijega cezara Konstancija prefekta Egiptad Maksima ie carske povjerenike da sve pripovjede najpobožnijem Augustu i presvijetlim prefektima postavljenima na vlast. Zakleli smo i sve brodovlasnike da sve to posvuda razglase i prenesu do ušiju najpobožnijega Augusta, ostalih prefekata i svih sudaca koji su na čelu pojedinih mjesta: kako bi rat vođen protiv Crkve posvuda postao poznat, i kako je u vrijeme Augusta Konstancija Sirijan dao pogubiti djevice i druge kao mučenike.
2 Kad je, naime, svitao 9. veljače, to jest četrnaesti dan onoga mjeseca koji se naziva mehir, dok smo bdjeli u hramu i posvećivali se molitvi, budući da se u petak imalo slaviti bogoslužje, iznenada je u gluho doba noći banuo presvijetli vojvoda Sirijan s mnogimf legijama vojnika koji su nosili strijele, isukane mačeve i drugo slično oružje, ne bez kaciga i ostaloga naoružanja. Ondje je, dok smo mi bili posve udubljeni u molitve, za samoga čitanja svetih čitanja razbio vrata: a kad su vrata bila silom mnoštva otvorena, odmah su po njegovoj zapovijedi jedni počeli odapinjati strijele, a drugi vikati ratni poklič: u međuvremenu se čula velika buka oružja, a mačevi su bljeskali pri svjetlu svijeća: mnoge su djevice bile zgažene nogama i nalijetale jedna na drugu od straha pred vojnicima koji su provaljivali: muževi su probodeni strijelama padali; neki su od vojnika, okrenuti na borbu, svlačili djevice, kojima je strah i od najmanjega dodira bio teži od same smrti.g Biskup je za to vrijeme sjedio na prijestolju, potičući sve na molitvu. Vojvoda je pak raspoređivao bojne redove vojnika, vodeći sa sobom kao pratiocah pisara Hilarija, koji mu je ulijevao tu namisao, što je sam ishod događaja očitovao.
3 Biskup je pak, dok su ga vukli ovamo i onamo, gotovo bio rastrgan: on je, obamro od teške nesvjestice, dok su ga kao mrtva odvlačili, i kako njihovim djelovanjem više nigdje nije viđen, k ne znamo što se s njime dogodilo: zasigurno su mu na sve načine spremali smrt. Zatim, kad su vidjeli tolika tijela ubijenih ljudi, zapovjedili su vojnicima da ih sakriju na tajna mjesta. A najsvetije ubijene djevice, ondje ostavljene, pokopali su u grobnice; njima je u vrijeme najpobožnijega Konstancija pripala slava mučeništva. Nadalje, đakoni su u samome hramu bili premlaćivani udarcima i vezani okovima. I tu pokolj nije stao: nego je nakon tolikih zločina svatko po svojoj požudi, razbivši vrata, provaljivao, pretraživao skrovita mjesta i grabio, prodirući u ona mjesta u koja nije dopušteno ući svim kršćanima.
4 A zapovjednik grada Gorgonije to je, jer je bio nazočan, vidio vlastitim očima. Niti se smiju smatrati lakim dokazima ovoga neprijateljskog upada oružje, strijele i mačevi koje su u hramu ostavili oni koji su provalili, a koji još i sada vise u crkvi, tako da ne mogu poreći svoje zločine. Često je pak on slao l zapovjednika vojnih redova i vojskovođu da ih uklone. Ali mi smo mu to dosad uskratili, kako bi stvar svima postala poznata. Ako pak postoji vladareva odredba da se protiv nas provodi progon, svi smo spremni podnijeti mučeništvo: ako pak ne postoji, molimo prefekta Egipta Maksima i ostale poglavare da od vladara zatraže da se ubuduće takve stvari ne čine: i zaklinjemo da ove naše molbe dopru do njega, kako bismo postigli da im ne bude slobodno uvesti drugoga biskupa. Da se to ne bi dogodilo, odupirali smo se sve do smrti, želeći najčasnijega Atanazija, kojega nam je Bog dao od početka po nasljedstvu naših otaca, kojega je sam najpobožniji August Konstancije s pismima i prisegama poslao ovamo. Uzdamo se, naime, ako njegova pobožnost to dozna, da će samu stvar teško podnijeti i da neće učiniti ništa protiv prisege, nego da će zapovjediti da biskup Atanazije ostane s nama. Za određenih presvijetlih konzula nakon konzulata Arbeciona i m Lolijana, sedamnaestoga dana mjeseca mehira, što je 12. veljače. a Petar Nannius prevodi: „Već odavno.” Grčki ἤδη μέν, što ovdje valja prevesti „upravo sada” ili „malo prije”. Jer nakon što je pokolj izvršen četrnaestoga dana mjeseca mehira, istoga ili sljedećega dana uložen je prvi prosvjed, i zato mu Atanazije stavlja naslov διαμαρτυρία δευτέρα, „drugi prosvjed”: između kojega i prvoga, naime 15. i 16. mehira, vojvoda Sirijan ih je prisiljavao da niječu kako je itko bio ubijen: protiv te sile napisali su ovo pismo 17. istoga mjeseca.b Τὸ κυριακόν, hram posvećen štovanju Krista nazivali su stari, kao što smo rekli uz životopis sv. Antuna, br. 92, gdje Evagrije ovu riječ tumači kao Dominicum, što je možda tada bilo u uporabi kod Latina. Nannius prevodi templum Dominicum, a niže samo Dominicum. Smatra se da odatle Nijemci i Belgijanci hram nazivaju Kirche i Kercke, kako je gore primijećeno.c Sva se krivnja baca na Sirijana kako bi se pismo moglo donijeti caru: premda je iz njegova pisma Aleksandrincima, koje Atanazije navodi u svojoj obrani caru, poznato da je većina toga učinjena po njegovoj volji i zapovijedi. A u poslanici onima koji vode samački život o njemu piše ovako: „Kad je on učinio što god mu se svidjelo protiv crkava, kako italskih tako i smještenih drugdje, jedne protjeravši u progonstvo, druge silom privukavši na svoje mišljenje, proširivši posvuda po svemu strah od sebe, na Aleksandriju je izlio svoj bijes poput kuge itd.” d Atanazije u obrani caru Konstanciju piše da je zatražio neka barem ili sam Sirijan ili prefekt Egipta Maksim svojim pismom naloži što žele da učini. I ubrzo potom da je sav narod sa svećenicima od Sirijana, u vrijeme kad je ondje bio nazočan i prefekt Egipta Maksim, zatražio da ili pismom ili riječju objave što žele: ili da u međuvremenu ne uznemiruju crkve dok sam narod ne pošalje tebi poslanike o toj stvari.e Curiosus, koji se kod drugih naziva Palatinus po palači, a po kuriji Curiosus, kao po dvoru Aulicus. Tako se kod Atanazija u 2. obrani carev povjerenik Paladije naziva τὸν Αὐγούστου κουριῶσον.f Sv. Atanazije u obrani svoga bijega kaže: „Vojvoda vojske Sirijan upao je s više od pet tisuća ljudi, od kojih su jedni nosili oružje, drugi isukane mačeve, a drugi lukove, koplja i toljage; i okružio je crkvu vojnicima gotovo međusobno spojenih ruku, da nitko odande ne bi izišao ili umaknuo.” g Atanazije gore o sebi svjedoči ovako: „Ja sam, budući da sam smatrao nerazumnim napustiti puk u tolikoj nevolji, a ispravnijim da za druge preuzmem pogibelji, ostao sjediti na svojoj katedri, zapovjedivši đakonu da čita psalam: Jer je vječna ljubav njegova; te da nakon čitanja svatko ode kući.” h Ovoga Hilarija spominje Atanazije u obrani Konstanciju i u poslanici onima koji vode samački život. i Atanazije o svom bijegu kaže: „Kad se većina razišla, a ostali ih progonili, moji su me monasi i neki od klerika pri odlasku povukli sa sobom: i tako svjedočim istinu, prošli smo neozlijeđeni kroz vojnike, od kojih su jedni okruživali svetište, a drugi lutali po hramu, dok nam je Gospodin bio vođa i zaštitnik itd.” k Tako se čini da sv. Atanazije, kad je pisao obranu Konstanciju i o svom bijegu, još nije znao da je izvršen toliki pokolj njegovih; ali poslije, obaviješten o svemu, u poslanici onima koji vode samački život spominje ovaj prosvjed, kako smo rekli, i navodi te zločine i sramoćenje djevica. Sve je te rasprave tada napisao u pustinji: kamo piše caru da je pobjegao: „I već od tada boravim u samoći, ali ne bez pouzdanja da ću najprije pred Bogom, a zatim i pred tobom opravdati samoga sebe itd.” Niti je tada pohitao u Rim, što je napisano kod Metafrasta u njegovu životopisu.
1 Grčki: τὸν τῆς τάξεως δήμιον, καὶ τὸν στρατηγόν. Nannius prevodi: „krvnika vojnih redova, zajedno s vojvodom”. m Grčko izdanje ima Κοιδιανοῦ, pogrešno.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.