Teodoret u 4. knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 26, nabraja razne monahe koji su za Valensa cvali u Siriji; i među ostalim piše ovako: „U antiohijskoj su pustinji u ovo vrijeme po stezi monaškoga života bili veoma slavni Marijan, Euzebije, Amijan, Paladije, Šimun, Abraham i drugi također; oni su neokrnjeno sačuvali sliku Božju, na čiju su priliku bili stvoreni; njihov smo život iznijeli u spisima”, u povijesti naime koju on sam u prethodnom poglavlju naziva Philotheos. Isto je odavde prepisao Nicefor u 11. knjizi, pogl. 41. Sv. Euzebije štuje se 24. siječnja, gdje se u njegovu životopisu govorilo i o Marijanu (u Gentianovu prijevodu pogrešno nazvanom Marcijan) i Amijanu, iz 4. poglavlja djela Philotheos; iz 6. poglavlja donijeli smo životopis sv. Šimuna Staroga 26. siječnja. Ovdje donosimo životopis sv. Paladija iz 7. poglavlja, u kojemu se govori i o Abrahamu.
2 U grčkim Minejima i kod Maksima Kiteranskoga navodi se sažetak životopisa Paladija iz djela Philotheos s ovim dvostihom: „Istoga dana 28. siječnja sv. oca našega Paladija. Kad je uzvišen izbjegao tjelesnim igrama, kliče u samome nebu Paladije.” Na kraju dodaje: „U miru je prešao k Bogu, ostavivši Crkvi dostojne spomenike svoga uma napisane na korist suvremenika.” Ali je čudno što to ne navodi Teodoret. Nije li ga autor Mineja zamijenio s drugim Paladijem, piscem djela Historia Lausiaca? Možda ga je prevario Sokrat u 4. knjizi, pogl. 18, koji ovoga naziva monahom ne spominjući uopće biskupstvo; taj je naslov dostojanstva prešutio i sv. Ivan Damašćanski u knjizi De iis qui in fide dormierunt, te Nicefor u 11. knjizi, pogl. 44, gdje spominju tu knjigu. Iako sam Paladije u Predgovoru Lauzu priznaje da je tu povijest napisao u dvadesetoj godini svoga biskupstva, oko 420. godine Kristove, kako će se opširnije reći uz životopis sv. Ivana Zlatoustoga.
ŽIVOTOPIS IZ TEODORETA, pogl. 7.
Paladije, koji je bio slavljen govorom mnogih, bio je i vremenom suvremenika Šimunu Staromu, i vladanjem sličan, i poznat i prisan. Često su, naime, kako kažu, dolazili jedan k drugomu te su jedan od drugoga crpili korist, uzajamno se potičući i podbadajući na revnost prema Bogu. Bio je pak zatvoren u nekoj kućici koja je bila blizu veoma velikoga sela i daleko najnapučenijega ljudima: ime mu je pakb Imma. A o najvećem muževu uzdržavanju od hrane ili postu, gladovanju, bdjenju i neprestanoj molitvi smatram da je suvišno govoriti. U tome je, naime, vukao isti jaram kao i bl. Šimun. Čudo pak Siječanj, sv. III. koje se slavi sve do današnjega dana, a učinjeno je njegovim glasom i rukom, smatrao sam da ću učiniti vrijedno truda ako ga ispripovjedim.
2 U spomenutom selu održava se najslavniji sajam, koji sa svih strana privlači trgovce i mnoštvo veće negoli se može izbrojiti. Na njemu je neki trgovac, prodavši ono što je bio donio i skupivši zlato, htio noću otići. Neki je pak ubojica, koji je opazio zlato ondje prikupljeno, potaknut nekim bijesom i mahnitošću, odagnao san s trepavica te je vrebao kada će onaj čovjek krenuti na put. Nakon pijetlova pjeva onaj je bezbrižno odlazio: a ovaj ga je pretekao te, zauzevši neko mjesto prikladno za zasjedu, iznenada ga napao, udario ga i ubio. A odvratnom je zločinu dodao i drugo bezbožno djelo; uzevši, naime, zlato, ono je mrtvo tijelo bacio pred Paladijeva vrata. Kad je pak svanuo dan, a glas se proširio, te je cijeli skup ljudi posvuda govorio o onome što se dogodilo, svi su dotrčali i, razbivši vrata, htjeli su od božanskoga Paladija tražiti kaznu za počinjeno ubojstvo: a jedan od onih koji su to činili bio je onaj koji je svojom rukom počinio ubojstvo. Kad je dakle božanski muž bio okružen tolikim mnoštvom, pogledavši u nebo i duhom nadvisivši nebo, zamolio je Gospodina da pobije laž klevete i pokaže istinu koja je bila skrivena. Kad se tako pomolio i uzeo ruku ležećega, reče: „Reci, mladiću, tko ti je zadao ovaj udarac: pokaži tko je počinio ovaj odvratni zločin i oslobodi nevinoga od ove opake klevete.” Riječ je pak doista slijedila riječ. Štoviše, čovjek se čak i uspravio sjedeći, ogledao one koji su prilazili, a prstom pokazao na ubojicu. Podigao se povik od sviju, dok su se jedni divili čudu, a drugi oplakivali klevetu koja je bila podignuta. Kad su pak svukli toga zločinca, pronašli su i mač još krvav od krvi i ono zlato koje je dalo povod ubojstvu. A božanski je Paladije, iako je i prije bioc zadivljujući, odatle s pravom postao daleko zadivljujući. Čudo je, naime, bilo dovoljno da pokaže muževu odvažnost pred Bogom.
3 Iz istoga je pak reda bio i zadivljujući Abraham, koji je sagradio ono što se naziva Paratomon, a sjaj kreposti odaslao na svaku stranu. Koliko je pak bio slavan njegov život, svjedoče čudesa koja se događaju nakon njegove smrti. Iz njegova groba sve do današnjega dana izviru ozdravljenja svake vrste bolesti. Bogati su pak svjedoci toga oni koji ih odande obilno crpe po vjeri. Neka se i meni dade postići pomoć, koji sam njihovim spomenom posvetio jezik.
a O njemu 26. siječnja.
b Jordanes u djelu De regnorum successione pod Aurelijanom naziva Imma antiohijskim selom. Euzebijev Chronicon pod 2. godinom Aurelijana kaže: „Imma nedaleko od Antiohije”; gdje se u Scaligerovu izdanju čita Timas.
Sv. Jeronim u djelu Vita S. Hilarionis piše: „Došao sam u pustinju Halkide, koja je smještena između Imme i Bereje, više prema jugu”; kod Gentiana se naziva Iemma.c Mineji: „Nije svetac učinio samo to, nego se proslavio i mnogim drugim izvedenim čudesima.”
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.