Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 28. siječnja

O sv. Irmundu u Mündu na području Jülicha

DE S. IRMUNDO MUNDÆ IN AGRO JULIACENSI

Sadržaj (1)
  1. PISMO STANOVNIKA MÜNDTA o štovanju i čudesima sv. Irmunda.

Jülich je gradić i najutvrđenija utvrda, između Maastrichta i Kölna, spomenuta kod Antonina i u djelu Tabula itineraria, osnovana možda od Julije Agripine, Neronove majke, rođene među Ubijcima, kako smatraju neki učeni muževi: rimsko podrijetlo svakako pokazuje ime. Vladari koji su držali tu utvrdu, nakon ubojstva kralja Zventibolda, postupno su rasli bogatstvom i moći, kao i mnogi drugi među Ripuarcima, te su nazivani grofovima, zatim markgrofovima, a poslije vojvodama, te su široko rasprostranjenu pokrajinu između Meuse i Rajne, sebi podloženu ne u jedno vrijeme i na jedan način, nazvali Jülichskom ili Julijom.

2 U ovoj pokrajini, nedaleko od Jülicha, između rijeka Rur i Erft, nalazi se Mündt, nimalo neznatno selo: gdje se pastir sv. Irmund štuje 28. siječnja, uz čest stjecaj naroda koji izvršavaju zavjete. Predaju da je živio u doba sv. Severina, biskupa Kölna, naime početkom petoga kršćanskog stoljeća, kada se onaj predio Belgije koji se nazivao Germania secunda, pod biskupima Kölna i Tongerena, izvrsno odgajao u otajstvima naše vjere, prije negoli se prekorajnsko barbarstvo izlilo u te krajeve i zatim u ostalu Galiju. Ali o dobi sv. Irmunda, osim pučke predaje, nema nikakva drugoga dokaza. Osim ako tko smatra da je suša, koja se niže spominje, ista ona za čije su odvraćanje iz grada Bordeauxa u Köln prenesene relikvije biskupa sv. Severina; koliko se vremena nakon njegove smrti to dogodilo, istražit ćemo 23. listopada uz njegov životopis.

3 Djela sv. Irmunda gotovo su nepoznata jer su nizozemski vojnici (kako gotovo nikakvu razliku ne prave između prijatelja i neprijatelja gdje god se pruži prilika za pljačku) oko 1602. godine, dok su se, poharavši luksemburško područje, onuda vraćali kući, opljačkali sav ukras crkve u Mündtu, a sva pisma i ostale spomenike, te same kipove svetaca, uništili plamenom. Ipak smo, potvrđeno javnom vlašću svećenika i poglavara iz Mündta, marom i dobrotom našega Teodora Raya, dobili ono što se moglo pronaći o sv. Irmundu.

4 Isti u pismu nama iz Kölna, poslanom 29. studenoga 1639. godine, piše ovako: „Kad sam početkom listopada posjetio njegov sveti izvor, opazio sam oko osam seljačića kako svojim vrčićima zahvaćaju vodu: prijateljski ih upitah zašto iz najudaljenijih mjesta dolaze na ovaj izvor; jednoglasno pritrče i kažu da ona, dana ljudima i stoci, čuva ili vraća zdravlje. Svidjelo mi se svjedočanstvo priprostih ljudi o njihovu priprostom i nevinom pastiru. Vodu s njegova izvora, čuvanu dvanaest ili trinaest mjeseci za liječenje stoke, po raznim sam selima našao tako bistru i netaknutu da se bojom, okusom i mirisom nimalo nije razlikovala od najsvježije.”

PISMO STANOVNIKA MÜNDTA o štovanju i čudesima sv. Irmunda.

Mi niže potpisani župnici, i mi Gottschalk Brinen, Rutger Isceberg i Jakov a Wirdt, prisjednici suda u Mündtu, u upravi Jülich, ovim svjedočimo, objavljujemo i dajemo na znanje da su po zapovijedi svojih poglavara iz kölnskoga kolegija Družbe Isusove k nama poslani veoma časni i preučeni oci Teodor Ray, Henrik Offerman i magistar Ivan Aldenhoven, kako bi pomno istražili život, vladanje, djela i čudesa našega svetog zaštitnika Irmunda: budući da su oni na svaki najbolji način izvršavali zapovijedi i povrh toga tražili javnu ispravu našega prisjedništva, rado i dragovoljno udovoljili smo njihovoj tako svetoj molbi: i u tu smo svrhu dali pozvati pred nas glavne starješine ove zajednice, koji su pod prisegom izvijestili da su iz najstarijega kazivanja predaka doznali kako je pustinju ili šumicu, čiji se dio po našem sjećanju još uvijek vidi između Mündta, Beckeradta, Keskorba i Kirchberdea, nastanjivao spomenuti sv. Irmund, preslavan nevinim životom i javnim čuvanjem stoke; te da je isti, jednoga najsušega i posve sušnoga ljeta, kada su se istodobno ljudi i stoka ne bez opasnosti od propasti mučili zbog nestašice vode i krajnje žeđi, čvrstom vjerom u Boga, udarivši pastirskim štapom o zemlju, izveo najobilniji izvor; koji i po ovom našem sjećanju, zadržavajući njegovo ime, naziva se S. IRMUNDI PUTEUS, pučki SANCT IRMUNTZ PEUTZ.

2 Nedaleko od njega vide se tragovi crkve i groblje DER ALTE KIRCHOFF ZUE MUNDT: za koje smatramo da su ga na uspomenu spomenutoga sveca podigli naši najhvalevrijedniji preci, a radi prikladnije uporabe stanovnika i povećanja pobožnosti prenijeli ovamo u Mündt, gdje se njegove svete relikvije, kao što se i sada čini, čuvaju s dužnim poštovanjem.

3 Spomenuti izvor sve do današnjega dana, Božjim darom, ima takvu djelotvornost i snagu da voda zahvaćena iz njega, nakon prethodno iskazanoga dužnog štovanja i poštovanja presvetim relikvijama, dana bolesnim bilo ljudima bilo teglećim životinjama, što prije ih vraća zdravima. Zbog toga i veoma mnogih drugih čudesa, kip sv. Irmunda običavao se u svečanoj procesiji micati sa svoga mjesta s oltara, na kojemu je bio izložen javnom štovanju ljudi koji su sa svih strana pritjecali, i u svetoj povorci nositi po župi. A godine od djevičanskoga poroda tisuću šestotina i druge, kada se nizozemski vojnik, opustošivši Luksemburško vojvodstvo, preko Jülicha vraćao svojima, među ostalim svetogrđima opljačkao je u barbarskom bijesu i crkvu u Mündtu, srušio slike postavljene na oltare, obukao se u sveto svećeničko ruho, dao znak uobičajenim zvukom zvona za sprovode, te noseći kipove na porugu svecima po pogrebnom obredu, spalio ih posred crkve (tragovi toga ostaju sve do danas): među njima se kip sv. Irmunda i njegova grobnica u kojoj je počivao rastališe u vatri: ipak su Božjom snagom sve njegove kosti od vatre, kao i samo laneno platno kojim su bile prekrivene, usred plamena ostale cjelovite i netaknute.

4 A to pod prisegom i položenom zakletvom potvrđuju i svjedoče očevici: Boddard, u to vrijeme crkvenjak crkve u Mündtu, Ivan Knobben i Ivan Wollbeck, muževi časna i najneporočnijega glasa, koji su i nakon što su neko vrijeme žalosni promatrali bijes i mahnitost svetogrdnika, zapaljeni svetom revnošću, relikvije, pošto su već odavno bili izgorjeli i kip i grobnica, čudesnim Božjim dobročinstvom izvukli cjelovite iz plamena i pepela.

5 K tomu se još pridružuje, najdostojnije pripovijedanja, da je neka djevojka (ime joj bijaše Katarina), tada u Kölnu zaokupljena služinskim poslom, a sada ondje udana za Ivana Schurmana, vijećnika istoga grada, dok je djelić ovih relikvija, koji je bila uzela s nerazboritom pobožnošću i umetnula u Agnus Dei, nosila o vratu, bila mučena neprestanim nemirom danju i u snu, sve dok djelić koji je bila uzela nije vratila k onim relikvijama koje su preostale iz plamena.

6 Nadalje, sliku nimalo različitu od kipa sv. Irmunda (za koji smo gore napomenuli da je izgorio u plamenu) pokazuje danas stakleni prozor naše crkve: lice mu okružuje sjaj, ruka je opremljena pastirskim štapom, pokazuje prilično veliku krunicu, odjeća je svojstvena pustinjacima, na uzici vodi psa; okružuju ga veoma mnoga ždrebad, krave, praščići i magarci.

7 Za potvrdu svega toga mi župnici (koji sami znamo da se gore navedeno pouzdano dogodilo, ili smo iz iskrena i vjernoga kazivanja naših predaka doznali da se zbilo) ovo smo pismo na molbu potpisali i potvrdili našom ispravom: a i mi gore spomenuti prisjednici za potvrdu svega toga dali smo ga po pouzdanom znanju osnažiti i potvrditi uobičajenim pečatom našega suda. Sastavljeno u Mündtu 10. studenoga, godine tisuću šestotina trideset devete.

Werner Busch, mjesni župnik, vlastitom rukom svjedočim.

Ivan Kobens, privremeni vikar oltara Bl. Djevice Marije i sv. Irmunda.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

28. siječnja Kalendar godine