§ I. Rođendan sv. Ćirila za nebo, dob, relikvije.
Mnogo Katolička Crkva duguje sv. Ćirilu Aleksandrijskom, jer je njegovom izvanrednom učenošću i postojanošću duha najvjernije i najsretnije bila obranjena protiv krivovjeraca: i zato se na Ekumenskom kalcedonskom saboru, 3. sjednica, u spisu đakona Teodora, uvrštenom u crkvene spise sabora, naziva ὁ τῆς ὀρθῆς καὶ ἀμωμήτου πίστεως Συνήγορος, „zagovornik prave i neokaljane vjere”. Štoviše, kao vikar Apostolske Stolice, smatran je dostojnim jednake časti sa sv. Leonom, rimskim prvosvećenikom, na Carigradskom saboru održanom 536. godine Kristove za patrijarha Mene. Tako u 1. sjednici: „Budući da je Kalcedonski sabor u pravovjernoj vjeri učinio spomen ne samo Leona svete uspomene nego i Bogu miloga pastira Aleksandrinaca Ćirila, a Ćiril Aleksandrijski se doduše spominje u diptisima, dok se Leon svete uspomene ne spominje, smatramo pravednim da se nadoknadi ono što je nedostajalo: i budući da su od ovoga svetog sabora jednako počašćeni zbog stanja pravovjerne vjere, neka se slično i u svetim diptisima spominju na korist i mir Crkve.”
2 Grci slave blagdan sv. Ćirila 9. lipnja, kojega dana Menologij bilježi: „Rođendan za nebo sv. Ćirila, najučenijega muža, vrsnoga branitelja katoličke vjere: kojega je vrhovni svećenik Celestin prosudio prikladnim da mu povjeri svoje zamjenstvo na Efeškom saboru.” U Minejima: „Svetoga oca našega Ćirila, pape aleksandrijskoga.
Κύριλλον ᾄδω τοῦ Κυρίου μου φίλον,
Καὶ Κυρίας πρόμαχον ἀειπαρθένου.
Slavim Ćirila, prijatelja Gospodina mojega,
I branitelja Gospođe vazda Djevice.”
3 Raznim se odama, himnima i antifonama slave njegove kreposti u istim Minejima, kako na ovaj dan, tako i 18. siječnja, kada ga ponovno svečanim štovanjem slave zajedno sa sv. Atanazijem, i obojicu rese ovom pohvalom: „Sv. Atanazije i Ćiril, patrijarsi aleksandrijski. Od ove dvojice sv. Atanazije živio je za vladavine Konstantina Velikoga, te je na Prvom nicejskom saboru, još ne posvećen za biskupa, riječima i spisima punim mudrosti pobio i posramio Arija. A nakon Aleksandrove smrti zaređen za nadbiskupa Aleksandrije, mučen od Konstancija raznim progonstvima, tijekom četrdeset i dvije godine izmučen neprestanim progonima, prešao je Gospodinu. Sveti je pak Ćiril cvao za Teodozija Mlađega, nećak po sestri aleksandrijskoga nadbiskupa Teofila i nasljednik na nadbiskupskoj stolici, koji je predsjedao trećem saboru održanom u Efezu, te je osudio i svrgnuo Nestorija (koji je izbljuvao mnoge bogohulne nauke protiv naše Gospođe Bogorodice). Ćiril je pak, zasjavši mnogim slavnim djelima i krepostima, prešao Gospodinu.”
4 „Atanazije je bio srednjega stasa, umjereno širok, pognut, ugodna izgleda, pristojne ćelavosti, kukasta nosa; brade ne odviše duge, nego široke i koja je prekrivala obraze; kratkih i kao urezanih usta; glave ne posve sijede niti čisto bijele, nego žućkaste. Sveti je pak Ćiril bio niskoga rasta s ugodnijom bojom lica, izgleda nalik onomu koji niječe; gustih i dlakavih obrva, velikih i savijenih u luk, koje su zatvarale čelo; pravilna nosa, čija je pregrada ili razmak nosnica bio uži; širokih obraza, punih usana, razmaknutih usta, užega čela, ali sprijeda ćelav, častan gustom i dugom bradom, kovrčave kose s obje strane te žućkaste i polusijede. Njihov se blagdan slavi u hramu presvete Sofije.”
5 Latini navode Ćirila ovoga 28. siječnja. Stari martirologij sv. Martina u Trieru: „U Aleksandriji, Ćirila biskupa i ispovjedaoca.” Usuard, Beda, Adon, Notker, Bellini: „U Aleksandriji bl. Ćirila biskupa, koji se istaknuo kao preslavni branitelj katoličke vjere.” Isto ima veoma mnogo rukopisa; u rimskom se dodaje: „slavan učenošću i svetošću počinuo je u miru.” Galezini uz malo promijenjenu rečenicu: „U Aleksandriji, sv. Ćirila biskupa, najrevnijega i najpobožnijega branitelja katoličke vjere.” Rukopisni Florarij i Martyrologium Coloniense smještaju Aleksandriju u Grčku, golemom pogreškom, osim ako Grčku ne shvatimo općenito, dokle se tada po Istoku protezala uporaba grčkoga jezika. 29. siječnja navodi ga Felicije; na oba dana Maurolico: od njih, kao i ovoga dana u djelu Martyrologium Germanicum, kaže se da je počinuo za vladavine Teodozija Starijega.
6 Slijedeći možda njih, Alegre je u djelu Paradisus Carmelitici decoris, 2. stanje, 6. doba, pogl. 12, napisao ovako: „Napokon, istaknut mudrošću, rječitošću, oštroumnošću i svetošću, slavan se proslavio za Teodozija Velikoga i pape Celestina I., godine od postignutoga spasenja svijeta 444.” Ali koliko su to udaljeni vladavina Teodozija Velikoga i Celestinovo papinstvo! Teodozije Veliki ili Stariji umro je 395. godine Kristove. Na papinstvo Rimske Crkve Celestin je uzdignut 423. godine Kristove, za konzula Marinijana i Asklepiodota. Teofil, biskup Aleksandrije, Ćirilov prethodnik i stric, umro je 15. listopada 412. godine, kada su konzuli bili Honorije August IX. i Teodozije Mlađi August V; a trećega dana nakon Teofilove smrti biskupstvo je preuzeo Ćiril, kako će se niže reći iz Sokrata. Da je trideset i dvije godine živio kao biskup, svjedoče njegov nećak po sestri prezbiter Atanazije i aleksandrijski đakon Teodor u spisima papi Lavu i Kalcedonskom saboru, uvrštenima u njegovu 3. sjednicu, premda se u Teodorovu spisu na grčkom te riječi ne čitaju. Slijede đakon Liberat u djelu Breviarium, pogl. 10, i Nicefor, knj. 14 djela Historia Ecclesiastica, pogl. 47. Doživio je dakle najmanje 444. godinu Kristovu, u kojoj Baronije i drugi noviji pisci pišu da je umro, za vladavine Teodozija Mlađega i papinstva Leona Velikoga. Dan smrti određuju na V. lipanjskih ida, jer se u grčkom Menologiju naziva rođendanom za nebo, kako je gore rečeno, te se stoga, kako piše Liberat, kaže da je umro trideset i druge godine svoga biskupstva. Ali budući da dan rođenja za nebo u svetim kalendarima veoma često označuje samo da se toga dana nekom svecu iskazuje svečano štovanje, to je premalo čvrst dokaz. A možda je umro ovoga 28. siječnja 445. godine, navršivši trideset dvije godine u biskupstvu, kako pokazuju Atanazije, Teodor i Nicefor.
7 Oktavije Panciroli u djelu Tesori nascosti dell'alma città di Roma, 5. četvrt, 2. crkva, piše da su u progonu koji je protiv svetih slika i relikvija svetaca pokrenuo bezbožni Leon Izaurijski, među izbjeglim monasima s Istoka bile dvije redovnice koje su, osim drugih zaloga svetaca, donijele u Rim neke relikvije ovoga sv. Ćirila, te da se one čuvaju u crkvi sv. Marije in Campo Martio.
§ II. Domovina, školovanje, monaštvo.
Najpobožniji karmelićanski red slavi rođendan sv. Ćirila za nebo svečanošću dvostrukoga časoslova 28. siječnja, kojega se dana u četvrtom čitanju za drugi nokturno u Jutarnjoj čita ovo: „Ćiril, biskup Aleksandrije, potekao od slavnih roditelja, nećak po bratu također aleksandrijskoga biskupa Teofila, od kojega je kao mladić poslan u Atenu radi školovanja, pošto je veoma napredovao, pošao je Ivanu, biskupu Jeruzalema, da se napoji savršenstvom kršćanskoga života. U njegovu se društvu povukao na brdo Karmel, te je ondje s nekolicinom pobožnih muževa koji su onamo boravili neko vrijeme provodio nebeski život na zemlji.” Tako ondje: naš Andrija Schott u pohvali Ćirilu, koju je stavio ispred njegovih Uskrsnih govora koje je sam preveo na latinski, o njegovim djelima prije biskupstva piše ovo: „Čini se da je Ćiril rođen u egipatskom gradu Aleksandriji, od čestitih roditelja, te da je ondje poučen u književnosti, gdje su tada znanosti osobito cvale u onoj akademiji. Imena roditelja još nisam doznao. Stric mu je bio Teofil itd.”
9 To bi o domovini bilo dovoljno kad se Alegre ne bi protiv toga borio u djelu Paradisus Carmeliticus: „Sv. Ćiril”, kaže, „biskup Aleksandrije, rodom Grk, domovinom Carigrađanin.” I Tritemije u knjizi De scriptoribus Ecclesiasticis, u kölnskom izdanju Petra Quentela iz 1546. godine i frankfurtskom Wechelovu izdanju iz 1601. godine, utvrđuje da je bio rodom Grk; ipak ne i da je bio podrijetlom iz Carigrada, što se čita kod Tome Saracena kao iz Tritemijeve pohvale Ćirilu. Ali neka bude: napisao je to Tritemije: odakle je to crpio? Kojim dokazom to potvrđuje?
10 Đakon Teodor u svom spisu na 3. sjednici Kalcedonskog sabora, nastupajući protiv Dioskora, Ćirilova nasljednika, o Ćirilovim prijateljima ima ovo: „Na početku svoga biskupstva Dioskor me odmah lišio kleričkoga staleža, prijeteći da će me prognati i iz onoga velikog grada Aleksandrije, ni zbog čega drugoga nego zato što sam zasluživao prisnost i naklonost Ćirila svete uspomene. Njegova je, naime, namjera takva da ne samo njegove roditelje (grčki τοὺς ἀπὸ γένους αὐτοῦ, njegove rođake) progoni iz toga grada ili liši života, nego i njegove prisne prijatelje.” Prezbiter Atanazije u svom spisu isto to opširnije naglašava: „Svete i blažene uspomene Ćiril”, kaže, „živeći trideset i dvije godine besprijekorno i s pravom vjerom kao nadbiskup velikoga grada Aleksandrije, meni Atanaziju i mom bratu Pavlu preslavne uspomene bio je ujak, a rođeni brat moje majke Izidore”, i malo poslije: „Na početku biskupstva Dioskor je mene i moga brata, tada još živoga, prijeteći smrću, isključio iz najslavnije Aleksandrije... brat preslavne uspomene Pavao, ne podnoseći muke i uvrede, preminuo je s ovoga svijeta. Ja pak Atanazije, i naše tetke po majci, te žena i sinovi moga brata, na našu nesreću ostadosmo na ovome svijetu... naše je kuće preuredio da postanu crkve, i moju Atanazijevu, koja leži na četvrtom katu i koja se zbog svoga položaja ne bi mogla pretvoriti u crkvu, ujedno zauzima sa spomenutim kućama, držeći i druge susjedne kuće i prilaze... Nakon toga pak, tjeskobno pritišćući do same duše i opsjedajući naše tetke po majci, rođene sestre svete i blažene uspomene Ćirila, prijeteći im i samom smrću, iznudio je osamdeset pet funti zlata, a jednako tako i od sinova moga brata preslavne uspomene, nesretnih zbog sirotinstva, i od njegove žene koja je oplakivala smrt svoga muža, četrdeset funti zlata itd.” To nimalo nejasno pokazuje da je sv. Ćiril i rodom i podrijetlom bio Aleksandrinac.
11 Na kojem je mjestu, u Ateni ili u Aleksandriji, bio odgojen u proučavanju književnosti, kod starih pisaca ne nalazimo. O njegovu monaštvu vodi se velika rasprava između Baronija i otaca karmelićana. Na Baronija oštro nasrću prije ostalih Toma Saraceno u djelu Menologium Carmelitarum i Alegre u djelu Apologia pro Joanne Hierosolymitano, 2. rasprava, pogl. 11. Navode povijest preuzetu iz nekoga francuskog ljetopisa i grčevito je brane. Prenijet ćemo je Alegreovim riječima: „Uistinu, ona latinska povijest”, kaže, „o kojoj smo gore govorili, napisana na latinskom i francuskom (koja se čuvala kod kralja Francuske, kako prenose Coria, knj. 9, pogl. 18 djela Dilucidarium Carmelitanum, Emanuel Rimljanin u djelu Sacrae antiquitates Carmelitanae de viris illustribus, pod Ćiril Aleksandrijski, i drugi), koju je Baronije nezasluženo htio prezreti i odbaciti, dok je najozbiljniji pisci karmelićanskih starina prihvaćaju kao najvjerodostojniju, gotovo objema rukama, otvoreno svjedoči o monaštvu sv. Ćirila na Karmelu riječima istoga legata ili poslanika koji je u ime kralja Francuske boravio na Efeškom saboru, a vrativši se odande obratio se svome kralju, u svom prvom primjerku, koji smo mi vidjeli i pročitali u staroj knjižnici najpobožnijega cistercitskog samostana de la Oliva, na svom francuskom jeziku progovara ovako: Au Concile d'Ephese, qui se celebra par deux cens Evesques, l'an du Seigneur 418, au lieu du Pape Celestin y presidoit le bien-heureux S. Cyrille moine du Mont Carmel; lequel pour sa saincte vie, admirable science et doctrine, disputant contre Nestor Patriarche de Constantinople, qui mit tache en l'honneur de la Vierge Marie, et en celle de Jesus-Christ son fils, emporta la victoire sur luy.” Te riječi sada imamo već ovako prevedene na latinski: „Na Efeškom saboru, koji je proslavljen po CC biskupa, godine Gospodnje 418, predsjedao je umjesto pape Celestina I. bl. Ćiril, monah brda Karmela, koji je zbog svetosti života, raspravljajući s divljenja vrijednim znanjem i naukom protiv Nestorija, carigradskoga patrijarha, koji je bacio ljagu na bl. Djevicu Mariju i na njezina sina Krista Isusa, njega pobijedio.”
12 Ali to je Baronije s pravom odbacio. Tko je u to vrijeme bio kršćanski kralj Galije koji bi mogao poslati poslanike na sabor? Klodvig je započeo kraljevati oko 482. godine Kristove, a tek je 496. godine prigrlio kršćansku vjeru. Je li se poslanik i kralju obratio suvremenim francuskim jezikom (kako se čini da tvrdi Alegre)? Ali oni prvi franački kraljevi govorili su sikambrijskim jezikom, a suvremeni se francuski jezik dugo poslije oblikovao, ili radije iskvario, iz latinskoga. Da i ne spominjemo da je Efeški sabor održan 431., a ne 418. godine Kristove. Čudimo se da učeni muževi iznose tako neozbiljne dokaze.
13 Baronije doista oštro napada to pripovijedanje u sv. 6 djela Annales, god. 444., br. 17: „Doista odbacujemo”, kaže, „i preziremo onu izmišljotinu koju je iznio nesiguran autor, naime iz ljetopisa za koji izmišljaju da se nalazio kod nekoga kralja Francuske, u kojemu prenose da je isti sv. Ćiril, aleksandrijski biskup, bio monah brda Karmela: toj je tvrdnji Tritemije odviše lakomisleno povjerovao. Odakle to, molim, nesigurnom autoru, ako su oni koji su sigurni i prokušani autori, suvremenici istoga Ćirila i koji su najbrižljivije pratili njegova djela, to ne znajući ostavili prekriveno šutnjom? Ili kakav se kod pisaca ovoga vremena nalazi spomen o Karmelu naseljenom od redovnika monaškoga života? Naime, dok se kod sv. Jeronima, Paladija, Evagrija, Kasijana, Teodoreta, monaha Ćirila i drugih pisaca ovoga stoljeća često spominju monasi koji žive u Palestini, nigdje se kod njih uopće ne spominju monasi karmelićani. Neka se dakle ukloni takva bajka o Ćirilovu monaštvu na Karmelu, kao i ona njoj nimalo nejednaka, kojom se prenosi da je i Ivan, jeruzalemski biskup, origenist, također bio monah karmelićanin; jer kao što se te priče lakomisleno izmišljaju, tako se i lako pobijaju. Gorljiva doduše želja za drevnom plemenitošću katkad prisiljava ljude da buncaju.” Tako Baronije.
14 O Ivanu Jeruzalemskom drukčije misli veoma mnogo muževa slavnih po učenosti i mudrosti, koji dokazuju njegov monaški život (što ovdje ima važnost). Sam sv. Jeronim (kojega Alegre također ubraja među karmelićane, kao i gotovo sve istaknute monahe toga doba) u 62. poslanici aleksandrijskom biskupu Teofilu, govoreći o Ivanu, ovako uzvikuje: „Monah (avaj!) monasima i prijeti i ishođuje progonstvo, i to monah koji se hvasta da ima apostolsku stolicu.” Ali je li bio monah ili čak opat na brdu Karmelu, to se pita. Sv. Jeronim u djelu Vita S. Hilarionis svjedoči da prije negoli se Hilarion vratio iz Egipta tada još nije bilo samostana u Palestini; a zatim: „niti je itko u Siriji poznavao monaha prije sv. Hilariona”; tako da je čudno što Toma Saraceno piše, bez svjedočanstva ikojega autora, da su prije postojali karmelićanski samostani u Palestini, koje je Hilarion zatim posjećivao i uređivao. „No po njegovu primjeru”, kaže Jeronim, „po cijeloj Palestini počeše nicati bezbrojni samostani.” Zašto tada neki, potaknuti drevnim primjerom najsvetijih proroka Ilije i Elizeja, nisu mogli nastaniti brdo Karmel? Sv. Jakov Pustinjak, o kojemu ćemo niže govoriti, blizu gradića Porfireona povukao se na samotno mjesto, nedaleko od brda Karmela: njegov se život toliko slavio da su iz dvadeset ili trideset samostana monasi i klerici dolazili k njemu kako bi primili njegov blagoslov i mogli biti od njega utvrđeni. Veoma je vjerojatno da se neki od tih samostana nalazio na Karmelu ili u njegovu podnožju. I zašto ondje manje, ili zašto ne radije ondje negoli na ostaloj obali palestinskoga mora? Je li pak ondje prije primanja biskupstva Ivan bio monah ili čak opat, i je li pod njim kao monah živio sv. Ćiril, kod starih pisaca ne čitamo; Tritemije naziva Ćirila negdašnjim uresom i slavnim stanovnikom brda Karmela. Tritemija slijede veoma mnogi noviji pisci koje navode Alegre i Saraceno. Ali netko bi se mogao začuditi zašto bi ponajviše u Palestini htio prigrliti monaški život, kad je u Egiptu taj način života bio prvi iznađen i njegovan, te je u to vrijeme osobito cvjetao.
15 Drugo se može upitati: je li barem iz starih pisaca poznato da je Ćiril bio monah, na kojem god mjestu, bilo Palestine bilo Egipta. Saraceno smatra da je to jasno po tome što je grčko načelo da „u vrijeme bl. Ćirila i prije toga, po istočnim krajevima, nikoga nije bilo dopušteno uzdići na dostojanstvo biskupstva osim izabranoga iz samostana monaha”: i tvrdi da se to bez muke može dokazati i iz grčkoga Menologija. Ali nama, koji svakodnevno prelistavamo taj Menologij i Mineje, to je teško dokazati; štoviše, suprotno se čini očitim kako iz istih Mineja, tako osobito iz pisaca toga vremena. Sa Atanazijem, kao što smo gore vidjeli, Grci štuju Ćirila: o monaštvu obojice šute; premda Alegre piše da je i Atanazije nemalo vremena živio kao monah i da je bio poslužitelj onoga velikog opata Antuna u egipatskoj pustinji, jer on to sam otvoreno tvrdi u djelu Vita S. Antonii. Taj smo životopis pomno protumačen donijeli 17. siječnja, i nismo našli taj trag monaštva sv. Atanazija. Može se pogledati § 8 uvoda.
16 Kao što je Izidor Peluziot pisao česta pisma sv. Ćirilu već kao biskupu, tako se čini da mu je, dok još nije bio biskup i dok je boravio među monasima u pustinji, napisao dvadeset petu poslanicu prve knjige, koja glasi ovako: „Kakvu ti korist donosi Ivanovo povlačenje na pusto mjesto, koje si nekoć revno nasljedovao, kad ga sada nimalo ne nasljeduješ, nego se vraćaš privatnim brigama, te u pustinji dižeš buku i, udaljen od skupa ljudi, bivaš uznemiren? Doista, mirovati izvanjskim odijelom i izgledom, a biti okaljan promjenama i nemirima uma, s jedne strane obavija razum tamom, a s druge gasi već poduzete napore, te duševnim nemirima predaje laku i brzu pobjedu, i čini da vojnik odbacivši štit bježi. Nadalje, nitko tko vojuje ne zapliće se u svjetovne poslove, da bi ugodio onomu od kojega je pozvan u vojnu: nego sa svake strane nosi oružje, pripravljajući se za onu borbu koja se svidi vojnom tribunu.” Toliko o monaštvu: žurimo prema sigurnijim stvarima.
§ III. Biskupstvo, prognani novacijani, rastjerani zlodusi.
Sokrat u 7. knjizi, pogl. 7 (ali pomalo neprijateljski, jer je Ćiril odmah upravio duh na čišćenje svoje Crkve od krivovjerja novacijana, dok je on sam po sljedbi bio novacijan), piše ovako: „Teofil, biskup Aleksandrije, zapavši u letargiju, preminu s ovoga svijeta za devetoga konzulata Honorija, a petoga Teodozija, 15. listopada. Ondje je tada nastala prepirka oko izbora biskupa. Jedni su, naime, nastojali na stolicu toga biskupstva uzdići arhiđakona Timoteja, a drugi Ćirila, sina Teofilova brata. Kad se narod oko toga borio, premda je Abudacije, zapovjednik posadnih vojnika, bio potpora Timotejevoj stranci, ipak je trećega dana nakon Teofilove smrti Ćiril postavljen na biskupsku stolicu i zadobio biskupstvo: te je ujedno sebi prisvojio veću svjetovnu vlast negoli ju je ikada imao Teofil. Od toga je vremena, naime, aleksandrijski biskup, osim gospodstva nad svetim klerom, stekao povrh toga i vlast nad svjetovnim poslovima. Zbog toga je Ćiril odmah, zatvorivši crkve novacijana koje su bile u Aleksandriji, ne samo posve oduzeo sve sveto blago koje je bilo u njima nego je i njihova biskupa Teopempta lišio svega njegova imetka.” Tako Sokrat, ali zbog zaštite svoje sljedbe češće i drugdje sumnjiv zbog nevjerodostojnosti, kako s pravom upozorava Baronije pod 412. godinom Kristovom, br. 43, i u bilješkama uz Martyrologium Romanum. Štoviše, istu ljagu pokušava utisnuti i sv. Celestinu, rimskom prvosvećeniku, zato što je novacijanima koji su bili u Rimu oduzeo crkve, isti Sokrat u 7. knjizi, pogl. 11: „Rimsko se biskupstvo”, kaže, „nimalo drukčije nego aleksandrijsko, kao izišavši izvan granica svećeništva, već prije bilo spustilo do svjetovne vlasti.”
18 Kad je Ćiril protjerao krivovjerce, drugove i pomagače zloduha, napavši zatim i same zloduhe, istjerao ih je iz njihovih boravišta. Od Aleksandrije je, kako na kraju svjedoče Acta SS. Cyri et Joannis, deset stadija bio udaljen Kanop: a odavde je na udaljenosti od dva stadija bilo neko selo imenom Menutis. To je pak selo bilo prebivalište zloduha i u njemu su boravili opaki duhovi. A ovaj Teofil, biskup, kao što smo prije rekli, Aleksandrije, kad je htio mjesto učiniti čistim od zloduha i zaposjesti ga znakovima i likovima Kristovih evanđelista i apostola, kao prikladnima da ga sačuvaju, nije proveo u djelo ono što je bio odlučio. U međuvremenu je, naime, došla smrt, koja je ljudima neumoljiva stvar, i odvela ga iz sadašnjega života. Zatim je pak i Ćirilu, koji ga je nakon njega naslijedio na stolici, bilo nemalo na srcu osloboditi mjesto od zlostavljanja zloduha. Kad je pak o toj stvari često molio Boga, ukazavši mu se anđeo u viđenju, zapovijeda da se relikvije onoga velikog Kira i evanđelista Marka pohrane u ovom selu. Tako će se, naime, dogoditi da bude oslobođeno od zloduhova nauma. Zašto pak nije rekao i Ivana, prilično je doduše pokazao Ćiril: a svima je i samo po sebi očito da se imenom Kira posve ujedno pokazuje i ime Ivana. Kao što su im, naime, vladanje bilo zajedničko, i ispovijest i dovršenje koje se zbilo radi Krista, tako je i zazivanje posve jednostavno i bez ikakve razlike. Odatle se u Menutis njihove mučeničke relikvije, dvadeset i osmoga dana mjeseca lipnja, preslavno i sveto prenose, na čuvanje sela, bijeg zloduha i oslobođenje od bolesti, te je sada mjesto posvećeno Bogu, i njegovim mučenicima i službenicima, milošću i blagošću Gospodina našega Isusa Krista. Baronije ova djela smješta u 414. godinu Kristovu, br. 20, gdje kaže da se ovaj hram nalazio u Kanopu, a ne u Menutisu, ne razmotrivši dovoljno ova Acta, koja ćemo protumačiti uz 31. siječnja.
§ IV. Židovi protjerani iz Aleksandrije.
Židovi izazivaju nerede, Sokrat u 7. knjizi, pogl. 13, piše da je Ćiril protjerao Židove iz Aleksandrije u isto vrijeme kada je Krizant, biskup novacijana, upravljao Crkvom svoje sljedbe u Carigradu, o čemu je bio govorio u 12. poglavlju. On je bio zaređen 412. godine Kristove, a umro za konzula Monaksija i Plinte 419. godine Kristove. „U isto je dakle vrijeme”, kaže Sokrat, „židovski narod biskup Ćiril izbacio iz Aleksandrije zbog ovoga razloga. Aleksandrijski puk iznad ostalih uživa u bunama: u kojima se, ako se kadgod pruži prilika za njihovo raspirivanje, čine gotovo nepodnošljivi zločini: jer se nalet puka nikada ne smiruje bez krvi. U to je vrijeme u samome mnoštvu slučajno nastala pobuna, ne iz nekoga nužnog razloga, nego zbog strasti za gledanjem plesača (koje se zlo širi po svim gradovima). Naime, u subotu se golema gomila slila da gleda nekoga plesača. I budući da su se Židovi, koji toga dana svetkuju, posve predavali ne slušanju Zakona, nego gledanju prizora i kazališnih igara, taj je dan postao uzrokom da se narodne stranke međusobno sukobe. I premda je aleksandrijski prefekt tada kako-tako smirio narodnu neslogu, ipak Židovi nisu prestali biti protivnici drugoj narodnoj stranci. I premda su Židovi uvijek bili neprijateljski raspoloženi prema kršćanima, tada su zbog plesača postali još neprijateljskiji prema njima.”
potiču prefekta protiv Ćirilovih bliskih osoba: 20 „Stoga, kad se Orest, prefekt Aleksandrije, pobrinuo da se πολιτεία (tako, naime, Aleksandrinci nazivaju javne prefektove proglase) izloži u kazalištu, bili su nazočni i bliski prijatelji biskupa Ćirila da razmotre proglase koje je prefekt objavio, među kojima je bio muž imenom Hijeraks, učitelj niže književnosti, koji je bio najpažljiviji slušatelj biskupa Ćirila i u njegovim je propovijedima običavao najmarljivije poticati pljesak. Čim je dakle židovsko mnoštvo u kazalištu ugledalo ovoga Hijeraksa, odmah je počelo vikati da on nije došao u kazalište ni zbog kojega drugog razloga doli da potakne narod na bunu. Orest je pak, premda mu je i prije biskupska vlast bila mrska zato što se po njima nemalo oduzimalo od ugleda onih koji su od cara bili određeni za obnašanje službi, tada osobito bio gnjevan jer se činilo da Ćiril radoznalo ispituje njegove proglase; stoga je Hijeraksa, javno uhvaćena u kazalištu, izmučio teškim kaznama.” opomenuti od Ćirila, 21 „Doznavši za to, Ćiril poziva židovske prvake: prijeti im da će im, ako ne prestanu izazivati nerede protiv kršćana, dosuditi zaslužene kazne. No židovsko je mnoštvo, doznavši za biskupove prijetnje, počelo izgarati mnogo većim žarom srdžbe i smišljati spletke za nanošenje zla kršćanima: a sada ću pokazati da su one bile glavni razlog za izbacivanje Židova iz Aleksandrije. Pošto su Židovi sami sebi dali znak raspoznavanja, naime da svatko nosi prsten načinjen od palmine kore, prirede noćni napad protiv kršćana. Stoga se jedne noći pobrinu da neki po svim dijelovima grada viču kako cijela crkva nazvana Aleksandrovim imenom gori u plamenu. Čuvši to, kršćani dotrče jedan odavde, drugi odande, kako bi oslobodili crkvu od požara. Tada Židovi odmah navale na kršćane i pokolju ih. I kao što su se od svojih suzdržavali kad bi pokazali prstenje, tako su kršćane koji bi im slučajno naišli u susret uklanjali s ovoga svijeta.”
22 „Kad je pak svanuo dan, začetnici zločina nisu bili nimalo skriveni ni nepoznati. Teško potresen time, Ćiril s golemom četom ide ravno k židovskim sinagogama (tako se, naime, nazivaju njihovi hramovi): te neke od Židova predaje smrti, druge protjeruje iz grada, a mnoštvu dopušta da razgrabi njihov imetak. Stoga su Židovi, koji su još od vremena Aleksandra Makedonskoga nastanjivali taj grad, tada svi bili odande izbačeni te su živjeli raspršeni jedni u jedna, drugi u druga mjesta. Adamancije iz redova Židova, koji je poučavao liječništvo, otišao je u Carigrad i obratio se biskupu Atiku. Nakon što je ispovjedio kršćansku vjeru, ponovno je stanovao u Aleksandriji.”
23 „Orest, prefekt toga grada, vrlo je teško podnio taj Ćirilov čin: i obuzela ga je velika bol što je tako slavan grad ostao posve lišen tolikoga mnoštva ljudi. Zbog toga izvješćuje cara o događajima koji su se ondje zbili. I Ćiril pismom javlja caru o zločinima Židova; a ipak s Orestom pregovara o sklapanju prijateljstva (na to ga je, naime, bio potaknuo aleksandrijski puk). Ali kad Orest nije htio ni čuti o prijateljstvu, Ćiril mu rukom pruži knjigu Evanđelja (mislio je, naime, da će nju poštovati). No kako se Orestov duh ni na taj način nije mogao ublažiti, nego je između njega i Ćirila uvijek vladalo smrtno neprijateljstvo, odatle je uslijedila ova nesreća koju ću zatim spomenuti.” Tako Sokrat. Isto pripovijeda Nicefor u 14. knjizi, pogl. 14, kod kojega ipak nema spomena o pokolju Židova; niti je vjerojatno da je on određen biskupovom vlašću. U Orestu se pak može prepoznati ćud političara i našega vremena, koji na koji god način i sredstvo mogu nastoje posegnuti za dobrima biskupa i drugih crkvenih ljudi, kršiti prava i rušiti ugled, kao da su štetni za kraljevske probitke; dok nijednim kraljevima nije sve uspijevalo sretnije negoli onima koji su najviše poštovali Crkvu; naprotiv pak, vidimo da u najveće nesreće bivaju uvučene one pokrajine na čije su kormilo postavljeni takvi ljudi.
§ V. Nemiri u Aleksandriji. Zalutali ispravljeni.
Tragičnu povijest koju se spremamo pripovjediti javili su caru i prefekt Orest i Ćiril. Kamo sreće da postoje Ćirilova pisma! Imala bi ona veću težinu kod ispravno mislećih nego pisma onoga mahnitog Oresta. Ipak je radije njegov izvještaj zgrabio Sokrat, neprijateljski raspoložen prema Ćirilu, u knj. 7, pogl. 14 i 15. „Nekolicina od monaha”, kaže, „koji su obitavali oko gore Nitrije, obdareni vatrenijom naravi, kao što su već odavno pokazali upravo to isto, počevši od Teofilovih vremena, kada ih je on nepravedno naoružao protiv Dioskora i njegove braće; tako su i u ono vrijeme, raspaljeni žarom revnosti, odlučili spremnim i srčanim duhom boriti se za Ćirila. Stoga oko pet stotina muževa iziđe iz samostana, pohrli u grad Aleksandriju, vreba prefekta dok se vozio u kolima, pristupi k njemu i poče ga nazivati žrtvopriniteljem, poganinom i mnogim drugim pogrdnim imenima.”
25 „On, posumnjavši da mu je Ćiril postavio zasjedu, povika da je kršćanin i da ga je u Carigradu krstio biskup Atik. Ali kad se činilo da monasi preziru njegove riječi, slučajno jedan od njih, imenom Amonije, udari kamenom prefektovu glavu: prefekt, zadobivši tu ranu, sav oblije krvlju. Zbog toga se prefektovi pratioci, osim nekolicine, svi potajno odatle izvukoše i svaki se na drugu stranu sakri u mnoštvo, pazeći da ne poginu od bacanja kamenja. U međuvremenu se ondje skupi brojan aleksandrijski puk da spremnim duhom osveti prefekta protiv monaha; sve ih, osim Amonija, natjeraše u bijeg, a njega dovedoše pred prefekta. Prefekt ga javno, kako zakoni zahtijevaju, podvrgnu ispitivanju i dotle ga mučaše mukama dok nije ispustio posljednji dah.”
26 „Ta je stvar nedugo potom doprla do carevih ušiju. Štoviše, i Ćiril im je istu stvar, ali posve drukčije izloženu, javio pismom. Uze također Amonijevo tijelo i pohrani ga u nekoj crkvi, ali ga ne nazva Amonijevim, nego Taumazijevim imenom. I pošto je u crkvi pohvalom i propovijedi uzvisio veličinu njegove duše, kao da je podnio tešku borbu za pobožnost, zapovjedi da ga nazivaju mučenikom. Ali oni koji su bili umjereniji, čak i od samih kršćana, nimalo nisu odobravali Ćirilovu naklonost prema Amoniju. Pouzdano su naime znali da Amonije nije poginuo na mukama zato što bi bio prisiljavan zanijekati Krista, nego da je platio kaznu za svoju drskost. Zbog toga je sam Ćiril dopustio da taj njegov čin šutnjom postupno padne u zaborav. Ali ni dotad se još nije smirio onaj žestoki sukob započet između Ćirila i Oresta: jer ga je obnovila druga nesreća, nimalo različita od ove, koju ću sada pripovjediti.”
27 „Bila je u Aleksandriji neka žena, zvana Hipatija, kći filozofa Teona. Ona je toliko napredovala u znanostima da je daleko nadmašivala sve filozofe svoga vremena: te ne samo da je naslijedila platonsku školu koju je izveo Plotin, nego je i sve nauke i vještine svih filozofa tumačila svima koji su je htjeli slušati. Zbog toga su se svi koji su izgarali od želje za proučavanjem filozofije sa svih strana slijevali k njoj. Štoviše, zbog ozbiljnoga pouzdanja duha koje je crpila iz izvora učenosti, nije se ustručavala s najvećom skromnošću doći i pred lica vladara. Niti ju je bilo stid izići nasred ljudskoga mnoštva. Svi su je naime, zbog iznimne umjerenosti duha, s nekim strahopoštovanjem i častili i prihvaćali. Stoga se tada protiv nje raspali plamen zavisti. Budući da se naime češće sastajala s Orestom na razgovor, puk Crkve poče je optuživati da biskupu posve zatvara pristup pomirenju prijateljstva s Orestom. Stoga neki ljudi, koji su po naravi bili malo žustriji, kojima se u toj crkvi kao vođa postavio lektor Petar, jednoglasno vrebaju ženu dok se odnekud vraćala kući; sruše je s kola kojima se vozila; odvuku je u crkvu koja se zove Cezarej; te je, svučenu s odjeće, oštrim crijepovima rastrgaše do smrti, raskomadaše njezine udove, a raskomadane odnesoše na mjesto koje se zove Kinaron i spališe ognjem. Taj je zločin nanio nemalu ljagu sramote kako Ćirilu tako i Aleksandrijskoj Crkvi. Jer oni koji ispovijedaju kršćansku vjeru moraju biti posve daleki od ubojstva, tučnjava i drugih takvih djela. To se dogodilo četvrte godine Ćirilova biskupstva, za desetoga konzulata Honorijeva i sedmoga Teodozijeva, u mjesecu ožujku, dok se obdržavao post.”
28 Hipatiji je Sinezije napisao više pisama. O njoj opširnije raspravlja Baronije te smatra da je ubijena radije bijesom i metežom Aleksandrinaca nego urotom klera. Da se to dogodilo četvrte godine Ćirilova biskupstva, piše i Nicefor. Ta je četvrta godina započela 18. listopada godine 415., pa je stoga ovaj mjesec ožujak nužno sljedeće godine 416., za VII. konzulata cara Teodozija, kako se ovdje doznaje, i Paladija, a ne X. Honorijeva. Kod Nicefora je ružnija pogreška: jer pošto je prije napisao da je Ćiril bio izabran pete godine cara Teodozija, ovdje ipak kaže da je Hipatija ubijena četvrte godine Ćirilova biskupstva, a šeste Teodozijeva carovanja, dok je njegova osma već gotovo istjecala. Lektoru Petru (možda onomu koji se smatra začetnikom ovoga ubojstva) napisao je sv. Izidor Peluziot poslanice 177 i 303 u knj. 3, te poslanicu 555 u knj. 3. Oni drugi koji su počinili taj zločin očito su bili parabolani, ili parabolariji, odnosno paraboli, koji su preuzimali brigu za bolesnike i priticali u pomoć i zaraženima kugom; budući da su bili podložni biskupu, bili su mu naklonjeni i zadavali su posla prefektima; zbog toga je o njima ove godine 416. Teodozije otpisao prefektu pretorija Monaksiju, zak. 42, de Episc. et Cleric. Cod. Theod; zabranjujući da to udruženje premaši broj od pet stotina, zapovijedajući da se biraju ne iz redova bogataša nego siromaha, te da nitko ne ide na javne priredbe niti pristupa u kuriju, osim pojedinačno i u hitnoj potrebi. Ipak je poslije otpisao, zak. 43 na istom mjestu, da se njihov zbor može proširiti do šest stotina, kojima u svemu predsjeda aleksandrijski biskup; naziva ih naime i klericima, ali Baronije na kraju god. Kr 416. tumači da su to niži redovi. Čini se da se na to osvrnuo Izidor Peluziot u knj. 3, poslanica 268 sv. Ćirilu i poslanica 278 Petru, raspravljajući može li kraljevska vlast dovesti kler u red.
29 Dodajemo ono što se u knj. 3 de Vitis Patrum, sv. 18, br. 4, navodi da je Ćiril razborito učinio u vraćanju na pravi put nekoga pustinjaka, sveta muža, ali koji je skliznuo u krivovjerje: „Opat Danijel pripovijedao je o nekom drugom velikom starcu, koji je boravio u donjim krajevima Egipta, da je iz jednostavnosti govorio kako je sam Melkisedek Sin Božji. To je pak dojavljeno svete uspomene Ćirilu, aleksandrijskom nadbiskupu, i on posla k njemu. Znajući pak da je taj starac čudotvorac i da mu se otkriva što god zamoli od Boga, te da iz jednostavnosti govori tu riječ, poslužio se ovakvim načinom rekavši: ‘Oče, molim te, jer mi je u mislima da je sam Melkisedek Sin Božji, a opet druga moja misao kaže da nije, nego da je čovjek i da je bio vrhovni svećenik Božji. Budući da dakle dvojim o tome, zato sam poslao k tebi da zamoliš Boga neka ti se udostoji o tome otkriti što je istina.’ A starac, oslanjajući se na svoj način života, s pouzdanjem reče: ‘Daj mi tri dana vremena, i ja ću moliti Boga o toj stvari te ću ti javiti što mi o tome bude otkriveno.’ Ušavši dakle u svoju ćeliju, molio je Boga o toj riječi; i došavši nakon tri dana, reče svete uspomene Ćirilu: ‘Melkisedek je čovjek.’ A nadbiskup mu odgovori: ‘Kako ti je to pouzdano, oče?’ I on mu reče: ‘Bog mi je pokazao sve patrijarhe, tako da je svaki od njih prošao preda mnom od Adama sve do Melkisedeka, a anđeo koji je stajao uz mene reče mi: Evo, ovo je Melkisedek; i zato, nadbiskupe, budi siguran da je tako.’ A starac, otišavši, sam je od sebe propovijedao da je Melkisedek čovjek. I silno se obradovao svete uspomene Ćiril.”
§ VI. Ime sv. Krizostoma upisano u diptihe.
Cijelu ovu raspravu, vođenu dugotrajnim nastojanjima i naposljetku iznimnom postojanošću rimskoga prvosvećenika najsretnije okončanu iz poštovanja prema svetim zakonima, u potpunosti smo pretresli uz životopis sv. Atika, carigradskoga biskupa, 8. siječnja, i pojedine događaje prikladno vratili u njihovo vrijeme. Ovdje ćemo iznijeti samo ono što se tiče Ćirila. Filozof Niceta, kojega Baronije u sv. 10, god. Kr 848., br. 34, smatra najvjernijim piscem (o kojemu ćemo više reći 23. listopada uz životopis sv. Ignacija, carigradskoga patrijarha, koji je on napisao), ovaj dakle Niceta uvrstio je u svoju povijest kojim je koracima stvar o kojoj se toliko vremena raspravljalo postigla željeni svršetak, navevši pisma Atika i Ćirila razmijenjena u toj stvari, koja Baronije, proglašavajući ih napisanima sa svom vjerodostojnošću, navodi u br. 46 i sl. godine 412; smatrao je naime da je te godine Krizostomovo ime upisano u diptihe, za što smo u Atikovu životopisu dokazali da se dogodilo tek posljednjih Atikovih godina. On je umro 10. listopada godine 425. A Aleksandar, antiohijski biskup, o kojemu ćemo odmah, živio je s njim sve do dvadesete godine toga stoljeća; nakon njegove smrti Atik je upisao Krizostomovo ime u carigradske diptihe te je svojim pismom opomenuo Ćirila da se isto učini u Aleksandriji.
31 Iz filozofa Nicete cijelu stvar ovako opisuje Nicefor u knj. 14, pogl. 25 i sljedećima: „Aleksandar dakle, izvrstan i životom i naukom, podupirući silnom revnošću Ivanovu stvar, prvi je njegovo ime unio u crkveni popis te je pisao caru i svim biskupima posvuda da i oni sami učine isto i time Crkvama pribave stalan i postojan mir. Uostalom, kad je i biskup Atik vidio da je Crkva zbog ivanovaca podijeljena, po odluci vladara zapovjedio je da se i kod njega čini njegov spomen u molitvama, onako kako se to običavalo činiti i za druge biskupe koji su preminuli. I od toga vremena zavlada mir, sve dok poslije i njegove relikvije nisu bile unesene u carski grad. Atik je na taj način veličanstveno izbrisao omraženost u koju je bio upao zbog božanskoga Ivana. Niti je to učinio samo on, nego je nagovorio i druge koji su odbijali uvrstiti Ivanov spomen u molitve, a ponajviše Ćirila, aleksandrijskoga biskupa, koji je neprijateljski mrzio Ivana jer se on bio razišao s njegovim stricem Teofilom.”
32 Atikovo smo pismo donijeli 8. siječnja: da se ovdje ne donosi Ćirilov odgovor, priječi njegov previše otuđen i uvrijeđen duh prema Ivanu. Neka zaista budu izbrisana ako postoje djela koja sveci nisu samo loše učinili, nego još gore branili, tako da se ne bi vidio toliko lijepo zacijeljen ožiljak koliko još uvijek ružno zjapeće i gnojem tekuće lice. Pošto je u pogl. 27 naveo to pismo, Nicefor u pogl. 28 piše ovako: „To je doduše Ćiril o svetom Krizostomu i napisao i mislio, služeći unaprijed stvorenom mišljenju koje je odavno bio stvorio slijedeći svoga strica Teofila. No budući da je ovaj razdor proizašao iz revnosti, premda ne po znanju, a ne iz zavisti niti iz đavolskoga suparništva, Bogu se činilo da muž izvrstan i učenošću i krepošću ne smije u ovoj jednoj stvari pokleknuti da ne bi dosegnuo najviše savršenstvo. Ljudi su naime oni bili, i podložni ljudskim strastima. Zbog toga se nešto poslije Ćiril pomirio s tim velikim mužem, čak i nakon njegove smrti, te je ispravio svoju zabludu kako na poticaj mnogih drugih tako ponajviše Izidora Peluziota, koji ga je sokolio čas ukorom čas opomenom, a pridružilo se i neko božansko i tajnovitije otkrivenje. Učinilo mu se naime da vidi kako ga je samoga Ivan protjerao iz svetih hramova, oslanjajući se najviše na pratnju i božansku stražu koja je bila oko njega, te kako Majka Gospodnja moli Ivana za njega, i uz mnoge druge stvari, osobito ono što se tiče toga da se on ponajviše borio za njezinu slavu, kako će se reći, moleći da bude primljen u svete hramove.” Razmišljajući o ovom viđenju, bl. Ćiril
33 Oni pak koji tvrde da je Ćiril uništio druge knjige velikoga Oca čini se da govore manje istinito. Jer kad bi trebalo uništiti neke njegove spise, trebalo bi uništiti ove koji još postoje, jer je u njima ponajviše izražena njegova namjera i naum; da ih Bog, brinući se za korist ljudi, nije sačuvao. Kako sam to našao u tajnoj povijesti filozofa Nicete, koji je nazvan i Davidom, a također i kod drugih, smatrao sam da to također treba uvrstiti u ovo moje djelo, da nikomu ne bi palo na pamet dvojiti kako su tolika svjetlila, gajeći uzajamna neprijateljstva, obojica dosegli najvišu svetost i postali stupovi Crkve, a da takva neprijateljstva nisu nanijela nikakvu štetu njihovoj slavi.
§ VII. Otkriveno nestorijansko krivovjerje.
Kad je Atik preminuo, naslijedio ga je Sisinije: nakon njegove smrti, kaže Sokrat u knj. 7, pogl. 29, činilo se caru, zbog ljudi željnih taštih stvari, da nikoga iz te Crkve (premda su mnogi željeli da bude određen Filip, a mnogi Proklo) ne izabere za to biskupstvo, nego je odlučio pozvati pridošlicu iz Antiohije. Ondje je naime bio Nestorije podrijetlom iz Germanicije, osobito zvučna glasa i rječita jezika: te ga iz toga razloga, kao posve prikladna za poučavanje naroda, po njihovu mišljenju pozvaše. Nakon što je dakle proteklo tromjesečje, Nestorije biva doveden iz Antiohije u Carigrad: premda ga je većina zbog umjerenosti uzdizala pohvalom i propovijedanjem, ipak kakvo je osim toga bilo njegovo ponašanje, razboritim je muževima dovoljno pokazao prvi početak njegova naučavanja. Jer čim je bio zaređen za biskupa 10. travnja, za konzulata Feliksa i Taura, odmah je, držeći govor pred carem, pred cijelim narodom izrekao ovu rečenicu koja je mnogima u ustima: „Ti meni, o care, podaj zemlju očišćenu od krivovjeraca, a ja ću tebi uzvratiti nebom; ti meni pomozi u razbijanju krivovjeraca, a ja ću tebi pomoći u razbijanju Perzijanaca.”
35 Sjajan Nestorijev početak, premda Sokrat, i sam krivovjerac, nastavlja mnogo toga kuditi, pohvalili su papa Celestin i Ćiril u pismima upućenima samome Nestoriju; ovako ih se spominje u apologetskoj poslanici caru Teodoziju, u sv. 5 Efeškoga sabora, pogl. 2: „Izabran je”, kaže, „Nestorije kao izvrstan glasnik apostolskoga i evanđeoskoga nauka i znameniti graditelj promicanja pobožnosti, a također kao onaj koji je sjajno utemeljen u ispravnoj i besprijekornoj vjeri. I takvim je ovoga čovjeka željelo Vaše Veličanstvo, svi predstojnici svetih Crkava, pa i ja sam. Zaista, kad sam primio pisma o njegovu ređenju od najpobožnijih biskupa određenih za to, ne sluteći nikakvo zlo, nego štoviše hvaleći i radujući se, otpisao sam mu želeći da mu kao bratu i suslužitelju božanskom darežljivošću pripadne sve najbolje.”
36 Ali, kako odmah dodaje isti Ćiril, izabran je kao ovca, a nađen kao vuk; kao iskren i vjeran sluga, a zavolio je suprotno; kao vinograd rodan grožđem, a prema Pismima donio je trnje; kao marljiv ratar, a postavio je zasjedu njivi; naposljetku kao dobar pastir, a pokazao se okrutnijim od divljih zvijeri. Slažući se s Ćirilom, Vinko Lirinski, pisac tih vremena, uzdiše zbog sablazni nanesene Crkvi po Nestoriju: „Kakvu mislimo”, kaže, „da je nedavno bila kušnja kada je onaj nesretni Nestorije, iznenada se pretvorivši iz ovce u vuka, počeo razdirati Kristovo stado: dok su ga upravo oni koje je grizao još uvijek velikim dijelom smatrali ovcom i stoga bili još izloženiji njegovim ugrizima. Jer tko bi lako pomislio da griješi onaj koga je vidio okružena tolikom revnošću svećenika? Onaj koji se slavio s velikom ljubavlju svetaca i najvećom naklonošću naroda, svakodnevno je javno tumačio božanske riječi i pobijao također štetne zablude Židova i pogana? Kojim naposljetku pravednim načinom ne bi svakomu ulio uvjerenje da ispravno uči, ispravno propovijeda i ispravno misli? On koji je, da bi otvorio pristup jednome svome krivovjerju, progonio hule svih krivovjerja”, itd.
37 O samom njegovu krivovjerju i njegovim revnim protivnicima ovako ukratko Prosper u Chronico, za konzulata Taura i Feliksa, god. Kr 428.: „Carigradski biskup Nestorije nastoji uvesti novu zabludu u Crkve, propovijedajući da je od Marije rođen Krist samo kao čovjek, a ne kao Bog, te da mu je božanstvo udijeljeno po zasluzi. Ovoj bezbožnosti ponajviše se suprotstavljaju revnost aleksandrijskoga biskupa Ćirila i vlast pape Celestina.” Odakle je to krivovjerje poteklo, točno posve ne znajući kamo će naposljetku ova stvar izaći. „Pa ipak zahvaljujemo Kristu što se za Njegovo ime smatramo dostojnima ne samo biti sputani okovima, nego i podnijeti sve ostalo: jer to neće ostati bez svojih nagrada... Neka za nas mole svi pravovjerni. Jer kako kaže bl. David: ‘Ja sam spreman na bičeve.’”
36 S kolikom su postojanošću duha i s kolikim neumornim marom nastupili pred carem carigradski pravovjerni, pokazuje molba njemu predana u sv. 4, pogl. 16, u kojoj, pošto su poučili da se treba pokoravati pravednim zakonima vladara, a svim se silama opirati nepravednim njihovim odredbama, dodaju da radije žele podnijeti bilo što nego prihvatiti nepravednu osudu koju su Istočnjaci opako izrekli protiv Ćirila i Memnona, a carevi je nepravedno potvrdili. Naposljetku zaključuju ovim riječima: „Budući da je dakle Nestorije zbog svoje bezbožnosti pravedno svrgnut, a presveti i najpobožniji biskupi Ćiril i Memnon po opakom nagovoru nedostojno i nepravedno kažnjeni jednakom kaznom, pravedno je, kristoljubivi kraljevi, da se pomno pobrinete da Božja Crkva, koja poput dojilje njeguje vašu pobožnost i bez velike teškoće neprestano pribavlja vašem veličanstvu pobjedu nad neprijateljima, ubuduće ne bude raspršena, niti da se u vrijeme vašega kraljevanja ponovno vrati stoljeće mučenika; štoviše, dolikuje da se radije posvetite tome da u svojim dušama sve više i više potičete ljubav i revnost svojih predaka prema Božjim Crkvama. Kao što su se dakle pojedini od njih pokoravali saborima svetih Otaca održanima u vrijeme njihova carovanja, te odredbe Otaca učvrstili svojim zakonima i svojim odlukama pokazali koliku im poslušnost iskazuju, tako i vi također očitujte onu naklonost koja dolikuje prema svetom Saboru kojemu ste zapovjedili da se sastane: kako bi on sam prinio pobožne zahvale za sigurnost vašega carstva, a i mi bismo za postojanost vašega kraljevstva upućivali pobožne molitve Kristu Gospodinu.”
57 Car, probuđen onom najoštrijom molbom pravovjernih i potresen viješću o izgubljenoj vojsci u Africi, a također i izmoren molitvama svoje sestre sv. Pulherije, naposljetku donese zdravije odluke i zapovjedi da se iz Efeza u Carigrad pošalje po sedam biskupa sa svake strane. Primivši i saslušavši u carskom gradu samo pravovjerne, posve je poništio spise protiv Ćirila, Memnona i cijeloga Sabora. Ali naveden mnogobrojnim molbama buntovnika, i njih je pustio u grad, te pošto su se pet puta osobno sukobili s pravovjernima i nakon mnogih rasprava o dvanaest Ćirilovih anatematizama i drugih takvih prepirki bili dokazani krivima za bezbožnost, zapovjedi im da se vrate svojima. I takav su naposljetku svršetak imale buntovničke spletke krivovjeraca i raskolnika. I, prema svjedočanstvu sv. Prospera u contra Collatorem pri kraju, sve su istočne Crkve bile oslobođene dvostruke kuge kada je Celestin apostolskim mačem pritekao u pomoć Ćirilu, biskupu grada Aleksandrije, preslavnom branitelju katoličke vjere, da prokune nestorijansku bezbožnost, čime su i pelagijanci, dok su bili probodeni srodnim zabludama, ponovno bili oboreni.
58 Nestorije, prognan na neko vrijeme u svoj prijašnji samostan sv. Euprepija kod Antiohije ne bi li se možda urazumio, mnoge je zaražavao kugom svoje zablude. Zbog toga je bio poslan u pustinju Oazu u Libiji, gdje je poslije, dok su mu crvi izjedali jezik, doživio bijedan svršetak života, a njegove su knjige po Teodozijevu ediktu bile spaljene ognjem. Na njegovo je mjesto na carigradskoj stolici postavljen prezbiter Maksimijan, koji je Ćirilu uputio ovo pismo u sv. 4, Concil. Ephes; pogl. 24: „Ispunila se tvoja želja, Bogu najodaniji; dovršeno je ono što si bio poduzeo radi vjere; privedena je kraju želja tvoje pobožnosti; postao si prizor anđelima i ljudima i svim Kristovim svećenicima: nisi naime samo povjerovao u Krista, nego si za Njega podnio i nevolje. Jedini si smatran dostojnim nositi Njegove biljege na svome tijelu. Ispovjedivši Njega pred ljudima, zaslužio si da Otac ispovjedi tebe pred anđelima. Ovjenčan si vijencima koji pripadaju onima što se bore za pobožnost; sve si mogao u Kristu koji te je okrijepio; ponizio si Sotonu strpljivošću; prezreo si muke; pogazio si bijes vladara; glad si smatrao ništavnom: imao si naime kruh koji silazi s neba i ljudima daruje nebeski život.”
59 „A budući da nama ništa od toga nije bilo nepoznato (jer smo za jedne vaše nevolje, koje ste podnijeli dok ste se opirali poglavarstvima i vlastima, gospodarima svijeta i upravljačima tame ovoga vijeka, te duhovima zloće, doznali po čuvenju, a druge smo pouzdanim svjedočanstvom iskustva doznali boraveći ovdje) i budući da smo ponovno promaknuti na nadbiskupstvo ovoga velikog grada, udostoj se, Bogu najmiliji, i podupirati nas molitvama, i usmjeravati nas savjetima, i naposljetku pratiti nas svakom revnošću dobrohotnosti, kako bi se na taj način na nama ispunila ona riječ Pisma: ‘Brat kojemu pomaže brat jest kao čvrst grad.’ Uistinu je naime duhovna ljubav utvrđen grad, koji đavao ne može potkopati podzemnim rovovima niti ga osvojiti ljestvama. Niti ona zna popustiti ratnim napravama Sotoninim, jer je čuva Krist Gospodin, zasigurno onaj Krist koji je i ovaj svijet pobijedio, i tebi pripravio vječna dobra, i nekoć ipak rekao: ‘Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.’ Budući da si se dakle pokazao dostojnim Krista Gospodina time što si uzeo svoj križ i postao Njegov sljedbenik, ne propusti moliti Krista za nas, smatrajući da su ukrasi bratske kreposti tvoje vlastite povlastice. Zdravo u Gospodinu, i moli za me, Bogu najmiliji i presveti brate i suslužitelju.”
60 Ništa manjom pohvalom slavi istoga Ćirila papa Celestin u poslanici carigradskom kleru, objavljenoj iz vatikanskoga kodeksa od Baronija god. Kr 432., gdje u br. 24 stoji ovo: „Izbjegavali ste onoga za kojega ste već po spomenu dostojnoj svetoj Aleksandrijskoj Crkvi, prema izreci bl. apostola Pavla, znali da je ukoren. Pročitali ste naime i već napamet držite spise svećenika, to jest katoličkoga naučitelja upućene njemu, kojima se trudio da on, tako pokvaren, zaželi biti ispravljen; nastojao je dozvati natrag posrnuloga subrata, pružio je desnicu svoga učiteljstva, želeći u jednome priteći u pomoć mnogima: potresalo je dušu staroga svećenika to što posrće biskup na propast mnogih. Postupao je kako je pisano: ‘Blagoslivljat ću djelo Gospodnje marljivo.’ Ni u jednoj mu službi apostola apostolski muž nije uskratio pomoć: zaklinjao je, opominjao, korio. Ali onaj koji je tonuo u dubinu pod teretom svojih hula, odbijajući nauk tolikoga muža i zlorabivši opomenu, odbio je biti poučljiv, kad već nije mogao biti učitelj: postupao je s uvredama, dičeći se kao branitelj izopačenosti da je postojan u ispravnome. Zbog toga se nije ni ražalostio brat, razmišljajući u sebi da zasluženo ne štedi suslugu onaj koji vrijeđa svoga Gospodina. Pokazao se marljivošću onaj iz Evanđelja razborit sin i brižan sluga; jer je i očev imetak sačuvao i umnožio broj talenata. Ne bih rekao da je udvostručio, nego umnogostručio glavnicu onaj za kojega smo vidjeli da je pobožnom kamatom pritekao u pomoć i onima koji su daleko postavljeni. O kamate svetoga propovijedanja! Kakvu će milost pred zajedničkim Gospodinom naći ovaj trgovac vjere, koji je radi dobitka duša obavljao trgovinu i ondje gdje je primio talente? Zar neće on zasluženo čuti od domaćina: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni, uđi u radost gospodara svoga’? Ovo pripada njemu, koji je sačuvao i ono što je drugima bilo povjereno.” Toliko Celestin.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.