Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 28. siječnja

O sv. Ćirilu, patrijarhu aleksandrijskom

DE S. CYRILLO PATRIAR. ALEXANDRINO

Sadržaj (8)
  1. § I. Rođendan sv. Ćirila za nebo, dob, relikvije.
  2. § II. Domovina, školovanje, monaštvo.
  3. § III. Biskupstvo, prognani novacijani, rastjerani zlodusi.
  4. § IV. Židovi protjerani iz Aleksandrije.
  5. § V. Nemiri u Aleksandriji. Zalutali ispravljeni.
  6. § VI. Ime sv. Krizostoma upisano u diptihe.
  7. § VII. Otkriveno nestorijansko krivovjerje.
  8. § XI. Pomirenje Crkava.

§ XI. Pomirenje Crkava.

Kad je papa Celestin preminuo 6. travnja, naslijedio ga je Siksto III., s kojim je naposljetku i sa sv. Ćirilom sklopio mir Ivan Antiohijski, poslavši ona pisma (s iskrenim ispovijedanjem katoličke vjere) koja se navode u sv. 5 Concil. Ephes; pogl. 5 i 17. Točan slijed događaja iznosi sam Ćiril u poslanici Dinatu, biskupu Staroga Nikopola u Epiru, u sv. 5, pogl. 16, koju ovdje donosimo: „Smatrao sam vrijednim truda obavijestiti tvoju pobožnost o onome što se dogodilo u pogledu uspostave mira među Crkvama. Došao je dakle moj preslavni gospodin tribun i bilježnik Aristolaj u Antiohiju, donoseći sa sobom kraljevska pisma kojima se najpobožnijemu biskupu Antiohijske Crkve Ivanu nalagalo da baci anatemu na zločinačke Nestorijeve nauke, kao i da zajedno sa svetim Saborom izrekne protiv njega osudu svrgnuća, te da na taj način sebi prokrči put k našem zajedništvu. I to je doista bila glavna bit tih pisama.”

62 „Neki pak od istočnih biskupa, koji Nestorija možda još nisu bili osudili, nego su mu i dalje bili naklonjeni i nastavljali mutiti pravu vjeru, niti su priznavali slavu Krista, Spasitelja sviju nas, potaknuli su Akacija, presvetoga i najpobožnijega biskupa Bereje, da mi piše i iznese neke besmislice koje su oni sami zahtijevali. Navaljivao je naime da, pošto se uništi i kao beskorisno odbaci sve što smo napisali protiv Nestorija, prihvatimo jedino Vjerovanje koje su izložili sveti Oci okupljeni u gradu Niceji. Sjeća se tvoja svetost da su to isto zahtijevali i kada su nedavno još bili prisutni u gradu Efezu. A ja sam na to otpisao da oni traže takvu stvar koja se posve ne može učiniti, jer što smo god napisali, ispravno smo napisali, budući da smo posvuda podupirali ispravnu i besprijekornu vjeru, te zbog toga ništa od svega onoga što je od nas napisano ne možemo osuditi niti zanijekati. Niti sam naime išta uopće lakomisleno rekao ili napisao, kao što oni kažu, nego sam rekao i napisao samo ono što se posvuda slaže s ispravnošću vjere i u svemu je suglasno s istinom. Dodao sam pak da će ispravnije učiniti ako, ostavivši ona okolišanja i odgađanja kojima su se služili, držeći se u granicama ispravnoga i nužnoga, pristanu uz odredbe najpobožnijega i Bogu najmilijega cara te odluke svetoga Sabora; te da bace anatemu na Nestorijeve trice i njegove hule protiv Krista, a također da priznaju da je njegovo svrgnuće pravedno i naposljetku potpišu ređenje presvetoga i najpobožnijega biskupa Maksimijana.”

63 „Kad sam im dakle poslao ovo pismo, opazivši da nipošto neće postići zajedništvo ako prije ne obave ono što su trebali učiniti, poslali su u Aleksandriju Pavla, najpobožnijega i najbogobojaznijega biskupa Emeze, koji je doduše donio ono što se odnosi na obnovu zajedništva, ali premalo dolično i prikladno izloženo: pokazivali su naime da imaju neke pravedne pritužbe protiv nas, zbog toga što je nešto na svetom Saboru bilo i neispravno rečeno i neispravno učinjeno. Ali takva pisma ja doista nisam prihvatio, nego sam rekao: ‘Dok bi za prijašnje stvari trebali ponizno moliti oproštenje, žure ponovno nanositi nove uvrede.’ Kad je pak spomenuti najpobožniji biskup ispričao taj čin i prisegom potvrdio da to nije bila njihova namjera, nego da su to iz čiste jednostavnosti duha umetnuli u svoja pisma, radi ljubavi sam prihvatio opravdanje.”

64 „Uostalom, nisam ga prije primio na zbornu molitvu nego što je, predavši spis, vlastoručnim potpisom bacio anatemu na Nestorijeve nauke, javno ispovjedio da ga smatra svrgnutim i naposljetku pristao uz ređenje najbogobojaznijega biskupa Maksimijana.

Zatražio je pak da, pošto su predani i primljeni spisi u ime svih istočnih biskupa, ništa više ne zahtijevam. Ali ni na koji način nisam dopustio da se to dogodi, nego sam poslao spis svome preslavnom gospodinu tribunu i bilježniku, kojim sam mu priopćio: ‘Ako ga potpiše Ivan, najpobožniji biskup Antiohijske Crkve, tek im onda vratite zajedništvo’; teško je naime preslavni tribun Aristolaj podnosio njihovo oklijevanje. Kad je dakle najpobožniji Ivan potpisao, a i ostali koji su kod njega imali veći ugled bacili anatemu na Nestorijev nauk, ispovjedili da ga smatraju svrgnutim i odobrili ređenje najbogobojaznijega i najpobožnijega biskupa Maksimijana, vratili smo im zajedništvo. Jer to je jedino sveti Sabor od njih zahtijevao dok su još bili u Efezu.”

65 Pavao se, dobro obavivši posao, vratio Ivanu Antiohijskomu i ostalima od kojih je bio poslan k Ćirilu, donoseći sa sobom samomu Ivanu poslanicu kojom su Crkvi vraćeni mir i spokoj. Ovo je početak te poslanice u pogl. 6, sveska 4: „Neka se raduju nebesa i neka kliče zemlja: razvaljena je naime pregrada zida; smirilo se ono što je donosilo žalost, i naposljetku je uklonjena svaka vrsta nesloga; jer Krist, Spasitelj sviju nas, miri svoje Crkve, a najpobožniji i Bogu najmiliji carevi potiču nas na to. Budući da su oni najbolji nasljedovatelji drevne vjere, trude se da pravu vjeru, usađenu u svoje duše, čuvaju čvrstom i nepokolebljivom. Štoviše, posvećuju i osobitu brigu svetim Crkvama, kako bi time zasigurno zadobili i vječnu slavu i svoje kraljevstvo učinili najcvatućim.”

66 Ono što se dogodilo nakon Pavlova povratka ovako pripovijeda Liberat u Breviario, pogl. 8 i 9: „Uzišavši dakle u Antiohiju, Pavao predade nadbiskupu Ivanu i cijelomu njegovu saboru Ćirilovo pismo. Oni, čim su doznali da je on prihvatio vjeru koju su mu poslali i da je pisao u njezinu potvrdu, sklopiše mir s njim i njegovim saborom, osudivši Nestorija i prihvativši Maksimijana koji je umjesto njega postao biskupom; dok su neki od njih još uvijek oklijevali stupiti u zajedništvo s Ćirilom, misleći da je pogriješio i poslije spoznao istinu, te su krivili Ivana zašto od njega nije zatražio osudu njegovih poglavlja. S druge pak strane neki iz palače, preko prezbitera i apokrizijarija Aleksandrijske Crkve Eulogija, okrivili su Ćirila zašto je od istočnih biskupa prihvatio ispovijedanje dviju naravi, što je rekao i naučavao Nestorije. Ali i Valerijanu, biskupu Ikonija, i Akaciju, biskupu Melitene, činilo se to isto o Ćirilu. Napisao im je stoga Ćiril u obranu istočnih biskupa i za dvije naravi jednoga Krista... Pišući Akaciju, biskupu Melitene, između ostaloga kaže ovo: ‘Nestorije naime kaže da se Krist posebno naziva Riječju Božjom, ali da ima trajno sjedinjenje s Kristom. Misliš li dakle da ne govori najotvorenije o dvojici Krista? Istočnjaci pak ispovijedaju da se klanjaju jednomu Kristu i Sinu i Bogu i Gospodinu, istomu od Oca po božanstvu i istomu od svete Djevice po čovještvu. Kažu naime da je nastalo sjedinjenje dviju naravi; ipak otvoreno ispovijedaju da je postao jedan Krist, jedan Sin, jedan Gospodin’”, itd.

67 Nastavlja Liberat: „Ovo je ono što je Ćiril napisao u obranu istočnih biskupa, za dvije naravi jednoga Krista. Koji god je tada nimalo nisu prihvatili, smatram da su oni začetnici acefala, koji niti imaju Ćirila kao glavu niti pokazuju koga slijede. Tada je i Evopcije, biskup Ptolemaide u pokrajini Pentapolu, primivši primjerak pisama Teodoreta, koji je bio napisao protiv dvanaest Ćirilovih poglavlja, poslao ga Ćirilu da na njih odgovori i protumači svoja poglavlja. Primivši to najzahvalnije, Ćiril je načinio tumačenje svojih poglavlja, dodavši dvanaest obrazloženja, kako bi se činilo da za njih daje potpun račun. Tako je, dok je Ćiril prihvaćao i branio vjeru istočnih biskupa te tumačio svoja poglavlja, Crkvama vraćen mir i jedinstvo. Dok se Crkva radovala u tom miru, neprijatelj mira, suparnik jedinstva, nije mirovao pokretati protiv nje svoje posude i posijati kukolj. To je nastalo zbog knjiga Teodora Mopsuestijskoga i Diodora Tarškoga.” To, jer se jedva tiče sv. Ćirila, na ovome mjestu izostavljamo; osobito zato što ona povijest đakona Liberata nipošto ne zaslužuje povjerenje u svemu, jer je on s drugim Afrikancima tvrdoglavo branio i tri poglavlja, o spisima Mopsuestijskoga, Ibinu pismu i Teodoretovim tumačenjima protiv Ćirila, koja je već bio osudio i rimski prvosvećenik, te je neoprezno preuzeo ono što pripovijeda iz pisma koje je neki nestorijanac krivotvorio pod Ćirilovim imenom Ivanu Antiohijskomu. Njega je ipak slijedio Focije u Bibliotheca, odjeljak 227.

68 Kako bismo naime vjerovali da je Ćiril, kako piše isti Liberat, hvalio Teodora i odobrio njegove spise, kad se toliko suprotstavio Nestoriju, za kojega sam svjedoči u poslanici Ivanu, biskupu Antiohije, da je svoje zablude crpio od samoga Teodora? „Pretvarajući se”, kaže, „da mrze ono što je Nestorijevo, na drugi način ponovno uvode ono što je Teodorovo, diveći mu se, a što zasigurno ima jednaku, štoviše mnogo goru bolest bezbožnosti. Nije naime Teodor bio Nestorijev učenik, nego ovaj njegov, te govore kao jednim ustima i iz svoga srca bljuju jedan otrov zloga nauka.” U poslanici caru Teodoziju tvrdi da su Teodor Mopsuestijski i Diodor Tarški bili oci bezbožnosti Nestoriju i da su strašno hulili protiv Krista, Spasitelja sviju nas, ne poznajući Njegovo otajstvo, itd. Sve se to navodi u 3. zasjedanju 3. ekumenskoga sabora. Naposljetku pokazuje na kraju tumačenja Nicejskoga vjerovanja da su obojica bili začetnici istoga krivovjerja. Ondje spominje i Proklovu poslanicu Armencima napisanu o toj stvari: „To misli s nama”, kaže, „Kristu najmiliji zbor svetih Otaca i sam Proklo, najbogobojazniji i najpobožniji otac i subiskup koji sada resi prijestolje svete Carigradske Crkve. Napisao je naime i on sam najpobožnijim istočnim biskupima ovim riječima: ‘I utjelovio se doista’”, itd. Ta poslanica postoji u Bibliotheca Patrum, prevedena na latinski od Dionizija Maloga, prigodom iste rasprave ponovno pokrenute u svoje vrijeme zbog triju poglavlja Kalcedonskoga sabora, koja je Crkva naposljetku ukinula, od kojih je jedno bilo o spisima istoga Teodora. Nadalje, pokojnoga je Maksimijana naslijedio sv. Proklo, za konzulata Aspara i Areobinde god. Kr 434; uz njegov će se životopis 24. listopada više reći o ovoj raspravi.

69 Da se Ćiril apostolskim autoritetom suprotstavio Juvenalu, jeruzalemskom biskupu, koji je težio za prvenstvom nad Palestinom (koje je naposljetku i dodijeljeno toj stolici), piše papa sv. Lav u poslanici 62 Maksimu, antiohijskom biskupu: „Na Efeškom saboru”, kaže, „biskup Juvenal povjerovao je da može biti dostatan za zadobivanje prvenstva pokrajine Palestine i drske pothvate potkrijepiti izmišljenim spisima: užasnuvši se toga s pravom, svete uspomene Ćiril Aleksandrijski svojim mi je spisima dojavio što se spomenuta pohlepa usudila, te je brižnom molbom mnogo tražio da se ne dade nikakav pristanak nedopuštenim pokušajima.”

70 Knjige koje je napisao sv. Ćiril, koliko ih se god moglo pronaći, izišle su nakon raznih izdanja u Parizu grčko-latinski godine 1638., razdijeljene u sedam svezaka. Koji se od njih trebaju smatrati njegovim izvornim plodovima, donijeli su sud Bellarmino u knjizi de scriptoribus Ecclesiasticis i drugi. O stilu djela i vlastitom načinu izražavanja raspravlja Focije u Bibliotheca, odjeljak 49, 136 i 169. Ovomu Ćirilu ne pripada knjiga koja nosi naslov Apologi morales, koju je godine 1631. iz staroga kodeksa knjižnice Matije Korvina objavio naš Baltazar Cordier, smatrajući je neobjavljenom (άνεξδοτον): premda Aubert Miraeus u nedavno objavljenoj Bibliotheca, bilješka uz pogl. 37 Genadija, piše da ju je već odavno objavio Jean Petit pod naslovom Speculum sapientiae. O autoru te knjižice Ćirilu govorit ćemo 9. ožujka. Uostalom, nauk ovoga našeg Ćirila Aleksandrijskoga sveti su Oci s poštovanjem prihvatili i hvalili. Veliki Eutimije, kako se kaže 20. siječnja u njegovu životopisu br. 75, odbacivao je klevete protiv Kalcedonskoga sabora navevši između ostalih i ovaj razlog: „Sabor sebi pridružuje Ćirila, biskupa Aleksandrije, kao onoga koji je istoga mišljenja, i priznaje da je on učitelj ispravnoga mišljenja: slobodnim jezikom naziva svetu Djevicu Bogorodicom i tvrdi da je jedinorođeni Sin Božji rođen od nje.” To se nalazi u 1. činu Kalcedonskoga sabora, jer kad se čitalo pismo svete uspomene Ćirila, prečasni ilirski biskupi povikaše: „Tako vjerujemo, kao i Ćiril. Vječni spomen Ćirilu!” I malo poslije svi prečasni biskupi povikaše: „Mi vjerujemo kao Ćiril, tako vjerujemo, tako vjerujemo: anatema onomu tko tako ne vjeruje!”; slično se tome najčešće ponavlja u istoj raspravi, i od pojedinaca u prilog Flavijanu, koji je naslijedio Prokla u carigradskom biskupstvu i osudio Eutihovu zabludu, uz promjenu samo izraza. Ostavljamo izreku jednoga Sabe, biskupa Palte: „Naučili smo”, kaže, „slijediti svete Oce. Naime, naši Oci koji su se okupili u Niceji nisu govorili sami od sebe, nego ono što je Duh Sveti nadahnuo. Slično je i presveti i Bogu najmiliji bl. Ćiril po Duhu Svetom govorio i naučavao ono što pripada svetim Ocima.” Naposljetku je njegov nauk na V. ekumenskom saboru, pretresen pomnim ispitivanjem stotinu šezdeset petorice biskupa, proslavljen najsjajnijim pohvalama. O njegovoj smrti i svečanom štovanju u Istočnoj i Zapadnoj Crkvi raspravljalo se gore u § 1.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

28. siječnja Kalendar godine