Podrijetlo, rođendan, Djela sv. Valerija.
Zaragoza, najplemenitiji grad Tarraconske Španjolske i prijestolnica Kraljevstva Aragonije, od Aurelija Prudencija, rimskoga konzula i svoga sugrađanina, u knjizi περι στεφάνων, u 4. himnu, hvali se kao odana Kristu koja je jedina Gospodinu u susret pripravila brojnije čete mučenika. Među njima bio je i sv. Vinko, premda je bio rođen drugdje, čija smo Djela mučeništva, dovršenoga u Valenciji, donijeli 22. siječnja. Zajedno s njim bio je uhićen i sv. Valerije (čiji je on bio arhiđakon) te poslan u progonstvo. Obojicu u istom himnu hvali Prudencije:
Odatle se, kaže, Vinko, rodila tvoja palma, odavde je kler izvojevao toliki trijumf: odavde je okrunjeni dom svećenika Valerija.
Iz tih riječi neki ne bez razloga izvode nagađanje da je u Zaragozi postojala slavna obitelj Valerija, ipak potekla od rimske krvi. No neki su, bez svjedočanstva starih pisaca, prenijeli predaju da je naš Valerije bio Grk, kojega je rimski prvosvećenik Siksto II. doveo u Zaragozu i dao građanima za biskupa.
2 No odakle god bio podrijetlom, za vladavine Dioklecijana upravljao je tom Crkvom, obdaren izvanrednom nedužnošću i svetošću života, jedinstvenom učenošću, a zbog blagosti ćudi i krotkosti svima drag i poštovan. Njegovu pobožnost i učenost hvale drevna Djela sv. Vinka, za koja Martin Carrillo svjedoči da se čuvaju u samostanu u Rodi, odakle navodi ove riječi: Naš Španjolac Vinko, nepobjedivi Kristov mučenik, privučen pobožnim naukom i učenom pobožnošću tako svetoga biskupa, postao je učenik tolikoga učitelja ne samo neiskvarenošću ćudi nego i svetošću života te blistavošću božanske riječi, kojom je tada ponajviše među pokrajinama cijeloga svijeta sjala Zaragoza.
3 Ipak, bilo je više zaragoških biskupa po imenu Valerije. No u to nas ne uvjerava proširena Kronika pod imenom Dekstra, u kojoj se pod 300. godinom Kristovom nalazi ovo: Siječnja svezak III.
U Ureni trpi sv. Valerije, biskup Zaragoze, X. dana mjeseca siječnja, ostavljajući potomcima primjer postojanosti; zatim pod godinom 423.: Vinku, biskupu Zaragoze, za nasljednika je postavljen Valerije. Niti pak M. Maksim, koji u djelu Auctarium ad Dextrum pod godinom 497. piše: Petru iz Zaragoze, koji je naslijedio Valerija trećega toga imena, za nasljednika je postavljen također biskup Simplicije. Obojicu pobija Carrillo te s pravom odbacuje onu Kroniku pripisanu Dekstru. No pouzdano je da su postojala barem dvojica Valerija. Naime, zajedno s Hozijem iz Cordobe, na Saboru u Elviri sudjelovao je Valerije iz Zaragoze. O vremenu toga sabora pisci se ne slažu: većina tvrdi da je održan pod Konstantinom, a neki pod Dioklecijanom oko 300. godine. Raspravljaju i o mjestu sabora, dok jedni žele da je održan u Illiberisu, koji se sada zove Collioure, smještenom u području Roussillona, za koji Plinije u knjizi 3., poglavlju 4. piše da je u njegovo doba postojao tek neznatan trag nekoć velikoga grada; drugi pak u Eliberisu (ako uopće postoji razlika u samoj riječi, budući da Ptolemej ovaj naziva ἰλλεσρις, a onaj ἰλλεσρις): to je bio grad Turdula na brežuljku koji se sada zove Elvira, u blizini grada Granade. Smatraju da je ta sinoda radije održana ovdje jer je većina nazočnih biskupa bila iz onoga unutarnjeg dijela Španjolske: iz Seville, Toleda, Malage, Baze, Cordobe, Meride, Guadixa itd., a ne iz Narbonske Galije, kojoj je pripadao drugi Illiberis, grad Volka Tektosaga, kako je vidljivo iz Ptolemeja. Većina priznaje da je Valerije koji je ovdje sudjelovao bio ovaj naš, učitelj sv. Vinka, premda oni koji smatraju da je ova sinoda sazvana nakon Nicejske zbog toga drže da je to bio drugi Valerije, njegov nasljednik. Drugi je nesumnjivo bio Valerije iz Zaragoze koji je potpisao Sabor u Zaragozi oko 380. godine Kristove, kako zaključuje Loaysa, a očito je i iz dobi subraće koja su ondje bila nazočna.
4 Rođendan onoga prvoga Valerija slavi se 28. siječnja; na taj dan Rimski martirologij bilježi: U Zaragozi sv. Valerija, biskupa. Premda se spominje i na druge dane u kalendarima drugih crkava. Naime, 19. siječnja u rukopisu Florarium stoji ovo: Također sv. Valerija, biskupa i mučenika. On je bl. Vinka levitu osposobio za svako dobro djelo, s kojim u gradu Zaragozi podnosi mučeništvo godine spasenja 303. A 22. siječnja najstariji rukopisni Martirologij sv. Jeronima ima: U Španjolskoj, u gradu Valenciji, sv. Valerija, biskupa, i Vinka, đakona. Rukopisni martirologij samostana sv. Maksimina u Trieru: U Španjolskoj, u gradu Valenciji, muka sv. Valerija, biskupa, i Vinka, đakona i mučenika, koji su trpjeli pod namjesnikom Dacijanom; navodi se i u Dungalovu rukopisu, jer se naime toga dana časti sv. Vinko, njegov đakon. 23. siječnja Galesini piše ovako: U Zaragozi u Španjolskoj sv. Valerija, biskupa, koji je po zapovijedi namjesnika Dacijana s biskupske stolice otjeran u progonstvo, mnogo pretrpio za vjeru te slavan po čudesima usnuo u Gospodinu. U bilješkama svjedoči da slijedi jedan rukopisni kodeks. Naposljetku, 29. siječnja o njemu pišu Marieta i drugi, a također i Breviarium Toletanum (kako piše Baronije u Bilješkama), možda stari, jer se u novome toga dana slavi osmina sv. Ildefonsa, a o Valeriju nema nikakva spomena.
5 O djelima sv. Valerija uopće je malo toga pouzdano poznato i dokazano svjedočanstvom starih pisaca. Samo iz Djela sv. Vinka, koja smo donijeli 22. siječnja, doznaje se ovo: da se isti preblaženi mučenik dvostrukim znanjem najdjelotvornije proslavio pod bl. Valerijem, biskupom grada Zaragoze, te od njega primio uzvišenu službu đakonata. A budući da se zna da je isti biskup imao teži govor, povjerivši službu naučavanja časnomu Vinku, sam se revno posvetio molitvi i božanskom razmatranju. Kad je zatim Dacijan bjesnio protiv kršćana, odmah su biskup Valerije i arhiđakon Vinko, oslonjeni na čvrstoću vjere i nadu u postizanje pobjede, spremno pohitali ispovjediti Božanstvo, vjerujući da će biti to blaženiji što se pobožnijom dugotrpljivošću budu trudili nadvladati okrutnije muke silnika. Stoga im se odgoda borbe i kazni činila umanjenjem nagrade.
6 No sudac Dacijan najprije zapovjedi da se Božji sveci pod zatvorskom stražom, u bijedi gladi i uz zveket lanaca odvuku u Valenciju, kako bi ih slomio tegobama puta i lakše zlostavljanjem pokorio one za koje je vidio da ih ne može svladati kaznom. Dok su oni na rukama i vratovima nosili goleme utege željeza i po svim udovima već tada trpjeli smrtne muke, i dok je on već vjerovao da su klonuli od neprestana zlostavljanja te da tako dugo odvojeni od ljudskoga društva nemaju snage ni tijelom ni duhom, bojeći se da njegova okrutnost ne pretrpi štetu, zapovjedi da ih izvedu iz tamnice, ne želeći da skončaju život prije mučenja; prijetio im je da ih ni mrtve neće poštedjeti ako odbiju prihvatiti štovanje njegovih bogova. Zatim, prestrašen pri pogledu na njih, jer su bili čitava tijela i snage te u mukama još snažniji, reče svojima: „Zašto ste ovima dopustili obilniju hranu i piće?” Čudio se naime, zaslijepljen bijesom, što su jači oni koje je Bog nahranio.
7 I odmah se okrenuvši biskupu, reče: „Što to činiš ti, Valerije? Što pod imenom vjere radiš protiv vladara? Zar ne znaš da oni koji preziru carske odredbe dovode život u pogibelj? Gospodari svijeta i vladari zapovjedili su da prinesete žrtve ljevanice bogovima, ne želeći da se dostojanstvo drevnoga bogoštovlja oskvrne novim i nečuvenim zakonima. Stoga poslušno pripazi na ono na što te opominjemo, kako bi tvojim primjerom niži lako prihvatili ono što vide da ti, koji se smatraš biskupom ove vjere, nisi prezreo. Ali i ti, Vinko, spasonosno poslušaj moje riječi, tebe kojega preporučuje i plemenitost roda i ljepota najljupkije mladosti. Zajednički dakle izrecite presudu svoje odluke, kako biste ili pristajući bili obasuti častima, ili prezirući bili podvrgnuti mukama mučenja.”
8 A kako je biskup šutio, jer bijaše čudesne jednostavnosti i nedužnosti, učen u znanosti, ali, kako smo već rekli, težega govora, reče Vinko: „Ako zapovijedaš, oče, nastupit ću pred sucem s odgovorima.” A bl. Valerije reče: „Odavno sam ti, predragi sine, povjerio brigu za božansku riječ, ali i sada ti povjeravam odgovore za vjeru pred kojom stojimo.” Slijedi glasoviti Vinkov govor silniku; razdražen njime i već od gnjeva gotovo izvan sebe, namjesnik Dacijan reče: „Uklonite odavde ovoga biskupa. Pravedno je naime da podnese progonstvo jer je prezreo carski proglas.”
9 To je otprilike ono što o sv. Valeriju imamo pouzdano istraženo, osim što se kaže da je po predaji španjolskih Crkava ponešto osim toga na neki način potvrđeno. Inače, nitko tko se bavi crkvenom poviješću Španjolske, a jedva i svjetovnom, ne propušta spomenuti sv. Valerija. Nije nam na raspolaganju slobodno vrijeme da pratimo svaku pojedinost. Jedino je Martin Carrillo, kanonik zaragoški i opat Montearagona, u cijeloj knjizi obuhvatio povijest sv. Valerija: iz nje ćemo ovdje odabrati ponešto.
Progonstvo i smrt sv. Valerija.
Pouzdano je da je namjesnik Dacijan prognao sv. Valerija, ali nije pouzdano kamo je odveden. Neki smatraju, kako u 11. poglavlju prenosi Carrillo, da je poslan u Kantabriju i da je umro na području grada Mondragona, za koji se kaže da se tada zvao Arrasate, u mjestu po imenu Zaraa. Tomu mjestu ne nedostaju ni dokazi. Naime, posjećuje se i pobožno sagrađena crkva i male kućice uokolo, nalik pustinjačkim kolibama. Poznato je staro ime mjesta Zaraa, nad kojim se nadvija vrlo visoka stijena koju zovu Udalaitz. Ondje postoji pobožnost naslijeđena od predaka. Budući da ti krajevi, u kojima se spominje da je boravio sv. Valerije, obiluju čelikom i željezom, oni koji rade na vađenju tih ruda svakoga tjedna u četvrtak odmaraju se od posla na časnu uspomenu Uzašašća Gospodinova i sv. Valerija. Nije nedostajalo ni čudesa. Otuda je pod zaštitom sv. Valerija osnovana bratovština u samoj njegovoj crkvi, potvrđena vlašću Ivana de Ortege, biskupa Calahorre: kad je on pročitao te zapise koje je netko sastavio, potaknut pobožnošću došao je iz Logroña u Mondragon oko 1500. godine kako bi pobožno pohodio mjesto koje je primilo tako plemenita gosta. Počeo je i sam kopati zemlju, misleći da će iskopati tijelo svetoga biskupa, ali nije našao ništa. Kažu da u istoj bazilici stoji kamen na kojem je latinskim slovima uklesano ime sv. Valerija. Stjepan Garibay svjedoči da se ondje vide i neki drugi slični spomenici pobožne starine, koje puk iz pobožne revnosti ljubi.
11 Naš Petar Franjo Chifflet priopćio nam je iz staroga burgundskoga kodeksa ovo, što smo usporedili s rukopisom iz Marquain-a: „Kad je namjesnik Dacijan zapovjedio da se bl. Valerije odvede u progonstvo, kako je zapisano u muci sv. Vinka, bl. Valerije poče gorko plakati jer se rastajao od sv. Vinka. Časni dakle biskup biva poslan u progonstvo, a poštovani arhiđakon vodi se na mučilo. Daleko su razdvojeni na svijetu, ali blisko združeni na nebu. Blaženi se, kažem, levita vodi na mučilo, a blaženi biskup Gospodnji šalje se na morske otoke, u zemlju koja se arapskim jezikom zove Al-Andalus; ondje, ne misleći ni na što zemaljsko, čeznuo je za nebeskim, neprestano predan postovima i bdjenjima, te je želio umrijeti i biti s Kristom. Kad je tako prošlo sedam godina, vrativši se iz progonstva, ušao je u grad Zaragozu. Čim je vjerolomni Dacijan čuo za njegov dolazak, posla Božjega čovjeka u Rim carevima Dioklecijanu i Maksimijanu, da mu oni po rimskoj vlasti sude i pogube ga raznim mukama.”
12 „Odmah zapovjediše da ga izbičuju remenjem s olovnim kuglicama i najtvrđim štapovima te ga s drugim kršćanima poslaše u progonstvo u galski grad Vienne. Odatle se dogodilo da ga je sam knez Viennea poslao čuvati ovčje torove, naime između grada Valencea i Viennea, iznad Rone. Ondje je boravio tri godine i svojim propovijedanjem obratio na Kristovu vjeru gotovo sve koji su prolazili onim putem i sve domaće stanovnike; štoviše, četiri tisuće ljudi krstio je kupelji svetoga preporođenja. Kad je knez vidio da gotovo svi po onom kraju napuštaju idole i grade crkve, ispunjen prevelikim bijesom, sazvavši veliko vijeće pogana, objesi ga na neko vrlo visoko drvo na način križa, a nakon sedam dana, dok je bez straha propovijedao Kristovo ime, živa ga zakopa na istome mjestu; ondje je poslije, kako je rasla kršćanska vjera, vjerni puk u Kristovo ime, a na čast blaženoga biskupa, sagradio baziliku čudesne kamene gradnje, u kojoj se vrlo često događaju božanska čudesa. Ipak, sve do našega vremena nikome nije otkriven njegov presveti grob. A trpio je bl. Valerije 29. siječnja.”
13 No Carrillo kaže da je pouzdano kako je umro u Enateu, ili Aneteu. Enate je sada neznatno selo udaljeno jednu milju od Barbastroa prema Rodi, uz rijeku Cincu. Carrillu ide u prilog ono što smo pronašli u bilješkama našega Andrije Schotta, prepisano iz Breviarium Cæsaraugustanum, tiskanoga 1372. godine, ovim riječima: „Istaknut i pobožnošću i učenošću, Valerije, iz konzularnoga roda Valerija, kako svjedoči Prudencije, rođen je u Zaragozi; i u biskupstvu se vladao tako kako narod ne bi mogao ni poželjeti. S čudesnom je naime ljubavlju pasao ovce koje su mu bile povjerene i velikom revnošću štitio Božju čast i cjelovitost vjere. U ono dakle vrijeme, kad je bezbožni Dacijan izlijevajući otrov svoje okrutnosti na kršćansko ime zapovjedio da se Valerije i Vinko okovani dovedu u Valenciju, Vinkovim se riječima toliko rasplamtio namjesnikov gnjev da je sav bijes koji je bio u njemu iznenada okrenuo protiv Vinka; smatrajući stoga da ga više vrijeđa i prezire njegova sloboda govora, njegovoj prirodnoj okrutnosti pridružio se još žešći nalet, te je postao tim okrutniji što se onaj činio postojanijim u preziranju prijetnji mukama. Ostavljajući stoga Valerija kao dugovječna i nemoćna, osudi ga samo na progonstvo, vjerujući da će mu starost biti teža od mučenja i da njegovom smrću neće steći nikakav trijumf. Uostalom, Valerije odabravši sebi gradić Anetum za boravište, toliko se rasplamsao ljubavlju prema onom višnjem i boljem životu da se posvetio jedino postovima, bdjenjima, molitvama i svetim razmatranjima. Ondje je i sretno preminuo Gospodinu godine Gospodnje 315. Znamenit pak spomenik koji sada čuva njegove relikvije i nosi njegovo ime vidi se u samostanu koji se pučki naziva Roda.”
14 Kojim je putem sveti biskup stigao u Anetum i što mu se na putu dogodilo, spominje Carrillo u 8. poglavlju na ovaj način: „Prognan od Dacijana, Valeriju bi zapovjeđeno da ne boravi ni u jednome selu brojnijem od 20 kuća. Izišavši dakle iz Valencije, nekoliko se dana zadržao u prigradskim vrtovima koji su se u maursko doba zvali Ruzafa, gdje su mu kršćani poslije sagradili i baziliku. Pripovijeda se da je odlazeći u progonstvo prošao kroz mjesto kojemu je ime Castelnau, smješteno u zaragoškoj biskupiji, u Vojvodstvu Híjar. Kad je sveti biskup umoran od puta onamo stigao i zatražio večeru, pogani su ga ismijali. Tada je, kažu, prorekao da ondje ubuduće neće živjeti nitko tko je tuđ kršćanskoj vjeri. Čudesna stvar: mjesto je najljupkije; i prije nego što su Mauri bili protjerani iz Španjolske, bilo je sa svih strana okruženo njihovim vrlo napučenim selima, ali nikada u njemu nisu nastanili dom; ili ako su neki to pokušali, u roku od godine dana su izumrli, ne samo oni koji su uzdržavali obitelj nego i oni koji su za plaću ili prisilnim radom služili kršćanima. U tome se mjestu i danas čuvaju neke relikvije sv. Valerija, proslavljene čudesima, o kojima ćemo govoriti niže.”
15 S imanja Ruzafe otišao je na brdo Ribagorzu, nastanio se u Enateu i ondje proveo ostatak života. Neki smatraju da se za vladavine Konstantina, kad su se prije prognani biskupi vraćali na svoje stolice, i Valerije vratio u Zaragozu te ondje počinuo u miru; a kad su Mauri zauzeli Španjolsku, da su njegove relikvije prenesene u utvrdu koja se zove Estada, ondje neko vrijeme čuvane te naposljetku dospjele u Rodu. No tomu se protivi opće mišljenje i autoritet svih koji su pisali o djelima sv. Valerija, osim gore navedenih čitanja. Jer premda je Konstantin obuzdao progonstvo, ono ipak na samom početku njegove vladavine nije bilo posvuda ukinuto, dok su neki namjesnici još bjesnjeli nekim svojim vlastitim bijesom. O njegovoj smrti Carrillo iz kodeksa iz Rode navodi ovo: „Kad se naposljetku Kristov ispovjedalac ondje skrivao, nadajući se da neće drugdje nego ondje predati duh Bogu, najprije je ipak molio Boga da može sagraditi crkvu na čast sv. Vinka, o čijoj je pobjedi i preslavnoj muci bio čuo.”
Relikvije i njihov prijenos.
Kad je dakle Valerije u Enateu preminuo iz ovoga života, njegovi su zemni ostaci pokopani u obližnjoj utvrdi Estadi. A kad su nju Mauri razorili čim su zavladali Španjolskom, o čemu svjedoči Ambrozije Morales, istodobno se izbrisalo i sjećanje na presveti polog. Naposljetku je, po božanskoj opomeni, relikvije svetoga biskupa pronašao Arnulf, biskup Rode, te su odatle pobožno prenesene i unutar utvrde Rode položene u crkvu sv. Vinka.
17 Filip Ferrari smatra da je jedan njihov dio prenesen u Italiju, ali ne navodi u koje vrijeme. Ovako pak piše u djelu Generalis Catalogus Sanctorum pod 29. siječnja: „U Alessandriji Statiellorum sv. Valerija, biskupa i mučenika, zaštitnika grada.” U Bilješkama daje naslutiti, ali ne uvjerava posve, da je to ovaj naš Valerije. Piše naime ovako: „Iz popisa Crkve u Alessandriji i iz popisa Crkve u Zaragozi, čiji je biskup prema predaji bio. O njemu se govori prethodnoga dana u Rimskom martirologiju, u kojem se na ovaj dan slavi sv. Valerije, biskup Triera i ispovjedalac. Tijelo se nalazi u Alessandriji, koja ga štuje kao svoga zaštitnika, premda se govori da se tijelo čuva u mjestu Lu u Montferratu; a da se nalazi i u Lucci u Etruriji, vidljivo je iz popisa Crkve u Lucci, koja ga također štuje na ovaj dan.” Tako piše Ferrari, koji tom primjedbom prešutno povlači ono što je prije bio napisao u djelu Catalogus Sanctorum Italiae, da je Valerije koji se štuje u Lucci rođen u Lucci, da ga je na vjeru obratio sv. Paulin, učenik sv. Petra apostola, da ga je naslijedio u upravljanju tom Crkvom te ju je čudesno unaprijedio. I doista, u Djelima sv. Paulina, biskupa i mučenika, od 12. srpnja, koja je na talijanskom jeziku iz spomenika Crkve u Lucci napisao Silvano Razzi u knjizi o etrurskim svecima, spominje se bl. Valerije koji je s još nekima pokopao tijela svetih mučenika Paulina i drugova.
18 Kako god bilo s tim, ako se u Lucci ili u Alessandriji ili u kojem obližnjem gradiću nalaze zemni ostaci Valerija iz Zaragoze, mora se priznati da to nije cijelo tijelo, nego samo njegov dio, na temelju onoga što ćemo uskoro reći o relikvijama koje se i danas čuvaju u Tarraconskoj Španjolskoj. A čudno je što, dok postoji svečani spomen na prijenos ruke u Zaragozu 1121. godine i glave 1170. godine, ne postoji i spomen na neki dio ili kost prenesenu Ligurima; vjerojatno se to dogodilo kasnije, budući da je Alessandria na području Stacijela osnovana tek oko 1178. godine, osim ako relikvije nisu onamo donesene poslije iz Acqui Termea ili iz kojega drugog mjesta iste Ligurije. Ako nam je dopušteno nagađati dok se ne iznesu sigurni dokazi, čini se vjerojatnijim da su to bili različiti Valeriji, ali (što je drugdje opaženo kod više drugih svetaca istoga imena) kako su djela ostalih bila nepoznata, Djela najistaknutijega među njima prenesena su na ostale.
19 U Castelnauu, selu zaragoške biskupije kroz koje je, kako je gore ispripovjedano, sv. Valerije pošao u progonstvo, čuva se jedna njegova kost, onamo donesena iz Rode na čudesan način: naime, kako se po predaji predaka spominje, kad su stanovnici toga sela otišli u Rodu da donesu neke relikvije svetoga biskupa ako uzmognu, otvoreni kovčežić sam je od sebe skočio u ruku onoga koji je bio došao da ih odnese. U crkvi u Castelnauu, posvećenoj na čast istoga sv. Valerija, iskazuje mu se veliko štovanje, a ondje se po zagovoru sveca događaju i mnoga čudesa, kao što ćemo reći niže.
20 Sada govorimo o relikvijama u Rodi i Zaragozi. Nakon što je biskup Arnulf pronašao svete zemne ostatke i pohranio ih u crkvi u Rodi, Alfons I., nazvan Carem, osvojio je poslije Zaragozu oko 1118. godine Kristove, te su neke relikvije sv. Valerija prenesene u katedralnu baziliku u Zaragozi; a svi su kraljevi Aragonije nakon Alfonsa izvanrednom pobožnošću štovali sv. Valerija.
21 Među tim relikvijama bila je i ruka sv. Valerija, o kojoj Carrillo prenosi otprilike ovo: „Neki ugledni muževi iz zaragoškoga kaptola molbama su od Rajmunda, biskupa Rode, izmolili ruku sv. Valerija. Ona je uz veliku radost i svečanost naroda unesena u Zaragozu, kao da se sam Valerije, vrativši se iz progonstva, na ramenima svojih sugrađana vraća u domovinu.” Koja su se božanska čudesa dogodila pri tom prijenosu ruke, uskoro ćemo reći. Dogodio se pak taj prijenos ruke 1121. godine, kako je jasno iz starih spomenika Crkve u Zaragozi, u kojima se kaže da je spor koji je tada nastao između Vilima, biskupa Pamplone, i Petra, biskupa Zaragoze, oko nekih crkava kojoj biskupiji pripadaju, riješen trudom Rajmunda, biskupa Rode. Na posljednjoj stranici javne isprave sastavljene o toj stvari čita se ovo: „Sastavljena je ova povelja godine od utjelovljenja Gospodnjega 1121., 1. prosinca; znak A † Rajmunda, biskupa Rode, znak a P. † biskupa Zaragoze, znak Vilima † biskupa Pamplone. 12. listopada, posveta ove crkve. 20. listopada, prijenos sv. Valerija, biskupa, iz Rode u Zaragozu, njegovu vlastitu stolicu.”
22 Glava pak sv. Valerija prenesena je u vrijeme Alfonsa II., 1170. godine, 27. prosinca; premda je, budući da je taj dan posvećen svetkovini sv. Ivana evanđelista, svečanost prebačena na 20. listopada, kada se već otprije slavila uspomena prvoga prijenosa. O tom prijenosu glave Jeronim Zurita u 1. knjizi, pod Alfonsom II., za godinu Kristovu 1170., eru 1208., bilježi ovo: „Kralj o kalendama siječnja poduzima ustanovljenu pobožnost prema samostanu u Rodi radi bogoštovlja te u kapeli sv. Vinka svetim molitvama slavi svečanost početka godine. Od Vilima Pereza, biskupa Lleide i Rode, te zbora svećenika izmoli da se glava sv. Valerija, koji je za bjesnila cara Dioklecijana kao pravi biskup kršćanske vjere i nepobjedivi branitelj često žudio za smrću za Krista, prenese u Zaragozu, čijoj je Crkvi predsjedao kao božanski pastir i prvosvećenik, te da u toj svetoj crkvi građani štuju njegovu prisutnu moć i pomoć i ponizno je zazivaju. Obvezan pobožnošću toga zavjeta, kralj samostanu u Rodi daruje gradić Monterogo.”
23 Kraljevsku povelju kojom su taj gradić i druga dobra darovana stanovnicima Rode kako bi se nagradila pobožna darežljivost biskupa, Carrillo navodi ovim riječima: „U ime Božje. Neka bude očito svim ljudima sadašnjim i budućim da smo mi, Ildefons, milošću Božjom kralj Aragonaca, grof Barcelone i markgrof Provanse, došli u crkvu sv. Vinka u Rodi; i bijahu ondje s nama časni Vilim, biskup Barcelone, i Petar, biskup Zaragoze, te Arnold Miro, grof Pallarsa, i njegov sin Rajmund od Pallarsa, i Berengar od Entenze, i Rajmund od Erila, i Vilim od Alcarraza, i Rajmund od Artuselle, Mihael Sanz iz Zaragoze, i Dodo iz Alcale, i Petar od sv. Vinka, i Rajmund od Munelta, i Vilim od Benaventea, i Bernard od Meitata, te mnogi drugi plemeniti muževi; i ondje smo proslavili blagdan Rođenja Gospodnjega. I zaiskasmo od G. Petra, biskupa Lleide i istoga mjesta, i od njegove braće kanonika, glavu preblaženoga Valerija, da bi on na čast Boga i Crkve u Zaragozi, koja je glava cijeloga našega kraljevstva i kojoj je nekoć pastirski i tjelesno predsjedao, predsjedao i duhovno. Nju su nam oni uz obilne suze, ali dragovoljnom i neprisiljenom voljom, i na veliko navaljivanje naših molbi, predali. Primivši je vlastitim rukama iz njihovih ruku, poslasmo je u Crkvu u Zaragozi po Petru, biskupu istoga grada. Zatražismo također od spomenutoga biskupa Lleide i njegove braće da se u našoj nazočnosti obavi prijenos blaženoga tijela Rajmunda, nekoć biskupa istoga mjesta. To je na naše molbe i molbe spomenutih velikaša našega dvora i mnogih drugih koji su bili s nama učinjeno na dan sv. Ivana apostola i evanđelista. Zbog spomenutih dakle razloga, uzdajući se u božansko milosrđe, za spas naše duše i svih naših roditelja, čistim čuvstvom srca i iskrenom voljom u Gospodinu, dajemo i zauvijek ustupamo Gospodinu Bogu i sv. Vinku u Rodi utvrdu i selo Monte-Rubeo, koje se nalazi između Berbegala i Fornillosa, s njegovim crkvama u cijelosti i sa svim njegovim zajedničkim međama, pustim i naseljenim, s njegovim ulazima i izlazima itd...” Daruje i mnogo toga drugoga, zabranjuje otuđenje te potvrđuje prije darovano. „Sastavljena povelja mjeseca prosinca u Rodi 27. prosinca, u nedjelju, na blagdan sv. Ivana apostola i evanđelista, ere 1217., godine od utjelovljenja Gospodnjega 1170.” Slijede potpisi biskupa, velikaša i drugih.
24 Iz onoga što je dosad rečeno pobit ćeš ono što se kaže u gore navedenom Breviarium Cæsaraugustanum, da je prijenos ruke obavljen poslije prijenosa glave. Ondje naime stoji ovako: „Nakon mučeništva bl. Vinka, arhiđakona Crkve u Zaragozi, za koje se zaključuje da je bilo oko tristote šeste godine spasenja, sv. Valerije, biskup iste Crkve, poživjevši još nekoliko godina (pouzdano je naime da je sudjelovao na Saboru u Elviri), naposljetku je u podnožju Pireneja iz ovoga progonstva prešao u blaženiji život. Njegove su se presvete relikvije pobožno čuvale u crkvi u Rodi, sagrađenoj pod zazivom sv. Vinka. Kad je ondje Ildefons II., kralj Aragonije, slavio blagdan Rođenja Gospodnjega s dugim nizom prvaka kako crkvenih tako i svjetovnih, od Vilima Petra, biskupa Lleide, pod kojim je bila crkva u Rodi, i njegove braće dobio je glavu preblaženoga Valerija, da bi on na čast Boga i Crkve u Zaragozi, koja je glava (kaže) cijeloga našega kraljevstva i kojoj je pastirski i tjelesno predsjedao, predsjedao i duhovno. Nju je sam kralj, primivši je vlastitim rukama iz njihove ruke, poslao u Crkvu u Zaragozi po Petru, biskupu istoga grada. Njegovu je svetost Gospodin, kojemu je služio, potvrdio činjenjem čudesa. A toliki dar kralj nije ostavio nenagrađenim. Jer osim što je sam crkvi u Rodi trajnim pravom darovao gradić nazvan Monte-Rubeo i mnogo toga drugoga, htio je i zapovjedio da sebi stanovnici Rode zauvijek postavljaju priore. Od njih je jedan po imenu Rajmund tijekom vremena darovao ruku istoga presvetoga biskupa Valerija istoj Crkvi u Zaragozi. Dogodio se pak onaj prijašnji prijenos preblažene glave godine spasenja 1170.” Ruku sv. Valerija darovao je sv. Rajmund, biskup Rode i Barbastroa, čiji ćemo životopis, koji je kanonik Ilija, poslije također biskup, napisao biskupu Gaufridu, donijeti 21. svibnja, kada je umro 1126. godine Kristove, a njegovo je tijelo, kako je već rečeno, dao prenijeti Alfons II. 45 godina nakon smrti.
25 Nakon toga prijenosa svete glave, Carrillo piše da je između zaragoške crkve sv. Spasitelja i crkve sv. Vinka u Rodi uspostavljeno zajedništvo tako da postoji sudjelovanje u molitvama; te da prior ili kanonici iz Rode, kad dođu u Zaragozu, primaju kanoničko mjesto i udio, a zauzvrat zaragoški u Rodi. Ovo je zajedništvo sklopljeno ere 1209., odnosno godine Kristove 1171., iz čijih isprava Carrillo navodi ovo: „Ovaj znak prijateljstva pružamo kanonicima iz Rode zbog goleme ljubavi koju su nam iskazali s glavom bl. Valerija, čiju smo ruku već imali.”
26 I samoga su kralja Alfonsa, začetnika tolikoga dobročinstva koje su im iskazali stanovnici Rode, Zaragožani ubrojili među kanonike i učinili dionikom svih žrtava i molitava. O tome postoji javna isprava koju navodi Carrillo: „O primanju gospodina kralja Alfonsa II. za kanonika i brata. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ja R; biskup Zaragoze, i sav zbor zaragoške Crkve, pobožnom smo dušom primili Vas, gospodina kralja Ildefonsa, grofa Barcelone i markgrofa Provanse, u sve naše molitve, postove, bdjenja i naša duhovna i vremenita dobročinstva koja se u našoj Crkvi i njezinim udovima svakodnevno čine i ubuduće će se činiti, kao kanonika, brata i dionika svih spomenutih dobara, kao jednoga od naše braće. Povrh toga, dodajući i ovo, odredili smo da svaki od nas svakoga dana svemogućemu i Spasitelju našemu Gospodinu Isusu Kristu i preblaženomu Valeriju prinosi posebnu molitvu za Vas, te da se na općoj misi našega kaptola svakoga dana zauvijek bez prekida govori vlastita molitva za Vas. A kad Vas svemogući Gospodin izvede iz ovoga bijednog života, na dan Vaše smrti, kao i na Vašu obljetnicu, mi i sva naša braća, sjedinjeni plemenitošću i ljubavlju, slavit ćemo za Vas isti oficij koji svake godine slavimo za naše pokojne prvosvećenike. Svjedoci pak ovoga primanja u kanonike, bratstva i duhovnoga darivanja jesmo ja R; biskup Zaragoze, P; prior, Roderik, arhiđakon, Vilim, arhiđakon, I., prepozit, P; sakristan, Bernard, precentor, i sav zbor; sastavljena povelja mjeseca veljače ere 1225.” Zatim je Alfons zaragoškoj Crkvi (kojoj je već prije bio mnogo toga darovao) ustupio gradić Marecu, uz uvjet da pred glavnim oltarom neprestano gori svijeća. Otada se ta svijeća nazvala Mareca.
POGLAVLJE IV. Čudesa uz relikvije.
Kad se ruka sv. Valerija nosila u Zaragozu, sav je grad izišao u susret kličući od nevjerojatne radosti duha; na prizor toga događaja, kako bilježe drevna čitanja, mnogi su Saraceni izišli i ismijavali kršćansku jednostavnost: čudili su se kršćanima što mrtvu čovjeku iskazuju toliku čast. Kad su sveti zalozi stigli do mosta na rijeci Ebru, neki se opsjednut čovjek u silnu bijesu baci na zemlju pred sveti nosilac i nije ga se moglo otjerati, premda ga je sam biskup odgurivao štapom; no kad je doznao da ga muči nečisti duh, ostavi ga ondje da leži, ne bi li ga Bog zagovorom sv. Valerija udostojao osloboditi te nevolje. Kad je zatim istoga dana prisustvovao svetim obredima, posve je došao k sebi, a pakleni je gost bio istjeran, onaj koji ga je mnogo dana strašno mučio, čas mu oduzimajući glas, čas mu jezivo izokrećući oči da bi utjerao strah i promatračima; drugi put ga je ružno grčio, bacao o tlo, u vatru ili u vodu; naposljetku, kako bilježe češće spominjana čitanja, po bl. Valeriju oslobođen tolikoga progona, zahvaljivao je Bogu i presvetomu ispovjedaocu pred očima svega puka, a sav je puk počeo slaviti i hvaliti Boga koji se po bl. Valeriju udostojao učiniti čudo. 28 Kad je donesena glava sv. Valerija, drugi je opsjednut čovjek ušao u svetu crkvu i prostro se pred oltarom pred kojim je stajao biskup držeći svete relikvije u ruci: odmah je odstupio opaki demon, ali ostavivši za sobom toliki smrad da su svi bili prisiljeni izići iz crkve, ostavivši ga nakratko napola mrtva. To je čudo uklesano u podnožju samoga oltara.
29 Isti stari brevijar koji Carrillo često navodi (kamo sreće da ga možemo nabaviti i iz njega od riječi do riječi sve iznijeti) u čitanjima osmine blagdana ovoga prijenosa prenosi drugo čudo. Jednu je uglednu ženu uznemiravao zao duh, čas stojeći na krovu njezine kuće i ondje ispuštajući strašne krikove, oponašajući lik tete te gospođe koja je umrla mnogo godina prije. Kako se to događalo prilično često, tu je ženu obuzeo toliki strah da je jedva bila pri sebi. Jedne noći, dok je svlačila odjeću spremajući se poći u ložnicu, ukaza joj se demon golema i strašna lika. Prestravljena, ona iskoči gola kakva je bila, odjevena samo u donju košulju, i dotrči do bazilike. Sakristani, kojima je bilo povjereno čuvanje vrata, branili su joj ulaz; ali ona nekim silnim zamahom otvori zasun vrata, doleti k oltaru sv. Valerija, prostrta na tlu zazove njegovu pomoć i izmoli je. Od toga naime trenutka više je nije mučila nikakva takva utvara, jer ju je naravno odvraćao bl. Valerije.
30 Nakon što je Zaragoza bila ponovno osvojena i onamo prenesene (kako je već ispripovjedano) relikvije sv. Valerija, njegovo je štovanje ondje toliko ojačalo zbog mnogobrojnih čudesa koja su se događala da se i svečana prisega običavala polagati uz njegov oltar, otprilike po ovom obredu: kad bi oltar bio veličanstveno urešen, na njemu upaljena svjetla i položene relikvije sv. Valerija, uz nazočnost kanonika i ostalih crkvenih službenika, u onoj odjeći i ruhu kakvo je običaj nositi na najvećim svetkovinama, pred njima i pred biskupom pred svetim je relikvijama prisezao onaj od koga se to tražilo. Carrillo to potvrđuje primjerima.
31 Ondje je također osnovana Bratovština sv. Valerija, čije je podrijetlo ipak, kao i podrijetlo druge bratovštine koja se naziva sv. Marije Velike, pučki del Pilar, nepoznato. Obje su ili ustanovljene ubrzo nakon protjerivanja Maura, ili potječu još iz gotskih vremena, ili su pak nastale iz pobožnosti prve Crkve. Ta se bratovština sastoji od muškaraca i žena. Obdarena je mnogim oprostima i povlasticama, a nedavno je vrhovni prvosvećenik Klement VIII. podijelio potpuni oprost članovima bratovštine koji posjete crkvu sv. Valerija od prve večernje njegove svetkovine do zalaska sunca sljedećega dana, a na blagdane sv. Vinka, Hermenegilda, Preobraženja Gospodnjega i Prijenosa sv. Valerija oprost od sedam godina. Zatim je podijelio i druge oproste onima koji sudjeluju u božanskoj žrtvi, koji pobožno prate Presveti Sakrament i čine druga djela milosrđa i kršćanske pobožnosti; a ti su oprosti trajni, kako je razvidno iz bule prvosvećenika izdane godine Gospodnjega utjelovljenja 1399., dan 12. kolovoza. Carrillo navodi opširnu odluku Petra Lopeza de Lune, prvoga nadbiskupa Zaragoze, donesenu na pokrajinskom saboru 1319. godine, 25. ožujka, kojom se Bratovštini sv. Valerija podjeljuju mnoge sjajne povlastice.
32 I u Zarei, gdje je osnovana druga bratovština pod imenom sv. Valerija, dogodila su se mnoga nebeska čudesa; mnoga i u Rodi, kako se prenosi iz neke drevne povijesti sv. Valerija, iz koje Carrillo navodi ovo: „Ondje je Bog proslavio svoga sveca Valerija, kojega je svakodnevno kao svjedočanstvo njegove izvanredne svetosti učinio sjajnim tolikim čudesima; tome smo svjedoci ne samo ljudi koji su živjeli prije nas nego i mi koji još udišemo životni zrak.” Carrillo iz staroga brevijara dodaje ovu sekvenciju o sv. Valeriju, sjajno svjedočanstvo njegovih navedenih čudesa:
Kristov vojnik, ne spor u naviještanju vjere, nije se uplašio muka namjesnika Dacijana, ispovijedajući Krista Boga u njegovoj nazočnosti, odakle moćan i preslavan u nebeskome dvoru iz opsjednutih tjelesa istjera zloduhe.
Otkrio je biskupa pokopana na ušću rijeke. Veoma mnogim zarobljenicima pružio je pomoć: iznemoglima i bolesnima donio je lijek. Molimo ga stoga da nas svojom blagošću preporuči Bogu svojom obilnom milošću. 33 Veliko mu se štovanje i danas iskazuje u crkvi u Castelnauu: i toliko se ondje po njegovu zazivu događa čudesa da je župnik toga mjesta Dominik Turrianus Carrillu, koji se o njima raspitivao, sveto potvrdio da je u deset godina njegovom pomoću izliječeno više od tri stotine ljudi, pošto su se svi prije ispoviješću grijeha i primanjem svete euharistije pripravili za nebesko dobročinstvo. Na blagdan sv. Valerija onamo se slijeva nebrojeno mnoštvo ljudi. Ondje se vide mnogobrojni zavjetni darovi i zavjetne pločice, svjedoci zadobivenoga zdravlja. Isti župnik svjedoči da se ondje dogodilo više od tri tisuće čudesa koja bi se mogla unijeti u zapise; a uz to i ono divno čudo: kad god se podigne kakva žešća oluja, triput se začuje zvuk iz svetohraništa u kojem su pohranjeni sveti zalozi, i ne čuje se drukčije u podnožju oltara nego izvan same crkve; a ako se relikvije na vrijeme iznesu, oblaci se rasprše i munje ne nanesu nikakvu štetu. Nabraja i nekoliko drugih čudesa koja su se ondje dogodila.
dvojica bolesnika ozdravila;
34 Neki Francuz Antun bio je toliko klonuo snagom da se nije mogao ni pomaknuti: zavjetovao je svecu devetodnevnu molitvu i četvrtoga je dana ustao zdrav, 30. kolovoza 1605. Drugi Francuz, rodom iz Toulousea, kad je čuo za prvoga, na dvjema je mulama dovezen onamo te je po završetku devetnice otišao zdrav 8. svibnja 1611.
35 Gospodinu Petru Aguillaru, župniku u Híjaru, po sudu liječnika trebalo je odrezati ruku: poduzeo je obaviti devetnicu i prije nego što je bila dovršena, zdrav je u zahvalu prikazao misu, 29. svibnja 1606. Doktor Petar Paulaza, tada opat sv. Viktorijana, obuzet teškom bolešću, oslobodio se nje čim je u toj crkvi prinio žrtvu Bogu: u zahvalu je posvetio pozlaćenu glavu, sličnu srebrnoj koja se posjećuje u zaragoškoj bazilici.
36 O. br. Franji Colomi zgrčene su žile prstiju bile vraćene u prijašnje stanje dodirom relikvija. Marija, supruga Ivana Arbone iz Calaceitea, izliječila je zgrčenu potkoljenicu štovanjem svetih relikvija, 28. rujna 1610., te se pješice vratila kući. Iste mane zgrčenosti oslobodio se, prije nego što je devetnica bila dovršena, 10. studenoga 1614., Petar Merle iz Andorre.
37 Razna svečeva dobročinstva prema svojoj obitelji može posvjedočiti Martin Krstitelj de la Nuza, budući da je ista obitelj podigla javne spomenike zahvalnosti i pobožnosti prema svecu. Postoji ovaj natpis urezan na urni koju je zlatnim pločicama ukrasila njegova majka: „Katarina la Nuza iz Híjara, zadobivši zaštitom preblaženoga Valerija dobro zdravlje, htjela je da ova urna koja čuva svete svečeve relikvije bude vječni spomenik dobročinstva; godine 1577.” Sam Martin, izvanredno darežljiv u uzdržavanju siromaha i promicanju božanskoga bogoštovlja (što svjedoči ona raskošna kapela u bazilici bl. Marije del Pilar), zapovjedio je da se izradi drugi srebrni kovčežić unutar kojega će biti zatvoren onaj drugi koji je darovala majka, s ovim natpisom: „Sv. Valeriju Martin Krstitelj de la Nuza, vrhovni sudac Aragonaca, slijedeći pobožne zavjete predrage majke Katarine, prinese i posveti ovu škrinjicu za časnije čuvanje svetih zaloga godine 1609.”
38 Mnogo su istoj crkvi darovali Ivan Franjo Fernandez, vojvoda od Híjara, i njegova supruga Franciska Pinos-y-Fenollet. Ondje se vide mnogi obješeni zavjetni darovi onih koji su zaštitom sv. Valerija povratili život i zdravlje koje su liječnici već bili otpisali i napustili; mnogi su ipak stariji uklonjeni. Jedan je Gabrijela Poncija, koji je, kad je već sve bilo pripravljeno za sprovod, zazvao svečevu pomoć, ozdravio i pohodio tu crkvu da zahvali 13. rujna 1610. Drugi je Mihaela iz Calahorre, seljaka iz sela Batea u Kataloniji, spašena iz iste pogibelji, obješen 1612. godine, 16. svibnja.
Drugi je postavio Ivan Ballesius, seljak iz Calaceitea, 21. rujna 1613. Drugi iste godine Custodio del Pueyo, seljak iz Torrecomite, 23. rujna 1613. Djevojčica Suzana Josa, koju su roditelji onamo doveli, otišla je zdrava; i Marija Barcelona iz Calaceitea, 29. kolovoza 1613. Također i Ivan Monreal iz Calaceitea 16. rujna 1613.
39 Nebrojena su druga ondje svečevom zaštitom zadobivena dobročinstva, čiji svjedoci postoje na pločicama ondje postavljenima, premda male vrijednosti zbog siromaštva stanovnika. U zapisima Egidija Alamina i Damjana Alamina, bilježnika iz Sampera de Calande, naći će se mnoga čudesa koja je u Castelnauu učinio sv. Valerije, potvrđena javnim svjedočanstvima. Svetac je ondje iskazao više dobročinstava jer je taj puk lišen liječnika i drugih pomoći, a ondje cvate velika pobožnost onih koji se onamo slijevaju.
Zašto se ondje dogodilo toliko čudesa.
Relikvije u Zaragozi i u Rodi.
Slijedeći pobožnost svojih predaka, aragonskih kraljeva, u štovanju sv. Valerija, u naše je doba Filip II., vladar Španjolskih zemalja: naime, kad je Jeronima Xaviera iz Zaragoze (koji je bio general Reda sv. Dominika, kraljev ispovjedalac, a zatim izabran za kardinala Svete Rimske Crkve zbog izvanredne učenosti i razboritosti 1607. godine, 10. prosinca, a umro sljedeće godine 8. rujna) kad je dakle Filip njega slao u vizitaciju opatija i redovničkih kuća koje u Kraljevstvu Aragoniji po patronatskom pravu pripadaju kralju, s nekom mu je posebnom brigom naložio da pomno istraži relikvije sv. Valerija. Započevši vizitaciju od samostana u Rodi, poslije je kralju napisao ovo.
41 „Kad sam stigao u Jacu, primio sam pismo Vašega Veličanstva od 10. svibnja prošle godine, kojim ste mi zapovjedili da, kad dođem u samostan u Rodi, istražim djela sv. Valerija I., biskupa Zaragoze, te zašto su onamo prenesene njegove relikvije, čuvaju li se ispravno i dolično, i da o svemu pomno izvijestim Vaše Veličanstvo. Pregledao sam sve spomenike koji se nalaze u arhivu toga samostana ne bih li što pronašao o tome svetom biskupu; raspitavši se o tome pomno kod starijih, pronašao sam čitanja na pergameni, ispisana otmjenim stilom: ona pak potvrđuju sve što su Villegas i drugi povjesničari prenijeli o sv. Valeriju, a pripovijedaju i nešto što su oni ispustili; od toga ću ovdje ponešto dotaknuti.”
42 „Kad je Dacijan podigao progonstvo protiv kršćana, zapovjedi da se sv. Valerije, biskup Zaragoze, i njegov đakon Vinko okovani odande odvuku u Valenciju. Nakon što ga je on prognao, Valerije dođe u Enate, kako svjedoče čitanja i oni koji su obradili svečeva Djela. Enate je neznatno selo od otprilike dvadeset kuća, udaljeno jednu milju od Barbastroa prema Rodi, s ove strane rijeke Cince. Ovdje je Valerije proživio u izvanrednoj svetosti života četrnaest godina; a doznavši za smrt sv. Vinka, podigao je ondje baziliku na njegovu čast, te je umro po Villegasovu mišljenju 310. godine, a kako prenose ta čitanja 315. godine, što se ondje drži nesumnjivim. Kršćani iz Enatea prenijeli su tijelo u Estadu, mjesto smješteno u baruniji Castro s one strane rijeke Cince, na maloj udaljenosti od Enatea. Tijelo je pak pokopano u crkvi koja se, kao što je gotovo redovito u tim brdskim krajevima, nalazi unutar samih zidina utvrde. To je i mišljenje pisaca koji tvrde da je pokopan u utvrdi Estadi.”
43 „Sedam stotina i pedeset godina nakon smrti relikvije su odande prenesene u Rodu; a ta se svečanost slavi svake godine 20. listopada. Villegas i drugi pišu da ih je onamo prenio Arnulf, četvrti biskup Ribagorze. Razlog se prešućuje; njega otkrivaju navedena čitanja: primljena božanska opomena. Pripovijeda se da je sam pošao u Estadu i svete relikvije s velikom pobožnošću prenio u baziliku sv. Vinka u Rodi. Vjerodostojnost božanskoj objavi daje izvanredna Arnulfova svetost, koja se vrlo dugo slavila i javnim oficijem, prekinutim tek tada kada je prihvaćen Rimski brevijar. Od toga prijenosa Arnulf je živio dvadeset i šest godina, kako je vidljivo iz Zuritine 1. knjige Annales.”
44 „Biskupijom Ribagorzom zatim su upravljali Rajmund Dalmacije, pa Poncije, kako je vidljivo iz spomenika samostana u Rodi i darovnica. Njih je naslijedio sv. Rajmund, koji je ruku sv. Valerija darovao Zaragožanima, o čemu svjedoče Villegas i drugi. Premda o tome u tome arhivu ne postoji nikakav spomenik, to nimalo ne dovodi u sumnju predaja kako stanovnika tako i Crkve u Zaragozi: iz rukopisnoga kodeksa iz Rode razvidno je da je 1120. godine biskup Rode i Barbastroa bio sv. Rajmund, izabran 1106. godine, a umro 1126., darovavši Crkvi u Rodi četvrtinu desetina mjesta zvanoga Eferradui, o čemu postoje darovnice. Njemu je iste godine za nasljednika postavljen Stjepan, ovome 1130. godine Petar, Petru Ramiro, koji je odatle uzdignut na prijestolje Aragonije, kako piše Zurita. Biskupiju u Rodi preuzeo je dakle 1143. godine Vilim Perez; kad su kršćani 1149. godine ponovno osvojili Lleidu, onamo je prenio stolicu te se otada nazivao biskupom Lleide i Rode, koji se naziv svidio nekolicini nasljednika. Sa sobom je iz Rode odveo arhiđakone; i danas u Lleidi trojica arhiđakona odatle imaju i naslov i prihod: Ribagorze, Aitona i Benasquea, koji posjedi pripadaju toj grofoviji.”
45 „Godine 1170., dok je u samostanu sv. Vinka u Rodi kralj Alfons II. slavio božićne blagdane, a s njim među ostalima bio nazočan i biskup Lleide i Rode Vilim Perez, zatražio je Alfons od njega da mu daruje glavu sv. Valerija; primio ju je vlastitim rukama kad mu ju je predao, i povjerio Petru, biskupu Zaragoze, da je odnese u svoju stolicu, kako bi se ubuduće častila u onome gradu u kojem je bio rođen i vršio biskupsku službu, stekavši nekoć glas izvanredne učenosti i svetosti. Zatim je Alfons biskupu i kaptolu Lleide uzvratio uzajamnom milošću, prepisavši im Monterogo, koji je udaljen dvije milje od Barbastroa, a sada se zove Pardina. Kad je priorov stol odvojen od kaptolskoga, ovaj je dio pripao prioru, odakle svake godine ubire pet stotina zlatnika. Postoje isprave kao svjedoci tih događaja, čiji prijepis, kao i prijepis čitanja, šaljem Vašemu Veličanstvu.”
46 „Iz istih je isprava vidljivo da je u isto vrijeme tijelo sv. Rajmunda, biskupa Rode i Barbastroa, preneseno iz prijašnjega groba, u kojem je ležalo četrdeset i četiri godine, u kameni spomenik u kojem i danas počiva. Postoji druga isprava kojom kanonici glavne crkve u Zaragozi ustupaju stanovnicima Rode posjed sela Gussentis, koji sada ne drže; druga pak o vječnom prijateljstvu i zajedništvu sklopljenom između kanonika Zaragoze i Rode.”
47 „Sastavio sam popis relikvija crkve u Rodi: a od sv. Valerija ondje je preostalo samo sedam dijelova, naime dvije bedrene kosti koje se protežu od kukova do koljena, i one su vrlo tvrde, svaka duga dva pedlja i jedan palac; druga kost duga osam palaca, a široka jedan pedalj, koju liječnici zovu ključnom kosti, kojom se povezuju gornje bedrene kosti; druga kost, koja se čini goljeničnom, duga jedan pedalj i sedam palaca; druga od ruke od lakta do šake, kako se čini, duga jedan pedalj i gotovo dva palca; druga široka jedan pedalj; druga, koja se čini gornjim dijelom goljenice. Kažu da su ostale svečeve relikvije darovali raznim crkvama. Imaju pak mnogo drugih relikvija veoma mnogih svetaca: glavne su dva dijela glava preslavnih mučenika Lovre i Vinka, svaki dug i širok jedan pedalj. Te su relikvije umotane u svilenu tkaninu, a ona je obavijena lanenim platnom. Ti pak i ostali sveti zalozi zatvoreni su u staru škrinju veoma vješto izrađenu od pozlaćene maurske mjedi, iznutra podstavljenu bijelim lanenim platnom pričvršćenim pozlaćenim čavlićima. Ta je pak škrinja zatvorena unutar druge, orahove, zaključane trima ključevima, od kojih po jedan imaju trojica čuvara arhiva. Iza glavnoga oltara nalaze se dvije male prostorije, jedna dolje, a druga gore, i u ovoj je pohranjena ta škrinja s relikvijama.”
48 „Zabranio sam pod kaznom izopćenja unaprijed izrečenoga da ubuduće ikome daju bilo kakve relikvije, jer su ih dosad, ne praveći nikakvu razliku među onima koji su ih tražili, darežljivo raznosili. Neka Bog čuva Vaše Veličanstvo zdravim. U Rodi, 2. veljače 1398.” Dotle pismo Jeronima Xaviera.
49 No ruka sv. Valerija koja se čuva u Zaragozi, odnosno kost koja ide od lakta do šake, duga gotovo dva pedlja, sva je optočena srebrom, osim na onom dijelu gdje je izložena javnom štovanju: čitava je pak i žive boje, kao da je tek nedavno ostala bez života. Ondje je i druga ruka, srebrna, pozlaćena i ukrašena dragocjenim draguljima: u njoj se zatvorene svete relikvije nose u ophodima koji se održavaju u dane litanija ili u javnoj potrebi.
30 Glava također svetoga biskupa nalazi se unutar druge glave i gotovo polovice poprsja vješto izrađenoga od srebra, izvanredno ukrašenoga zlatom i draguljima, dara takozvanoga Benedikta XIII., odnosno Petra de Lune, koji je protiv svoje volje, kako kaže Carrillo, bio uzdignut na papinstvo, ali nesretno; jer proglašen raskolnikom, bio je mučen mnogim nevoljama. S tom glavom sv. Valerija poslao je iz Avignona u Zaragozu i glave svetih Vinka i Lovre, znamenite po istoj izradi i tvari, koje se i danas vide, te glavu sv. Engracije u njezinu vlastitu baziliku, a i one se nose u javnim ophodima. Na prsima toga kipa sv. Valerija uklesan je ovaj natpis: „Ovdje je glava bl. Valerija, ispovjedalca i biskupa ove Crkve u Zaragozi”, a straga ovaj malo opširniji: „Gospodin papa Benedikt XIII., prije zvan Petar de Luna, kardinal đakon crkve sv. Marije in Cosmedin, darovao je ovaj relikvijar bl. Valerija ovoj Crkvi u Zaragozi godine Gospodnje 1397., treće godine svoga pontifikata, zabranjujući pod kaznom izopćenja, u koju neka ipso facto upadnu oni koji postupe protivno, da se na bilo koji način otuđi; odrješenje od te kazne pridržao je Apostolskoj Stolici.” Nikada se pak iz one prve srebrne glave ne vade relikvije sv. Valerija, niti se ona ikada otključava.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.