U Tonnerreu, gradu u Galiji smještenom uz rijeku Armançon u biskupiji Langres, nalazi se veoma drevna crkva sv. Mihaela, kojoj je poslije, kako kažu, o trošku grofa Milona pridodan samostan.
Tornodori, Galliæ oppido, sito ad Armentionem fluvium, in Lingonensi diacesi, ecclesia est S. Michaelis perantiqua, cui post adjectum, Milonis Comitis sumptu, ut ferunt, cænobium est.
U njemu je Teodorik, orleanski biskup, drugi toga imena, dok je putovao u Rim, preminuo XXVII.
In eo Theodoricus Aurelianensis Præsul, ejus nominis secundus, dum Romam proficiscitur, sato concessit XXVII
Orleanskom u Galiji.
Aurelianensi in Gallia.
dana siječnja, a njegov ga je rođak Milon časno pokopao u crkvi sv. Mihaela, te je potom počeo sjati mnogim čudesima; stoga su ga stanovnici Tonnerrea i prihvatili za zaštitnika. O njemu Ménard bilježi: „U Tonnerreu polaganje u grob sv. Teodorika, orleanskoga biskupa”; Saussay u Martyrologium Gallicanum: „U Tonnerreu sv. Teodorika, biskupa i također ispovjedaoca, koji je kao monah samostana sv. Petra Živoga kod Sensa zbog iznimne pobožnosti postao orleanskim biskupom, te nakon Anselma preuzevši upravu božanske službe, revno je izvršavajući, kleru i puku koracima neokaljana života označio put u vječnost; zatim, uzevši zavjet da će poći na pragove apostola, dok je putovao u Rim, zatečen bolešću u Tonnerreu na granicama Lingonaca, zamijenio je život smrću: štoviše, oslobođen tamnice smrti, sretno je preselio k Onomu koji je pravi život. Pokopan je ondje u samostanu sv. Mihaela na brdu Mont-Voutois, gdje je veličanstveno zablistao mnogim čudesima kojima božanskim darom pomaže svojim štovateljima.” Toliko Saussay, koji je Teodorika prvoga toga imena pomiješao s ovim drugim: onaj je naslijedio Anselma II., a nakon njega su stolovali Ermentej, Manase, Arnulf, a zatim ovaj drugi sv. Teodorik.
die Januarii, atque a Milone consanguineo suo in D. Michaelis xde honorifice sepultus, multis dein clarescere miraculis cæpit; quare et a Tornodorensibus in Patronum adoptatus est. De eo Menardus: Tornodori depositio S. Theodorici Episcopi Aurelianensis, Saussaius, in Martyrol. Gallicano: Tornodori S. Theodorici Episcopi scopi item et Confessoris, qui S. Petri Vivi apud Senonas monachus, ob singularem pietatem Episcopus Aurelianensis factus, post Anselmum susceptam divini ministerii præfecturam omni solertia exequens, Clero ac populo immaculate vitæ progressibus viam ad æternitatem consignavit: votoque deinde ad Apostolorum limina suscepto cum Romam pergeret, Tornodori in finibus Lingonum morbo interceptus, vitam cum morte commutavit: imo e mortis ergastulo solutus, ad eum qui vera vita est feliciter commigravit. Sepultus fuit ibidem in cœnobio S. Michaelis in monte Voluto, ubi multis miraculis, quibus clientibus suis divino munere opitulatur, magnifice emicuit. Hæc Saussaius, qui Theodoricum primum ejus nominis cum hoc secundo confudit: ille Anselmo II successit, postque eum Ermentheus, Manasses, Arnulphus sederunt, dein alter hic S. Theodericus.
2 Charles Saussay u knj. 8 Annales Ecclesiae Aurelianensis o Teodoriku II., br. 11, kaže: „U onome samostanu sv. Mihaela slavi se njegov blagdan 27. siječnja; svakoga pak utorka izvan došašća i korizme slavi se kanonski časoslov o njemu; a svakoga dana na Jutarnjoj, Misi i Večernjoj čini se njegov časni spomen, kako smo doznali od časnih i pobožnih monaha ondje, koji su nama, kad smo radi pobožnosti posjetili onu crkvu dana 11. srpnja 1211. godine, pokazali na štovanje njegovu svetu glavu i kosti tolikoga biskupa.” Isti Saussay u Notitia Episcoporum Aurelianensium i Jean Chenu tvrde da u samostanu sv. Mihaela u Tonnerreu počiva čitavo njegovo tijelo. No Claude Robert u Gallia Christiana iz zapisa Davida Andryja, odvjetnika i kraljevskog prokuratora riznice u Tonnerreu, prenosi da su škrinju Teodorika i rođaka Milona 1568. godine svetogrdnim bijesom opljačkali heretici.
Životopis,
2 Carolus Sausseyus lib. 8, Annalium Ecclesiæ Aurelianensis in Theodorico II, num. 11: Agitur, inquit, in illo S. Michaelis cœnobio festus illius dies XXVII Januarii; singulis autem tertiis feriis officium Canonicum de eo celebratur extra Adventum et Quadragesimam; singulis vero diebus ad Laudes, Missam, et Vesperas fit ejus honora memoria, ut a venerabilibus et religiosis monachis illic didicimus, qui et sacrum ejus caput, et ossa tanti Præsulis nobis devotionis caussa ecclesiam illam visitantibus, die xi Julii anno MCCXI, veneranda exhibuerunt. Idem Sausseyus in Notitia Episcoporum Aurelianensium, et Joannes Chenu asserunt in cœnobio S. Michaelis Tornodorensi totum ejus corpus quiescere. At Cl. Robertus in Gallia Christiana ex Davidis Andry, Advocati et Procuratoris fisci Tornodorensis commentariis, Theodorici et Milonis consanguinei capsam auro, argento, gemmis ceterisque ornamentis an. 1568, sacrilega hæreticorum rabie spoliatam tradit.
Vita,
3 Životopis sv. Teodorika donosimo onaj isti koji je iz staroga rukopisnog kodeksa Paula Petaua iz Orléansa izdao Charles Saussay, izostavivši drugi opširniji koji je taj isti uz to sastavio iz spomenika samostana sv. Mihaela u Tonnerreu i sv. Petra Živoga u Sensu te iz spisa drugih pisaca; među kojima je Helgaud, monah iz Fleuryja, koji u djelu Vita Roberti Regis pobožnost kraljevu i Teodorikovu prati ovim pohvalnim slovom: „Napokon je ovo mjesto, naime orleansku stolicu, kralj osobito ljubio jer se u njemu rodio i odrastao, a poslije preporođen vodom i Duhom Svetim ondje je primio svečani blagoslov svoga uzdignuća za kralja. Gospodin također Teodorik, biskup istoga grada, čiji je glas dostojno i pohvalno izricao hvalu Gospodnju, želeći da se sačuva spomen njegova imena, zapovijeda da se u samostanu Svetoga Križa načini posuda od stotinu solida najboljeg zlata u kojoj bi se posvećivala krv Gospodina našega Isusa Krista. Tolikome se biskupu kralj pridružio ponizna duha, te dirnut višnjom ljubavlju načini uz isti sveti kalež pliticu za prinošenje tijela Spasitelja svijeta na njoj, da mu znak križa bude na pomoć, a sveta muka istinsko otkupljenje duše i tijela.” I nakon nekoliko umetnutih redaka: „Dao je kralj također ovome svecu Anijanu dvije crkve, Sentiliacum i Rutinagum, sa selima i svime što im pripada, što je kraljevskom poveljom potvrdio i zapovjedio osnažiti. A od gospodina Teodorika, časnoga orleanskog biskupa, zaslužio je oltare samih crkava s biskupskom povlasticom o njima koju je sam sastavio, a koju je podijelio sv. Anijanu i slavnome kralju koji ga je glasom klicanja uvijek ljubio iz dobra srca.” O sv. Anijanu, orleanskom biskupu, raspravljat ćemo 17. studenoga.
prijateljstvo s kraljem Robertom, 4 Štoviše, Teodorik je nekoć stekao kraljevu ljubav kada je kraljicu Konstanciju, njegovu suprugu, božanskom objavom poslanu sv. Savinijanu, opširno poučio tko je Savinijan i gdje se štuje. Tu je povijest od Teodorikova suvremenika Odorana nekoć prepisao monah iz Auxerrea u svojoj Chronologia, koju ćemo i mi donijeti uz životopis sv. Savinijana 31. prosinca, gdje stoji među ostalim ovo: „Konstancija, prestrašena viđenjem, poče brižno ispitivati okolne klerike ima li u onim krajevima biskup koji se zove Savinijan; od njih jedan imenom Teodorik, koji je poslije bio biskup u Orléansu, odgovori u ime svih koji za to nisu znali govoreći: ‚Jest, gospođo, u samostanu sv. Petra Živoga u Sensu sv. Savinijan, prvi nadbiskup metropolitanskoga grada Sensa i mučenik; ako pobožna duha pristupiš njegovoj prisutnosti, znaj da ćeš bez odgađanja postići ono što je obećao.’ A ona, obradovana savjetom tolikoga muža, najbrže zajedno sa sinom pohrli na pragove sv. Petra, i veoma dugo plačući pred tijelom blaženoga mučenika te se svim silama povjeravajući njegovoj zaštiti, radosna se vrati kući, okrijepljena pohodom tolikoga zaštitnika”, itd.
bilješka o djelima i imenima svetaca.
3 Vitam S. Theodorici damus eamdem, quam ex veteri codice MS. Pauli Petavii Aurelianensis edidit Carolus Sausseyus, omissa fusiore alia, quam hic idem præterea conscripsit ex monumentis cœnobiorum S. Michaelis Tornodorensis, et S. Petri Vivi Senonensis, et aliorum scriptis auctorum; ex quibus est Helgaudus monachus Floriacensis, qui in vita Roberti Regis, illius ac Theodorici pietatem hoc prosequitur elogio: Hunc denique locum, Aurelianensem scilicet Sedem, specialius dilexit Rex, quia in ea natus adolevit, et post regeneratus ex aqua et Spiritu sancto, ibi assumptionis suæ in Regem solemnem utique percepit benedictionem. Dominus etiam Theodoricus ejusdem civitatis Episcopus, cujus vox laudem Domini digne laudabiliter eructabat. volens haberi memoriam sui nominis, in monasterio sanctæ Crucis jubet vas fleri ex centum solidis auri optimi, in quo consecraretur sanguis Domini nostri Jesu Christi. Junxerat se tanto Pontifici Rex mente humili, qui superno tactus amore, fecit in ipso sancto calice patinam ad confliciendum in ea corpus Salvatoris mundi, ut esset ei crucis signaculum in auxilium, et saneta passio vera animæ carnisque redemptio. Et nonnullis interjectis: Dedit etiam huic Sancto, Aniano Rex, ecclesias duas Sentiliacum et Rutinagum cum villis et omnibus, quæ ad ipsas pertinent, quas præcepto regali firmavit et corroborari jussit. Promeruit autem et a Domino Theodorico venerabili Aurelianorum Episcopo altaria ipsarum ecclesiarum cum pontificali privilegio de ipsis a se facto, quod Sancto contulit Aniano et Regi inclyto, qui eum in voce exultationis semper dilexerat de corde bono. De S. Aniano Aurelianensi Antistite agemus XVII Novemb.
amicitia cum Rege Roberto, 4 Amorem porro Regis olim sibi conciliaverat Theodoricus, quando Constantiam Reginam illius conjugem, revelatione divina missam ad S. Savinianum, pluribus, quis Savinianus esset atque ubi coleretur, instruxit. Historiam eam ab Odoranno Theodorici æquali olim descripsit monachus Autissiodorensis in sua Chronologia, quam et nos ad vitam S. Saviniani XXXI Decemb. dabimus, ubi isthæc inter alia: Constantia de visione perterrita, cœpit a circumstantibus Clericis sollicite perquirere, si illis in regionibus haberetur Episcopus, qui Savinianus diceretur: ex quibus unus Theodericus nomine, qui postea Aurelianis Episcopus fuit, respondit pro omnibus de hoc nescientibus, dicens: Est, Domina, in monasterio S. Petri Vivi Senonensis S. Savinianus, primus Metropolitanæ urbis Senonensis Archiepiscopus et Martyr, cujus si devota mente adieris præsentiam, id quod promisit absque dilatione noveris te consecuturam. At illa de tanti viri consilio gaudens effecta citissime una cum filio expetiit S. Petri limina, et diutissime lacrymans ante corpus beati Martyris, totisque viribus se committens ejus fidei, gaudens remeavit ad propria, de visitatione tanti Patroni confortata, etc.
notitia actorum et nominum SS.
3 Ponovno je u Teodorikovo doba iz podzemlja provalila mahnita manihejska hereza i okaljala neke iz orleanskoga klera. Protiv njih je sazvan sabor u Orléansu 1017. godine, čije je spise obuhvatio Radulf Glaber u knj. 3 djela Historia, pogl. 8.
Hereza suzbijena.
ostaci,
3 Prorupit denuo ab inferis, Theodorici xtate, vesana Manichæorum hæresis, et quosdam e Clero Aurelianensi aspersit. Contra hos coactum Concilium est Aureliæ anno MXVII, cujus Acta scripto complexus est Glaber Rodulphus lib. 3, historiæ cap. 8.
Haeretici repressi.
rectiquiæ,
6 Koliko je godina Teodorik živio, koliko je upravljao orleanskom Crkvom, nismo doznali. Da je umro 1022. godine, može se otprilike izvesti iz Charlesa Saussaya, br. 10. „Stolovao je”, kaže, „još 1021. godine, dok su se podudarale IV. indikcija i IV. epakta, koje nam je godine dao crkve u Germiniacumu, Triganumu i Noemiumu pod uvjetom da slavimo godišnjicu njegove smrti”, a kod nasljednika Odolrika, br. 20, donosi povlasticu crkve sv. Maksimina u Micyju, sastavljenu javno u Orléansu 1022. godine od Utjelovljenja Gospodnjega, XXVIII. godine vladavine kralja Roberta i V. indikcije. Iz toga, kao nečega što se najviše slaže s istinom, nužno bi slijedilo da je sv. Teodorik umro 27. siječnja 1022. godine, koja je Francuzima, koji su tada godinu započinjali od Uskrsa, bila 1021., pod kojom su Charles Saussay, Jean Chenu i Claude Robert zabilježili Teodorikovu smrt.
Vrijeme Teodorikove smrti,
6 Quot annis Theodoricus vixerit, quot ecclesiæ Aurelianensi præfuerit, non comperimus. Anno eum obiisse MXXII, ita fere diduci potest ex Carolo Sausseyo num. 10. Sedebat, inquit, adhuc anno MXXI, Indict. IV, et Epacta IV, concurrentibus, quo anno dedit nobis Ecclesias de Germiniaco, Trigano et Noemio, ea lege, ut obitus ejus anniversarium diem celebraremus, et in Odolrico successore, num. 20, profert privilegium Ecclesiæ S. Maximini Miciacensis, actum Aurelianis publice anno Incarnationis Dominicæ MXXII, regni Roberti Regis XXVIII, et Indict. V. E' quibus, ut veritati maxime congruis, necessario consequeretur, S. Theodoricum obiisse XXVII Januarii anni MXXII, qui Gallis, tum a Paschate annum auspicantibus, erat MXXI quo a Carolo Sausseyo, Joanne Chenu, et Claudio Roberto signata mors Theodorici.
Tempus mortis Theodorici,
7 „Onaj koji je za života”, kaže isti Saussay br. 11, „zasjao krepostima, i mrtav postaje poznat po čudesima. Naime, grbava djevojka koja je dugo imala groznicu došla je na grob blaženoga muža u Tonnerre i iz Tonnerrea se vratila izliječena. Stari liječnik mučen grozničavom bolešću kroz veoma dugu klonulost, ležeći u postelji, popio je malo s izvora, ustao, uspeo se na brdo sv. Mihaela, zahvalio Bogu i zadobio zdravlje. Otada je kod potomaka stekao toliki glas svetosti da svi grozničavi pristupaju njegovu grobu i mnogi ozdravljaju od svoje bolesti.”
zaštita protiv groznice.
Iz rukopisa izdao Charles Saussay.
Blaženi Teodorik bio je rodom iz a pokrajine Brie, iz Château-Thierryja, tako nazvanoga po njegovu djedu Teodoriku, potekao od roditelja slavnih po rodu te snažnih bogatstvom i moću. Od njih nježno odgajan, počeo je u ranoj dobi pokazivati dokaze dobre naravi; ne odajući se razuzdanosti po običaju mladića, nego živeći zrelo; ne oholeći se skupocjenošću odjeće, niti prostranošću imanja, niti plemenitim rodom, nego smatrajući ništavnim ono za što je znao da će se u ništa pretvoritib. Nastojao je da što je plemenitiji u svijetu, to plemenitiji bude u Kristu. Budući da su njegovi roditelji željeli da se napoji slobodnim znanostima, a s druge su strane promislili da se običaji obično oblikuju suživotom, nisu ga htjeli predati svjetovnom učitelju da se ne bi iskvario primjerom svjetovnih običaja. Stoga su odlučili smjestiti ga uc samostan sv. Petra Živoga, tada slavan jednako po pobožnosti i učenosti; ponajviše stoga što su mud Sewin, nadbiskup Sensa, ie Raynard, opat istoga samostana, bili povezani krvnim srodstvom. Ondje dakle napredujući neprestanom vježbom, a Domovina, rod i nedužna mladost sv. Teodorika, b c nauke u samostanu d sv. Petra Živoga, e napredujući, marljivim je umom prebirao svaku pouku koju bi primio. U svemu se također vladao razborito, brižno pazeći da ga braća, u čiji je život i red bio uključen, ne bi mogla ni u čemu pokuditi.
7 Qui vivens, inquit idem Sausseyus num. 11, virtutibus inclaruerat, mortuus etiam miraculis innotescit. Nam puella gibbosa diu febricitans ad beati viri sepulchrum Ternodorum venit, et Ternodoro sanata revertit. Veteranus medicus morbo febrium afflictatus per languorem longissimum, lectoque decumbens paullum ex fonte bibit, consurgit, montem S. Michaelis ascendit, gratias Deo retulit, et sanitatem impetravit. Hinc tantam sanctitatis apud posteros memoriam est adeptus, ut omnes febricitantes ejus tumulum accedant, plures ex sua infirmitate convalescant.
patrocinium adversus febres.
Ex MS. edita a Car. Sausseyo.
Beatus Theodoricus indigena extitit a Briesi Castri Theodorici a Theodorico avo suo taliter nuncupati, exortus parentibus genere claris et opibus et potestate præfultis. A quibus tenere educatus, cœpit in aetate primaeva bonæ indolis prætendere argumenta; non adolescentium more lascivia diffluens, sed mature conversans; non de vestium pretiositate tumescens, aut de prædiorum amplitudine, aut de nobili parentela, sed ea reputans pro nihilo, quæ sciebat in nihili redigendab. Satagebatque ut quo nobilior erat in seculo, eo nobilior haberetur in Christo. Cum enim parentes sui vellent eum doctrinis liberalibus imbui, ete contra perpenderent, quia mores soleant a convictu formari, noluerunt eum tradere seculari magistro, ne morum secularium depravaretur exemplo. Proinde statuerunt eum inc Sancti Petri Vivi cœnobio, tunc et religione pariter et doctrina famoso; ob id maxime quiad Sewinus Senonis Archipræsul ete Raynardus Abbas ejusdem cœnobii forent ei consanguinitate connexi. Illic ergo jugi exercitatione proficiens, a S. Theodorici patria, genus, innocens adolescentia, b c studia in monasterio d S. Petri Vivi, e proficiens, quidquid documenti perceperat, mente sedula revolvebat. Se quoque prudenter agebat in omnibus, sollicite providens, ne a Fratribus, quorum intererat vitae et ordini, posset in aliquo denotari.
2 U to je vrijeme u Francuskoj vladaof kralj Robert, muž izvanredne pobožnosti i izvanredno učen. Čim je on doznao za glas o mladiću, pozvao ga je na dvor. Iskusivši ga veoma vjernim i razboritim, počeo se služiti njegovim savjetima i predavati mu na upravljanje kraljevska prava. Kad je u međuvremenu preminuog biskup Arnulf, jednodušnom odlukom klera i puka traži se Teodorik da bude promaknut za biskupa. Kralj je odobrio što su tražili. No budući da krepost prati zavist, a dobrima nikad ne nedostaju pogibelji, pojavio se neki klerikh imenom Odolrik, oslonjen na četu nekih ljudi, koji je nerazborito težio za biskupstvom i na svaki se način protivio izboru svetoga muža. Njega je ponijela tolika drskost da je, dok su Božjega čovjeka u orleanskoj crkvi posvećivali i Leoterik iz Sensa, k Fulbert iz Chartresa i drugi biskupi, s naoružanom četom provalio kroz crkvena vrata i pristupivši sve do oltara nasrnuo na Božjega čovjeka pod rukom posvetitelja kao da će ga ubiti. Ali ono što božanski naum uređuje, ljudska drskost nimalo ne uzdrmava. Božjom odredbom ni posvetitelja ni onoga koji se posvećivao strah nije odvratio od započetoga; a kad su slomljeni napadi malo-pomalo jenjali, protivnička se strana prestrašena malo-pomalo razbježala.
2 Eo tempore regnabat in Franciaf Robertus Rex, vir pietate egregius et egregie eruditus. Hic ut juvenis opinionem comperit, eum ad Curiam accersivit. Quem fidelem admodum et prudentem experiens, coepit ejus uti consiliis, et jura regalia ei tradere disponenda. Defuncto intereag Arnulpho Episcopo, Cleri ac populi pari sententia Theodericus petitur, ut in Præsulem provehatur. Rex annuit quod petebant. Verum quia virtutem invidia sequitur, nec unquam desunt bonis discrimina, affuit quidam Clericush Odolricus nomine, quorumdam manu fultus Episcopatum imprudenter ambiens, et sancti viri electioni omnimodis contradicens. Qui etiam tanta temeritate ductus est, quod cum vir Dei a i Leotherico Senonensi, k Fulberto Carnotensi, aliisque Episcopis in ecclesia Aurelianensi sacraretur, fores ecclesiæ cum manu armata irrupit, et usque ad altare progrediens, virum Dei sub manu secrantis quasi perempturus appetiit. Sed quod divinum consilium ordinat, nullatenus præsumptio humana conquassat. Divino siquidem nutu, nec sacrantem, nec eum qui sacrabatur, tremor ab incepto depulit; et quassis assultibus paulatim dimissis, adversa pars tremefacta paulatim diffugit.
3 Nakon što je pak postavljen na biskupsku stolicu, počeo je sjati poput svjetiljke i voditi čudesnu brigu o stadu koje mu je povjereno, podložnicima i djelima pokazujući primjere i usađujući opomene Svetoga pisma. Bio je naime podizatelj siromaha, obuzdavatelj tlačitelja i pomoćnik potlačenih. Otresajući ruke od svakoga mita, tražio je ne ono što je korisno njemu, nego što je korisno mnogima, nastojeći svakome pružiti ono za što je znao da mu koristi. Dogodilo se pak dok je išao na neko putovanje da su ga presreli suučesnici spomenutoga Odolrika: odmah ga zbacuju s konja na kojem je jahao, obaraju na zemlju, vitlaju kopljima i mačevima da ubiju nedužnoga. Ali čudno je reći, onomu za kojega su mislili da ga probadaju mačevima nisu mogli nanijeti ni najmanju ranu. Jer neprijateljska ruka nije mogla nauditi onomu koga je štitila božanska desnica. Napokon, misleći da je posve izdahnuo, ostavili su ga ležati na zemlji. Ustao je dakle Božji čovjek, tijelom doduše posve neozlijeđen, ali ipak s odjećom posvuda razderanom. Kad se to tako dogodilo, Odolrik, uvidjevši da uzalud napada onoga koga Gospodin čuva, pribjegao mu je, zamolio oproštenje i zadobio zatraženo. Njemu je biskup također, da ne bi izgledalo kako pamti nepravdu, l dodijelio da uživa drugu čast poslije njega, tako da nakon njegove smrti sam preuzme biskupstvo.
3 Postquam verò in Sede Pontificali locatus est, coepit uti lampas splendescere, et circa gregem sibi commissum miram sollicitudinem gerere, subditis et operum exempla præmonstrans, et monita scripturarum inculcans. Erat enim pauperum relevator, repressor opprimentium, et oppressorum adjutor. Ab omni munere manus excutiens, quærebat non quod sibi utile, sed quod multis, unicuique studens impendere, prout cuique noverat expedire. Accidit autem dum quodam itinere pergeret, a complicibus præfati Odolrici eum intercipi: quem mox de equo cui insidebat dejiciunt, humique prosternunt, lanceas et gladios vibrant, ut innocentem trucident. Sed mirum dictu, quem gladiis se putabant confodere, nullum ei vulnus vel modicum potuerunt inferre. Etenim manus inimica nocere non poterat, quem divina dextera protegebat. Tandem eum credentes prorsus exanimem, humi reliquere jacentem. Surrexit ergo vir Dei, corpore quidem prorsus illæso, sed tamen amictu circumquaque disrupto. His ita gestis Odolricus attendens quia frustra appeteret, quem Dominus custodiret, ad eum confugit, petit veniam, impetratque petitam. Cui etiam Præsul ne videretur reminisci injuriæ, l secundo post se tribuit honore potiri, ita ut post ejus decessum ipse susciperet Præsulatum.
4 Dakako, budući da lončareve posude iskušava peć, a snaga se u slabosti usavršava, slugu je Božjega mučila teška i dugotrajna bolest. Jer Gospodin je stegom odgajao sina kojega je ljubio, da mu ili poraste zasluga kreposti ili da mu turpija nevolja posve očisti trun krivnje, ako ga je bilo. Često je pak pohađao samostan sv. Petra Živoga, kako zato što je ondje bio odgojen, tako i zato što je znao da je mjesto sveto i obilno ispunjeno svetim relikvijama. Kad je dakle jednom po običaju onamo došao, te je i iscrpljen mršavošću odlučio poći u Rim, dogodilo se dok je noću počivao u istoj bazilici da je čuo glas s neba koji mu govori: „Ne boj se, Teodoriče, jer te čeka višnji stan, gdje mučenik sv. Sebastijan slavno trijumfira.” Bio je pak blagdan bl. Sebastijana. Kad je stoga svanulo jutro, pozvao je Adeberta, najpobožnijega monaha istoga mjesta, s nekima drugima, te im priopćivši što je čuo svjedoči da mu se bliži smrt i nalaže da ga onamo prevezu ako umre s ove strane Alpa. Želio je naime biti pokopan pokraj svojih časnih ujaka, nadbiskupa Sewina i opata Raynarda.
4 Sane quia vasa figuli probat fornax, et virtus in infirmitate perficitur, servus Dei gravi et diutina ægritudine vexabatur. Castigabat enim filium Dominus quem diligebat, ut ei vel meritum virtutis augesceret, vel culpæ scrupulum, si quis inerat, tribulationum lima penitus expoliret. Frequentabat autem cœnobium S. Petri Vivi, tum quia ibidem alitus fuerat, tum quia sciebat locum esse sanctum, et Sanctorum pignoribus copiose refertum. Cum ergo quadam vice de more ibi venisset, et etiam confectus macie Romam proficisci disponeret, contigit dum in eadem basilica nocte quiesceret, ut audiret vocem de coelo dicentem sibi: Ne timeas Theodorice, quia superna mansio te expectat, ubi Martyr S. Sebastianus gloriose triumphat. Erat autem festum B. Sebastiani. Facto itaque mane accersivit Adebertum ejusdem loci monachum religiosissimum cum quibusdam aliis, et eis quid audierat intimans, obitum suum imminere testatur, mandatque ut ibidem si citra Alpes obierit revehatur. Optabat enim sepeliri juxta venerabiles avunculos suos Sewinum Archipræsulem; et Raynardum Abbatem.
5 Nakon toga krenuo je na put i prvoga dana stigao u m Briennon, odakle je nastavio sve do Tonnerrea, gdje ga je ubrzo uhvatila bolest. I za nekoliko dana, dok ondje bolestan leži, dovršava život sretnim svršetkom, 27. siječnja. Kad su se njegovi spremali prenijeti ga onamo kamo je zapovjedio da ga prenesu, usprotivio se njegov rođak Milon, gospodar spomenute utvrde, i dao ga časno pokopati u crkvi sv. Mihaela Arkanđela. Oni koji pohađaju njegov grob često odnose ono za što mole.
a Grad je u ovo vrijeme slavan: leži uz rijeku Marnu, između grada Meauxa i Avizea, glasovit po plemenitom vinu, pučki Château-Thierry-sur-Marne u pokrajini Brie.
b Dodaje Saussay iz spisa sv. Mihaela u Tonnerreu: „Sve što mu je bilo u rukama, kad god je bilo moguće, iz zalihe svojih dobara dijelio je siromasima iz ljubavi prema Bogu.”
c Osnovan je u gradu Sensu oko 507. godine po Kr. od Teodehilde. Povelju osnutka donosi Choppin knj. 1, Monasticon tit. 3, br. 49.
d Ovaj je bio posvećen 13. srpnja 978. godine. A Saussay piše da je tada stolovao Leoterik, kad je ondje postavljen Teodorik.
e Izabran za opata 978. godine, umro 1013., prema svjedočanstvu Claudea Roberta.
f Vladao je Robert od 988. godine po Kr. do 1033. godine.
g Saussay umeće Fulka zbog ovih Helgaudovih riječi u Vita Roberti Regis: „Zemlju Svetoga Križa, koju je biskup Fulk za svoju pomoć bio dao najmoćnijem Hugonu iz Beauvaisa, kralj je vratio njezinu gospodaru.” Ali što ako se to otuđenje dogodilo prije kraljevanja Robertova, pod kojim je poznato da je stolovao Arnulf, te je Fulk stolovao prije Arnulfa, a možda i Manasea? h Naslijedio je sv. Teodorika u biskupstvu. i Naslijedio je Sewina oko 1000. godine po Kr; umro 26. lipnja 1032.
K Od kancelara kralja Roberta oko 1007. godine postao biskupom, umro 1028. Napisao je sv. Teodoriku poslanicu 61, u kojoj nabraja najteže, kako kaže, razloge kojima je potaknut u početku odbio posvetiti ga: što je zatim učinio kad je raspravljeno ono što se prigovaralo.
5 Post hæc iter arripuit, et prima die m Briennonem pervenit, dehinc Ternodorum usque profectus est, ubi mox infirmitate correptus est. Et intra paucos dies, dum illic ægrotans decubat, vitam exitu felici consummat, VI Kalendas Februarii. Disponentibus suis eum referre, quo jusserat se referri, obstitit Milo consanguineus ejus, præfati castri Dominus, et in ecclesia S. Michaelis Archangeli fecit eum honorifice tumulari. Cujus tumulum qui frequentant, frequenter referunt, quod implorant. a Oppidum est hoc tempore celebre: adjacet fluvio Matronæ, inter Meldorum urbem et Avisiacun, generoso vino nobile, vulgo Chasteau Tierry sur Marne, en Brie.b Addit Sausseyus ex actis S. Michaelis Tornodorensi: quodcumque ei in manibus, quandocumque licuit,e penu viscorum suorum pauperibus amore Dei impertivit.c Fundatum est in Senonum urbe circiter an. Chr. 507, a Theodechilde. Fundationis diploma profert Chopinus lib. 1, Monasticus. 3, num. 49.d Consecratus hic fuit III Idus Julias an. 978. At Sausseyus tunc Leothericum sedisse scribit, cum isthic institutus est Theodoricus.e Abbas electus an. 978. mortuus 1013, teste Claudio Roberto.f Regnavit Robertus ab an. Chr. 988, ad an. 1033.g Interponit Sausseyus Fulconem, ob hæc verba Hetgaudi in Vita Roberti Regis: Terram sancte Crucis, quam Fulco Episcopus pro adjutorio sui Hugoni potentissimo Belvacensi dederat, Rex suo reddidit Domino. Sed quid si ante regnum Roberti, sub quo Arnulphum sedisse constat, ea alienatio contigit, et Fulco ante Arnulphum, et forte Manassem, sedit? h Successit S. Theoderico in episcopatu. i Successit Sewino, circiter an. Ch. 1000; obiit 26 Junii 1032.
K E Cancellario Regis Roberti circiter an. 1007. Episcopus factus, mortuus 1028. Scripsit S. Theodorico epist. 61, qua recenset gravissimas, ut ait, causas, quibus permotus initio abnuerit eum consectare: quod deinde fecit, ubi quæ objecta erant discussa sunt.
1 Saussay: „Dobio je takav odgovor da će poslije umjesto njega biti orleanski biskup te da ga već sada želi častiti na drugome mjestu poslije sebe.” m Massonu se u opisu rijeka Galije naziva Briaria: gradić je blizu Loire, između Orléansa i Tonnerrea.
1 Sausseyus: Tale responsum tulit, fore eum postea loco sui Episcopum Aurelianensem, atque jam secundo eum post se loco velle eum honorare. m Briaria dicitur Massono in descriptione fluminum Gallix: oppidulum est prope Ligerim, inter Aureliam et Tornodorum.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.