Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 27. siječnja

O sv. Sulpiciju, biskupu, u Saint-Ghislainu u Hainautu

DE S. SULPITIO EP. GISLENOPOLI IN HANNONIA

Sadržaj (1)
  1. Prijenos sv. Sulpicija

Saint-Ghislain je gradić u Hainautu u Drugoj Belgiji uz rijeku Haine, odakle potječe ime pokrajine, a samomu je gradiću ime od Ćelije sv. Gizlena, plemenitoga i drevnog samostana, o kojem opširnije uz život sv. Gizlena 9. listopada. Ovdje se čuvaju relikvije sv. Sulpicija biskupa, čiji se nebeski rođendan slavi 27. siječnja. O njemu Molanus u dodacima Usuardu piše: „U samostanu sv. Gizlena preminuće svetoga oca Sulpicija biskupa i ispovjedaoca”; opširnije u djelu Indiculus Sanctorum Belgii: „Tijelo ili tjelesne relikvije sv. Sulpicija biskupa i ispovjedaoca ima Ćelija, odnosno samostan sv. Gizlena, koji je najstariji u Hainautu.” Stoga se ondje u martirologiju dana 27. siječnja čita: „Preminuće sv. oca našega Sulpicija biskupa i ispovjedaoca”, a dana 21. srpnja: „U samostanu sv. Gizlena prijenos sv. Sulpicija biskupa i sv. Leokadije djevice” itd. O istome raspravljaju Galezinije, Ferrari i Kanizije. Raban i rukopis sv. Maksimina na ovaj dan imaju ovo: „I rođenje sv. Sulpicija biskupa i ispovjedaoca”; ako je to napisano o njemu, potrebno je da je njegovo štovanje bilo nadaleko slavno i prije negoli su njegove relikvije prenesene u Belgiju, ili je to zasigurno netko poslije dodao Rabanu; kao što smatramo da je i onaj stih dodan Wandelbertovu martirologiju nakon toga prijenosa:

„Cvatu i Sulpicije, Baltilda i Aldegunda.” No 26. siječnja Beda, Notker i rukopisi spominju sv. Sulpicija, biskupa iz Bourgesa i ispovjedaoca, dok se Pijo slavi 17. siječnja, a Sever XXIX. istoga mjeseca, tako da postoji sumnja kako se u tim piscima možda navodi ovaj naš iz Bayeuxa, pri čemu je grad u kojem je stolovao pogrešno zapisan.

2 Sv. Sulpicije navodi se i u benediktinskom martirologiju kod Arnolda Wiona, Huga Ménarda i Benedikta Dorganija, i to Wion kaže: „Da je on bio monah sv. Gizlena, navodi me nagađanje iz onih riječi OCA NAŠEGA, koje se čitaju u martirologiju toga samostana; tako naime imaju: Preminuće sv. oca našega Sulpicija.” Bolje piše Ménard u 1. knjizi zapažanja: „A ako ga monasi sv. Gizlena nazivaju ocem, to biva zato što to mjesto grije nazočnošću svoga tijela.” Je li pak drugdje bio monah, nejasno je. Provodio je, kao što će se niže reći, samotnički život; je li to bilo prije biskupstva, ili nakon što ga se zakonito zauvijek odrekao, ili samo povlačeći se na neko vrijeme radi kratka mira, ili je prije u samostanu bio odgojen po monaškim pravilima, u koje vrijeme, ne znamo.

3 Ni kojega je grada bio biskup, nije istraženo. Molanus u djelu Indiculus piše: „Negdje sam pročitao da je bio biskup iz Bayonne te da je s relikvijama sv. Leokadije iz Španjolske prenesen u samostan sv. Gizlena.” Biskupom iz Bayonne nazivaju ga i Wion, Kanizije i Galezinije. Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii piše: „Bio je pak biskup iz Bayonne u Gaskonji, odnosno, kako neki učeni ljudi govore, kod Aquæ Augustæ, na španjolskoj granici: to je naime očito iz govora o prijenosu.” Isto u djelu Fasti Belgici piše Miraeus. No najprije ne smatramo da je Aquæ Augustæ Bayonne, nego grad Ausci, odnosno Aux, pučki Dax; dok jedni žele da je Bayonne nazvan Boiona po Bojima, a drugi s Massonom da je nekoć bio Lapurda, utvrđena rimskom posadom. Kako god bilo, da je Sulpicije bio iz Bayonne kažu Ménard, Saussay i Klaudije Robert, svi slijedeći jedinoga Molanusa. A Ferrari na ovaj dan u bilješkama piše: „Jedni ga čine biskupom iz Bayonne (koji je krajnji grad Akvitanije na granici Španjolske), a drugi biskupom iz Bayeuxa, što je vjerojatnije; jer Baiocæ je biskupski grad u Normandiji, pučki nazvan Bayeux.” Čini se da Ferrari tu vjerojatnost izvodi iz sličnosti naziva Bayensis i Bayeux. No mi imamo drugi razlog zašto se priklanjamo Ferrariju, naime jer je u Normandiji provodio samotnički život (tko bi povjerovao da bi onamo došao ponajprije iz gaskonjske Bayonne?), jer je ondje pronađeno njegovo tijelo, a zatim ga je prenio onaj koji je iz Belgije hodočastio na Mont-Saint-Michel u morskoj pogibelji, smješten nasuprot normandijskoj obali.

4 Taj je pak prijenos obavljen godine Kristove 986. po Šimunu, opatu Ćelije sv. Gizlena, čiju nam je povijest iz staroga rukopisa sv. Gizlena najljubaznije priopćio Juraj Galopin, knjižničar istoga samostana. Odatle možeš pobiti ono što smo naveli iz Molanusa (kojega su slijedili Ménard i Saussay) i što isti piše u djelu Natales Sanctorum Belgii: „Smatra se da je njegovo tijelo istom prigodom i u isto vrijeme kad i tijelo sv. Leokadije grof Hainauta donio u Belgiju.” Još odlučnije piše Miraeus: „Ondje su prenesene njegove relikvije (zajedno s kostima sv. Leokadije, toledske djevice) otprilike u ono vrijeme, kako se vjeruje, kad su Mauri zauzeli Španjolsku.” Mauri su provalili u Španjolsku ere 750., odnosno godine Kristove 712; a gotovo tri stotine godina poslije donesene su relikvije sv. Sulpicija u samostan sv. Gizlena. O sv. Leokadiji govorit ćemo 9. prosinca, kao i o njezinu tijelu koje su monasi sv. Gizlena nedavno darovali katoličkomu kralju Filipu II.

5 Slavi se godišnjom svetkovinom prijenos sv. Sulpicija i Leokadije 21. srpnja, na koji dan Molanus u dodacima Usuardu piše: „Istoga dana u samostanu sv. Gizlena prijenos sv. Sulpicija biskupa i sv. Leokadije djevice.” Isto prenose Ferrari, Kanizije i opširnijim riječima Saussay, a o Sulpiciju Wion i Dorganije. Kakav je to bio prijenos, nama nipošto nije poznato. Jer što se tiče onoga prvoga prijenosa iz Normandije u samostan sv. Gizlena, naslov rukopisa sv. Gizlena glasi ovako: „Ovaj je prijenos tijela sv. Sulpicija obavljen godine 976., 20. lipnja, dvadeset i osme godine poslije smrti sv. Gerarda, opata samostana sv. Gizlena i Brognea, onoga naime koji je sretno obnovio samostan sv. Gizlena i mnoge druge.” Odatle možeš pobiti ono što ovoga XXVII. dana siječnja piše Saussay: „U Hainautu, u Ćeliji sv. Gizlena, doček sv. Sulpicija, biskupa iz Bayonne, odnosno Bayonne Lapurdenskih kod Baska u pokrajini Novempopulaniji, i ispovjedaoca; kao i sv. Leokadije, toledske djevice i mučenice, čiji su presveti ostatci u ono vrijeme kad su Mauri zauzeli Španjolsku prevezeni u Bayonne na čuvanje, a odatle su s dragocjenim zemnim ostatcima istoga sv. Sulpicija, zbog drugih provala, preneseni u spomenuti samostan, daleko od bijesa barbara, te s doličnom čašću pohranjeni, gdje se dosad s najvećim poštovanjem čuvaju i štuju.” To je doista o Leokadiji netočno, a ono prije o Sulpiciju.

6 Drugi prijenos obojih, a ujedno i svetoga Gizlena, obavljen je 1. lipnja, na koji dan Molanus u dodacima Usuardu i Kanizije pišu: „Istoga dana prijenos tijela sv. oca našega Gizlena, i sv. Sulpicija biskupa i ispovjedaoca, i blažene Leokadije djevice.” Gotovo isto piše Saussay. Istoga dana o Gizlenu i Sulpiciju raspravljaju Wion i Dorganije. Godine 1634. opat sv. Gizlena dao je ovdje u Antwerpenu vješto izraditi slavan i velik relikvijar od srebra, u obliku glave ukrašene mitrom, za pohranu relikvija sv. Sulpicija.

Prijenos sv. Sulpicija

iz staroga rukopisnog kodeksa izvadio George Galopin, redovnik iz Saint-Ghislaina.

Neka svaka laž utihne zajedno sa svojim hvalospjevom, a mi ćemo tek jednostavnim pripovijedanjem iznijeti ono što nam je za pisanje predalo izvješće vjernika; potičući prema dosegu uma na vjeru, kako je normanska zemlja po Božjem promislu obogatila Hainaut tjelešcem sv. Sulpicija. U ono vrijeme kada je Rimom upravljalo carstvo Otonovo, a kraljevstvom Franaka vladalo žezlo Ludovikovo, te je također Normandija bila podložna ocu grofa Rikarda, Vilimu, dok je katedrom u Cambraiu predsjedao Herluin, grofom Hainauta bio Gotfrid, a Valenciennesa Arnulf, neki opat Šimun naumio je poći sve do brda sv. Mihaela radi molitve. Dok je stupao na naumljeni put, dogodilo se da je na granicama Normandije radi prenoćišta ušao u neko selo koje zovu Livibacum, a ima nadimak Sveta Dolina. Ugledavši ondje tri crkvice, doznao je da se u jednoj od njih čuvaju moći ovoga sveca; i odmah se raspitavši tko je bio, ili iz kojih je krajeva došao, je li odande bio rodom, čuo je da je bio biskup grada Bayeuxa te da je ondje radi provođenja samotničkoga života poželio pustinju.

2 Na to on, kao prebirući u skrovištu svoga srca i iznoseći svojima ono što je prebirao, reče: „Dolikuje da mu se drugdje služi doličnijom čašću nego ovdje; a to će se i dogoditi ako mi Bog podari da izvršim ono o čemu razmišljam.” To govori u tajnosti, i napokon pobožno stiže onamo kamo je težio. Ondje je, prostrt na tlu pod izlikom brisanja grijeha, još revnije molio da se upravo to privede kraju.

3 Zatim pak, vraćajući se kući, iznosi zboru braće koja su pod zaštitom sv. Gizlena u samostanu u Celleu iskazivala poslušnost Bogu, što je i kako učinio na putu. Preporučivši se nedugo zatim njihovim molitvama, ponavlja isti put, uzevši sa sobom pratioce koje je nedavno bio poveo. I budući da volja svaki trud, ma kako težak, čini lakim, stižu u spomenuto selo ne trpeći nikakve poteškoće u hodu. Potraže crkvenjaka, zamole u njega gostoprimstvo; a kad su kupili mnogo čistoga vina, crkvenjak se opije zajedno sa svojim ukućanima. I već je Večernjača svojim izlaskom pozivala na san, dok se opijenima blagi mir razlijeva udovima; a u trijeznih pobožnost svetoga svetogrđa sve više i više raste. Napokon odlaze na počinak, trijezni jednako kao i pijani; ovi doduše poškropljeni letejskim snom, a oni pak potaknuti budnom brigom.

4 Uistinu, dok je sve držala duboka tišina, a noć na svome putu bila na polovici staze, opat oprezno iskočivši iz postelje dade opomenuti svoje za časnu krađu, lukavo priprijetivši da ne ispuste ni najmanji kašalj niti proizvedu ikakav drugi zvuk. Zatim izlazeći korak po korak, suzdržavali su pse od laveža pružajući im rukama kruh ili sir. Dok drugi to čine oko crkve, opat se trudi iznijeti zemne ostatke. No prvim naporom ne uspijeva ih pomaknuti ništa više nego mlinski kamen. Tada se vraća svojima koji su bili upućeni u tu stvar i pripovijeda koliku je težinu svečevih kostiju osjetio. Na to zajedničkom odlukom zajedno ulaze unutra, tri i četiri puta pobožno udarajući se u prsa, stavljaju remen oko vrata i kličući se predaju u njegovu službu, obećavajući da će mu drugdje slaviti dostojniju službu.

I već je prva Zora posipala zemlje novim svjetlom,

I vodila dan rastjeravši zvijezde, čim opaze da dnevni dan sviće, te odmah umotavši njegove moći, časno tijelo, u čisto platno, odnosi ga. Natječući se odatle su skrenuli svoje stope.

5 No kad je Zora već privodila kraju, a vino kojim je ujutro crkvenjak bio natopljen osjetio da je snom probavljeno, napustio je ležaj, našao da su gosti otišli i posumnjao da su počinili neku prijevaru, u što se odmah po ishodu stvari i uvjerio. Napokon skočivši k hramu i pogledavši u lijes u kojem je svetac počivao, vidio je da je lišen tolikoga blaga i prevaren od svojih gostiju, ili radije, da tako kažem, neprijatelja. Uistinu sveta dolina, koja je na kraju, u kojem se svaka hvala sigurno pjeva, zavrijedila nositi takva muža snažna blagotvornim krepostima! Sveta svakako dolina, koja iako je tada izgubila onoga čijim je zaslugama bila posvećena, ipak je za sebe zadržala samu pustinju u kojoj je on nekoć sjajio svjetiljkom svetosti! O nesretnoga sela koje je ovome crkvenjaku kao ovcu vuku povjerilo toliko blago! Uistinu nesretnoga, koje je njega učinilo tamnim sjajem tolikoga svjetla; tamnim, kažem, jer onoga komu se činilo da revno služi po danu, njega je tako često zbog prekomjernog pića klecajući koljenima bezbrižno ostavljao u tamnoj noći. Ali koliko se Normandija ovom krađom osjeća nesretnijom, toliko se Hainaut osjeća sretnijim. Što kažeš, crkvenjače? Služi se majkom kreposti, trijeznošću, kako bi mogao sačuvati svoj polog... No lati se drugoga posla, možda si zaslužio ostati bez ovoga. Tada je sav okolni kraj zaorio, a zvonjava zvona i jeka truba...

a Oton III. počeo je vladati 984. godine.
b Ovaj je bio posljednji kralj Galije iz roda Karla Velikoga.
c Čini se da je ovdje pisca izdalo pamćenje: naime Vilim I. ubijen je 17. prosinca 943. godine zločinom Arnulfa Flandrijskoga. Sin Rikard držao je Normandiju sve do 990. godine. Možda ovdje treba čitati: Normandija je bila podložna Rikardu, ocu grofa Vilima. Jer sin Rikarda I. bio je Rikard II., vojvoda Normandije, a od priležnice začeti Vilim, poslije grof od Eua.
d Druga pogreška pamćenja. Postoji u Baldrikovoj Chronicon knj. 4, pogl. 107, povelja Otona III. dana Rothardu, Herluinovu prethodniku, 991. godine od Utjelovljenja Gospodnjega, 4. indikcije, 8. godine samoga Otona. A Herluina je papa Grgur V. posvetio 996. godine.
e O najplemenitijim grofovima Gotfridu i Arnulfu, kojima je bila dana zemlja hainautskoga grofa Raginera Dugovratoga, prognanoga zbog zločina od sv. Brune, carskoga namjesnika, uz isključenje i progon i Raginerovih sinova Raginera i Lamberta, raspravlja Baldrik knj. 1, pogl. 94 i sljedeća, te d'Outreman, Hist. Valentianensis, knj. 1, pogl. 13.
f Možda opat nije ciljao na to da jadni crkvenjak zbog pijanstva bude lišen uporabe razuma, nego samo da razveseljen obilnijim pićem bezbrižnije i dublje zaspi, što se i dogodilo.
g Čini se da treba čitati „madebat” (bio natopljen).

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

27. siječnja Kalendar godine