U Tonnerreu, gradu u Galiji smještenom uz rijeku Armançon u biskupiji Langres, nalazi se veoma drevna crkva sv. Mihaela, kojoj je poslije, kako kažu, o trošku grofa Milona pridodan samostan.
U njemu je Teodorik, orleanski biskup, drugi toga imena, dok je putovao u Rim, preminuo XXVII.
Orleanskom u Galiji.
dana siječnja, a njegov ga je rođak Milon časno pokopao u crkvi sv. Mihaela, te je potom počeo sjati mnogim čudesima; stoga su ga stanovnici Tonnerrea i prihvatili za zaštitnika. O njemu Ménard bilježi: „U Tonnerreu polaganje u grob sv. Teodorika, orleanskoga biskupa”; Saussay u Martyrologium Gallicanum: „U Tonnerreu sv. Teodorika, biskupa i također ispovjedaoca, koji je kao monah samostana sv. Petra Živoga kod Sensa zbog iznimne pobožnosti postao orleanskim biskupom, te nakon Anselma preuzevši upravu božanske službe, revno je izvršavajući, kleru i puku koracima neokaljana života označio put u vječnost; zatim, uzevši zavjet da će poći na pragove apostola, dok je putovao u Rim, zatečen bolešću u Tonnerreu na granicama Lingonaca, zamijenio je život smrću: štoviše, oslobođen tamnice smrti, sretno je preselio k Onomu koji je pravi život. Pokopan je ondje u samostanu sv. Mihaela na brdu Mont-Voutois, gdje je veličanstveno zablistao mnogim čudesima kojima božanskim darom pomaže svojim štovateljima.” Toliko Saussay, koji je Teodorika prvoga toga imena pomiješao s ovim drugim: onaj je naslijedio Anselma II., a nakon njega su stolovali Ermentej, Manase, Arnulf, a zatim ovaj drugi sv. Teodorik.
2 Charles Saussay u knj. 8 Annales Ecclesiae Aurelianensis o Teodoriku II., br. 11, kaže: „U onome samostanu sv. Mihaela slavi se njegov blagdan 27. siječnja; svakoga pak utorka izvan došašća i korizme slavi se kanonski časoslov o njemu; a svakoga dana na Jutarnjoj, Misi i Večernjoj čini se njegov časni spomen, kako smo doznali od časnih i pobožnih monaha ondje, koji su nama, kad smo radi pobožnosti posjetili onu crkvu dana 11. srpnja 1211. godine, pokazali na štovanje njegovu svetu glavu i kosti tolikoga biskupa.” Isti Saussay u Notitia Episcoporum Aurelianensium i Jean Chenu tvrde da u samostanu sv. Mihaela u Tonnerreu počiva čitavo njegovo tijelo. No Claude Robert u Gallia Christiana iz zapisa Davida Andryja, odvjetnika i kraljevskog prokuratora riznice u Tonnerreu, prenosi da su škrinju Teodorika i rođaka Milona 1568. godine svetogrdnim bijesom opljačkali heretici.
Životopis,
3 Životopis sv. Teodorika donosimo onaj isti koji je iz staroga rukopisnog kodeksa Paula Petaua iz Orléansa izdao Charles Saussay, izostavivši drugi opširniji koji je taj isti uz to sastavio iz spomenika samostana sv. Mihaela u Tonnerreu i sv. Petra Živoga u Sensu te iz spisa drugih pisaca; među kojima je Helgaud, monah iz Fleuryja, koji u djelu Vita Roberti Regis pobožnost kraljevu i Teodorikovu prati ovim pohvalnim slovom: „Napokon je ovo mjesto, naime orleansku stolicu, kralj osobito ljubio jer se u njemu rodio i odrastao, a poslije preporođen vodom i Duhom Svetim ondje je primio svečani blagoslov svoga uzdignuća za kralja. Gospodin također Teodorik, biskup istoga grada, čiji je glas dostojno i pohvalno izricao hvalu Gospodnju, želeći da se sačuva spomen njegova imena, zapovijeda da se u samostanu Svetoga Križa načini posuda od stotinu solida najboljeg zlata u kojoj bi se posvećivala krv Gospodina našega Isusa Krista. Tolikome se biskupu kralj pridružio ponizna duha, te dirnut višnjom ljubavlju načini uz isti sveti kalež pliticu za prinošenje tijela Spasitelja svijeta na njoj, da mu znak križa bude na pomoć, a sveta muka istinsko otkupljenje duše i tijela.” I nakon nekoliko umetnutih redaka: „Dao je kralj također ovome svecu Anijanu dvije crkve, Sentiliacum i Rutinagum, sa selima i svime što im pripada, što je kraljevskom poveljom potvrdio i zapovjedio osnažiti. A od gospodina Teodorika, časnoga orleanskog biskupa, zaslužio je oltare samih crkava s biskupskom povlasticom o njima koju je sam sastavio, a koju je podijelio sv. Anijanu i slavnome kralju koji ga je glasom klicanja uvijek ljubio iz dobra srca.” O sv. Anijanu, orleanskom biskupu, raspravljat ćemo 17. studenoga.
prijateljstvo s kraljem Robertom, 4 Štoviše, Teodorik je nekoć stekao kraljevu ljubav kada je kraljicu Konstanciju, njegovu suprugu, božanskom objavom poslanu sv. Savinijanu, opširno poučio tko je Savinijan i gdje se štuje. Tu je povijest od Teodorikova suvremenika Odorana nekoć prepisao monah iz Auxerrea u svojoj Chronologia, koju ćemo i mi donijeti uz životopis sv. Savinijana 31. prosinca, gdje stoji među ostalim ovo: „Konstancija, prestrašena viđenjem, poče brižno ispitivati okolne klerike ima li u onim krajevima biskup koji se zove Savinijan; od njih jedan imenom Teodorik, koji je poslije bio biskup u Orléansu, odgovori u ime svih koji za to nisu znali govoreći: ‚Jest, gospođo, u samostanu sv. Petra Živoga u Sensu sv. Savinijan, prvi nadbiskup metropolitanskoga grada Sensa i mučenik; ako pobožna duha pristupiš njegovoj prisutnosti, znaj da ćeš bez odgađanja postići ono što je obećao.’ A ona, obradovana savjetom tolikoga muža, najbrže zajedno sa sinom pohrli na pragove sv. Petra, i veoma dugo plačući pred tijelom blaženoga mučenika te se svim silama povjeravajući njegovoj zaštiti, radosna se vrati kući, okrijepljena pohodom tolikoga zaštitnika”, itd.
bilješka o djelima i imenima svetaca.
3 Ponovno je u Teodorikovo doba iz podzemlja provalila mahnita manihejska hereza i okaljala neke iz orleanskoga klera. Protiv njih je sazvan sabor u Orléansu 1017. godine, čije je spise obuhvatio Radulf Glaber u knj. 3 djela Historia, pogl. 8.
Hereza suzbijena.
ostaci,
6 Koliko je godina Teodorik živio, koliko je upravljao orleanskom Crkvom, nismo doznali. Da je umro 1022. godine, može se otprilike izvesti iz Charlesa Saussaya, br. 10. „Stolovao je”, kaže, „još 1021. godine, dok su se podudarale IV. indikcija i IV. epakta, koje nam je godine dao crkve u Germiniacumu, Triganumu i Noemiumu pod uvjetom da slavimo godišnjicu njegove smrti”, a kod nasljednika Odolrika, br. 20, donosi povlasticu crkve sv. Maksimina u Micyju, sastavljenu javno u Orléansu 1022. godine od Utjelovljenja Gospodnjega, XXVIII. godine vladavine kralja Roberta i V. indikcije. Iz toga, kao nečega što se najviše slaže s istinom, nužno bi slijedilo da je sv. Teodorik umro 27. siječnja 1022. godine, koja je Francuzima, koji su tada godinu započinjali od Uskrsa, bila 1021., pod kojom su Charles Saussay, Jean Chenu i Claude Robert zabilježili Teodorikovu smrt.
Vrijeme Teodorikove smrti,
7 „Onaj koji je za života”, kaže isti Saussay br. 11, „zasjao krepostima, i mrtav postaje poznat po čudesima. Naime, grbava djevojka koja je dugo imala groznicu došla je na grob blaženoga muža u Tonnerre i iz Tonnerrea se vratila izliječena. Stari liječnik mučen grozničavom bolešću kroz veoma dugu klonulost, ležeći u postelji, popio je malo s izvora, ustao, uspeo se na brdo sv. Mihaela, zahvalio Bogu i zadobio zdravlje. Otada je kod potomaka stekao toliki glas svetosti da svi grozničavi pristupaju njegovu grobu i mnogi ozdravljaju od svoje bolesti.”
zaštita protiv groznice.
Iz rukopisa izdao Charles Saussay.
Blaženi Teodorik bio je rodom iz a pokrajine Brie, iz Château-Thierryja, tako nazvanoga po njegovu djedu Teodoriku, potekao od roditelja slavnih po rodu te snažnih bogatstvom i moću. Od njih nježno odgajan, počeo je u ranoj dobi pokazivati dokaze dobre naravi; ne odajući se razuzdanosti po običaju mladića, nego živeći zrelo; ne oholeći se skupocjenošću odjeće, niti prostranošću imanja, niti plemenitim rodom, nego smatrajući ništavnim ono za što je znao da će se u ništa pretvoritib. Nastojao je da što je plemenitiji u svijetu, to plemenitiji bude u Kristu. Budući da su njegovi roditelji željeli da se napoji slobodnim znanostima, a s druge su strane promislili da se običaji obično oblikuju suživotom, nisu ga htjeli predati svjetovnom učitelju da se ne bi iskvario primjerom svjetovnih običaja. Stoga su odlučili smjestiti ga uc samostan sv. Petra Živoga, tada slavan jednako po pobožnosti i učenosti; ponajviše stoga što su mud Sewin, nadbiskup Sensa, ie Raynard, opat istoga samostana, bili povezani krvnim srodstvom. Ondje dakle napredujući neprestanom vježbom, a Domovina, rod i nedužna mladost sv. Teodorika, b c nauke u samostanu d sv. Petra Živoga, e napredujući, marljivim je umom prebirao svaku pouku koju bi primio. U svemu se također vladao razborito, brižno pazeći da ga braća, u čiji je život i red bio uključen, ne bi mogla ni u čemu pokuditi.
2 U to je vrijeme u Francuskoj vladaof kralj Robert, muž izvanredne pobožnosti i izvanredno učen. Čim je on doznao za glas o mladiću, pozvao ga je na dvor. Iskusivši ga veoma vjernim i razboritim, počeo se služiti njegovim savjetima i predavati mu na upravljanje kraljevska prava. Kad je u međuvremenu preminuog biskup Arnulf, jednodušnom odlukom klera i puka traži se Teodorik da bude promaknut za biskupa. Kralj je odobrio što su tražili. No budući da krepost prati zavist, a dobrima nikad ne nedostaju pogibelji, pojavio se neki klerikh imenom Odolrik, oslonjen na četu nekih ljudi, koji je nerazborito težio za biskupstvom i na svaki se način protivio izboru svetoga muža. Njega je ponijela tolika drskost da je, dok su Božjega čovjeka u orleanskoj crkvi posvećivali i Leoterik iz Sensa, k Fulbert iz Chartresa i drugi biskupi, s naoružanom četom provalio kroz crkvena vrata i pristupivši sve do oltara nasrnuo na Božjega čovjeka pod rukom posvetitelja kao da će ga ubiti. Ali ono što božanski naum uređuje, ljudska drskost nimalo ne uzdrmava. Božjom odredbom ni posvetitelja ni onoga koji se posvećivao strah nije odvratio od započetoga; a kad su slomljeni napadi malo-pomalo jenjali, protivnička se strana prestrašena malo-pomalo razbježala.
3 Nakon što je pak postavljen na biskupsku stolicu, počeo je sjati poput svjetiljke i voditi čudesnu brigu o stadu koje mu je povjereno, podložnicima i djelima pokazujući primjere i usađujući opomene Svetoga pisma. Bio je naime podizatelj siromaha, obuzdavatelj tlačitelja i pomoćnik potlačenih. Otresajući ruke od svakoga mita, tražio je ne ono što je korisno njemu, nego što je korisno mnogima, nastojeći svakome pružiti ono za što je znao da mu koristi. Dogodilo se pak dok je išao na neko putovanje da su ga presreli suučesnici spomenutoga Odolrika: odmah ga zbacuju s konja na kojem je jahao, obaraju na zemlju, vitlaju kopljima i mačevima da ubiju nedužnoga. Ali čudno je reći, onomu za kojega su mislili da ga probadaju mačevima nisu mogli nanijeti ni najmanju ranu. Jer neprijateljska ruka nije mogla nauditi onomu koga je štitila božanska desnica. Napokon, misleći da je posve izdahnuo, ostavili su ga ležati na zemlji. Ustao je dakle Božji čovjek, tijelom doduše posve neozlijeđen, ali ipak s odjećom posvuda razderanom. Kad se to tako dogodilo, Odolrik, uvidjevši da uzalud napada onoga koga Gospodin čuva, pribjegao mu je, zamolio oproštenje i zadobio zatraženo. Njemu je biskup također, da ne bi izgledalo kako pamti nepravdu, l dodijelio da uživa drugu čast poslije njega, tako da nakon njegove smrti sam preuzme biskupstvo.
4 Dakako, budući da lončareve posude iskušava peć, a snaga se u slabosti usavršava, slugu je Božjega mučila teška i dugotrajna bolest. Jer Gospodin je stegom odgajao sina kojega je ljubio, da mu ili poraste zasluga kreposti ili da mu turpija nevolja posve očisti trun krivnje, ako ga je bilo. Često je pak pohađao samostan sv. Petra Živoga, kako zato što je ondje bio odgojen, tako i zato što je znao da je mjesto sveto i obilno ispunjeno svetim relikvijama. Kad je dakle jednom po običaju onamo došao, te je i iscrpljen mršavošću odlučio poći u Rim, dogodilo se dok je noću počivao u istoj bazilici da je čuo glas s neba koji mu govori: „Ne boj se, Teodoriče, jer te čeka višnji stan, gdje mučenik sv. Sebastijan slavno trijumfira.” Bio je pak blagdan bl. Sebastijana. Kad je stoga svanulo jutro, pozvao je Adeberta, najpobožnijega monaha istoga mjesta, s nekima drugima, te im priopćivši što je čuo svjedoči da mu se bliži smrt i nalaže da ga onamo prevezu ako umre s ove strane Alpa. Želio je naime biti pokopan pokraj svojih časnih ujaka, nadbiskupa Sewina i opata Raynarda.
5 Nakon toga krenuo je na put i prvoga dana stigao u m Briennon, odakle je nastavio sve do Tonnerrea, gdje ga je ubrzo uhvatila bolest. I za nekoliko dana, dok ondje bolestan leži, dovršava život sretnim svršetkom, 27. siječnja. Kad su se njegovi spremali prenijeti ga onamo kamo je zapovjedio da ga prenesu, usprotivio se njegov rođak Milon, gospodar spomenute utvrde, i dao ga časno pokopati u crkvi sv. Mihaela Arkanđela. Oni koji pohađaju njegov grob često odnose ono za što mole.
a Grad je u ovo vrijeme slavan: leži uz rijeku Marnu, između grada Meauxa i Avizea, glasovit po plemenitom vinu, pučki Château-Thierry-sur-Marne u pokrajini Brie.
b Dodaje Saussay iz spisa sv. Mihaela u Tonnerreu: „Sve što mu je bilo u rukama, kad god je bilo moguće, iz zalihe svojih dobara dijelio je siromasima iz ljubavi prema Bogu.”
c Osnovan je u gradu Sensu oko 507. godine po Kr. od Teodehilde. Povelju osnutka donosi Choppin knj. 1, Monasticon tit. 3, br. 49.
d Ovaj je bio posvećen 13. srpnja 978. godine. A Saussay piše da je tada stolovao Leoterik, kad je ondje postavljen Teodorik.
e Izabran za opata 978. godine, umro 1013., prema svjedočanstvu Claudea Roberta.
f Vladao je Robert od 988. godine po Kr. do 1033. godine.
g Saussay umeće Fulka zbog ovih Helgaudovih riječi u Vita Roberti Regis: „Zemlju Svetoga Križa, koju je biskup Fulk za svoju pomoć bio dao najmoćnijem Hugonu iz Beauvaisa, kralj je vratio njezinu gospodaru.” Ali što ako se to otuđenje dogodilo prije kraljevanja Robertova, pod kojim je poznato da je stolovao Arnulf, te je Fulk stolovao prije Arnulfa, a možda i Manasea? h Naslijedio je sv. Teodorika u biskupstvu. i Naslijedio je Sewina oko 1000. godine po Kr; umro 26. lipnja 1032.
K Od kancelara kralja Roberta oko 1007. godine postao biskupom, umro 1028. Napisao je sv. Teodoriku poslanicu 61, u kojoj nabraja najteže, kako kaže, razloge kojima je potaknut u početku odbio posvetiti ga: što je zatim učinio kad je raspravljeno ono što se prigovaralo.
1 Saussay: „Dobio je takav odgovor da će poslije umjesto njega biti orleanski biskup te da ga već sada želi častiti na drugome mjestu poslije sebe.” m Massonu se u opisu rijeka Galije naziva Briaria: gradić je blizu Loire, između Orléansa i Tonnerrea.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.