Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 27. siječnja

O sv. Gamelbertu, župniku u Bavarskoj

DE S. GAMELBERTO PAROCHO IN BAVARIA

Sadržaj (6)
  1. Životopis od nepoznatoga pisca,
  2. Prolog pisca.
  3. Djela prije svećeništva.
  4. POGLAVLJE II. Svećeništvo, kreposti.
  5. Proroštvo, smrt, ukop.
  6. Čudesa poslije smrti.

U Donjoj Bavarskoj nalazi se gradić Michelsbuch, nedaleko od ušća rijeke Isar koja se ulijeva u Dunav. Ondje je bio župnik i još se i danas štuje sv. Gamelbert, odnosno Gamulbert ili Amelbert, ili, kako piše Aventin, Amalbert. Njegov se nebeski rođendan, kako ima rukopisni životopis, slavi VI. dana prije veljaških kalenda, a prema Wolfgangu Selenderu XVI. dana prije veljaških kalenda; no ni na jedan od ta dva dana nismo našli njegovo ime u našim martirologijima.

2 Životopis sv. Gamelberta, odnosno Gamulberta, kaže naš Matej Rader u 2. svesku djela Bavaria sancta, čuva se u Regensburgu u samostanu sv. Emerama na pergameni, naime u onome kodeksu iz kojega je preuzet i prepisan životopis sv. Severa, apostola Norika, koji je Velser predao u tisak. U kölnskoj se kartuziji čuva rukopisni kodeks kojemu je naslov: Antiquitates selectæ de vitis Sanctorum ex MSS. Carthusiæ Gamnicensis in Thuringia, trudom brata Jakova Bilagija, erfurtskoga kartuzijanca. Odatle nam je životopis sv. Gamelberta prepisao naš Ivan Gamans, s kojim se po smislu i slijedu događaja, ali ne po riječima, podudara onaj koji je iz autografa Wolfganga Selendera izdao naš Rader.

3 Ovo o sv. Gamelbertu i blaženom Utonu (o kojima mi pišemo 3. listopada) piše Ivan Aventin u 4. knjizi djela Annales Boiorum: „Bila su dva svećenika (u vrijeme kad je Karlo Veliki pokorio bavarskoga vojvodu Tasila, što se prema djelu Annales Fuldenses dogodilo oko godine Kristove 787.). Bijahu dakle dva svećenika, sveti Amalbert i Uton u Donjoj Bavarskoj; isticali su se pred ostalima pobožnošću i učenošću. Njima i njihovim subraći u svetoj službi Veliki je veličanstveno sagradio crkvu iznad ušća Isara, gdje se potok Metten, koji daje ime samostanu, ulijeva u Dunav. Oni se ondje još i danas pobožno štuju.” No u koje god je vrijeme naposljetku taj samostan bio utemeljen, nije bio utemeljen za sv. Gamelberta, koji je neprestano boravio s desne strane Dunava, nego nakon njegove smrti, za Utona.

4 O Utonu i mettenskome samostanu raspravlja naš Andrija Brunner u 2. svesku djela Annales Boiorum, knjiga 6, pod godinom 799., gdje ukratko, ali vjerno spominje djela sv. Gamelberta.

Životopis od nepoznatoga pisca,

Iz rukopisnoga kodeksa kölnske kartuzije prepisao Ivan Gamans iz Družbe Isusove.

Prolog pisca.

Već bih odavno bio započeo neko djelce da se nisam bojao suhoće svoga još neobrađenoga darčića; ali ne usuđujem se više odgađati zbog mnogih slugu Gospodnjih koji od mene traže tu molbu. A to je da život sv. Gamulberta, izvrsnoga pomoćnika svih tjeskobnih, koji je dosad odveć nezgodno bio skriven, pisanjem učinim otvorenim svima koji žele znati. Bit će naime nezgodno ako krivac ne bude poznavao onoga zagovornika koji će najviše vrijediti kod Suca. Bojim se pak da će neki čitatelji s gađenjem gledati na vlastitu korist zbog moje beznačajnosti, koji sam bio pisac; što ipak ne dolikuje mudromu čovjeku da zavidnim okom prezire nekoga tko govori dobro, makar i ne vješto. Stoga ih, ako takvih ima, što neka bude daleko, želim opomenuti da ne paze toliko na to tko je i kakav bio sastavljač, koliko na to što je i o kakvu mužu sastavio. I ako me tko optuži da sam drznik koji se laća nemogućih stvari, njemu iz dubine srca iskreno otkrivam svoju nakanu koju sam imao tijekom cijele ove tri godine, dok su me čestim molbama nagovarali da započnem; ali sam nisam imao pouzdanja da to mogu dovršiti. Tko sam, kažem, ja tako malen, zapleten u mnogobrojne zamke grijeha i nezačinjen nikakvom solju mudrosti, da bih dostojnim spisima mogao izložiti djela nekoga sveca, za koja dobro znam da nadilaze moje snage? I najslavniji su se muževi bojali preuzeti na sebe takvo djelo; i ni zbog čega drugoga većina naših prethodnika tu je istu građu dosad ostavila netaknutom. Prestrašila me i izreka istinitoga govora, da nije lijepa hvala u ustima grešnika.

2 Kad je dakle to razmatranje neprestano bilo u mome umu, ušuljala se neka druga tomu suprotna misao: da posve treba odbaciti onaj strah koji bi savjetovao da se zbog težine izbjegava započeti nešto dobro, osobito kad je pomoć svemogućega Boga, koji ima jedino dobru volju, najspremnija i dragovoljna za sva dobročinstva. Prethodnici su pak, kako se kaže, vidjeli Božji biser kako leži uprljan na smetištu neznanja, ali kad su ga htjeli očistiti znanjem i uglačati spoznajom, možda su to propustili iz lijenosti ili nemara. Jer premda nisu mogli kako su trebali, trebali su, kako su mogli, hvaliti Gospodina u njegovim svecima. Kad su oni osjetili da im se bliži svršetak života, koliko bi tada bili željeli da su oznojili ovo ili nešto slično! A kako ćeš ti biti opravdaniji kad se pojaviš praznih ruku pred očima Gospodnjim? Što ako su ti isti molitelji koje si prije spomenuo poslani od Gospodina kao istražitelji tvoje revnosti i bratske poslušnosti? Stoga, ako ti koji protivnik dobaci prigovor neznanja, ti poput štita postavi zaštitu pobožnosti i poslušnosti. I kakvu god optužbu smjerao iznijeti, u prije rečenome moći će pronaći posve prikladno pobijanje.

Djela prije svećeništva.

Kad je ljudski rod, stvoren na sliku Božju, pao sa stupnja predanoga mu dostojanstva, a kad je nadošla punina vremena Bog Stvoritelj htio ga je obnoviti u prijašnji stupanj, poslao je u svijet zajedničkom voljom obojice svoju Riječ, to jest Sina, kojega je odavna imao za suradnika u stvaranju svega, radi otkupljenja čovjeka, kako bismo mi, koji smo po demonskom sužanjstvu bili robovi grijeha, primili posinstvo sinova Božjih; koji je, kao što je bez tjelesne požude, silaskom Duha Svetoga, bio začet u utrobi Majke, a itd.

4 Ovaj dakle sveti čovjek Gospodnji bijaše podrijetlom iz Bavarske, iz sela koje se latinskim prijevodom nazivab Fagetum, nedaleko od ušća rijeka Dunava i Isara, iz dobra i plemenita roda, u vrijeme kad je diljem njemačkoga kraljevstva već cvala katolička vjera. Njegovi su roditelji živjeli od vlastita imetka i od dovoljnih posjeda koje su imali nisu činili raskošne, nego umjerene troškove, provodeći pravednim i svetim djelima život koji se naziva svjetovnim. Prvu je dakle dob, koja je djetinjstvo, ovaj svetac proveo tako neokaljano i tako nedužno da svojom voljom nije naškodio ni svojoj duši ni ikomu od živih. Nikada ga nije obuzela hvalisavost, nikada neprilična igra ili pratilja djetinjstva, drskost, srdžba i svađa, koje ljude te dobi ponekad bez razloga podbadaju, rijetko su ili tek pod prisilom ulazile u njegovu dušu. Uistinu, prema Apostolu, bio je malen zlobom, a savršen razumom. I budući da ga je Bog predodredio da bude posuda izbora, nije mogao biti podložan ljudskim strastima opakoga djelovanja.

5 Njegov ga je pak otac, želeći ga odgojiti kao baštinika i sina te ga, kako je običaj, poučiti za vojnu službu, više puta učinio svojim štitonošom i dječaku vješao ili opasivao vojničko oružje; ali ono nikada ni na trenutak nije moglo ostati na njemu, nego bi, čim bi bilo opasano,c spadalo. Zbog toga su se ljutili otac i braća te, smatrajući da se to događa zbog njegove lijenosti, korili su ga sa svom okrutnošću, nazivajući ga lijenim, nesposobnim i ludim; a nisu vidjeli božansku providnost koja ga je unaprijed izabrala za duhovno vojništvo.

6 Naposljetku se otac zasitio tih stvari te ga je, ne bez Božjega miga, postavio za pastira svojim stadima. Dostojnim naime razlogom, da s Davidom postane čuvar ovaca onaj koji će s Petrom biti pastir duša. On pak, koji se sav predao poniznosti i poslušnosti, revno je ispunio sve što mu je razjareni otac zapovjedio kao za sramotu.

7 Dogodilo se pak jednoga dana na pašnjacima da je božanski san svladao udove njegova tijela; a kad se nakon počinka probudio, našao je na sebi položenu ispisanu knjižicu, koju je uzeo i obilazio crkveno učene muževe, moleći da se pobrinu poučiti ga u stezi božanskoga zakona počevši od toga spisa. Budući da je taj početak bio poslan od samoga Gospodina, napredovao je u kratkom vremenu koliko je dolikovalo. I nije u njemu rasla samo književna učenost, nego i stega svih kreposti. A budući da je od svojih učitelja dok su čitali čuo da su smrt i život u rukama jezika, priječeći jeziku da govori zlo i usnama svojim da izgovaraju prijevaru, suzdržavao se ne samo od štetna govora, nego i od svake isprazne riječi. Apostolsko Pismo koje kaže: „Ne kunite se”, nastojao je obdržavati tolikom budnošću da je svaku potvrdu činio samo sa „Jest, jest”, a svako nijekanje sa „Ne, ne”. Ako je iz čijih usta čuo proklinjanje ili sramotan i nečist govor, opomenuo bi ga da obuzda od takva zlogovora svoja usta koja se trebaju pričestiti tijelom i krvlju Gospodnjom.

8 Posvećen tim i takvim nastojanjima, prispio je već do snage zrele mladosti; i kako je sve više i više rastao u krepostima, koje mu je Gospodin svakodnevno umnažao, nije više odrastao tijelom i dobi negoli pravednošću i svakom pobožnošću. Videći to đavao, stari neprijatelj cijeloga ljudskog roda, kako je tako čist od smrtnih grijeha, ražalostio se; i nije lako pronalazio kojom bi ga udicom prevario, jer je vidio da on nimalo ne mari za sve poslastice tjelesnih zavodljivosti. Posve je naime od sebe uklonio svaki put opačine i izabrao put istine. Jelo i piće nije odmjeravao toliko prema nasladi tijela koliko prema potrebi slabe naravi. Ništa što je svjetovno nije želio, premda je u svijetu živio više iz dužnosti negoli po zavjetu. Zbog toga se otrovna zmija, poučena tisućama vještina nanošenja zla, mučila i, ne znajući kamo bi se okrenula ili što bi započela, na sve je strane okolišala. Naposljetku se, prebirući po sjećanju, prisjetila one pobjede koju je nekoć izvojevala nad prvim čovjekom po ženi, pa ne smatrajući nijednu osobu prikladnijom preko koje bi usmjerila ubod svoga nagovaranja, obuzela je požudnu pamet neke žene i potaknula je da ga zavodi i salijeće. Ona pak, zapaljena bludnim bijesom, kad joj je tiha strast prožela dubinu utrobe, sama pristupi samomu Božjem sluzi, želeći ga učiniti dionikom ognja koji je trpjela, te odvaživši sram, besramna žena pokuša zatražiti ono što bi po uobičajenom ljudskom redu prikladnije trpjela: „Hajde,” reče, „najljubazniji od mladića, meni iznad svega najmiliji, dugo sam već čekala ovakvo mjesto i vrijeme, dugo sam željela razgovor u tolikoj prilici: pristani sada na mene da uživamo u željenim zagrljajima i slasno se sjedinimo. Nitko nas neće moći vidjeti tko bi mogao odati ovaj čin.” Čuvši on nagovor protivan svojim odlukama i svome opredjeljenju, i shvativši da je to đavolsko poslanstvo, reče: „Nemoj me, ženo, nagovarati na ono u čemu te niti želim niti se usuđujem poslušati. Ako mi ističeš odsutnost svih ljudi, ja znam da je božanska nazočnost posvuda prisutna, čijega se suda ja više bojim, jer on, znajući sve istinito, ne treba nazočnost svjedoka. Salomon kaže: 'Med što kapa usne su bludnice, i glađe od ulja grlo je njezino; ali svršetak joj je gorak kao pelin i oštar kao dvosjekli mač.' Što će mi slast najkraćega trenutka u usporedbi s vječnom mukom?”

9 Ipak se čudnovata požuda te žene nije mogla ublažiti spasonosnim opomenama, nego je, umekšavajući svoje riječi, počela još više laskati, pokazujući mu grmlje koje je stajalo u blizini, gdje bi se mogla ostvariti njezina nepravedna požuda. Videći on da je nikakvim lijekom savjeta ne može izliječiti, a bojeći se i da zbog slabosti tijela ne upadne u grijeh koji mu se nudio, svom se snagom dade u bijeg te bježeći najbržim trkom umače. Hrabri je dakle borac Gospodnji, jer je zadobio pobjedu u ovoj borbi, od Kralja nebesa obogaćen nagradom vječnoga dara, naime da poradi ovoga hrvanja za čistoću sve do kraja sadašnjega života sačuvad neokaljano djevičanstvo.

a Ovdje je Bilagius, kako mislimo, dodao: Ono što slijedi kao drugi prolog, a malo se ili nimalo ne tiče same povijesti, dragovoljno sam izostavio bez ikakve štete za povijest. Slijedi sama povijest.
b Bukva se na njemačkom kaže Buche ili Buchbaum; ovo se mjesto zove Michelsbuch, što znači Mihovilova bukva.
c Selender: nego je i vojničko oružje, kojim je često bio opasan, uvijek odbacivao. A Rader piše: On je, kako uče ljetopisi mettenskoga samostana, potekavši iz plemenita roda, prvu i cvatuću dob posvetio Marsu kod Pipina, oca Karla Velikoga (premda protiv volje); ubrzo, zapaljen ljubavlju prema nebeskim stvarima, nije napustio vrstu vojništva, nego ju je promijenio itd.
d Selender: Izvojevavši tu slavnu pobjedu, zavjetovao je Bogu djevičanstvo.

POGLAVLJE II. Svećeništvo, kreposti.

Budući da je pak sve snage duše i tijela usmjerio na učenje i vršenje službe Gospodnje, istoga a dana kad je pristupio klerikatu zaslužio je primiti sve crkvene redove, pa i prezbiterat. Kad je pak preminuo otac koji ga je rodio i kad je baština, kako je bilo pravedno, podijeljena među braćom, crkva i ujedno selo iz kojega je potekao pripali su u njegov dio, kojima je on po pravu svećeništva i duhovnim pokroviteljstvom upravljao u sve dane svoga života, živeći bez prigovora i braneći podložnike zaštitom i duša i tijela. Od dana svoga ređenja, razmišljajući o obilnijoj Gospodnjoj milosti u sebi, počeo je sebi dodavati strogost uzdržljivosti veću negoli prije običavaše, te je otada kod kuće proveo pedeset godina, a da u međuvremenu nikada nije okusio nikakve mesne hrane. Imao je dovoljan imetak, ali ga je na svaki način razdijelio za potrebe siromaha: gladne je hranio, žedne pojio, gole odijevao, jer je u njima gledao vlastito tijelo. Bio je oko slijepcu i noga hromomu; njegova su vrata bila otvorena putnicima, jer je bio najveće gostoljubivosti. Bolesnima i nevoljnima iskazivao je svaku brigu koju je mogao; mrtvima je sa svom pobožnošću posvećivao molitvu i dužan ukop.

11 b Kad je pak navršio pedeset godina, koje smo gore napisali, u ovim i takvim djelima, pošao je u Rim radi molitve, sa svim žarom duboke pobožnosti. Kolike je na tom putovanju molitve uputio Gospodinu, kolike je ugodne suze prolio kako u tome gradu tako i po svim mjestima kojih se dotaknuo, tko bi od ljudi mogao dostojno ili potpuno ispripovjediti? Na istome putovanju,c kad je svratio u neko svratište, slučajno mu donesoše na krštenje neko malo dijete; njega je, kako je uvijek bio spreman činiti dobro, ispovjedivši vjeru krstio, i sam ga podigavši sa svetoga studenca nazvao Utonom. Predvidjevši u duhu da će on biti velik i da će poslije njega posjedovati njegovu baštinu, naložio je roditeljima da ga odgajaju u revnosti svetosti i da ga, kad odraste u muža, pošalju k njemu kući. Pokazao im je domovinu, imenovao pokrajinu, jasnim znacima unaprijed označio selo i mjesto, i tako, nastavivši započeti put, dovršio ga.

12 Dovršivši pak putovanje uz pratnju Božje milosti i vrativši se u svoj zavičaj, i tada se vezao pravilom strožega nauma: naime, budući da je ostale dijelove tijela već odavno obuzdao, ovdje je i svojim koracima postavio mjeru unaprijed određene granice. Najprije je s najvećom pomnjom promislio koliki mu je dio njegova dvorišta neizbježan zad obavljanje božanske službe i potrebe vlastitoga tijela; zatim je postavio četiri drvena križa prema četirima stranama svijeta, čije međe nikada poslije, osim jednom, nije prekoračio niti izišao izvan njih. To se pak dogodilo uobičajenom đavolskom prijevarom i zasjedama, da su neki nedaleko od njega podigli bunu gotovo do prolijevanja krvi. Tada je sveti otac, znajući da je Bogu milije miriti zavađene negoli, odričući se potrebnoga djela, tvrdoglavo ustrajati u naumu, zgrabio štap, brzim trkom izišao te ih, premda su se opirali, nije pustio prije negoli je među njima sklopio najčvršći mir. I to je bilo znamenito čudo da je bijesne i nerazumne ljude mogao vratiti u mirno raspoloženje, ali po Gospodinu je onima koji s njim djeluju sve lako što se ljudima koji žive na ljudski način čini nemogućim. Uistinu će se mirotvorci zvati sinovima Božjim, baštineći djela Gospodnja, jer on sam kaže: „Tko vjeruje u mene, djela koja ja činim i on će činiti.” I svojim slugama, kad bi se međusobno svađali, ako ih ne bi uspio smiriti spasonosnim opomenama, davao je svoju odjeću i drugi novac, ili bi im dopustio da budu slobodni zajedno sa svojom djecom govoreći: „Bolje mi je dati vam makar i nezasluženu slobodu negoli uvrijediti Boga koreći vas.” On je sa svima imao mir. Povrh toga nastojao je sve zavađene ponovno dovesti u slogu.

13 Bio je pak tako mudar čuvar majke kreposti, poniznosti, da je bio pristupačan u razgovorima i sa svima nižima od sebe te je ne samo svojim jezikom izgovarao da je niži i neznatniji od sviju, nego je to i najdubljim osjećajem srca smatrao. I u njegovoj se odjeći pokazivala velika poniznost, jer se radije služio onom koju je mogao jeftinije kupiti kao grublju i oštriju negoli onom koju bi morao nabaviti za veću cijenu. Strpljivost pak, svjedokinju poniznosti, toliko je obdržavao da je prema apostolskim zapovijedima blagoslivljao onoga tko ga je proklinjao, a onima koji su nanosili nepravdu njemu ili njegovim stvarima dobro je činio svojim nagradama i darovima. Pobožnost je i milosrđe iskazivao ne samoe ljudskoj naravi, nego radi Boga Stvoritelja svega svakomu stvorenju koje je on stvorio; toliko da bi, ako bi vidio da netko nosi kakvu ptičicu uzetu iz gnijezda, otkupio je iz sužanjstva za novac i vratio u prirođenu slobodu. I vlastitim je slugama zabranio raditi vani u sječi i nošenju drva ili u kakvoj teškoj službi dok je nebom vladala prejaka oluja. Mir je pak i blagost silno ljubio, tako da nije htio stanovati u vlastitoj kući, koja je bila velika i raskošna te puna buke posluge, nego si je pokraj crkve uredio neku sobicu u kojoj se slobodnije mogao posvetiti zazivanju Gospodina. Za njega je samoga u njoj bio skromno namješten krevetić na kojem je noću sam počivao. A ustajući u tišini gluhe noći, kad su svi mislili da on počiva, prigibajući koljena, tugujući i plačući glasno je zazivao Boga koji uslišava.

14 Bio je osrednje učen, ali je sve što je znao ulagao u službu Gospodnju. Svake se pak godine u dane korizme zatvarao danju i noću, ne dopuštajući nikomu da uđe k njemu niti sam izlazeći ikamo osim k presvetomu žrtveniku, na kojem svakodnevno nije propuštao prinositi spasonosnu žrtvu. Nitko ga od laika nije vidio, jer je bio zaklonjen zastorom koji se po običaju vješao pred svetištem. Đakon pak koji je posluživao kod žrtvenika davao je onima koji su tražili sakramente Gospodnjega tijela i krvi. Tko god je od njegovihf župljana htio ispovjediti svoje grijehe, njegove je riječi on slušao na prozorčiću svojeg zatvorene ćelije u kojoj je bio skriven, te mu je, odredivši mjeru pokore, pomirio ga s Gospodinom. U te dane zatvorenosti nikada nije jeo prije večernjega vremena, a i tada nije okusio ništa osim crnoga i gruba kruha, koji je hrana slugu, sa soli i vodom. Svojim je ustima cijeli dan pjevao psalme, a duhom s psalmistom govorio Gospodinu: „Tebi reče srce moje: Tražim lice tvoje; lice tvoje, Gospodine, ja tražim.” Takav je život provodio u dane korizme da bi u vrijeme uskrsnoga blagdana zablistao čišći i svetiji.

a Selender piše samo da se po pojedinim stupnjevima uspeo do svećeništva.
b Čini se da je Rader smatrao kako je ovo hodočašće sv. Gamelbert poduzeo na početku primljenoga svećeništva; tako naime piše: i sav se obratio božanskim stvarima; te zaređen za svećenika, otputova u Rim.
c Rader: Vraćajući se s puta, prisiljen nekim slučajem oprati dijete na svetom studencu. Selender: Na ulazu, kad je svratio u neko svratište, igrom slučaja, ili radije Božjim poticajem, gle, nije bilo svećenika toga mjesta, pa čovjeku Božjemu donesoše dijete itd. A Brusch, kojega Rader navodi u djelu Via S. Uthonis, piše da je kršten u Rimu, a Selender na granicama Italije i Njemačke. O tome opširnije 3. listopada uz život sv. Utona.
d Uz rub je bilo dopisano: perpetuando.
e Možda ljudskoj; tako ima Selender.
f Selender: Ako bi tko od svećenika htio ispovjediti svoje grijehe; no parochianus ne znači svećenika, nego bilo kojega vjernika, pa i laika, povjerena župnikovoj brizi.
g To jest, ćelije u kojoj je boravio; kod drugih se naziva clusa.

Proroštvo, smrt, ukop.

Kako je pak svetac Gospodnji od dječačkih godina po uzdržljivosti i ostalim krepostima gorio, kao što smo prije napisali, ljubavlju prema višnjoj domovini, zaslužio je od Boga biti obdaren proročkim duhom, tako da je prije svoje smrti sam mogao unaprijed znati i svojima proreći baštinika svojih dobara. Naime, kad je protekao tijek sadašnjega vijeka i kad je već naginjao zalasku tijela, a bliski prijatelji i susjedi vidjeli da se bliži njegov prijelaz, skupiše se odasvud k njemu i počeše ga oslovljavati ovakvim glasom: „Dosad smo, sveti oče, bili štićeni božanskom zaštitom, jer dok smo se služili razgovorom tvojih savjeta, nijedan nas neprijatelj nije mogao satrti, pa ni sam stari neprijatelj ljudskoga roda. Već znamo da od Gospodina tražiš otpust iz vojne službe kako bi na nebesima primio onu nagradu za koju si se uvijek čeznutljivom dušom trudio. Ipak se prije pobrini za naše potrebe i providi nam prikladna pastira. Poznaješ sve crkvene muževe u svojoj blizini, pa ni sam ne znaš tko je najdostojniji tvoje baštine.” „Nemojte se, djeco,” reče, „žalostiti zbog moga odlaska, jer vas Gospodin, kao što je započeo, neće prestati tješiti; on mi se već udostojao unaprijed pokazati koga želi postaviti kao nasljednika mojim dobrima. Kad prođe ova godina, doći će onaj koji poslije mene treba posjedovati ovo mjesto.”

16 Prema riječi čovjeka Božjega, kad se navršio krug godine, došao je muž kojega je Gospodin obećao, kojega je ovaj svetac na rimskom putovanju odavna bio krstio i zapovjedio mu da dođe k njemu kući, kao što smo gore rekli. Tada je sv. Gamulbert, sazvavši prijatelje i podložnike, oslovio ih ovim riječima: „Evo, predraga braćo i sinovi, primili smo obećanje Gospodnje: znajte bez ikakve sumnje da je ovaj muž onaj za kojega sam vam prošle godine prorekao da će doći; njega mi je Gospodin dao za baštinika; njega hoće da bude vaš pastir. Po pravednom će me zakonu naslijediti onaj kojega sam ja krštenjem rodio kao sina Kristu i svetoj Crkvi. Njega s najvećom pomnjom poštujte, njegovim opomenama priklonite uši tijela i duše, jer će vas poslušne moći privesti u kraljevstvo i pokoj koji neće imati kraja.” Rekavši to, predao mu je sve svoje, a sve nazočne uzeo za svjedoke te predaje. I nedugo zatim, shrvan teškom bolešću, pade u postelju da nakon ovozemaljskih borbi preda zaslužnu dušu Gospodinu. Sazvavši dakle klerike, ispovjedio je ljudske slabosti i, primivši pričest božanskoga sakramenta, radosne je duše VI. dana prije veljaških kalenda preselio k Onomu kojega je u svako vrijeme svoga života čeznutljivo ljubio.

17 Nitko od ljudi ne može izreći kolika je bila radost nebesnika kad su ga primili u svoje društvo, neokaljana ikakvom prljavštinom, koji je i talenat dobro upravljanoga svećeništva netaknut vratio Velikomu Svećeniku i anđeoskim duhovima. Ljudi pak koji su okupljeni prisustvovali njegovu sprovodu dostojno su obavljali ukop, svom pobožnošću kojom su mogli, čestim jecajima uzdaha i rijekom suza zazivajući da im bude u pomoći blagost Gospodina koji im je oduzeo nazočnost tolikoga i tako potrebnoga zaštitnika. Premda su naime vjerovali da im je on pomoćnik na nebesima, ipak su teško podnosili njegovu tjelesnu odsutnost.

18 Onoga pak dana kad je njegovo sveto tjelešce trebalo predati zemlji, Gospodin je učinio veliko i spomena vrijedno čudo, kako bi razveselio one koji su toliko tugovali i pokazao kolike je zasluge taj muž imao kod njega. U to je naime vrijeme udarila tolika sila vjetrova i kiša da je većina nazočnih dvojila hoće li ga moći pokopati po obredu sprovoda. Stoga je bol zbog nevremena povećavala veličinu urođene tuge zbog gubitka. Ipak su neki, uzdajući se višim razborom u Gospodnje milosrđe i savjetujući svojim drugovima da učine isto, započeli što je trebalo činiti, zapalili svijeće i podigli nosila. Istoga je časa kiša stala i, zaustavljena u međuvremenu božanskom snagom, prestala dok tijelo nije uneseno u crkvu, dok svećenici nisu za nj prinijeli spasonosnu žrtvu i dok sveto tjelešce nije predano ukopu. A kad je sprovodni obred završen, razilazi se mnoštvo koje se sa svih strana zbijeno slilo sa svom revnošću, i odmah se s popuštenim uzdama vratila onolika oluja kolika je bila i prije ukopa. Svi koji su to vidjeli, obradovani tolikim čudom, uzvratiše neizmjernu hvalu veličanstvenom Trojstvu, koje čini volju onih koji ga se boje i uslišava njihovu molitvu.

Čudesa poslije smrti.

Ista je pak crkva, nakon što je primila presveto tijelo, u potpunosti zadobila božansku milost, naime često je bila počašćena anđeoskim pohodima i obasjana sjajem nebeske svjetlosti, katkad doduše oko prvoga pijetlova pjeva, a mnogo puta usred noći; i nakon što bi svijeće posvuda po kapeli bile raspoređene, a da nitko od ljudi nije ulazio, viđene su kako se sve odjednom pale. Ljudi pak iz okolnoga kraja, ne usuđujući se s ikakvim pouzdanjem pristupiti, izdaleka su udisali miris čudesnoga miomirisa te su hvaleći slavili ujedno božansku svemogućnost i blagost te pobožnost presvetoga muža.

20 Nedugo zatim, kako bi pokazao zasluge svoga sluge, Gospodin je počeo činiti mnoga čudesa: da su naime nijemi ondje primali službu jezika, uzeti životni pokret udova, a bolesnici od svih nemoći dar zdravlja.

21 Bijaše neki najsiromašniji čovjek po imenu Reginher, slaba imetka i toliko oslabio u udovima cijeloga tijela da se uopće nije mogao kretati nikamo osim pužući na koljenima i laktovima, poput četveronožne zvijeri. On je, čuvši za znakove koje je Gospodin neprestano pokazivao na grobu svoga vjernoga službenika, razmišljao kako bi mogao dospjeti do toga mjesta. Devet je naime godina neprekidno bolovao od najteže nemoći te je stoga bio toliko iznemogao od slabosti. Počeo se dakle kretati kako je mogao i, uzdajući se u božansku pomoć, pužući je uspio stići te je s dubokom pobožnošću ležao neko vrijeme, neprestano iščekujući zdravlje duše i tijela i vjerno moleći kod groba presvetoga ispovjedaoca. Jedne ga je noći obuzeo silan užas s drhtavicom, koji je istodobno potresao sve njegove udove. Kad je strah odstupio, čovjek je ustao zdrav, jer je u isti tren posve nestala sva slabost.

22 Drugom je opet prilikom neki čovjek bio tako strašno uzet da je, upirući se samo rukama i mišicama o klupicu, vukao za sobom tijelo kao tuđi teret, jer su ostali udovi bili nepomični i neupotrebljivi za naravnu službu. Nadajući se dakle da će mu se zaslugama presvetoga muža vratiti zdravlje, zaželio je požuriti k njegovu grobu; ali kako da stigne ili čega da se prihvati, nije znao. Ljudi pak koji su ga poznavali, čuvši za njegovu vjeru i želju te suosjećajući s jadnom patnjom koju je podnosio, htjeli su ga prevesti kolima; ali on je radije htio vlastitim naporom, kako je mogao, dovršiti put. Krenuvši dakle na put uobičajenim kretanjem, više gmižući negoli hodajući, stigao je do mjesta za kojim je žarko žeđao. Došavši pak, izmolio je od čuvara crkve da mu bude dopušteno danju i noću bdjeti kod groba čovjeka Božjega, ne bi li Bog htio na njemu proslaviti svoga sveca i udostojao se uslišati ga dok vapi za zdravljem. I u tom pouzdanju nije bio prevaren ispraznom nadom. Jer dok je neko vrijeme ondje boravio, vraćeno mu je potpuno zdravlje.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

27. siječnja Kalendar godine