Luka Herkula Moneškoga gradić je i vrlo snažna tvrđava između Nice i Ventimiglije, na obali Ligurskoga mora. Ovdje se sv. Devota, djevica i mučenica, godišnjim bogoslužjem 27. siječnja štuje s najvećom svečanošću, kao zaštitnica. Biskup Nice, u čijoj se biskupiji gradić nalazi, tada dolazi onamo i obavlja bogoslužje. Djela sv. Devote izdao je Vincenzo Barralis iz Salerna u djelu Chronologia Lerinensis, iz staroga rukopisa samostana sv. Poncija u Nici, u kojima se piše Devota, koja se ipak u svome gradu, naime u Monaku, uvijek naziva Devota. Taj pak grad ona štiti svojom obranom, te se spominje da je ne jednom viđena kako sa zidina odbija neprijatelje, osobito Francuze godine 1307., 1847., 1584.
Herculis Monæci portus oppidum est et arx prævalida inter Nicæam et Albintemelium, in ora Ligustici maris. Hic S. Devota Virgo et Martyr, anniversariis sacris XXVII Januarii summa celebritate colitur, velut Tutelaris Diva. Antistes Niciensis, in cujus diocesi situm oppidum est, eo tunc venit, ac sacra peragit. Acta S. Devotæ edidit Vincentius Barralis Salernus in Chronologia Lerinensi, ex veteri MS. cænobii S. Pontii Niciensis, in quibus Devota scribitur, quæ tamen in sua, Monæci nimirum, urbe Devota semper appellatur. Eam vero urbem ipsa suo tuetur præsidio, et conspecta non semel memoratur a mænibus hostes arcere, Francos præsertim anno 1307, 1847, 1584.
2 Lijep lik sv. Devote dao je otisnuti na bakrenoj ploči godine 1612. Bernardo Landolio i posvetio ga Honoratu Grimaldiju, knezu Monaka, s otisnutim okolo djelima njezina mučeništva, koja se u svemu slažu s onima koja je izdao Barralis. Dodana je i molitva, bilo da ju je sastavio sam Landolio, bilo da se, što radije smatramo, običavala moliti u moneškoj crkvi, a glasi ovako: Na spomendan sv. Devote, djevice i mučenice, antifona: Ustani, pohiti, prijateljice moja, ljepotice moja, i dođi; golubice moja, u pukotinama kamenim, u zaklonu vrletnom. R. Pokaži mi lice svoje, i neka glas tvoj zazvuči u ušima mojim. O. Jer glas je tvoj sladak i lice tvoje krasno. Molitva: Bože, koji si svoju službenicu Devotu na nebu okrunio vijencem djevičanstva i mučeništva, udijeli nam, molimo, da kao što pobožno častimo njezin spomen, tako i oslonjeni na njezinu zaštitu mognemo u tvojoj svetosti od neprijatelja obraniti našega kneza Honorata s njegovim potomstvom, povjerenim mu narodima i njegovim vojnicima. Po Gospodinu našem itd.
2 Elegantem S. Devotæ imaginem ærea forma cudi anno 1612, curavit Bernardus Landolius, et Honorato Grimaldi, Monæci Principi, dedicavit; expressis circum martyrii ejus actis, qui iis quæ Barralis edidit, omnino congruunt. Addita quoque oratio est, sive ab ipso Landolio concepta, sive, quod potius remur. in Monæcensi Ecclesia recitari solita, ea sic habet: In commemoratione S. Devotæ Virginis et Martyris, antiphonæ: Surge, propera, amica mea, speciosa mea, et veni; columba mea, in foraminibus petræ, in caverna maceriæ. V. Ostende mihi faciem tuam, et sonet vox tua in auribus meis. R. Vox enim tua dulcis et facies tua decora. Oratio: Deus qui famulam tuam Devotam virginitatis et martyrii corona in celo consecrasti, largire nobis, quæsumus, ut sicut ejus memoriam pie recolimus, ita et ejus præsidio freti, Honoratum Principem nostrum cum prole sua ac populis sibi commissis, et militibus suis ab inimicis in tua sanctitate tueri valeamus, Per Dominum nostrum, etc.
3 Da pak Korzikanci ne bi ostali lišeni svakoga zaloga svoje sunarodnjakinje sv. Devote, oci Družbe Isusove koji borave na Korzici ishodili su 4. siječnja 1637. od Monežana neke njezine relikvije, da se pobožno časte u njihovim kolegijima. Da je to primio od samih Monežana, kao i ono što smo prenijeli o neprijateljima odbijenima od gradića, posvjedočio nam je naš Antonio Beatillo. zapovijedima, znajući da Gospodin govori: Blago gladnima i žednima pravednosti, jer će se nasititi. Dok se dakle neprestano mučila uzdržavanjem, nitko je nije mogao nagovoriti da makar na jedan jedini dan popusti u postovima i (osim jedino na dan Uskrsnuća) uzme malko hrane. Blijedjelo je stoga njezino lice čistom bjelinom i blistalo obasjano božanskim sjajem. Čuvši to Euticije, da Kristova djevica Devota tako muči svoju dušu postovima, pozva je k sebi govoreći: Zašto, djevojko, samu sebe mučiš tolikim postovima i iznuruješ svoju dušu uzdržavanjem? Njemu časna Devota odgovori: Ja svoju dušu ne mučim, nego se klonim različitih naslada, jer je Bog na nebu koji me svakodnevno nasićuje darovima svojih dobara. Na to se Euticije, potresen strahom, nije usudio reći joj ništa više, a nije mogao ni gledati u sjaj njezina lica.
3 Ne autem Corsi S. Devotæ gentilis suæ pignore omni destituerentur obtinuerunt Patres Societatis Jesu, qui in Corsica degunt, IV Januarii MDCXXXVII, a Monæcensibus aliquas illius reliquias, in collegiis suis religiose venerandas. Quod se a Monæcensibus ipsis, uti et quod de propulsatis ab oppido hostibus retulimus, accepisse Antonius Beatillus noster testatus nobis est. ceptis, sciens quod Dominus ait: Beati qui esuriunt et sitiunt justitiam, quoniam ipsi saturabuntur. Igitur cum se abstinentiis jugiter affligeret, nullus ei suadere potuit, ut vel unius diei spatium a jejuniis relaxaret, et, (nisi solum resurrectionis die) aliquantulum cibos acciperet. Pallebat orgo mundo candore facies ejus, et divino splendore radiata fulgebat. Audiens hæc Euticius, quod virgo Christi Devota ita animam suam jejuniis cruciaret, vocavit eam ad se, dicens: Quid, puella, temetipsam tantis jejuniis affligis, et animam tuam excrucias abstinendo? Cui venerabilis Devota respondit: Ego animam meam non crucio, sed diversis parco deliciis, quia est Deus in celo, qui me quotidie bonorum suorum satiat donis. Ad hæc Euticius, timore concussus, nihil ei ultra dicere ausus est, sed nec in claritatem vultus ejus intendere poterat.
3 Ne mnogo vremena zatim, namjesnik Barbar došavši s brodovljem na taj isti otok, pristupi prinošenju žrtava bogovima. A kad su se ondje okupili svi prvaci toga mjesta, i senator Euticije s njima, počeše ondje žrtvovati svojim bogovima i prinositi tamjan. Čuvši to sv. Devota, zbog njihove je zablude iz dubine grudi izvlačila duboke uzdahe. I kad bijahu okupljeni zajedno te su se ondje odavali pijankama, a namjesnik Barbar raspravljao o progonu kršćana, njegovi su mu pratioci dojavili da kod senatora Euticija u kući boravi djevojka koja se ruga njihovim bogovima i odbija prinijeti žrtvu. Tada namjesnik oslovi Euticija govoreći: Čujem da je s tobom kod kuće djevojka koja ostavlja naše bogove i štuje nekoga Krista kojega su Židovi razapeli. Na to Euticije odgovori: Djevojku o kojoj govoriš nikako nisam mogao navesti da pred našim bogovima makar glavu sagne. Reče mu namjesnik: Daj je meni, ja ću je natjerati da našim bogovima izvrši zavjete. A na to Euticije odgovori: Kad bi mi dao sav svoj imetak, ne bi se mogao usporediti s njezinom dobrotom.
3 Non post multum vero temporis, Barbarus Præses cum classe navali in eamdem insulam veniens, ad sacrificandum Diis accessit. Cumque omnes primates loci illius ibidem convenissent, et Euticius Senator cum eis, coperunt Diis illic suis immolare, et thura offerre S. Devota hæc audiens, propter illorum errorem, ex imo pectoris alta suspiria protrahebat. Et cum essent in unum congregati, et ibidem crapulis vacarent, et Barbarus Præses de persecutione Christianorum tractaret; hoc est a satellitibus suis ei nuntiatum, quod cum Euticio Senatore domi esset puella, quæ Deos eorum irrideret, et sacrificare differret. Tunc alloquitur Præses Euticium dicens: Audio tecum esse domi puellam, quæ Deos nostros deserit, et nescio quem Christum, qui a Judæis crucifixus est, colit. Ad hæc Euticius respondit: Puellam, quam dicis, nullatenus potui Diis nostris vel caput facere flectere. Dixit ad eum Præses: Da illam mihi, ego eam faciam Diis nostris vota persolvere. Et ad hæc Euticius respondit: Si mihi omnem substantiam tuam dares, non posset ad bonum ejus comparari.
4 Ali budući da je Euticije bio ugledan senator, a i sam se namjesnik stoga nije usudio javno mu nanijeti nepravdu, zapovjedi da Euticija ubiju potajnim otrovom; te poslavši u njegovu kuću, zapovjedi da djevojku odande naglo izvuku i dovedu pred namjesnika. Ona je pak, dok su je vodili, pjevala psalme govoreći: Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš. A kad su je doveli pred namjesnikovo lice, reče joj namjesnik: Prinesi žrtvu bogovima. Kristova djevica Devota odgovori: Ja svakodnevno čistim umom služim pravomu Bogu; a bogove od voska, bogove od mjedi i kamena odbacujem, jer su ljudski likovi bez vida i sluha. Tada namjesnik Barbar, potaknut gnjevom, zapovjedi da joj kamenom razbiju usta govoreći: Nemoj huliti na boga i božice. Ponovno zapovjedi najokrutniji namjesnik da je svezanih ruku i nogu vuku po najoštrijem kamenju, kako bi joj se svi udovi razdvojili. Ona je pak govorila: Gospodine Bože, zahvaljujem imenu tvome što se dostojiš Iz djela Chronol. Lerinen. Vinc. Barralis.
4 Sed quoniam erat Euticius Senator honorabilis, sed et etiam Præses ideo manifeste ei injuriam facere non audens, Euticium occulto veneno interflici jussit; et mittens ad domum ejus, inde jussit, ut puellam præcipitem traherent, et adducerent ante Præsidem. Ipsa vero dum duceretur psallebat, dicens: Deus in adjutorium meum intende, Domine ad adjuvandum me festina. Cumque ante conspectum Præsidis eam præsentassent, dixit ad eam Præses: Sacrifica Diis. Virgo Christi Devota respondit: Ego quotidie Deo vero pura mente deservio; Deos vero cereos, Deos æreos, et lapideos respuo, quia sunt effigies hominum absque visu, audituque. Tunc Barbarus Præses motus iracundia, jussit os ejus lapide contundi, dicens: Deo, et Deas noli blasphemare. Iterum jussit eam sævissimus Præses ligatis manibus et pedibus per petras acutissimas trahi, ut omnia membra ejus disjungerentur. Ipsa autem dicebat: Domine Deus, gratias ago nomini tuo, qui dignaris Ex Chronol. Lerinen. Vinc. Barralis.
U vrijeme careva Dioklecijana i Maksimijana bijaše od djetinjstva kršćanka neka djevojka imenom Devota, na otoku koji se zove Korzika. Čuvši pak da će onamo doći namjesnik Barbar radi progona kršćana, ustade i potajno dođe u kuću nekoga senatora imenom Euticija, zbog straha i svetogrđa pogana, kako bi pod njegovom zaštitom smjela živjeti po kršćanskom zakonu.
Temporibus Diocletiani et Maximiani Imperatorum, puella quædam, nomine Devota, ab infantia Christiana fuit, in insula quæ vocatur Corsica. Audiens autem quod Barbarus Præses ibidem esset venturus ad persequendos Christianos, surgens occulte venit ad domum cujusdam Senatoris, nomine Euticii, propter metum et sacrilegia paganorum, ut ejus defensione, eam liceret lege vivere Christiana.
2 Blažena pak službenica Kristova, budući da je bila odgojena u dobrim običajima i poučena u duhovnim pismima, danju i noću pjevala je Bogu himne i psalme, predavala se čitanjima svom pozornošću uma i morila svoje tijelo postovima, posvećena evanđeoskim siječnja, svezak III. primiti me s krunom mučeništva; i dodavši snažnim glasom, povika govoreći: Bože nad vojskama, koji ispituješ srca i bubrege, koji si rekao i sve je postalo, zapovjedio si i stvoreno je, usliši molitvu službenice svoje. Ubroj slugu svoga Euticija među svoje izabranike, jer je zbog mene zločinima najopakijega namjesnika Barbara i štovatelja svih zloduha bio ubijen.
2 Beata vero ancilla Christi cum esset bonis moribus instituta, et scripturis spiritualibus erudita, die noctuque Deo psallebat Hymnos et psalmos, ac Lectionibus vacabat tota mentis intentione, et corpus suum jejuniis macerabat, evangelicis intenta præ- Januarii Tom. III. me cum corona martyrii suscipere, et adjiciens voce magna, exclamavit, dicens: Deus virtutum, qui es scrutans corda et renes, qui dixisti, et facta sunt omnia, mandasti, et creata sunt, exaudi orationem ancillæ tuæ. Annumera famulum tuum Euticium cum electis tuis, quia propter me maleficiis a Barbaro Præside nequissimo, et omnium dæmoniorum cultore, occisus est.
5 Čuvši to Barbar, teško podnoseći njezine uvrede, zapovjedi da je tako svezanih ruku objese na mučilište. Dok je visjela, povika govoreći: Gospodine Isuse Kriste, primi duh moj, jer zbog imena tvoga ovo trpim. I začu se glas s neba koji reče: Službenice moja, uslišana je molitva tvoja, jer što god si molila ili budeš molila, dobit ćeš. I odmah golubica iziđe iz njezinih usta, brzim letom poletje u visine i odletje k zvijezdama, te ondje u miru dovrši mučeništvo.
5 Audiens Barbarus, indigne ferens injurias illius, eam sic ligatis manibus equuleo suspendi jussit. Quæ dum suspenderetur, clamavit dicens: Domine Jesu Christe suscipe spiritum meum, quia propter nomen tuum hæc patior. Et audita est vox de celo dicens: Famula mea, exaudita est oratio tua, quia quidquid petisti, aut petieris, obtinebis. Et statim columba de ore ejus egressa rapido cursu alta petiit, et ad astra volavit, ibique martyrium consummavit in pace.
6 A kad je najokrutniji namjesnik čuo da je već preminula na nebesa, posavjetovavši se sa svojim pratiocima, zapovjedi da se sutradan njezino tijelo spali ognjem. U to su se vrijeme zbog progona pogana po špiljama i pećinama skrivali savojski prezbiter Benenat i đakon Apolinar, koji su u viđenju bili opomenuti da trebaju odande uzeti tijelo blažene Djevice. Tada, posavjetovavši se zajedno s kormilarom Gracijanom, s mnoštvom djevica noću odnesoše njezino tijelo i položiše ga u lađu, te ga ondje pomazaše miomirisima, a kad su počeli ploviti, krenuše prema Africi. No kad je zapuhao južni vjetar, zaploviše pučinom prema sjevernoj strani. Sama pak lađica, budući da je bila napuštena i ležala suha na obali, primala je mnogo vode u svoje dno; mučeći se čitavu noć, nisu ništa postizali. U zoru pak svlada san kormilara Gracijana, te reče presvetomu prezbiteru Benenatu: Ustani, gospodine, i upravljaj malo dok ja malko počinem. Kad je on počinuo, učini se kormilaru Gracijanu da ga je blažena Djevica Deivota dotaknula po boku i rekla mu: Ustani, kormilaru Gracijane, jer sada, kad je oluja uklonjena, imat ćeš mirno more, i tvoja lađica više neće primati vodu niti će je valovi bacati; ti pak s presvetim prezbiterom pažljivo motrite, i kad vidite golubicu kako izlazi iz mojih usta, slijedite je sve dok ne dođete do mjesta koje se grčki zovea Monachos, a latinskib Singulare, i ondje pokopajte moje tijelo. A oni, pažljivo motreći, vidješe golubicu kako izlazi iz njezinih usta i ide pred njima, te su je slijedili sve do spomenutoga mjesta: i sama golubica, došavši u mjesto Monachon, u dolinu koja se pučki zove Gaumates, sjede pred samuc crkvu koja je smještena u gore spomenutoj dolini na čast sv. Jurja, te ondje položiše tijelo blažene Deivote, djevice i mučenice Kristove, 27. siječnja, dok kraljuje Gospodin naš Isus Krist, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova, amen.
6 Cumque hoc sævissimus Præses audisset, quod jam migrasset ad celos, consilio accepto cum suis satellitibus, jussit in crastinum corpus ejus cremari igne. Ipso tempore propter persecutionem paganorum latitabat in speluncis et cavernis Benenatus Presbyter Sabaudus, et Apollinarius Diaconus, qui moniti sunt per visum, ut deberent inde corpus beatæ Virginis deponere. Tunc accepto consilio una cum Gratiano nauclero, cum multitudine Virginum nocte abstulerunt corpus ejus, et posuerunt in navi, ibique condierunt aromatibus, et dum cœpissent navigare cœperunt pergere ad Africam. Flante autem vento Australi ceperunt pelagus contra partem Septemtrionalem. Ipsa autem navicula, quia fuerat destituta, et sicca in littore jacebat, faciebat multam aquam in sentina sua; tota autem nocte laborantes nihil proficiebant. Diluculo vero irruit sopor super Gratianum nauclerum, et dixit sanctissimo Benenato Presbytero: Surge, Domine, et guberna modicum, donec ego paullulum requiescam. Qui dum requievisset, visum est Gratiano nauclero, quod beata Virgo Deivota pulsasset latera ejus, et dixit illi: Surge, Gratiane nauclere, quia, tempestate semota, modo habebis quietum mare, et naviculam tuam non occupabit amplius aqua, nec fluctibus quatietur: tu vero cum sanctissimo Presbytero diligentius intuemini, et dum videritis columbam egredientem de ore meo, sequimini eam, usque dum veniatis ad locum, qui Græce dicitur a Monacho, Latine autemb Singulare, et ibidem sepelite corpus meum. At illi diligenter intuentes, viderunt columbam egredientem de ore ejus, quæ præcedebat eos, et secuti sunt eam usque ad prædictum locum: et ipsa columba veniens in locum Monachon, in vallem quæ vulgo dicitur Gaumates, resedit ante ipsamc ecclesiam, quæ est sita in valle supradicta in honorem S. Georgii, ibique corpus B. Deivotæ Virginis et Martyris Christi, deposuerunt sub die sexto Calend. Februarii, regnante Domino nostro Jesu Christo, cui est honor, et gloria in secula seculorum, Amen.
a Grad Herkula Moneškoga, koji se često naziva samo Monoecus, ili grčki Monæcus, a talijanski pučki Monaco i Mônico. Naime, kako su ga njegovi utemeljitelji Masilijanci, grčkoga podrijetla, nazivali Mônocus, s naglaskom na prvom slogu, puk ga je postupno počeo nazivati Mônico, skrativši pretposljednji slog. Zatim je možda u kasnijem dobu bilo onih koji su vjerovali da je ime izvedeno od redovnika (monachi), pa su rekli Monaco.
b Mônocus znači pojedinačan ili sam u kući. Kažu da je Herkul nazvan tim imenom zato što je i ostale bogove tjerao iz mjesta koje bi zauzeo, ili zato što se u njegovu hramu nije štovao nijedan drugi bog zajedno s njim.
c Ili do onoga mjesta gdje je poslije sagrađena crkva sv. Jurja, kako tumače sami Monežani.
a Herculis Mona ci urbs, quæ sæpe solum Monæcus, sive Græce Monæcus, Italice vulgo Monaco et Mônico nuncupatur. Nam cum Mônocus, accentu primam acuente diceretur, a Massiliensibus ejus conditoribus, Græce originis; sensim plebs Mônico vocare eam capit, penultima correpta. Fuit deinde fortassis posteriori ætate, qui a monachis ductum nomen credidit, et Monaco dixit.
b Mônocus singularem sonal, sive solum in domo. Eo nomine dictum Herculem volunt, quod ceteros etiam e loco quem occupasset, Deos effugaret: vel quod nullus simul in ejus fano Deus coloretur.
c Sive ad eum locum, ubi post. S. Georgii condita ecclesia est, ut ipsi Monæcenses exponunt.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.