Luka Herkula Moneškoga gradić je i vrlo snažna tvrđava između Nice i Ventimiglije, na obali Ligurskoga mora. Ovdje se sv. Devota, djevica i mučenica, godišnjim bogoslužjem 27. siječnja štuje s najvećom svečanošću, kao zaštitnica. Biskup Nice, u čijoj se biskupiji gradić nalazi, tada dolazi onamo i obavlja bogoslužje. Djela sv. Devote izdao je Vincenzo Barralis iz Salerna u djelu Chronologia Lerinensis, iz staroga rukopisa samostana sv. Poncija u Nici, u kojima se piše Devota, koja se ipak u svome gradu, naime u Monaku, uvijek naziva Devota. Taj pak grad ona štiti svojom obranom, te se spominje da je ne jednom viđena kako sa zidina odbija neprijatelje, osobito Francuze godine 1307., 1847., 1584.
2 Lijep lik sv. Devote dao je otisnuti na bakrenoj ploči godine 1612. Bernardo Landolio i posvetio ga Honoratu Grimaldiju, knezu Monaka, s otisnutim okolo djelima njezina mučeništva, koja se u svemu slažu s onima koja je izdao Barralis. Dodana je i molitva, bilo da ju je sastavio sam Landolio, bilo da se, što radije smatramo, običavala moliti u moneškoj crkvi, a glasi ovako: Na spomendan sv. Devote, djevice i mučenice, antifona: Ustani, pohiti, prijateljice moja, ljepotice moja, i dođi; golubice moja, u pukotinama kamenim, u zaklonu vrletnom. R. Pokaži mi lice svoje, i neka glas tvoj zazvuči u ušima mojim. O. Jer glas je tvoj sladak i lice tvoje krasno. Molitva: Bože, koji si svoju službenicu Devotu na nebu okrunio vijencem djevičanstva i mučeništva, udijeli nam, molimo, da kao što pobožno častimo njezin spomen, tako i oslonjeni na njezinu zaštitu mognemo u tvojoj svetosti od neprijatelja obraniti našega kneza Honorata s njegovim potomstvom, povjerenim mu narodima i njegovim vojnicima. Po Gospodinu našem itd.
3 Da pak Korzikanci ne bi ostali lišeni svakoga zaloga svoje sunarodnjakinje sv. Devote, oci Družbe Isusove koji borave na Korzici ishodili su 4. siječnja 1637. od Monežana neke njezine relikvije, da se pobožno časte u njihovim kolegijima. Da je to primio od samih Monežana, kao i ono što smo prenijeli o neprijateljima odbijenima od gradića, posvjedočio nam je naš Antonio Beatillo. zapovijedima, znajući da Gospodin govori: Blago gladnima i žednima pravednosti, jer će se nasititi. Dok se dakle neprestano mučila uzdržavanjem, nitko je nije mogao nagovoriti da makar na jedan jedini dan popusti u postovima i (osim jedino na dan Uskrsnuća) uzme malko hrane. Blijedjelo je stoga njezino lice čistom bjelinom i blistalo obasjano božanskim sjajem. Čuvši to Euticije, da Kristova djevica Devota tako muči svoju dušu postovima, pozva je k sebi govoreći: Zašto, djevojko, samu sebe mučiš tolikim postovima i iznuruješ svoju dušu uzdržavanjem? Njemu časna Devota odgovori: Ja svoju dušu ne mučim, nego se klonim različitih naslada, jer je Bog na nebu koji me svakodnevno nasićuje darovima svojih dobara. Na to se Euticije, potresen strahom, nije usudio reći joj ništa više, a nije mogao ni gledati u sjaj njezina lica.
3 Ne mnogo vremena zatim, namjesnik Barbar došavši s brodovljem na taj isti otok, pristupi prinošenju žrtava bogovima. A kad su se ondje okupili svi prvaci toga mjesta, i senator Euticije s njima, počeše ondje žrtvovati svojim bogovima i prinositi tamjan. Čuvši to sv. Devota, zbog njihove je zablude iz dubine grudi izvlačila duboke uzdahe. I kad bijahu okupljeni zajedno te su se ondje odavali pijankama, a namjesnik Barbar raspravljao o progonu kršćana, njegovi su mu pratioci dojavili da kod senatora Euticija u kući boravi djevojka koja se ruga njihovim bogovima i odbija prinijeti žrtvu. Tada namjesnik oslovi Euticija govoreći: Čujem da je s tobom kod kuće djevojka koja ostavlja naše bogove i štuje nekoga Krista kojega su Židovi razapeli. Na to Euticije odgovori: Djevojku o kojoj govoriš nikako nisam mogao navesti da pred našim bogovima makar glavu sagne. Reče mu namjesnik: Daj je meni, ja ću je natjerati da našim bogovima izvrši zavjete. A na to Euticije odgovori: Kad bi mi dao sav svoj imetak, ne bi se mogao usporediti s njezinom dobrotom.
4 Ali budući da je Euticije bio ugledan senator, a i sam se namjesnik stoga nije usudio javno mu nanijeti nepravdu, zapovjedi da Euticija ubiju potajnim otrovom; te poslavši u njegovu kuću, zapovjedi da djevojku odande naglo izvuku i dovedu pred namjesnika. Ona je pak, dok su je vodili, pjevala psalme govoreći: Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš. A kad su je doveli pred namjesnikovo lice, reče joj namjesnik: Prinesi žrtvu bogovima. Kristova djevica Devota odgovori: Ja svakodnevno čistim umom služim pravomu Bogu; a bogove od voska, bogove od mjedi i kamena odbacujem, jer su ljudski likovi bez vida i sluha. Tada namjesnik Barbar, potaknut gnjevom, zapovjedi da joj kamenom razbiju usta govoreći: Nemoj huliti na boga i božice. Ponovno zapovjedi najokrutniji namjesnik da je svezanih ruku i nogu vuku po najoštrijem kamenju, kako bi joj se svi udovi razdvojili. Ona je pak govorila: Gospodine Bože, zahvaljujem imenu tvome što se dostojiš Iz djela Chronol. Lerinen. Vinc. Barralis.
U vrijeme careva Dioklecijana i Maksimijana bijaše od djetinjstva kršćanka neka djevojka imenom Devota, na otoku koji se zove Korzika. Čuvši pak da će onamo doći namjesnik Barbar radi progona kršćana, ustade i potajno dođe u kuću nekoga senatora imenom Euticija, zbog straha i svetogrđa pogana, kako bi pod njegovom zaštitom smjela živjeti po kršćanskom zakonu.
2 Blažena pak službenica Kristova, budući da je bila odgojena u dobrim običajima i poučena u duhovnim pismima, danju i noću pjevala je Bogu himne i psalme, predavala se čitanjima svom pozornošću uma i morila svoje tijelo postovima, posvećena evanđeoskim siječnja, svezak III. primiti me s krunom mučeništva; i dodavši snažnim glasom, povika govoreći: Bože nad vojskama, koji ispituješ srca i bubrege, koji si rekao i sve je postalo, zapovjedio si i stvoreno je, usliši molitvu službenice svoje. Ubroj slugu svoga Euticija među svoje izabranike, jer je zbog mene zločinima najopakijega namjesnika Barbara i štovatelja svih zloduha bio ubijen.
5 Čuvši to Barbar, teško podnoseći njezine uvrede, zapovjedi da je tako svezanih ruku objese na mučilište. Dok je visjela, povika govoreći: Gospodine Isuse Kriste, primi duh moj, jer zbog imena tvoga ovo trpim. I začu se glas s neba koji reče: Službenice moja, uslišana je molitva tvoja, jer što god si molila ili budeš molila, dobit ćeš. I odmah golubica iziđe iz njezinih usta, brzim letom poletje u visine i odletje k zvijezdama, te ondje u miru dovrši mučeništvo.
6 A kad je najokrutniji namjesnik čuo da je već preminula na nebesa, posavjetovavši se sa svojim pratiocima, zapovjedi da se sutradan njezino tijelo spali ognjem. U to su se vrijeme zbog progona pogana po špiljama i pećinama skrivali savojski prezbiter Benenat i đakon Apolinar, koji su u viđenju bili opomenuti da trebaju odande uzeti tijelo blažene Djevice. Tada, posavjetovavši se zajedno s kormilarom Gracijanom, s mnoštvom djevica noću odnesoše njezino tijelo i položiše ga u lađu, te ga ondje pomazaše miomirisima, a kad su počeli ploviti, krenuše prema Africi. No kad je zapuhao južni vjetar, zaploviše pučinom prema sjevernoj strani. Sama pak lađica, budući da je bila napuštena i ležala suha na obali, primala je mnogo vode u svoje dno; mučeći se čitavu noć, nisu ništa postizali. U zoru pak svlada san kormilara Gracijana, te reče presvetomu prezbiteru Benenatu: Ustani, gospodine, i upravljaj malo dok ja malko počinem. Kad je on počinuo, učini se kormilaru Gracijanu da ga je blažena Djevica Deivota dotaknula po boku i rekla mu: Ustani, kormilaru Gracijane, jer sada, kad je oluja uklonjena, imat ćeš mirno more, i tvoja lađica više neće primati vodu niti će je valovi bacati; ti pak s presvetim prezbiterom pažljivo motrite, i kad vidite golubicu kako izlazi iz mojih usta, slijedite je sve dok ne dođete do mjesta koje se grčki zovea Monachos, a latinskib Singulare, i ondje pokopajte moje tijelo. A oni, pažljivo motreći, vidješe golubicu kako izlazi iz njezinih usta i ide pred njima, te su je slijedili sve do spomenutoga mjesta: i sama golubica, došavši u mjesto Monachon, u dolinu koja se pučki zove Gaumates, sjede pred samuc crkvu koja je smještena u gore spomenutoj dolini na čast sv. Jurja, te ondje položiše tijelo blažene Deivote, djevice i mučenice Kristove, 27. siječnja, dok kraljuje Gospodin naš Isus Krist, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova, amen.
a Grad Herkula Moneškoga, koji se često naziva samo Monoecus, ili grčki Monæcus, a talijanski pučki Monaco i Mônico. Naime, kako su ga njegovi utemeljitelji Masilijanci, grčkoga podrijetla, nazivali Mônocus, s naglaskom na prvom slogu, puk ga je postupno počeo nazivati Mônico, skrativši pretposljednji slog. Zatim je možda u kasnijem dobu bilo onih koji su vjerovali da je ime izvedeno od redovnika (monachi), pa su rekli Monaco.
b Mônocus znači pojedinačan ili sam u kući. Kažu da je Herkul nazvan tim imenom zato što je i ostale bogove tjerao iz mjesta koje bi zauzeo, ili zato što se u njegovu hramu nije štovao nijedan drugi bog zajedno s njim.
c Ili do onoga mjesta gdje je poslije sagrađena crkva sv. Jurja, kako tumače sami Monežani.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.