Sv. Batilde i Radegunde.
Preneseno je tijelo sv. Batilde, koje je pronađeno neraspadnuto, u vrijeme cara Ludovika Pobožnoga; a relikvije sv. Radegunde, djevice, položene su na mjesto gdje su prije bili pohranjeni zalogaji sv. Batilde, da ona stara crkva Svetoga Križa, koju je sagradila Batilda, ne bi ostala bez nebeske zaštite svetih relikvija. Taj se prijenos dogodio 27. ožujka. Na taj dan Benedikt Dorganije u Kalendario SS. Ord. S. Benedicti ima: „Prijenos sv. Batilde, kraljice, i njezine kćeri Radegunde, koja je umrla u sedmoj godini života”; naziva je kćeri, kao što je pisac životopisa naziva krsnom kćeri, jer ju je Batilda bila primila sa studenca krštenja. Istoga dana Ferrario ima: „U samostanu u Chellesu kod Pariza, prijenos sv. Batilde, kraljice.”
2 Sutradan taj prijenos bilježi Hugo Ménard: „U samostanu u Chellesu”, kaže, „prijenos sv. Batilde, redovnice i kraljice.” A du Saussay: „Na području Pariza, u samostanu u Chellesu, prijenos tijela bl. Batilde, kraljice i redovnice, obnoviteljice istoga samostana.”
3 Isti du Saussay 17. ožujka: „Istoga dana u pariškom kraju, u samostanu u Chellesu, prijenos sv. Batilde, kraljice, darežljive utemeljiteljice istoga samostana, zatim ponizne redovnice i napokon njegove zaštitnice.” Čini se da je to drugi prijenos. Nije naime vjerojatno da tijekom osam stotina godina nije obavljen nijedan novi prijenos; štoviše, dok je u onom prvom prijenosu tijelo pronađeno neraspadnuto, sada je odvojeno od glave zatvoreno u škrinju i smješteno u oltar, kao što je gore u § 6. rečeno prema Binetu, kada smo govorili o sv. Radegundi.
4 Ponovno du Saussay posljednjega dana prosinca: „Isto tako u samostanu u Chellesu na području Pariza, štovanje sv. Batilde, od kraljice Francuske redovnice, kao i utemeljiteljice i zaštitnice ove svete kuće.” No čini se da je slijedio Ferrarija, koji ju je naveo toga dana zato što je francuski životopis bio smješten iza života sv. Silvestra pape, kao izvan reda, bez upisanoga dana. A 26. veljače, kada se dogodilo našašće i uzdignuće sarkofaga, u martirologijima o tome nema nikakva spomena.
3 Povijest toga prijenosa iz drevnoga je rukopisa izvadio naš Ivan Gamans. Ona se nalazi iza francuskoga životopisa, vjerno prevedena. O njoj govori naš Binet, ali ga je pamćenje prevarilo, jer dok priznaje da se dogodila pod Ludovikom Pobožnim, drugi put ipak tvrdi da je njezino tijelo pronađeno dvadeset godina nakon svetičine smrti. Čini se da je smatrao kako je Klodovik III. ista osoba koja se naziva Ludovik Pobožni, premda je ovaj bio sin Karla Velikoga, proglašen kraljem Galije i rimskim carem 120 godina nakon smrti onoga Klodovika. Koje se godine Pobožnoga dogodio taj prijenos, nije posve sigurno. Tijelo je pronađeno 27. veljače, u srijedu, dakle kada je nedjeljno slovo bilo E; to se dogodilo prijestupne godine 816., te 822., 833. i 839.
POVIJEST PRIJENOSANEPOSZNATI PISAC, iz rukopisa izvadio Ivan Gamans iz Družbe Isusove.PISČEV PREDGOVOR.
Započinje predgovor Prijenosa iste preslavne Baltehilde, kraljice Franaka, koji je obavljen u vrijeme prejasnoga cara Ludovika 27. ožujka.
Budući da vidimo kako se po svoj Katoličkoj Crkvi uvriježio običaj da se opisuju mnoga djela kako drevnih tako i suvremenih dobrih muževa i svetih redovnica, smatrali smo i mi da ono što pripada na hvalu Bogu i svecima treba otkriti vjernicima svete Crkve Božje, kojima to dolikuje znati: na koji je način časno tijelo presvete Baltehilde s najvećim poštovanjem preneseno s mjesta gdje je prije bilo pokopano onamo gdje se sada najdoličnije štuje i čestim pohodom časti.
Godinea... dok je s velikom srećom u kraljevstvu Franaka vladao prejasni car Ludovik, došao je u samostan u Chellesu, gdje je časna opatica Hegilwich,b majka carice Judite, bila na čelu velikoga stada redovnica; i počeo se s velikom željom raspitivati o djelima i životu preblažene Baltehilde (jer je bio istinski štovatelj Boga i ljubitelj svetaca) te je zapovjedio da mu se pročita ono što je pronađeno. Zadivivši se njezinu čudesnom životu i svetom vladanju, odmah je iz ljubavi prema Bogu i sv. Baltehildi spomenutoj opatici Hegilwich, koja je tada osme godine upravljala tim svetim mjestom pod svetom upravom, savjetujući zapovjedio da sveto i časno tijelo preblažene Baltehilde prenese s mjesta gdje je ležalo u svetu crkvu Bogorodice Marije, gdje je mnoštvo svetih djevica danju i noću pjevalo hvale Bogu, kako bi imala udjela u hvali te iste neokaljane vazda Djevice, koju je dok je živjela ljubila s najvećom revnošću pobožnosti i svakim divljenjem.
3 Oslanjajući se dakle na te zapovijedi, presveta se opatica, čim joj se pružila prilika, s revnošću prihvatila onoga što je već u umu bila zamislila. Stoga je 27. veljače, što je tada palo upravo u srijedu, već spomenuta časna opatica Hegilwich, ispunjena milošću Božjom i njegovom pomoću, pozvala svećenike Božjega klera, svete djevice i čedne udovice te im sve ispripovjedila što je u zavjetima zamislila i što joj je bilo zapovjeđeno od gospodina cara. Oni su stoga jednoglasno postali radosni, zahvalili Bogu i potaknuli svetu Majku da nimalo ne oklijeva, nego da se, oslanjajući se na Božju blagost i pomoć sv. Baltehilde, pobrine što prije dovršiti ono što je željela učiniti. Došavši pak u toj pobožnosti zajedno u crkvu Svetoga Križa, koju je sama sv. Baltehilda, kao i cijelo mjesto, bila sagradila iz temelja, i gdje je tada tijelo ležalo pokopano, proslavili su misno slavlje sa spasonosnom molitvom. U tim je molitvama sama presveta opatica Hegilwich opomenula sav kler, kako muškarce tako i žene, da svim silama mole Božju dobrotu i blagost da im se udostoji udijeliti da iskopaju sveto tijelo njegove najvjernije službenice, dotaknu ga vlastitim rukama i s toga mjesta časno prenesu na drugo. Pošto je pak završeno slavlje svetih misa, s psalmima i velikim litanijama pohitaše k grobu svete Majke; ondje se ona ponovno sa svima prostrla na molitvu i zamolila Boga, koji uslišava sve koji mole pravedno, da je on sam učini dostojnom za izvršenje željenoga djela i da za pomicanje svetoga tijela udijeli milost svoga pohoda.
4 I poduprta Božjom blagošću, koja je pri ruci svima koji u njega vjeruju u istini i nimalo ne oklijevaju, poziva svete svećenike te zapovijeda da se iskopa grob gdje je ležala sveta izabranica Božja Baltehilda. A oni su, kako je i dolikovalo, s velikim strahopoštovanjem pristupili grobu i s velikom skrušenošću srca počeli kopati. Kada su pak motikama izbacivali zemlju iz rake, pronašli su sarkofag u kojem je ležala bl. Baltehilda, te su ga, otkopavši ga sa svih strana, postavili na površinu zemlje. Pjevajući pak Bogu s velikim poštovanjem i strahopoštovanjem te otvorivši sarkofag, pronašli su samo sveto tijelo nakon tolikih tijekova godina tako zdravo i čitavo kao da je istoga dana bilo predano ukopu. I zahvaljujući Bogu sa svim svetim svećenicima i redovnicama, presveta je opatica dopustila svima, koliko ih je god moglo, da pogledaju to željeno blago i da ga s najvećim poštovanjem počaste. Pošto su dakle počastili sveto tijelo, uzdignutih ruku k nebu i udarajući se u prsa od prevelike radosti, vraćali su se svojima hvaleći i slaveći Boga, koji nagrade što ih pravednicima daje na nebesima, koliko su zaslužili, udostojava se očitovati smrtnicima na zemlji pokazivanjem znamenja. Dok su dakle muškarci i redovnice ustrajali u hvalama bdjenja i pjevanju psalama u crkvi danju i noću pred svetim tijelom, činilo se časnoj opatici Hegilwich prikladnim javiti to biskupu grada Pariza, da on dođe, radosno pridruži svoju prisutnost ovima te s klicanjem radosti sam vlastitim rukama prenese časno tijelo u drugu crkvu.
5 Dok je pak biskupov dolazak kasnio, a sveto se tijelo, kako je bilo iskopano, nad zemljom dolično posjećivalo, božanska se blagost udostojala očitovati svima koji su bili prisutni koliku zaslugu ima bl. Baltehilda među četama svetaca, koju je samo božanstvo sačuvalo usred nevolja svijeta, vihora i sramota poroka te je smjestilo među nebeske građane, u sjedište višnjih duhova. Bijaše naime u istome samostanu neka redovnica koja je od djetinjstva vojevala za Boga, a bila je i ostarjela tijelom i shrvana prevelikom bolešću, tako da je, lišena službe svih udova, bila nošena uz tuđe potpornje i rukama sluškinja. Ona je dakle, donesena uz pomoć sestara u crkvu gdje je ležala sveta Baltehilda, pala na molitvu te ondje dugo i mnogo sa suzama molila. Pošto je završila molitvu, odmah je čitava ustala sa zemlje, i ona koja je prije bila nošena tuđim rukama, sada se, pošto joj je vraćeno zdravlje, vraćala vlastitim koracima.
6 Također je neki hromi Baldran, koji je od zgrčenosti udova bio tako savijen da su mu se pete spajale sa stražnjicom, zapovjedio da ga donesu pred tijelo sv. Baltehilde, ne bi li mu se božanska dobrota po zagovoru svoje svete službenice udostojala udijeliti zdravlje hoda, koje nikada nije imao. I jer je bio čuo riječ: „Što god zamoliš čista srca i ne posumnjaš, odmah ćeš postići”, molio jec djetinje i brzo je postigao. Istezale su se naime zastarjele ukočenosti žila, žile su ponovno primale uskraćeni tijek krvi, a iznemoglim se udovima vraćala njihova služba. Čudesno je bilo gledati koljena kojima se prije služio umjesto stopala, i kako se, stojeći uz potporu štapa, koleba. Pošto mu je dakle vraćena i učvršćena služba hoda, radostan, slaveći Boga i sv. Baltehildu, vratio se u dodijeljenu mu kućicu. Evo tvoje zasluge, blažena Majko, koja si na zemlji podupirala i hranila siromahe, a sada kraljuješ s Kristom na nebu i vraćaš zdravlje bolesnima. Tada si hranila jelima, a sada ponovno učvršćuješ udove.
7 Radovali su se dakle svi koji su bili nazočni u svetim čudesima te su to razglašavali odsutnima po susjednim mjestima. U takvim je dakle radostima proteklo sedamnaest dana. Ta su pak sveta čudesa javljena prejasnom caru Ludoviku, te su se po dvoru razglasila kako knezovima tako i svima koji su služili caru. Kliče car, raduju se knezovi, vesele se svi i uzdižu hvale u čast tolike Majke. Želeći pak zaslužiti naklonost svete i preblažene Baltehilde te biti potpomognut njezinom pomoću, darovao joj je prigodom prijenosa njezina presvetoga tijela posjedd Coulommiers sa svom cjelovitošću, smješten u krajue Meauxa, kako bi od toga njegova zemaljskog dara oni koji služe u istom samostanu imali potporu i molili nebeskoga Kralja za stanje i mir njegova Carstva te za zdravlje njegove supruge i sinova.
8 Osamnaestoga pak dana nakon što je časno tijelo bilo iskopano iz zemlje, prema zahtjevu presvete opatice Hegilwich, došao je pozvani sveti biskupf Erkanrad, koji je tada upravljao stolicom grada Pariza, s mnoštvom klerika; prije naime nije bilo prilike za dolazak. I časno primljen od iste Bogu posvećene opatice, prijateljski se raspitao o razlogu tvrdnje, premda je već bio čuo; i vidjevši presveto tijelo neraspadnuto onako kako je bilo položeno, te opazivši božansko čudo u zdravlju vraćenom dvojici, razveseli se u srcu, razveseli se i u duši, zahvali svemogućemu Gospodinu koji daje ljudskim očima gledati koliku zaslugu na nebesima imaju oni koji su ga uvijek ljubili čistim i neokaljanim srcem te su ga, prianjajući uz njegove stope, vjerno ljubili. Sa svim dakle redom klerika i gustom pratnjom svetih djevica, nakon slavlja svetih misa, došavši spomenuti biskup pred sveto tijelo, predao se sa svima na molitvu i svima potaknuo da mole Boga, koji je prvoga čovjeka oblikovao na svoju sliku, da im bude pri ruci kao pomoćnik i dopusti im da odatle prenesu sveto tijelo njegove najvjernije službenice. Pošto je tako molitva dovršena, odmah dotaknuše časno tijelo i s božanskim ga hvalama prenesoše u crkvu Bogorodice i Gospodina našega
Isusa Krista i vazda Djevice sv. Marije, koju je gospođag Gisla podigla od temelja, prenijeli su i dostojno položili iza središnjega oltara. Ondje se po zaslugama bl. Baltechildis svakodnevno događaju božanska čudesa i neprestano se očituju njezine blažene zasluge. Ondje slijepi primaju vid, gluhi sluh, hromi hod, a oni koji pate od slabosti i raznih groznica ozdravljenje. Ondje se opsjednuti izlječuju, i, tako reći, po zagovoru preblažene Baltechildis svi koji su joj se pobožno molili za bilo kakvu potrebu postižu brz učinak.
9 Osim toga, dok se biskup grada Pariza s radošću i klicanjem vraćao u svoje, ponijela je sa sobom časna opatica, da ne bi ostalo prazno mjesto gdje je bilo položeno sveto tijelo Baltechildis. A kad je božanska milost upravljala savjetom, smatrala je dostojnim da, budući da je majka odatle bila uzeta, ondje bude položena njezina kći, koja je u sedmoj godini života, imenom Radegunda, preminula s ovoga svijeta. Za nju je, naime, kako nalazimo u njezinu svetom životu, prije časa svoje smrti molila Boga da je preduhitri u smrti. Unaprijed je u duhu predviđala zla svijeta i zato je molila da se ne zaplete u njegove mreže; nego da, kao što je dušu u tako malenu tijelu darovala čistu, tako je bez ljage grijeha primi čistu i smjesti među čete svetih Djevica da ondje ostane bez kraja. A u svemu tome zaslužuje pohvalu časna opatica Helgiwich, i dostojnu čast moraju joj iskazivati svi koji ovo čitaju; njoj je božanska blagošću u srcu udahnula da ne ostavlja dulje pokrivenim biser skriven u zemlji, nego da ga iskopana iz tla pokaže svima i položi na takvo mjesto, kao što se vidi, gdje bi njezina hvala ostala u vijeke vjekova. A slavi se dan prijenosa svete i časne Baltechildis 27. ožujka, ona koja je, prezrevši đavla i njegov sjaj, sjedinila sebe s Kristom i njegovim Svecima; i zato kraljuje s Bogom Ocem i Sinom i Duhom Svetim u savršenom Trojstvu i jedinstvu na nebesima, kojega je svim predanjem ljubila na zemlji. Amen.
a Rukopis je imao „millesimo”, očito pogreškom, ali prepisivača; ocu Karlu naslijedio je Ludovik god. 814.; umro je 840., 20. lipnja.
b Binettus je naziva razboritom i pobožnom Djevicom; drugi Život časnom opaticom. Carica Judita udala se za Ludovika god. 819. i rodila mu Karla Ćelavoga: bila je kći Welfona, ili Welfa, ili Guelfa, koji je bio, kako piše Tegan, najplemenitijega batavskoga roda; a Juditina majka bila je, kako isti kaže, najplemenitijega saskoga roda.
c Tako je imao rukopis.
d Francuski Život naziva Coulons.
e Nedaleko od Pariza nalaze se Meaux ili Meldi, čijim gradom protječe rijeka Marna.
f O ovome biskupu često se govori u galikanskim koncilima i spisima za Ludovika Pobožnoga i njegovih sinova.
g U to su vrijeme postojale dvije glasovite Gisle: prva sestra Karla Velikoga, o kojoj Einhard u njegovu životu kaže: „Imao je (Karlo) jedinu sestru, imenom Gislu, od djevojačkih godina posvećenu redovničkomu životu; nju je jednako kao majku štovao velikom pobožnošću: i ona je nekoliko godina prije njegove smrti umrla u samostanu u kojem je živjela.” Druga je bila kći istoga Karla, o kojoj se često govori u njegovu životu i u Annales Francorum. Vjerojatno se ovdje misli na jednu od njih dviju.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.