Ime slavne kraljice Batilde uneseno je u martirologije pod više dana. Pod 26. siječnja, naime, ovo imaju kölnski kartuzijanci i Molanus u dodacima Usuardu, Bellini iz Padove, te pradrevni Usuardov rukopis koji je nekoć pripadao Augustinu Hunnaeusu: Na području Pariza, Batilde kraljice. Rukopisi profesne kuće Družbe Isusove u Antwerpenu, sv. Lamberta u Liègeu, sv. Lovre ondje koji je Adonov, te rukopis iz Saint-Riquiera koji se pripisuje Bedi: Na području Parižana, u samostanu Chelles, preminuće gospođe Batilde kraljice. Maurolico: Kod Pariza Batilde kraljice, koja bijaše majka cara Lotara, graditeljica samostana. Ali griješi; nije bila majka cara Lotara, koji je živio gotovo 200 godina poslije, nego kralja Klotara III. Isto ima Felicius te dodaje da su ti samostani sagrađeni u Parizu, što se ne može reći za sve, kako će se niže pokazati. Petar Galesini: Na području Parižana sv. Batilde kraljice, koja je kao majka kralja Lotara, za pape Vitalijana, slavna po pohvali djela što ih je pobožno i božanski učinila, usnula u Gospodinu. Rukopisni Florarium: Na području Parižana, u samostanu Chelles, preminuće gospođe Batilde kraljice. Ona, po tazbinstvu bliska rodu Karolinga, bijaše supruga Klodviga, kralja Franaka, drugoga toga imena. Blistala je godine spasenja 662. Rimski martirologij: Na području Pariza Batilde kraljice, slavne po svetosti i slavi čudesa; dodaju Arnold Wion i Benedikt Dorganius: pri čijoj se smrti pojavila divna svjetlost božanskoga sjaja, a nazočni su vidjeli kako joj je u susret došao zbor anđela, koji su njezinu dušu veslanjem krila i rukama odnijeli na nebo; isto nešto kraće prenosi Ménard. Opširno o njoj na isti dan raspravlja Saussay.
2 A pod 27. siječnja rođendan za nebo sv. Batilde zabilježio je Wandelbert ovim riječima:
Punska zemlja šestoga dana časti svoga Avita.
Sulpicije, Batilda i Aldegunda također cvatu. Većina pak Usuardovih primjeraka, pa i pariški iz samostana sv. Germana gdje je boravila, pod 30. siječnja ima: Na području Pariza, Batilde kraljice. Rukopis crkve sv. Gudule u Bruxellesu: Na području Pariza usnuće sv. Batilde, kraljice Franaka, koja je sagradila samostan Corbie. Kölnski kartuzijanci u dodacima Usuardu: Batilde, kraljice Franaka, koja je nakon smrti svoga muža Klodviga ušla u samostan te se, ponizujući se u velikoj skromnosti, trudila suobličiti Kristu. Stavlja se i gore pod 26. siječnja, ali bolje ovdje. Na oba je dana navodi i Canisius, i ovdje je doista slavi ovim pohvalnim slovom: Također sv. Batilde, kraljice Franaka, majke cara Lotara, koja je, potekavši iz plemenite krvi Sasa, bila supruga kralja Klodviga; darovala je velike milostinje crkvama i siromasima; ukinula je nepravedne poreze na veliku korist franačkoga naroda; osnovala je dva samostana, te je u jedan od njih nakon muževe smrti ušla i vježbala se u svakoj poniznosti, tako da je i sestrama najspremnije služila; napokon je, obasjana nebeskom svjetlošću, predala duh Bogu. Da je preminula istoga dana, prenosi i Petar de Natalibus, knj. 3, pogl. 39, koji je također naziva majkom cara Lotara i pripovijeda druge stvari koje ćemo uskoro pobiti.
§ II. Djela, domovina, ime.
Donosimo dvostruki životopis sv. Batilde, oba napisana od suvremenoga autora: prvi smo prepisali iz staroga kodeksa sv. Marije de Ripatorio, koji smo dobili dobročinstvom našega Petra Franje Chiffletija; drugi je bio izdao Surije iz rukopisa samostana Rood-Klooster, a mi smo ga usporedili s rukopisom samostana regularnih kanonika u Corsendonku. Prvi je sastavljen grubim i neuglađenim stilom. Njegov pisac pokazuje svoje doba pod br. 3, pišući ovako: „dok sada kraljuje samo njezino (Batildino) kraljevsko potomstvo”, i pod br. 7, gdje stoji: „časni muž gospodin Teudofrid, sada naime biskup, a tada opat itd.” Drugi je izveden iz prvoga, ali je proširen, često sa zadržanom istom rečenicom, no nešto pomnije izglađen, a često i s nemalo dodataka. Nema razloga da bi tko mogao posumnjati kako su Antun Gentius ili Ivan Gilmannus uljepšali prvi u ovaj oblik. Mogu se doduše mjestimice opaziti neki njihovi tragovi, ali najviše toga odaje drevnoga autora: jer osim onoga o svetičinu potomstvu koje je tada kraljevalo i o biskupu Teudofridu, pod br. 23 kaže: „Mi se moramo uteći svetoj majci gospođi Batildi, koja je zasjala u naše vrijeme, kao i njezinim slavnim zaslugama, za koje sami znamo i vidjeli smo što je učinila.” Čini se kao da je namjerno htio popraviti ono što je prvi bio napisao grubljim stilom, a ne skovati posve nov životopis.
4 Pobožna i sveta Batildina djela iz Surija su prepisali Franjo Haræus i Zaharija Lippeloo, na talijanskom Silvano Razzi, a na francuskom Jakov Doublet.
O njoj govori i Ivan Tritemije u 3. knjizi djela De viris illustribus ordinis S. Benedicti, pogl. 112, gdje je ipak pogrešno napisano samostan Valense umjesto Calense. Isti je životopis objavljen na francuskom (na kraju sveska o životopisima svetaca koje su prikupili Petar Viel i drugi učeni muževi), doduše bogatiji, ali natrpan mnogim bajkama, kao kada se kaže da je sv. Batilda bila kći Floride, kralja Kölna, ali su je oteli Saraceni dok je šetala izvan grada, odveli je u Siriju, a otkupio ju je Arhenoald; kada se pripovijeda da je njezin muž Klodvig poduzeo vojnu u Svetu Zemlju, dok su se sinovi u međuvremenu pobunili protiv majke, a ubrzo i protiv oca, te su stoga bili osakaćeni i napokon položili zavjete redovničkoga života u samostanu Jumièges. Sve je to takve vrste da ne zaslužuje ni da bude pobijano: jer nema nikoga ni površno upućena u francusku povijest tko ne bi shvatio da je to najgluplje izmislio neki dokoni čovjek. Zasigurno niti je Köln tada imao kralja, osim austrazijskoga, koji je tada bio ili Dagobert ili Sigibert, dok je na čelu toga grada bio najsvetiji biskup Kunibert; niti su Saraceni, koji su prvi put oko 632. godine ispuzali iz svoje puste Arabije, imali takvu snagu ili moć da bi, preplovivši Sredozemno more i velik dio oceana, uzvodno Rajnom prodrli do Kölna i odande odveli zarobljenike; niti je napokon Klodvig II. imao takvu velikodušnost ili pobožnost da bi krenuo protiv istih Saracena koji su tada pustošili Svetu Zemlju; niti se igdje spominju drugi sinovi sv. Batilde osim Klotara III., Hilderika i Teodorika, koji su pri očevoj smrti još bili posve mladići. Istu tu bajku o Klodvigovu azijskom pohodu te o pobuni i kazni sinova odbacuju Scipion Dupleix, Bernard Girard i drugi pisci francuske povijesti.
5 No o istom je Batildinu ropstvu Petar de Natalibus u 3. knjizi, pogl. 39, prenio, kako je većinom premalo točan: „Ona je jednoga dana”, kaže, „izišavši iz grada, dok je šetala uz morsku obalu, bila oteta od prekomorskih Saracena i odvedena u sirijske krajeve, a nakon nekoga vremena Herkanoald, upravitelj carskoga dvora, otkupio ju je za novac i doveo u Francusku”, i malo dalje: „Kad je pak nastala buna među franačkim kraljevima i kralj Klodvig bio ubijen zbog bune, ona je u samostanu Chelles uzela redovnički habit.” I to o Klodvigovu ubojstvu jednako je isprazno izmišljeno kao i ono o otmici i bijegu u pustinju. Petra je nepromišljeno slijedio Ivan Bazilije Sanctorius, inače brižljiv pisac. Ništa vjerojatnije o Batildinu podrijetlu i dolasku u Galiju ne prenosi ni Saussay: „Na pariškom području”, kaže, „u samostanu Chelles, preminuće sv. Batilde, kraljice i Bogu posvećene redovnice. Ona je bila kći Beringera Prvoga, kneza Harza i Askanije, djevica izvanredne ljepote, koju je franački kralj Klodvig zarobio i odveo u Galiju, te je poučena u načelima kršćanske vjere, budući da je bila najurešenija darovima duha jednako kao i tijela, zadobila takvu milost kod samoga kralja da ju je uzeo za ženu i učinio sudionicom prijestolja i ložnice.” Ali kakve je napokon ratove vodio Klodvig protiv Nijemaca? Je li možda pritekao u pomoć svome bratu sv. Sigibertu, kralju Austrazije, dok je vodio rat protiv Turinga? I na koji se način za Batildu kaže da je dovedena iz prekomorskih krajeva ako je bila iz samoga središta Njemačke? Kako je, ako ju je zarobio kralj, potom služila Erhanoaldu, a nije radije najčasnije odgajana u ženskim odajama kraljice Nantilde, kad njezino slavno podrijetlo nije bilo nepoznato? Čini se da je ono o domovini sv. Batilde i ocu Beringeru Saussay preuzeo iz knjiga Genealogiae Jeronima Henningesa: ali nije mu smio vjerovati bez druge potvrde, jer on posvuda miješa izmišljeno s istinitim. Braća Sainte-Marthe čine je kćeri kralja Saksonije, kojega neki nazivaju Sigar.
6 Naš Stjepan Binet napisao je životopis sv. Batilde na francuskom, začinjen jednakom otmjenošću govora i primjerima pobožnosti, te ga posvetio Mariji Lorenskoj, opatici u Chellesu, 1624. godine. U njemu nije imao ništa dovoljno pouzdano što bi iznio o Batildinu podrijetlu. „Predaje”, kaže, „povijest da se gotovo ne zna na koji je način dospjela u Galiju: smatra se da je potekla iz Saksonije, zvane prekomorskom, pa kad se otisnula na more, snažnom je olujom bila skrenuta s puta i pala u ruke gusara, od kojih je kao ropkinja prodana Francima.” Autor prvoga životopisa ima samo to da je iz prekomorskih krajeva pozvana Božjom providnošću i prodana za nisku cijenu došla onamo. Drugi životopis kaže da je u djevojačkoj dobi iz prekomorskih krajeva po Božjoj providnosti bila oplijenjena i prodana za nisku cijenu, ali neusporedivom trgovinom došla onamo, i malo poslije: „Pokazivalo se, naime, da je potekla iz slavne krvi Sasa, premda je služila u poslušnosti drugoga naroda.” Uzalud se njezina kolijevka traži među narodima Sasa u Njemačkoj, koji su tada bili barbari i tuđi našoj vjeri i uljudbi. Otok Britaniju držali su Angli i Sasi, narodi germanskoga podrijetla, podijelivši ga na sedam kraljevstava, među kojima su bili Zapadni, Južni i Istočni Sasi: premda se cijeli narod katkad nazivao Sasi, a katkad Anglosasi. Nadalje, iz životopisa sv. Grgura Velikoga i drugih povjesničara poznato je da se djecu Angla i Sasa običavalo odvoziti na prodaju u strane pokrajine. Odande je potekla i Batilda, te je, bilo da su je oteli razbojnici, bilo da su je prodali prijatelji ili neprijatelji, pod zaštitom neba dospjela u Galiju. Zato je u djelu Martyrologium Anglicanum s pravom upisana na ovaj dan: premda autor toga martirologija manje prikladno piše da je dana Klodvigu za ženu, kao da su je udali njezini roditelji ili prijatelji.
7 Toliko o Batildinoj domovini. Ni njezino se ime ne navodi na isti način kod svih. Većina starih pisaca naziva je Baldechildis, ili Baltechildis, ili Baltichildis; drugi Bathildis, Baltidis, Batildis, Bathilda, Betildis, Baldetildis, Balthildis, Blitildis, što je bilo ime njezine snahe. Na francuskom se naziva Bathilde, Bautour, Baudour, Baudeur. Jeronim Henninges kaže: „Ona je od potomaka nazvana sv. Bauduria (inače Varburgis).” Ali tko ju je nazvao Varburgis, tko je na latinskom napisao Bauduria? Znači pak Baldehildis ili Balthildis „odvažna junakinja”, Bathildis „korisna junakinja”, a Blethildis „radosna junakinja”.
§ III. Dobročinstva učinjena raznim samostanima.
Drago nam je i iz drugih povijesti svetaca iznijeti neke spomenike izvrsnih Batildinih kreposti, koje je pisac obaju životopisa ili izostavio ili tek ovlaš dotaknuo, premda nije ni sve što je ona slavno učinila predano pismu. U djelu Gesta Regum Francorum kod du Chesnea, sv. 1, stoji ovo: „Franci postavljaju nad sobom za kralja njegova sina Klodviga. I on uze ženu iz roda Sasa, imenom Batildu, veoma lijepu i odvažnu u svakom umijeću.” I malo poslije: „Naime, od svoje kraljice Batilde imao je tri sina: Klotara, Hilderika i Teodorika. Kada je dakle na kraju preminuo spomenuti kralj Klodvig, koji je vladao 16 godina, Franci su sebi za kralja postavili Klotara, najstarijega dječaka od trojice, da kraljuje zajedno sa samom kraljicom majkom.” Isto ima Aimoin u 4. knjizi, pogl. 42 i 43.
9 Slavno je mučeništvo za crkvenu slobodu podnio sv. Leodegar. Povod za mučeništvo bile su dvorske službe koje je najrazboritije obnašao. A zahvalnost se duguje sv. Batildi, koja ga je pozvala na dvor, a zatim uzdigla na biskupstvo. Svjedok je Ursin u njegovu životopisu: „Kad je umro otac samostana osnovanoga na čast sv. Maksencija, po zapovijedi istoga biskupa (Didona iz Poitiersa) preuzeo je upravu nad njim. Upravljajući njime gotovo šest godina, obogatio ga je i građevinama i velikim dobrima. U međuvremenu se pak izvrsno svidio svome biskupu i bio smatran slavnim iznad svih: a toliki se miomiris njegova imena proširio na sve strane da je prodro i u samu kraljevu palaču. U to je vrijeme maloljetni kralj Klotar sa svojom majkom Baldehildom upravljao uzdama kraljevstva Franaka. Kad su po čuvenju doznali za njegovu razboritost i zaželjeli ga imati kod sebe u palači, zamolili su biskupa da mu dopusti ostati s njima u palači. Biskup je odmah ispunio zapovijedi te ga je, upućena u velike stvari i ovjenčana cvijećem mudrosti, poslao k njima; oni su ga doista časno primili. On je pak u nekoliko dana svojom krepošću i neporočnošću te ljubaznošću govora postigao to da su ga kralj, kraljica i većina biskupa osobito zavoljeli; te je suglasnošću sviju, osobito Franaka, proglašen dostojnim biskupske službe. Izabrana dakle od sviju, pobrinuli su se zarediti ga za biskupa Autuna, koji je grad Eduanaca. Kad je tu službu hrabro obnašao deset godina, kralj Klotar, koji ga je bio promaknuo, preminuo je.” To se ukratko pripovijeda u drugom životopisu istoga svetog biskupa od anonimnoga pisca: „Tada je kraljica Batilda, koja je sa sinom Klotarom upravljala dvorom Franaka, nadahnuta, kako vjerujemo, božanskom odlukom, uputila ovoga muža u spomenuti grad da ondje bude biskup: kako bi se i Crkva, koja je gotovo dvije godine već kao udovica ostala u valovima svijeta, održala njegovom upravom ili snagom, i obranila od onih koji su je napadali.”
10 Mnogo toga što je ona darovala samostanu Jumièges spominje autor životopisa: darovala je i sam Jumièges. Tako kaže životopis sv. Filiberta 20. kolovoza: „Ali kad je božanska snaga htjela da se njegovo svjetlo postavi na svijećnjak, kako bi svjetiljka njegove svetosti nadaleko i naširoko sjala blistavom zrakom, stavila je u srce najsvetijega muža da vlastitim trudom treba sagraditi samostan. Tada je od kralja Franaka, imenom Klodviga, i njegove kraljice, zvane Baldehilda, poniznim prijedlogom zadobio mjesto u rouenskom kraju, koje je starina običavala nazivati drevnim imenom Gemmeticum, te se vidjelo da je ondje sagradio plemenit samostan.”
11 Također je postigla da kraljevskom vlašću bude potvrđen Otok Germanički u predgrađu grada Troyesa, koji je Klodvig darovao sv. Frodobertu, kako je rečeno u 3. poglavlju životopisa sv. Frodoberta, br. 11, 8. siječnja: „Zbog toga je, po Božjem nadahnuću, pošao na kraljevski dvor te darežljivošću Klodviga, nekoć slavnoga kralja Franaka, zadobio neko močvarno mjesto u predgrađu grada Troyesa, koje se po starom običaju nazivalo Insula Germanica. Zatim je pak, nakon Klodvigove smrti, zamolivši njegova sina Klotara u drugoj godini njegova kraljevanja, uz pristanak časne kraljice Batilde, majke istoga Klotara, iznova zavrijedio zadobiti povlasticu kraljevske vlasti nad spomenutim mjestom.”
12 O sagrađenom samostanu u Chellesu Andrija du Chesne u sv. 1 djela Scriptores Francici iz rukopisnoga životopisa sv. Bertile prenosi ovo: „U ta je vremena, naime, nakon smrti gospodina kralja Klodviga, pobožna i najbolja njegova supruga, gospođa kraljica Baltehilda, s malodobnim sinom kraljem Klotarom besprijekorno upravljala kraljevstvom Franaka, te su je svi biskupi, velikaši i sav puk njezina kraljevstva, potaknuti njezinim zaslugama, ljubili čudesnom naklonošću. Bila je, naime, pobožna i veoma odana Gospodinu, vodeći brigu o crkvama i siromasima. S velikom je dakle snagom duha korisno upravljala dvorom. A s biskupima i prvacima svoga naroda donijela je odluku da na kraljevskom imanju koje se naziva Chelles sagradi samostan djevojaka: kako bi, kad njezin spomenuti sin gospodin Klotar dosegne zakonitu dob i mogne sam sobom upravljati povjerenim mu kraljevstvom, tada ona, ostavivši kraljevsku brigu, u redovničkom redu ušla u gore navedeni samostan. Budući da je pak ona sve ljubila čudesnom naklonošću i bila ljubljena od sviju, ta se odluka svima svidjela i svi su joj dali pristanak. A ona je, kako je bila razborita i mudra, svom brzinom zapovjedila da se ondje sagradi samostan i, predviđajući budućnost, dodijelila je službenicama Božjim potreban imetak.”
13 „I kad je samostan već bio brižno pripravljen, počela je u duhu razmišljati koju bi među djevojkama našla dostojnom po zaslugama, čestitosti ili ćudoređu, kojoj bi s pouzdanjem povjerila stado posvećenih djevica, ondje okupljeno pod pravilom svete vjere. I dok je o mnogima slušala mnogo toga, kad se proširio sretan glas o ovoj svetoj djevojci Bertili, po pripovijedanju vjernih glas je dopro sve do kraljevskih ušiju gospođe Baltehilde, slavne i najkršćanskije kraljice. Ona se obradovala primjeru njezine svetosti i odmah, donijevši odluku, odredi da je postavi za majku nad svetim ženama koje je iz ljubavi prema Kristu i poštovanja prema sv. Mariji bila okupila u gore spomenutom samostanu, što je po Gospodnjoj providnosti poslije i izvršila. S velikom je, dakako, pobožnošću i poniznošću zamolila gospođu opaticu Teutlehildu da joj iz svoga samostana odredi neke službenice Božje koje bi trebale upravljati njezinim samostanom. A ona, upitana, nije mogla dugo odbijati svetu molbu kraljice, nego je dragovoljno udovoljila traženju slavne gospođe, te je zapovjedila da se spomenuta gospođa Bertila s nekim svetim djevojkama s najvećom brižljivošću i dužnom čašću, kako je dolikovalo, po velikom svećeniku gospodinu Geneziju odvede duhovnoj majci gospođi Batildi u gore rečeni sveti samostan u Chellesu. I osobno je predložila spomenutoj gospođi kraljici da joj se sva ta zajednica povjeri kao duhovnoj majci, pouzdajući se u njezinu pobožnost i čedno življenje. Njih je ona slavna kraljica Baltehilda primila s velikom čašću kao nebeski dar, te joj je, kako joj je bilo naloženo od gospođe Teutlehilde, povjerila teret upravljanja nad cijelim samostanom i odredila da bude opatica.”
14 „U međuvremenu je slavna Božja službenica kraljica Baltehilda, premda je bila sputana vladarskom brigom za službu i upravljanje državnim poslovima te se kao pod teškim teretom znojila, ipak u duhu bila prožeta Kristovom ljubavlju i odanošću vjeri. I kad je njezin sin gospodin Klotar već odrastao, uz pristanak svojih velikaša, ostavivši brigu kraljevskoga dvora da bi vojevala Kristu Gospodinu u samostanu koji je sama bila sagradila, podložila se u poslušnosti gore navedenoj gospođi opatici Bertili. Primljena dakle s velikim poštovanjem, kako je bilo dostojno i zasluženo, od nje i od cijele zajednice djevica, odlučila je sve do posljednjega dana ostati u svetoj redovničkoj stezi. Taj su samostan zajedno, zajedničkom odlukom, čudesno uresile kako građevinama i službama, tako i primjerom svetosti.” I nakon nekoliko umetnutih riječi: „Ali nakon što je gospođa kraljica Baltehilda u svemu ispunila svoju pobožnost, u miru je prešla Kristu, i ondje je časno pokopano njezino tijelo.” Corbie i Chelles koje je sagradila Batilda spominje Sigebert u djelu Chronicon pod 662. godinom.
15 Još je slavnije ono što se u životopisu sv. Vandregizila 22. srpnja spominje o istoj najsvetijoj kraljici: „Nakon što je umro kralj Klodvig, ostala je kraljica Baltilda s tri sina: Klotarom, Hilderikom i Teodorikom. Od njih je Klotar, koji je bio stariji po dobi, zadobio vrhunac kraljevstva i vladao narodom zapadnih Franaka četrnaest godina: te se pobožno trudio pobožnim darovnicama i povlasticama svoje vlasti proširiti spomenuto mjesto, što je njegov otac bio započeo. I granice samoga mjesta najpobožnije je proširio prema volji časnoga oca Vandregizila.” A to što se kaže da je Klotar III. upravljao kraljevstvom 14 godina, odnosi se na ono što stoji na kraju istoga životopisa: „Preminuo je doista isti časni i sa svakim poštovanjem spominjani preblaženi otac i svećenik Gospodnji Vandregizil godine od utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista šest stotina šezdeset pete, osme indikcije, u IX. godini papinstva Rimske Crkve pape Vitalijana, a u jedanaestoj godini kraljevanja trećega Lotara.”
16 U istom se životopisu pripovijeda i ovo: „Dok je, naime, Božji muž sa svojima boravio u spomenutom samostanu i nije bilo nikakve okrepe od hrane, podrumar Baltfrid mu je to otkrio. Njemu on reče: Može Stvoritelj svega u pustinji pripraviti stol svojim slugama, onaj koji je umnožavanjem pet kruhova nasitio pet tisuća ljudi. I tako se prema obećanju Božjega muža i dogodilo. Božanska je dobrota, naime, u viđenju opomenula kraljicu Baltildu da Kristovu sluzi koji boravi u pustinjskoj pustoši pribavi što je potrebno. Probudivši se, ona šalje Božjem sluzi natovarena kola. A on je zahvalio darivatelju svih dobara, koji je uobičajenom pomoću uvijek nazočan kao tješitelj svojim slugama. I tako su se oni koji su donijeli tu hranu, primivši blagoslov, vratili putem kojim su bili došli. Tih dana, to jest VII. godine trećega kralja Lotara, što je bila petnaesta godina upravljanja spomenutoga oca, isti je muž Gospodnji pristupio istom kralju i primio povlasticu kraljevske potvrde nad zemljištem spomenutoga samostana najdarežljivijim darovanjem. To je bilo proslavljeno na području Castres, u onoj palači koja se umanjenicom naziva Palatiolum.”
17 I malo poslije: „Ne sumnjamo da mu je s neba bio dan i duh proroštva, tako da je veoma mnogima objavljivao što će se dogoditi. Doista je poznato da je često prorekao buduće događaje, za koje se poslije pokazalo da su se ispunili: naime, kraljici Batildi, udovici kralja Klodviga, navijestio je smrti i nasljedstva trojice sinova vladara. Od njih je Lotar, koji je bio stariji po dobi, u četrnaestoj godini kraljevanja iznenada napustio ljudsko društvo. Zatim je Hildebert, nepromišljeno ubijen od zasjednika, uklonjen iz ovoga života. A treći, Teodorik, nadživjevši majku, preuzeo je kormilo kraljevstva. I tako je očito da se zbilo prema proročanstvu Božjega muža.”
§ IV. Proročanstvo sv. Eligija o njoj i sinovima. Njegov pogreb za koji se ona pobrinula. Odbačeni sjaj odjeće.
Slavno je ono što se odnosi na sv. Batildu a što spominje sv. Audoen u životopisu sv. Eligija, biskupa Tournaija i Noyona: „Ima i mnogo drugih stvari”, kaže, „koje je prisno govoreći često proročki prorekao: kao i o smrti negdašnjega kralja Hariberta, koja se, kako je navijestio, ubrzo potom i dogodila, te o smrti slavnoga vladara Dagoberta, kao i o rođenju Klotara Mlađega. Jer kad je još bio u utrobi i kraljica se zbog toga veoma bojala, strepeći da ne rodi žensko dijete i da zbog toga kraljevstvo ne propadne, došavši k njoj Eligije, vedro ju je okrijepio te je pred svima nazivajući rodiljom navijestio da će njezin porod biti muški: i prorekao je da će mu po otajstvu preporođenja biti duhovni sin. Čak je dječaku još u utrobi nadjenuo ime: i da bi se to još pouzdanije održalo, zamolio je da se izradi neki predmet koji bi mogao pristajati djetetu, te zapovjedio da se čuva za njegovu uporabu sve dok se ne rodi. Sve je to, kako je prorekao, napokon i potvrdio ishod događaja. Jer je kraljica rodila sina, a Eligije ga je imao za kumče i nazvao ga imenom Klotar, koje mu je već odavno bio nadjenuo.”
19 „Nakon njega Bog je također umnožio njezino potomstvo, te je rodila još dva sina: ali kad su već bila rođena tri dječačića, i kralj i kraljica živjeli u miru i slozi, onih je dana Eligije prorekao ovakvo viđenje. Gledao sam, reče, u noćnom viđenju kako se kao sunce oko trećega sata dana, koje žuri i jasno svijetli, iznenada nigdje više nije pojavilo. I dok sam još pozorno promatrao to neobično čudo, odmah sam ugledao i gle, kao uštap okružen sa svih strana trima zvijezdama kako drži onu stazu kojom se sunce svakodnevno okrećući vraća. Stoga, dok sam zadivljen promatrao i to znamenje, ubrzo pred mojim zadivljenim pogledom, dok su zvijezde ostale, mjesec bi iznenada uklonjen. A nakon toga, dok sam pomnije promatrao one tri zvijezde kako se približavaju gotovo podnevnome satu i naizmjence se odbijaju svojim zrakama, ona koja se činila izvrsnijom iznenada bi uklonjena i ostavi samo dvije na vidiku. Zatim, dok se činilo da one dvije idu zajedno, brže nego što se može reći jedna od njih bi pomračena i uklonjena, a samo jedna ostade na vidiku: ona je sama ravnom stazom nasljedujući tijek sunca napokon zasjala velikim sjajem; i što se više spuštala prema zapadu, to se njezina svjetlost obilnije širila nadaleko. A kad je stigla do krajnjega mjesta zapada, izlila je toliku svjetlost svojih svjetiljki da se činilo kako nadmašuje najveću svjetlost sunca.”
20 „Ovakav je dakle red viđenja: nakon smrti kralja Klodviga, jer će bez sumnje brzo umrijeti, neko će vrijeme ovo kraljevstvo Franaka držati njegova udovica kraljica s tri dječačića. Nakon što pak i ona sama bude uklonjena iz kraljevstva, pošto tri sina ostanu u kraljevstvu, napokon će jedan od njih pasti: a nakon toga, za ne dugo vremena, od dvojice će također jedan biti lišen kraljevstva; treći će pak sam, zadobivši samovlast kraljevstva, proširiti se iznad svih svojih susjeda i uzveličati se, te će pod svojom vlašću držati ova tri kraljevstva; i tako će se ovo viđenje ispuniti.” Dotle Eligije. „Ali nama nipošto ne dolikuje sumnjati da će njegove riječi postići učinak; osobito jer vidimo da se to već jednim dijelom ispunilo: a za ostalo, što još nije ispunjeno, promatrajući prethodno, ne sumnjamo da će se uskoro ispuniti. Jer prema njegovoj riječi i kralj Klodvig za kratko vrijeme, to jest trideset dana prije, u miru je umro, a njegova je udovica kraljica, držeći s dječačićima kraljevstvo nekoliko godina, poslije bila izuzeta od kraljevske vlasti i ostavila sinove na prijestolju. I ne mnogo godina nakon toga najstariji od njih, za kojega se činilo da ima prvenstveno pravo, dok je mirno i spokojno kraljevao, preminuvši, ostavio je dva preživjela brata. Što će se sada s njima dogoditi, dolikuje da bude određeno jedino Božjim sudom.” To je dakle i mnogo drugoga sličnoga tome, što bi bilo predugo nabrajati, Eligije najčešće navijestio nadahnut milošću proroštva. Iz ovoga je jasno ono što prenose i drugi, a stoji i u životopisu, da se sv. Batilda još za Klotarova života povukla u samostan u Chellesu: odakle možeš pobiti ono što piše Binet, da je ona nakon smrti dvojice sinova, dok je već kraljevao Teodorik, zatražila dopuštenje za povlačenje i da ga nije odmah dobila. Da je upravljala državom i s Teodorikom i Hilderikom, ili bi spriječila sramotna djela koja su učinjena, ili bi i sama bila shrvana vihorom događaja.
21 Napokon, ispripovjedivši smrt istoga svetog biskupa Eligija, o Batildinoj pobožnosti prema njemu sv. Audoen dodaje ovo: „Kad je pak svanulo jutro, u grad se slilo golemo mnoštvo obaju spolova. Bila je nazočna i kraljica Batilda sa sinovima, velikašima i brojnom vojskom; brzo ušavši u grad i žurnim korakom dotrčavši k pogrebu, gromkim je glasom udarila u plač, plačući i naričući što ga nipošto nije zatekla živa. I dok je veoma dugo nagnuta nad odar udvostručavala naricanja, moli u međuvremenu da se pripravi kako bi tijelo blaženoga muža prenijela u svoj samostan u Chellesu. Ali kad ga je htjela podići, a nije ga mogla pomaknuti s mjesta, postala je veoma žalosna te je Crkvi proglasila da u šutnji obdržava trodnevni post. Dok se to činilo, a i ona sama sa svojim velikašima i jednako tako s klerom žarko ustrajala, neprestano su se tijekom ta tri dana održavala bdjenja.” ostade nepomično:
22 „Dok se to dakle događalo, sama časna kraljica, tugujući preko svake mjere nepodnošljivo, ni na koji se način nije mogla suzdržati od plača. Napokon, kako od prevelike boli gotovo nije mogla podnijeti odsutnost svetoga muža, naposljetku da bi udovoljila svojoj čežnji, otkrivši njegovo lice i bacivši se u tužan poljubac, počela je ljubiti ruke i prsa te natapati obraze obilnim pljuskom suza: i gle iznenada, dok je ljubeći opipavala sveto tijelo, smjesta se dogodilo čudo koje se ne smije prešutjeti. Jer premda je bilo zimsko vrijeme i tijelo već odavno mrtvo ležalo posve hladno, iznenada je val krvi potekao iz nosnica pokojnika i počeo obilno natapati svečeve obraze. Vidjevši to biskupi i najkršćanskija kraljica, odmah su s jedne i s druge strane podmetnuli platna te s najvećom brižljivošću skupljali krv dokle god je sama od sebe tekla, i odvojili je da se ubuduće čuva među relikvijama kao velik dar.”
23 „U međuvremenu, kao što je prije rečeno, kad je post završio, kraljica se na sve načine trudila da bilo kako prenese tijelo svetoga muža u svoj samostan u Chellesu. Nasuprot tomu, druga ga je strana nastojala odnijeti u grad Pariz: objema su se ipak opirali građani Noyona, tražeći za sebe kao najpravedniju baštinu udove svoga biskupa. Nastala je dakle među njima prepirka na ovaj način, dok su se uzajamno pobožnom odanošću natjecali za svetu otmicu, tko od njih pravednije zaslužuje posjedovati njegove relikvije i ukop. Ali budući da su biskupi i svi ugledniji koji su bili nazočni bili naklonjeni kraljičinoj strani i odlučivali da ga valja odnijeti u njezin samostan, podigla se silna vika i velika graja od svega puka Noyona. Tada se kraljica, posluživši se razboritim savjetom i prepuštajući parnicu sudu svemogućega Boga, reče: Neka se već ostave okolišanja riječi, i ako je Gospodnja volja ili volja ovoga sveca da pođe onamo kamo ja želim, neka se sada podigne bez ikakve odgode: ako je pak drukčije, sada ćemo iskušati. Nakon tih riječi, kad su pristupili odru i pokušali ga podići, osjetili su da je pritisnut tolikom težinom da ga nisu mogli ni pomaknuti s mjesta. Zatim drugi i drugi, izmjenjujući se jedni za drugima, nisu nigdje mogli ništa postići. Posljednja od sviju pristupi kraljica i, želeći sama po sebi iskušati, ispruženih i zasukanih rukava poče pokušavati bi li mogla pomaknuti makar jedan ugao odra. I dok se svim silama žarko upirući borila i kao da je gurala golemu planinu, nije mogla baš ništa postići.”
24 „Tada se dakle okrenu velikašima i reče: Evo već jasno spoznajemo da nije njegova volja da ga ikamo nosimo: prepustimo dakle ovome puku, makar i protiv volje, ono što dosad nismo htjeli dragovoljno. Odluka se pak svima svidjela, te su svi jednoglasno odlučili da ga pokopaju u istom gradu. Stoga, kad su nakon te odluke ponovno pokušali podići odar, tolikom je brzinom odmah bio olakšan i podignut da su ga već lako nosila dvojica, onoga kojega prije sat vremena nisu mogli pomaknuti ni mnogi. Videći to čudo svi građani s kraljicom, veličali su slavu Gospodnju govoreći: Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine Bože nad vojskama, i divan si, Bože, u svecima svojim. Zatim, kad se tijelo već nosilo u grob, gotovo sav grad pohrli u pogrebnu pratnju s tugom. Jer i pobožna kraljica, premda je u zimsko vrijeme bila neizmjerna močvara, nikako se nije dala nagovoriti da se posluži konjskom zapregom; nego pješice i uz težak napor prateći odar kroz močvaru, pridruživala je neprestana naricanja sa svom svojom pratnjom.”
25 „Smatrao sam da valja dodati i ono da se sasvim nedavno nakon svoje smrti blaženi muž u noćnom viđenju ukazao nekoj osobi koja je živjela na kraljevu dvoru: stojeći pred njom u presjajnoj odjeći, zapovjedio joj je da bez ikakva oklijevanja pođe kraljici Batildi i opomene je da joj ne bude teško radi poštovanja prema Kristu sada odložiti sjajne ukrase od zlata i dragoga kamenja koje je još imala u svojoj opremi. Kad je onaj komu je bilo zapovjeđeno to prešutio,
Sv. Eligije po nekom tre- ći put u viđenju opomenutom, ukazao se ipak i druge noći te ju je ozbiljno opomenuo za isto što i dan prije. Ali kako se ni tada nije usudio išta priopćiti kraljici iz viđenja, treće se noći ipak ukazao s velikom prijetnjom te je ponavljajući dodao ono isto što je prije bio naložio. Kako se ni tako nije usudio išta pokazati kraljici, iznenada mu u tijelo udari groznica te se poče silno mučiti. Kad ga je bolesnoga posjetila kraljica, nastojala je doznati uzroke bolesti. Tada bolesnik, našavši priliku, otkri tajne srca, priopći kraljici naloge i izloži joj sav tijek viđenja.”
26 „Bez odgode: i nakon pripovijedanja događaja, groznica je smjesta odstupila, on je ozdravio i ponovno zadobio prijašnje zdravlje; kraljica pak, ne dvojeći o ispovjedaočevoj opomeni, odmah je sa sebe odbacila sve ukrase te osim zlatnih narukvica nije na sebi zadržala nikakav nakit; razdijelivši sve u milostinju, sve ljepše predmete ugradila je u izradu križa, koji je, otmjeno ga dovršivši, zapovjedila učvrstiti uz glavu sv. Eligija. Zapovjedila je osim toga da se od zlata i srebra čudesno izradi i crepa, koju je imala položiti iznad ispovjedaočevih udova. Za to je djelo sama dala obilnu količinu zlata i srebra, govoreći: Ovaj je preblaženi izradio grobove mnogih svetaca, a ja ću, kako je dostojno, ako mognem, izraditi spomenik njemu. I tako bi učinjeno. A kad je bila postavljena na mjesto groba, toliku su količinu zlata ili dragoga kamenja u kopčama i raznim vrstama moćnici potom donijeli na isto mjesto da je govor pripovjedača jedva dovoljan da to izloži.” Tako ondje. Što je ovdje crepa, još nismo otkrili. Binet to tumači kao škrinju za pohranu tijela svetoga biskupa. Drugdje se crepa naziva divlja koza, što ovdje nema smisla.
27 Ovom se dakle prigodom čini da se dogodilo kako je svoj pojas (što se u prvom životopisu pripovijeda pod br. 8, a u drugom pod br. 10) poslala redovnicima kao milostinju. Binet u francuskom životopisu, pogl. 4, piše da je, kad se upravitelj riznice tužio da ona takvim darivanjima iscrpljuje kraljevsku blagajnu, ona sama, nemajući ništa drugo, darovala svoj pojas u milostinju.
§ V. Je li ubojstvo sv. Anemunda ili Delfina bilo potaknuto po Batildi.
Sramotna je ljaga kod Vilima iz Malmesburyja, knj. 3 djela De gestis Pontificum Anglorum, bačena na ime sv. Batilde. Jer o sv. Vilfridu, koji je poslije bio biskup Yorka, a štuje se 12. listopada, piše ovako: „Kad je veoma dugo boravio u Gradu, vratio se u Lyon nadbiskupu Dalfinu. Kad ga je on primio s nimalo manjom naklonošću, sklopili su ovakav dogovor: stranac je posvojen za sina i postao klerikom, a nadbiskup je izabran za oca, koji je dobrohotnom marljivošću izbrisao iz Vilfridove duše svaku uspomenu na povratak u domovinu. Ali đavao je pozavidio Vilfridu na Galiji, a Dalfinu na duljem životu, ubacivši kraljici Batildi paklene bijesove da ga nakon devetorice biskupa koje je bila zaklala pridoda kao desetoga. Poručila mu je po pratiteljima da dođe: on, jači od zala, premda mu nije bila skrivena ženska opačina, požurio je doći. Kad su ga krvnici odmah dočekali mačevima, engleski je mladić s čudesnom postojanošću gotovo srljao na same mačeve, žeđajući za zajedništvom u očevoj smrti. Ali premda je već bio svučen i već ispružena vrata, samilošću krvnika bio je sačuvan za svoju Englesku.”
29 Isto biskupovo mučeništvo spominje Beda u 3. knjizi djela Historia Ecclesiastica gentis Anglorum, pogl. 20: „I kad je ondje”, kaže, „zaokupljen uspješnim učenjem proveo nekoliko mjeseci, vratio se Dalfinu u Galiju, te je boraveći kod njega tri godine bio od njega postrižen i držan u tolikoj ljubavi da ga je namjeravao učiniti svojim baštinikom. Ali da se to ne bi moglo dogoditi, biskup je ugrabljen okrutnom smrću, a Vilfrid je sačuvan radije za biskupstvo svoga, to jest engleskoga naroda. Jer je kraljica Brunhilda poslala vojnike i zapovjedila da se biskup pogubi: njega je doduše do mjesta gdje mu je imala biti odrubljena glava pratio njegov klerik Vilfrid, želeći s njim zajedno poginuti (premda mu je on sam to veoma branio). Ali kad su krvnici spoznali da je stranac i da potječe iz engleskoga naroda, poštedjeli su ga i nisu ga htjeli zaklati s njegovim biskupom. A on je, došavši u Britaniju, sklopio prijateljstvo s kraljem Alfridom”: tako ondje.
30 Odatle je pružena prigoda nekim piscima da ustanove kako je Dalfin, mučenik i biskup Lyona, različit od Anemunda, bio zaklan od Brunhilde, Sigibertove udovice, dok je s djecom svoga sina Hildeberta, Teodebertom i Teodorikom, provodila tiraniju. Tako Baronije, sv. 8, pod god. 614., br. 4: „I drugo je nečuveno svetogrđe tome dodala bezbožna žena: zapovjedila je, naime, da se pogubi najsvetiji muž Delfin, biskup Lyona, kako svjedoči Beda itd.”; navodi Bedine riječi koje smo upravo prenijeli. Baronija slijede drugi: Jakov Severtius u djelu Chronologia Episcoporum Lugdunensium kaže: „Dalfin se doduše izostavlja kod usamljenoga Campegija i u popisima Democharisa. No ističe se kao poglavar i biskup Lyona kod drevnoga Časnoga Bede u djelu Historia gentis Anglorum, u 3. svesku njegovih djela, koji svjedoči da je imao veoma prisnoga prijatelja pobožnoga Vilfrida, engleskoga biskupa itd.” Ivan Chenu: „Delfin je bio prisni prijatelj Časnoga Bede, kod kojega je, vraćajući se iz Rima, boravio u Lyonu tri godine dok nije nasilno ubijen po zapovijedi kraljice Brunhilde godine spasenja 614. prema Baroniju itd.”
31 Naš Teofil Raynaud u djelu Indiculus SS. Lugdunensium piše: „Sv. Dalfin, biskup Lyona i mučenik, iz najplemenitijega i bogatoga roda, kako se razabire iz onoga što o njemu ima Beda. Njegovo mučeništvo kardinal Baronije na temelju pisaca francuske povijesti priznaje i smješta u 612. godinu Kristovu, a dotiče ga se i netom pohvaljeni Beda. Tvrdi, naime, da su sv. Dalfina ubili izaslanici bezbožne Brunhilde, iz istoga razloga, kako smatram, iz kojega je malo prije nastojanjem iste kraljice na lyonskom području bio ubijen sv. Deziderije, biskup Vienne, o kojemu ćemo uskoro; za njega je poznato da je ubijen zato što je govorio o božanskim svjedočanstvima pred kraljevima i nije se stidio.” I nakon nekoliko umetnutih riječi o sv. Vilfridu kaže: „Kod nekih je postojala sumnja da sv. Dalfin nije nitko drugi nego sv. Enemund; jer pisac djela sv. Enemunda u predgovoru kaže da će napisati djela Enemunda ili Dalfina. Ali vremenski razmak koji je protekao između smrti jednoga i drugoga, te vladari pod kojima se spominje da su stradali, kao i način i mjesto muke, toliko se na obje strane razlikuju da se Enemund i Dalfin, o kojemu govorimo, ni na koji način ne mogu stopiti u jednoga. Neka je i sv. Enemund imao nadimak Dalfin, kako pokazuju ona djela: možda zato što je stradao iz sličnoga razloga iz kojega je stradao njegov prethodnik Dalfin. Uostalom, Dalfin je doživio istu sudbinu kao i sv. Deziderije, u vrijeme i po zapovijedi kraljice Brunhilde, odrubljene glave u Lyonu, oko 612. godine, kao što sam govorio. A sv. Enemund bio je proboden u Chalonu za vladavine Klodviga II., otprilike pedeset godina nakon Brunhildine smrti, oko 667. godine Kristove. Stoga smo posve prisiljeni priznati ovoga svetog Dalfina različitim od sv. Enemunda.”
32 Ali da su ti najučeniji muževi pomno pročitali cijelo ono Bedino poglavlje, lako bi shvatili da je pogreška u proširenim Bedinim primjercima, u kojima je neki poluučeni prepisivač napisao Brunhildino ime umjesto Baldehildina; budući da je znao da je pokolj prijašnjih biskupa bio stran najblažoj Batildinoj ćudi, pripisao ga je radije Brunhildi, prevaren možda i sličnošću imena ili kraćenjem slova kojima je ime bilo napisano. No Beda ondje svjedoči da je sv. Vilfrida kralj Kenta Erkombert poslao u Rim sa sv. Benediktom Biscopom; da se nakon povratka sprijateljio s kraljem Aldfridom, sinom Osvijevim; da ga je poslije za biskupa posvetio Agilbert, tada već pariški biskup, kad je imao 36 godina, da je u biskupstvu proveo 45 godina i da je umro one godine kada su Kenred, kralj Mercije, i Ofa, sin Sigera, kralja Istočnih Sasa, otišli iz Britanije prema Rimu, za papinstva Konstantina, koji je 708. godine, 7. ožujka, naslijedio Sizinija. Florentin iz Worcestera piše da se Vilfridova smrt dogodila 709. godine Kristove; odakle slijedi da je posvećen 664. godine, rođen 634. godine, dvadeset prve godine nakon Brunhildina ubojstva. O vremenu prvoga Vilfridova hodočašća u Grad pisali smo gore 12. siječnja uz životopis sv. Benedikta Biscopa, a opširnije ćemo pisati o cijeloj njegovoj dobi 12. listopada. i drugi.
33 A ovdje izostavljamo ono da je kod Ivana Chenua posrijedi čudovišna omaška pamćenja ili pera, jer iako želi da je sv. Dalfin ubijen pod Brunhildom, ipak piše da je bio prisni prijatelj Časnoga Bede: dok je Beda 681. godine Kristove, u sedmoj godini svoga života, predan na odgoj sv. Benediktu Biscopu. Vara se također, premda lakše, Raynaud kad kaže da Baronije na temelju pisaca francuske povijesti tvrdi mučeništvo sv. Dalfina, dok Baronije citira jedinoga Bedu, i to ne pod 612., nego pod 614. godinom, niti se razlikuju način i mjesto muke Dalfina i Anemunda, kako kaže; jer Beda ne piše da je Delfin ubijen u Lyonu. Niti je napokon sv. Anemund ubijen za vladavine Klodviga II., nego njegova sina Klotara s majkom.
34 Govorit ćemo o sv. Anemundu ili Enemundu, koji se kod Francuza naziva S. Chaumont, 28. rujna. Doduše dosad nismo vidjeli njegova Acta, ali iz onoga što o njemu pišu već pobijeni autori posve se može zaključiti da je riječ o istome kojega Beda i pisac iz Malmesburyja nazivaju Dalfinom. A Severtius svjedoči da se u tim djelima čita ovako: „Izložit ću dakle životopis Dalfina ili bl. Anemunda mučenika.” Sažetak njegova životopisa donosi isti Severtius: „Sv. Anemund, sin rimskoga velikaša Sigonija, imenovanoga upraviteljem Lyonaca prijateljskim izborom Klodviga II., kralja Franaka, bio je krsni kum Klotaru III., njegovu prvorođencu, te najdraži i uvijek tajni savjetnik ovih kraljeva: zbog te kraljeve naklonosti i izvanredne biskupove kreposti, Ebroin, upravitelj kraljevskoga dvora, opako potaknut zavišću, prijevarom i lažima optužio ga je pred Klotarom i kraljicom majkom Batildom za veleizdaju: te je napokon tako postigao da su pratioci, poslani njegovom lukavošću, dok su svezana biskupa iz Lyona, kamo je s dvora bio prognan, vodili pred vladara, vjerolomno ga ubili prije negoli je onamo stigao, bojeći se njegova zakonitoga opravdanja od optužbe i povratka u milost.” Gotovo isto o sv. Anemundu spominju drugi.
35 Što dakle? Hoćemo li najsvetiju kraljicu Batildu optužiti kao krivca za toliko svetogrđe? Da je takav glas postojao kod stranih naroda, može se zaključiti iz Bede, a tako su bez sumnje i ubojice iznijeli kao izgovor, i Ebroin je htio da se u Galiji tako vjeruje kako bi izlikom tuđega imena opravdao svoju okrutnost. Oštrije je ipak pisao pisac iz Malmesburyja, koji je živio 300 godina poslije, a da ne bi mogao pogriješiti u imenu ili osobi Batilde. Saussay, koji je ispravno opazio da su Anemund i Dalfin jedna te ista osoba, smatra da je on ubijen nakon što je sv. Batilda već bila zatvorena u samostanu. Vilim Paradin u 2. knjizi djela Historia Lugdunensis, pogl. 16, piše da je bezbožni Ebroin kod kraljice Batilde optužio Anemunda i njegova brata, upravitelja lyonske pokrajine, kao da smišljaju nešto protiv sigurnosti kraljevstva; te da je ona, previše lakovjerna, u to isto uvjerila svoga sina Klotara, koji u početku jedva da je tome vjerovao: a kad je ovaj odobrio da majka o njima odluči što god želi, Anemund je bio prognan u svoju Crkvu, a brat pogubljen sjekirom: ubrzo je sam biskup odveden iz Lyona kao zarobljenik, i kad je govorio da se zakonski želi braniti i dokazati svoju nevinost, bio je zaklan bez saslušanja parnice, ponajviše na poticaj Ebroina, kako je već bio nestrpljiv prema sudrugu u upravljanju najvišom službom. Tako Paradin, koji, kad zatim među onima koje je progonio Ebroin nabraja sv. Lamberta, ne naziva ga dobro utrechtskim, jer je bio biskup Maastrichta, budući da Utrecht tada još nije imao biskupe.
36 Raynaud poriče da je pri izvršenju ovoga pokolja sudjelovala vlast sv. Batilde: „Kad je Klodvig”, kaže, „nakon nekoliko godina preminuo, sveti je muž spletkama Ebroina Germana, upravitelja kraljevskoga dvora, najokrutnijega i najprepredenijega čovjeka, a prema posvećenim osobama najgore raspoloženoga, zajedno s bratom doveden u sumnju kod Klotara, a također, kako je Paradin dodao od sebe, kod sv. Batilde, kraljeve majke. Tu ljagu sa svete kraljice posve odbacujem. Ne zato što bi prije negoli je Ebroin bio promaknut u upravitelja kraljevskoga dvora sveta žena odmah nakon smrti supruga Klodviga, sita svijeta, bila otišla u samostan u Chellesu, kako nagađa Rubys; jer u njezinim djelima, koja se nalaze u Surijevu dodatku, otvoreno stoji da je neko vrijeme ostala na dvoru i s Ebroinom vodila poslove kraljevstva: nego zato što je bez znanja sv. Batilde sveti muž bio opterećen klevetama kod Klotara, a još više što je bez ikakva znanja iste Batilde bio lišen života. Toliko je, naime, sveta kraljica bila daleko od toga da to zapovjedi ili da se složi da se to učini vrsnome biskupu, da se radije čini posve odlučnom da to ne bi prošlo nekažnjeno da je doznala, ili da se o tome raspravljalo dok je ona bila sudionica kraljevskih vijeća i upraviteljica poslova. Budući da su, kako bi pokolj Sigebranda, inače bezbožnoga i stoga toga stupnja nedostojnoga biskupa, prošao nekažnjeno, kraljevski službenici to izvršili pobrinuvši se za mogućnost povlačenja koje je sveta kraljica toliko puta tražila i koje joj je tada napokon bilo dopušteno.”
37 Posve se slažemo s mišljenjem najučenijega muža o Batildinoj nevinosti: smatramo ipak da je njezina vlast bila navedena kao izgovor, kad su podignute ruke na biskupa, kako se nitko ne bi usudio braniti ga i kako bi se na nju sručila mržnja zbog toga čina; kako bi se poslije mogla lakše poljuljati i njezina vlast, za koju je Ebroin osjećao da će se protiviti njegovim namislima. No u tome što Raynaud Sigebranda naziva bezbožnim, ne slažemo se. Nitko ne smije biti proglašen gorim negoli se dokaže da jest. Autor životopisa sv. Batilde optužuje ga samo za zločin oholosti: „Da nije bilo”, kaže, „one pobune zbog bijednoga biskupa Sigoberranda, čija je oholost među Francima zaslužila propast smrti.” To što ga naziva samo bijednim, pišući ipak, kako je vjerojatno, dok je Ebroin još bio živ, i što kaže da je jedino oholost pružila povod smrti, dovoljno pokazuje da nije bio ozloglašen drugim zločinima; te da je začetnik smrti bio Ebroin, i da je isti savjetovao Batildi povlačenje kako se ne bi osvetila: posve tako da možemo posumnjati kako je taj Sigebrand bio i nevin: na što upućuje i Binet u pogl. 6, pišući da je biskup Sigebrand zbog oholosti bio mrzak Francima; bilo da je taj zločin bio istinit ili izmišljen, barem je bio izložen javnoj mržnji. Što ako je taj Sigebrand bio Anemund? On je doista bio Sigonov sin, na što se čini da aludira ime Sigebrand. A možda se, dok se bavio svjetovnim naukama, zvao Sigebrand, a poslije Anemund. A što reći o tome da se kaže kako se uzoholio među Francima? Kao da sam nije bio Franak: a Anemund je bio Rimljanin. Ali o tome opširnije 28. rujna. Nikola Harpsfield u djelu Historia Anglicana, 7. stoljeće, pogl. 29, namjerno prešućuje začetnike ubojstva sv. Delfina: „Kad je u to vrijeme”, kaže, „dok je država bila uzburkana tiranijom nekih ljudi, Dalfin bio odveden na mučenje i smrt itd.”
§ VI. O sv. Radegundi djevici.
Ovdje se od hraniteljice majke Batilde nije smjela odvojiti djevica Radegunda, s kojom je povezana tolikim vezama: od nje je primljena sa svetoga studenca, poučena pobožnosti, u nebo kao na rukama unesena, na istome mjestu pokopana nakon smrti i na istome oltaru sada izložena štovanju naroda. Svaku od ovih pojedinosti valja ukratko razjasniti.
primljena od sv. Batilde, 39 Autor prvoga životopisa, pogl. 4, br. 14, piše ovako: „I bila je tada neka djevojčica, njezino kumče, kojoj je zapovjedila da pođe s njom, te je i ona sama iznenada izišla iz tijela i prethodila joj u grob.” Jasnije u drugom životopisu, br. 18: „Imala je osim toga sama gospođa Batilda neku djevojčicu koju je bila primila sa studenca svetoga krštenja: nad njom je pred milosrđem Svevišnjega izlila molitve da je on sam primi prije nje, i da ona sama vidi kako tu djevojčicu pokapaju. To je brzo i postigla. Jer je istoga sata duša djevojčice izišla i, kako je bl. Batilda bila tražila, prethodila joj u grob.” O njoj je dopušteno izjaviti s Mudracem: „Omiljevši Bogu, postade ljubljena, i bi uzeta da zloća ne bi promijenila njezin razum ili da himba ne bi zavela njezinu dušu. Jer opčinjenost ispraznošću zamračuje dobro, a nestalnost požude izopačuje bezazlen um. Postigavši savršenstvo u kratku vremenu, ispunila je mnoge godine: jer je duša njezina bila mila Gospodinu; zato je pohitio izvesti je iz sredine bezakonja.”
39 njezino javno štovanje,
40 Čudno je što njezino ime nije upisano u Martyrologium Gallicanum, kad naš Stjepan Binet svjedoči da se njezine relikvije pobožno čuvaju na oltaru samostana u Chellesu s drugim zalozima svetaca. Prenosi, naime, da se ondje nalaze glave sv. Eligija i svete Batilde ukrašene bogatim nakitom, a iznad oltara, zatvorena u pojedinačnim škrinjama, tijela sv. kraljice Batilde, Bertile, prve opatice, i nevine djevojčice koju je sa studenca primila sv. Batilda, te ostaci drugih svetaca. Na nju su možda htjeli ukazati kartuzijanci u dodacima Usuardu i autor djela Martyrologium Coloniense ovim riječima: „Na pariškom području u samostanu Chelles, Paule djevice.” Nazvali su je dakle Paulom jer nisu znali njezino ime; osim ako ono ne treba shvatiti o udovici Pauli, kao što smo gore rekli, koja se naziva djevicom jer je bila postavljena na čelo djevica, a njezinu je imenu pridodan dio pohvale sv. Batildi.
40 ime,
41 Ime te djevice Binet nije otkrio. Izrekao ga je Benedikt Dorganius, kojega ćemo niže citirati, i autor djela Translatio S. Bathildis ovim riječima: „Osim toga, dok se biskup pariškoga grada vraćao u svoje sjedište, časna je opatica s radošću i klicanjem vijećala sa sobom da ne bi ostalo prazno mjesto gdje je bilo položeno sveto Baltehildino tijelo. Kako je pak božanska milost upravljala odlukom, smatrala je dostojnim da, budući da je majka odande bila uzeta, bude položena njezina kći, koja je u sedmoj godini svoga života, imenom Radegunda, preminula s ovoga svijeta. Za nju je, naime, kao što nalazimo u njezinu svetom životopisu, prije sata svoje smrti molila Boga da joj prethodi u smrti. Predviđala je, naime, u duhu zla svijeta, i zato je molila da se ne zaplete u njegove mreže; nego da kao što je u tako maleno tjelešce bio dao čistu dušu, tako je čistu i bez ljage grijeha primi natrag i smjesti među čete svetih djevica da zauvijek ostane.”
prijenos moći.
SUVREMENOGA ANONIMNOGA AUTORA, iz staroga rukopisa sv. Marije de Ripatorio.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.