Učeni ljudi smatraju da je glavni grad Gabala, odnosno Gabalaca ili Gabalitanaca, nekoć bio Anderit, kao što smo rekli 14. siječnja uz blagdan sv. Firmina. Da se njegove goleme ruševine, koje su srušili barbari, vide kod sela zvanoga Javouls, svjedoči Vilim Catellius u 2. knjizi djela histor. Occitaniæ, 11. poglavlje, udaljeno gotovo četiri milje od Mimata, sada glavnoga grada Gabalaca, koji Francuzi nazivaju Mende. Ondje je sada biskupsko sjedište koje je prije bilo u Anderitu, a uostalom bilo je to mjesto nastanjeno i prvim biskupima. To potvrđuju Djela sv. Privata, koja ćemo donijeti 21. kolovoza, u kojima se čita ovo: „Tada je tom pokrajinom, odnosno Crkvom, upravljao sv. Privat, imajući sjedište u seocetu Mimatu, zato što su oni koji su prije njega obnašali biskupsku službu u tom mjestu i boravili i bili pokopani.”
2 Od jednoga od tih prethodnika sv. Privata u općepoznatim popisima biskupa Galije sačuvalo se ime Severijan, dok su imena ostalih propala. Sv. Severijan običava se štovati 25. siječnja; toga dana Usuard piše: „Također u gradu Gabalima sv. Severijan biskup, muž čudesne svetosti i učenosti.” Gotovo isto pišu općepoznati Beda, Adon, Notker, Belin i veoma mnogi drugi tiskani i rukopisni izvori, a neki ga nazivaju Severinom, a grad Gabalenski nazivaju Gabale, Gabilon. Toga ga dana slave i Saussay, Floriarum i većina drugih, iako ga neki miješaju s drugim Severijanom, kao što ćemo uskoro reći, zbog zloglasne pogreške Ferrarija. On piše da se 26. siječnja blagdan sv. Severijana slavi dvostrukim obredom po cijeloj mimatskoj biskupiji: možda se zbog svetkovine sv. Pavla prebacuje na sljedeći dan, osim ako Ferrarija nije prevarilo pamćenje.
3 Njegova su djela sada nepoznata: samo ovo o njemu piše Ivan Chenu u popisu mimatskih biskupa: „Iz različitih isprava koje se nalaze u arhivima mimatske biskupije izvodi se da je bl. Severijan prvi bio na čelu te Crkve i da ga je zaredio sv. Marcijal, ovim riječima: Nakon Kristova uzašašća na nebo u Gabalitanu i istoj pokrajini vladao je nevjerni i poganski kralj ili tetrarh, držeći svu vrhovnu vlast i gospodstvo u njoj, u vrijeme kad je bl. Marcijal svratio u taj kraj i u gradu Mimatu posvetio kapelu u čast bl. Djevice Marije. Poslije je pak sv. Severijan, koji je ondje bio prvi biskup, rečenoga kralja ili tetrarha obratio na katoličku vjeru i krstio ga: a taj je kralj, obraćen na katoličku vjeru, umrijevši bez djece, cijelu vlast predao i darovao Crkvi, te je otada rečeni sv. Severijan upravljao i vladao cijelom rečenom zemljom i gabalitanskom pokrajinom. Iz tih vjerodostojnih spomenika zaključujemo da je bl. Severijan bio prvi mimatski biskup.”
4 To isto pripovijeda Catellius, ali kaže da on to ne može ni potvrditi ni pobiti jer spomenike mimatske Crkve koji se navode nije ispitao, pa ih nije ni vidio. Uostalom, navodi pismo Marina Sanuta napisano u Veneciji godine 1326., naslovljeno: „Časnomu u Kristu ocu i svojemu predragomu gospodinu Vilimu, božanskom providnošću mimatskomu biskupu i gabalitanskomu grofu.” No to je novije nego da bi moglo potvrditi ono darivanje gabalitanske vlasti (iako to nimalo nije strano pobožnosti naših predaka).
5 Prenosi se, kako je već rečeno prema Chenuu, da je sv. Severijan bio učenik apostola sv. Marcijala: u koje je vrijeme on živio, reći ćemo 30. lipnja. Ako je sv. Privat ubijen u vrijeme Valerijana i Galijena, kako piše u njegovim djelima, a ipak su osim Severijana i drugi prije njega obnašali biskupsku službu, on nije mogao biti daleko od apostolskih vremena.
6 Uostalom, budući da su postojali i drugi gradovi zvani Gabala, postojao je i drugi Severijan, biskup Gabale u Siriji, muž doduše rječit i učen, ali častohlepan i buntovan, te glavni protivnik sv. Ivana Zlatoustoga, o kojem se često govori u crkvenoj povijesti, poimence kod Sokrata u 6. knjizi, 10. i 14. poglavlju, kod Sozomena u 8. knjizi, 10., 16. i 18. poglavlju, kod Paladija, Baronija i drugih. Zbog toga se dogodilo da je ime sv. Severijana, koje je postojalo u ostalim martirologijima, izbrisano iz Rimskoga martirologija. Prvi je povod dao Petar de Natalibus u 3. knjizi, 23. poglavlju. Slijedio ga je Molanus, koji je u Usuardovu martirologiju uz Severijanovo ime na rubu dopisao: „o kojem piše Genadije u 21. poglavlju”, a Genadije na tom mjestu govori o sirijskom Severijanu; u kasnijem izdanju Molanus navodi i Sokrata i Sozomena; Maurolico piše: „U gradu Gabalima sv. Severijan biskup, u vrijeme cara Arkadija i carigradskoga biskupa Ivana, kojima je zbog učenosti i svetosti bio najdraži.” Galezini piše: „U Gabalima sv. Severijan biskup: on, muž čudesne svetosti i izvrsne učenosti, osobito upućen u poznavanje božanskih stvari, ne samo da je napisao sjajne knjige nego je bio i izvrsno vješt u propovijedima; zbog toga ga je Arkadije August često pozivao u Carigrad.” Slično pišu Rimski njemački martirologij, Felicije, Ginije, Ivan Bazilije Sanktorije. Koliko su te pohvale istinite, postat će jasno iz onoga što će se na svojem mjestu reći u djelu S. Joannis Chrysostomi Vita.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.