Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 25. siječnja

O sv. Apolonu ili Apoloniju, opatu u Tebaidi

DE S. APOLLO SIVE APOLLONIO, ABBATE IN THEBAIDE

Sadržaj (7)
  1. Život iz Paladija.
  2. Anahoretska vježba sv. Apolonija.
  3. Podneseni okovi; briga za samostan.
  4. Obraćenje mnogih pogana.
  5. 12 Jednom su se pak borili pogani pro-
  6. Hrana pribavljena od Boga. Gostoljubivost. Euharistija.
  7. Razne opomene. Svetost učenika.

Presveti opat Apolos, ili Apolon, odnosno Apolonije (kod Grka 'Απολλώς), navodi se u Minejima i kod Maksima Kiterskoga na ovaj 25. siječnja, i kaže se da je počinuo u miru. To je isti onaj 'Απολλώς čiji je život, dok je još bio na životu, brižljivo napisao aleksandrijski biskup Timotej, kako svjedoče Sozomen u 6. knjizi, poglavlje 29, i Nicefor u 11. knjizi, poglavlje 34. Njegove su riječi ove: „U broju tih monaha bio je i Apolos, koji je živio u Tebaidi. Kad je počeo dorastati, posvetio se monaškom životu; nakon što je u samoći živio oko četrdeset godina, po božanskoj je zapovijedi zauzeo špilju u podnožju neke gore, blizu mjesta nastanjenih ljudima; zbog mnoštva čudesa ubrzo je stekao veliku slavu svoga imena i bio je predstojnik mnogim monasima. Služio se naime tako korisnim pravilima za život da je mnoge privukao. A kakvo je bilo uređenje njegove ustanove i koliko je velikih i zapanjujućih čudesa učinio, brižljivo pripovijeda Timotej, biskup aleksandrijske Crkve, koji je pismeno izložio živote ne samo njega nego i mnogih koje sam spomenuo, kao i drugih glasovitih monaha.” Timotej je preminuo, kako svjedoči Sokrat u 3. knjizi, poglavlje 12, oko prvoga konzulata Arkadija Augusta i Vadona, odnosno Bautona, godine Kristove 385., a treće godine nakon toga, za drugoga konzulata cara Teodozija, u Aleksandriju je došao Paladije, koji je pohodio ovoga sveca, kojega sam naziva 'Απολλών, i opširnije opisao njegov život, ne spomenuvši njegovu smrt. Isti život donosi Rufin u 2. knjizi djela De Vitis Patrum, poglavlje 7. Ovdje ga donosimo iz Paladija, u prijevodu Gencijana, uspoređena s drugim Rufinovim prijevodom, u kojem se naziva Apolonije. Da je to Paladije većim dijelom prepisao iz Timoteja, kao i mnoge živote drugih, potvrđuju Sozomenove riječi uspoređene s njim. Dva Mineja u njemu osobito hvale dugovječan život u pustinji i pobjedu izvojevanu nad đavlom ovim dvostihom:

Χρηστέν βιώσας μέχρι χαί τέλους, βίον, Θράνει πονηροῦ πᾶν 'Απολλώς τὸ θράσος.

Živeći pobožan život sve do svršetka, lomi Apolon svu drskost Zloga.

2 Neki ga Latini slave 18. travnja s drugim Apolonijem senatorom, koji je u Rimu pod Komodom okrunjen palmom mučeništva; njemu ovoga opata pridružuje Petar de Natalibus u 4. knjizi, poglavlje 63, koji među ostalim kaže da je mladića po imenu Filemona, koji mu se rugao, obratio Kristu, čega u Paladijevu i Rufinovu pripovijedanju nema; a preuzeto je, i to ne u dobroj vjeri, iz djela drugoga sv. Apolonija đakona, koja ćemo donijeti 8. ožujka. Slijedeći Petra, Maurolico istoga dana piše: „Bio je i drugi Apolonije opat, otac pet stotina monaha, koji je kraj Hermopola živio u špilji, slavan po čudesima.” Djelo Martyrologium Germanicum bilježi: „Također na području Hermopola svetoga opata i ispovjedaoca Apolonija, koji se s dvanaest godina (u Životu s petnaest) povukao u pustinju, i ondje četrdeset godina hvalevrijedno živio te pod svojom stegom imao pet stotina braće, slavan po mnogim čudesima. On je pohodio i utješio svoga rođenoga brata kojega je car Julijan uhitio zbog štovanja Krista; zbog toga je i sam bačen u okove. Usred noći pak anđeo Božji oslobodio je njega sa svim sužnjima. Poslije je svojim propovijedima mnoge obratio na vjeru Kristovu. Naposljetku se ponovno povukao u pustinju i počinuo u miru.” Na rubu je zabilježena godina Gospodnja 360. Ovaj martirologij navodi i slijedi Ferrari: „U Hermopolu u Egiptu sv. Apolonije opat.” Baronije u 4. svesku, pod godinom Kristovom 362., broj 159 i sljedećima, pripovijeda Apolonijeva djela i naziva ga presvetim monahom. Sv. Aldhelm iznosi izvrstan sažetak njegova života u knjizi De laudibus virginitatis, poglavlje 21, gdje tvrdi da je zbog preslavne dike djevičanstva zablistao mnogim znakovima čudesa i čudesnim djelima. O istome raspravlja Juraj Garnefelt u 1. knjizi djela Elucidationes sacræ de Vitis antiquorum Eremitarum, poglavlje 8.

Život iz Paladija.

Anahoretska vježba sv. Apolonija.

Vidjeli smo pak i drugoga svetog muža ua Tebaidi, na području Hermopola, kamo je Spasitelj došao sa svetom Marijom i Josipom, ispunjavajući Izaijino proročanstvo koje kaže: „Evo, Gospodin sjedi na laganu oblaku i doći će u Egipat; i potrest će se rukotvorine egipatske pred licem njegovim i past će na zemlju.” Vidjeli smo naime ondje i hram u kojem su,b kad je Spasitelj ušao u grad, svi kipovi pali ničice na zemlju.

2 Vidjeli smo pak ondje u samoći muža po imenu Apolon, koji je imao samostane na gori. Bio je naime otac oko pet stotina monaha, veoma slavan i čašćen u Tebaidi; i velika su bila njegova djela, i velike je kreposti Gospodin po njemu činio, i veoma su se mnogi znakovi i čudesa po njemu događali. On je naime od dječaštva pokazao veliku vježbu te je u zreloj dobi postigao takvu milost. Kad mu je naime biloc osamdeset godina, okupio si je velik samostan savršenih muževa, koji su gotovo svi mogli činiti znakove. Kad se s petnaest godina povukao od svijeta, i četrdeset godina proveo u samoći, i u njoj vježbao svaku krepost, učini mu se poslije da čuje glas Božji koji mu govori: „Apolone, Apolone, po tebi ću uništiti mudrost mudrih u Egiptu i razboritost razboritih naroda. Pogubit ću pak za sebe s njima i mudrace babilonske i uklonit ću iz sredine svako štovanje demona; a sada idi u nastanjeni kraj, jer ćeš mi roditi poseban narod, revnitelja dobrih djela.”

c On pak odgovarajući reče: „Ukloni od mene, Gospodine, oholost, da se ne bih uzoholio iznad bratstva i bio lišen svakoga dobrog djela.” Njemu pak ponovno reče božanski glas: „Stavi svoju ruku na svoj vrat, i potom ćeš uhvatiti i zakopati u pijesak.” Kad je on odmah stavio ruku na vrat, uhvatio je maloga Etiopljanina i zakopao ga u pijesak dok je vikao i govorio: „Ja sam demon oholosti.” I ponovno mu se začuo glas koji govori: „Idi, jer što god zamoliš od Boga, primit ćeš.” On je pak, čim je to čuo, pošao u nastanjeni kraj, u vrijeme tiranina Julijana, i tada je došao u obližnju samoću.

njegove molitve, ilc Kad je pak zauzeo neku malu špilju, boravio je podno gore. Njegovo je djelo bilod tijekom čitava dana prinositi molitve: noću sto puta, a danju isto toliko puta, prignutih koljena.e Njegovu mu je pak hranu i tada, kao i prije, na čudesan i neočekivan način pribavljao Bog. U samoći mu je naime hranu donosio anđeo. Njegova je pak odjeća bilaf lebiton, koji neki nazivaju kolobij, ig malo platno na njegovoj glavi. To mu je naime u samoći ostajalo i nije se trošilo.

čudesa,h Boravio je pak u samoći blizu nastanjene zemlje, čineći znakove i čudesne kreposti u snazi Duha, koje zbog silne veličine čuda nitko ne može sve nabrojiti, kako smo čuli od staraca koji su s njim boravili, koji su i sami bili savršeni muževi i predstojnici mnogoj braći. Bio je stoga odmah slavan i čašćen, poput kakva novog proroka ili apostola koji je došao u naše vrijeme; i kad se o njemu proširio velik glas, svi monasi koji su uokolo raspršeni živjeli uvijek su dolazili k njemu i kaoh rođenomu ocu na dar prinosili svoje duše. On je pak jedne poticao na kontemplaciju, a druge poučavao da teže za krepošću koja se očituje u djelovanju, najprije djelom pokazujući ono na što ih je riječju opominjao da čine. i Često je naime, pokazujući im vježbu, samo nedjeljom boravio s njima; sam pak nije uzimao ništa više od bilja koje samo od sebe raste iz zemlje, ne jedući pritom ni kruha ni mahunarki, niti išta od plodova stabala, niti išta što se na vatri pripravlja za ljudsku uporabu.

Hermopol. a Da je u ono doba jedna Tebaida bila Donja, a druga Gornja, rekli smo 17. siječnja uz život sv. Antuna, broj 4, u uvodu; a Donjoj se pripisuje Hermopol, koji gradom Tebaide naziva i Sozomen u 8. knjizi, poglavlje 20, te Nicefor u 10. knjizi, poglavlje 31, koji obojica prenose da je Krist ondje živio.

Kristov ulazak u Egipat.b Sozomen i Nicefor na navedenome mjestu, prema vjerodostojnim egipatskim svjedocima tih događaja, prenose da se stablo perzide, odnosno perzeje, premda golemo, čim se Krist približio vratima Hermopola, savilo sve do tla i poklonilo Kristu; čime se označavalo, kaže Sozomen, da su svi egipatski kipovi Kristovim dolaskom bili uzdrmani. Plod pak toga stabla, ili list, ili djelić kore prislonjen bolesnicima, od mnogih je odagnao bolesti, kako isti piše.c Rufin: Bijaše mu naime oko osamdeset godina. A na grčkome ovdje: ἐγδοκροετού γὰρ ἐν τρους.

d Rufin: neprestano danju i noću. Na grčkome: ἄμεριευς τος ας ἀποδούνατα Θεῖ, prinositi dnevne molitve Bogu.e To Rufin iznosi ukratko: Služio se pak više nebeskom negoli ljudskom hranom.f Da je lebiton, odnosno monaški kolobij, koji ovdje Rufin naziva kučinastim, bio gotovo lanen, rekli smo uz život sv. Antuna, broj 66, u uvodu. Aldhelm izlaže na koji je način bio tkan.g Rufin: i platno koje je obavijalo vrat i glavu. Kasijan ga naziva kukuljicom u 1. knjizi djela Institutiones, poglavlje 4, kojom se, spuštenom sve do granice vrata i ramena, glava neprestano danju i noću pokrivala, kako smo rekli uz život sv. Šimuna Stilita 5. siječnja.h Rufin: pobožnomu Ocu. Na grčkome je: πατρί γηνού. i Umeće Rufin: Drugih je pak dana dopuštao da svaki sam za sebe vježba uzdržljivost koliko može; a u dan nedjeljni itd.

Podneseni okovi; briga za samostan.

Kad je pak a u vrijeme Julijana jednom čuo dab jednoga brata, uhićena u vojsci, drže svezana u tamnici, pristupio je k njemu s bratstvom, moleći ga i opominjući da bude jak i postojan u mukama te da prezre pogibelji koje mu prijete. Reče mu naime da je došlo njegovo vrijeme borbe, kako bi se i tada njegov duh iskušao navalom kušnji. Nakon što je tim riječima učvrstio njegovu dušu, dođe tribun, nošen nekim naletom zloće, jer mu je netko o njima dojavio, pa zatvori vrata tamnice i zatvori i njega i sve monahe koji su bili s njim, kao da će biti prikladni za vojnu službu; a kad im je postavio dovoljan broj stražara, vrati se kući, ne podnoseći ni da ga zamole da ih sasluša.

7 Usred noći pak stražarima se ukaže anđeoc koji je nosio svjetiljku, obasjavajući svjetlošću sve koji su bili u tamnici, tako da su stražari od zapanjenosti stajali otvorenih usta. Kad su ustali, zamoliše ih da svi odu, otvorivši imd vrata; priznavali su naime da im je bolje umrijeti negoli prezreti slobodu koja je s neba došla onima koji su bez razloga bili zadržavani. Tribun dakle, došavši ujutro s gradskim poglavarima u tamnicu, nastojao je da ti muževi izađu iz grada; govorio je naime da se njegova kuća srušila u potresu i da su najbolji od njegovih slugu zatrpani. Oni pak, čuvši to i zahvaljujući Bogu, odoše u samoću; i bijahu svi zajedno, kako kaže Apostol, imajući jedno srce i jednu dušu.

8 Svakodnevno je pak poučavao da se treba resiti krepostima i đavolske zamke u mislima odmah u početku odbijati. Jer kad se smrska glava zmiji, cijelo je tijelo mrtvo. Zapovijeda naime Gospodin da pazimo na glavu zmije: a to jest da u početku ne pripuštamo zle i sramotne misli,e ne samo da brišemo nečiste predodžbe naše duše, nego da se nastojimo međusobno nadmašivati u krepostima i da se nitko u tim pohvalama ne pokaže slabijim od drugoga. „Ovo neka vam pak,” reče, „bude dokaz napretka u krepostima: kad budete slobodni od strasti i požuda; to je naime početak Kristovih darova. Kad pak netko od Boga dobije očitovanje čudesa, neka se previše ne nadima, kao da je dovoljno napredovao, niti neka se uznosi u mislima, kao da je već više čašćen od drugih, niti neka se razmeće time što je primio takvu milost; inače će, lišen razuma, sam sebe prevariti i bit će kažnjen oduzimanjem milosti.” Imao je dakle taj velik nauk u govorima, koji smo i mi poslije često od njega čuli; u djelima je pak činio još veća, jer mu je Bog odmah uslišavao svaku molbu.

9 Štoviše, gledao je i neka otkrivenja: vidio je naime svoga najstarijeg brata, koji je i sam bio usavršen u samoći i samim ga lijepim načinom života bio nadmašio, s kojim je i on dugo vremena živio u samoći. Učini mu se dakle da ga vidi kako sjedi na istome prijestolju s apostolima, ostavivši mu baštinu svojih kreposti; i tako je zagovarao samoga sebe, moleći Boga da njegovo preseljenje bude brzo i da mu s njim podari pokoj na nebesima. Učini mu se pak da mu je Spasitelj rekao kako još kratko vrijeme treba biti na zemlji radi usavršavanja mnogih, dok mnogi ne postanu nasljedovatelji njegove kreposti. Velik će se naime narod monaha povjeriti njegovoj vjeri, i pobožna vojska, da kod Boga postigne slavu dostojnu truda.

9 To je vidio, što se i dogodilo, jer kad su mnogi odasvud po čuvenju došli k njemu i po njegovu nauku i načinu života veoma se mnogi posve odrekli svijeta, nastala je zajednica braće, jer oko pet stotina braće zajedno kod njega vodi zajednički život i ima jedan stol,f svi odjeveni u bijelu odjeću; i na njima se ispunilo Pismo koje kaže: „Veseli se, pustinjo žedna, klikći i viči ti koja ne rađaš; jer je mnogo djece u napuštene, više nego u one koja ima muža.” Ispunila se naime ta proročka izreka u Crkvi koja je sabrana iz naroda, a savršeno se ostvarila i u ovoj egipatskoj pustinji, koja Bogu prinosi više sinova negoli nastanjena zemlja. Gdje su naime u gradovima tolika stada onih koji se spašavaju, koliko ih Bogu prinose pustinje u Egiptu? Koliko je naime ovdje naroda, toliko je ondje u pustinjama monaha. A čini mi se da se i izreka Apostola ispunila na njima: „Gdje se umnožio grijeh, ondje je još obilnije preobilovala milost.” Umnožilo se naime nekoć ug Egiptu veliko i bezbožno idolopoklonstvo, toliko da ni u jednom narodu nije bilo veće: jedni su naime štovali pse i majmune, drugi češnjak i luk, te su mnoge od jeftinoga povrća smatrali bogovima, kako smo čuli samoga svetoga oca da to pripovijeda i tumači uzrok nekadašnjega neznanja. „Govedo su naime,” govorio je, „među bogove ubrajali pogani koji su prije kod nas živjeli, jer su pomoću njega obrađivali zemlju i pribavljali sebi hranu; vodu pak Nila, jer natapa sva polja; štovali su i zemlju, kao onu koja je plodnija od svih drugih krajeva. Ostale pak gnusobe, pse i majmune, i svu ostalu sramotu životinja i povrća štovali su utoliko što im je njihova uporaba bila prigoda spasenja, jer je držala ljude zaokupljenima u vrijeme faraona, kad se on, progoneći Izraela, utopio. Svatko je naime ono čime je bio zaokupljen, budući da nije pošao za faraonom, ubrojio među bogove govoreći: Ovo mi je danas bilo bog, po kojem se dogodilo da nisam poginuo zajedno s faraonom.” To je dakle u svojim govorima izlagao sv. Apolon. a Julijan je vladao od godine Kristove 361. do 26. lipnja 363.b Rufin: nekoga brata, i Baronije i Aldhelm ispravno ga shvaćaju kao monaha (bezbožni je naime Apostata silio monahe i klerike u vojsku), premda ga Petar de Natalibus i Martyrologium Germanicum tumače kao njegova rođenoga brata.c Na grčkome: λαμπαδοφόρος. Rufin: obasjan silnom svjetlošću.d Od anđela, kako kaže Rufin.e Rufin: koliko je dakle više nedolično da se u našim osjetilima šire predodžbe misli, koje zabranjuje primiti već u samome početku? f Na grčkome se dodaje: Και ὑπείδειν αὐτοῖς Ἀγγείοιν τοῦ χερομετρών χρόμα πατρι λευχογροῖντων: što se kod Rufina ovako donosi: I gledali smo anđeosku vojsku, urešenu svim krepostima. Nitko se među njima nije služio prljavom odjećom, nego su blistali sjajem odjeće jednako kao i duša. O ependitu, odnosno meloti, bijele boje, vanjskoj monaškoj odjeći, raspravljali smo uz život sv. Antuna, broj 67, u uvodu.g O egipatskim bogovima osim sv. Augustina, Euzebija, Laktancija, Arnobija i drugih pisaca izvrsno raspravlja sv. Antun u 17. poglavlju Života, gore 17. siječnja.

Obraćenje mnogih pogana.

Prije govora pak valja zapisati što je posjedovao u djelima. Bili su naime nekoć pogani koji su stanovali uokolo po svim mjestima; a deset sela koja su mu bila najbliža još je više štovalo demone. U jednome je selu bio najveći hram i osobito znamenit kip; a taj je kip bio drven. Priređivali su povorku, noseći ga po selima, opaki svećenici koji su bjesnjeli s mnoštvom, slaveći misterije kao a za riječnu vodu. Dogodilo se da je u to vrijeme ondje bio nazočan Apolon s nekolicinom braće; kad je pak vidio mnoštvo kako iznenada demonski bjesni po kraju, prignuvši koljena pred Spasiteljem, učinio je da svi pogani odjednom ostanu nepokretni. Kako se nisu mogli pomaknuti s toga mjesta, gurajući jedan drugoga, i kako ih je cijeli dan pržila žega, ne znajući odakle im se to dogodilo, njihovi su svećenici rekli da postoji neki kršćanin koji živi na njihovu području podno pustinje i da on to čini, govoreći o Apolonu, te da ga treba zamoliti za milost; inače će upasti u pogibelj. Nakon što su oni koji su živjeli podalje, čuvši viku i jadikovke, pristupili i upitali ih govoreći: „Što je to što vam se iznenada dogodilo? Na koji se način to zbilo?”, oni su rekli da ne znaju, osim što su sumnjali na toga muža, govoreći da ga treba umilostiviti. Drugi su pak svjedočili da su ga vidjeli kako prolazi; i tako su ih zamolili da im se brzo pruži pomoć; dovevši volove, pokušali su pomaknuti kip, ali je on ostao kao prikovan zajedno sa samim svećenicima. Ne našavši dakle nikakva načina da se izbave, poslali su po susjedima poslanstvo Apolonu da se, oslobođeni odatle, povuku od zablude. Kad je to dojavljeno Apolonu, čovjek Božji najbrže je sišao; i kad se pomolio, sve ih je oslobodio okova. Svi su pak oni jednodušno pošli k njemu, povjerovavši u Spasitelja sviju i u Boga koji čini čudesa, te su kip odmah predali ognju. Sve ih je poučio u katekizmu i pridružio Crkvama. Mnogi od njih sve do današnjega dana borave u samostanima. Glas o tome događaju proširio se na sve strane, i mnogi su povjerovali u Gospodina, tolikob da se na njegovu području više nijedan poganin ne spominje.

11 Nedugo zatim dva sela započinju međusobni rat, boreći se okoc polja. Čim je to dojavljeno Apolonu, odmah je sišao k njima da među njima sklopi mir.

Oni pak koji su bili na protivnoj strani nisu poslušali, nego su se protivili, uzdajući se u jednoga razbojničkog poglavicu kao u muža najvještijega u ratovanju. Kad ga je dakle Apolon vidio kako se protivi, reče mu: „Ako poslušaš, prijatelju, molit ću svoga Gospodina da ti se oproste grijesi.” On pak, čim je to čuo, bez oklijevanja baci oružje, pade mu pred koljena i zamoli za milost; i kad je njegovim posredovanjem sklopljen mir, otpusti svoje kućama. Kad su oni sklopili mir i otišli, njihov znameniti branitelj otada je slijedio Apolona, otvoreno tražeći ispunjenje obećanja. Kad ga je blaženi Apolon uzeo u obližnju samoću, opomenuo ga je i potaknuo da bude strpljiva i postojana duha, jer mu Bog može oprostiti. A kad je pala noć, obojica su u snu vidjela da stoje pred Kristovim sudištem; obojica su pak promatrala anđele kako zajedno s pravednicima klanjaju Bogu. I kad su i sami zajedno s njima pali ničice, poklonili su se Ocu; i začu im se glas Božji koji govori: „Kakvo je zajedništvo svjetla s tamom? Ili kakav je dio vjernika s nevjernikom? Što pak stoji ubojica s pravednikom, kad je nedostojan takva promatranja? Ti pak idi, čovječe, jer ti je darovan ovaj kasno rođeni bjegunac.” Kad su vidjeli i čuli i mnoge druge divote, koje se ni govor ne usuđuje izreći ni uho čuti, probudivši se, navijestili su to onima koji su s njima boravili. Sve je pak obuzelo silno divljenje jer su obojica pripovijedala isto viđenje. Ostao je pak s isposnicima onaj koji više nije bio ubojica sve do smrti, popravljajući svoj život i preobražen iz vuka u jednostavna i nedužna janjca. I na njemu se ispunilo Izaijino proročanstvo koje kaže: „Vukovi i janjci zajedno će pasti, a lav i vol zajedno će jesti slamu.” Moglo se naime ondje vidjeti i Etiopljane kako se vježbaju s monasima i mnoge nadmašuju u krepostima, te Pismo na njima ispunjeno koje kaže: „Etiopija će preteći njegovu ruku k Bogu.”

12 Jednom su se pak borili pogani pro-

tiv kršćanskih seljaka oko svojih međa; bilo je pak mnoštvo naoružanih s obje strane, pred koje je stao Apolon mireći ih. Njemu se pak u boju suprotstavio predvodnik pogana, koji je bio težak i okrutan čovjek; tvrdio je i govorio da neće sklopiti mir sve do smrti. On mu pak reče: „Neka ti dakle bude što si izabrao, jer nitko osim tebe neće biti ubijen. A tebi mrtvom zemlja neće biti grob, nego će se tobom napuniti utrobe zvijeri i strvinara.” I doista se riječ odmah ispunila, jer s obje strane nitko nije poginuo osim toga predvodnika. Kad su ga i pokopali u pijesak, ujutro su našli udove rastrgane od hijena i strvinara. Oni pak, vidjevši čudo i ostvarenje onoga što je rekao, svi su povjerovali u Spasitelja i slavili ga kao proroka.

a Rufin: za kišne vode. Ali drugomu čitanju ide u prilog željena poplava Nila kod Egipćana.
b Isti: tako da gotovo nijedan poganin više nije ostao.
c Nil je naime nabujao i neprestano izazivao zbrku u međama, jednima dodajući, drugima oduzimajući, mijenjajući oblike i zatrpavajući oznake kojima se vlastito razlikovalo od tuđega. Tako Strabon u 13. knjizi djela Geographia.

Hrana pribavljena od Boga. Gostoljubivost. Euharistija.

Bio je pak još prije u gorskoj špilji sv. Apolon s petoricom druge braće, koji su bili njegovi prvi učenici kad je nedavno došao iz samoće. Kad je pak prispio blagdan Uskrsa i kad su obavili bogoslužje, htjeli su blagovati ono što se našlo; bilo je pak nekoliko suhih kruhova i nešto spremljena povrća. Njima pak reče Apolon: „Ako smo vjerni, sinovi, i pravi Kristovi sinovi, neka svatko od vas zamoli od Boga ono što je njegovoj duši ugodno za jelo.” Oni su pak sve prepustili njemu, smatrajući se nedostojnima takve milosti. Kad se on vedra lica pomolio, a svi rekli „Amen”, odmah su noću u špilju došli neki posve nepoznati muževi, koji su govorili da dolaze iz dalekoga kraja, i donijeli su svega, čak i onoga o čemu ni po čuvenju nisu čuli i što ne raste u Egiptu: vrtnih plodova svake vrste, grožđa i mogranja, smokava i oraha, sve izvan sezone; štoviše, i nekoliko pronađenih saća meda i vrč svježega mlijeka, i a najveće nikolaje, te čiste i tople kruhove iz tuđega kraja. Oni pak koji su to donijeli, čim su to predali, kao da ih je poslao kakav velik i bogat muž, odmah su žurno otišli. Kad su pak blagovali ono što je bilo za jelo, to im je dostajalo sve do Pedesetnice, tako da su se i oni sami čudili i govorili da je to uistinu od Boga poslano.

14 Jedan je pak od monaha molio Oca da odmah zamoli Boga za njega kako bi postigao kakvu milost. Kad se on pomolio, dana mu je milost poniznosti i blagosti, toliko da su se svi čudili kako je tako blag. Te su nam njegove kreposti pripovijedala braća koja su bila s njim, a to su posvjedočila i mnoga druga braća.

15 Doista, kad je nedugo prije toga jednom zavladala glad u Tebaidi, a narodi koji su nastanjivali one krajeve čuli da se monasi koji su kod njega mimo svake nade i očekivanja svakodnevno hrane, jednodušno su došli k njemu sa ženama i djecom, moleći ujedno blagoslov i hranu. On pak, nimalo se ne bojeći da bi mu ikada moglo ponestati hrane, davao je svima koji su dolazili, svakomu koliko je bilo dovoljno za taj dan. Kad su ostale samo tri velike košare s kruhom, a glad je jačala, zapovijeda da se u sredinu donesu košare iz kojih su toga dana trebali jesti monasi; i dok su sva braća i mnoštvo naroda slušali, reče snažnim glasom: „Zar ruka Gospodnja nije moćna to ispuniti? A ovo govori Duh Sveti: Neće nestati kruha iz ovih košara dok se ne nasitimo novim žitom.” I potvrdili su svi koji su tada bili nazočni da su im ti kruhovi dostajali četiri mjeseca. Slično pak i s uljem i žitom, toliko da je došao Sotona i rekao mu: „Zar si ti Ilija, ili koji drugi od proroka i apostola, da to činiš?” On mu pak reče: „Ta što? Zar nisu sveti ljudi bili apostoli i proroci koji su nam to predali? Ili je tada Bog bio nazočan, a sada je otputovao u tuđinu? Bog to može uvijek činiti i nema ničega što on ne bi mogao; ako je dakle Bog dobar, zašto si ti zao?” A zašto ne bismo i mi rekli ono što smo vidjeli? Naime da su braća ulazila s košarama, donoseći kruhove k stolovima, i kad bi se pet stotina braće najelo do sitosti, ponovno su ih primala pune?

16 Priliči iznijeti i drugo čudo, vidjevši koje smo zanijemjeli od čuđenja. Kad smo im naime došli na udaljenost od tri dana hoda, bili smo prepoznati, izdaleka viđeni od braće koja su od njega čula za naš dolazak k njemu; oni su žurno dotrčali i izišli nam u susret pjevajući psalme (takav je naime običaj kod svih monaha), i kad su se ničice poklonili do zemlje, izljubili su nas, pokazujući nas jedni drugima i govoreći: „Evo, došla su braća o kojima je naš Otac govorio prije tri dana rekavši: Za tri dana doći će k namab tri brata koja dolaze iz Jeruzalema.” I jedni su nas vodili, a drugi su nas straga slijedili pjevajući psalme, sve dok nismo došli blizu njega. Kad je pak otac Apolon čuo glas onih koji pjevaju psalme, izišao nam je u susret, kako mu je bio običaj prema svoj braći; i kad nas je vidio, prvi se poklonio prostrvši se po zemlji; a kad je ustao, poljubio nas je; i nakon što nas je uveo, pomolio se, vlastitim rukama oprao nam noge i pozvao nas na okrepu.

17 To je pak činio svoj braći koja su k njemu dolazila. Braća koja su bila s njim nisu naime uzimala hranu prije negoli bi se pričestila Kristovom euharistijom; a to su činila o devetoj uri dana. Zatim, nakon što bi tako blagovala, sjedila su slušajući ga kako poučava sve zapovijedi sve do prvoga sna. Odatle su jedni od njih odlazili u samoću, cijelu noć napamet izgovarajući Pisma; drugi su pak ondje ostajali, neprestanim hvalospjevima slaveći Boga sve do dana; njih sam ovim očima vidio kako, započevši hvalospjeve uvečer, sve do jutra nisu prestajali pjevati. Mnogi su od njih doduše samo o devetoj uri silazili s gore i, primivši euharistiju, ponovno se uspinjali, zadovoljni duhovnom hranom sve do sljedeće devete ure. To su pak mnogi od njih činili mnogo dana. a Nikola Damaščanin, koji je Herodu, kralju Židova, pisao u djelu De Gentibus mirabilibus, poslao je caru Augustu darove koje je sam po njemu nazivao nikolajima. Focije u djelu Bibliotheca, poglavlje 189, Suda i Hezihije tumače ih kao kolače, a Atenej u 14. knjizi, Plutarh u 8. knjizi djela Convivalia, poglavlje 4, Plinije u 13. knjizi, poglavlje 4, te Izidor u 17. knjizi djela Origines, poglavlje 7, kao datulje. Usporedi Rosweydeovo djelo Notationes in Ruffinum, broj 21.

Razne opomene. Svetost učenika.

Moglo ih se pak vidjeti kako kliču od radosti u pustinji, tako da se nikakvo drugo takvo klicanje ne može vidjeti na zemlji, niti tjelesno veselje. Nije, naime, među njima bilo nikoga žalosnoga ili tužnoga: nego ako se činilo da tko pokazuje tugu, odmah bi ga otac Apolon upitao za razlog i otkrivao ono što je bilo skriveno u srcu svakoga pojedinoga. Govorio je pak: „Ne valja biti tužan zbog spasenja, jer ćemo biti baštinici kraljevstva nebeskoga. Tužni će pak”, reče, „biti pogani, plakat će Židovi, tugovat će grešnici; a pravednici će se radovati: i oni koji doduše u duhu prebiru zemaljske stvari, raduju se u zemaljskim stvarima: a kako se mi, koji smo smatrani dostojnima tolike nade, ne bismo neprestano radovali? Kad nas Apostol potiče da se uvijek radujemo i u svemu zahvaljujemo.” A tko bi izrekao milost njegova govora i ostale njegove kreposti, koje smo zbog najvećega čuda prešutjeli, a čuli smo ih dakako od njega samoga i od drugih?

19 Kad je pak s nama nasamo često raspravljao o duhovnoj vježbi i načinu života, često je govorio i o primanju monaha, da valja iskazati počast braći koja dolaze: „Nisi, naime, njima”, govorio je, „nego Bogu iskazao počast. Jesi li, naime, vidio”, reče, „svoga brata? Vidio si Gospodina Boga svoga: i to smo”, reče, „primili od Abrahama: a to da katkad valja prisiliti braću na okrepu, primili smo od Lota, koji je prisilio anđele: i da valja, ako je moguće, da se monasi svakodnevno pričešćuju Otajstvima. Od onoga tko se, naime, od njih udaljava, i Bog se udaljava. A tko to čini ustrajno, ustrajno prima Spasitelja. Spasonosna je, naime”, reče, „riječ: Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu. To koristi monasima koji neprestano čine spomen spasonosne muke, da se i svakodnevno pripravljaju kako bi u svako vrijeme bili dostojni primati nebeska Otajstva: budući da se tako postiže i otpuštenje grijeha. Opće pak i sveopće postove nije dopušteno kršiti bez goleme nužde: u srijedu se, naime, predaje Spasitelj, a u petak se raspinje: tko ih dakle krši, zajedno predaje Spasitelja i zajedno ga raspinje. Ali ako k vama dođe brat kojemu je potrebna okrepa dok traje post, njemu samome postavite stol: ako pak neće, nemojte ga siliti, jer imamo zajedničku predaju.”

20 Mnogo je pak korio one koji su nosili željezo a i puštali dugu kosu. „Ti se, naime”, reče, „razmeću i nastoje ugoditi ljudima, dok bi radije trebali postovima oslabiti tijelo, a ono što je dobro činiti u skrovitosti: oni pak ne čine tako, nego se javno pokazuju svima.” I čemu trošiti više riječi? Sav je, naime, njegov nauk sličan njegovu načinu života, koji nitko ne bi mogao ni opisati ni izreći.

21 Raspravljajući dakle s nama nasamo o veoma mnogim stvarima, često tijekom cijeloga tjedna, napokon nas je otpustio rekavši: „Imajte mir među sobom i ne razdvajajte se na putu.” A kad je upitao braću koja su bila s njim tko bi nas od njih htio otpratiti u posjet drugim ocima, sv. Apolon je odabrao trojicu muževa koji su se isticali i riječju i načinom života, a bili su vješti grčkom, rimskom i egipatskom jeziku, te nas s njima otpustio, zapovjedivši im da nas ne napuštaju prije negoli bude udovoljeno našoj želji da vidimo oce: kad bi ih tko htio sve vidjeti, za njihovo razgledanje ne bi bio dovoljan cijeli život. Blagoslovivši nas dakle, otpravio nas je govoreći: „Blagoslovio vas Gospodin sa Siona, i vidjeli dobra Jeruzalema u sve dane života svoga.”

22 Dok smo pak u podneb hodali pustinjom, ugledasmo trag velikoga zmaja, koji je poput grede bio povučen po pijesku: kad smo ga vidjeli, obuze nas velik strah. A braća koja su nas vodila poticala su nas da se ne bojimo, nego da budemo dobre volje i slijedimo zmajev trag: „Vidjet ćete, naime, našu vjeru, jer ćemo ga mi sami svojom rukom svladati. Mnoge smo, naime”, kažu, „i zmajeve i rogate zmije rukom ubili, kao što je pisano.” U njima se, naime, ispunjavalo ono: „Dao sam vam vlast gaziti po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj.” Mi pak, koje je nosila nevjera i koji smo bili obuzeti većim strahom, molili smo ih da ne idemo po tragovima zmaja, nego ravnim putem. Jedan pak brat od njih, s velikom srčanošću duha, ostavivši nas na tome mjestu, pošao je u pustinju tražeći zvijer. Kad ju je pronašao, nedaleko od špilje, glasno je povikao da je zmaj u spilji; i zvao ih je da dođu k njemu vidjeti što će se dogoditi: i dok su nas druga braća poticala da se ne bojimo, s velikim smo strahom otišli vidjeti zvijer. No nama je iznenada dotrčao jedan brat, rukom nas povukao u svoj samostan, govoreći da ne možemo podnijeti nalet zvijeri, a osobito zato što takvu još nismo vidjeli, dok je on sam često vidio tu zvijer tako goleme veličine da ima više od petnaest lakata. Zapovjedivši nam dakle da ostanemo na mjestu, otišao je k bratu govoreći mu da se povuče od špilje: on je, naime, nastojao ne otići s mjesta prije negoli ubije zmaja. Kad ga je nagovorio, vodi ga k nama dok je on prekoravao našu malovjernost. Počinuvši pak kod toga brata, koji je imao samostan udaljen otprilike jednu milju, dovoljno smo se okrijepili.

a Rufin: „nose oko vrata”.
b Rufin: „prema jugu”. Sljedeće on sam iznosi u pogl. 8, uz Životopis Amona ili Amuna.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

25. siječnja Kalendar godine